Asylum

Pogled na more nije samo pogled, to je jedan oblik života. Jednostavan. Intenzivan. Cjelovit. Stojiš tako i promatraš more. Ali ne promatraš ti samo more, promatraš život u njegovoj cjelini. Gledaš u svoje snove, čežnje, strahove, čuješ glasove, dotiču te neki drugi ljudi. Spajaš se sa pričama svih prije tebe koji su gledali u to more i svima onima koji će to činiti poslije tebe. Kao u nekoj simfoniji života koja nadilazi prolaznost jednog ljudskog vijeka. 


Kad pogledam na more uvijek pomislim: to se nebo razlilo preko svojih granica. I gledam tu snagu mora, a opet je nježno sa slabima. I nazirem tu veličinu mora, a opet mi pristupa kao da sam jedini na svijetu. I upravo me to more uči jednu važnu stvar. Blago koje tražiš nećeš naći na drugom kraju oceana, u daljini kojoj se ne nazire kraj. Blago ćeš naći u sebi. Najveće blago na svijetu. Samo se odvaži i zagledaj u sebe. U svoje more i sve ćeš shvatiti. 


- Mario Žuvela 

Sjedni ili stani pred Isusa. Gledaj, ako si u prilici, njegov križ. On je sve oprostio da bismo praštali. On je svima oprostio. Tebi je oprostio i zato možeš biti slobodan za druge.
Pođi zatim u mašti od jednog čovjeka do drugog, osobito k onima koje ne podnosiš, i svakoga prepoznaj kao brata ili sestru. Imaj samilosti za svakog.


Iza vidljivog tijela, ponašanja, pogleda, riječi, izgleda otkrij ono vječno u čovjeku. Ali, svakome idi srcem, ne samo razumom. Tako počinješ ljubiti. Postaješ nov.


Svi su ljudi “bačeni” na Zemlju bez saznanja tko ih je stavio u život i kamo moraju odavde poći. Svi pate, smrtni su, krhki, ugroženi. Svi imaju razne mane i nemoćni su da budu dobri. Griješe svi i svi strepe pred posljednjim sudom. Svi su vezani strastima, manama, svojim uskim pogledima, svojim mentalitetom. Nisu odlučili roditi se i ne žele umrijeti, ali ih je “sudbina” dovela ovamo. Svi smo tu jednaki. Svi jednako cvilimo, vapimo i tražimo. Kod nekih se jauk vidi jače, kod drugih je skriven prividnim rješenjima. Jedni i drugi robuju zlu. Jedni i drugi trebaju samo samilosti.


 
Za čovjeka treba, stoga, imati samo sućuti. Svakoga požaliti, svakoga pomoći, nikoga ne suditi, ni nad kime ne “lomiti štap”. Ljubiti neprijatelja!


 
Svi ćemo jednom biti pred istim sudom, gdje će nestati maske i varke oko nas, i tad ćemo ugledati jedni druge sa žaljenjem i strahom – zašto smo se međusobno tako mrzili? Svi smo djeca istog Oca. U svakom čovjeku tvoj patnički, voljeni brat vapi i jeca, pa bio on druge vjere, rase, ideologije, nacije, uvjerenja, pa bio i neprijatelj.


Kako voljeti svakog čovjeka? Kako moći svakome oprostiti? Sjeti se: svi smo zavedeni. Đavao nas hoće uništiti, zato nas jedne drugima predstavlja kao neprijatelje. Ne daj da te zavede protiv čovjeka!


Najjače čovjekovo oružje, jest praštanje. Oprostiti znači ne biti naivan, ne dati se prevariti i zavesti od Zloga. Znači biti jak i odrastao, zreo čovjek i – pobijediti svako zlo.


Tomislav Ivančić 

Nema puno sastojaka za dobar početak dana. Malo vjere u sebe. I pokrenuti se. Pa što bude - da bude. A onda se stvari događaju u hodu. Život daje iznenađenja kada ti ispružiš ruke. I srce. Možda je jučer to srce bilo ranjeno. Ali vjeruj, današnji dan će, koliko toliko, neke stvari promijeniti. Naravno ako ih ti želiš promijeniti. I odustati od toga da sve mora biti onako kako si zamislio. I pokažeš malo povjerenja u život, kakvog dijete pokazuje roditeljima kad im potrči u susret. 


