Asylum

violator wrote:Zuvela ima lijepih tekstova.

Pozdrav! :)

violator wrote:John Clare : Is it not this, Miss Ives, the glory of life surmounts the fear of death. Good Christians fear hellfire, so to avoid it, they are kind to their fellow man. Good pagans do not have this fear, so they can be who they are, good or ill as their nature dictates. We have no fear of God, so we are accountable to no one but each other..

Nažalost, ako ovaj citat odražava tvoje mišljenje onda nisi puno shvatila iz Žuvelinih tekstova. Ipak, istina je da se misleći kršćani boje pakla. Visjela sam nad njim i znam kako je užasan. Ne kao mjesto nego kao stanje. I Isus je sašao nad pakao. No koje je mjerilo ponašanja dobrih pagana?

Možda je taj čas srebrne večeri
nježnošću ispunjao ulicu
čineći je tako stvarnom poput stiha
što bje zaboravljen pa ga se sjetismo.
Tek poslije zaključih
da ta večernja ulica bijaše daleka,
da je svaka kuća svijećnjak
gdje životi ljudi gore
kao samotne voštanice,
da svaki naš neposredan korak
gazi po Golgotama.


Borges 

C. G. Jung: samozvani prorok gnosticizma


Moderna dubinska psihologija kako freudovske tako i jungovske škole u modernoj, materijalističkoj kulturi koja se povodi za naravnim sklonostima i instinktima, preuzela je onu istu zadaću koju je gnosticizam prije imao u poganskom društvu. U oba slučaja, naravni se čovjek i njegovi instinkti i porivi podudaraju sa smislom i ciljem ljudskoga života. Upravo tako se nudi filozofski temelj za amoralan pogled na život. Moglo bi se čak reći da je pravi smisao gnostičke teologije u tome, da se neukroćenom seksualnom ponašanju pridaje aura nečega, što treba častiti. To vrijedi kako za stara vremena tako i za današnjicu, neovisno o tome događa li se svjesno ili nenamjerno.


Jung je povezao psihološki redukcionizam i gnostičku duhovnost i tako stvorio modernu varijantu mističkog poganskog politeizma, kod kojega različite „slike naravnih nagona“ (koje Jung naziva arhetipovima) postaju predmetom obožavanja. Svoje prividno znanstvene teorije C. G. Jung je prikazao kao modernu i poboljšanu verziju kršćanstva, u kojoj su kršćanska vjera i klanjanje naravnim nagonima i instinktima povezani u uzvišeno jedinstvo. Njegove se teorije sve više shvaćaju upravo u tom smislu.


Jung se smatrao prorokom jedne nove religije koja obuhvaća cijeli svijet. Max Zeller, Jungov učenik i terapeut u Los Angelesu, Jungu je ispričao svoj san u kojemu ljudi iz cijeloga svijeta, uključujući i njega samoga, grade neki hram. Jung je na to odgovorio: „'To je hram na kojem svi mi radimo… i to u cijelome svijetu. To je nova religija. Znate li koliko će trajati da se ona izgradi?' Odgovorio sam: 'Kako bih to mogao znati? Znate li Vi?' On je rekao: 'Da, znam'. Upitao sam ga kako će to dugo trajati. Odgovorio je: 'Oko šest stotina godina'. – 'Odakle to znate?', upitao sam ga. On je rekao: 'Iz snova drugih ljudi i iz mojih vlastitih snova. Koliko znamo, ta će se nova religija stvoriti'“[v].


Jungovski analitičar Murray Stein te riječi komentira u svojoj knjizi „Leiden an Gottvater, C. G. Jungs Therapiekonzept für das Christentum“: „Iz ovoga se izvještaja jasno vidi smatra li Jung tu novu religiju promijenjenim oblikom kršćanstva ili je to jedna posve nova svjetska religija, koja će uključiti ili zamijeniti sve druge. Budući da je sebe držao za Parsifala i za onoga, koji će kršćanstvu vratiti „sveti kalež“, sigurno se nadao da će nova religija sadržavati promijenjeno kršćanstvo i da će djelomično biti „dijete“ kršćanstva, ali i nešto posve drugačije: neovisna i jedinstvena religiozna tradicija“[vi].


