Evolucija ili Kreacija

Peter Harrison je profesor na sveučilištu Queensland, viši znanstveni suradnik Ian Ramsay Centra na sveučilištu Oxford gdje je godinama bio na poziciji Idreos Professor of Science and Religion. Objavio je niz knjiga o povijesti znanosti, urednik je The Cambridge Companion to Science and Religion.
Kršćanstvo i uspon Zapadne znanosti




Primjerice, postoje suvremene kontroverze oko evolucije i stvaranja, za koje se vjeruje kako predstavljaju povijesni odnos znanosti i religije. Takvo razmišljanje je pojačano rasprostranjenim objašnjenjima nekih povijesnih epizoda poput Galileove osude, prema popularnom objašnjenju Katolička Crkva je cenzurirala Galilea zbog učenja kako se zemlja okreće oko sunca.



Često se pretpostavlja kako je odnos između kršćanstva i znanosti bio problematičan, a takva pretpostavka se oslanja na više izvora.
Daljnji prilog takvom stavu o povijesti je i nekoliko gorljivih kritičara religije koji glasno tvrde da je religijska vjera nespojiva sa znanstvenim gledištem (i kako je to oduvijek tako bilo).

Unatoč takvom rasprostranjenom mišljenju o povijesnom odnosu između znanosti i vjere, povjesničari znanosti već dugo znaju kako su vjerski faktori imali značajno pozitivnu ulogu u nastanku i opstanku moderne znanosti na Zapadu. Ne samo da su mnoge ključne osobe u nastanku znanosti bili pojedinci sa istinskim vjerskim predanostima, nego je i njihov pristup prirodi kojeg su prvi razvili bio utemeljen na različite načine u religijskim pretpostavkama.

