Asylum

Polako. Ako ti se uopce ne odgovara, ne moras..  :)

Nedavno sam na Denkiju opisala svoje iskustvo s tugom i koliko je, u mojem slucaju, ljutnja bila zdrava emocija i jedan od prvih znakova da iscjeljujem. Tako..  ako se naljutis, a nemas tu ljutnju gdje kanalizirati,  slobodno se mozes porjeckati sa mnom. :)

____

Htjela sam te nesto upitati... Nedavno sam pogledala jednu ep. Northern Exposurea koja me se neobicno dojmila....problematizirala je putovanje dusa koje su pocinile samoubojstvo.. dr. Joelu se u jednom trenutku pricinilo da cuje glas u svojoj kolibici. Prvo je to pripisao glasanju neke zivotinje u blizini, no kada se to ponovilo, poceo se raspitivati i ustanovio je da mu je Maggie (pilotkinja) iznajmila kucicu u kojoj je prije 50ak godina jedan mladi, povuceni znanstvenik (njemu nalik) priveo svoj zivot koncu. Maggie je htjela popraviti situaciju jer mu je presutila tu info pa je dovela svecenika egzorcista. No Joel je Zidov pa ga je zanimalo gdje ce otjerati dusu nesretnog Johna, odnosno hoce li mu samo naloziti da napusti kolibu. Kad mu je svecenik pojasnio da je samoubojstvo smrtni grijeh i da ce dusa nastanjivati pakao, Joel je odlucio zadrzati nevidljivog cimera. Spomenuo je da ne zeli biti odgovoran za vjecne patnje covjeka koji je jos za zivota ocito morao podnositi tolike boli da je u smrti vidio rjesenje.

Taj me je njegov zakljucak poprilicno raznjezio, a onda sam se upitala moze li se u krscanstvu (prema filozofiji katolicizma) dusu koja vec jest u paklu molitvama zivucih izbaviti iz njega...

violator wrote:Polako. Ako ti se uopce ne odgovara, ne moras..  :)

Nedavno sam na Denkiju opisala svoje iskustvo s tugom i koliko je, u mojem slucaju, ljutnja bila zdrava emocija i jedan od prvih znakova da iscjeljujem. Tako..  ako se naljutis, a nemas tu ljutnju gdje kanalizirati,  slobodno se mozes porjeckati sa mnom. :)

____

Htjela sam te nesto upitati... Nedavno sam pogledala jednu ep. Northern Exposurea koja me se neobicno dojmila....problematizirala je putovanje dusa koje su pocinile samoubojstvo.. dr. Joelu se u jednom trenutku pricinilo da cuje glas u svojoj kolibici. Prvo je to pripisao glasanju neke zivotinje u blizini, no kada se to ponovilo, poceo se raspitivati i ustanovio je da mu je Maggie (pilotkinja) iznajmila kucicu u kojoj je prije 50ak godina jedan mladi, povuceni znanstvenik (njemu nalik) priveo svoj zivot koncu. Maggie je htjela popraviti situaciju jer mu je presutila tu info pa je dovela svecenika egzorcista. No Joel je Zidov pa ga je zanimalo gdje ce otjerati dusu nesretnog Johna, odnosno hoce li mu samo naloziti da napusti kolibu. Kad mu je svecenik pojasnio da je samoubojstvo smrtni grijeh i da ce dusa nastanjivati pakao, Joel je odlucio zadrzati nevidljivog cimera. Spomenuo je da ne zeli biti odgovoran za vjecne patnje covjeka koji je jos za zivota ocito morao podnositi tolike boli da je u smrti vidio rjesenje.

Taj me je njegov zakljucak poprilicno raznjezio, a onda sam se upitala moze li se u krscanstvu (prema filozofiji katolicizma) dusu koja vec jest u paklu molitvama zivucih izbaviti iz njega...

