Asylum

Žena je ženi vuk.

https://www.mindlab.hr/2019/04/16/zena-je-zeni-vuk-mit-ili-stvarnost/

Da bi čovjek postao sretan i odmoren potrebno je da se približi Bogu. A približit će mu se putem njegovih znakova, putem stvorenja koje nam je on darovao u prirodi.


Ne propusti zato u svemu što te na odmoru okružje, u mirisu borovih iglica, u neizmjernosti morske pučine, u jasnoći cvjetnih boja, u toplini sunca, u razdraganosti ljudi, u okusu jela i pića, prepoznati njega, skrivenog Stvoritelja i neumornog Stvaratelja svega.


(Za umorne) 

Tomislav Ivančić

Zamisli


Zamisli da ljudi skinu sa sebe sve one maske koje radi drugih nose. Ljudi se baš grozničavo žele svidjeti drugima. Posebno boli kada tako žive kršćani. Isus dođe i kaže: ne suobličujte se ovome svijetu. Nije smisao kršćanstva da se svidi svijetu, smisao kršćanstva je da mijenja svijet. Ako kršćanstvo ne mijenja onda ono nije kršćanstvo. Prepuno je oko nas one bljutave soli, vidite ju? A Isus kaže da takva sol nije ni za što nego da se izbaci van da ju drugi gaze. 


Mene pak nitko gaziti neće. Nikada to nisam dopustio. Otišao sam iz škole jer su mislili da me mogu ucijeniti, da me mogu gaziti. Na koncu, kada jednom dopustite da vas pregaze što mislite da će ih spriječiti da ponovno to učine? Pa opet. I opet. 


A stvoreni smo da budemo slobodni. I hrabri. Ne znam shvaćate li me. Mi smo stvoreni da budemo slobodni i hrabri. Kršćani su se od Isusova vremena smijali progonima i smrti. U lice. Apostoli kada su dobili batine i kada im se zabranilo svjedočiti Isusa (usp., Dj) su još jače vikali s krovova o Isusu, a Djela apostolska svjedoče da su bili ponosni jer im je dano trpjeti za Isusa. O kršćanine, gdje si se pogubio na životnim raskršćima? Gdje si to skrenuo? Koji put si to izabrao da ti je ugodno biti u smradu močvare koja te okružuje. Na smrad se navikneš, toga si svjestan? I uskoro ti taj smrad uopće ne smeta. Nego ti smeta kada pored tebe prođe netko okupan s mirisom, nemam pojma, Diora na sebi. Smeta ti jer si ti sam sebe navikao na smrad koji je ispunio svaku poru tvoga tijela. 


A stvoren si da svjedočiš za istinu. Stvoren si da se rugaš ucjenama i pritiscima vladara ovoga svijeta. Stvoren si da budeš slobodan i hrabar, da redateljima obmana i sjena djelima govoriš kako ti nisi njihov rob. Stvoren si da se čuvaš od grijeha, da posvećujući sebe Bog preko tebe izlijeva nabujale rijeke svoje milosti koje natapaju usahlu zemlju za nove plodove. 


Digni glavu gore. Čitaj Bibliju. Idi na svetu misu. Ispovijedi se. Ne možeš piti kontaminiranu vodu pa se čuditi što si bolestan i nemaš snage. Dođi, Krist te zove. Dođi piti sa izvora evanđelja. Hrani se s hranom neraspadljivom. I vidjet ćeš, garantiram ti. Ništa više ti neće biti isto. Otrovne strelice padat će oko tebe. Nećeš se umarati čineći dobro. Zle jezike ušutkat ćeš stvarajući djela ljubavi. Vrati se korijenima. Ne može niti jedno stablo rasti ako nema čvrsto korijenje.


Zamisli. Ti "to" već imaš u sebi. Samo se trebaš probuditi. Zamisli, kako će tada sve biti drugačije i smislenije. Zamisli. I kreni. Kreni. 

Marin Miletić

metilda wrote:Pljuckaš? Srce ti je gnjilo.