Ideja kako prirodom upravljaju matematički zakoni je proizašla izravno iz teoloških razmišljanja. Pomak prema mehanističkim objašnjenjima prirode također duguju puno određenoj vjerskoj perspektivi.
Prihvaćanje doslovnijeg pristupa tumačenju Biblije, za kojeg se obično pretpostavlja kako je bio prepreka znanosti, također je imao i važnu, neizravnu, ulogu u tim razvojima, promovirao je nesimboličko i utilitarno razumijevanje prirodnog svijeta što je bilo pogodno za znanstveni pristup.
Konačno, religija je također pružila društveni okvir za obavljanje znanosti, osiguravajući da postane stalno i središnje obilježje kulture modernog Zapada.
Bog i Zakoni Prirode
Izvanredne znanstvene dosege Isaaca Newtona(1642-1727) je zgodno sažeo Alexander Pope u slavnom dvostihu "Nature and Nature's laws lay hid in night / God said: 'Let Newton be!" and all was light." (~ "Priroda i Prirodni zakoni bili su sakriveni u noći/ Bog je rekao:'Neka bude Newton! i sve je osvijetljeno tom moći.") Popeovi pohvalni stih izražava ono što zna svaki student fizike, Newton je otkrio neke od fundamentalnih zakona prirode.
Međutim, manje se cijeni činjenica da dio inovativnosti Newtonovog dostignuća leži u njegovom uvjerenju da uopće postoje zakoni prirode koje je potrebno otkriti. Što su ti zakoni prirode i od kuda dolaze? Tijekom srednjeg vijeka, prirodni zakoni su bili shvaćeni kao moralni zakoni koje je postavio Boga. Zapovijed "Ne ubij!" je primjer jednog takvog zakona, pretpostavljeno je kako se radi o univerzalnom pravilu kojeg sva civilizirana društva shvaćaju. Međutim, nije postojala odgovarajući pojam univerzalnih zakona u prirodnom području.
Ta ideja – zakoni prirode u znanstvenom smislu – je bila inovacija i posljedica proširenja Božje zakonodavne moralne snage na fizikalni svijet. Jedan od pionira takvog novog shvaćanja zakona prirode je bio francuski filozof i znanstvenik Rene Descartes (1596-1650), koji je zapisao da je "Bog autor svih kretanja u svijetu."
Radilo se o radikalnoj tvrdnji za svoje vrijeme jer je izazivala prevladavajuće razmišljanje, naslijeđeno od Aristotela (384-322 pr. Kr.), kako je ponašanje i interakcija materijalnih objekata upravljana njihovim unutarnjim svojstvima. Prema Aristotelijanskom svjetonazoru, koji je prevladavao u srednjem vijeku, priroda je imala veliki stupanj autonomije.
Međutim, u novoj znanosti prirodni objekti su lišeni inherentnih svojstava i Bog preuzima direktnu kontrolu nad njihovim interakcijama. Na isti način kao što je Bog dao moralna pravila, sada se smatra da je donio zakone koji upravljaju prirodnim svijetom. Robert Boyle, otac moderne kemije i autor istoimenog zakona, zaključio je kako se Božje stvaranje ponaša prema utvrđenim zakonima "koje je On sam na početku postavio." Božje autorstvo nad zakonima prirode jamči njihovu univerzalnost i nepromjenjivu narav. Tako je Descartes tvrdi da zakoni prirode moraju biti vječni i nepromjenjivi jer ih je postavio vječni i nepromjenjivi Bog.
Descartes je također objasnio zakon očuvanja gibanja, također na temelju Božje nepromjenjivosti. Ideja kako je priroda upravljana konstantnim i nepromjenjivim principima je važan preduvjet eksperimentalne znanosti.
Matematičar Isacc Barrow, Newtonov prethodnik na slavnoj katedri matematike na Cambridgeu, zaključio je kako smo uvjereni da će ponovljeni eksperimenti rezultirati općim načelima samo iz jednog razloga – zato što možemo biti sigurni da su zakoni prirode koje je Bog postavio stalni. Zapisao je kako nemamo razloga vjerovati "da je Priroda nestalna," jer to bi značilo da se "veliki Au"veliki Autor svemira razlikuje od sebe samog.tor svemira razlikuje od sebe samog."
Matematika i kozmički poredak
Usko povezano sa idejom kako prirodom upravljaju univerzalni i nepromjenjivi zakoni je uvođenje matematičkih objašnjenja u prirodne znanosti. Radilo se o nečem sasvim novom.