Ma svakako ću ti odgovoriti jer su mi obe teme jako zanimljive, posebno tema samoubojstva. Jedino mi je problem što s mobitela ne mogu pisati direktno na forumu nego pišem kao objavu na fb pa onda kopiram i pejstam ovdje, a i problem mi je otkucati dulji tekst s jednim prstom. 🤭 Inače je problem samoubojstva jedna od posljednjih nejasnoća koju sam sebi tek nedavno razjasnila nakon proglašenja blaženima Drinskih mučenica. Najprije ću ti odmah reći da je u Životu na sjeveru potpuno pogrešno objašnjen stav Crkve prema samoubojstvu. Samoubojice po nauku ne idu u pakao po defaultu. Ovo je tako široka tema da ću je sigurno objasniti u nekoliko postova. Najprije, Isus kaže: Nisam došao suditi svijetu nego da se svijet spasi. Zatim, prema nauku o grijehu postoji objektivna i subjektivna krivnja za grijeh. Po tome je samoubojstvo objektivno jednako grijehu ubojstva i kao takvo teški grijeh. Ali okolnosti pod kojima se samo-ubojstvo dogodi mogu opravdati takav čin i subjektivno ga učiniti lakim grijehom. Recimo, depresija, očaj, ovisnosti, demonski utjecaji - smanjuju subjektivnu odgovornost za sam čin i zazivaju Božje milosrđe. A naš Bog nije okrutan Bog nego Bog ljubavi i milosrđa. E, ovdje se odmah nadovezuje prva tema, iz tvog prvog posta, a o kojoj govori psalam 139 pa ću ti ga priložiti u sljedećem postu a kasnije i objasniti jer znam da je moj jezik prilično nerazumljiv. 🤭
U ovoj našoj vidljivoj stvarnosti postoji jedan nama nevidljivi ali vrlo živi i burni duhovni svijet. Naša je vidljiva zbilja prepuna nevidljivih anđela, demona i duša koje se čiste od svojih grijeha i nesavršenosti jer samo sasvim čiste mogu u raj. Zato je Johnova duša bila u kolibi jer se duše čiste ondje gdje su griješile. To je točno prikazano. Mislim da bi te mogla zanimati knjiga Marije Simme - Moja iskustva s dušama u Čistilištu. Ako hoćeš možemo se dogovoriti da ti je pošaljem. Uglavnom, mnogi sveci su komunicirali s dušama koje se čiste i za njih vršili pokoru i tako im pomagali. Duše traže našu pomoć, zahvalne su na njoj i mole za nas.
Što sam još htjela reći.. mene je dugo mučilo, ali iz čistog neznanja, zašto bi nesretni samoubojice otišli u pakao. To bi bilo okrutno i bezdušno, a Bog nije takav. Onda se dogodilo proglašenje blaženima  Drinskih mučenica. Objektivno, one su skokom s prozora svjesno otišle u smrt. Ali budući da su time štitile svoj poziv i poslanje subjektivno im to nije uopće uračunato u grijeh i Crkva ih je još proglasila i blaženima.

Joj, svašta sam ovdje nabacala, nadam se da me uspijevaš pratiti.
A u sljedećem postu ću staviti psalam 139. Naime, nema nikakve potrebe sakrivati od sebe bilo kakav osjećaj kad nas Bog potpuno proniče. To je nešto što sam sebi davno pojasnila. Ja s Bogom koji je u meni kao duša moje duše razgovaram, svađam se ( to je završilo davne 2000. godine) bolujem, rješavam svoje svakodnevne sitne i krupne probleme. On je moj vjerni pratitelj i sugovornik. On me jedini poznaje u potpunosti.
On i moj anđeo čuvar s kojim posebno komuniciram i koji mi pomaže u konkretnim situacijama.
Eto, raspisala sam se. Nadam se da sam ti na nešto uspjela i odgovoriti. Slobodno me pitaj za sve nejasnoće.

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ (Ps 139)
           Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
           izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
           znani su ti svi moji putovi.
Riječ mi još nije na jezik došla,
           a ti, Gospodine, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
           na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno,
           previsoko da bih ga dokučio.
Kamo da idem od duha tvojega
           i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si,
           ako u Podzemlje legnem, i ondje si.
Uzmem li krila zorina
           pa se naselim moru na kraj
i ondje bi me ruka tvoja vodila,
           desnica bi me tvoja držala.
Reknem li: “Nek’ me barem tmine zakriju
           i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!”
– ni tmina tebi neće biti tamna:
           noć sjaji kao dan
           i tama kao svjetlost.
Jer ti si moje stvorio bubrege,
           satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
           što su djela tvoja predivna.

