Asylum

Njih dvoje...


Imali smo ih priliku upoznati.
Bili su nam predavači na čak dva naša susreta. 
Tj. Miletić Marin je bio...
Ali nju, srce srca svoga, uvijek je vodio sa sobom.
Prvo što je pitao kad smo ga zvali bilo je "Mogu li povesti svoju ženu?"
Jer, kao što je i sam opisivao puno puta - bili su nerazdvojni. Uvijek ga je pratila.


I doista, na našem susretu u prvom redu publike - njegova Danijela. 
Gledala ga je i smješkala se.
Kao da su teenageri...
I nekako još uvijek odaju takav dojam. 
Teenagerska zaljubljenost i razigranost - nikad to izgubili nisu.


Njih dvoje...


Narasli su u puno više od teenagerske zaljubljenosti.
Narasli su u...čudo!
Nasljedujući Krista.


Njih dvoje imaju ljubavnu priču koja je odjeknula cijelom nacijom.
Jer takva ljubav se rijetko viđa. 
A takvu ljubav svi traže! 
I takvoj svi teže...
Ali...ne možete, ljudi dragi, sami.


Ni oni nisu mogli. 
Tražili su Njega. Živjeli su Njega.
Kako u radosti, tako u križu. 
Uvijek s Njim.
Njih dvoje...i On.


Marina smo zvali da održi predavanje na temu autentičnosti. 
Nekoliko godina kasnije pratimo njihov križni put koji nije samo autentičnost nego i više! 
Čisto nadahnuće Duha Svetoga i nema veze ni s čim ljudskim! 


Njih dvoje...i On.
Otpočetka...do zauvijek!


Hvala vam, Miletići, na svjedočanstvu punine života i potpunog predanja Bogu na ovom svijetu, a još više na svjedočanastvu puta ka istinskom životu u vječnosti! 
Hvala vam na primjeru nestvarne snage ljubavi. One Duhom nadahnute, one Duhu predane. 


Vas dvoje...hvala!
A Bogu dragom...slava! 


Danijela, počivaj mirno, najmirnije u zagrljaju Najmilijega.
Dragoj obitelji Miletić - Marinu, Luciji i Marti, iskrena kršćanska sućut. Pratit ćemo vas duhovnom blizinom i molitvom!

Hrvatsko nadzemlje

Pobjeda, dragi moji


Prvo jutro nakon pogreba. Pobjeda. Nemojte se bojati da me  uzelo vino ili ne daj Bog neko drugo opojno sredstvo da govorim o pobjedi, a supruga mi je preminula... ne brinite se. Prije sprovoda nisam ništa htio piti. Htio sam svaki trenutak, svaku emociju, svaki pogled - doživjeti točno onako kako treba. U istini. Oči u oči s istinom života. Jedan život, jedna smrt, jedan vječni život.


Kako pak sad pobjeda - pitate se? Pa pobjeda je, jer smrti kao konačnosti nema. Ne jer se psihološki tješim radi boli gubitka srca srca moga. Ma ne. Boljelo je i boljet će to. Tako i mora. Boljeti. Nego jer svaki atom moga bića je potpuno uvjeren da je Danijela - živa. Njezino tijelo je živim činio duh - besmrtna duša koja je protkala svaku stanicu i smrtnoga tijela. I po toj besmrtnosti će i tijelo u onaj dan potpuno uskrsnuti. 


Mi smo spavali opet svi zajedno na mjestu gdje je Danijela tjednima ležala. Svijeća gori, fotografije oko svijeće. Molili smo sinoć litanije. Za Danijelu. Oko 2h ujutro kada su nam svi otišli. Kako sam bio jako umoran krenule mi se riječi miješati, zbrejkan sav... kćeri se smiju, kažu: 'Tata, sav si zbunjen, kako to moliš..." Nadodaju, "mama i Isus te razumiju". 


U obitelji je potpuni mir. Mir koji daje Princ Mira - Krist Kralj. Spustio je plašt svoga milosrđa i posjeo u svoje krilo moju Martu i Luciju. Ja sam mu sjeo do nogu. Šutimo, jer ne treba uvijek govoriti. Srca nam preplavljuju ogromne rijeke ljubavi. Danijela je živa. 


