Asylum

Sjećam se kako je jedan mladi par kupio zemljšte sa starom kućom. Vidjeli su se tu. Sanjali su tu podići svojom dom. Imali su viziju svoje nove kuće i svoje obitelji u njoj. No, ipak, neko vrijeme su živjeli u onoj staroj kući koju su kupili zajedno sa zemljištem. I dok su živjeli u njoj, sanjali su o boljoj. Zato, čim se stvorila prilika, pozvali su majstore i bagere da sruše staru, kako bi mogli početi graditi novu kuću i ostvarivati svoju viziju. Stali su po strani i sa suzama radosnicama gledali kako se kuća ruši. Zaljubljeno su se smijali gledajući jedno drugo i kao da se u tom rušenju ispunja njihova želja.

Prijatelju, zar nije ludo? Sve se ruši a oni se raduju? Da, prijatelju: Nije ludo, jer ima smisla. Njihova radost bila je opravdana jer su rušenje shvatili kao dio plana izgradnje nove kuće. Znali su da je ono što dolazi puno bolje. Znali su da je sve pod kontrolom. Već su s vjerom gledali kuću koja nastaje. Zahvaljujući vjeri imali su pred očima ono što nastaje, ne kuću koja se ruši nego kuću koja nastaje. I zato su se radovali.

Dragi prijatelju, i ja i ti, pozvani smo na istu radost i na istu vjeru. Pozvani smo s Isusom stati po strani, i radovati se čak i dok se nešto u našem životu ruši. Ne treba plakati nad tim, nad starim kućama, uspomenama, odnosima, načinom života, poslovima... Treba gledati s vjerom u ono što iz toga tek može nastati. I u trenucima rušenja treba vjerovati da je to samo put do puno boljeg i većeg dobra koje nam Bog želi dati.

Treba imati pozitivnu viziju svog života, viziju utemeljenu u vjeri oslonjenoj na Boga. Tada ćemo se moći radovati, sanjati, veseliti se, očekivati... Kaže Bog u Svetom pismu: "Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?" (Iz 43, 19). Zar ne opažamo, prijatelju? Bog čini sve novo!

Zato, dopusti mu da neke stvari poruši. Dopusti mu da poruši tvoje stare planove, površne načine života, površna stara prijateljstva, veze, poslove... Nemoj grčevito držati i braniti mu da nešto ruši. Iza tog rušenja krije se nastanak nečeg novog i boljeg. Samo kad se staro ruši, možemo imati i nadu u nastanak boljeg, perspektivu budućnosti pune radosti.

Onaj par danas je sretan u svojoj novoj kući. Ali, hoćemo li ja i ti biti sretni sutra? Da, to ovisi o tom hoćemo li danas dopustiti Bogu da nešto sruši, da čini po svom, da nam pokaže da je bolji život doista moguć, da započne neku promjenu nas i našeg života... Svi sanjamo bolje, no što činimo da bi se taj naš san i ostvario? Hoćemo li povjerovati da doista ima smisla?! Hoćemo li povjerovati da se naši dobri snovi mogu ostvariti?! Hoćemo li postati spremni danas početi graditi svoju budućnost i vječnost?! Čak i kad je prvi korak u tom, rušenje starog... Zar ćemo žaliti zbog starog i prolaznog mjesto da se radujemo novom i vječnom?! Zar ćemo ostati toliko navezani na prolazno, površno, loše i zbog te emocionalne ili fizičke navezanosti propustiti ono bolje?! Ne! Ne bi trebali to dopustiti.

Treba izbjeći strahu od promjene. Ima smisla svaka žrtva, odricanje, s vizijom da upravo tako činimo ono što je najbolje za nas. Bog gradi i dok ruši. Odvaži se početi promjenu u svom životu, slikovito izaći iz stare kuće i početi gradnju nove i bolje kuće. To je tvoj život.

metilda wrote:

metilda wrote:Učini nešto pravedno prema Bogu: prihvati sebe. Vjeruj, kada te je Bog poželio, kada te je zamišljao, bio je prepun lijepih misli o tebi.