Ne trebaš čekati neke bolje dane. Život pošalje neke bolje ljude. Koji pruže ruku. I postaneš jači. Od svih udaraca koje si dobio. I postaješ mudriji, oprezniji. Samostalniji. I shvatiš da odluke koje moraš donijeti moraju nadići sitna prepucavanja, dokazivanja i uspoređivanja. Jer je u pitanju tvoj mir. A ne što će tko reći. I shvatiš da nikada nećeš imati garanciju kakav će biti dan pred tobom, ali možeš imati garanciju da ćeš se boriti kao god da bude. Jer si ti tako odlučio.


- Mario Žuvela 

Umiranje starog čovjeka prepunog navezanosti stvara novoga koji ima svjetlu i bolju budućnost. Samo okrepljeni Bogom možemo proći pustinjom do onog mjesta gdje ćemo se susresti u Bogom licem u lice na našem životnom Horebu. Doista Bog nas želi sititi kruhom života koji je neprolazan. Iskustvo slatkoće mane ipak ostavlja gorak okus jer svatko tko je blagovao manu a zaboravio izgrađivati život u obećanoj zemlji iskustvom koje se ne smije zaboraviti i to iskustvo Božje nazočnosti, blizine i ljubavi u zaboravu umire. Zato Krist ukazuje da su dani njegove nazočnosti na zemlji ispunjenje koji ostavlja kruh slatkoće za sve dane do vječnosti. „Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre.“ Samo životom sakramentalnog primanja Krista ostvaruje se život na zemlji ali i život vječni. Bez sakramenata nema života. Svi su sakramenti Isus Krist. Svjesni smo da svatko danas želi krojiti neka svoja pravila, svoje sakramente, svoju vjeru. Tako neki kažu meni nije potrebno se ispovijedati svećeniku, ja se ispovijedam Bogu direktno kao da imaju otvorenu telefonsku liniju s Bogom ili su frendovi na fejsbuku. Moj pokojnik mora imati crkveni sprovod iako nikad nije stupio u posvećeni prostor Crkve. Poziv na istinsku življenu vjeru nije povremeno vršenje nekih čina koji su običajne naravi. Sve se svelo „na vjerujem kad mi zatreba“. Idem u crkvu kad imam vremena. Život vjernika se živi svakog dana. Svjedočanstvo vjere je svugdje od ulice do svoje vlastite privatnosti srca. Sve ostalo su običaji. Donijeti dijete na krštenje da ga se polije vodom a krštava se u nevjeri svojih roditelja kojima je bitno izvanjska veselica je bezvjerstvo. I tako je sa svim sakramentima. Oni su postali izraz modnih pista i utvrđivanja statusa. Demonstracija nevjere koja nema u sebi ništa. Zato i apostol Pavao naglašava kao pastoralnu smjernicu za život: „Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja!“


Vjernik kreira svakodnevno svoj život. Kao što domaćica svakim danom razveseljava svoje ukućane sa ukusnim jelom i domišljatim kreacijama svojih slastica tako i naš vjerski život svakim danom ima mogućnost rasta u istinskoj vjeri koja ima milost posvećenja. Iz Kruha života proizlazi život. Ne živimo u gorčini prema nikom jer sve to uništava nas osobno. „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“ Danas stanite pred svojega Gospodina. Otvorite mu svoje srce, srce koje je istrošeno, ranjeno i dopustite da on postane liječnik vašeg života. Naše vjersko ozdravljenje ovisi o Kruhu života. Taj kruh je izvor nove snage duha koja nas tjera na čovještvo ljubavi koje je neprolazno. Oslobodimo se svega što nas je zarobilo. Oslobodimo se od svih onih koji nas vraćaju u žabokrečinu ustajale bare. Upravimo svoj pogled prema svojem Bogu. Danas u trenutku Božje blizine i njegove prisutnosti na oltaru u Kruhu života pogled svoj uprite u njega i tada mu recite sve što nosite u sebi. Pristupite blagovalištu ljubavi i neka vas veseli svojom prisutnošću u vama obnavljajući i posvećujući svaku stanicu vašeg života.