Na svetoj misi sam čitao Hvalospjev ljubavi. Čitao sam taj predivni Pavlov uradak jer sam to čitao u dan kada sam je prije dvadeset i jedne godine uzimao kao ženu. Taj dan, u dominikanskoj crkvi, sam joj obećao da joj predajem svoje srce.  U potpunosti. I da ona postaje ja, a ja postajem ona. A zajedno postajemo MI u Onome koji nas je sačuvao sve ove godine. Kroz taj MI u Njemu nam je darovao kćeri koje su moja planina, stijena moja, utvrda moja. Danas. Jer smo MI bili njihove planine, njihove stijene, njihove utvrde od dana njihova rođenja kada sam ih u rađaoni uzeo u ruku. Čitao sam Hvalospjev ljubavi jer sam joj tada obećao da ću biti uz nju do kraja. Kraja ustvari uopće nema. Ljudi uvijek vide do visokih zidova. A tek iza sve počinje. 


Čitao sam Hvalospjev ljubavi jer sve što sam ja ostvario u životu, sve uspjehe, najveće, ništa su, golo ništa pred jednim zagrljajem moje žene, pred sekundom njezine glave na mojim prsima, pred minutom zajedničke kave, šetnje, molitve, svete mise. Ništa su. Jer sve ono najveće nestaje u prolaznosti ovoga svijeta. 


A ljubav? Ljubav stoji kao neosvojiva planinska tvrđava. Ljubav stoji kao vječno svjedočanstvo da ljubeći Boga možemo djelićem duše osjetiti ljubav koju je Stvoritelj pripravio za one koji ustraju do kraja da bi bili spašeni, kako je Krist rekao. 


Pobjeda, dragi moji. Zato sam čitao Hvalospjev ljubavi. Jer smo pobijedili sve kušnje, jer smo vapili Isusu da nas izvlači iz naših rana i padova, a Učitelj je uvijek strpljivo pružao ruku i povlačio nas na proplanke čistine. Pobjeda, dragi moji jer nas je Bog mijenjao. Jer smo rasli i postajali bolji ljudi, bolji roditelji, bolji kršćani. Pobjeda, dragi moji  jer nas Bog u najvećoj patnji našeg života nije napustio nego nas je obukao u oklop koji niti jedna strelica ne može probiti. Pobjeda, ništa drugo nego pobjeda. 


Zato sam čitao Hvalospjev ljubavi. I vidim ju jasno. Tamo, kako se ludo smije. Kako pleše s Isusom. Kako priča sa svojim didom i ujkom. S našim Matijom i svima koji su usnuli u Isusovoj ljubavi. Posve jasno vam to vidim. Kako me čeka. Tamo, iza velike rijeke. Gdje je Sunce jako, a polja su zelena.


Jasno vidim da vrijeme preda mnom će biti vrijeme mojeg potpunog, potpunog predanja i izgaranja u izgradnji nečega boljega, ljepšega, čistijeg i pravednijeg. U našoj Hrvatskoj. Jer, velika je ovo žrtva da bi se dogodilo išta maleno.

Marin Miletić

Svaki učitelj, nastavnik i profesor je prošao vatreno krštenje u svom djetinjstvu. S tim traumama on dolazi pred učenike i to djeluje na njih. Čovjek isijava ono što je u njemu. Nažalost, izobrazba prosvjetnih djelatnika nema uvida u teške ranjenosti njihova djetinjstva. Oni trpe bol svog neprihvaćanja ili nemoći da povjeruju da su miljenici roditelja. To ih čini prosvjednicima u javnosti, u zbornici i u razredu. Učenici upijaju njihovo vladanje, bol njihove duše, zgrčenost njihovih lica i grubost njihovih reakcija. Tako se zlo prenosi na učenike i umnaža. Umjesto odgoja dolazi do razaranja odgojnih djelatnosti. Ako su prosvjetni djelatnici strpljivi, čiste savjesti, pravedni i čovjekoljubivi tada se to poput sunčeva svjetla prelijeva na učenike. Osjete li učenici tu dobrotu učitelja i profesora, oni poput zasađene biljke počnu rasti na tom temelju. Prema tome nisu toliko važne forme, metode i načini prenošenja znanja, nego baš učiteljeva moralnost, pravednost, ljubav i dobrota. To je nešto što se u metodologiji i studiju učiteljske pedagogije jedva poznaje. A to je bitno za uspjeh školstva, ali i za zdravlje učitelja, učenika i društva.


