Asylum

Za 100 godina 2124. svi ćemo biti pod zemljom.
Neki drugi ljudi će živjeti u domovima za koje smo se teško borili da ih izgradimo, i posjedovat će sve što danas imamo.
Sva će naša imovina biti u rukama drugih, možda i onih koji pojma neće imati tko smo bili... a auto na koji ste potrošili bogatstvo vjerojatno će biti na otpadu.
Naši potomci vjerojatno neće znati gotovo ništa o nama i rijetko će nas spominjati.
Koliko nas poznaje oca svog djeda?
Nakon naše smrti, pamtit ćemo nas nekoliko godina, a kasnije naša povijest, naše fotografije, naša djela otići će na smetlište zaborava.
Možda bismo, kad bismo više razmišljali o tome, shvatili koliko je snage i vremena potrošeno na zgrtanje svega što imamo...
Kad bismo više razmišljali o tome, sigurno bi se promijenio naš pogled na svijet, bili bismo drugačiji ljudi... vjerojatno bolji jedni prema drugima.
Imati uvijek sve više i više, a jako malo vremena ostavljamo za stvari koje su zaista vrijedne u ovom životu... Na žalost ovo sve više postaje stil našeg života.
Sigurno bi više uživali u onim šetnjama u koje nikad nismo išli jer smo se borili za prolazno... onim neuzvraćenim zagrljajima... onim poljupcima naše djece i naših ljubavi... onim zezancijama koje nikad nismo imali jer nismo imali vremena.
To bi sigurno bili trenuci koji bi nam danas dok pričamo o njima izmamili osmijeh na lice i toplinu u srce.
Ispunili bi naše živote s više radosti, nego što nam je donijelo prolazno bogatstvo...
I to je ono što dan za danom rasipamo zbog pohlepe… šteta.
No dobra vijest je da ima još vremena za nas, a koliko ga ima to ne znamo.
Možda 30 godina, 20 ili 10, a možda i samo još koji mjesec, tjedan, dan ili sat…
Razmislimo o tome…
(Nepoznat autor)

Večernja molitva.
Benedict Groeschel.

Ovo je previše dragocjeno da se ne podijeli. 

Pitao sam prijatelja koji je prešao 70-te i ide prema 80-tim kakve promjene osjeća u sebi? 

Odgovorio mi je sljedeće:

1. Nakon što sam zavolio svoje roditelje, svoju braću i sestre, svog supružnika, svoju djecu i svoje prijatelje, sada sam počeo voljeti sebe.
2. Shvatio sam da nisam “Atlas”. Svijet ne leži na mojim leđima.
3. Prestao sam se cjenkati s prodavačima povrća i voća. Nekoliko novčića više neće me uništiti, ali bi moglo pomoći njima da uštede za školarinu svojeg djeteta.
4. Konobarima/icama ostavljam veliku napojnicu. Dodatni novac mogao bi im izmamiti osmijeh na lice. Oni se mnogo teže trude za život od mene.
5. Prestao sam govoriti starijima da su već mnogo puta ispričali tu priču. Priča ih tjera da hodaju stazom sjećanja i proživljavaju svoju prošlost.
6. Naučio sam ne ispravljati ljude čak i kada znam da su u krivu. Teret da sve učinim savršenima nije na meni. Mir je dragocjeniji od savršenstva.
7. Komplimente dajem slobodno i velikodušno. Komplimenti popravljaju raspoloženje ne samo primatelja, već i mene samog. I jedan mali savjet za primatelje komplimenta, nikad, NIKAD ga ne odbijajte, samo recite "Hvala".
8. Naučio sam da se ne zamaram zbog nabora ili mrlje na košulji. Osobnost govori više od izgleda.
9. Odlazim od ljudi koji me ne cijene. Oni možda ne znaju moju vrijednost, ali ja je znam.
10. Ostajem hladan kad netko igra prljavo da me prestigne u utrci  za prestiž. Nisam beskrupulozan igračn i ne utrkujem se s nikim.
11. Učim se ne stidjeti svojih emocija. Moje emocije me čine čovjekom.
12. Naučio sam da je bolje napustiti ego nego prekinuti vezu. Moj ego će me držati podalje, dok s vezama nikada neću biti sam.
13. Naučio sam živjeti svaki dan kao da je posljednji. Na kraju krajeva, to bi i mogao biti.
14. Radim ono što me čini sretnim. Ja sam odgovoran za svoju sreću, i to dugujem sebi. Sreća je izbor. Možete biti sretni u bilo kojem trenutku, samo odaberite to biti!