Što Biblija kaže o kršćaninu koji počini samoubojstvo? Ne vjerujem da će kršćanin koji počini samoubojstvo izgubiti spasenje i ići u pakao. Biblija uči da je osoba, od trenutka kad istinski povjeruje u Krista, vječno sigurna (Ivan 3,16). Prema Bibliji, kršćani mogu bez sumnje znati da imaju vječni život bez obzira na to što se dogodi. “Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život” (1. Ivanova 5,13).

Ništa ne može odvojiti kršćanina od Božje ljubavi! “Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu” (Rimljanima 8,38-39). Ako ni jedno ‘stvorenje’ ne može odvojiti kršćanina od Božje ljubavi, a čak je i kršćanin koji počini samoubojstvo ‘stvorenje’, tada ga ni samoubojstvo ne može odvojiti od ljubavi Božje.

Isus je umro za sve naše grijehe… i ako bi istinski kršćanin, u vrijeme duhovnog napada ili slabosti, počinio samoubojstvo – to bi bio grijeh za koji je Isus umro.

https://hkm.hr/vjera/mogu-li-samoubojice-u-raj/

https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar/zadar-plus/mateu-toricu-44-umrla-je-od-melanoma-zena-dijana-37-ostao-je-sam-s-osmero-malisana-zadar-pokrece-humanitarnu-akciju-kuca-za-dijaninu-dicu-1139448

Smrt nije ništa posebno - samo sam otišao u drugu sobu. Ja sam ja i vi ste vi - što smo si bili, još smo si uvijek. Zovite me mojim starim imenom, razgovarajte sa mnom obično kao i uvijek. Neka ne bude promjene u vašem glasu, neka ne bude usiljen, svečan i žalostan. Smijte se, kao što smo se uvijek smijali našim veselim šalama. Zabavljajte se, smijte se, mislite na mene, molite za mene. Neka ne budem zaboravljen samo zato što me se ne vidi.
Ta čekam vas, negdje blizu, tu iza ugla.
Sve je u redu.

Henry Scott Holland

@violator

Evo da prokomentiram i osjećaj tuge. Drago mi je da se sjećaš onoga što sam pisala o pokojnoj mami, a vjerojatno se onda sjećaš i kad sam pisala o dva izgubljena djeteta. To su tri najtužnija događaja u mom životu, a četvrti je smrt moje drage bake. U svakom sam bila preplavljena tugom. Ali nikad joj se nisam prepustila. Kad je umrla baka 1979. bila sam u sred ispita prve godine fakulteta. Bio je luksuz plakati i učiti pa sam odlučila pjevati i stalno sam pjevala. Časne sestre kod kojih sam stanovala i dvije cimerice mislile su da sam poludjela. Uz tugu je bio prisutan i strašan osjećaj krivnje zbog svih drskosti prema baki. Uvijek sam si govorila da ću joj biti od pomoći u bolesti, a ona je od mene krila svoje posljednje mjesece da me ne ometa u mom učenju. Nije mami dala ni da me zovne da se oprostim s njom jer mi je bio ispit iz matematike. Miješale su se u meni krivnja i tuga, ali završila sam fakultet i diplomirala u predroku i to sam posvetila mojoj baki koja se cijeli život posvetila meni.

Kad se mama razboljela i umrla tuga je bila strašna, ali nisam htjela njome opterećivati obitelj pa sam došla na forum da se zaokupiram nečim sasvim različitim od svega što sam do tada radila. To je, za mene osobno, bila dobra odluka. Ne samo da sam bolje upoznala svoju i druge vjere, nego sam stekla i nekoliko prijatelja za cijeli život. Uz to, možda sam nekome pomogla riješiti neke nedoumice i sumnje. Ne znam. Uglavnom, borila sam se protiv tuge.