(Roditelji učitelji i učenici, Tomislav Ivančić)

Pljuckaš? Srce ti je gnjilo.


Isus kaže, zapisano u Bibliji, da nam na usta izlazi ono čega nam je srce puno. Analogija je jasna. Kada vidite ljude koji su bezvoljni, koji mrmljaju, koji su ljubomorni i oholi, kada vidite ljude koji uvijek vide ono što ne valja, a ne žele primijetiti svu silu onoga što je dobro i lijepo, kada susretnete ljude koji stišću usnice, kroz zube nešto piskutaju, kada vidite sve one namrgođenih lica, skupljenih obrva, one koji samo bacaju kamenje na sve oko sebe - znajte: srca su im ranjena. Srca su im gnjila. 


Ti ljudi su u svojoj slobodi dopustili Zlome da ih obuzme. Da im uništi dječju radost. Nevinost koja nam je darovana. Radost koju imamo u svome Bogu. Njima ništa ne valja jer oni sami sebi ne valjaju. Oni, ustvari, sami sebe ne vole. A onda ne vole ni Boga. Budući da ne vole Boga ne mogu voljeti braću i sestre koji ih okružuju. 


Lijeka naravno ima. Obraćenje srca. Susret sa živim Gospodinom. Koji smrdljive močvare duše isušuje i pretvara ih u predivne zelene poljane. Koji na razvalinama naše nutrine gradi najljepše hramove svoje ljubavi. 


Dragi moji, život je previše kratak. Da dopustite svom srcu - trulež. Bog je Izvor sve ljubavi. Ima je preobilno, može napuniti i tvoju glinenu posudu života. Daj mu priliku. 

Marin Miletić

Isabella and the Pot of Basil
John William Waterhouse, 1907.

Nakon sedam dana provedenih u bolnici ponovno buđenje u vlastitom domu. S pitanjem na usnama. Samo jednim jedinim pitanjem. Zašto život najviše cijenimo onda kada ga gubimo? Kad dođemo do one granice gdje nam se sve oduzima. Čudna je ta biljka čovjek. Nesvjesna koliko je krhka. Kao jedan list na vjetru. Sad je tu, a sad ga više nema. I nitko više ne zna gdje je. I gdje si bio, što si činio. Sve postaje nevažno. 


Izgleda da neke stvari sebi trebamo ponavljati iz dana u dan. Čovječe, nećeš uvijek biti tu gdje jesi. Ni ti, a ni oni koji su pokraj tebe. I ništa što imaš i što jesi se ne podrazumijeva. Ni zdravlje, ni hodanje ni disanje. Ništa. I sve ti to jako brzo može biti oduzeto. Zaboravljamo vrijednost malih stvari. Čaroliju trenutka. Svetost odnosa. Zaboravljamo da ovaj život nema reprizu i da se računa samo ono što ćeš danas misliti. Osjećati. Učiniti. Samo ono danas. 


- Mario Žuvela 

Kada te danas priupitaju zašto si tako sretan, reci im da je to radi Isusa!




 
Svako jutro stani pred Isusa i reci mu neka ti pomogne vidjeti dalje nego što oči vide, potraži od njega pogled unatrag pun zahvalnosti a pogled naprijed pun povjerenja.
Shvati da niti jedna bol nije besmislena. Ona je tvoj izazov da rasteš i da gledaš svijet nekim drugim očima, da uočiš da vezivanje uz materijalne stvari nećeš puno dobiti i da je jedina prava sloboda ona koju ti Isus daje. Sve ostale prije ili kasnije završe u propasti.


Svako jutro stani pred Isusa i reci mu da te nauči služiti drugima. Da ne bude to služenje puno proračunatosti i očekivanja kojima ti drugi moraju vratiti svaku uslugu ili makar neki njen dio, niti da to služenje bude prožeto nekim strahom od razočarenja od drugih, već da daješ onako kako je Isus davao, da ideš naprijed onako kako je on išao, ostavljajući iza sebe jedan malo bolji svijet i malo sretnije ljude.