Ne može se pretjerati kad se govori o direktnom i indirektnom utjecaju koji je Jung imao, a još i danas ima, na široke slojeve kršćanstva, a time i na cijelu zapadnu kulturu. Nije pretjerano ustvrditi da se teološke pozicije u većini velikih Crkava, što se tiče dušobrižništva, doktrine i liturgije, više ili manje podudaraju s jungovskom psihološkom i simboličkom teologijom. [Dok se zapravo svode na unutarnjepsihičke simbole.]


Pred kraj života, Jung je insistirao na tome da se „materija“ i „duh“ mogu uskladiti: „tamna strana“ ljudske naravi mora biti integrirana u jednu jedinstvenu „cjelinu“ koja obuhvaća sve, da bi se došlo do blaže i mekše definicije dobra. Istinsko prosvjetljenje u zamračeni svijet ne dolazi od jednoga svetoga Boga, nego je pravi izvor mudrosti, izvor i vrelo uzvišenoga znanja - „gnoze“ – pametni i briljantni „Lucifer“.


Za Junga su dobro i zlo dva jednakovrijedna suprotstavljena kozmička načela, koja su povezana u jednoj široj sintezi. Ovo „pomirenje“ između dobra i zla, a time i njihovo relativiziranje, oduvijek je središnja točka starih gnostičkih naučavanja. Uz to ide i naučavanje da i ono božansko, a time i etika i moral, leže u samom čovjeku. Odatle dolazi ideja „sjedinjenja suprotnosti“. Ono što je pisac William Blake nazivao „vjenčanjem raja i pakla“, Jung naziva „Vlastitim Ja“ s velikim početnim slovom, da bi tako ukazao na „božanstvo“ toga „Vlastitog Ja“.


Jung je ustvrdio da je dubinska psihologija, napose njegova škola, nasljednica gnostičke tradicije. To se napose odnosi na Jungovo „nadmoćno ophođenje“ s problemom zla. Jung je rekao: „U stara vremena su se gnostici, čija je argumentacija pod značajnim utjecajem psihičkog iskustva, opširnije nego crkveni Oci bavili problemom zla“[vii].


U stvarnosti su gnostici i previše lako padali pod utjecaj zla, za koje su bili tako sigurni da se znaju s njime ophoditi. To je nepobitno posljedica držanja koje želi povezati dobro i zlo na nekoj višoj razini sjedinjenja. Jung smatra da takvo „više jedinstvo“ nedostaje u kršćanstvu. „Kristovom simbolu usprkos svemu nedostaje sveobuhvatnost u modernom smislu, zato što mračnu stranu stvari izričito ne uključuje, nego kao luciferskog protivnika isključuje“[viii].


Tko se otvara takvoj „sveobuhvatnoj“ slici Boga [koja uključuje i dobro i zlo], taj postaje u moralnom smislu slijep. Iako je Jung s jedne strane poznavao problematiku gnostičkog svjetonazora[ix], on svejedno, usprkos svoje briljantnosti i proročke vizije, nije vidio strahovite posljedice probuđenog poganstva, koje je bilo plodno tlo za nacionalsocijalizam. Jung je protiv Hitlera progovorio mnogo kasnije od mnogih drugih, manje nadarenih suvremenika, naime tek kada su nacisti već ubijali ljude. Zato nas ne iznenađuje da je jungijanizam, upravo zato što u temelju ima gnostičko naučavanje, mogao u razdoblju od samo jedne generacije integrirati seksualne revolucionare svih boja. Iako je C. G. Jung smatrao da gnosticizam posjeduje etiku, sam je godinama živio u vanbračnoj vezi s jednom svojom pacijenticom. Glavni cilj gnostičkog naučavanja sastoji se u tome, da se ukine svaka granica s obzirom na seksualno ponašanje i – koristeći religiozni jezik – da se opravda svaku vrstu seksualnog ponašanja. Aura „duhovnosti“ zakriva temeljnu sklonost prema hedonizmu i amoralnosti.


Znakovito je da mnogi kršćanski mislioci i autori prednjače u širenju jungovskih ideja. Na primjer pastor Morton Kelsey, koji je krenuo tim putem i tako si stvorio karijeru. Nije iznenađenje da se Kelseyeva najnovija knjiga „The Sacrament of Sexuality“ izričito bavi homoseksualnošću iz pluralističkog ugla[x]. Kelsey podržava odluku Američke udruge psihijatara iz 1973., po kojoj homoseksualnost treba smatrati nečim normalnim. Izbjegava pitanja o mogućnosti promjene homoseksualne orijentacije i jednostavno tvrdi da su takve promjene „vrlo rijetke“[xi].


