Asylum

Život je takav da što godine više idu naprijed manje je onih koji te istinski razumiju. Ali to te nije ni briga. Jer kad sve zbrojiš i oduzmeš na isto ti dođe. Znaš samo da je važno da prihvatiš sebe. A to i jest najteže. Jednostavno nakon nekog vremena privikneš se na sve. I prihvatiš sve. Onako kako je. I ne dopuštaš više da ti nedostaju oni kojima ti ne nedostaješ. Pomiriš se sa svima koji su otišli i koji se više neće vratiti. I živiš jedan tihi život. Drugačiji. Mirniji.

I znaš da je u životu bitna samo jedna stvar. Svakog dana pronaći neki mali razlog da se raduješ. Nikada neke grandiozne stvari nisu ljudima donosile sreću. Štoviše gurale su ih u lude utrke uspoređivanja, dokazivanja, nadmetanja. Život je čudesan, za dan ti dade točno onoliko snage koliko ti taj dan treba. I ni mrvicu više. Dovoljno da sve stvari posložiš na svoje mjesto. I u glavi. I u svom životu. I živiš tako da razumiješ, prihvaćaš i poštuješ sebe.

- Mario Žuvela

Dakle, idem ja danas na socijalno predati mužev putni nalog za treću kemoterapiju. Ulazim u zgradu gdje se nalaze uredi. Otvorena ulazna vrata, na pragu stol i službenica. Mi stranke čekamo u hodniku stambene zgrade u kojoj se u prizemlju nalazi služba. Dođem na red i pružim putni nalog tj ruka mi ulazi u zračni prostor socijalnog. Službenica me pita imam li covid potvrdu. Kažem da nemam ali da ne prelazim prag i da mi ne treba covid potvrda.
Službenica kaže da ne može primiti putni nalog jer nemam covid potvrdu. Izrecitiram joj da nisam ušla u prostor socijalnog i da su covid potvrde neustavne. Malo se pokolebala i kaže mi: gospođo samo ovaj put. Ja joj odbrusim: drugi put će biti tužba.
Ali sad se pitam kome ću je tužiti? Čitam da će se odgađati i kemoterapije i operacije. I ti će ljudi umrijeti zbog covid potvrda. Kome će biti stalo? Tko će biti odgovoran, procesuiran i kažnjen za zločin protiv čovječnosti?

Nema ljudi zadovoljnih samima sobom, koji su sebe potpuno prihvatili. Jer, prihvatiti sebe znači tako raditi da sebe spasiš, da čuvaš zdravlje, čistoću svoje savjesti, da paziš da ti duh ne bi upao u mrak. Prihvatiti sebe znači pristati da budeš to što jesi, da ne očajavaš zbog svojih nesposobnosti, da uočavaš gdje si slab, a gdje jak, koji te strahovi muče, u čemu je tvoja radost. To znači svoje biće oslobađati od patnji, od zaraza, od bolesti, od mržnje i nečovječnosti.

Prihvatiti sebe znači reći svom Autoru: Hoću postojati, lijepo je što si me stvorio, pristajem da živim. Prihvatiti sebe ne znači uspoređivati sebe s drugima, biti drugima zavidan što su oni drugačiji od tebe. Prihvatiti sebe znači ne mrmljati na Boga što te takvog stvorio, nego s onim što imaš početi živjeti, raditi, stvarati i ostvarivati svoj originalan život. Prihvatiti sebe znači zavoljeti čitavo svoje biće. Zavoljeti sebe znači zavoljeti svoj način govora i ponašanja, svoj spol, narod, ambijent u kojem živiš, svoje čežnje, želje, zavoljeti svoju obitelj, djetinjstvo, mladost, budućnost.
Zavoljeti sebe znači čuvati sebe, biti spreman i umrijeti za sebe, da spasiš svoj život i da živiš zauvijek. Voljeti sebe znači po svaku cijenu sve dati samo da sebe ne izgubiš.