Don Damir Bistrić 

Ima nešto veliko u malim ljudima. Oni ne pate od titula i statusa. Zadovoljni su s ono malo. I ne prave probleme gdje će drugi samo dramu stvoriti. Budite oprezni da ih ne povrijedite! Jer oni su Božji dar ovom svijetu. Ima nešto u tim tihim ljudima, koji kad progovore, njihov glas se pamti, a pogled ureže u srce. Nisu prošli laku sudbinu i upravo ih je život naučio kako da se bore. Kako da vjeruju. Kako da žive potpuni život. 


Ima nešto veliko u malim ljudima. Požele sreću svakom čovjeku. I nije im lako vidjeti nikoga da pati. Oni su prošli svoja teška vremena padajući i ustajući po sto puta. Gubili i uspostavljali kontrolu nad svojim mislima i osjećajima. Oni znaju kako je to kad ostaneš sam i kada sve boli, a nemaš koga pozvati u pomoć. To su ljudi koje je nevolja iskalila kao čelik. Daruj takvim ljudima osmijeh. Vidjet ćeš vratiti će ti se strostruko više. 


- Mario Žuvela 

54 


Prije ne tako puno vremena 54 dana meni osobno ne bi značila nešto preposebno. Ono, dani kao dani, vrijeme koje leti kao vrijeme. Ipak, prije 55 dana su nama rekli da su učinili sve što mogu. Naša borba s glioblastomom IV traje od prošle godine, mjeseca ožujka. Dvije operacije, 40 zračenja, ni sam ne znam točno koliko ciklusa kemo s mojom Danijelom. Da bi nam prije 55 dana rekli da su napravili sve što mogu. Gadan tumor, prokletnik, se proširio. Narastao. Danijela ne može govoriti, upravljati desnom rukom i nogom.


Mi u mojoj obitelji nismo naviknuli na predaju. Ne zato jer smo mi sad neke veličine ili heroji. Ne. Nego zato jer bi iznevjerili sve ono u što vjerujemo da se - predamo. Vjerujem da je bolje živjeti i malo, ali časno i plemenito nego stotinu godina sa svim blagom ovoga svijeta - u prazno. Trka koju mi trčimo ne završava u prolaznom ovom svijetu, ne ovisi o popularnosti, statusu... ona počinje tek kada se prođe kroz vrata smrti. U misli mi dolazi Knjiga o Samuelu  gdje piše da Bog ne gleda kao čovjek, ono što je mudro u očima ljudskim - ludost je u očima Božjim. I obratno. A kako li je nama bitnije ono ljudsko i prolazno nego li ono Božje i vječno. Kako čovjek ustvari uz svo znanje ovoga svijeta je tako malen u spoznaji samog sebe. Mi vjerujemo u Isusa. Isusa koji je živi Bog. Ovdje i sada. Ondje i zauvijek. 


Od ožujka prošle godine na tisuće nas moli nekoliko krunica - dnevno u grupi. Tako smo započeli moliti i Pompejsku devetnicu - 54 dana, tri krunice svaki dan. Još molimo i Milosrđe - svaki dan. Dnevna misa, redovna ispovijed. 


Kada sam u Matuljima s motorom bio na bankomatu,  sreo sam Aleksandru, učenicu kojoj sam predavao prije nekih 17 godina (na početku) vjeronauk u OŠ Srdoči. Ona sa suprugom isto na motoru, kaže da nas prati i da su joj u Međugorju govorili o molitvi Pompejske. I to je bilo to. Hvala na poticaju Aleksandra. 


Danas smo ju izmolili. Rekao sam svojim ljudima u grupi da meni nema druge nego nastaviti moliti. Onaj naime koji moli malo, uskoro neće moliti nikako. A onaj koji misli da moli puno, treba tada moliti još više. Mi nastavljamo: 6.15h /17/22.15h 


I zahvalan sam Bogu na svakoj sekundi darovanoj. Na svakoj minuti darovanoj. Na svakom satu, na svakom danu. 