 
Kada te danas priupitaju zašto si tako sretan, reci im da je to radi Isusa, da s njime započinješ i završavaš dan. Da je on rame za tvoju umornu glavu i melem za svaku tvoju povredu. Ne možeš kroz život proći a da ne osjetiš umor, obeshrabrenje, razočaranost, sumnju, osamljenost ali to ne znači da se svemu tome trebaš predati, bolje je rješenje da sve to predaš Isusu i kreneš u novi dan neopterećen problemima koje si imao jučer.


Zato svako jutro stani pred Isusa i reci mu da i onda kada te svi napuste ostane na tvojoj strani, da ti dade snage da se u novim usponima ne uzoholiš, a u novim padovima ne odustaneš od svega već da i dalje nastaviš u njegovoj prisutnosti. Samo tako ćeš razumjeti mozaik svih onih različitih događanja svoga života, bilo dobrih, bilo loših, kao različite etape puta kojim te on vodi prema konačnom susretu sa sobom u Nebu.


Mario Žuvela 

Jesi li jutros ustao bez straha? Bez grča? Bez bola? Jesi li jutros ustao bez da gledaš što si jučer napravio i što je tko na to rekao? Jesi li jutros ustao bez da si i jedanput pomislio kakve bi probleme mogao donijeti današnji dan? Jesi li jutros ustao i rekao da će danas biti lijep dan? Ako jesi, onda si bogat čovjek. Bez obzira koliko novaca imao na računu. Bogat čovjek s onim što imaš u duši. Ne samo bogat već i sretan čovjek. Zato jer si tako odlučio. 


Ne želim da zatvaraš oči pred današnjim danom. Nikako! Pred ljudima koji su onakvi kakvi jesu. I koji povrijede i onda kada kažu da neće. I razočaraju onda kad se sve najidealnijim čini. Ne zatvaraj oči pred problemima u kući i na poslu. Kojih ima. I kojih će biti. Do posljednjeg daha. I to na izvoz. Ali samo jednu stvar zapamti. Nemoj im davati prednost! Ne zaslužuje tvoj unutarnji svijet samo crnilo života. Daj mu ljepotu. I imat ćeš snagu koju trebaš. Da preživiš. Sve.


- Mario Žuvela 

Ne trebaš tražiti posebna mjesta ni prilike, nego u svakom trenu možeš mahnuti rukom duha svom Ocu


Molitva je stalno podsjećanje na Boga. Tako se čovjek osjeća sigurnim u svijetu te može sve poslove obavljati mirno, sabrano i uspješno. Molitva čovjeka podsjeća da ga je Bog htio, želio, da ga neizmjerno i besprimjerno voli i sve ulaže u njega. Tako čovjek doživljava svoju veličinu i ponos te mu je život radosna i fascinantna avantura.


Molitva čovjeka podsjeća da je Bog čovjekov otac i prijatelj, da je čovjek Božje dijete i da je stoga u Božjoj zaštiti. On od Boga može očekivati svaku pomoć i sve veću inteligenciju. Kroz molitvu, koja čovjeka podsjeća da je svijet stvorio Bog, čovjeku sve oko njega postaje transparentno. Njemu je sve nekako poznato, njegovo, pripada njegovu Ocu i njemu. Stoga je malo potrebno da se nađeš u molitvi.
 
Ne trebaš tražiti posebna mjesta niti prilike, nego u svakom trenu možeš mahnuti rukom duha svom Ocu i prijatelju, reći mu riječ dvije, posavjetovati se s njime, zazvati ga i uvjeriti da ti je potreban, viknuti da te nešto boli, zavapiti kad te mrak zahvati. Moliti je kao i disanje. Ono ti je stalno potrebno da bi bio siguran, mudar, slobodan i čovjekoljubiv. Osobito to.


Tomislav Ivančić 

I ja sam nekada zavidio 
dok me Bog nije dopustio okupati u patnji


Mislim da čak shvaćam ljude pojedince koje živcira moje svjedočenje. Istina je na koncu moćna rijeka koja ide uzvodno - protiv struje - prema vrhu planina. Tamo gdje je Izvor. Istina žulja, uznemiruje, potiče na promjenu. Istina se ne suobličuje s ovim svijetom, na što je i nas pozvao Krist. Isus je to rekao. A onda smo mi kršćani u tijeku vremena odlučili da nam je lagodnije biti prihvaćen od svijeta nego li da trpimo radi Kristova evanđelja. Koje li zablude! Zavoljeli smo više tapšanja ljudi od uskog puta koji vodi u Nebo. 