(Ako oprostiš - Tomislav Ivančić)

I za “Dobrog papu” sv. Ivana XXIII. je poznata njegova naglašena pobožnost prema anđelima. Još kao bogoslov budući papa piše: “Jedan nebeski anđeo je uvijek pored mene, stalno je u ekstazi i motrenju Boga. Koje li slasti samo pomisliti na to! Ja sam dakle svaki čas pred očima anđela koji me gleda i moli za mene, koji bdije pored mene i dok ja spavam.”

Kada je bio apostolski nuncij u Francuskoj, budući papa pišući svojoj rođakinji časnoj sestri Angeli Roncalli piše: “Koje li utjehe osjetiti blizu nebeskog anđela čuvara, ovog vođu naših koraka, svjedoka i najintimnijih čina. Ja molim molitvu ‘Anđele, čuvaru mili’ barem pet puta dnevno i često, uvijek u miru, razgovaram s njime. Kada trebam posjetiti neku osobu koja obavlja odgovornu službu da raspravljamo o važnim stvarima Svete Stolice molim svog anđela čuvara da se dogovori s anđelom čuvarom te osobe kako bi utjecao na stavove te osobe. To je jedna mala pobožnost kojoj me je poučio Sveti Otac Pio XI.”

Ivan XXIII. kao papa podsjeća sve vjernike na pobožnost anđelu čuvaru i potiče ih da s puno povjerenja s njim razgovaraju: “Anđeo čuvar je dobar savjetnik, on nas uvijek zagovara, pomaže nam u potrebama, oslobađa nas od opasnosti i nesreća. Želja je Pape da vjernici kušaju veličinu te anđeoske pomoći.”

Izvor: Monfortanci.com

Spomenik "Ruža Hrvatska" svečano je otvoren 16. studenog 2021. u spomen na sve trudnice i njihovu nerođenu djecu stradale u ratovima na hrvatskim područjima, a inspiriran teškom pričom Ružice Markobašić i njezinog nerođenog sina Antuna, koji su brutalno ubijeni na Ovčari 20. 11. 1991.

Spomenik podiže udruga "Hrvatska za Život" i vjerni dobročinitelji

Julian Assange:

