Skrivena povijest

Mogu vam dat popis unatrag nekoliko miljona godina ( nekoliko miljona godina, dobro ste pročitali ) tko šta di kuda i to detaljan.

To mi je u opisu posla dok vaše seoske kavge neke rase koja je tek nedavno iskočila iz grmlja i sad se kurči nije.

Zato mi uvijek treba vremena da proučim vašu putanju ko Homo sapiensa sapiens ovdje nego šta je to slučaj kod samih vanzemaljaca bilo kojeg tipa.

Imate tri vrste vanzemaljaca okvirno gledano iz vaše točke gledišta šta je vama bitno za shvatit: prva je koja ne želi da se itko mješa ovamo i neka ova rasa se sama razvija itd, druga je osvajači a treća su kojekakvi jebivjetri u prolazu, istraživači, ne nužno ni dobir ni loši al ih ne zanima osvajanje planete i ta priča, dakle neki kao neutralni ajmo reč.

Tih trećih vam ima najviše.

Piramide Maja je gradila rasa koja je zaglavila ovdje ( problemi s motorima ) i onda su radili teleporter tj te piramide da se vrate kući.

Dakle putnici namjernici, i takvih vam ima masu i to je najčešći tip.

Čovek je zbir creva, kostiju i kože
Čovek je vreća govana


 

U doba Vikinga, da biste bili ratnik morali ste proći inicijaciju, a na kraju ovoga, test. Bila su to teška i krvava vremena, kao i testovi na koje su morali prolaziti rođeni. Entitet to govori u prvom licu, s tugom.

Entitet: Ponekad se ne bismo trebali osjećati ponosni što smo uspjeli završiti inicijaciju jer sama riječ to kaže, inicijacija dolazi od početka. To znači da su od sada počeli pravi testovi gdje je svaki dan vaš život imao istu cijenu kao kamen.

Uvijek sam mislio da sam očev miljenik, Björn, odabranik. Sve su nas okupili, moju braću Hasnteina, Vicksara, Iubea, Ibara - Ibar je uvijek bio zatvoren u sebe - i Sigura. Sigur je prošao svoju inicijaciju na tako jednostavan način i držao je govore starijim ratnicima o bogovima. Imao sam određene predosjećaje, za mene je to bio naš najmudriji brat, Sigur.

Imali smo dva polubrata koje je tata imao u jednoj od svojih avantura i živjeli su s nama, Erik i Agnar. Bilo nas je samo osam i stalno sam mislio: "Poslat će nas da pljačkamo selo s već obučenim ratnicima da vidimo koja će biti naša strategija, koju ćemo taktiku koristiti osam jedva obučenih tinejdžera, djevica u bitkama, samo mali okršaji ."

I krenusmo kroz klanac, koji mi se nije svidio; Osjećao sam se sigurnije idući kroz šumu, ali kroz klanac smo presjekli put, ali smo bili vidljivi svima koji su bili na planinama. Osjećao sam se vrlo neugodno.

Sigur mi je prišao i uzviknuo:

-Znam kako se osjećaš, Björne, ali ovim su terenom stotinu puta prošli najveći ratnici.

- Nema to nikakve veze, Sigure, uvijek bi moglo biti špijuna.

Hastein je gledao na sve strane. Vicksar, sa svojim vrlo pedantnim pogledom, činio se kao da je u svom svijetu, ali ne, pomno je pazio na sve. Iube je praktički marširao kao da se ništa nije dogodilo. Ibar je djelovao sretno, lijevom rukom je dodirivao mač, u desnoj je nosio sjekiru. Na začelju su bila naša polubraća, Agnar i Erik.

Stigli smo skoro pred mrak u to selo koje smo morali napasti.

"Ako mi daš ideju", uzviknuo je Ibar, "prerezat ću im grkljane jednom po jednom u tami noći."

- To nije bitka, oni su nam naredili napad.

“Ali nisu nam rekli kako”, usprotivio se Ibar.

Sigur je posredovao. Sigur, svojom mudrošću:

-Obojica su u pravu. Björn govori o otvorenom napadu, što mi se ne čini mudrim jer ratnika ima četrdesetak, nas osam, a mislim da Ibar ne može klati jednog po jednog. Neki mali šum, vrisak jedne od žena i svi bi bili budni.