Isus kaže, zapisano u Bibliji, da nam na usta izlazi ono čega nam je srce puno. Analogija je jasna. Kada vidite ljude koji su bezvoljni, koji mrmljaju, koji su ljubomorni i oholi, kada vidite ljude koji uvijek vide ono što ne valja, a ne žele primijetiti svu silu onoga što je dobro i lijepo, kada susretnete ljude koji stišću usnice, kroz zube nešto piskutaju, kada vidite sve one namrgođenih lica, skupljenih obrva, one koji samo bacaju kamenje na sve oko sebe - znajte: srca su im ranjena. Srca su im gnjila. 

Ljudi koji imaju najveće srce najlakša su meta. Meta za sve one frustrirane koji nikad nisu ostvarili sebe pa na nekome moraju ispucati ono svoje nezadovoljstvo. Meta su ljudi dobroga srca onima koji se žele dokazati, uzdići, pokazati da su u svemu veći od drugoga. A nisu. I onda ne biraju sredstva već svim silama udaraju gdje stignu. Podcjenjuju, gaze, ponizuju ono najbolje u ljudima, ono što sami nemaju i što nikada neće razumjeti. 


Okrutan je ovaj svijet. One najbolje na najveću vjetrometinu stavlja. I dopušta da se njima poigravaju oni bez duše i savjesti. Pričajte što hoćete, ali ljudi koji imaju najveće srce neće nikada odustati biti takvi kakvi jesu. Neće nikad prestati voljeti i tamo gdje su samo povrede dobivali. Jer znaju da ovaj svijet drugačije ne može postojati. Netko mora vratiti onu izvornu ljepotu i sjaj. Onaj čisti dječji pogled. I iskrenu vjeru. A to mogu samo oni.  


- Mario Žuvela 

Voli - bez obzira na to koliko te ljudi ne voli.
Opraštaj - bez obzira na to što su te ljudi povrijedili.
Živi jednostavno i skromno - bez obzira nato što imaš i više nego što ti je potrebno.
Ne odustaj od svojih snova - bez obzira što ti je život težak.
Pomaži - bez obzira na to što tebi nije imao tko pomoći.


Ljudi koje ćeš susresti danas vape za dobrotom, ne propusti priliku pokazati im da je ljepota u malim stvarima i da dobrota još uvijek postoji.

Ne gledaj na drugog čovjeka s visine, osim ako mu ne pomažeš ustati...

Odgovor prof. Josipa Mužića predsjedniku HKLD-a na njegov napad, na temelju – ‘neodoljiva dojma’


Iako većina mainstream medija nije (korektno ili ikako) prenijela izlaganje prof. Josipa Mužića s poznatog skupa “Krik za slobodu” u Splitu, na kojem se okupilo više od tri tisuće ljudi, to ih nije spriječilo da objave (manipulativni!) napad predsjednika tzv. HKLD-a doc. dr. Roka Čivljka.
Čudno je da ovaj napad objavio i jedan katolički portal, propuštajući na vrijeme objaviti govor profesora Mužića.
Ovo samo govori o tome koliko su ‘katolici’ postali manipulativno sredstvo za račun skrivene agende digitalne-farmaceutske oligarhije.
Donosimo odgovor prof. dr. sc. don Josipa Mužića.


Poštovani gospodine Rok,


kad ste već imali pohvalnu nakanu uputiti mi „dobronamjerno i prijateljsko pismo“, objavljeno na portalu HKLD 30. kolovoza 2021.,[1] bilo je za očekivati da u duhu evanđelja to učinite privatno jer bi to bio prvi korak bratske opomene kako uči Krist. Čudi me da se kroz ovih godinu i pol dana niste osvrnuli niti na jedan dosadašnji moj javno objavljeni rad na ovu temu ili na neku od javnih emisija održanih na Radio Mariji a da se sada javno osvrćete na moj kratki govor u Splitu. Da ste mi se prvo privatno obratili držim da ne bi iščitavali u mojim riječima „mnoštvo neistina i obmana“ već bi se puno toga razjasnilo. Ovako ste i mene natjerali da Vam odgovorim javno.