Misao C. G. Junga, kako je preuzima Kelsey, što se vidi u naslovu engleskog originala, nije važna samo u odnosu na homoseksualnost, nego i u odnosu na sve oblike izvanbračne seksualnosti. Iz judeo-kršćanske perspektive, seksualnost – koja je dio ljudske naravi – ne može sama po sebi biti „sakramentalna“. Ona ima udjela u sakramentalnoj stvarnosti kada je posvećena u „sakramentu braka“. Sakramentalna seksualnost kao takva je sama bit i pojam poganske religioznosti.


Thomas Moore, svećenik Anglikanske crkve u SAD i jungovski analitičar, jako omiljen među mladima koji traže savjet, dao je intervju poznatom časopisu „NetGuide“. Na pitanje koju bi definiciju dao „duši“, rekao je između ostalog da je William Blake „njezin najelokventniji zagovornik“. Kada su ga zamolili da kaže svoje stajalište o činjenici da je Internet prepun pornografije, da postoje chatroomovi kako za sadomazohiste tako i za sodomiste, da se može naći što god se poželi, i kada su ga upitali je li to dobro ili zlo, je li to škodljivo ili ne, odgovorio je ovako: „Zar ne bismo konačno mogli prestati kategorizirati seksualnost i moralizirati na tu temu? Ne bismo li mogli upitati je li seks, bilo koja vrsta seksa, zadovoljavajući? Uživa li se u njemu od svega srca? Zaboravite što je ispravno i što je krivo, to više ne vrijedi“[xii].


Danas se posvuda može naći otvoreno izražene raznovrsne oblike poganske ideologije i teologije. Na teološkim fakultetima oni staju na mjesto teologije koja je vjerna Bibliji, koja je pravovjerna. Televizijske emisije s takvim naučavanjima su omiljene: crkve i zajednice mijenjaju svoju liturgiju da bi mogle integrirati te ideologije; knjige koje proklamiraju pogansku duhovnost su bestseleri. Kada sam počeo pisati ovaj tekst, dvije takve knjige koje su napisali jungovski analitičari bile su na popisu uspješnica u New York Timesu. Postoji čak i jedna knjiga koja se zove „Sakrament pobačaja“, a posvećena je božici Artemidi. Autorica Ginette Paris je jungovska analitičarka. U svojoj knjizi direktno povezuje moderni moral i svijet bogova iz starine: „Vrijeme je da se sjetimo Artemide, neukroćene, koja se usprkos svoje ljepote odbija udati i odlučuje pripadati isključivo samoj sebi… Ako se uvijek posvećujemo samo drugima, nekoj osobi, skupini, rođacima, kolegama i prijateljima, koliko vremena, prostora i energije onda ostaje… nama samima? … Kada Artemida stupi u naš život, ne doživljavamo se više kao dio neke skupine, nekoga para, neke obitelji; Artemida znači razvitak daleko od stapanja s drugima, za što je najekstremniji primjer veza između majke i njezine male djece. Artemida poziva na povlačenje, na autonomiju“.


U poglavlju „Izlječenje od krivnje“ autorica nastavlja: „Naša kultura treba nove rituale i zakone, da bi pobačaju vratila njegovu sakramentalnu dimenziju… Čula sam da ima žena, koje se osobno obraćaju plodu svojega tijela i objašnjavaju mu zašto je potrebno da se njihovi putovi raziđu. Druge pišu oproštajna pisma i čitaju ih svojim partnerima, prijateljima ili cijeloj obitelji. Neke stvaraju vlastiti ritual rastanka i inspiriraju se ritualima iz drugih kultura: na primjer, prikazuju nekom božanstvu lutkicu koja je simbol pobačenog fetusa… Protivnici pobačaja razumiju duhovnu dimenziju, ali je ograničavaju na ortodoksni nauk, kao da ne postoje drugi oblici duhovnosti. Što ako su moja religiozna uvjerenja poganska?“[xiii]


Ove ideje koje zvuče tako čudno nisu tako daleko od nas kao što možda vjerujemo. Time što se svjesno pozivaju na stari poganski svijet i njegovo shvaćanje morala, doprinose propasti čovjeka. Opisuju one mračne prakse kojima čovjek biva izložen kada ostane prepušten samom sebi

