Asylum

metilda wrote:De, istrijebi, Bože, zlotvora,
krvoloci nek’ odstupe od mene!
Jer podmuklo se bune protiv tebe,
uzalud se dižu tvoji dušmani.


Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.

Ljubite svoje neprijatelje - Isusova novost!

Jednoga dana zmija je ušla u stolarsku radionicu. Dok se provlačila slučajno se ogrebala o pilu. Preplašila se i počela gristi pilu. Krvarila je sve jače. Zbunjena i u panici omotala se oko pile i htjela je ugušiti svojim tijelom. Kako je stiskala pilu sve jače, njezine rane bivale su sve dublje. Na kraju je iskrvarila i izdahnula.


Kada nas netko u životu povrijedi i mi možemo upasti u zamku i htjeti se osvetiti i uzvratiti istom mjerom, a tako još više produbljivati svoje rane. Puno teže je oprostiti, no opraštanje je jedini ispravan put prema iscjeljenju naših rana. „Moja osveta je oprost“ poticajno nam govori bl. Miroslav Bulešić, a sv. Pavao nas u Poslanici Rimljanima poziva: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rim 12,21)

metilda wrote:Jednog dana, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad brat vratar otvori teška hrastova vrata, seljak mu sa smješkom pruži prekrasan grozd. “Brate vrataru”, kože došljak, “znaš li ti kome sam donio ovaj najlijepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?”


“Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice.” “Ne! Tebi sam ga donio!” “Meni?” ozarena će lica iznenađeni brat vratar. “Zar si ga baš meni donio?” “Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom.” Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratarevog lica.
Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: “Zašto ja ne bih ovim grozdom obradovao našeg ravnatelja?!”
Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijega bolesnog brata i odluči: “Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi.” Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhat je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojeg je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug, krug radosti.


“Nemoj čekati da netko drugi započne. Na tebi je danas red da otvoriš krug radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S iskrom dobrote moglo bi se početi mjenjati svijet. Ljubav je jedino blago koje se umnaža dijeljenjem. To je jedini dar koji se to više uvećava što se više troši. To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojem se upravo trošenjem više zarađuje. Poklanjaj to blago, razdijeli ga, razbacuj ga na sve strane, do dna isprazni džepove i košare, isprazni čašu i sutra ćeš ga naći još više nego si ga imao jučer.”


Bruno Ferrero 

Ne znam zašto me ovaj post podsjetio na fina alkoholna pića koja dobijemo pa dijelimo dalje

Ako su fina, znači da su proslijeđena iz ljubavi. To je dobro. 

Kada je neki sportaš dobar, kažemo se da pravi razliku na terenu. Igra postaje drugačija. To se naravno, domaćim navijačima sviđa ali ne i protivničkim. Protivnički igrači mu posvećuju veću pažnju, žele unutar pravila a često i izvan njih onemogućiti ga, izbaciti iz dobre igre. Ako treba i uništiti. U sportu je sve to nekako vidljivo. Može sportaš biti protivnički ali ne može mu se osporiti kvaliteta. Čak bi ga voljeli vidjeti u svome klubu pa i ako nije iz našeg naroda, samo neka mi pobjeđujemo.


U vjeri i duhovnosti je malo drugačije. Postoje strukture i običaji za koje navijamo, neke druge ćemo olako označiti lošima, krivima, nepotrebnima. Ne želimo ih u svom klubu izabranih turbo pravovjernih i razboritih vjernika. Ustvari stvoriti ćemo predrasude o misticima da su lažni, o karizmaticima da su ludi, o bakicama da su dosadne, o revnom svećeniku da je glumac. O obraćenicima da idu iz krajnosti u krajnost. Samo sebe nećemo nikako vidjeti u pravom svjetlu lažnog i nepravednog suca. 


Isusa u njegovom zavičaju nisu priznavali. Čudili su se odakle sad on tu nešto liječi, propovijeda, čini silna čuda a znaju ga od malena. Sin je obična tesara i kućanice. Rodbina mu živi oko nas, ništa posebno.  U Isusovu selu su govorili kada je došao naviještati Radosnu vijest, kako bi rekli zagrepčani,: „kaj ovaj sad brije”; „kaj se forsa?”


Tako je reagirao i sveti Bartol, Natanael: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« (Iv 1,45) Živio je u predrasudi. Kao sav narod. Isus je došao ukinuti predrasude i sulude zakone. Namjerno je liječio subotom, isticao je strance kao ljude vjere i milosrđa u podneblju  koje je preziralo strance. Nakon što je sreo deset gubavaca i očistio ih gube, primijetio je Isus: „Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?” (Lk 17,19) Također kada je opljačkani i nasmrt izranjavani čovjek ležao pokraj puta i kada su ga mirno zaobišli i levit i svećenik, naišao je milosrdni Samaritanac i jedini mu pomagao. Stranac kao i Naman Sirac. (Lk 10 30-35) Farizeji su bjesnjeli kada im je to Isus spočitavao. Stranci koje su prezirali i na čijoj kritici su živjeli dobro i manipulirali narodom, su bili Isusu najbliži.


