Asylum

''Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam da natjeram nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kad sam ta osoba JA. Danas, ja to zovem POŠTOVANJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me okruživalo u stvari bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, ja to zovem ZRELOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tada sam mogao biti miran. Danas , ja to zovem SAMOPOUZDANJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samom sebi krasti vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim da radim i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me vuklo ka dnu a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao ''zdravi egoizam'', ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOM SEBI.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za sviju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE dešava. Tako živim svakog dana i zovem to ISPUNJENJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo da koristim svoje srce, moj um je dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.
Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet.
Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.''


Chaplin

Došao sam u fazu života kad uspjehom smatram imati samo malo više mira nego što sam ga nekoć imao. I više od toga i ne trebam. Znam da će uvijek biti stvari koje će me izbacivati iz takta. Ljudi. Događaja. Ali će se s vremenom njihov broj smanjivati. Došao sam u fazu života kad uspjehom smatram ne čekati više one koji vječno zavlače i nešto sjajno obećavaju. Shvatiti kome si na kojem mjestu. I tako sam odrediti prioritete. 


Došao sam u fazu života kad razmišljam o tome kako se riješiti svega što opterećuje dušu, a s vremenom je postalo sve teži teret. Zamjeranja, prigovaranja, ljutnje, osvete. Ne voditi brigu o tome tko je što rekao. I što tko planira. Jedino što mogu je baviti se svojim životom. Sebi postati junak jer će život ubrzo postati dosadan i nezanimljiv. I ne govoriti više tko ti je kriv. Pronalaženje krivca neće riješiti problem. Samo vlastita promjena. Od nje trebam krenuti.   


 - Mario Žuvela



P.S. Mene su jučer iz takta izbacili Teodor i Ray Mabus. Noćas sam na FB imala jednu raspravicu o sintagmi živi i pusti živjeti. Sugovornica je imala mišljenje da ljude treba pustiti da žive u svojim pogreškama ii zabludama i ne nametati im svoje stavove ma koliko nama bili ispravni. Dala je primjer Isusa koji nije trčao za ljudima. Isusa sam drugačije shvatila. On je hodao po selima i gradovima i tražio ljude propovijedajući im istinu. Ali je poštivao njihovu slobodnu volju i izbor. Uostalom, to je jedino gdje je bio nemoćan. Zato u Nazaretu nije mogao učiniti čuda. Jer ih nisu željeli. Mene zaboli duša kad vidim da ljudi srljaju u propast. Kako je tek boljelo Isusa. Ali on je nastavljao govoriti istinu. Iako je ljudima njihova istina bila vjerodostojnija. Protiv slobode izbora ne smijemo ići. Ma koliko nas izbacivalo iz takta i boljelo.

“Često sam se već pitao: zašto su neki ljudi sretni, a drugi nesretni: tragajući za najdubljim razlogom čovjekove sreće, nikada kao razlog nisam pronašao novac, imetak, raskoš, dokolicu, dobit, zabavu, slavljenje i uživanje.


Naprotiv, kod sretnih ljudi uvijek sam nalazio radost u malim stvarima. Luda pohlepnost njima je strana. Oni žive sigurni da imaju razlog da žive – i cilj života.


Kod sretnih ljudi nikad nisam pronašao neumornu jurnjavu, zaslijepljeno trčanje za zlatnim teletom, nikada prisilu da sebe stave na scenu i sami sebe veličaju.


Oni su nadprosječno pošteni, otvoreni i nekomplicirani. Sretni ljudi posjeduju dobru dozu humora. On im omogućuje nasmijati se, katkad čak i vlastitoj nevolji.”   


Phil Bosmans

Ima nešto u tome kad staneš pred more. Vidiš svoju malenost pred tim beskrajem. I koliko god ti sve izgledalo isto, ništa nije isto. Nema tu monotonije jer svaki val donosi nešto novo. Novu čežnju. Novu nadu. Novi život. Gledaš taj beskraj, a zapravo gledajući u njega gledaš svoju dušu. I tad najbolje shvaćaš da nema potrebe ničemu se prilagođavati. Pretvarati. Glumiti. More prihvaća sve onako kako jest.