Glе, u dlаnоvе ѕаm tе ѕvоје urеzао, zіdоvі tvојі ѕvаgdа ѕu mі рrеd оčіmа. (Іzаіја 49,16)

Nе bој ѕе, јеr ја ѕаm tе оtkuріо; іmеnоm ѕаm tе zаzvао: tі ѕі mој! (Іzаіја 43,1)

Kad smo kod kuća, Bože kako bih voljela imati jednu ovakvu kućicu na moru. Ne treba mi ništa veće, ni za iznajmljivanje. Samo da mogu stalno mirisati sol, jod i borove.

Neka vas ne boli

Neka vas ne boli podsmjehivanje. Mnogi su izabrali umrtviti svoju vlastitu savjest i tako pravdaju svoje promašaje. Takvi, kada i vide istinu, radi okorjelosti srca ne žele sebi priznati da su pogriješili. Treba biti jako hrabar da priznaješ svoje slabosti i mane, vlastite padove. Šteta da neki ljudi to ne vide. Tu se događa najveći rast naše nutrine.

Neka vas ne boli podsmjehivanje. Zar se nisu braća vlastita Josipu podsmjehivali kada su ga bacili u duboki bunar misleći da će tako onemogućiti ono što je Bog Josipu namijenio. Koje li ograničenosti uma i duha. Stvorenje misli da može natkriliti Stvoritelja.

Neka vas ne boli podsmjehivanje. Isusa - pravoga Boga i pravoga čovjeka, savršenog u svoj punini, su ismijavali rugajući mu se i govoreći da se napio crnog vina pa da priča što priča.

Neka vas ne boli podsmjehivanje. Zar se nisu rugali svetcima kojima mi danas ne bi bili dostojni kavu nositi? Don Boscu, padre Piju, Kolbeu... pa svima njima su se rugali...

Na koncu.
Ekipica se rugala i Noi da se pozdravio sa zdravim razumom gradeći korablju gdje uopće nije bilo smisla za tako nešto. Rugali su mu se i ismijavali ga. Dok nije počela padati kiša. Bez prestanka.

Hrabro zato. Samo naprijed. Ne osvrćite se na one koje nas nas bacaju kamenje s lijeva i desna. Mi jasno vidimo kamo idemo. Prema nebeskom Jeruzalemu. A do tada ćemo samo graditi. Pa i s tim na nas bačenim kamenjima. Neko bolje društvo, neka bolja srca...

Marin Miletić

„Svi ćemo jednom biti pred istim sudom, gdje će nestati maske i varke oko nas, i tad ćemo ugledati jedni druge sa žaljenjem i strahom - zašto smo se međusobno tako mrzili? Svi smo djeca istog Oca. U svakom čovjeku tvoj patnički, voljeni brat vapi i jeca, pa bio on druge vjere, rase, ideologije, nacije, uvjerenja, pa bio i neprijatelj.

Kako voljeti svakog čovjeka? Kako moći svakome oprostiti? Sjeti se: svi smo zavedeni. Đavao nas hoće uništiti, zato nas jedne drugima predstavlja kao neprijatelje. Ne daj da te zavede protiv čovjeka!

Najjače čovjekovo oružje jest praštanje. Oprostiti znači ne biti naivan, ne dati se prevariti i zavesti od Zloga. Znači biti jak i odrastao, zreo čovjek i - pobijediti svako zlo.“

Tomislav Ivančić - Minuta za tebe

Zašto Megi više nije narančasta?

mativka wrote:Zašto Megi više nije narančasta?

Vjerojatno je odustala od moderiranja nakon ovotjednih događanja. Nije ništa vrijedno nerviranja.

metilda wrote:

mativka wrote:Zašto Megi više nije narančasta?

