Što vjera donosi čovjeku

Kako predstaviti nekome što je ta vjera i kakvu promjenu donosi u odnosu na nečiji prijašnji život? Vjera valjda donosi novost i nešto drukčije. Znamo svi da novo i drukčije ne mora nužno biti bolje. Spada li vjera u nešto što bi se moglo okarakterizirati kao bolje ili ona samo predstavlja uteg u nezgodnim situacijama? Pa se onda ionako komplicirane situacije još više zakompliciraju zbog te vjere. Je li ona uteg ili olakšanje? I gdje je njezino mjesto?

Moraš prvo biti sam zahvaćen ili čak ‘zaražen’ da bi to mogao prenijeti nekome drugome. Jučer sam na jednom sprovodu možda prvi put u životu izgovorio rečenicu: ‘Ja vjerujem u Isusa Krista’, a da nije bila dio nekakve vrste ispovijesti vjere koju izgovaramo najčešće za vrijeme misnih slavlja ili prije molitve krunice. Dođeš u situaciju kad se nemaš ni na što više osloniti, osim na vjeru u Isusa Krista. Oslonac koji te drži. Ne nekakav napukao štap za koji nisi siguran hoće li izdržati tvoj idući korak. Čvrsto uporište. Hladan izvor. Ali i nešto nadnaravno, nešto toliko moćno i snažno da se ne može usporediti ni s čim vidljivim i opipljivim.

Ovaj svijet pokušava spustiti tu vjeru na nešto zemaljsko. Obično su to seks, novac ili vlast. Tako veliko zlo – pedofilija – je za mnoge dokaz i činjenica da je vjera nešto duboko pokvareno i odvratno, ili čak paravan. Novac i vlast također spuštaju vjeru na nešto apsolutno i samo zemaljsko. Nešto što nema nikakve veze sa zemaljskim i što ima svakakve i sve veze sa zemaljskim interesima. Ne služi vjera tome da se netko razdruži sa zemljom i udruži s nebom. Ni to da su nam noge na zemlji, a glava u nebesima. Vjera znači promjenu i novost. Možda je nisam ni htio. Možda je nisam ni želio. Ali sad je imam. I sad me gnjavi. Goni me i naganja me. Vjera me želi razdružiti od Zla i želi me učiniti Božjim prijateljem. Vjera služi tome da netko ne bude rob grijeha, da netko ne bude zarobljen tamom i besmislom. Vjera odbacuje mogućnost da smo slučajni proizvod. I taj stav i to uvjerenje bacaju me na koljena. I iz tog položaja polazim u svaki drugi životni korak. Prvo kleknuti, pa onda ustati i s vjerom u Njega pokušati se suočiti s novim životnom dramom.

Vjera će me dovesti u neugodne situacije. Na putu vjere me čeka i odbacivanje i nerazumijevanje. Ali nije baš tamo sve tako sivo. Kad u Njemu nađeš svoju utjehu i svoje utočište, shvatiš koliko život može biti radostan. Tada nije problem prepoznati čak i u nepokretnoj osobi prikovanoj za krevet pokret koji dolazi od Njega. Pokret usana koje se pretvaraju u osmijeh ili pokret očiju koje govore više od ikakvih riječi. Tada nije problem prepoznati Krista i u osobi koja nije tvoje vjere, boje kože, nacije… Tada nije problem na oltaru doživjeti Krista i osjetiti kako se nebo spušta na zemlju, kad je u svećenikovim rukama Krist, živi Bog…

Vjera je trajni izazov; odbaciti mišljenje da je ovaj život tužan i kratkovijek i da nema lijeka kad čovjeku dođe kraj (…), da smo mi djeca pukog slučaja, i da ćemo kasnije biti kao da nikad nismo ni bili, kao što kaže pisac Knjige mudrosti. Dočim s druge strane i dalje stoji poziv iz Edenskog vrta: Bit ćete kao bogovi. Vjera je uteg i vjera je krilo. Da, vjera je i jedno i drugo. I zatvor i sloboda. Nije nimalo jednostavno vjerovati. Nije nimalo jednostavno živjeti po vjeri. Biti vjernik. Vjera je puno više od nekoliko propisa o seksu prije i poslije vjenčanja, više od nekoliko propisanih dana posta kroz godinu dana, itekako više od nekoliko blagdana ili nedjeljnih misa godišnje. A ja plešem svoj životni ples između ove dvije strane, malo s jednom, malo s drugom partnericom. Vjerujem, pomozi moju nevjeru…

kingkong wrote:Dođeš u situaciju kad se nemaš ni na što više osloniti, osim na vjeru u Isusa Krista. Oslonac koji te drži. Ne nekakav napukao štap za koji nisi siguran hoće li izdržati tvoj idući korak. Čvrsto uporište. Hladan izvor. Ali i nešto nadnaravno, nešto toliko moćno i snažno da se ne može usporediti ni s čim vidljivim i opipljivim.