Slažem se s Vama da je COVID-19 bolest proširena po cijelom svijetu te da se protiv nje treba boriti i mislim da je onima koji prate moje djelovanje poznato da to i činim. Istina ja „ne vjerujem“, kako bi Vi htjeli, u „sve negativne posljedice pandemije COVIDA-19“ nego sam s njima upoznat a neke sam i izravno iskusio. To je doista pitanje razuma a ne vjere kako izgleda Vi smatrate. Upravo jer su se posljedice te bolesti, kako Vi kažete, „negativno odrazile ne samo na zdravlje ljudi već i na cjelokupni društveni život suvremenoga svijeta“ dovelo je do prosvjeda u Splitu i moga govora na njemu. Jer, kako sam tada rekao, tu sam bio radi obrane osnovnih ljudskih sloboda koje se sve više ugrožavaju, često različitim i proturječnim mjerama ne samo u raznim državama nego i u istoj državi. Dovoljno je spomenuti da je primjerice Novi Zeland radi samo jedne zaražene osobe stavio u karantenu cijelu državu odnosno 5 milijuna ljudi.[2]


Ako bolje iščitate moj govor vidjet ćete da sam se osobno očitovao da se ja neću cijepiti ali nikoga nisam pozvao na necijepljenje nego na korištenje svoje slobode izbora po tom pitanju. To uostalom svakome jamči Crkva jer Kongregacija za nauk vjere u svom dokumentu u vezi cijepljenja protiv COVIDA-19 navodi: „praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno.“[3] Isto tako na tom stajalištu su i građanski zakoni a između ostalog i Vijeće Europe.[4]




 
Što se tiče rizika koje donosi necijepljenje bilo bi korektno da ste spomenuli i rizike uzimanja cjepiva koja još nisu prošla zadnju eksperimentalnu fazu provjere. Na žalost istina je, sviđalo se to Vama ili ne, da korištenjem cjepiva koja su okaljana pobačajem, bilo u fazi testiranja ili proizvodnje, mi podržavamo ubijanje nerođene djece iako je to prema crkvenim dokumentima tek daleka materijalna suradnja. Naime ne samo da su sporne stanične linije nastale na temelju hotimičnih a ne spontanih pobačaja nego s vremenom stanične linije kao HEK 293 postanu kancerogene pa ih se zato treba obnavljati sa odgovarajućim novima što se već i dogodilo.[5] Najnovija je izgleda kineska stanična linija WALVAX-2 napravljena 2015. godine za koju je upotrijebljeno devet pobačaja da bi na kraju plućno tkivo djevojčice stare tri mjeseca bilo iskorišteno za tu svrhu.[6] Uostalom i kad bi se radilo o samo nekoliko pobačaja ubojstvo nerođenih beba uvijek ostaje zločin za osudu bez obzira na protok vremena i na korist koja je iz toga slijedila jer cilj, bez obzira kako bio velik, ne opravdava sredstvo, u ovom slučaju žrtvovanje i jednog nedužnog ljudskog života. I nije zanemarivo podsjetiti da za dobivanje moralno spornih staničnih linija nisu bile majke one koje su izvršile ubojstvo pobačajem, kako Vi to napominjete prebacujući tako svu odgovornost na njih, nego na žalost upravo liječnici.


Istina je da se 2003. godine nisam uključio u dijalog oko problematiziranja cjepiva protiv rubeole ali zar nemam pravo sam odlučivati kad i kako djelovati? No i da sam tada bio uključen sumnjam da bi zbog toga Vi bili imalo tolerantniji prema meni i mojim stavovima. Drago mi je što se slažemo u osudi pobačaja i oko toga da Crkva dopušta korištenje cjepiva okaljanih pobačajem „ako nema etički nespornih cjepiva“. Pretpostavljam da su Vas vaša deklarirana dobronamjernost i prijateljstvo prema meni nagnali da zanemarite prikladan način i obzire te da si Vi, kao docent, uzmete za pravo podučavati mene, koji sam redovni profesor u trajnom zvanju. Proturječno je što pri tome zalazite na područje teologije, unatoč toga što držite da se liječnici time ne trebaju baviti. No kad već to činite ne znam zašto izostavljate navesti sve uvjete koje Crkva traži da bi vjerniku bilo moralno dopušteno primiti pobačajem okaljana cjepiva. Problematično je što se kao predsjednik HKLD niste i javno zauzeli za izradu i nabavu etički nespornih anticovid cjepiva koja su dostupne u nama susjednim zemljama a u Hrvatskoj nisu.