Hvala Ti Isuse na svemu dobrome koje je došlo nama kroz ove mjesece patnje. Hvala Ti što si nas učinio boljim ljudima. I srca naša, srca tolikih, učinio sličnijima Srcu svome. Hvala Ti. Mislim da je Kung napisao kako Bog ne štiti od patnje, nego Bog štiti u patnji. Moja obitelj gotovo opipljivo osjeća baš tu zaštitu.


Ako mogu kao stvorenje moliti svoga Stvoritelja, daj da izbrojim još  ovih novih 54 dana. Molim Te. Učitelju dobri. Ali, neka bude Tvoja volja, a ne moja. A ja... već duže vrijeme dan ne promatram kao dan. Niti vrijeme kao vrijeme. 

Miletić Marin

Razmisli je li ovo što živiš život ili samo neka njegova blaža varijanta? S puno straha, sumnji i pitanja što će drugi reći. A može biti tako lijepo. Kad otkriješ svoj unutarnji glas i počneš ga slijediti. I kao da i priroda odmah daje svoj doprinos i stavlja pred tebe tisuće svojih čuda. I na tebi je da izabereš. I živiš. Skini danas terete od jučer i pronađi mira u malim radostima. Nekoj oazi gdje nema gužve i žurbe već samo život. Jednostavan život. 


Svako jutro razmisli isplati li se davati srce tamo gdje ga netko može raniti, povrijediti i otići. I stavi svoju dilemu na vagu. Što dobivaš, a što gubiš? I ne žuri s odlukom. Jer izazov je preveliki. I život je život. Uvijek stavi neko iznenađenje na tvoj put. Nekad da se smiješ, nekada da plačeš. Što god bilo mrvica sreće će uvijek doći onome tko se jutros zahvalan probudio. I zna koliko je lijepo moći hodati, misliti, osjećati, voljeti. Ići putem kojeg si odabrao. 


- Mario Žuvela 

Jedine stvari koje se u životu treba bojati je gledanja unatrag. Ići jednim smjerom, a gledati u drugi. Ne da je smješno, već je i suludo. Nemoj misliti da su ljudi koje si poznavao u prošlosti ostali onakvi kakvi su tamo bili. Nisu! Nisi ni ti. Promijenili su se. Život sve mijenja. I brže nego što možeš zamisliti. I treba ga takvoga prihvatiti. I znati da su sve to samo različite etape koje dolaze i prolaze.  A vrijeme samo ide dalje. 


Ako nekoga danas želiš zadiviti, zadivi prvo sebe. Snovima koji ti neće biti samo jedan podsjetnik na neka stara vremena, već putokaz kojim se i danas ide. Zadivi sebe danas odnosima koje imaš s drugima. Strpljivošću. Blagošću. Empatijom. I navikni ljude oko sebe na malo ljubaznosti. Podigni standarde poštovanja. I okani se prošlog svršenog vremena. Nitko više tamo ne živi. Idi smjerom kojim ide tvoja duša. 


- Mario Žuvela 

Zašto su nam sveci bitni? Zato jer su bili veliki teolozi pa nam trebaju rastumačiti tog "kompliciranog" Boga? Ili Isus nije bio dovoljno jasan? Iskreno ne bojim se da mi kršćani nismo shvatili što Bog želi ali čini se da su sveci shvatili kako! 


Dok se mi dogovorimo kako ćemo, što je mlako, što fanatično a što razborito (najjača riječ za biti duhovno blijed), koji jezikom ćemo "prisiliti" Boga na ljubav u svetoj misi i hoće li svijeća biti na ili pokraj oltara, sveci nisu gubili vrijeme.


Sveti Lovro je brinuo o siromasima Rima. Nakon dugog progona kršćana od Decija, Valerijan je, iako u početku nešto blaži, 258.g naređuje ubojstva kršćana te tako pogiba i papa Siksto II. Vjerujući kako Crkva ima veliko bogatstvo (baš kao i danas), tražili su novac od Lovre. Sveti đakon je tražio malo vremena te je sve podijelio siromasima Rima.


Kada su ga zatražili bogatstvo Crkve, Lovro je pokazao na siromahe i rekao: "Evo blaga Crkve"! Ubrzo je najvjerojatnije bio zapaljen. 


Nadam se da će u naša vremena prije zgrada i obnova koje jesu nužne za rad i djelovanje Crkve, ipak najveća ulaganja biti u siromahe vjere, siromahe duhom. Jer njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5, 13). To je Crkva. 