Najveća tuga mi je bio gubitak moje djece. Nakon prvoga sam odmah ostala trudna i radost zbog novog djeteta nadjačala je tugu, a nakon drugoga sam već bila u godinama u kojima nova trudnoća nije bila pametna. Miješale su se tuga i ljutnja na Boga.  Dvije godine sam se svađala s Bogom zašto mi je to učinio i nisam htjela ići u crkvu.

Stvar je u tome da se mnogi kršćani boje komunicirati s Bogom i misle da pred njim mogu sakriti svoje ljutnje. A njemu je poznata svaka naša misao, bez obzira bili mi kršćani ili ateisti ili pripadnici neke druge vjere. Onda se ljudi upuste u licemjerje i lažne pobožnosti. One opet stvaraju osjećaj krivnje i tako, udaljavajući se od Boga, postaju licemjerni na svim drugim poljima.

Rekla sam već, Bog ispunjava cijelo moje biće. Tako, ako se dogodi najgori scenarij, moja tuga će biti obojana Bogom. Bijelo i crveno. Boje milosrdnog Isusa. A mužu sam posve posvetila posljednjih 10 godina i neće biti ničega što bi mi moglo izazvati osjećaj krivnje. Ništa nisam propustila, sve sam mu darovala.
Ali sada ne mislim o tome. Prognoze liječnika su dobre, izlječenje gotovo 100% izvjesno. Optimist sam. Imam potpuni mir. Kao nikad do sada osjećam Božju ljubav u našim životima. Sve je baš onako kako treba biti.

Što se tiče izlječenja koje si spomenula, katolicizam je pun čudesnih ozdravljenja koje liječnici ne mogu objasniti a dogode se nakon molitvi određenom svecu ili posjetu nekom od Marijinih svetišta. Nisam do sada stavljala tekstove o tome, baš bih mogla.
No i ja sam samo obično stvorenje, ne mogu sve unaprijed isplanirati, a kamoli osjećaje. 🤭

Crkva mora ostati slobodna

Uzme li Stožer vlast nad Crkvom u Hrvatskoj, a nismo predaleko od toga, onda je taj dio hijerarhije iznevjerio jedno od temeljnih svojih poslanja.

Mi katolici znamo - nema nama drugog puta osim puta vjernosti evanđelju. To znači da smo svjesni nezamjenjive uloge Crkve, Zaručnice Kristove u spasenjskog ulozi prema čovjeku.

No, povijest nas uči da tijekom dugog vremena postojanja je i hijerarhijski dio Crkve znao upasti u teški grijeh, a nažalost nekada i u tešku sablazan. Bog se uvijek pobrinuo da brod nagnuti ne potone, kako je i obećao svojoj Crkvi. I to je dobro, zato nema panike makar se družili (opet) s braćom svećenicima po podrumima.

Čudi me činjenica da ne vidim propitkivanje onih najviših crkvenih institucija o mnogim nelogičnim mjerama Stožera. Čudi me da nisu postavili u pitanje smisao COVID putovnica, sada i dokazano da su cijepljeni odgovorni za probijanje virusa. Čudi me uopće da nedostaje onaj kritični um razboritosti koji sve propitkuje. Ne čujem pastire koji se pitaju zašto milijarde idu u testiranja, zašto nemamo pravih informacija o preboljelima. Zašto se ljude tjera i ucjenjuje na cijepljenje? Čudi me da glasnije ne progovaraju kako LOCKDOWN teško šteti ne samo gospodarstvu nego i psihofizičkom zdravlju naroda.

A onda ipak - ne čudi me. Naša Crkva je okrnjene slobode. To znaju svi koji su ozbiljnije bili dio hijerarhije. Glavni razlog je financiranje Crkve. Bez razloga se boje. I jednog dana kada se prekine takva ne kvalitetna vrsta financiranja Crkve - iz proračuna - od vladajućih, jednog dana kada naša Crkva bude potpuno slobodna bit će sve drugačije. A mi katolici nikada svoju Crkvu nećemo ostaviti na cjedilu. Mi katolici nikada nećemo svoju Crkvu pustiti bez materijalnih dobara koji su neophodni za njezin rad i rast.