Za Vas se u mom govoru „radi o golom i neodgovornom antivakserstvu koje je za svaku stručnu i moralnu osudu“ i sve to na temelju „neodoljiva dojma“. Takvo subjektivno lijepljenje etiketa i osuda, bez prava na obranu, ne dolikuje Vam ni kao znanstveniku ni kao katoliku a ni kao čovjeku. Gdje je tu kršćanstvo na kojeg se pozivate? Zapravo bi se neodgovornost mogla pripisati Vama jer Vi u vašem pismu bezrezervno preporučujete anticovid cjepiva.


Moj spomen „slobodnog izbora“ proglašavate „new-age populizmom“ ne želeći prihvatiti da ako je istina da bi izbor po sebi trebao biti slobodan čin u ovim mjerama pandemije on to često nije u praksi radi svakojakih ucjena, pritisaka pa i prisila. Zato sam dodao pridjev „slobodan“ da bih naglasio kakav treba biti pravi izbor jer nije dovoljno, kako izgleda Vi mislite, to pravo afirmirati samo deklarativno. Velikodušno mi tumačite posljedice necijepljenja a ni jednom riječju ne spominjete posljedice cijepljenja kratkoročno, srednjoročno i dugoročno. To nije objektivno nego pristrano informiranje koje onemogućuje informirani pristanak te, svjesno ili nesvjesno, vodi u jednoumlje. Time dovodite u pitanje i kršćansko milosrđe na koje se pozivate priječeći tako da nas „istina oslobodi“. Osnovne ljudske slobode i prava ne mogu biti pogaženi i žrtvovani u ime prava na cijepljenje nego moraju biti komplementarni. U protivnom probudit ćemo se u novom totalitarizmu što vjerujem ni Vi ne želite.  


Kad spominjem „budućnost djece“ mislim u prvom redu na zaštitu djece, koja ne obolijevaju teško niti umiru od COVIDA-19, od cijepljenja koje se sve glasnije najavljuje i što na kraju izričito kažem.




 
S pravom tvrdite da je pandemija posebno pogodila zdravstvene radnike ali pogodila je i vjernike koji su ostali bez potrebnog sakramentalnog života. Kako ste Vi predsjednik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva očekivao sam da Vam je i to jednako na srcu no nisam čuo Vaš glas za vrijeme zaključavanja kad su se uvele diskriminatorske mjere za crkve u odnosu na trgovine. Pitate se otkud toliko nepovjerenje kad liječnici pozivaju na cijepljenje a ne vidite da je to rezultat isključivosti (poput ove koje pokazujete prema meni), ne dopuštanja argumentirane rasprave, cenzure i ušutkivanja onih kojih drugačije misle.


Sveti Otac se cijepio i podržavam njegovo pravo na osobnu odluku, posebno imajući u vidu da pripada rizičnoj grupi. Službeni stav Crkve on je pak izrazio u spomenutom dokumentu Kongregacije za nauk vjere koji ostavlja slobodu cijepljenja što i sami priznajete. Prema tome u čemu je problem ako se ja ne želim cijepiti?


Sporno Vam je što ukazujem da se oko cjepiva razvija neka nova pseudoreligija u kojem ono postaje idol. Zar to nije i više nego bjelodano? Za očekivati je bilo da će Vaše zalaganje kao predsjednika HKLD ići za tim da na tu opasnost upozorite vjernike i tako obranite razgraničenje teologije i medicine za koje se zalažete.


Brojka od 73 milijuna odnosi se kako je očito iz konteksta i kako Vi sami znate na broj učinjenih pobačaja godišnje a ne kao što mi imputirate na broj pobačene djece korištene za izradu cjepiva. Ovdje Vam je posve zakazala deklarirana dobronamjernost i prešla u svoju suprotnost.


Cjepivo je protiv Boga u onom trenutku kad ono zamjeni Boga i kad se njegovo zagovaranje pretvori kod nekih od bezrezervne podrške u pseudoreligiju a ja ne želim biti dionik toga. Govorio sam za sebe, pozvao sam se na svoju savjest i rekao da je to grijeh za mene osobno a nisam lijepio nikakve etikete ili osude onima koji drugačije misle i odlučuju što Vama izgleda ne predstavlja nikakav problem u mome slučaju.