Ima nešto u tome kad staneš pred more. Može ti se činiti da si ništa, ali tek pred morem spoznaješ svoju pravu veličinu. Onu unutarnju. Svoje unutarnje more. Svijet u sebi kojemu ne možeš nazrijeti granice. I shvaćaš da možeš sve ono što si govorio da ne možeš. Samo u sebi treba stvari prevaliti. Jer more mijenja, liječi, preobražava, otvara nove puteve. I živiš novi život. Pokraj te plave bajke. I njenog beskraja. 


- Mario Žuvela

Postoje ljudi koji sanjaju velike kuće, brze automobile i milijune na računu. Postoje i oni koji sanjaju o kućici u šumi uz jezero kako bi bili daleko od onih prvih.
(Nepoznat autor)

metilda wrote:
P.S. Mene su jučer iz takta izbacili Teodor i Ray Mabus. Noćas sam na FB imala jednu raspravicu o sintagmi živi i pusti živjeti. Sugovornica je imala mišljenje da ljude treba pustiti da žive u svojim pogreškama ii zabludama i ne nametati im svoje stavove ma koliko nama bili ispravni. Dala je primjer Isusa koji nije trčao za ljudima. Isusa sam drugačije shvatila. On je hodao po selima i gradovima i tražio ljude propovijedajući im istinu. Ali je poštivao njihovu slobodnu volju i izbor. Uostalom, to je jedino gdje je bio nemoćan. Zato u Nazaretu nije mogao učiniti čuda. Jer ih nisu željeli. Mene zaboli duša kad vidim da ljudi srljaju u propast. Kako je tek boljelo Isusa. Ali on je nastavljao govoriti istinu. Iako je ljudima njihova istina bila vjerodostojnija. Protiv slobode izbora ne smijemo ići. Ma koliko nas izbacivalo iz takta i boljelo.

Upravo ovaj tu dio vidim kao veliki problem. U duhovnom rastu osoba dođe u fazu ushita kada želi sa svima podijeliti svoje spoznaje jer želi da i drugi vide ono što ona vidi/osjeća. Međutim, drugi mogu to dijeljenje shvaćati kao nametanje i "popovanje". Prihvaćanje podrazumijeva poštivanje razine drugih na kojoj oni jesu, svojom voljom. Pokazivati osobnim primjerom je najbolje što netko može učiniti za druge. Ako netko treba savjet, pomoć, štogod, doći će osobi za koju osjeća da je otvorena da ga/nju ne osuđuje. Sve je zapravo vrlo jednostavno.

@Venus umjesto odgovora stavit ću ti prepisku sa FB. Počelo je s ovim tekstom svećenika Tomislava Šaguda koji sam podijelila na svom zidu:

Jedna od brojnih floskula koje se danas provlače kao mudre izreke glasi: Živi i pusti druge da žive. To bi bilo lijepo kada bismo zanemarili činjenicu da to što ljudi rade najčešće nije život, nego njegova suprotnost. Ovo možda najbolje uviđamo mi svećenici kada nam dolaze ljudi koji, umorni i izubijani od takvoga „života“, traže od nas da u pet minuta ispovijedi ispravimo njihove trideset godina krivo tabane putove. Ali to tako ne ide. A kada vidimo i mlade koji kreću istim putem propasti, kako da ih onda „pustimo da žive”? Isus nije „pustio” bolesne, opsjednute, grešne i jadne, nego je dolazio k njima, poučavao ih i ozdravljao. Koliko god to bilo neugodno ili neprikladno, Isus u borbi sa zlom nije pravio kompromise niti se bojao uznemiriti duhove.