Čak sam uvjeren. Tek tada će sve početi rasti. Autentične propovijedi. Koje prodiru duboko u srca ljudi. Zalaganja svećenika na župama će biti nemjerljivo veća. Frcat će sve od truda i projekata. Sve će biti drugačije. Kada se promijeni način financiranja naše voljene Crkve. I kada im nestane strah od siromašne Crkve - narod će se pobrinuti da našoj Crkvi ništa ne nedostaje.

A do tada - borba za slobodu će biti na brojnim laicima i brojnim svećenicima kojima je baš sve - jasno.

Miletić Marin

Odlicno, odlicno, odlicno za sjajne prognoze! :) Divna vijest.

I ja vecinom tipkam s moba pa razumijem sve nedaca forumskog pisanja putem premalenog ekrana, a i sudjelovanje u raspravama uzivo poprilicno mi kasni jer sporije odgovaram (dial up zivi vjecno :D )... Buduci da sam previse umorna za neko ozbiljnije razmisljanje, upitat cu te nesto sto mi je bilo zanimljivo u jednom od tvojih odgovora, a sto me je navelo na sljedece slike: moze li se Cistiliste shvatiti kao neka prosirena stvarnost fizicke ravni? Ako neke duse lutaju svijetom jer imaju nekih nerijesenih racuna, spada li i to njihovo lutanje u stvarnost Cistilista? Moze li se dogoditi da dusa uopce nije svjesna da je skoncala pa ponavlja svakodnevni zivot, odnosno kreira si stvarnost u kojoj se za nju nista naoko nije promijenilo?

Bogu hvala prognoze su dobre. Inače se sve dogodilo jako brzo. Nije imao nikakve simptome osim umora. Mislili smo da je post covid pa je otišao usput izvaditi krv. Nalazi su bili takvi da je hitno upućen u bolnicu a dijagnozu je dobio na 35. godišnjicu braka, 13.9. Koja ironija. 🥴

Ne, duša ne može ne znati da je iza tjelesne smrti. Naime, po smrti se svaka duša susretne s Kristom, spozna u potpunosti i Boga i samu sebe i o sebi donese sud. Patnja koju ima je patnja zbog udaljenosti od Boga jer ga ne može posjedovati dok ne bude sasvim čista. Možda će ti bliža biti slika iz Egipatske knjige mrtvih kad duša ispovijeda što je radila. Otprilike je slično:

"Pozdravljam te, veliki Bože, Vladaru dvaju Istina. Došao sam tebi, moj
Vladaru, kako bi me odvesti da vidim tvoje ljepote. Ja znam tebe, ja znam
tvoje ime, ja znam imena od 42 Boga koji su sa tobom u ovoj širokoj dvorani
Dvije Istine. Gledaj, došao sam ti. Donio sam ti istinu; došao sam ti bez
grijeha. Protiv nikoga nisam griješio. Nisam se loše ponašao prema ljudima.
Nisam činio zlo umjesto pravde. Nisam govorio loše o Bogu. Nisam bio nasilan
prema siročetu. Nisam radio ono što Bog ne voli. Nisam ubio, niti sam ikoga
isporučio ubojici. Nisam uzrokovao ičiju patnju. Nisam prekomjerno i nezakonito
bludničio. Nisam uzeo mlijeko iz dječjih ustiju, niti sam odveo stoku sitnoga
zuba iz njihovih prebivališta. Nisam sprječavao Boga u njegovim namjerama."

Otud i teze da su Židovi samo prepisali i pretočili u Jahvinih  10 zapovijedi.
Ali kao što je to dobro rekao Ivan Pavao II, u svakoj se religiji nalazi zrno istine, jer ljudi od svog postanka traže Boga.

Da, i samo lutanje je čistilište za dušu, ali uvijek je prisutna čežnja za Bogom kojega je spoznala i dok se ne očisti ne može ga gledati.

Zbilja bi te mogla zanimati knjiga Marije Simme. To je "psiho-SF" područje koje tebe inače privlači.