Sveta Klara je bila svetica koja nije brinula za razboritost. Nije bendala što će ismijavati njenu emotivnost, što će joj reći da glumi sveticu. Nije brinula za teološki snobizam. U ljubavi prema Bogu samo joj je jedno bilo bitno - ići do kraja. Do ruba mogućeg , do potpuna predanja i izgaranja. Sveci nisi mudrovali. Činili su. Bili su.

Krešimir Josip

U današnjim vremenima, punim ideala, u vremenima u kojima je najvažnije imati, a ne biti, gdje sve mora biti u trendu i imati određenu duljinu, širinu, cijenu, boju, pravo čudo i sreća je pronaći nesavršenog čovjeka. 
Čovjeka koji je spreman nositi odjeću i obuću koja nisu u trendu. Čovjeka koji se ne srami svojih mana, koji se ne srami pokazati da ima slabosti ili loš dan. Čovjeka koji se ne srami tražiti pomoć i reći da ga je strah. Pravo je blago pronaći nesavršeno ljudsko biće, prihvatiti ga, voljeti cijelu životnu istinu koju nosi sa sobom i zajedno s njim izgraditi svijet koji je savršen za vas dvoje.

Stjepan Ivan Horvat

Dosljedno odluci da pišem isključivo na Asylumu, uz par izleta na druge teme, čitam i ne vjerujem da jedan intelektualac može idealizirati islam zaboravljajući na nepomirljive ideološke i vjerske razlike između Šiita i Sunita, na stav islama prema ženama, da veliča heroizam islamskih vjernika samoubojica u bombaškim napadima na nemuslimane, na drastične kazne ukoliko netko pokuša biti raskolnik ili ateist i tomu slično. Da zaboravlja na sudbinu Salmana Rushdia i ostalih odmetnika od islamskih dogmi. Pritom kritizira slobodu mišljenja koju donosi kršćanstvo i koja naravno rezultira i raskolima i ateizmom jer poštuje slobodu izbora i slobodnu volju. Još jednom, ne mogu se načuditi.

Na početku svakog novog dana dobro se podsjetiti: Vrijeme curi. U nepovrat. I ako neke stvari danas ne napraviš, danas ne osjetiš, vjerojatno ih nećeš napraviti, ni osjetiti nikada. Takvi smo mi ljudi, uvijek sve najbolje očekujemo od neke fiktivne budućnosti. A tu budućnost još nitko nije vidio. Lijepo je naučiti ignorirati beznačajne stvari. Ne okretati se za onim što tko ima i potajno to priželjkivati. Samo malo zahvalnosti i dan poprima potpuno nove boje. Novi ton. Novi miris. 


Bez hrabrosti život gubi smisao. I zato reci: Danas ću sebi priuštiti vremena za lijepe stvari. Malo više poštovanja. Nježnosti koju sam si davno trebao dati. Nema više smisla hraniti se strahovima kad se ionako ništa od toga čega se bojim nije dogodilo. Ljudima smo potrebni jaki. Zato treba dopustiti ranama prošlosti da zacijele. Ne dirati ih više. Legenda kaže da će život postati bolji kad mi postanemo bolji. Što onda više čekamo?


- Mario Žuvela 

Nikada nemoj da dotiče tvoju vrijednost to što te netko ne voli ili što se nekom ne sviđaš. Sebi se trebaš sviđati, a na ostalima je njihov izbor. Nemoj da pokoleba tvoju vjeru u sebe to što ti je netko rekao da si ružan, glup ili nezanimljiv. Neka govore. Ljudi govore o sebi. Štoviše i one koji loše govore o tebi, ti jednako poštuj. I ostavi za njih jedan osmijeh. I koliko god teško bilo ostani iznad bujice loših riječi kojoj je cilj nekoga poniziti, omalovažiti ili ismijati. 


Nikada nemoj da dotiče tvoju vrijednost to što si pao, pogriješio ili napravio neki propust. Ljudi griješe dok su živi. Uviđaju to brže ili sporije. Ali brzina isprike pokazuje njihovu veličinu. I kada te život dovede pred neki zid i čini ti se da više nemaš izbora ni u čemu, uvijek imaš jednu stvar koja može popraviti sve ostale. Vjerovati u svoju vrijednost. To je tvoj novi početak. Za sve. Tvoj odgovor životu da se još ne predaješ koliko god ti teško bilo. 