Moja kćer je na tekst reagirala ovako:

Poprilično sam sigurna da su bolesni, opsjednuti, grešni dolazili Njemu, a ne da je on trco za njima.. cak i pita izravno: Želiš li ozdravit, jer se ni to ne podrazumjeva. Nametat i maltretirat ljude svojim stavovima i idejama je jednako bez obzira na kojoj strani stajao. Tako da, da, živi i pusti druge da žive. "Svjedoči svojim životom tako da te dolaze pitat o tvom Bogu"; "evangeliziraj u krajnjem slučaju riječima.." al nisam svećenik, ne kažem da za njih vrijdi isto

Moj komentar:

 Al' nije sve tako jednostavno. Mene zaboli duša kad vidim ljude da srljaju u propast. Pa kažem ono što mislim da treba reći. Na njima je da prihvate ili ne prihvate. Isus je hodao po selima, gradovima, tražio ljude. Čim je bio tu znači da ih je tražio. Naravno na njima je bilo hoće li ga prihvatiti ili ne. Uvijek je poštivao čovjekovu slobodnu volju. Zato u Nazaretu nije mogao učiniti puno čudesa. Jer ih nisu htjeli. I možeš zamisliti kako mu je bilo teško gledati sve te ljude koji srljaju u propast. I on kao Bog je bio nemoćan pred njihovom slobodnom voljom. Kako smo tek onda mi ljudi nemoćni pred slobodnim izborima drugih ljudi. Vidiš da su pogrešni i ne možeš ništa učiniti. Ja pišem na jednom opskurnom forumu. Toliko opskurnom da mi večeras jedan psihički bolestan lik nudi da će me telefonski spojiti s Bogom. Nije to najčudnije. Čudnije je što oni naizgled normalni sasvim lako i s uvažavanjem komuniciraju s njim. Iako se hvali da je pretukao majku. Jedno vrijeme je govorio da će je ubiti. Ljudi su toliko navikli puštati druge da žive da su oguglali na zlo i ludost. Ne znam čak primjećuju li ga više. A tko s đavlom tikve sadi o glavu mu se razbiju. Tupe i mlake ni Bog ne voli.

Opet komentar moje kćeri:


Zar covjekova sloboda nije poanta svega, a privaćanje(i svoje nemogućnosti pomoći i tuđeg izbora, i hrpe drugih stvari) put u nju? 
Za pomoc nekome, u svakom slucaju mislim da je potrebna svijest o  svojim mogucnostima da nekome uopće pomognemo


Ne pricam o tupilu i mlakosti, nego da kršćani ne mogu bit bitku njihovim oružjem, nego razumijevanjem, prihvaćanjem, milosrđem...

I moj komentar na koji više nije reagirala jer se očito ne slaže sa mnom o načinu djelovanja u svijetu:

sloboda i mogućnost razlikovanja i shodno tomu prihvaćanja dobra i zla odlika je čovjeka i samo čovjeka. Međutim, u današnjem globalnom selu gdje smo medijski bombardirani informacijama i dezinformacijama, nekako se izbrisala granica između dobra i zla, laž se plasira kao istina a zlo kao dobro. U takvim situacijama kršćanin, svjestan svojih ograničenja što je odlika poniznosti, ne smije šutjeti. Isus je rekao: Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje. I riječju tko je nadaren za to i djelovanjem, koliko je tko dobio talenata. Može se pomoći i najmanjom gestom kao što je par kuna siromahu, osmijeh starici na placu, pozdrav čistačici u javnom WC-u, i hrpu drugih stvari. Bitke se dobivaju samo uz Božju pomoć. A budući da se i kršćani služe naprednim tehnologijama komuniciranja ne vidim razlog da ih ne iskoriste. Ja se godinama borim proširiti spoznaju da je nerođeno dijete čovjek od samog začeća. Većina žena je pristala na laži i dezinformacije. Ne prihvaćaju ni znanstvena objašnjenja. Ali kršćani ne smiju šutjeti jer ne postoji sloboda ubijanja. Da bi zamaglili tu činjenicu mainstream mediji su čovjeku oduzeli status čovjeka do, ne znam, 16 tjedna trudnoće. Negdje je dopušteno i ubojstvo djeteta pri porodu. Mislim da je dužnost kršćanina u takvim i sličnim situacijama vikati sa krovova jer kaže Isus: kad bi vi ušutjeli, kamenje bi vikalo.

Slažem se sa svakom rječju koju je kćer napisala, u oba posta. Divno, zaista, te joj čestitam na toj razini zrelosti.