Miroslav Bulešić je imao antitijela protiv svake predrasude i nacionalizma. Krstio je jednako Talijane, Nijemce i Hrvate za vrijeme rata. Zato je i skončao mučenički. Blaženi Miroslav je davno ubio u sebi farizeja predrasuda i mržnje, ako su ikada i postojali. Bio je antibiotik svojom svetošću za bijes sirotih komunista. Krstio je i njihovu djecu.  Bio je Hrvat ponosni ali je bio svjestan da su svi ljudi pred Bogom isti. Jednaki. Da su svi Njegova voljena djeca. I najveći grešnik. Njegova jedina osveta bio je oprost.


Kako je rekao brat Roger iz Taizea jednom: „Kad bi u tebi bila gorljiva želja  za opraštanjem, ti bi zapalio iskru zajedništva u noći koja obavija narode.”

Krešimir Josip

PUT-ISTINA-ŽIVOT


 


Svetac dana – Sveti Grgur Veliki


Današnji sveti zaštitnik, Grgur (Gregorius) I. Veliki, papa i crkveni naučitelj, rodio se oko 540. u Rimu, u krilu stare i ugledne rimske senatorske obitelji. Kao čovjek širokih pogleda svoj pogled je upravljao i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. Tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada. Najprije je bio rimski prefekt, potom je osnivao samostane na Siciliji i u Rimu. I svoju rimsku palaču pretvorio je u samostan, u kojem je postao jedan od redovnika. Bio je delegat papa Pelagija II. na carigradskom dvoru od 579. do 585, a za papu je kao prvi redovnik izabran 590. On to nije htio prihvatiti, ali su ga car i narod prisilili. Tada je napisao carevoj sestri: „Car je htio da jedan majmun postane lav.“ I doista, vladao je kao lav. Započeo je obnovom u redovima svećenika i uveo celibat za svećenstvo. Govorio je: „Propast naroda potječe od loših svećenika.“ Mistik, benediktinac, sklon kontemplativnom redovničkom životu, reorganizirao je upravu nad papinskim teritorijem i crkvenim dobrima, poticao širenje benediktinskog reda i pokretao misionarsku aktivnost u Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj i Africi.


Sprečavao je ratove, borio se za ukidanje ropstva, a crkvenim novcem i prodajom kaleža otkupljivao je robove. Obnovitelj bogoslužja, reformirao je crkvene obrede i crkveno pjevanje. Spretnom politikom prema Langobardima postavio je temelje političkoj moći papinstva. Toliko je oduševio langobardsku caricu Teodolindu da je Crkvi darovala zlatnu krunu s 22 dragulja i 24 dijamanta. Prvi je kao naslov rimskog pape upotrijebio izraz „sluga slugu Božjih“. Autor je brojnih važnih djela, kulturni povjesničar ranog srednjeg vijeka. Preminuo je u Rimu 12. ožujka 604. Jedan je od četvorice „velikih doktora latinske Crkve“, a crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1295. papa Bonifacije VIII. Zaštitnik je bolesnih od kuge i kostobolje, zborista, pjevača, glazbenika, odgojitelja, učitelja, školske djece, studenata, zidara, klesara, kamenorezaca, papinstva, papa, Engleske, Kariba te mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva 

Kol 1, 15-20




Sve je po njemu i za njega stvoreno.




Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima


Krist Isus Slika je Boga nevidljivoga,
Prvorođenac svakog stvorenja.
Ta u njemu je sve stvoreno
na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo,
bilo Prijestolja, bilo Gospodstva,
bilo Vrhovništva, bilo Vlasti —
sve je po njemu i za njega stvoreno:
on je prije svega
i sve stoji u njemu,
On je Glava Tijela, Crkve;
on je Početak,
Prvorođenac od mrtvih,
da u svemu bude Prvak.
Jer svidjelo se Bogu
u njemu nastaniti svu Puninu
i po njemu
— uspostavivši mir krvlju križa njegova
izmiriti sa sobom sve,
bilo na zemlji, bilo na nebesima.
Riječ Gospodnja.

Tražeći tekst o Elohimu prelistala sam cijeli Asylum. Naišla sam Mate na onaj tvoj post u kojem mi spočitavaš da samo kopipejstam i pitaš me gdje sam ja u tome. Pa sam se iznenadila koliko tu ima mojih tekstova, razmišljanja, osvrta. I zadovoljna sam i tim tekstovima i cijelom temom. Pa še kak! 