Živi život sistemom eliminacije. Ako ne ispunja te, odbaci. Ako ti se ne ide, ne idi. Ako nešto samo činiš reda radi, ne čini. Ništa na silu. Kasnije to što si na silu učinio, nećeš ni ubrojiti u svoj život. Jer nije bilo srca, nije bilo duše. Živi život tako da uvijek iza svega možeš stati i reći: To sam ja učinio. Živi život da se jednoga dana ne stidiš onoga što je učinjeno već s ponosom možeš reći: Dao sam sve od sebe.

Bit će teških dana. Teških etapa. Teških razdoblja. Ali ne dopusti da te jedno loše razdoblje tvoga života uvjeri da ti je život loš. Sve ima svoje razloge. I vrijeme mraka. I vrijeme svjetla. Jednog dana posložit će se sve stvari kao jedna slagalica koju si dugo slagao. I dobit ćeš odgovore na mnoga pitanja na koja si tražio odgovor. Samo do tada nemoj odustati. Kad je teško stisni zube, skupi snagu i nastavi dalje. Vidjet ćeš da sve ima smisla.

- Mario Žuvela

Drago mi je za dobre vijesti, M. <3

Imam pitanje za tebe: što misliš o prosjacima?

Naime, nekidan sam prolazila pokraj zagrebačke crkve Sveta mati slobode. Iz crkve izleti mlađi momak direktno prema meni, pa sam zaključila da je vrebao prolaznike. I priča on meni tako kako je iz Ogulina, kako se ne može vratiti doma, kako mu je mama bolesna. Inače sam milosrdna, na kamen proplačem. No cjelokupni dojam njega, ono što je pričao, izraz lica i očiju, totalno odsustvo dostojanstva u nastupu - izazvao je u meni lavinu ljutnje i žalosti (možda jer sam i sama majka sinova). Okinuo je u meni emocije kakve nisam mogla sanjati, najradije bi ga štapom ganjala po cesti ko majka revolucionara Aureliana Buendiju, pa ga istim mlatila da ide raditi 3 posla, a ne da prosi od prolaznika. Nažalost, mislim da je dečko psihički bolestan, te oči su bile..neopisivo, (oprosti mi Bože), ružne..i ovo nikad za nikog nisam rekla. U svakom slučaju, dao mi je misliti. Kod toliko institucija kojima se čovjek u nevolji može obratiti, pa i crkvi (a posebno koliko znam mati Slobode..), da čovjek smišljeno pikira ljude za koje smatra da će im u 20 sekundi baciti govna iz svog ruksaka u njihov ne bi li iskamčio novac. Tužno zapravo. No, dao mi je za misliti također, o podržavanju prosjačenja...prosjaka ne bi bilo toliko da nije naivnih dobrodušnih ljudi koji davanjem to podržavaju. Sad ih u Zagrebu ima zbilja sve više i svačim se služe.

Hvala, Venus!

Ja sam ti slaba na prosjake. Ovdje kod nas ih uopće više nema, zabranjeno je prosjačenje. Ali kad dođem u Zagreb pune su ih ulice, posebno oko crkava. Naša je crkva Svetog Križa pa sam tamo svaki dan. I svaki dan mi se netko unese u lice sa prošnjom i blagoslovima. Uvijek imam sitnice u torbi za svakog od njih. Nedavno nisam imala nego 20 kn i priđe mi skroz mlada djevojka i ispriča priču o sestri koja boluje od karcinoma. Najprije sam je odbila a nakon mise vidim je da i dalje prosi. Zovem je da dođe i dam joj tih 20 kn. Lijepo smo popričale nakon toga. Ne znam što ju je doista nagnalo na takav način zarade, ali kako u svakom čovjeku a tako i u prosjaku gledam Krista, ne mogu ih odbiti. Možda je baš jedan od njih uistinu Krist sam.
Nikad neću zaboraviti jednog prosjaka iz davne 1989. Bio je Uskrs, ja s dvoje male djece i trudna s trećim, stisli se svi u nedovršenoj kući, tek se ustali nakon slabo prospavane noći pa grintavi, kad zvoni netko na vrata. Otvorim ja i dočekaju me najljepše plave oči koje sam ikad u životu vidjela. Starac od nekih 80 godina, u lijepom sivom kaputu sa sivim šeširom i štapom u ruci, uredan, obrijani, vedar, i pita nešto za pojesti. Toliko sam se zbunila da se i ne sjećam što sam mu dala, jabuke, kolače, novac... Ali te oči nikada neću zaboraviti i kako me je milo pogledao i zahvalio. Stalno mislim na njega. Nedavno sam kod susjede ispričala o njemu i ona ga se također sjeća. Mislim da je to jutro Isus hodao našim gradom.