I mislila sam da ćeš se složiti sa stavom moje kćeri. Isto tako možeš vidjeti da se ja ne slažem s njom i to otvoreno i argumentirano iznosim. Jer živi i pusti živjeti u našem se tzv liberalnom stavu lako pretvori u živi i pusti umrijeti. Jer zašto bismo, po toj logici, vikali da auto nema kočnicu. Neka ga vozi kad je to njen izbor. Ne mislim na kćer nego na bilo koju osobu za koju vidimo da griješi. 
Jer ako netko može reći da ja griješim svojim aktivnim pristupom, onda mogu i ja njemu reći da me pusti živjeti na moj način i da se ne miješa u moj život i moje načine komuniciranja. Tu odjednom pravilo živi i pusti živjeti ne vrijedi. Nadam se da shvaćaš što sam htjela reći.
Što se tiče odgoja moje djece bila sam vrlo lliberalna, pustila sam da sami biraju svoj put. Najstariji sin je prije nekog vremena rekao: "zašto me niste tukli kad ste vidjeli da krivo biram!" a ova ista kćer mi je prigovorila zašto joj nisam kritizirala njene pogreške. A ja sam ih samo pustila živjeti. Jer znam da se najbolje uči na vlastitim pogreškama. Mada se to kod kćeri ne bi reklo čim ima ovakvo mišljenje.

Tanka je linija između tragedije i komedije...

metilda wrote:I mislila sam da ćeš se složiti sa stavom moje kćeri. Isto tako možeš vidjeti da se ja ne slažem s njom i to otvoreno i argumentirano iznosim. Jer živi i pusti živjeti u našem se tzv liberalnom stavu lako pretvori u živi i pusti umrijeti. Jer zašto bismo, po toj logici, vikali da auto nema kočnicu. Neka ga vozi kad je to njen izbor. Ne mislim na kćer nego na bilo koju osobu za koju vidimo da griješi. 
Jer ako netko može reći da ja griješim svojim aktivnim pristupom, onda mogu i ja njemu reći da me pusti živjeti na moj način i da se ne miješa u moj život i moje načine komuniciranja. Tu odjednom pravilo živi i pusti živjeti ne vrijedi. Nadam se da shvaćaš što sam htjela reći.
Što se tiče odgoja moje djece bila sam vrlo lliberalna, pustila sam da sami biraju svoj put. Najstariji sin je prije nekog vremena rekao: "zašto me niste tukli kad ste vidjeli da krivo biram!" a ova ista kćer mi je prigovorila zašto joj nisam kritizirala njene pogreške. A ja sam ih samo pustila živjeti. Jer znam da se najbolje uči na vlastitim pogreškama. Mada se to kod kćeri ne bi reklo čim ima ovakvo mišljenje.

Razumijem, obje imate pravo na svoj stav. Njeni stavovi su mi bliskiji. 

Ti i ja smo komunikacijski različite. Kad ja sugovorniku otvoreno kažem "slažemo se da se ne slažemo" onda kod mene nema ohne ende nastavka s argumentima jer nema potrebe za tim i dam do znanja da je rasprava gotova. U razgovoru sa djecom nemam potrebu da moja bude zadnja i da "moram ja biti u pravu". Meni je važnije od biti u pravu voljeti njih s takvim stavovima kakve trenutno imaju i važno mi je da komunikacijski kanal ostane otvoren kako ne bi bili nesretni zbog loše komunikacije. Vjerujem u njih i njihovu pamet da će stjecanjem iskustava i evolucijom sjetiti se naših razgovora i mojih riječi. No i ne moraju jer nemam očekivanja. Važno mi je da imamo dobar flow bez zastoja.

Drugo moje pravilo je da nikada, ama baš nikad, se ne raspravljam sa djecom u javnosti. Ako ih spominjem na društvenoj mreži, što je vrlo rijetko, onda ih hvalim. Nikad javno ne sukobljavam mišljenja s njima niti oni sa mnom. Volimo svoju privatnost i stavove sučeljavamo samo u privatnosti doma, daleko od očiju drugih, volimo tako. Što se tiče prigovaranja meni kao roditelju, to meni ne bi smjeli raditi sve kad bi i imali potrebu. Rekla sam im jednom prilikom da ono što je bilo prije se desilo u skladu s tadašnjim načinom razmišljanja, nema krivo-pravo već je tada bilo tako kako je. Smatram da roditelj napravi najbolje što zna u tom trenutku.