 
Optužujete me da obmanjujem narod neutemeljenim izjavama. Da ste se i malo potrudili mogli ste vidjeti i površnim pretraživanjem interneta da su mi izjave detaljno argumentirane i utemeljene u knjizi od preko 600 stranica koja je doživjela dva izdanja[7] i u objavljenim radovima, dok u jednom kratkom govoru to nije ni moguće niti je mjesto za to.[8] Zašto ako imam  mišljenje koje se razlikuje od vašega po Vama postajem obmanjivač? Zar Vama koji imate medijski prostor na raspolaganju, pa Vam tako glavnostrujaški mediji odmah spremno prenesu osvrt na moj govor, smeta i jedno drugačije mišljenje u Crkvi? Zar ste zaboravili na legitimni pluralizam u svjetovnim pitanjima? Zar ste kao znanstvenik smetnuli s uma da moderna znanost odbacuje načelno svaki dogmatizam?


Poziv da „iskažemo ljubav prema cijepljenima jer njima je najpotrebnija podrška u ovome što ih čeka“ Vi otklanjate riječima „meni ne treba Vaša i ovakva ljubav i podrška“. Zar sam rekao možda nešto uvrjedljivo? Zar nismo svi kao katolici pozvani na ljubav, posebno međusobnu? Zašto bi Vam moja ljubav bila nepoželjna samo zato jer razmišljamo drugačije?


Moj apel da se „borimo protiv laži i neslobode koju nam nameću“ vi tumačite da proglašavam liječnike „lašcima i prevarantima“. Otkud Vam to i s kojim pravom montirate takve optužbe koje podsjećaju na propale totalitarne režime? Zar Vi u pustim službenim informacijama ne vidite nigdje proturječja, zavlačenja (kao u slučaju zaključavanja), obmana i laži?


Teologija, htjeli Vi to ili ne, bavi se svime onim što spada na vjeru i moral a ovo uvođenje novo-normalnog itekako spada na to i već je odavno izašlo iz okvira medicine. Uostalom ja nisam samo doktor teologije nego i filozofije pa se valjda ni u tom svojstvu ne bih, po Vama, smio izjašnjavati o cijepljenju. Postavlja se pitanje u kojem svojstvu Vi u stvari nastupate: da li onome s kojim ste se deklarirali i potpisali (predsjednik HKLD) ili u svojstvu „zamjenika ravnateljice Infektivne klinike prof. Alemke Markotić“ (kako Vas naziva Slobodna Dalmacija),[9] odnosno kao produžena ruka stožera? U bilo kojem slučaju nemate niti možete imati monopol na istinu ni znanstvenu ni društvenu ni moralnu, pa ni unutar HKLD.


Načelo kršćanskog razlučivanja glasi: In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas („U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav.”). Sa željom da ono vlada u javnim raspravama među katolicima srdačno Vas pozdravljam!




 
Prof dr sc don Josip Mužić

ŽIGICA I SVIJEĆA
 
Jednog dana žigica je svijeći rekla:
- Danas ću te upaliti!
 
- O ne! Rekla je svijeća.
- Zar ne shvaćaš da će mi, ako mi zapališ, dani biti odbrojani? Ne čini tako nešto.
 
- Znači, želiš ovako ostati cijeli život? Tvrda, hladna i nikad sjajna? Zapitala je žigica.
 
- Ali moraš li me spaliti? Previše boli i troši mi svu snagu. Promrmljala je svijeća.
 
Žigica je odgovorila:
- Potpuno si u pravu! No, to je naša misija. Ti i ja smo trebali biti svjetlo. Ono što ja kao žigica mogu učiniti je jako malo. Moj plamen je mali i kratak. Ali ako predam svoj plamen na tebe, ispunit ću smisao svog života. Bila sam stvorena samo za to, da zapalim vatru. Ti si svijeća. Tvoja misija je sjaj. Sva tvoja bol i energija dugo će se pretvarati u svjetlost i toplinu.
 
Čuvši to, svijeća je pogledala žigicu koja je već bila na kraju plamena i rekla:
- Molim te, zapali me ...
I tako je proizvela  prekrasan plamen.
 