I ja sam zavidio. Kao klinac sam zavidio trenirajući sa Štembom, a luđački smo trenirali po nekoliko sati dnevno, svaki dan, zavidio sam kada je on otišao igrati vrhunsku košarku, a ja ostao u drugoj ligi. Zavidio sam Jasminu iz grada koji je mogao napraviti stotinu sklekova. Tračao sam ga kada sam bio sa svojim društvom da to nije moguće i da laže. I tek sam nekih desetak godina kasnije - kada sam ja bio ful u treningu - shvatio da je - moguće. Sve je moguće. Zavidio sam kao srednjoškolac bogatim klincima na skupocjenim mobitelima, na njihovim putovanjima. Kada su mene pitali gdje si ti sve bio - odgovorio sam: u Trstu, Šibeniku i Zagrebu. Moji roditelji mi nisu mogli priuštiti nikakva putovanja, nikakve robice. Poslije sam sa košarkom prošao nešto. Morao sam raditi. Kao srednjoškolac konobariti. Kao student, oženio sam se s Danijelom odmah na prvoj godini, cijeli faks - petogodišnji - šljaka. Ribario sam na koči, radio na građevini, konobario. Tu me Bog oblikovao, dao mi čvrstinu. I spoznaju vrijednosti fizičkog rada. Onda sam se zaposlio kao novinar pa vjeroučitelj i radio desetak godina dva, tri posla. Poslije uz školu uvijek dva, tri posla: kolumne, radio, youtube i škola. 


Pa sam bio ljubomoran na braću koji su u politici, a mole u jezicima, imaju sjajne darove. Nagovarao sam Isusa da bi se mogao smilovati i dati nešto sitno i meni. Ipak sam ja tvoj, tepao sam sam sebi misleći da tepam njemu. 16 godina sam ti vjerno služio kroz Crkvu, a nastavljam ti biti vjeran. Daj nešto mi spusti odozgor Isuse. A On - šuti. Dobro, vjerojatno mu je bila muka od jadnosti i moje površnosti, ali Njegova ljubav prema nama i strpljivost je tolika da znate kako se tu ipak radi o - Bogu. 


I onda se dogodila velika tuga. Dopustio je, taj moj Isus, da budem uronjen u jezero velike patnje. Dopustio je Zlome da me kuša s onim za što je znao da mi je najmilije - mojom Danijelom. Jer, ništa ja više volio nisam niti volim, ako hoćete, kao što volim svoju ženu. On je to znao. Đavao je to znao. I onda je pripustio da me uroni u to jezero dubokih nemira, užasnih virova koji su imali zadatak da me ugase. Mene i moju obitelj. Moje kćeri. Moju strast prema životu, prema stvaranju. Da me ušutkaju zauvijek. Smeta Zlu jasnoća, a smeta mu i glasnoća. 


Ja sam tada zavapio. Iz dubine duše svoje, tamo na izvoru moga stvaranja, zavapio sam dragome Bogu da nas ne lomi. Da sačuva što je stvorio. Zavapio sam mu da trsku napuklu sačuva pa kada dođe vrijeme da ju zacijeli. Rane povije. Ojača i iscijeli. 
Onaj koji čini sve što jest, Gospodar Svemira, je tada ušao kroz otvorena vrata u moj život. U moju slobodu. I zaštitio me. Zaštitio je moje kćeri. Zaštitio je Danijelu. 


Bez patetike, na stotine i stotine poruka OBRAĆENJA, živih svjedočanstava, promjena života - smo dobili tijekom 16 mjeseci dnevne molitve krunice s ljudima. Tri krunice dnevno, svaki dan. Na stotine i stotine, možda oko pet stotina sam dobio poruka gdje su mi ljudi imenom i prezimenom svjedočili da su PRVI put u životu počeli s nama moliti krunicu. (Preko moje grupe na fejsu, imamo tamo 23 tisuće ljudi, u molitvenoj grupi). 