Slažem se s liberalnim odgojem, i sama sam ga i još ga uvijek prakticiram. No, kad je opasnost koju vidim budem jako ozbiljna, kažem kakva će biti posljedica toga i dopustim da sami izaberu. Inače se dosta šalimo i smijemo, pa kad me vide jako ozbiljnu znaju da je frka.

Znam da ti je bliskiji stav moje kćeri, zato sam i stavila tu prepisku jer je njen stav rezultat mog odgoja. Ni mi ne raspravljamo na društvenim mrežama, prilično me je iznenadila njena reakcija, ali kako sam ja aktivna a moja djeca odrasle, samostalne, akademski obrazovane osobe prihvaćam svaku kritiku te moje aktivnosti, posebno jer smo svi u različitim gradovima pa iako su telefonske linije svakodnevno užarene dok se napričamo ona je očito imala potrebu izreći svoje mišljenje i javno. Nema kod nas ustručavanja, ja ih već od srednje škole tretiram kao odrasle osobe i ne namećem im svoje stavove. I jako sam ponosna kakve su osobe postali. :)

Neke lijepe stvari ne dolaze odmah onako kako poželiš. Dolaze iza teških stvari. Velikog truda. Netko će ti se smijati što se raduješ sitnicama. Laganom ljetnom povjetarcu. Samotnoj šetnji uz more. Gutljaju tople kave. Iskrenom osmijehu neznanca. Ali ti znaš da ti težak put prošao da bi naučio cijeniti te stvari. Dramu iznutra i gubitke izvana. I ne bi stvari vraćao na početak. Za tebe su te sitnice sada kao za nekoga dobitak na lotu. 


Uživaš jer znaš da za trenutak sve to možeš izgubiti. I ostati bez ičega. Doista je tanka nit koja te veže sa životom. I ona te nauči da uzimaš svu ljepotu iz dana koji je pred tobom. Jednom kad otvoriš srce takvom životu i život ti otvori ne samo sva vrata već i prozore. I biraš kako ćeš živjeti. U čemu ćeš uživati. Jer ti za lijepi život ne treba mnogo. Samo jedna odluka gdje ćeš utrošiti svoje vrijeme i energiju. Zato biraj da kasnije ne žališ ni za čim. 


- Mario Žuvela

Naučiš hodati kroz život kad shvatiš da više nemaš potrebe sve obići, sve vidjeti, sve doživjeti jer shvaćaš da ti brojnost iskustava i ne donosi neku veliku razliku. Ništa ne dobivaš, ništa ne gubiš. Uživaš u miru kojeg imaš i osjećaš koliko je to dobra stvar. Gledaš na svaki novi dan kao na dragocjeni biser i ne želiš se s njime kockati jer ne znaš koliko ćeš takvih još imati. Raduje te ovo malo zdravlja, malo mira i tišine koje imaš i koje cijeniš. 


Naučiš kroz život ležernije primati teške stvari i shvaćaš da one nisu uvijek znak da te život ne voli ili da imaš manje sreće. Tu su kao životna lekcija koja zasigurno ima nekog razloga, sviđalo se to tebi ili ne. Više razgovaraš sa sobom, a manje se pitaš što će drugi reći. Gledaš da nikoga ne prisiljavaš na svoj put, ali i ne dopuštaš da itko to tebi čini. Više se posvetiš onim malim stvarima i shvatiš koliko je prag sreće doista nizak i tako ga je lako doseći.  