al tako si u većen riziku da si se oslonia na glupost

Zašto bi bila glupost?! Ako ti nešto dadne sigurnost, utočište, snagu i poticaj za krenuti dalje onda to nipošto nije glupost.

nisan reka da je glupost, nego da je veći rizik da bude glupost

Pa bez rizika nema dobitka..na kraju sve ovisi o čovjeku..zar ne...on može i najbolje upropastiti...ali jedino na vječnost nema upliva... 

kingkong wrote:Zašto bi bila glupost?! Ako ti nešto dadne sigurnost, utočište, snagu i poticaj za krenuti dalje onda to nipošto nije glupost.

Glupost svakako nije. Ali treba imati na umu da u slučaju izbora između neugodne istine (koja donosi neizvjesnost) i ugodne neistine (koja uljuljkava u fiktivnu sigurnost) uvijek moramo nastojati iznaći snage za odabrati ovo prvo.

Bran_Do wrote:

kingkong wrote:Zašto bi bila glupost?! Ako ti nešto dadne sigurnost, utočište, snagu i poticaj za krenuti dalje onda to nipošto nije glupost.

Glupost svakako nije. Ali treba imati na umu da u slučaju izbora između neugodne istine (koja donosi neizvjesnost) i ugodne neistine (koja uljuljkava u fiktivnu sigurnost) uvijek moramo nastojati iznaći snage za odabrati ovo prvo.

bez razmišljanja (a možda bi trebao pa bi drukčije razmišljao) ugl. onak na "prvu loptu" mislim da ne moramo naći snage za odabrati ono prvo. Točnije ovisi što bi bila naugodna istina (ako može u primjeru preciznije) i ugodna neistina (dobro, neka fiktivna sigurnost). Definitivno ovisi o tome što je istina pa kad onda stvarno znamo što se događa onda je lako reći jel u konačnici bolje znati istinu ili neistinu. Naravno ovisi o istini i gdje istina vodi. Naravno ako znamo istinu to će nas promjeniti u odnosu na to da ju ne znamo, e sad ovisno o istini to može bit i pozitivna i negativna stvar...vrlo je relativno...hm...bolje da ne razmišljam o tome jer moram kuhat bebi dohranu...al će mi sigurno zapet neđe u mislima, blah ne mogu si pomoć...

prava vjera donosi život vječni u blaženstvu gledanja Boga

dotad, donosi križ i križeve od kojih svi nastojimo pobjeći,
ili naći neki malo manji križ

kako je prava vjera nezasluženi Božji dar,
tako Bog daje i milost nošenja križeva,
pa zato Gospodin kaže da je Njegov jaram lak
(a ljudskim očima gledano to je ludost ili čak prokletstvo)

kad je čovik ranjiv, kad "Dođeš u situaciju kad se nemaš ni na što više osloniti", onda je veći rizik da se uvatiš na glupost. 

u toj situaciji ne gledaš na kvalitetu rješenja, nego na rješenje.

aben wrote:kad je čovik ranjiv, kad "Dođeš u situaciju kad se nemaš ni na što više osloniti", onda je veći rizik da se uvatiš na glupost. 

u toj situaciji ne gledaš na kvalitetu rješenja, nego na rješenje.

jedini je problem što u dosta slučajeva ne znamo što je glupost...eventualno znamo subjektivno da se netko drugi uhvatio za glupost, valjda kod sebe to saznamo tek kad se promjenimo i pustimo to nešto što je iznenada u našim očima postalo glupost..

jebiga, da sebe vidimo iz bolje perspetkive, onda bi rizik bio manji:)

al, razumia si me, bolje mi je kad neko sidi doma, pije pivu, čeka da mu žena skuva ručak i razmišlja što će, van na karte, za komp pa na net, drkati, čitati yutarnji ili postat katolik, i postane katolik nego kad je neko siromah, neuk, boležljiv i dosadan pa postane katolik. 

možda grišin u teološkin okvirima, al zasad to potpisujen.

bitno je i kako će se odraziti na čovjeka njegov izbor, kakav god izbor bio - recimo da je trenutno svaki izbor objektivno neutralan jer neku ultimativnu(jao kakva riječ da se usereš) istinu ne znamo..

jel? ja ne mislin tako. svaki put kad vidin one bivše narkomane kako mi govore o isusu kristu, naježin se. 

istina mora postojati i to neovisno o biločemu. 
do nje moremo doć i krivo, i to ne valja.