Svako jutro kaži sebi: Budi jak! I bit će ti makar malo lakše. Bit će danas stvari koje će te pokušati izbaciti iz takta. I ljudi. I to ne malo. Ali nećeš se dati. Jer imaš razloga da ti današnji dan bude drugačiji. Dan u kojem se nećeš samo žaliti na to tko ti je što rekao i kako te tko pogledao. Dan u kojem negativne misli više neće biti dobrodošle u tvoj život u onoj mjeri u kojoj su nekoć bile. Jer si odlučio živjeti, osjećati, sanjati, voljeti. 


Svako jutro kaži sebi: Ništa nije nemoguće. Jesi li naučio vjerovati u bolje sutra? Jesi li jučer doživio da se nisu ispunile sve one tvoje zloglasne sumnje koje te prate iz dana u dan? Prošlost od koje si se okrenuo u drugom smjeru nema više moć u tvom životu. I neće ti vrijeme zacijeliti rane koje imaš. Ti ćeš, tako da neke stvari pokušaš ispočetka. Drugačije posložiš. Središ prioritete. I uživaš u ljepoti ovog dana koji se više neće ponoviti. Nikada!


- Mario Žuvela 

Božje milosrđe je vaga za sve. 
Jer Božja mjera nije ljudska mjera. To je misao koju će u svom romanu »Križari« iznijeti poljski književnik Henryk Sienkiewicz. Njemački križari otmu grofovu kćer Danušu 1410. kod Plovaca, a otca joj Jurandu oslijepe i učine da zanijemi. Poljaci su pobijedili. Zbiško uhvati zločinca i dovede ga k Jurandi. Juranda uzima nož, pipa mu ruke i glavu, vrat, prsa. Diže nož i reže njegove spone kojima je svezan, dok iz slijepih očiju padaju suze na raspelo koje drži kraj sebe. To ga je raspelo podsjetilo na evanđelje koje je objava Božjega milosrđa u Isusu Kristu. A Krist predaje sebe, svoje tijelo za grješnike, kako zapisa sv. Luka: »Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje.«
 Roditeljima kojima su ubili sina teško je oprostiti, ali je to potrebno. Zar ne kaže danas i Sirahova knjiga: »Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti za svoje grijehe?« Djela ljubavi i milosrđa najodličnija su svjedočanstva kršćanskoga života, koji treba biti slava Božja. A slava Božja je živi čovjek i sve stvoreno. 

Tako poučava i II. vatikanski koncil u »Svjetlu naroda«: »Vjernici dakle moraju spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenja na slavu Božju i jedni druge pomagati i svjetovnim djelima na svetiji život, tako da se svijet prožima Kristovim duhom i da u pravednosti, ljubavi i miru uspješnije postigne svoju svrhu.« 

Ljudska srdžba i mržnja razaraju čovjeka koji mrzi. Laž se rađa u srcu koje mrzi. Mržnja upropaštava, a ljubav spašava. Oproštenje liječi, a nemilosrđe uništava. Bez oproštenja nema mira, nema sreće ni života s Bogom. Kristovo je oproštenje i opravdanje iznad stvaranja jer donosi novi život. Kao što piše sv. Pavao Filipljanima: »I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca.« On izli milosrđe i podijeli oproštenje.

Zašto me tražite samo po crkvama i kapelama?


Po livadama i šumama? U cvijetu i cvatu?


U vjetru i oblaku? U psalmima i prorocima?


U oluji i tišini? U slikama i pojavama?


I tamo me se može naći, ali sam vam često bliže:


u tvojoj napaćenoj, zanemarenoj i tvoje pažnje žednoj sestri.


U tvom zaboravljenom, umornom, tvoje radosti žednom bratu.


Zašto me tako rijetko tražite jedni u drugima?


Zar ste zaboravili moju oporuku:


ŠTO STE UČINILI JEDNI DRUGIMA MENI STE UČINILI?!


P. Friebe

Još uvijek nismo dobili odgovor na središnje pitanje kako je moglo doći do toga, da naša kultura odustane od uvjerenja koje smo svi tako dugo dijelili, naime da homoseksualno ponašanje nije nešto za čime bi trebalo težiti? Promjena stajališta prema homoseksualnosti je tek dio sveobuhvatne promjene koja se odnosi na naše temeljno shvaćanje spolnosti i obitelji, a to je opet tek dio još radikalnijih promjena u našem shvaćanju čovjeka i svijeta.