- Mario Žuvela

Čovječe, kako nas dobro razumije! Kako je dobar prema nama! Vidi koliko smo umorni od svega, izmoreni životom, možda "istrošeni" i na rubu da skliznemo iz vjere u nevjeru, iz borbe u predaju, iz svetosti u grešnost... I što sad? Kaže On: "Hajdete malo u osamu, na samotno mjesto i otpočinite!" Uvjeren sam da su ove riječi skoro pa najpotrebniji Isusov savjet današnjem čovjeku. Često mislimo da nam trebaju psihoterapije, posebne pomoći, lijekovi, doktori, gurui, vođe, bolji prijatelji... A često i nije baš tako, često zapravo trebamo upravo ovo na što nas Isus poziva: odlazak na samotno mjesto, odlazak u malo dublju molitvu, jedna kvalitetna obnova duha, jedno uranjanje u Božje izvore koji će nas opet oživjeti. Kad bi učinili tako, kad bi se usudili malo zaveslati dublje, pronašli bi opet onu izgubljenu snagu duše, onu volju koja ne odustaje, onu ljubav spremnu na žrtvu, onaj mir koji ne ovisi o životnim prilikama, onu radost koja je neprolazna... Isus je, vele sveci, najbolji psihoterapeut. Kaže Majka Elvira da jedan sat s Isusom vrijedi više nego sve psihoterapije svijeta. A Fulton Sheen kaže da se više postiže u pola sata na koljenima negoli u puno sati u naslonjaču kod psihoterapeuta. Svatko od nas potreban je duboko tih trenutaka svjesno odabrane samoće i molitve. I znaš što je sreća? Sreća je što nam Isus govori to ovako direktno i jasno i tako nas oslobađa od napasti da sebe i svoj mir opet tražimo na krivim mjestima: kod nekih tzv. iscjelitelja, na skupim jahtama, u drogama, opijanju, ljudima, sexu, bludnosti... Ne, kaže On, nije to put da čovjek pronađe sebe, da postane sretan, da otkrije smisao i pronađe mir. Nego, potrebno se okrenuti i povuči u sebe, malo pustiti sve zemaljsko, i zagledati se u svoje dubine i u Boga koji se krije u njima. Nije to tako teško. Uz to ćemo postati sretni brže i jeftinije nego da opet krenemo tražiti svoju sreću na krivim mjestima i da opet završimo u razočaranju, ispraznosti, s teškom krivnjom grijeha na srcu. Nego, poziva nas Isus, iskoristiti svoje slobodno vrijeme na jedan malo drukčiji način, malo zaroniti u more dubina svoje duše, malo se otisnuti od obale površnog života i pronaći otok prave sreće. Kao da nam Isus želi reći da nam je najpotrebnije putovanje ovog ljeta ono putovanje do svog srca, od svijeta k sebi, od sebe k Bogu. Tu najviše ljepota možemo otkriti. Tu se muzeji najskupocjenijih i jedinstvenih Božjih djela i uspomena u nama. Tu su najurešenija i najveličanstvenija zdanja. Tu je ono što čovjek još nije vidio i o čemu još nije čuo. Tu je novi svijet koji treba otkrivati, svijet dubina duše i Boga. Tu je najdublje i najljepše koraljno more u koje treba zaroniti. Tu su najviši zemaljski vrhunci na koje se treba popeti da bi svijet vidjeli u posve novoj perspektivi. Tu ćemo pronaći najveća otkrića, učiniti prave avanture, upoznati i naučiti najviše toga novoga što još nismo znali. Tu ćemo susresti najbolje ljude. Tako je dobro to putovanje u osamu, taj boravak u samoći i molitvi, na koji nas poziva Isus. Vjeruješ li u to ili opet sumnjaš i dvoumiš se da opet tražiš i razmišljaš zemaljski?! Danas nam On daje pozivnicu za to putovanje. Poziva nas k sebi. Poziva nas na taj odmor, na taj put. I kaže da ne treba daleko ići, dovoljno se malo povuči u sebe i početi moliti malo sabranije. Jeftino je, samo treba odvojiti vrijeme i odlučiti se. To će naime onda postati naše najbolje iskorišteno vrijeme, bit će to vrijeme zbog kojeg nikad nećemo požaliti. Usudi se. Kreni. Zaveslaj na samotno mjesto. Izgubi se malo da bi se pronašao. Nestani malo da bi se bolje pojavio. Pusti malo sve da bi kasnije sve bolje držao. Odmori se malo da bi se mogao vratiti snažniji. Ali, čini to na Gospodinov način, inače opet sve uzalud.