Postoji jedna mudrost koja kaže da je najveće životno umijeće znati voljeti ljude.
Da, umijeće je.
Umijeće je umjesto tijela, vidjeti dušu.
Umjesto napada, vidjeti bol.
Umjesto reakcije, vidjeti priču.
Usmjesto usana, vidjeti oči.
Umjesto onoga što govore, čuti ono što prešute.
Umjesto maske, vidjeti lice.
Umjesto strahova, vidjeti nadu.
Umjesto odrasle osobe, vidjeti dijete.
Umjesto znanja, vidjeti mudrost.
Da umijeće je.
Umijeće življenja...

(Nepoznat autor)

Nikada ne podcjenjuj bitke koje ljudi vode u sebi. Ne znaš koliko je drame u životima drugih.

Ne znaš koliko je tu rana, ožiljaka, brazgotina na koje nitko ne obraća pažnju, ili koje su nekima samo razlog za podsmijeh. Nikada ne znaš koliko je malo ljubavi ugrijalo to unutarnje mjesto druge osobe zbog čega donosi odluke koje su ti pomalo čudne i ne možeš ih nikako razumjeti. Pogledaj te ljude u oči i shvatit ćeš da ti ništa nije jasno.

Nikada ne podcjenjuj bitke koje ljudi vode u sebi jer ne znaš s koliko se strahova i sumnja suočava ta osoba, koliko demona vidi oko sebe, koliko tih istih utvara ima u sebi ali ih se boji priznati. Ne znaš koje kazne ta osoba prolazi bilo zbog svoga načina razmišljanja, osjećanja i djelovanja bilo zbog nečijeg drugoga. Ne znaš koliko je ona prošla neuzvraćene ljubavi ili koliko je zbog nje stvarno pretpjela.

Ljudi ostaju u svojoj zoni komfora jer su prošli pakao u svijetu oko sebe i nakon svega toga se boje i glavu proviriti vani. Imaj to na umu svaki put kada za nekoga misliš reći da je kukavica ili da je vreća puna kompleksa. Odakle ti pravo da sudiš nečije pogreške, nečije loše izbore kada ne znaš koliko su oni proizvod neke frustracije, nezadovoljstva ili nečega trećega, samo ne rezultat hira kao što si mislio.

Pokaži razumijevanje prema drugome, to je najviše što možeš napraviti na ovom svijetu. Tamo gdje drugi obasipaju uvredama ti pokaži blagost i nježnost. Skini tu kiselost s lica i nabaci jedan osmijeh kad pogledaš u drugoga, osjećat ćeš se kao otkrivač novih svjetova. Jednom kada shvatiš da je svaki život rezultat patnje koje je ta osoba prošla, otkrit ćeš da suosjećanje i ljubav nisu samo još jedan od pogleda na život, oni su život u cjelini.

Mario Žuvela

Rosi kiša, puše jako jugo, morali smo pobjeći iz maslinika. Sad dangubim. 🤭


TEST OSOBNOSTI ČUVENOG PSIHIJATRA: Ono što prvo vidite na slici otkriva vaše emotivno i psihičko stanje




https://sensa.story.hr/Duhovnost-i-emocije/Osobni-razvoj/a19340/Rorschachov-test-mrlja-otkriva-psihicko-stanje.html

Ja vidjela dvije mace koje daju pet. 🤭

metilda wrote:

Zbilja bi te mogla zanimati knjiga Marije Simme. To je "psiho-SF" područje koje tebe inače privlači.