Kada je netko osjetljiv, sve informacije procesuira puno duže jer primjećuje sve detalje koji druge neće dotaknuti.
Njihove su odluke često potkrijepljene točnim informacijama.
Moguće da je to nešto što je teško povjerovati ako ste partner ili prijatelj osjetljive osobe, ali oni imaju jaku intuiciju te osjećaju kada nešto nije u redu.
Ne lažite osjetljive ljude, potrošiti će puno energije pokušavajući vas “natjerati” da kažete istinu.
Ovo je možda očito, ali osjetljive osobe često reagiraju srcem a ne glavom pa zbog tog instinktivnoga ponašanja kažu što ne misle.
Ipak, to su racionalni ljudi.
Uz veliku osjetljivost dolazi i strast. To se ne odnosi samo na strast u krevetu (iako su na glasu kao najbolji ljubavnici), oni su strastveni u svim odnosima… Prema ljudima ili prema prirodi.
Vole duboko i jako, zato budite oprezni s ovim posebnim ljudima.
Vole provoditi vrijeme sami sa sobom kako bi “napunili baterije” i suočili se sa svim osjećajima koji ih muče. To vrijeme mogu provoditi u prirodi ili u krevetu.
Buka i gužva ih iscrpljuju. Dajte ima malo vremena i vratiti će vam se sretni.
Osjetljive duše vole i znaju slušati druge, rijetko govore o sebi i svojim emocijama. Puni su razumijevanja i naviknuti na to da im se ljudi obraćaju za pomoć.
Smatraju kako je njihova dužnost pomoći drugoj osobi.
Osjetljivi ljudi vide dušu prije svega ostalog i prema njoj ocjenjuju ljude. Vanjština njima ne predstavlja ništa.
Nikada n​eće suditi o drugima jer smatra da smo svi u osnovi isti.
Jasno je da osjetljivi ljudi osjećaju podražaje iz okoline intenzivnije, a sve zato što procesuiraju sve informacije na nekoj dubljoj razini zbog jake intuicije.
To može značiti da će ih osjećaji ponijeti te da se lakše rasplaču.
Isto tako oni osjećaju stvari koje nitko drugi ne bi primijetio. Vaše će osjećaje također uvijek bolje prepoznati od vas samih.

Ljilja Šušnjar

Svako prijateljstvo počinje maglovitim osjećanjem da smo se već negdje sreli. 


Kao da smo davno bili braća. Čak kao da smo bili
blizanci. I zato je susret ponovno viđenje. 
A kada se čovjek odvoji od prijatelja zna  da je taj odlazak  samo  privid. 


Negdje  ostaje  s  njim zajedno, kao što je bio s njim zajedno i prije susreta.


Bela Hamvas 

metilda wrote:

metilda wrote:C. G. Jung: samozvani prorok gnosticizma

 


Pred kraj života, Jung je insistirao na tome da se „materija“ i „duh“ mogu uskladiti: „tamna strana“ ljudske naravi mora biti integrirana u jednu jedinstvenu „cjelinu“ koja obuhvaća sve, da bi se došlo do blaže i mekše definicije dobra. Istinsko prosvjetljenje u zamračeni svijet ne dolazi od jednoga svetoga Boga, nego je pravi izvor mudrosti, izvor i vrelo uzvišenoga znanja - „gnoze“ – pametni i briljantni „Lucifer“.

Poganski nauk: gnoza


Konflikt između judeo-kršćanskog monoteizma i poganstva nije ništa novo: to je prastara borba za čovjekovu dušu koja se uvijek iznova vraća. 

Nauk poganstva je gnoza. Za gnostika, spasenje nije nezasluženi Božji dar (što nalazimo u kršćanstvu) niti plod stalnih moralnih stremljenja (što nalazimo u židovstvu). Poganstvo nudi neku vrstu faustovske koristi koja se stječe putem „tajnoga znanja“ (prijevod riječi gnoza iz grčkoga). Gnostik to tajno znanje postiže zahvaljujući svom odnosu s jednim od mnogih bogova ili polubogova, ili, u intelektualiziranoj verziji, kroz pogansko „klanjanje“ vlastitim mislima i vlastitoj sposobnosti predočivanja.


Bit gnosticizma je i spiritualizirana i asketska, zato su mu bili bliski intelektualci Rimskoga carstva. Obožavanje prirodnih sklonosti i instinkta koje gnosticizam sadrži ubrzo je dovelo do relativiziranja dobra i zla, a time i do snažnog suprotstavljanja židovskom monoteističkom etosu, koji se širio preko kršćanske vjere. Zato nije čudo da je asketski način života ranih gnostičkih skupina tako brzo degenerirao u razuzdano življenje. Takav je razvitak zapravo bio lako predvidljiv, može ga se naći u svim gnostičkim skupinama u povijesti sve do danas.