Imamo dojam da je do tih temeljitih promjena došlo tijekom posljednjih dvadesetak ili tridesetak godina, no to je iluzija. Korjenite promjene klijaju i rastu u zapadnom društvu mnogo više od tri desetljeća. Studentska revolucija 1968. godine, u čijem je središtu bilo radikalno drugačije gledanje na seksualnost, dovela je do toga, da je široka javnost po prvi puta postala svjesna tih promjena. Dramatične promjene u našem odnosu prema spolnosti možemo razumjeti samo ako shvatimo cijeli povijesni kontekst. Sve je počelo već prije nekoliko stoljeća. Drugim riječima: promjene u našem odnosu prema spolnosti su tek simptom za mnogo značajnije promjene na duhovnoj razini, koje pogađaju sva područja našega života.


Točnije rečeno: četiri stoljeća rastuće sumnjičavosti prema religiji na visokoškolskim ustanovama, četiri stoljeća golemog tehničkog napretka, koji je doveo do toga da judeo-kršćanska vjera izgleda irelevantnom, učinili su našu kulturu prijemčivom za alternativne duhovnosti. Neko je vrijeme izgledalo da pobjeđuje materijalistički svjetonazor. Dok smo počivali na jastuku izobilja i osjećali se sigurnima, izgledalo je kao da svoju čežnju da duhom, za smislom i značenjem ljudskog života možemo odbaciti kao nekakav nostalgičan san o kolektivnom djetinjstvu.


U stvarnosti, poslije duhovne suhoće nije došao osjećaj ispunjenja, nego nova žeđ za duhovnošću – za bilo kakvim duhom koji bi mogao ugasiti tu žeđ. Duh vremena koji je iz toga proizašao zato nije skepticizam koji prezire sve religije, nego je to jedan religiozni duh koji je oduvijek postojao, i koji je dijametralno suprotan od etičkog monoteizma kršćanske i ortodoksno židovske vjere. Dogme te nove religije, bile one svjesno formulirane ili djelovale u tišini iz pozadine, sve više i više određuju naš javni moral i naše moralne predodžbe. Ta religija zapravo i nije nova, niti je njezin nauk nov. Riječ je zapravo o obnavljanju poganstva, čiji se nauk zove gnosticizam. O značenju tih starih izraza bit će riječi u ovome tekstu.


Neopaganizam ne znači samo rušenje religije. On nije religija znanstveno-ideološkog humanizma, iako humanizam u njemu igra vidljivu i važnu ulogu. Pristalice neopaganizma ne smatraju čak ni da on daje smisleni odgovor na krizu, koju je izazvao materijalistički, prirodoznanstveno usmjereni svjetonazor, nego da daje odgovor koji je bolji od židovskog ili kršćanskog. Neopoganska duhovnost izgleda atraktivnijom zato što pred pojedinca stavlja vrlo skromne moralne zahtjeve. Ona je „tolerantnija“ prema ljudskim razlikama, otvorenija za „raznolikost“ i za „alternativne oblike života“. (Kako kaže Joseph Campbell: „Čini ono što te čini sretnim“.) Druga strana medalje je ova: poganska duhovnost ima vrlo manjkavu predodžbu o naravi zla. Zato nije sposobna razlikovati između volje koja je usmjerena prema određenom cilju i nagonske prisile, između svjesno odabranog cilja i nesvjesnog instinktivnog nagona

Uvijek imaš dovoljno godina za lijepe stvari. Ni premalo, ni previše. I zato nemoj da ti neki napune glavu da si prestar za neke stvari. Snovima ne prolazi rok trajanja. Iziđi vani. Šeći plažom. Pođi u prirodu. I ne gledaj na sat. Zaustavi se i poigraj s nekim djetetom. Tako ćeš znati da si živio. Ne prolaziš ovim svijetom samo da prođeš. Tu si da sakupiš mnoge vrijedne uspomene. I lijepe osjećaje. I sve to počni od danas. 