Ne mogu kopirati tekst pa evo imaš na ovom linku nekoliko izvadaka iz knjige:

http://www.duhovnidnevnik.net/index.php/sadrzaj/39-iz-knjiga/506-moji-doivljaji-s-duama-u-istilitu

I ti si pozvan na svetost i zato budi hrabar. Hrabrost nije gledati prema naprijed, hrabrost je gle­dati prema drugome.
I ti si pozvan na svetost i zato se trudi razumijeti druge. Nije teško razumjeti čovjeka, koliko je teško razumjeti svoga bližnjega.

I ti si pozvan na svetost i zato se nadaj. Čovjek se ne može nadati, a da cijeli svijet oko sebe ne čini optimističnijim.

I ti si pozvan na svetost i zato uvijek gledaj na nebo. S pogledom na nebo mijenja se svaka situacija na zemlji.

I ti si pozvan na svetost i zato daruj osmijeh drugima. Osmijeh je početak jednog novog svijeta i kad je sunce na zalazu.

I ti si pozvan na svetost i zato prihvaćaj životne poteškoće. Očistiti život od problema bilo bi nemoguće, to bi značilo očistiti život od života.

I ti si pozvan na svetost i zato raduj se. Čovjek od svake radosti ima onoliko koliko se i drugi raduje u toj njegovoj radosti.

I ti si pozvan na svetost i zato voli druge. Razlog za današnji dan je osoba do tebe koju moraš voljeti, drugog smisla života nemoj ni tražiti.

I ti si pozvan na svetost i zato budi zahvalan za sve. Zahvalnost se sastoji u prepoznavanju blagoslova kojima smo obdareni.

I ti si pozvan na svetost i zato živi svaki dan njegovu puninu. Nije problem u tome što tako malo o životu znamo, nego u tome što tako malo živimo ono malo što znamo.

Mario Žuvela

Da li smo izgubljeni tražeći između Boga i svijeta ili smo oteti od grijeha kada se udaljavamo od Boga? Luka u evanđelju od četvrtka (Lk 15, 1-10) piše o izgubljenoj i nađenoj ovci i drahmi, o veselju čovjeka i Boga.

Danas je pronađena malena Cleo, oteta djevojčica u Australiji. 18 dana su ju tražili te iako je statistički bilo malo nade da će ju naći živu, nitko nije posustajao. Tražili su ju profesionalci i dobrovoljci. Ne treba puno objašnjavati niti motivirati nikoga kada je u pitanju četverogodišnje dijete.

"Policijski tim provalio je u zaključanu kuću i pronašao djevojčicu, a jedan od policajaca ju je podigao u naručje i upitao kako se zove. Odgovorila mu je: 'Zovem se Cleo.' Taj je trenutak rasplakao policajca"...Chris Dawson bio u suzama nakon što je čuo za čudesni pronalazak djevojčice. "Kada je jutros primio poziv, slomio se i zaplakao. To dovoljno govori, on je policijski veteran i to se rijetko viđa. Mislio sam da su šanse da djevojčica bude pronađena jako male."

Koliko je veselje čovjeka kada se nađe dijete, koliko suza i radosti za jednim malenim anđelom. Slično je i kada je dijete bolesno, mnoga srca se pokrenu, iskopaju se posljednje snage, gori svako srce. No, kako Bog gleda na naše "bolesti", izgubljenosti, otmice od zla i grijeha? Što mislite koliko nas sam Bog traži, kako preokrene sav svijet i pošalje stotine nebeskih i ljudskih anđela da nas nađu. Kolike molitve i suze majki, očeva...koliko ljubavi poznatih i nepoznatih za jednu izgubljenu ovcu su potrebne za nas..

Svaki život je svet jer je za svakoga Isus umro na križu mučeničkom smrću. Koliko nas Bog traži, koliko nas voli, pitajmo se svaki dan, u svakoj molitvi...i ne prestanimo Ga tražiti, potrčimo ususret Bogu, skočimo mu u naručje kada nas pronađe....u ispovijedi, na misi, u mračnom kutku studene crkvice, u sreći drugih...i ne sramimo se pustiti suzu, jer možda i Bog plače poput iskusnih policijskih veterana kada su našli malenu Cleo...Bog nas doista voli još i više...svaki put je ludo sretan kada nas nađe... naš Bog...

Krešimir Josip