Gnosticizam, kao duhovna protu-kultura, stoljećima je živio u tajnosti i u podzemlju. Povremeno je izlazio na površinu. U odnosu na etički monoteizam judeo-kršćanske tradicije koja je usmjerena na jednoga Boga, gnosticizam je uvijek bio protivna strana, ona koja radi u tajnosti i cilja na psihu, ona koja se obraća naravnom čovjeku, koja je politeistička, koja relativizira moral i etiku.


Gnostička misao, iako se pojavljuje u mnogim oblicima, uvijek nosi iste teme, kao na primjer:


· Uvjerenje da po gnozi, dakle tajnom znanju koje je ponuđeno samo odabranima, čovjek može vlastitim snagama rješavati svoje probleme – napose pitanja ljudske patnje i ljudskih zlih sklonosti. Time je čovjek izjednačen s bogom.


· Uvjerenje da ključni događaji judeo-kršćanske tradicije, napose utjelovljenje, nemaju nikakvu materijalnu stvarnost, nego ih treba smatrati duhovnim (ili simboličkim, psihološkim ili unutarnje-fizičkim) događajima.


· Iz tih razloga se odbija pomirbena žrtva kao nužna žrtva za „duhovno i duševno ozdravljenje“, t.j. otkupljenje. Naime, ako su bogovi samo manifestacija vlastitog mišljenja, ne postoji apsolutni temelj za krivnju ili grijeh.


· Iz ovoga proizlazi da ni dobro ni zlo nemaju nikakvo stvarno značenje, ili pak – a to proizlazi iz istoga – da imaju samo simbolično značenje. Nisu ni u kakvom odnosu prema etičko-moralnim zahtjevima i odlukama svakodnevnice. U svakom slučaju su jednakovrijedne suprotnosti.


Posljednja točka sadrži i određenu ironiju, budući da je gnosticizam oduvijek sklon tome, da se opširno bavi zlom. U maniheističkoj varijanti gnosticizma je ta tendencija davanja prevelike važnosti zlu i stavljanja zla na razinu božanstva izričito formulirana, a dobro i zlo su proglašeni dvama vječnim načelima stvarnosti.


To podsjeća na upozorenje C. S. Lewisa: „S obzirom na đavla, čovječanstvo lako upada u dvije pogreške. One si međusobno protuslove a imaju isti učinak. Jedna pogreška je poricanje postojanja đavla. Druga je u tome da se u đavla vjeruje i da se njime bavi na pretjeran i nezdrav način. Đavli se jednako vesele objema pogreškama. S istim zadovoljstvom pozdravljaju kako materijaliste tako i pripadnike crne magije“[iv].


Ako se dobro i zlo dualistički suprotstavlja i postavlja na istu razinu, iz toga neizbježno proizlaze dvije stvari. Prvo: Na teološkoj razini podliježemo opasnoj predodžbi da su dobro i zlo povezani i sjedinjeni na nekoj višoj razini. Drugo: Na razini psihologije i ponašanja skloni smo relativizirati dobro i zlo, pa time pojačavamo svoju sklonost biranja zla. Zlo smatramo dobrim, jer često tako dobro izgleda.


Na intelektualnoj razini, moderni gnostički filozofi kao što je C. G. Jung naglašavaju prvu točku i time istovremeno više ili manje nenamjerno potiču onu drugu. Na popularnijoj razini, okultni filozofi jasno naglašavaju drugu točku. Oboje vodi prema teologiji moralno-etičkog relativizma. Gnostička filozofija i moral stekli su velik utjecaj na crkve i sinagoge napose kroz naučavanje C. G. Junga. Zato ga ovdje treba podrobnije proučiti. Moralno-etički relativizam, koji je omogućio seksualnu revoluciju, ukorijenjen je u držanju čiji je najizrazitiji predstavnik upravo C. G. Jung

Sprovod Danijeli će biti u utorak, 16h, novo groblje Kastav (glavnom cestom od Kastva prema Viškovu, nekih 2km od Šporove jame s desne strane). Sveta misa služit će se u crkvi Krista Kralja odmah poslije obreda sprovoda u 17h. 
Sprovod: novo groblje Kastav, 16h
Misa: crkva Krista Kralja Matulji, 17h. 


King's daughter 2Kor, 6, 18


Jučer mi je usnula moja žena. Ona s kojom sam 24 godine moga života. Ona koja je sa mnom dijelila dobro i loše, uspone i padove. Ona koja je bila moje sidrište, stup moga života. Ona koja mi je darovala djecu. Ona s kojom su mi dani bili protkani svakim smislom. 