Sa stranice Čitaj knjigu

Kremena

Poželi drugima što želiš i sebi - puno kave!

Dr. sc. fra Tomislav Pervan autor je brojnih knjiga teoloških promišljanja, živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara, a svakodnevno je i u međugorskoj ispovjedaonici. Nekadašnji međugorski župnik i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije najplodniji je teološki pisac u Hercegovini, a godinama piše za Naša ognjišta.

Mk 7,24-30

Usta Isus i otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A on joj govoraše: »Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će mu: »Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.« Reče joj: »Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.« I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao.

 

Čvrsta vjera i upornost ove zdvojne i ojađene žene poganke, Sirofeničanke, mogu doslovce posramiti učenike i farizeje, sve slojeve u židovstvu. Njima je najprije ponuđeno spasenje objavljeno u Isusovoj osobi, on je došao prvenstveno svomu narodu. Vlastiti ga narod ne prihvaća, odbacuje, na svakom koraku ga uhode, dok jedna poganka prepoznaje u svojoj krajnjoj nevolji i poniznosti snagu te osobe te želi barem nešto ‘otpadaka’, mrvica s obilna židovskoga stola.

Riječ je ovdje o kruhu, izričito, ali neizravno i o problemu čista i nečista, što smo imali prethodnih dana, zatim vjere i nevjere. Isus nikada nije zagovarao bilo kakvu diskriminaciju na bilo kojoj osnovici. On je nadišao veze i zakone krvi, obitelji, klana, plemena, naroda, biologije. Želi okupiti sve čovječanstvo pod svoje okrilje. Svi baštine od Oca nebeskoga isti božanski DNK.

‘I psići dobiju nešto sa stolova svojih gospodara’. Žena ne popušta i nikako se ne da smesti. Zaboravlja i prekoračuje sve granice i ograde koje je dijele od drugoga naroda, zaboravlja posve sebe, čak zaboravlja i gazi vlastiti ponos. Pada do nogu jednomu strancu. Biva posve siromašna i malena. I u tom trenutku Isus je pogleda i smilova se riječima: „Vjera je tvoja, ženo, silna, velika“. On je do kraja tu osobu iznutra zahvatio, ona je proključala, i mogla je samo izgovoriti riječi vjere. Ona najprije traži milost, zdravlje za kćerkicu, a Isus daje samoga sebe. I žena vjeruje te je ona odsada njegova vjernica, njegov prijatelj, zauvijek.

Patnja zbog bližnjih

Čovjek se s vlastitom patnjom zna nekako i pomiriti. Često nam daleko teže pada patnja dragih nam i nama povjerenih osoba. Teško nam pada ne samo njihova tjelesna bol i patnja. Daleko je teža duhovna bol koju te osobe u sebi nose i proživljavaju. Majka se npr. nekako pomiri s bolešću svoje djece, ali je teža i nesnošljivija bol u majke kad vidi duhovnu propast svoje djece, njihovu izgubljenost i zastranjenje, hod u egzistencijalnu propast i pustoš. Kolika je npr. bol roditelja zbog kocke, ovisnosti, drogiranja vlastite djece?! Danas imamo toliko raznih ovisnosti.