Iako su srednjovjekovni mislioci koristili matematičke jednadžbe u područjima optike, astronomije i kinematike, smatrali su da su te discipline nešto niže vrijednosti od prave znanosti. Status tih "miješanih matematičkih znanosti," kako su bile poznate, bila je posljedica aristotelijanskog razumijevanje matematike i njenog odnosa prema drugim znanostima.
Jedno od dugovječnih pitanja u filozofiji matematike bavi se statusom matematičkih istina: Radi li se o ljudskim konstrukcijama, ili su to vječne istine ugrađene u stvarnost? Platon je mislio kako vrijedi prvo, a Aristotel je prihvatio drugo stajalište; a Aristotelov stav je prevladavao tijekom Srednjeg Vijeka.
Ako je matematika proizvod ljudskog uma, možemo tvrditi da matematika nužno ne pruža istinit opis stvarnosti. Međutim, može se dogoditi da matematički modeli, iako u konačnici nisu istinit, ipak pružaju temelj za točna predviđanja.
Tako je matematička astronomija, iako u nemogućnosti da objasni pravu prirodu nebeskih tijela i uzroke njihovog kretanja, svejedno smatrana korisnom jer se pomoću nje može predvidjeti njihova pozicija. Zbog toga su smatrali da su matematički modeli korisna fikcija.
Razlika u mišljenju oko tog pitanja dovela je do Galielovog sukoba sa Inkvizicijom. Galilo je inzistirao kako heliocentrični kopernikanski model nije samo koristan matematički alat nego i točan fizikalni opis. Tako Galileo nije samo zagovarao novi astronomski model, nego i novi model astronomije. Katolička Crkva je dala potporu prevladavajućem stavu. S vremenskim odmakom, možemo zaključiti da ta odluka nije bila mudra, ali je bila u skladu sa znanstvenim konsenzusom tog vremena.
Kao što je to bio slučaj sa zakonima prirode, ideja kako su matematičke relacija stvarne imala je teološko opravdanje. Pojedinci poput Galilea, Keplera, Descartesa i Newtona su bili uvjereni kako matematičke istine nisu proizvod ljudskog uma, nego božanskog. Bog je bio izvor matematičkih odnosa koji su bili očiti u zakonima svemira. Poput Biblije, "knjiga prirode" je također napisana od strane Boga, kao što je Galileo inzistirao, ta knjiga je "napisana na jeziku matematike".
Drugi znanstvenici dijelili su ovo mišljenje. Johannes Kepler koji je otkrio zakoni planetarnog gibanja, tvrdio je da je Bog koristio matematičke arhetipove prilikom stvaranja svemira. Zapisao je kako zbog toga, staru aristotelijansku predrasudu protiv matematizacije prirode moramo odbaciti: "razlog zašto je matematika (eng. mathematicals) uzrok naravnih stvari je u tome što je Bog Stvoritelj imao matematike sa sobom kao arhetipove od vječnosti u njihovim najjednostavnijim božanskim stanjima apstrakcije."
Descartes je čak tvrdio kako je Bog stvorio zakone logike i matematike, tvrdeći da je jednadžba 2+2=4 točna samo zato što je Bog tako to želio. Kao podršku ideji da je Bog matematičar, Descartes citira biblijski stih :"ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri." (Knjiga Mudrosti 11,20). Newton je kasnije opisao svemir kao nastanjen "beskonačnim i sveprisutnim duhom u kojoj se materija kreće po matematičkim zakonima".
Otkrivanje Boga kao autora matematike je tako bio presudan korak pri utvrđivanju stvarnosti matematičkih odnosa, a taj razvoj je omogućio daljnju primjenu matematike na fizikalne teme. U kombinaciji sa idejom božanskog zakonodavca, ta spoznaja je dovela do suvremenog stava kako prirodom upravljaju matematički zakoni.
Atomi i Svijet kao Mehanizam
Novo shvaćanje prirode kojom upravljaju vanjski nametnuti zakoni je bilo popraćeno sa umanjivanjem uloge intrinzičnih svojstava tvari. Kao što sam već spomenuo, prema srednjovjekovnom razumijevanju prirode, pod utjecajem Aristotelijanske znanosti, aktivnosti materijalnih stvari su upravljane svojim unutarnjim svojstvima, obično su shvaćene u pojmovima svojstava poput topline, hladnoće, vlažnosti i suhoće. Aristotel je također zamislio da objekti imaju prirodne sklonosti, ili "konačne razloge." U takvom shvaćanju, priroda je bila samo-organizirana i zamišljali su da je slična ( u mnogočemu) živim stvarima.