Napisao sam sinoć. Molili smo jako. Puštali Amorose, Božju pobjedu, Emanuel. Plakali i slavili Isusa. Plakali jer znamo da nam odlazi naša Danijela. Slavili jer znamo da odlazi u vječni smiraj, u stanove nebeskog Jeruzalema. 


Nakon što je usnula - plakanje, molitva i potpuni mir koji se spustio na moje kćeri i na mene. Potpuni mir. 


Uredili smo tijelo. Hillsong svira u pozadini. Mi potiho plačemo i pjevamo. Obukli našoj Danijeli majicu King's daughter - kćer Kralja. Vidjela je Danijela tu majicu dok je mogla još govoriti na netu i htjela ju je. Koje li istine naših života: "Ja ću vam biti Otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin Svemogući." Način na koji je nosila zloćudni tumor, taj teški križ je - nevjerojatan. 40 zračenja, 2 operacije, nekoliko ciklusa kemo. Teška muka. A moja Danijela - mirna u svoj boli. Nikada njurganje, nikada pitanja. Samo predanje. Ženo moja, stijeno moja, kakav primjer si mi dala. Kakvu životnu lekciju! 


Obukli smo joj crnu haljinicu i njezine fensi tenisice. U rukama drži krunicu koju je toliko ljubila i nebrojeno ih mnogo u obitelji izmolila. Križ svetog Benedikta je s njom. Legli smo pored nje. Moje kćeri i ja. Molimo na koljenima. Zahvaljujemo Bogu na daru života. Zahvaljujemo Bogu na 45 godina života naše Danijele. Noć je prošla u miru. Legao sam pored tijela moje žene. Iz srca su mi tekli slapovi ljubavi. Sve je meni moja žena. Bože dragi kako ju volim. Nema riječi kojima bih mogao izreći što mi je značila. 


Jutros nakon liječnika... Marta šminka majku. Suze lagano kapaju. Mir Kristov je nad mojim domom. Grlim kćeri. Molimo. Hillsong svira, slavimo Isusa. 


Ljudi su čudna bića. 
Žive ove živote kao da će živjeti stotine godina. A neće. Smrt dolazi. Svima. I nitko nezna kada je njegov čas. I jedino što mi trebamo ovdje na ovoj Zemlji je ljubiti Boga i svakog čovjeka. Činiti dobro svima, opraštati svakome. Svaki dan živjeti puninu istine. Kako li je lijepo prolaziti ovaj život uronjen u one vrednote koje ne ovise olujama, koje nisu podložne raspadljivosti svijeta. 


Bog nas je stvorio. Njemu živimo. Njemu umiremo. Njemu idemo u stanove nebeskog Jeruzalema. Čekaj me gore, Voljena moja. Ja ću ovdje napraviti ono što Učitelj od mene traži, a onda se radujem onom danu kada će i mene pozvati naš Kralj  u svoje stanove neba gdje ću ponovno biti u tvojoj blizini, Voljena moja. 


Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat

Usnula si voljena moja


Izmolili smo valjda stotinu krunica Božjeg milosrđa u ova dva dana. Mazimo ju. Pjevamo joj pjesme. Posebno je voljela slušati Amorose - Yeshua. Moj je ljubljeni od svih najljepši, pored tisuća, pored tisuća. Puštamo joj iznova i iznova. Marta, Lucija moja, brat moj pjevamo pored Danijele Božju pobjedu, Emanuel vraćamo se uvijek na  Amorose i Yeshua. Plačemo i slavimo živoga Boga, Boga živih. 


Sve je teže disala. Hropci u plućima. Plačemo svi, ali ne očajavamo. Mi smo kršćani. Vjerujemo u život vječni. U ruke sam joj stavio križ svetog Benedikta, Barbara Fujina ga poslala. U jednom trenutku kaže moj brat: pusti je brate, pusti ju Tati. 


Poljubim ju u obraz, zagrlim ju i kažem: puštam te Onome koji te je stvorio i koji te je meni darovao. I druge sekunde Danijela kratko uzdahne i ispusti besmrtnu dušu našem nebeskom Ocu. Nevjerojatno. 
Nevjerojatno. 


Hvala Ti Bože na mojoj Danijeli. Hvala Ti na životu moje žene, ljubavi moje, srcu srca moga. Hvala ti na majci djece moje. Hvala ti na svemu što smo proživjeli. Hvala Ti Isuse što me učinila boljim čovjekom i kršćaninom. 


Čekaj me Voljena moja. 
Čekaj me u stanovima nebeskog Jeruzalema. 
Čekaj me tamo gdje ću i ja doći kada i mene Krist Kralj pozove s lica ove Zemlje. 
Čuvat ću nam djecu. I ostat ćemo vjerni Kristu Spasitelju. Drugog puta nema. 