-Što onda? -odbrusi Ibar.

-Prije zore, prije nego sunce izađe, mi ćemo se raširiti. Doći ćemo protiv vjetra i zapaliti malu vatru da se dim makne dalje od sela.

I to smo učinili. I pred zoru smo zapalili baklje i bacili ih na šatore i drvene kućice. Nastala je ogromna zbrka, vriska, rzanje konja i mi smo napali. Osjećao sam strah, ali strah, umjesto da me paralizira, ubrzao je moje ruke, ubijajući ratnike koji su možda bili mnogo jači od mene, ali iznenađeni. I porazili smo ih. U jednom trenutku Sigur mi dodiruje rame i pokazuje na mene, Ibar je bio zauzet ubijanjem tinejdžera, potrčao sam prema njemu.

-Dovoljno! Ostala su djeca!

- Naše naredbe su bile da sve pobijemo.

-Ne, naše naredbe su bile da uzmemo mlade žene, a djeca će se pridružiti našem klanu. Tako je naredio otac, tako je naredio zbor ratnika.

Nitko od nas, niti Erik, Agnar, Sigur, Iube, Vicksar i Hanstein nisu imali ni najmanju ozljedu, Odin je bio s nama. Imamo više od trideset zarobljenih žena i djece. Stigli smo do našeg klana i prvo što sam primijetio kod starijih ratnika bio je pogled pun poštovanja, svi smo bili ponosni, sretni iako to nismo pokazivali da ne ispadnemo drski. Jedini zle volje bio je Ibar. Ibar se zasitio, želio je nastaviti ubijati radi ubijanja, njegov instinkt je bio surov. S druge strane bio je Sigur, najrazboritiji, najmudriji od svih nas.

Bilo je to naše krvno krštenje, a ne svojom, tuđom krvlju. Reći ćete: Kakav ponos može proizvesti tuđa smrt? Bilo je to drugo vrijeme, drugi običaji, drugi odgoj, drugi način života.

Isticati je prejudicirati, to smo bili. Mjesto. Nema potrebe davati objašnjenja. To je bilo u našoj prirodi jer smo tako stvoreni. Mjesto. Bili smo uspješni, prošli smo inicijaciju, ovo je bilo naše vatreno i krvno krštenje. A sad, da pijemo alkohol dok se ne napijemo. Već sam smio spavati sa ženom i odabrao sam jednu iz drugog sela koja ne samo da se nije bunila nego se vidjelo da se njen partner ne slaže s njom. I oprostite ako sam tako bezobrazan kako sam se izrazio.

Bio sam oprezan s pićem, želio sam iskoristiti noć sa ženom. I jesam li ja to iskoristio, to je također bilo u mojoj prirodi.


Hvala što ste me saslušali.

Entitet koji se pojavio da razgovara: Edgarov Thetan

Bio je mlad, ali je morao proći neke inicijacijske testove da bi ga se smatralo odraslim, ratnikom za svoj narod, u doba Vikinga.

Entitet: Kažu da povijest pišu pobjednici. Razumijem da to ne pišu ni pobjednici ni gubitnici, vjerujem da povijest pišu oni koji iskrivljuju stvarnost.

Sjećam se svoje inicijacije, inicijacije koja će me transformirati u odraslu osobu, u ratnika. I nije istina da su svi prošli testove, ne, nije istina, čak su i umrli pokušavajući, doslovno izgubili život.

Tamo je bila prilično hladna, vlažna špilja. Ostavili su mi puno, puno vode u kožnoj kantini. Obukao sam kaput od životinjske kože, ali sam bio bos, a oni su blokirali ulaz. Unutra je sve bilo mračno, nisam imao ni malo ulja da zapalim, ništa. Uši su mi uhvatile zvukove male gamadi, što mi uopće nije smetalo.