Sedamnaesto stoljeće je doživjelo preporod alternativnog koncepta prirode – atomske ili "korpuskularne" teorije koju su zagovarali drevni epikurejci. Prema tom razmišljanju, tvar je izgrađena od čestica (eng. minute particles) koje su manje-više kvalitativno identične. Te čestice su u mogućnosti na različite načine formirati vidljivu tvar, a priroda je objašnjena putem međudjelovanja tih nevidljivih čestica.
Svojstva poput topline i hladnoće tako možemo objasniti preko kretanja čestica, umjesto da ih smatrao inherentnim svojstvima određene vrste tvari. Temeljne jedinice materije također spadaju pod objašnjenje zakona prirode. U istom smislu kako se objašnjavaju kretanje nebeskih tijela pomoću matematičkih zakona, tako možemo i kretanje čestica materije.
Također su prirodu shvaćali sve sličnijom stroju, a ne živom organizmu. Zbog toga su često novu znanost nazivali "mehaničkom filozofijom". Baš kao što su strojevi izgrađeni i osmišljeni od strane ljudskih agenata, za svijet se vjerovalo da pokazuje dokaze o dizajnu od strane božanskog agenta. (Aristotel, iako teist, mislio je kao je svijet vječan, samim time nije niti stvoren.)
Prema tome, ideja "konačnog uzroka" je doživjela velike promjene, i do tada su je obično poistovječivali sa Božjom svrhom ili dizajnom. Ideja kako priroda svjedoči dizajnu Boga postaje moćno opravdanje za bavljenje prirodnim znanostima. Doista, iako opravdano mislimo kako prirodne znanosti u 17. i 18. stoljeću pružaju racionalnu podršku kršćanskoj vjeri, podjednako je točno kako su prirodne znanosti stekle društveni legitimitet zato što su ih smatrali teološki korisnim.
U svakom od tih razvoja(17. st.) - pojava prirodnih zakona, matematizacija prirode, novo mehanističko i atomsko razumijevanje materije – Boga su smatrali još uključenijim u prirodu nego što se to smatralo prema srednjovojekovnoj slici. Doista, radilo se o eksplicitnoj namjeri nekih od glavnih pokretača znanstvene revolucije koji su tvrdili da je njihovo razumijevanje prirode istinski kršćanskije nego navodno "poganska" znanost Aristotela.
Postoji djelić istine u raširenoj pretpostavci kako je prijelaz iz srednjovjekovnog u ranomoderni svjetonazor koji se dogodio kroz 16. i 17. stoljeće neizbježno doveo do sekularizacije svemira. Ipak, mnogi od vodećih mislioca znanstvene revolucije su mislili kako zagovaraju znanost koja je usklađenija sa kršćanstvom nego što su to bile srednjovjekovne ideje o prirodnom svijetu koje su zamijenili.
Podjednako važno, prirodu su sve više smatrali područjem kojeg treba iskorištavati zbog materijalne koristi, a ne moralnih ili teoloških razloga. To je dovelo do pokušaja da ovladamo prirodnim svijetom, što je pak motivirano novim doslovnim tumačenjem priče o postanku, a posebno naglaskom u Knjizi Postanka da čovjek podloži zemlju sebi i ostvari vlast nad njom (Post 1,28; 9,2) Vjerska promišljanja su tako pružala opravdanost utilitarnoj usmjerenosti moderne znanosti.
Primjerice, Francis Bacon i njegovi nasljednici (Royal Society) jasno su smatrali kako pokušavaju povratiti vlast nad prirodom koju je Adam izgubio kao posljedicu svog neposluha. Kao što je Bacon zapisao: "Čovjek je svojim padom istovremeno izgubio svoje stanje nevinosti i svoju vlast nad stvorenim. Ipak, oba se ta gubitka čak i u ovome životu mogu donekle popraviti; prvo putem religije i vjere, a drugo putem znanosti i umjetnosti."
Znanstvene aktivnosti su tako počeli smatrali sastavnim djelom otkupiteljskog procesa. Taj aktivniji angažman u prirodnom svijetu je i dalje motiviran teološkim ciljevima, ali jasno je da se dosta razlikuju od srednjovjekovnih.
Je li suvremena znanost mogla nastati izvan teološkog okvira Zapadne kršćanske civilizacije? Teško je reći. Ono što možemo reći sa sigurnošću jest činjenica da ona nastaje u tom okruženju, i da su teološke ideje podupirale neke od njenih središnjih pretpostavki. Oni koji tvrde da postoji nekompatibilnost znanosti i religije neće pronaći previše utjehe u povijesti.
Ono što povijesni zapisi također sugeriraju jest i činjenica da u onoj mjeri u kojoj suvremena znanost pretpostavlja prirodne zakone i pretpostavlja stalnost prirode, ona implicitno priziva i teologiju. Možda najvažnije od svega; vjerska promišljanja su pružala neophodno opravdanje za istraživanje znanstvenih znanja, i vjerojatno tome možemo zahvaliti pozitivne stavove prema znanosti koji su doveli do tako visokog statusa znanosti na modernom Zapadu.
Ovo sve ne znači da kroz povijest nikada nije bilo onih koji su se protivili određenih znanstvenim stavovima na nekoj vjerskoj osnovi. To je posebno slučaj od pojave darwinizma koji je naišao na mješoviti prijem u vjerskim krugovima. Ipak, često se zaboravlja da je darwinizam također naišao i na mješovite reakcije u znanstvenim krugovima.
Oni koji uveličavaju novije kontroverze oko odnosa znanosti i religije, i koji ih onda projiciraju na povijesne događaje jednostavno šire povijesne mitove. Mit o trajnom sukobu znanosti i religije je mit kojeg niti jedan povjesničar znanosti ne bi podržao.

Ugledni hrvatski znanstvenik dr. Davor Pavuna, u ekskluzivnom razgovoru za Svjetlost govori o svom odnosu s Bogom, postojanju izvanzemaljskih civilizacija, mogućnosti ljudi da se telemanifestiraju, moći molitve i meditacije ...

http://www.nexus-svjetlost.com/intervjui/item/29-davor-pavuna-esencija-covjeka-i-svemira-su-svijest-i-ljubav-zato-cinite-dobra-djela