(ako san te dobro svatia, tvrdiš da je ok kad neka luda ideja napravi od smeća dobrog čovika?)

genitalni_herpes wrote:

aben wrote:kad je čovik ranjiv, kad "Dođeš u situaciju kad se nemaš ni na što više osloniti", onda je veći rizik da se uvatiš na glupost. 

u toj situaciji ne gledaš na kvalitetu rješenja, nego na rješenje.

jedini je problem što u dosta slučajeva ne znamo što je glupost...eventualno znamo subjektivno da se netko drugi uhvatio za glupost, valjda kod sebe to saznamo tek kad se promjenimo i pustimo to nešto što je iznenada u našim očima postalo glupost..

Na to ne moramo gledati iz svoje vlastite vizure. Doista ima primjera koji nam vjerno svjedoče razliku između gluposti i razuma. No; dakako da onaj tko ne vjeruje...niti ne može pojmiti što vjera donosi u životu. I tu onda stoji ovo što si kazao; da tek onda kada nam se dogodi preobražaj...postanemo svjesni značaja našeg duhovnog stanja!

aben wrote:jel? ja ne mislin tako. svaki put kad vidin one bivše narkomane kako mi govore o isusu kristu, naježin se. 

istina mora postojati i to neovisno o biločemu. 
do nje moremo doć i krivo, i to ne valja.

ljepše pričaju o Isusu Kristu ili o teškom fizičkom radu na polju nego kako pričaju dok su narkomani,  

"(ako san te dobro svatia, tvrdiš da je ok kad neka luda ideja napravi od smeća dobrog čovika?)"

Nisam tako rekao, nego da je svaka ideja objektivno neutralna jer ne znamo pravu-konačnu istinu. Tako da je teoretski jedino bitno kako će ta ideja djelovati na čovjeka, ali ako opet idemo i taj dio "rastavit", objektivno nije bitno ni kako će djelovati na čovjeka jer opet ne znamo istinu, možemo samo imati neke svoje subjektivne stavove...a opet što bi bio dobar čovjek, ne znamo što je dobro jer ne znamo apsolutnu istinu     ...ajme što sve postaje relativno kad uklonimo neki osobni stav i temelj razmišljanja...

kingkong wrote:

genitalni_herpes wrote:

aben wrote:kad je čovik ranjiv, kad "Dođeš u situaciju kad se nemaš ni na što više osloniti", onda je veći rizik da se uvatiš na glupost. 

u toj situaciji ne gledaš na kvalitetu rješenja, nego na rješenje.

jedini je problem što u dosta slučajeva ne znamo što je glupost...eventualno znamo subjektivno da se netko drugi uhvatio za glupost, valjda kod sebe to saznamo tek kad se promjenimo i pustimo to nešto što je iznenada u našim očima postalo glupost..

Na to ne moramo gledati iz svoje vlastite vizure. Doista ima primjera koji nam vjerno svjedoče razliku između gluposti i razuma. No; dakako da onaj tko ne vjeruje...niti ne može pojmiti što vjera donosi u životu. I tu onda stoji ovo što si kazao; da tek onda kada nam se dogodi preobražaj...postanemo svjesni značaja našeg duhovnog stanja!

Slažem se potpuno. Zato sam i napisao točno onakav post da je sve objektivno relativno (naravno ovisno o temelju), a ti si odma to i skužio...točnije samo je bitno subjektivno, a ako govorimo o subjektivnom onda možemo govoriti jel nešto dobro/loše/budalasto/ispravno/krivo...

genitalni_herpes wrote:ne znamo što je dobro jer ne znamo apsolutnu istinu     ...ajme što sve postaje relativno kad uklonimo neki osobni stav i temelj razmišljanja...