Čekaj me, Voljena moja

Kada ne želiš vidjeti poruku koju ti šalje Bog



Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka.
Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas.
 
Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.
 
Za moju pripovjedačicu to je bilo odviše.
 
– Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je.
 
– Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.
 
Pogledao sam ju i rekao:
 
– Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!
 
Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj:
– Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi…
 
U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.
Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.
 
Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, prevaren je dan.
 
Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo.
 
I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati.
 
Stjepan Lice

Miletić Marin

Ljubav se uvijek umnaža


Noć je prošla mirno. Spavamo u dnevnom kćeri i ja. Tamo gdje nam je Danijela ležala posljednje tjedne cijelo vrijeme. Tamo gdje je prolazila mjesece patnje i boli. Tamo gdje duša njezina otišla u ruke našeg milog Isusa. Slušamo pjesme slavljenja i grlimo se. Suze teku, ali suze radosnice. Radosnice zato jer smo potpuno uvjereni u Danijelin život koji tek sada počinje u punini. Cijelim bićem osjećam njezinu sreću. Opipljiva mi je stvarnost Danijele u stanovima nebeskog Jeruzalema. Teško mi je to objasniti riječima. 


Patnja je svima zajednička. Patnju svi osjećaju. Bol i trpljenje je tako - ljudsko. Svima koji to prolaze tako
blizu. A opet - različito se možemo postaviti prema patnji. 


Moju obitelj je patnja izgradila više nego li milijuni eura koje bi nam netko dao čarobnim štapićem. Čak štoviše, bio bih vjerojatno puno gori Marin da sam imao milijune. Moje kćeri i mene je Danijelina patnja koja se prelila u naša srca odvela u oceane ljubavi kojima nikada prije nismo plivali.


Danijela je malo spavala. Dizala se 5,6,7 puta tijekom noći. Ono, a legli smo oko pola noći, ustajali u 6h pa onda zbrojite san. Nije ga bilo. Kako joj je desna ruka i noga pala morao sam ju nositi. Nekoliko mjeseci smo čak mogli sami - ja ju podignem, uzmem i onda ona - fajterica, sama lijevom nogom iskorači. A ja svojom desnom nogom guram naprijed njezinu desnu nogu, držeći je iza. I tako mrvicu po mrvicu od sobe do - toaleta. Posljednjih 6 tjedana nije mogla više pričati. Samo je gledala svojim divnim zelenim očima. Onda posljednja 3 tjedna nije mogla podizati niti lijevu nogu. Marta moja i ja cijelu noć oko Danijele. A onda po danu - kuhanje objeda, večere, mailovi, telefoni i stranački poslovi. Molio sam, patio, slavio, radio, išao na misu. Svaki dan tako. I jednu noć malo poslije tri sata Danči se na krevetu uzrujala, ja se dignem, upalim svjetlo i pitam ju: na toalet ljubavi? A ona očima samo potvrdi. Odem preko po Martu. Budim ju i zovem da mi pomogne, treći put te noći. Sada ja dižem Danijelu, nosim ju, a Marta sama miče, diže i spušta i ovu 'zdravu' nogu. Spustimo ju na toalet. Kaže mi Marta vidno izmorena i izmučena: tata, pa koliko ćemo ovako po noći. Ja joj odgovorim: 5 tisuća puta. Kleknem do Danijele, mazim ju po glavi, ona me gleda. I govorim: ako treba - pet tisuća puta. Ništa mi nije teško napraviti za moju ženu i majku moje djece. Marta plače i grli me. 


Reći ću vam nešto. Mjesecima nismo spavali. U doslovnom smislu. Ja možda nekih tri sata na dan. Ako sam uspio spojiti četiri sata sna - to je bilo vrh. Nema teoretske šanse da bi to fizički uspio bez dnevne svete mise i brda izmoljenih krunica dnevno. Nema šanse. Tijelo kao tijelo uz sve moje treniranje - nema šanse to izvući. Ne spavaš, boli te, plačeš, a ti sretan jer možeš služiti. Služiti onoj koju ljubiš. Služiti onoj koja je srce srca tvoga. Kaže Marta i time potvrdi: tata, naučila sam koji je smisao služenja. 


Ljubav. Ljubav sve umnaža. 
Danas sam saborski zastupnik. Tu me Bog htjede, a narod potvrdi. I tu je smisao - služenje. 