Ne želim te lagati, ali bit će i teških stvari. Jako teških. I moći ćeš ih nabrajati koliko hoćeš. Ali ne daj im na važnosti. Ne daj da te netko uvjeri da je život loš zato što ti se dogodio pad, povreda, razočarenje. Sada od toga možeš nešto naučiti. Gledaj malu djecu, znaš li koliko su puta pali. I jesu li ostali na tlu? Nisu! Već su tamo daleko na nekoj livadi i igraju ispočetka. Budi i ti takav! Budi čovjek koji vjeruje da bolje dolazi onima koji se za to bolje trude. 


- Mario Žuvela 

This is a photo of American actor Pierce Brosnan and his wife twenty years ago at the beginning of marriage and two pictures at present...
When asked how he feels about her after changing her shape he said, “Friends offered her surgery to reduce her weight. But I strongly love every curve of her body. She is the most beautiful woman in my eyes. And also because she had our five children...
In the past, I truly loved her for her person, not only for her beauty, and now I’m loving her even more than she is my children’s mother, and I am very proud of her, and I always seek to be worthy of her love.”
— Hollywood Star, Pierce Brosnan
This is the concept of marrying a man who loves you ′′just the way you are′′.

metilda wrote: 


Neopaganizam ne znači samo rušenje religije. On nije religija znanstveno-ideološkog humanizma, iako humanizam u njemu igra vidljivu i važnu ulogu. Pristalice neopaganizma ne smatraju čak ni da on daje smisleni odgovor na krizu, koju je izazvao materijalistički, prirodoznanstveno usmjereni svjetonazor, nego da daje odgovor koji je bolji od židovskog ili kršćanskog. Neopoganska duhovnost izgleda atraktivnijom zato što pred pojedinca stavlja vrlo skromne moralne zahtjeve. Ona je „tolerantnija“ prema ljudskim razlikama, otvorenija za „raznolikost“ i za „alternativne oblike života“. (Kako kaže Joseph Campbell: „Čini ono što te čini sretnim“.) Druga strana medalje je ova: poganska duhovnost ima vrlo manjkavu predodžbu o naravi zla. Zato nije sposobna razlikovati između volje koja je usmjerena prema određenom cilju i nagonske prisile, između svjesno odabranog cilja i nesvjesnog instinktivnog nagona

Kao suprotnost tome, u središtu judeo-kršćanskog nauka o patnji čovjeka stoji pojam grijeha. Po tom je nauku čovjek posve upućen na Boga. Otklon od čisto prirodoznanstvenih i humanističkih načela s jedne strane i od „New Age“-raznolikosti moralnih i kulturnih mjerila s druge strane, te usmjeravanje prema cjelovitom biblijskom mjerilu čovjeka, većini modernih ljudi izgledalo bi kao korak unatrag. To bi im tako izgledalo, iako nas niti znanost niti znanstveno-ideološki humanizam ne mogu približiti onome, za čim najviše čeznemo: smislu, značenju, miru, ljubavi.


I zato, pojednostavljeni odgovor na pitanje kako je moglo do toga doći glasi: „Kroz napredak“. Taj je napredak tehničke i prirodoznanstvene naravi, ali se odražava na moral i na etiku. Oboje, tehničko gledanje na čovjeka i posljedice na etiku i na moral koje iz toga proizlaze, međusobno su isprepleteni i određuju moderni pogled na čovjeka i na svijet. Proturječje između tvrdnja znanstvene analize da može objasniti čovjeka i „New Age“ duhovnosti samo je prividno. Oni se zapravo međusobno potenciraju i stvaraju još veću zabunu.


U okruženju starih poganskih kultura Bliskog Istoka, jedan je narod – židovski – uveo ono, što se danas zove etički ili radikalni monoteizam. Odbojan izraz „etički monoteizam“ sadrži dvije bitne istine o židovskoj religiji. Prvo: Postoji samo jedan Bog, a budući da postoji samo jedan Bog, on je Bog za sve ljude. Drugo: Bogu – dakle i njegovu narodu – najvažnija stvar je pitanje dobra i pitanje apsolutne etike. U židovskoj misli, uzvišenost Božjega bića nije u njegovim filozofskim razmišljanjima, nego u njegovoj svetosti. Zato u Bibliji čitamo da je živi Bog tako „apsolutno transcendentan“, da bi čak i pogled na njegovu slavu i njegovu dobrotu značio neposrednu smrt.