"Priznajem, bojim se.
Jako, ali ne onoga čega mislite.
Ne virusa, ne bolesti, ne smrti.
Bojim se straha drugih i načina na koji se on u ovo ludo doba širi, baš poput pandemije i manifestira u vidu najgorih ljudskih poriva i najnižih primalnih strasti.
Bojim se otuđenja ljudi jednih od drugih, toga što se izraz socijalna, umjesto fizička distanca prihvatio kao normalno i što nitko u tome ne vidi ništa strašno.
Bojim se onih koji su maske prihvatili, ne kao nužno zlo, već kao modni detalj i sastavni dio svog autfita.
Bojim se onih koji bi ti glavu odrubili kažeš li bilo što protiv onoga što nam svakodnevno, već mjesecima serviraju na televizijama i u mejnstrim medijima. Onih koji te anatemiziraju samo zato jer želiš misliti svojom glavom i odlučuješ svojim razumom.
Bojim se onih koji više vjeruju nečijim tuđim tvrdnjama, nego vlastitim očima i onih koji dopuštaju da im te tuđe tvdnje izgrađuju njihove vlastite stavove bez kritičkog mišljenja.
Bojim se onih koji se toliko panično boje smrti, da su spremni ostatak života provesti u izolaciji i nikada više ne zagrliti bližnjeg svog.
Bojim se odsustva ljudskog duha, logičke, povijesne i mudrosne perspektive, odsustva sagledavanja šire slike stvarnosti, nepoimanja tako očigledne igre koja se s viših instanci igra ljudskim dušama i slobodama, poput partije šaha u kojoj kraljica juri preostale pijune po šahovskoj ploči, a oni bježe jedni od drugih, umjesto  bježe od nje, ne daj Bože da joj se suprotstave čak.
Bojim se onih koji slijepo i olako prate pravila, naredbe i zapovijedi i prihvaćaju svaki oblik "novog normalnog", kao da nikada prije toga ništa drugo nije postojalo. Oni će prvi sutra na zapovijed slobodno krenuti jedni protiv drugih da bismo preživjeli i "hladno zapucati na bližnjeg svoga", jer - "tako je rečeno na televiziji i to je sasvim ok".
Bojim se ovog jebenog, tupavog, naivnog i povodljivog svijeta koji ne razumije da SLOBODA NEMA CIJENU i da se jedino umno, duhovno i fizički slobodan čovjek može izboriti sa svakim neprijateljem koji ga ugrožava, bio on makroskopske ili mikroskopske veličine i da samo život koji se živi slobodno vrijedi živjeti i da, ako i treba umrijeti, samo smrt u težnji za slobodom i uspravnog stava, a ne u okovima i na koljenima, je smrt dostojna čovjeka.
Bojim se onoga u što se ljudi, pod naletom straha za vlastiti život, pretvaraju, a svakako ćemo svi jednog dana umrijeti. Zbog toga moj je izbor umrijeti kad god i od čega god, kao čovjek, a ne kao uplašena zvijer s izbuljenim očima i brnjicom na ustima.
Ovako sam govorio na početku ovog ludila, ovako govorim sada i ovako ću govoriti zauvijek u budućnosti, kakva god kuga, atomska apokalipsa ili vanzemaljska najezda udari na čovječanstvo ili pak neka sumnjiva pandemija u kojoj je stopa smrtnosti ispod 2%, a zbog koje smo svijet izokrenuli naopačke.
Zbog toga što smo odgovorni i savjesni?
Ne.
Zbog toga što smo pi ....
Generacija njonjavih, krhkih, komformističkih, razmaženih i preplašenih pahuljica koja nije dostojna ni nos obrisati svojim precima koji su jurišali svojim tijelima i na bajonete i na bunkere i na viruse, da bi nama izgradili ovaj divni, spokojni svijet koji sada rušimo svojim strahovima i fiks idejama.
A vi slobodno sada izvolite, počnite me gađati stolcima, stolovima, statistikama, strahovima i svojim čuvenim dušebrižničkim epopejama.
Evo me. K
Tu sam za vas.
Stojim mirno i uspravno i neću se braniti.
Evo vam prilika samo danas, jer već od sutra - nastavljamo s glazbom."

Julian Assange
(s engleskog prevela d.ritz)

"Naivno vjerujem kako se od ljudi ne traži dovoljno. Naivno vjerujem da ispod sveprisutne zlobe drijemaju junaci i sveci. Mnogi se grčevito drže za bezvrijedne stvari, a bili bi spremni dati život za nešto veće. Mnogi se bacaju kroz prozor, a pronašli bi put do vrata kada bi ih netko pozvao da budu spaljeni, razapeti naglavce, raščerečeni iz ljubavi prema Bogu i ljudima. I u najslabašnijemu poštanskom službeniku, kada bismo malo zagrebli ispod površine, pronašli bismo najodvažnijega Don Quijotea. Ponudimo li najmrzovoljnijoj blagajnici trunku nježnosti i dubine, ona će se prisjetiti da je nekoć htjela biti misionarka i da bi se još uvijek cijelim bićem htjela predati nekoj velikoj strasti! Nije li to njihov najgorljiviji djetinji san? Na kraju našega života sudit će nam dijete koje smo bili i pitati nas: ‘Što si učinio s mojim nadanjima?’ I glas najstrašnijega suca neće biti ništa u usporedbi s glasom toga djeteta.“

Riječi Fabrice Hadjadja, da bismo svake godine išli sretni ususret Gospodinu koji se utjelovio u povijesti i koji nas čeka u zagrljaj u vječnosti u zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga.