Dobivam na tisuće, u doslovnom smislu, vaših poruka. Odgovorit ću svima kroz nekoliko dana. Svakome posebno. Sam. Na stotine vaših poziva. Od mojih saborskih kolega SDP-ovaca, Možemo, HDZ-ovaca, Suverenista, DP-ovaca, HSS-ovaca. Od riječkih kolega i gradonačelnika, nekih biskupa, mnogih svećenika, dragih pastora, imama Hajrudina i našeg riječkog Hidajeta, ljudi Srebrenice, Vukovaraca, mojih dragih HOS-ovaca, riječkih branitelja, prijatelja iz Armade, raznih naših karizmatskih zajednica, neokatekumena, miovaca,  sportaša, mojih košarkaša Kastva, predragih Mostovaca koji su uz mene kao - obitelj. 


Koja je snaga u ljubavi. Koja je snaga u služenju. I koliko bismo toga mogli više i ljepše napraviti kada bi na sve vodila poruka ljubavi i služenja našem narodu. 


Hajmo tim putem.

Ne osuđuj nikoga. Nikada. Ne znaš koliko je u njega ranjenih dijelova. A on se bori da ih sakrije. Da ga drugi ne sažalijevaju. Da ga rane ne slome. Da može ići naprijed bez obzira što prošao.  Ne osuđuj nikoga. Ne znaš koliko je njegova priča sazdana od poraza. A on se trudi da naizvan sve krasno izgleda. I uvijek će naći za tebe lijepu riječ. I osmijeh. Ali u njemu sve vrišti od prošlosti koja je sve bila samo ne onakva kakvu je želio. 


Ne osuđuj nikoga. Možda je želio da stvari budu drugačije ali mu drugi nisu dali. Možda je vjerovao i više nego što ti vjeruješ, ali su se sve okolnosti okomile na njega. Možda je stoput rekao da je dobro a nikada nije bio ni blizu toga. I nije time želio prevariti druge. Želio je doista da se tako osjeća. Ali mu život nije dao. Uvijek imaj razumijevanja za one koji nisu ostvarili snove, dosegli ciljeve. Možda su ipak sve učinili ali jednostavno nije išlo.  


- Mario Žuvela 

Miletić Marin

Tješiti ucviljene


Puno ljudi mi je prošlo kroz kuću. Jako puno. Dio njih je jako uznemiren. Duboko ucviljen. To što su došli susresti se sa situacijom smrti njih dovodi u stanje duboke neugode. Danijelino tijelo smo uredili. Obukli je najljepše, Marta ju našminkala. Lijepa poput princeze. Naše princeze. Leži to tijelo u dnevnom na kauču i dolazi nam jedan liječnik. Dobar čovjek, osjeti se njegov duh odmah. Daje saučešće. I gleda mene prodornim očima. Lagano mu se nasmiješim. Marta dođe i zagrli me. Lucija traži po kuhinji neke slatkiše (ah, Lu moja što drugo nego slatko kod nje). U pozadini svira Božja pobjeda. Marta brzim korakom do tableta i smanjuje muziku koja slavi pobjedu Stvoritelja, pobjedu ljubavi nad prolaznosti ovoga svijeta. Čovjek sjedne vidno u šoku. Kaže kako nije uobičajeno ovo što vidi. Govorim mu: ako mislite da nismo plakali, o, plakali smo puno. Svih ovih 16 mjeseci. Plakali smo i sinoć i jutros. Ali, mi smo vam kršćani. Mi vam vjerujemo u život vječni. Mi vjerujemo da je ovo tijelo naše Danijele. A njezina besmrtna duša koja čini smisao svega je već u naručju onoga koji ju je htio na ovome svijetu. 


...razgovor se nastavio...


Kršćani tuguju. I kršćani itekako plaču. Jer smo ljudi od krvi i mesa. Nismo pomahnitali roboti. Vezani jedni uz druge svezama ljubavi. Kako ne tugovati za nekim koga sam ljubio cijelim svojim bićem. I s tom svojom princezom bio 24 godine života. Dijelio dobro i zlo. Radost i suze. Uspone i padove. A Krist nas je cijelo vrijeme držao na rukama. Dobro, nekada nas je povlačio gore po strminama opasnim, a nekada je podmetnuo svoja leđa da mi nađemo točku uporišta za lakše penjanje. Isus naš. Sve naše.


Kršćani ne očajavaju. Bili bismo najbjedniji od svih ljudi kada bismo rekli da vjerujemo u Isusa, a ne vjerujemo Isusu. Ako pak vjerujemo u Isusa onda znamo da što god je On dopustio biti - to je za naše potpuno spasenje. I nebitno je pritom koliko nešto boli ili koliko je nešto teško. Nebitno. Bitno je jedino - nebo. Nebu idemo. Za vječnost se borimo. Ogroman ulog, vrijedan svake suze. Svake. 


Takav želim sprovod danas i svetu misu. Suze nećemo moći ugasiti. Ali, nema očaja. Danijela se nije plašila smrti. Znala je da ju čeka Princ Mira - Krist Spasitelj. Govorila je to stalno i svjedočila. Moja djeca i ja se ne bojimo smrti. Nema očaja. 