 Uvijek sam bio impulzivniji od svog oca, kojeg su svi poštovali i štovali. Nije me baš uvjerio njegov čudan način gledanja na stvari, možda je bio impulzivan, au isto vrijeme pokušavao biti iskren i smetalo mi je kad me ispravio: "Björn, to nije tako. Björn, tko ti je rekao učiniti tako nešto?" ". Ali najviše me mučilo: "Još nisi stigao na vrijeme." Ohhh! I ponekad su mi odrasli govorili da si ih gledao i vidio tako krotak pogled na njima... Ali u stvarnosti to nije bio krotak pogled, bio je to pogled idiota. Ali da, naučio sam držati jezik za zubima kako bih izbjegao šamare ili sitne udarce.

Drhtao sam od hladnoće. Jeo je dosta dobro, prilično obilno, ali je shvatio da mora provesti tri dana i tri noći samo s vodom. Imao sam dvije mogućnosti: brojati sekunde, što je bilo apsolutno apsurdno, ili se odmoriti sjedeći na mokrom kamenu umotan u životinjsku kožu zaklanjajući svoje tijelo, ali ne noge, nego bosa stopala. Pokušao sam istražiti špilju u mraku, noseći svoju čuturicu sa sobom. U kutu su bili komadi drveta, stavio sam ih pod noge i zaspao. Opet sam se probudio, ne znam koliko je vremena prošlo. Bio sam žedan, popio sam nekoliko pića vode. Uzeo sam težinu kantine, bila je dosta velika, imala bi oko tri litre vode, po litru za svaki dan. Obavio sam svoje potrebe na dnu špilje. Čuo sam kako neko vrištanje, male gamadi se bore među sobom. Bili su ravnodušni prema meni.

Ne znam koliko je vremena prošlo. Sluh mi je bio vrlo izoštren, gamad se približavala i odjednom sam osjetio ugriz za stopalo. Automatski rukom grabim gamad, pretpostavljam da je štakor, bacam ga svom snagom u zid, čujem vrisku i tijelo koje beživotno pada.

 Zaspao sam, osjećao sam se slabije. Svako toliko je otpio gutljaj vode dok se kantina nije ispraznila. Osjećao sam se slab, lijen. Odjednom ga svjetlo natjera da zatvori oči, očito su prošla tri dana.

Prilazi ratnik. Prepoznao sam ga, Sabok.

Kaže mi:

-Imaš izbor, Björn, luk i strijele s jedne strane, koplje s druge.

Nije bilo mača, izabrao sam luk i strijele. Nisam govorio, gledao sam ga u oči.

-Moraš ići u šumu, jest ćeš što uloviš ili nećeš jesti.

 Osjećao sam se vrlo slabo, ali moj ponos me sprječavao da govorim. Odgurnuo sam ga, odgurnuo sam ga. Posrnuo sam dolje, dolje je bilo još ljudi koji su me gledali. Oca nije bilo.

Malo mi se vrtjelo u glavi, ali nisam namjeravao odustati ni od sjedenja ispred njih. Nije vidio žene.

Spustio sam se niz stijene i odmarširao u šumu. Imao je luk i samo deset strijela, lovio bi nešto ili umro pokušavajući, doslovno. U šumi, gdje me nitko nije mogao vidjeti, sjeo sam. Osjećala sam se slabo, lijeno, praktički tri dana nisam jela. Prošao mali glodavac, ljutila sam se na sebe što nisam bila spremna, što nisam bila na oprezu. Već sam imao spremne luk i jednu strijelu u rukama, ali glodavca nije bilo na vidiku. Nije imalo smisla trošiti energiju. Ušao sam u šumu i sjedio vrlo mirno na visokoj stijeni.

Bila je tu velika svinja. Jedva sam bez pomicanja zategla uže, ciljajući u njegovo srce. Životinja je sigurno nešto osjetila. Desetine sekunde prije nego što je počeo trčati, pustio sam uže i strijela je izletjela, pogodivši ga posred leđa. Buba je ispustila impresivan vrisak, ali nije pala, strijela se zarila u nju, ali joj nije dotakla srce. Krenuo sam njegovim stopama, nisam mogao trčati, nisam se osjećao dovoljno jak da trčim. Bio je mali niz krvi, pratio sam njegove tragove.