Dobri Bog je posjeo Danijelu u svoje naručje i štitio ju cijelo vrijeme. Dao joj je potpuni mir i predanje. Nikada u niti jednom trenutku nije posumnjala, nikada ljudi, djeca i prijatelji su mi svjedoci, nikada nije rekla: zašto ja? Nikada nije klonula duhom. Moja Danijela. Moja ratnica. A kako da muž ne bude takav kada ima takvu ženu pored sebe?


Isus me uzeo i dopustio da izađem iz jezera tuge potpuno sačuvan. Ogolio mi je dušu i očistio ju od nepotrebnosti ovoga svijeta. Maknuo mi je osjećaj da se moram bilo kome za bilo što više ikada - dokazivati. 


On, Princ Mira je vidio da sam Ga ljubio u mjesecima najveće boli. I onda kada sam vikao na Njega u autu vozeći se s Rebra od Danijele prema svojim kćerima u Rijeci. I onda kada sam poslije svake operacije, kemo, povrđivao u molitvi - da mu ostajem vjeran. Moj dom i ja služit ćemo tebi Gospode, tisuće puta sam izustio. 


I tada - paf. Više mi ništa nije važno. Nego da ne iznevjerim dragog Boga. Danijela? Jasno vidim, teško mi je to vam sve objasniti. Čeka me tamo, na zelenim poljanama, iza velike rijeke. Djeca? Izlio je i izlit će Isus obilni blagoslov na njih. Ja? Ništa mi više nije važno. Nikakav napredak. Nikakva stolica. Nikakva funkcija. Sutra, u doslovnom smislu, mogu sve pustiti. Sve. Vratiti se, valjda bi me negdje uzeli kao vjeroučitelja, pisat kod Balte kolumne. Misija u Arushi, evo, ne znam. A mogu i tamo gdje me hrvatski narod želi. Da čistimo, da gradimo. Da bude ona opet ponosna i lijepa kao u snovima. Dopustio sam da me Isus očisti. I neizmjerno mu hvala. Osjećam silnu snagu. Mogu sve, jer je On u meni, a ne moram ništa, jer je On u meni. Sloboda. 


Stojimo tako na groblju, pored tijela moje Danijele. Moj brat nas fotka. Podigao sam križ. Taj spas naš. Križ po čijem prihvaćanju idemo i mi u onaj dan u Nebo. Tomislav pofotkao, pitam cure dok pružam ruku za mobitel: jeste bile ozbiljne? - Ne, Marta će podižući obrvu, Lucija nadodaje: - možda smo se nasmiješile. - Neka ste, govorim. O slatke li tuge. O velike li milosti. O kojeg li dara našeg Isusa mojoj obitelji. Na posljednjem počivalištu voljene žene i majke mi - sretni. U slatkoj tuzi. Zato jer znamo - živa je Danijela i gledat ćemo ju ponovno oči u oči. 


Danijela, neću te razočarati. Bit ću tvoj ponos. 
Moli za nas, voljena moja.

Marin Miletić

metilda wrote:

Listajući fb naišla na ovaj video. Na slušanje me potaknula priča koja je išla uz njega. Uživala sam u osmijehu i pozitivnoj energiji koja je zračila iz mlade žene, a kasnije i u svakoj noti. Ne znam kako će ovo zazvučati ali patnja tako pročišćava ljude, spaljuje sve negativno u njima. Čitam Marinove statuse ovih dana, nisam plačljiva ali svaki me dodirne do suza. Tako me je dodirnuo i ovaj osmijeh, sjaj lica i glas. Bože, hvala ti na ovim ljudima.Od njih možemo toliko toga naučiti. Odvojiti bitno od nebitnoga. Boriti se. I znati da ti daješ smisao svakoj patnji. Hvala!

Kažu da je direktor jedne od velikih tvrtki preživio 11. rujna jer je sina prvi put otpratio u vrtić. 
Neki čovjek je živ jer je duže stajao u redu na stanici. 
Neka žena je zakasnila na posao jer joj budilica nije zvonila. 
Netko je zakasnio jer je ostao zaglavljen u gužvi na autocesti u New Jerseyju. 
Nekome je konobar slučajno prolio kavu po košulji prije nego što je otišao.
Nekome nije upalio auto. 
Nekoga je zaustavila beba. 
Drugi nije mogao uhvatiti taksi. 
Posebnu pozornost posvećujem ženi koju je na putu do posla nažuljala cipela i morala se zaustaviti u ljekarni kupiti flastere. Zato danas uživa u životu i unucima! 
Kad se dogode svi naši mali krajevi svijeta i ja se naživciram jer moram odgoditi nešto ili negdje ne uspijem stići. 
Sljedeći put kad pomislite da je dan počeo tragično jer se djeca polako oblače, ne možete pronaći ključeve od automobila, ili vam je pobjegao autobus, nemojte izgubiti živce, možda je baš tako trebalo biti.  
11. rujna 2001. Ne zaboravimo.
Gospodine, svim žrtvama daruj vječni mir, a obiteljima utjehu i snagu.
(Kobus) 