 
Poput svijeće, ponekad je potrebno proći kroz loša iskustva, doživjeti bol i patnju kako bi se pokazalo najbolje što imamo i kako bismo mogli biti svjetlo. A istina je da mirno more ne čini dobre navigatore. Najbolji se otkrivaju u nemirnim vodama.
Stoga, ako morate proći kroz iskustvo sa svijećama, zapamtite da je širenje Ljubavi gorivo koje nas održava. Ako nemate snage biti svjetlo, tražite u Bogu Sunce Pravde, neiscrpan izvor svjetla!
 
SVJETLOST SI U SVIJETU ... Sjaji i zrači to Svjetlo!

Pitaju me


Pitaju me ovih dana više nego ikada prije - kako? Misli mi stvaraju jake slike moje Danijele dok je bila zdrava. Mi smo naime išli redovito na svete mise i preko tjedna kada smo se posložili. Ono, kada smo bili na našem putovanju života - na Tenerifima - mi svaki dan na misi. Misa u crkvi Gospe od Guadalupe, molitva, pa šetnje, klopa, čaša vina (ja dvije, i za Danijelu ona nije voljela alkohol uopće), izlasci, kupanje. Ono, život. Od prošle godine, ožujka, kada sam bio u Garganu kod svetog Mihaela i kod padre Pija u San Giovanni Rotondu i kada sam donio odluku da ulazim u Most - tada sam rekao Isusu da ću na misu - svaki dan. Baš svaki dan. Po misi slažem dnevni raspored, sastanke, posao, Sabor - sve. Prvo Bog, a onda sve drugo. Milost ogromnu sam imao da mi je darovano i u onom vremenu potpunog ludila zvanog lockdown biti svaki dan na svetoj misi. Misu dnevnu ne propuštam. Evo sada osamnaesti mjesec, slava Isusu. 


IMA TA JEDNA KNJIGA
I još nešto. Ima ta jedna knjiga. Knjiga nad svim Knjigama. Knjiga koja sadrži Riječ Stvoritelja svemira, Začetnika Života, Gospodara svega stvorenoga, Spasitelja i Otkupitelja. Ta Knjiga je živa. Riječi u njoj kada uđu u tvoju nutrinu postaju sila Odozgor. Protkaju tvoje stanice koje su natopljene besmrtnošću i imaju moć donijeti ti novi pogled, nove boje, otvore ti se vrata koje te odvedu tamo gdje nikada nisi bio: gledaš očima duše ljepote koje ti je Dobri pripremio u onaj dan kada tvoj kraj postane punina početka. Biblija se zove. Sveto Pismo. Čudni su kršćani. Dano im je najveće blago nad svim blagom ovoga svijeta - a njima ta Riječ iz koje je sve izašlo - skuplja prašinu po policama, ako uopće i stanuje u našim stanovima toliko potrebnih istinskog Svjetla. 


Eto. To vam je moja snaga. Odozgor. Za sve ovo dolje. I zato nema straha, nema očaja, nema duboke tuge. Ne. Nema. Ima samo potpuni mir. Teško vam ga mogu opisati riječima. Potpuni mir kao da smo uronjeni u neki ocean ljubavi. I cijelo vrijeme nam
nutarnji glas govori: sve je dobro, već sada, sve je dobro. Moje kćeri su takav život gledale od kada su bile bebe. I bilo bi čudno, ne zamjerite mi na ovome, da sada nisu jake. Jer nije ta jakost ni od mene ni od predivne Danijele. Nego od  nebeskog Tate. A mi smo svoje kćeri odgajali u toj ljubavi i pripremali ih za životne oluje. 


Ono što je najbolje. Jučer je nebitno. Već sutra i ti možeš ovako. Probaj. Samo, probaj. 

Marin Miletić 

Danas slavimo blagdan Uzvišenja sv. Križa. 


Trudim se živjeti vjeru, a stalno nailazim na poteškoće (u obitelji, na poslu, na fakultetu, problemi sa zdravljem...). Kao svećenik, često slušam ovakve riječi. Nema čovjeka na svijetu koji se trudi živjeti vjeru, a ne nailazi na ovakve poteškoće. Nalazio je na njih Isus, nailazila je na njih Marija i svi drugi sveci. Možda će nam riječi mudrog Siraha pomoći razumjeti zašto je to tako, kaže on:


 "Sine moj, ako želiš služiti Bogu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak i ne nagli kad napast dođe. (Sir 2,1-2) 


Križ će uvijek, na neki način, biti prisutan u našem životu, no kršćanin je onaj koji gleda križ, a već sada vidi uskrsnuće. Bez obzira kako težak bio križ koji nas pritišće, on je prolazan, on je "vezan" uz ovaj prolazni svijet, a mi smo stvoreni za Nebo!