Izvor: Facebook

[ZORNICE]

Živimo u stalnoj izmjeni dana i noći. Čini nam se kao da danju živimo, a noću zamremo. Duže ćeš živjeti ako manje spavaš, kažu ljudi. Noć je mračna, ona je pogodna za lopove, kradljivce i zasjede i čovjek je se boji. Danju slobodno hodamo, svi smo na ulicama, svi radimo, danju se sve vidi.

Noć je ujedno znak boli, tjeskobe i muke. Kao što postoji materijalna noć, postoji i noć duše. Postoje depresije koje ljude muče mjesecima i godinama. Postoje teške napasti i misli kojima se ljudi nikako ne mogu oprijeti. Postoje bolesti, tjeskobe koje ljude tjeraju da viču i uzdišu. Postoje samoće od kojih čovjek osjeća kao da umire. Postoje uvrede od kojih se čovjek nikada ne može oporaviti. Postoje strahovi od ispita, od odlaska na fronte, od umiranja ili gubitka drage osobe. Ljudi žele da sve te patnje što prije prođu. Oni čeznu da nakon tih mračnih noći svoje duše ugledaju jutarnje svjetlo. Oni vape za komadićem zdravlja, života, sigurnosti. Za malo dobrote i za malo pažnje prema njima. Kao što stražar jedva čeka zoru da se više ne mora bojati na stražarskom mjestu, tako i čovjek koji pati jedva čeka da završi ta patnja, da nestane bol, da ode od njega depresija, da pobijedi sumnje, napasti i zlo. U takvoj noći čovjek jedva čeka jutro. Kad se pojavi zora, on je presretan, kad se pojavi malo olakšanja, svjetla, radosti, nade i mira, tada sve u njemu buja od radosti.

Prvi kršćani su povezivali materijalnu noć i noć duše. Noću su odlazili na sastanke i tamo molili i slavili euharistiju kako bi doživjeli zoru svojih osjećaja, savjesti i duše, a onda izlazeći sa sastanaka doživjeli i kraj noći. Tako su ostale zornice kao jeka biblijskih riječi: srca gore, evo zore, podignite glave, evo, približilo se vaše otkupljenje. Noć je poodmakla, dan se približio. Kraj je patnji, dolazi oslobođenje. Kraj je grižnji savjesti, dolazi oproštenje i otkupljenje. Kraj je preziru, dolazi sloboda i ljubav. Kraj je nehumanosti, dolazi čovjekoljubivost Božja. Tako očekujući u svojim zornicama Božić, kršćani očekuju i konac svijeta, dolazak Isusa Krista, a to znači dolazak boljeg društva, dolazak mira, razumijevanja među ljudima, dobrote i topline u srcima.

Mnogim ljudima su noći duge. Ovisnici znaju da je njihova noć beznadna, alkoholičari se ne nadaju da njihova noć ima svanuće, napušteni nemaju nade da će biti opet prihvaćeni. Bolesni zatvorenik ne nada se da će ugledati slobodu. Ovisnik o svojim zločinstvima ne nada se da će opet biti častan čovjek. Čovjek stisnut grijehom ne vidi više nade. Svima njima žele zornice reći da će zora sigurno stići. Jer »Sunce pravde« dolazi u Isusu iz Nazareta. Svaki Božić obnavlja tu nadu. Crkva dovikuje čovječanstvu da se nada, Crkva želi pridignuti one koji su slomljena srca, da ožive.

Zora već sviće, dolazi dan i kraj tvojih muka. Ustani danas ranije, sjedni na rub kreveta i zavapi Bogu. Sjeti se da te on voli, to više što si patnik. Sjeti se da je Bog svemoguć, prihvati svoje muke i predaj ih u njegove ruke. Doživjet ćeš kako prihvaćena patnja oslobađa od patnje kad je s Isusom. Nemoj očajavati. Dan se bliži.