Židovski etički monoteizam kasnije je stekao odlučujući utjecaj u poganskom svijetu preko kršćana, a ne preko Židova. Možda bismo radije trebali reći ovako: preko kršćanske vjere kao jedne varijante židovstva. Značajni židovski pisac Franz Rosenzweig to je ovako izrazio: „Kršćanstvo je židovstvo za pogane“. Kako se etički monoteizam začuđujućom snagom i brzinom širio, tako su propadala mnoga područja koja su bila pod poganskom vlašću. Etički monoteizam uspostavio je moralni poredak koji je vladao sve do renesanse.

Ne čekaj da bude bolje vrijeme, da bude lakše, jednostavnije ili ljepše. Možda nikad neće biti bolje vrijeme, a teškoća će uvijek biti. Uči se biti radostan tu i sada, ne sutra. Hoće li uopće biti sutra, tko to zna...

Stjepan Ivan Horvat

Molitva za odvažnost


 
Gospodine, ne molim te za viđenja i čuda,


Molim te tek snagu za život svakodnevni.


Pouči me umijeću malenih koraka.


Misli mi razbistri, učini me snalažljivim,


Nauči me uhvatiti pravi trenutak.


Daj da vidim kako je sve u životu važno.


Jakosti mi daj za red i pravu mjeru,


Da ne klizim kroz život poput rasipnika,


Već vrijeme svoje da mudro raspoređujem,


Pa ipak da umijem prepoznati trenutke


bogate sjajem, ljepotom i milinom


i odvojiti časak za užitak srca i duha.


Pomozi mi spoznati da ne koristi sanjati


-niti o prošlosti, niti o budućnosti, te


da je najvažniji sadašnji čas


i da sve što slijedi učinim najbolje.


Očuvaj me opsjene da život ima glatko teći.


Trijezan mi uvid podari u istinu


Da su poteškoće, porazi i padovi,


Neuspjesi, boli pa i katastrofe


Na stazi žića vjerni pratioci uz koje naša bića


Sazrijevaju i rastu.


Antoine de Saint-Exupery

Paganizam i neopaganizam


U čemu je bit poganskog duha, kojega je u povijesti zamijenio etički monoteizam, ali koji tom istom etičkom monoteizmu danas opet postaje konkurencija?


1. Poganstvo je mnogoboštvo. Svaki pojedinac i svaka skupina ima svog vlastitog boga ili božicu. Raznoliko shvaćanje vrijednosti, mjerila, ciljeva i zakona pojedinih bogova određuje život njihovih sljedbenika.


2. Društva obilježena poganstvom su polivalentna, dakle imaju mnoštvo vrijednosti. Ne postoji jedan jedinstveni i isti etički kriterij za sve ljude. Zato nijedan bog i nijedna vrijednost ne stoji iznad drugoga, osim ako se ne nametne silom.


3. Društva obilježena poganstvom nisu egalitarna. Različita mjerila za različite skupine vode do razmrvljivanja i konkurencije. S vremenom, težnja za moći postaje jedino pravilo. Tko vlada, taj određuje što je pravo. Sila stvara zakon i zauzima njegovo mjesto. Zeus vlada samo i isključivo zato što je najjači. On sigurno nije ni najinteligentniji ni najmudriji, a fair-play ionako ne poznaje.


4. Društva i kulture obilježene poganstvom su ili panteistički ili animistički. Bogovi i božice nastanjuju prirodni svijet i s njim su jedno. Priroda je dio božanstva i zato joj se klanjanju kao božanstvu. Nema jasne razlike između stvoritelja i stvorenoga, stvoritelja i stvorenja. To pak vodi tome da se čovjek ne klanja samo prirodi „izvana“, nego i vlastitoj prirodi „unutra“, t.j. svojim prirodnim instinktima kao što su glad, seksualnost, agresivnost ili žudnja općenito. Drugim riječima: čovjek se klanja samom sebi.