Stjepan Ivan Horvat

Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Život – i tvoj i moj.
Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek.
Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život – i tvoj i moj.


Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore,
uzalud se vraćaju pučini sunca.
Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?

 
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih
koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih.
I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim,
a da to gotovo svakome ostane skriveno.


Sve je u drvo tvojega križa urezano.


Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.


Stjepan Lice

Mate di si ti? Evo ti jedan vic da te prizovem. 

Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija...

Da sam bar znala da je danas zadnji put da te vidim kako izlaziš kroz vrata, zagrlila bih te, poljubila i pažljivo se zagledala u tebe da još bolje zapamtim tvoj osmijeh.
Da sam bar znala da je danas zadnji put da čujem tvoj glas, zapisivala bih svaku tvoju riječ kako bih ih mogla čitati i pamtiti iznova i opet iznova.
Da sam bar znala da su to bile posljednje minute u kojima te mogu vidjeti rekla bi ti ono što nisam već dugo, a i kad jesam izgovarala sam to automatski, rutinski. Rekla bih ti da te volim.


Obično živimo kao da postoji sutra, i da će nam život dati još jednu priliku da ispravimo ono što trebamo, ali ako bi danas bilo sve što nam preostaje, sigurno bi drukčije gledali na stvarnost...
Sutra nije zajamčeno nikome, mladom ili starom.
Danas ćete možda zadnji put vidjeti nekoga koga volite.
Zato nemojte više čekati, učinite danas ono što želite učiniti sutra, jer ako sutra ne dođe sigurno ćete žaliti za danom kada se niste imali vremena nasmiješiti, zagrliti, poljubiti i bili ste prezauzeti da to pokažete.
Čuvajte one koje volite i govorite im koliko vam znače!
Odvojite vrijeme da kažete:
„Hvala ti što si tu,
oprosti mi,
Ili jednostavno, volim te“.

(Nepoznat autor)

ZALJUBLJEN U LJUBAV


Volio sam je
kao travu
i kao jesenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prstiće nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.


Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.


Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.


Jer se svlačila ko zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.


Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju


Josip Pupačić

"Isus je taj kojeg tražite kada sanjate o sreći; On je taj koji vas čeka kada vas ne zadovoljava ono što ste pronašli; On je ljepota koja vas tako privlači.
On je taj koji u vama budi žeđ za radikalnošću i ne dozvoljava vam da olako idete u kompromise; On vas prisiljava da odbacite maske koje čine život lažnim; On je taj koji čita u vašem srcu najistinskije odluke koje drugi žele ugušiti.
Krist je taj koji u vama budi želju da od svoga života učinite nešto veliko, jača volju za idealima i odbacivanje osrednjosti; ulijeva vam hrabrost da mijenjate sebe i društvo, čineći ga ljudskijim i bratskijim."


Sv. Ivan Pavao II.

Prvi put


Završili molitvu krunice. Nešto ranije danas jer idem za Zagreb sada. Sutra je Sabor. Molim u molitvenoj grupi prvi dan devetnice Padre Piju. Puno nas je. 820 ljudi je molilo prvi dan krunicu zajedno s mojom Martom, Lucijom, Danijelom na nebu i svim svetima, anđelima i Isusom. I na kraju krunice u molitvi ide nakana. I ja... prvi put u životu ne znam što reći. I samo izustim u srcu: da i dalje sve prihvatim od Tebe, Isuse. Uvijek, do kraja. A kraja ionako nema. 


Znam da ćete me mnogi razumjeti. Meni moja vjera daje potpunu slobodu. Potpunu. Uronjen u Boga čovjek postane potpuno slobodan. Ništa mi ne treba. Ništa. Jer sam sve već dobio. Divnu obitelj, bisere od kćeri, ljubav voljene žene za dva života, a sada snažnu zagovornicu na Nebu. I dan po dan. Svaki dan na dobro. Kratak je život. Treba što više dobra učiniti. Do našeg odlaska u stanove nebeskog Jeruzalema.