- Mario Žuvela 

Kad si na Božjem putu, ne okreći se natrag, ne gledaj na svoje jučerašnje pobjede ili poraze.
Ne mogu ti te pobjede donijeti neku preveliku sreću, niti su porazi razlog da prestaneš živjeti i vjerovati u bolju budućnost s Bogom. Imaš ono što ti je potrebno da zakoračiš u novi dan – Njegova milost. Ona će ti pomoći da svoje današnje boli pretvoriš u rast i da po svakom iskustvu križa otkriješ jednu dimenziju života koju prije nisi razumio.


Kad si na Božjem putu, ne okreći se natrag, čuvaj mir u sebi ne razmišljajući kako ćeš svima ugoditi, što će ljudi reći ako ne budeš plesao po njihovom, kako će te tko gledati. Pusti nevažne stvari, čovjeka takve beznačajnosti koštaju života. Njegov put nije ugađanje drugima, već donošenje istine koja nekada može biti i bolna. Ali da bi donio tu istinu moraš je sam tražiti, a naći ćeš je samo slijedeći onoga koji je put, istina i život.


Kad si na Božjem putu, naučiš tražiti ljepotu života u malim stvarima radujući se uspjehu svakog svog brata i sestre, suosjećajući s njima u njihovim poteškoćama pružajući im svoju ruku pomoćnicu. Budi hrabar da odabereš ljubav i onda kada to znači činiti na svoju štetu. Kad si na Božjem putu, naučiš gledati strahu u oči i ideš naprijed bez obzira na one koji ti putem podapinju nogu i kojima je svejedno što će se na kraju s tobom zbiti.


 
Kad si na Božjem putu, naučiš zahvaljivati za mnoge stvari koje prije nisi ni primjećivao. Shvatiš koliko ti je Bog već toga dao, a tvoje su oči bile usmjerene samo na ono što imaju drugi i što tebi još nedostaje. Kad si na Božjem putu, shvatiš da nemaš razloga za strah, prepustiš njemu svoje planove i kreneš naprijed. Kada jednom shvatiš da je njegova volja onaj najbolji put svakog ćeš je dana tražiti i ići za njom.


Mario Žuvela

Ako stvari nemaju tvarnosti
I ako ovaj napučeni Buenos Aires
nije nego san
što ga duše tvore zajedničkom čarolijom,
onda postoji trenutak
kad je njegovo biće naročito u opasnosti,
a to je drhtavi trenutak zore,
kad su rijetki oni koji svijet sanjaju
a samo neke noćobdije
čuvaju pepeljastu i jedva ocrtanu
sliku ulica
što će je poslije dopuniti drugima.
Sat kad uporni san života
prijeti da se slomi,
sat kad bi Bogu bilo lako
sasvim uništiti svoje djelo! 


Ali svijet se opet spasio.


 Borges

Moje buđenje je kao novi početak: pun iščekivanja, nade i pouzdanja. Ovaj dan započinjem s velikom otvorenošću. Kao prvo pozdravljam Tebe, Gospodine, Bože moj. Pozivam Te da dođeš zajedno sa mnom u moj dan. Moji sati su još puni mogućnosti.
Sve će opet biti dobro, jer mi Ti pomažeš. Mnogo toga će doći kao i u druge dane, jer moj život ide dalje prema svome cilju. Pa ipak je ovaj dan nešto posebno, jer mogu i hoću ispuniti Tvoju volju. Pomozi mi danas živjeti svjesno i radosno. Daj mi razumijevanja za svoje bližnje. Svima s kojima ću se danas susresti želim darovati dobrotu i ljubav, pouzdanje i radost.


Oslobodi me loših navika. Daj mi snage za novi početak. Oslobodi me skrivenih strahova. I mojih nepotrebnih briga. Uspjeh i radost su i Tvoj dar. Danas ću Tvojom pomoću u mnogočemu uspjeti. S Tobom će ovaj dan opet biti lijep.