(Oaze života - Tomislav Ivančić)

metilda wrote:

violator wrote:Pozdrav Metka! Nadam se da ste dobro i da se suprugu popravio tek. :)

Pozdrav i tebi Violice! Ja sam izvrsno iako zujim po cijeli dan. Uvečer budem tako umorna da idem na spavanje s kokošima. Muž izvrsno podnosi treću kemoterapiju, sad slijedi CT pa ćemo vidjeti hoće li na operaciju. Najvažnije je što je on pozitivan kao i uvijek do sada i u kući je smijeh i pozitiva, nema jadikovanja ni predaje.

Bravo M, svaka čast za pozitivu! <3

Lako je kad je bonaca, u neveri se vidi koliko smo jaki.

metilda wrote:Dakle, idem ja danas na socijalno predati mužev putni nalog za treću kemoterapiju. Ulazim u zgradu gdje se nalaze uredi. Otvorena ulazna vrata, na pragu stol i službenica. Mi stranke čekamo u hodniku stambene zgrade u kojoj se u prizemlju nalazi služba. Dođem na red i pružim putni nalog tj ruka mi ulazi u zračni prostor socijalnog. Službenica me pita imam li covid potvrdu. Kažem da nemam ali da ne prelazim prag i da mi ne treba covid potvrda.
Službenica kaže da ne može primiti putni nalog jer nemam covid potvrdu. Izrecitiram joj da nisam ušla u prostor socijalnog i da su covid potvrde neustavne. Malo se pokolebala i kaže mi: gospođo samo ovaj put. Ja joj odbrusim: drugi put će biti tužba.
Ali sad se pitam kome ću je tužiti? Čitam da će se odgađati i kemoterapije i operacije. I ti će ljudi umrijeti zbog covid potvrda. Kome će biti stalo? Tko će biti odgovoran, procesuiran i kažnjen za zločin protiv čovječnosti?

Znaš to i sama da nećeš nikog tužiti. 

Ta žena samo radi svoj posao s kojim donosi kruh na stol svojoj obitelji i sigurno joj je teško nositi se sa strankama koje se obruše na nju ("pokolebala se"). Uđi malo u njene cipele. Mora sprovoditi ono što joj kažu na poslu da donese taj kruh kući. Zamisli kako ne može reći svojima doma da je dala otkaz zbog viših principa (i tko zna koga ona ima doma). Sjetim se tako sebe, bila sam bez posla i baš u teškoj situaciji, dam oglas za posao i javi mi se veletrgovac mesom. Ja tad vegan, koji apsurd. Odem na razgovor, da vidim koja je to moja lekcija. Da sam ga pitala tad 20% višu početnu plaću, bio bi mi je dao, toliko je bio zainteresiran da surađujemo. No, on mutikašan, kvaran, ogovara svoju zaposlenicu na odlasku, trguje nečim što mi duša ne bi dala da provlačim kroz papire. Otišla sam s razgovora uvjerena da bih radije krepala od gladi nego radila u tom sustavu, doslovno. Zahvalila sam mu se naknadno ne objašnjavajući mu (bio je iznenađen) i odbila ponudu. Ubrzo sam dobila posao koji je bio van svih mojih očekivanja ili vizualizacija, kao neki poklon s neba. 
No, itekako sam svjesna koliko čovjek lako poklekne u svojim strahovima, nije to nimalo lako. To sve što sam prošla u životu mi pomaže da vidim i empatski razumijem kako je to biti u tuđim cipelama. I zato molim te, slijedeći put nemoj odbrusiti, budi samilosna, koliko god da ti bude teško, vidi u toj ženi isto nekog tko živi doma u tko zna kakvim uvjetima. Nisu sve boli baš vidljive.

-------

https://www.ex-iskon-pleme.com/viewtopic.php?t=49573