Padre Pio, moli za nas.

Marin Miletić

Malo se plakalo. 


Danas baš posebni dan. Ujutro Petrinja s prijateljima. Za naše branitelje. Zovem cure, moja Luca se sprema za školu ide do babe, Marta u knjigama. Odlazim u Sabor. Pa do stana i na trčanje. Sedmica, nemam puno vremena. Onda na ispovijed. Malo sam plakao Isusu, pred svećenikom, ali sve je u redu. Mi muškarci uglavnom plačemo kada nas nitko ne vidi. I samo pred najvećim prijateljima. 


Kada sam - a rijetko je to bilo - pustio suzu pred Danijelom - uvijek mi se čudila. Ti plačeš? Pitala me, kao da sam ju iznenadio. Ma ne, vjetar puše odgovorio sam lagano se smiješeći sjedeći u stanu. Stijena moja, ta Danijela. Sada pazi na nas odozgor. 


Sveta ispovijed. Koje li milosti. Kojeg li pomazanja. Koje li radosti. Navečer - klanjanje. Nedavno u razgovoru s dobrim prijateljem, koji je tamo s neke druge strane. Čudi se. Kaže kako se ne raspadneš pita, ustvari ne mene, nego sebe. Kako da se raspadnem kada me spaja Onaj koji mi je sve darovao. Sve. Sve blagoslove ovoga svemira spustio je na mene. Oslobodio me od sve uvjetovanosti i želja navezanosti. Dao mi potpuni mir i sigurnost. 


Hvala Ti dobri Oče na mojoj obitelji. Na mojoj Danijeli i svemu što sam s njom proživio. Kojeg li blagoslova! Hvala ti na mojim kćerima, mesu moga mesa, srcu moga srca! Hvala ti na mojim prijateljima. Puno si mi ih dao dobri Oče. Vrijede više nego li sva blaga ovoga svijeta. Hvala ti na mojim Mostovcima. S kojima gradim ljepšu našu Domovinu. Na temeljima neprolaznih vrednota. 


I tako. Klečim večeras s prijateljima ispred Tebe Oče, Kralju Svemira i baš sam sretan. Ne prestaješ ti izlijevati bez obzira koliko mi u svojim ranama prolijevali sve te preobilne milosti za te naše glinene posude. 


Ekipo, krunicu, treći dan devetnice Padre Pija molimo u 22.30. Do tada stižem u stan

Marin Miletić

Ne, ništa me ne uznemiruje,
Ništa me ne može zbuniti.
Više od ševe
Duša mi zna letjeti...


Moje je srce puno volje dragoga Boga i kad se dolije nešto povrh toga, to ne ulazi u nutrinu; to je ništica koja se lako oklizne, kao ulje koje se ne može pomiješati s vodom. Uvijek ostajem u dnu u dubokom miru koji ništa ne može pomutiti.


Sveta Terezija od Djeteta Isusa 

Svako jutro vrati u modu jednostavne stvari. Malo zahvalnosti i mnogo dobro volje. Vidjet ćeš – život odmah postaje bolji.  I shvatit ćeš sve se događa s razlogom. S nekim ćeš danas stvarati uspomene. Izaberi ljude koji će ti pomoći stvarati one dobre. S puno lijepih osjećaja. Ali puno je i stvari koje nećeš moći kontrolirati. Ljudi koji će se samo prošetati kroz tvoj život. Možda te i povrijediti. Manje ili više. Svjesno ili nesvjesno. 


Kako god bilo, izaberi život s manje drame. Nije neuspjeh kad padneš, kad se sruše tvoji planovi, kada te napuste tvoji prijatelji. Neuspjeh je kad ne možeš sebi reći: Pokušat ću ponovno. Razočarenja ostavljaju trag, ali imaš moć brisati ih. Pisati novi scenarij. Izaći iz priče koja ti se ne sviđa. Istina je da treba truda, ali za što ga u životu ne treba. I tko ti je u konačnici rekao da će sve biti lako. Možeš li se boriti? Bori se! I tvoje životno putovanje se nastavlja. Jer si ti tako odlučio. 


- Mario Žuvela