Kada bi kršćani vjerovali Bogu, svijet bi se u trenu promijenio. Da, kada bi vjerovali. Evanđelje od četvrtka nije romantična priča nekog dalekog čudesnog lika zvanog Isus, niti neki emocionalno nabijen i poticajan tekst life couching gurua, već Božja riječ, koja jest Isus, koji je blizu. U nama. 


Ako Bog koji je savršen, nama govori, onda je posve sigurno da ne laže i da ono što od nas traži - JE moguće. Ne samo moguće nego potrebno. Nama, bližnjima, dalekima, pa eto, baš ovaj put onima koji nas ne vole, mrze čak, proganjaju. Nazovimo ih neprijateljima.


"Ljubite svoje neprijatelje,
dobro činite svojim mrziteljima,
blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju" (Lk 6, 27-28)


Zar Bog govori u prazno? Govori nemoguće, nepotrebno ? Ne tiče se mene? Ne, ne mogu ja to, ne znaš ti što pričaš, ne znaš ti što sam prošao! To je točno. Ja ne znam, i ne razumijem. Ali to nije bitno. Ja nisam bitan. Bog je bitan i ti si bitan Bogu. Tebi govori. Na tebi je samo da mu povjeruješ. Tada ćeš i činiti. 


Tvoja vjera biti će oči slijepom svijetu. I ići ćemo zajedno. Kamo Bog hoće. Svi zajedno. I vjernici i ne vjernici. Svi osim neprijatelja. Jer ih neće tada biti. To će biti novi svijet. Kakav je Bog od početka htio. Vjeruješ li da je moguć?

Krešimir Josip

Snimke Kabula i Afganistana ovih dana proročanstvo su onoga što će Europa biti i što će se dogoditi u njenim glavnim gradovima za ne mnogo godina. Nije zbog američke vojske koja je otišla, niti zapada, niti medija i elita koje su propale. Trijumf lude i krvave vjere koja prodire kao nož u maslac rezultat je apostazije Europe i užasne krize vjere u Crkvi i među kršćanima, posebno onima na sjeveru svijeta. Isparavanje u strahu od smrti u suočavanju sa virusom te njezin teroristički govor ogleda se u povlačenju iz Afganistana, napuštanju saveznika, žena i kršćana bez imalo pažnje i milosti na nemilost talibanskog barbarizma. 


′′Corruptio optimi pessima′′ rekao je sveti Grgur Veliki (nema ništa gore od kvarenja boljeg) i upravo se to događa: kvarenje kršćana, smisao gubitka vjere sa svim njenim gorkim moralnim, društvenim i kulturnim posljedicama, najveća je katastrofa. To je gubitak duše društva, kako se čita u ′′Pismu Diognetu". Bez vjere sve se ruši u strahu od smrti, napuštajući liturgiju i braću, kao što je slučaj u mnogim crkvama i župama širom svijeta. 


I kako se danas vidljivo događa u Afganistanu, tako će se i u Europi dogoditi pred tihom invazijom islama i eksplozijom Đihada, pravog. Bez vjere nećemo se moći oduprijeti, a to je prava drama o kojoj nitko ne priča, nažalost. Vjera, trebamo ponovno propovijedati evanđelje i formirati ljude u vjeri. Inače će današnji Kabul biti naš dom sutra.


Otac Antonello Iapicca

Tin Ujević


Produženi svijet


Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.


Oči životinja krijese se s voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?


Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.


Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo, već se polako dani,
sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani


Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.


Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.


Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta
i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Žena je ženi vuk.

https://www.mindlab.hr/2019/04/16/zena-je-zeni-vuk-mit-ili-stvarnost/