Grozomorno je biti promatračem propasti osoba koje su nam srcu srasle i prirasle. Katastrofa je neminovna, a protiv nje gotovo da i nema lijeka. Sirofeničanka na tragičan način utjelovljuje u sebi svu patnju i bol zbog patnje bližnjega, drage osobe, zbog sina, kćeri, muža. Kao jedini lijek i liječnik preostaje vapaj Isusu za pomoć…

U cijeloj zgodi sa ženom Sirofeničankom, pogankom, suvišno je bilo kakvo historiziranje ili povijesno surječje. Treba nam samo jedno: prenijeti se u dušu i srce, u psihofizičko stanje žene koje kćerkicu muči nečisti duh. Opsjednuće kao izraz krajnje udaljenosti od Boga i spasenja. Kao neminovni kraj čovjeka i ovdje i u vječnosti, kao smrt. Njezino je dijete već uništeno i razoreno, na dnu životnih mogućnosti i beznađa. Gdje je pomoć i tko može izliječiti njezinu kćerkicu? Majka se sa svojom kćerkicom nalazi u predvorju pakla.

Za uzroke ne znamo, vidimo samo pogubne posljedice. Koliki se i danas sinovi i kćeri ruše u nesreću i propast, posvema zaslijepljeni i zavedeni. Svi dobri savjeti otišli u nepovrat, u vjetar. Samorazaranje i samouništavanje djelo je otpalog uma koji uživa u uništavanju i ništavilu. To je djelo zloga duha. Tako Biblija karakterizira Đavla, otpalog anđela. I danas smo svjedoci koliko zla nanosi čovječanstvu upravo ta prividna slobodarska neovisnost od svega, a zapravo je sve to u biti robovanje paklenim silama razaranja i uništavanja.

Ženo, budi volja tvoja!

Ljudska je bijeda globalna, planetarna. Ona ne poznaje niti dopušta granice. Čovječja je patnja sveobuhvatna. Zapravo je nemoguće povući granicu između „Izraela i Kanaana“, svi smo mi kao ljudi pred Bogom odgovorni jedni za druge. Svi moramo stupiti pred Boga u zajedništvu, u ozračju ljubavi i prihvaćanja. Tako onda život prerasta u trajnu zahvalnicu. Trebali bismo  zahvaljivati za egzistenciju svog bližnjega, štoviše, biti zahvalni za njegovu nevolju, koju prinosimo Gospodinu, jer smo preko nje zajednički bliži Tvorcu, Stvoritelju.

U Očenašu molimo „Oče, budi volja tvoja“. Ovdje imamo obrat te molitve: Isus ženi veli neka joj bude kako je htjela, kako je molila. „Ženo, budi volja tvoja!“ Nije taj Bog u nebeskim visinama, nego je blizak i pomaže. Što više odmičemo Boga u nebeske visine, što nam je on uzvišeniji, to nam je u životu većma tuđ i stran, gotovo nepristupačan. Ovdje imamo blizinu našega Boga koji se spušta jednoj udovici i udovoljava njezinoj želji i vapaju. Bog je tražio Adama, prvo pitanje bijaše: „Gdje si, Adame?“  Jednako postupa i danas s nama.

Kad god otkrijem da mi moj bližnji može biti obogaćenje te oploditi život blagoslovom kod Gospodina, najljepša će molitva biti u trenutku kad nad njega zazovemo svekoliki Božji blagoslov. To je način uspostavljanja porušenih komunikacija, međusobnog razumijevanja. To je put do obostranog ozdravljenja koje posreduje Isusova osoba.

Ova Kananejka prerasla je, pretočila se sva u jedan jedini vapaj: „Smiluj mi se, smiluj se mojoj kćerci, Sine Davidov!“ Cijela osoba prerasta, pretvara se i izvija u molitvu, vapaj, krik. Jedini spas i izlaz vidi u Isusu. Pred Isusom se ruši ili uspostavlja cijeli njezin svijet.

„Što se mene tiče, mogao bih mirno usnuti, za jednu noć kao i za sva stoljeća. I nakon svega tako je sve mirno i tiho. Ali postaju nepodnosivi krici i vapaji s onu stranu, koji dolaze od mojih suputnika brodolomaca, ti užasni izljevi očaja. Pred tom nesrećom ne mogu stajati prekriženih ruku. Svaka sekunda koju provodim u miru ravna je ubojstvu onih koji su mi najdraži“ (A. de Saint-Exupery).

Koje granice moram prijeći ili prekoračiti da bih bio otvoren onomu što mene spasava i drugima pomaže?

Fra Tomislav Pervan