Vjerojatno je odustala od moderiranja nakon ovotjednih događanja. Nije ništa vrijedno nerviranja.

Nakon tolikih uvreda...a žena samo radila svoj posao..

mativka wrote:

metilda wrote:

mativka wrote:Zašto Megi više nije narančasta?

Vjerojatno je odustala od moderiranja nakon ovotjednih događanja. Nije ništa vrijedno nerviranja.

Nakon tolikih uvreda...a žena samo radila svoj posao..

Da. Ne razumijem ljude koji su tako puni bijesa da svakoga vrijeđaju bez ikakve mjere. Ako u vrijeđanju uopće može biti riječi o mjeri.

Kako to vide djeca...

- U mnogim knjigama se tvrdi kako je Sunce zapravo zvijezda. No ona zna način kako da se danju pretvori u sunce.

- Neki ljudi mogu reći koliko je sati gledajući sunce. I ja sam pokušao, ali nikad nisam uspio vidjeti brojke.

- Neke molekule kisika pomažu vatri gorjeti, dok ostale pomažu tvorbi vode, dakle, ponekad je to borba: brat protiv brata.

Ženska posla

Žena se kasno vrati sa sastanka s prijateljicama i muž je ljutito dočeka:
- Nećeš mi valjda reći da ste tako dugo sjedile na kavici!
- Da, istina je. Morala sam ostati tako dugo, jer kad god bi koja od prijateljica iz našeg društva otišla, ostale su o njoj tako ružno govorile da sam morala ostati zadnja.

Alo, Mate!

Idem ja po jedan za nasmijati dan...evo gac:

Čuvala baka sama na selu 2000 ovaca. Došla novinarka da napravi reportažu o tome pa pita baku:

- "Recite Vi nama kako uspijevate da sami čuvate 2000 ovaca?"
Baka:
- "Pa ja ti to radim cijelog života, navikla sam ja na to."
Novinarka:
- "A koliko vam teži jedna ovca?"
Baka:
- "Crna ili bijela?"
Novinarka:
- "Pa recimo bijela."
Baka:
- "30kg."
Novinarka:
- "A crna?"
Baka:
- "Pa isto."
Novinarka:
- "Dobro, a koliko mlijeka daje jedna ovca?"
Baka:
- "Crna ili bijela?"
Novinarka:
- "Pa recimo bijela."
- "pa 2 litra."
- "A crna?"
- "Pa isto."
- "Dobro, a koliko vune od jedne ovce?"
- "Crne ili bijele?"
- "Recimo crne."
- "3 kg."
- "A bijele?"
- "Pa isto."
Prsne novinarka, baka je sprda. Pa će:
- "Pa dobro, koja je razlika između crnih i bijelih?"
Baka:
- "Pa bijele su moje."
Novinarka:
- "A crne?"
Baka:
- "Pa isto."

PROVOKACIJE
Sjećaš li se Radojka, kad smo bile mlade i lijepe…a pogotovo ja…
A sada smo postale stare i nikakve…a pogotovo ti…

Ovaj ko za nas:
Došle dvije bake u kineski restoran i naručile jelo.
Donio konobar sve, a između ostalog i štapiće za jelo.
Pogledaše se međusobno, pa mu se jedna obrati:
– “Ali sinko, mi smo došle jesti ne štrikati!”

Ovaj je za mene.


Otvorila baba račun na FB. Okačila par slika i stavila status: "Koja slika bude imala najviše lajkova ide na nadgrobni spomenik."

BLOG Iva Kozarac: Zapisi jedne majke

Trač je hrana za isprazne ljude

Ono što je svim živim bićima hrana i voda, nekim ljudima je trač. Ne znam što je to u takvim osobama, kakva to praznina mora biti, da se hrane pričama o drugim ljudima.