5. Budući da se spiritualiziraju prirodne sklonosti i instinkti, pogansko „bogoslužje“ samo po sebi teži nasilnosti, hedonizmu i orgijama. Poganski rituali u najvećoj mogućoj mjeri bude instinkte i nagone, napose seksualnost i agresivnost. Kada su instinkti zadovoljeni, postiže se najveći mogući užitak i time najveća moguća religiozna ekstaza. Konzumiranje droge, hramska prostitucija, ritualno ubijanje neprijatelja, samoozljeđivanje, čak žrtvovanje djece: iz perspektive poganskog svjetonazora sve to nije patološko, nego je predvidljivi rezultat razularene ljudske naravi. Jesu li takve prakse postojale samo u starim poganskim kulturama i jesu li nama posve strane? Samo uključimo televiziju ili pomislimo na knjige koje uzvisuju nasilje ili na nedavni holokaust, na nagli porast nasilja i kriminaliteta, ili na to kako je danas lako otarasiti se neželjene djece prije nego što se rode. Vidimo da su te prakse sve samo ne iznimke. Jadni noćni život u homoseksualnom miljeu, takozvani „hod s divlje strane“ (walk on the wild side – rock zvijezda koja pjeva tu pjesmu slavi se zbog svoje androgenosti) – sve to slavi naša pop-kultura. Sve su to samo znakovi transformacije zapadnog društva u smjeru neopaganizma.


6. Iz svega ovoga vidi se sljedeće: poganstvo nije bogoštovlje nego idolopoklonstvo. Poganski usmjeren čovjek za mjerilo dobra uzima ono, što nalazi u svojoj ljudskoj naravi. Svoju ljudsku prirodu uzdiže na razinu božanstva, nečeg obožavanog. Čovjek je mjerilo svih stvari. Ne bi li se moglo reći da to nije fair prema humanizmu? Ne smijemo zaboraviti da su se najgora ubojstva u povijesti događala upravo u zemljama koje su bile obilježene humanističkim uvjerenjima: u Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i Kini[i]. Uspoređivanje modernog humanizma i antičkog poganstva, koje u početku može izgledati čudno, postaje razumljivo kada se sjetimo da znanstveni humanizam i njegova namjera objasniti i protumačiti čovjeka isključivo putem znanosti, zapravo vodi dokidanju čovjeka, zato što čovjeka svodi na stroj.

Kao svećenik više puta sam naišao na situaciju u kojoj netko trpi nasilje u obitelji i iako se muči, ne poduzima ništa jer je već nekako naučila/naučio živjeti s time. Nisam nikad bio u koži takvih osoba, niti doživio takvu situaciju u svojoj obitelji, ali teško mi je shvatiti da netko nauči živjeti s tim i da ne poduzima ništa i još tu patnju ima snage nazvati ljubavlju...
Zapamtite da to nije ljubav...
Ako iste ruke koje te grle tuku i povrjeđuju, to nije ljubav. 
Ako osoba koja kaže da te voli, je ista koja te uništava, ponižava tvoje samopouzdanje govoreći ti da ne vrijediš ništa, to nije ljubav.
Ako ti osoba koju voliš baca mane u lice i zanemaruje sve tvoje kvalitete koje vrijede daleko više od tvojih mana, to nije ljubav.
Ako ti osoba koju voliš, stalno nanosi bol, to nije ljubav.
Ako te osoba koju voliš bolesno kontrolira, to nije ljubav.
Ako se uz osobu koju voliš bojiš biti ono što jesi, to nije ljubav.
Ako s osobom koju voliš više plačeš nego se smiješ, to nije ljubav.
To se zove zlostavljanje i mučenje, a ne ljubav.
Ako proživljavaš ovakve stvari ili ih proživljava tebi bliska osoba, nemoj šutjeti...

Stjepan Ivan Horvat

Neka mir, vedrina i sreća budu u svakome danu tvoga života.
Sunce neka ti da radost i svjetlost dana ,a nebo protkano zvijezdama, neka ti se smiješi noću.
Vjetar neka ti udahne život i nezaustavljivu snagu ljubavi.
Neka te oblaci približe osobama koje voliš
a lagana kiša neka njiše tvoje snove.
Neka cvijeće razveseli tvoje oči
i ispuni mirisom tvoje osjećaje.
Pjev ptica neka ispuni skladom tvoje vrijeme.
I sve nek ti pomogne da tvoj život bude simfonija ljubavi.
Neka tvoje srce uvijek pronađe put do svjetlosti,
najiskreniju sreću u najljepšim trenucima
i potrebnu snagu u najtežim trenucima.
Neka ti duša bude mirna i u miru sa svima,
kako bi uvijek mogla pjevati pjesmu vedrine.
Neka te Bog blagoslovi i zauvijek štiti
a Djevica Marija nek ti se smiješi i bdije
nad tobom i tvojom obitelji nježnošću majke.


Don Giancarlo Pravettoni