Zato dok budete molili s nama, pjevali s Božjom pobjedom, Amorose danas na groblju i u crkvi, kod mene doma - glavu gore. Glavu gore. Mi smo kršćani. Krist je jednom za svagda smrt pobijedio, nama osigurao spasenje i život vječni. 


Hrabro naprijed. Do Neba. Za Nebo smo stvoreni. 
Puno ljudi mi je najavilo dolazak. Jako puno. Neka, na slavu Kristovu. Evo vam link novog groblja na Kastvu, dođite ranije bit će gužva velika. Sprovod počinje u 16h, krunica se moli prije. Misa je u 17h u crkvi Krista Kralja u Matuljima. 


Organizirali smo sve da bude kako biti treba. 
Novo groblje Kastav
https://goo.gl/maps/q1JoDzfWPZtCFB2y7r 

Nemojte se ispričavati zbog onoga što ste.
Svijet će, bez obzira na to tko ste, uvijek isticati vaše slabosti, nedostatke i pogreške. Neki ljudi su jednostavno takvi, "prijateljski raspoloženi", prema vama, neka vas to ne obeshrabri. Umjesto da se gledaju u ogledalo i bave se svojim životima, radije čeprkaju po tuđim životima, a svoje smeće skrivaju pod tepihom. Imaju potrebu s visine vam reći svoje mišljenje, iako ih nitko to nije tražio, omalovažavaju svaki vaš korak i obeshrabruju vaše odluke. Jednostavno ih pustite...
Nemojte se ispričavati zbog onoga što jeste, jer svijet ne poznaje vaše boli, strahove, radosti, neuspjehe, uspjehe... Ne zna koliko ste se žrtvovali da biste bili ovdje gdje ste sada.  Svijet vas samo osuđuje i vuče prema dolje i nikada se neće promijeniti, stoga ne brinite, opustite se i radite svoje – ionako nikada nećete uspjeti ugoditi svima.
Najvažnije je biti čovjek koji je zadovoljan onim što je postao. Dobar čovjek, čovjek koji ne tlači druge i ne petlja se u tuđe živote, osim s iskrenom nakanom da im pomogne i onda kada je dobrodošao. Sretan je čovjek koji živi svoj život. Ostalo su samo riječi u vjetar. Riječi koje obično ne vrijede ništa...
Budite svoji, jer takvi ste najvrjedniji.

K
(Nepoznat autor)

Njih dvoje...


Imali smo ih priliku upoznati.
Bili su nam predavači na čak dva naša susreta. 
Tj. Miletić Marin je bio...
Ali nju, srce srca svoga, uvijek je vodio sa sobom.
Prvo što je pitao kad smo ga zvali bilo je "Mogu li povesti svoju ženu?"
Jer, kao što je i sam opisivao puno puta - bili su nerazdvojni. Uvijek ga je pratila.


I doista, na našem susretu u prvom redu publike - njegova Danijela. 
Gledala ga je i smješkala se.
Kao da su teenageri...
I nekako još uvijek odaju takav dojam. 
Teenagerska zaljubljenost i razigranost - nikad to izgubili nisu.


Njih dvoje...


Narasli su u puno više od teenagerske zaljubljenosti.
Narasli su u...čudo!
Nasljedujući Krista.


Njih dvoje imaju ljubavnu priču koja je odjeknula cijelom nacijom.
Jer takva ljubav se rijetko viđa. 
A takvu ljubav svi traže! 
I takvoj svi teže...
Ali...ne možete, ljudi dragi, sami.


Ni oni nisu mogli. 
Tražili su Njega. Živjeli su Njega.
Kako u radosti, tako u križu. 
Uvijek s Njim.
Njih dvoje...i On.


Marina smo zvali da održi predavanje na temu autentičnosti. 
Nekoliko godina kasnije pratimo njihov križni put koji nije samo autentičnost nego i više! 
Čisto nadahnuće Duha Svetoga i nema veze ni s čim ljudskim! 


Njih dvoje...i On.
Otpočetka...do zauvijek!


Hvala vam, Miletići, na svjedočanstvu punine života i potpunog predanja Bogu na ovom svijetu, a još više na svjedočanastvu puta ka istinskom životu u vječnosti! 
Hvala vam na primjeru nestvarne snage ljubavi. One Duhom nadahnute, one Duhu predane. 


Vas dvoje...hvala!
A Bogu dragom...slava! 


Danijela, počivaj mirno, najmirnije u zagrljaju Najmilijega.
Dragoj obitelji Miletić - Marinu, Luciji i Marti, iskrena kršćanska sućut. Pratit ćemo vas duhovnom blizinom i molitvom!

Hrvatsko nadzemlje