Nedavno sam pročitala riječi jednog od najpoznatijih psihologa današnjice Mihaila Litvaka koji kaže: „Ako čovjek nema što dobro za reći o sebi, a želi nešto reći, on će početi pričati loše o drugim ljudima.“ Također mu se pripisuje izreka: „Zagrizite u znanost (znanje) koja je od granita, a ne vrat svoga bližnjega, ako već želite gristi.“ A kažu da je i rekao: „Bolje je komunicirati s dobrom knjigom nego s praznim čovjekom.“

Trač je nakarada

Ja ne tračam. Ne žalim se ni na vlastite probleme, ne spominjem tuđe. Ne zbijam šale na tuđi račun. Ne sudjelujem u ismijavanjima. Posljedica toga je da sam mnogima dosadno društvo. Ali lako se nosim s time. Ionako težim društvu ljudi koji će radije pričati o idejama, nego o ljudima. O dubljim promišljanjima, nego prepričavanju toga što je netko učinio nekome, kako netko drugi živi i kakva je osoba. Nikada ne iznosim niti intimne stvari svojih prijatelja. Pa čak niti ovako, pod pseudonimom. Loše sam društvo za kavu, znam.

Ali doista ne razumijem zašto nekog zanima trač. Zašto se netko hrani lošim emocijama. Stoga ćete me češće susresti u društvu muškaraca, negoli žena. Žene su, oprostit ćete, generalno manje sklone šali i zezanciji, a više tračanju. Najčešće neke druge žene i u tome su često nemilosrdne. Ima i onih drugih žena, ali ih teško pronalazim. Stoga svoje prijateljice mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Muške „babe“

Ima i drugačijih muškaraca. Posprdno ih nazivamo „muške babe“. Ne znam ima li išta groznije od muških baba. Takvi su gori nego ijedna tračerica koju sam u životu upoznala. Priznajem da mi se gade.

Poznam tako jednu ekipicu s kojima se druži jedna meni vrlo bliska osoba. Svaka kava, svaka piva svodi im se na trač. A tračaju sve – od ljudi do politike. I ne staju. Kao neki likovi iz „Muppet Showa“, samo daleko nesimpatičniji. Kad bih morala birati doživotno ostati sama ili biti u društvu tračera, odabrala bih, bez previše promišljanja ono prvo.

Usprkos sveprisutnosti trača, želim vjerovati da su drugačiji odnosi mogući. U tome me uvjerenju drže i oni moji malobrojni prijatelji koje, usprkos udaljenosti i nedostatku vremena, ipak susretnem i podijelim s njima, prije svega, sreću zbog susreta. Bez suvišnih prepričavanja. Ni svog, a kamoli tuđeg života.

Trač je terorizam


Oni drugi nisu moje društvo, nisam ni ja njihovo, znam. Kada u nekom društvu, na poslu ili hobiju, prevladaju, više se neću brinuti, kao nekad. Jer vidim da u svojem preziru prema tračanju nisam usamljena. Nedavno sam, naime, pročitala riječi pape Franje koje vrlo oštro osuđuju trač.

„U drugima uvijek vidimo ružne stvari, oči su uvijek spremne vidjeti ružne stvari, ali molim vas, ne dopustite ogovaranje. Ako vidim ružne stvari, molit ću, ili ću razgovarati kao s bratom. Neću biti „terorist“, jer ogovaranje je terorizam. Ogovaranje je kao da baciš bombu: uništit ću drugoga i mirno otići“, kaže papa.

I doista, valja se zapitati, koliko smo puta tako bacili bombu i svojim riječima uništili život, ugled i čast drugoga. Kao, i zašto nas to hrani. Jer to nije hrana, to je otrov za dušu. Naš duh teži za ljepšim, višim stvarima. Pronaći ćemo ih u pisanim riječima i knjigama. U duhovnosti, duhovitosti, pjesmi, zabavi ili plesu.





Foto: Tošo Dabac

Jedan od braće Brkan, Ante ili Zvonimir