Je'l potrebno uopće znati apsolutnu Istinu...na kraju bi li je mogli upće "nositi" na ovoj duhovnoj razini kojoj smo sad?! Dakle; to je potpuno nepotrebno i čak bi rekao kontraproduktivno. Vidim da naginješ relativizmu..i s moje religijske samoidentifikacije to je loše. Jer ispada da je Isus Krist relativan...a on je itekao podvukao crtu između onog što je loše i dobro. Ne postoji tu "možda", "ali", "međutim" i sl..što rade današnji pronewageovski orijentirani duhovnjaci i filozofi...već se točno zna što je dobro a što loše. Prema tome...iluzorno je tražiti "odbacivanje" temelja takvog razmišljanja...kad on jest bit vjerskog poimanja života. Ali možemo o "svjetovnom" ako želiš... 

uh, di si ti otiša, ništa te ne razumin, genitalije. navedi drugi put primjer za tako teške misaone koncepte.

neka i ne znamo što jest a što nije glupost u apsolutnom smislu, nešto što zovemo zdrav razum nalaže nam da čovjek koji svoj problem rješava i utočište nalazi u dopu ( a dop daje najbolje moguće subjektivno utočište od ičega na ovom svitu, dopaš je sigurniji u svoj izbor od henoka, mark maj vrdz) ili rukujući zmijama u šatoru u srednjoj USA, naletia je na glupost nedvojbeno i to zato što je jadan potrebit, također nedvojbeno, jel tako?

kingkong wrote:Kako predstaviti nekome što je ta vjera i kakvu promjenu donosi u odnosu na nečiji prijašnji život? Vjera valjda donosi novost i nešto drukčije. Znamo svi da novo i drukčije ne mora nužno biti bolje. Spada li vjera u nešto što bi se moglo okarakterizirati kao bolje ili ona samo predstavlja uteg u nezgodnim situacijama? Pa se onda ionako komplicirane situacije još više zakompliciraju zbog te vjere. Je li ona uteg ili olakšanje? I gdje je njezino mjesto?

Moraš prvo biti sam zahvaćen ili čak ‘zaražen’ da bi to mogao prenijeti nekome drugome. Jučer sam na jednom sprovodu možda prvi put u životu izgovorio rečenicu: ‘Ja vjerujem u Isusa Krista’, a da nije bila dio nekakve vrste ispovijesti vjere koju izgovaramo najčešće za vrijeme misnih slavlja ili prije molitve krunice. Dođeš u situaciju kad se nemaš ni na što više osloniti, osim na vjeru u Isusa Krista. Oslonac koji te drži. Ne nekakav napukao štap za koji nisi siguran hoće li izdržati tvoj idući korak. Čvrsto uporište. Hladan izvor. Ali i nešto nadnaravno, nešto toliko moćno i snažno da se ne može usporediti ni s čim vidljivim i opipljivim.

to je OK - besplatna pomoć duši da prohoda ovim svijetom.

kingkong wrote:

genitalni_herpes wrote:ne znamo što je dobro jer ne znamo apsolutnu istinu     ...ajme što sve postaje relativno kad uklonimo neki osobni stav i temelj razmišljanja...

Je'l potrebno uopće znati apsolutnu Istinu...na kraju bi li je mogli upće "nositi" na ovoj duhovnoj razini kojoj smo sad?! Dakle; to je potpuno nepotrebno i čak bi rekao kontraproduktivno. Vidim da naginješ relativizmu..i s moje religijske samoidentifikacije to je loše. Jer ispada da je Isus Krist relativan...a on je itekao podvukao crtu između onog što je loše i dobro. Ne postoji tu "možda", "ali", "međutim" i sl..što rade današnji pronewageovski orijentirani duhovnjaci i filozofi...već se točno zna što je dobro a što loše. Prema tome...iluzorno je tražiti "odbacivanje" temelja takvog razmišljanja...kad on jest bit vjerskog poimanja života. Ali možemo o "svjetovnom" ako želiš... 

Moj stav(trenutni - i već dugo je takav,al ko zna što će bit...) je da trenutno nije potrebno znati apsolutnu istinu, nego je dovoljno jednostavno vjerovati (u mom slučaju).
Stav mi je da Isus Krist nije relativan i kako kažeš itekako držim do onoga što smatram da je dobro i što je loše. Naravno sve te vrijednosti u mojim očima dolaze iz vjere, vjerojatno i moja ljubav prema bližnjima (normalno nesavršena ali je temelj iz kojega se razvijam, a vjera mi je neki putokaz ugrađen u mene, to je jedan od faktora koji me oblikuje) dolazi iz vjere. Ne znam apsolutnu istinu. Samo vjeru, a to je subjektivna stvar, a volim čuti tuđe mišljenje o svemu i onda se volim postaviti u neki kut gledanja pa si zamislim kako bi sve iz tog kuta izgledalo (kao što izgleda moje razmišljanje iz kuta da je sve slučaj i da je sve relativno jer se istina ne zna, a i da probam isključiti subjektivan pogled) a volim i napisati mišljenje kako mislim da izgleda iz tog nekog zamišljenog kuta.