 Osjećao sam se dezorijentirano, vrtjelo mi se u glavi, zatvorio sam oči. Htjela sam zaspati kad se odjednom trgnem, vidim svinju kako polako hoda u daljini. Pripremio sam još jednu strijelu, bio sam četrdesetak koraka usred šipražja, nije imalo smisla riskirati, ipak mi je ostalo devet strijela. Lansiram, ciljam više, pucam, strijela se zariva u njegov vrat. Polu-cilindar, životinja izlazi dostupna ponovno oranje.

Tabani su mi krvarili od rane na stijenama, ali nisam mario, snaga je bila u meni. Trčao sam regulirajući svoj tempo. Vidim da je životinja stajala, ali bila je divovska, poput kljova. Nisam imao nož sa sobom, koplje mi ne bi pomoglo. Da sam se previše približio, pobjegao bih, izbor je dobar. Vidio me, frknuo je unatoč teškoj ozljedi. Prišao sam na manje od deset koraka, on se okrenuo prema meni, ali nisam vidio da ima snage da me napadne, možda nije htio ponuditi metu. Okružio sam ga. Ponovno se okrenuo prema meni, zatvorio oči, pa ih otvorio. Znam da je kukac patio. Zgrabio sam treću strijelu, brzo se okrenuo, sad sam bio kraj njega, treća strijela probola mu je srce.

I sad sam ga morala nositi, bilo ga je nemoguće nositi, bilo je nemoguće i ako je bio jak. Zgrabio sam balvane, povezao ih lozama, stavio druge loze, vukao životinju preko debla, uhvatio loze i počeo vući mala improvizirana kola, što nije bilo lako, nije bilo cesta, bilo je viših i nižih mjesta. , sve dok nije pala noć.


Vrhom četvrte strijele otvorio sam dio životinje, popio njenu krv i pojeo malo njenog sirovog mesa. Nakon nekog vremena sam povratio, ne samo da sam bio slabiji nego sam se i raspao. Tako mi svih bogova!

Napeo sam uši, a voda je tekla, bio je potok. Nisam imao čuturicu sa sobom, otišao sam do potoka i pio, opet povratio, pio. Došao sam do mrtve životinje i pojeo još jedan komadić njenog mesa, nisam više povraćao. Zaspao sam na životinji.

U zoru sam vidio da je nekoliko sitnih gamadi pojelo dio životinje, preplašio sam ih. Povukao sam vinovu lozu pomičući debla sa lešinom životinje na vrhu. Tek u zalazak sunca tog četvrtog dana stigao sam gdje su bili moji ljudi. Navijali su. Pogledao sam gore, tamo je bio Rágnar. Vid mi se zamutio, bila sam pred nesvjesticom. Ne, ne, nisam si to mogao priuštiti. Sagnuo sam se i stavio glavu među noge, misli su mi se razbistrile, ustao sam i pokazao na mrtvu svinju. Četvorica su ga odvela, vidjeli su da je potrošio samo četiri strijele, četvrta je ona koja je oštrim vrhom sjekla tijelo.

Prošao je inicijaciju, preživio je. Ali ovo... Ovo je bio početak, ovo je bio samo početak.

Entitet koji se pojavio da razgovara: Edgarov Thetan

Trebao je očevo odobrenje. Da bi to učinio, izvršio je vrijedne zadatke poput devastiranja teritorija i eliminacije njihovih stanovnika. Osjećao je da vrijedi više nego što je otac mislio.

Entitet: Uvijek sam smatrao da imam visoku intuiciju. Otac Ragnar mi je dao manje zadatke, dao mi je da isplaniram koncepte, strategije, prakse koje bi, ako bi se činile točnima, onda izvršili.

Mnogo puta sam sudjelovao u bitkama sa starješinama, ali nikada nisam bio među vođama, kao da nisam smio voditi nikakve trupe.

Kada otac nije bio tu, drugi su bili zaduženi za regiju, kao da nitko od moje braće nije bio važan da zauzme njegovo mjesto kada je napadao druge regije, zato je ostavio Östena Belija, također poznatog kao Eysteinn Beli, zaduženog za Švedsku možda zato što sam zapovjedio svojoj braći da mu pokažu da mogu donositi odluke. I otišao sam u Saseland, Reidgotaland, Gotland. heh! Ali, naravno, priča ne govori o tome.


Kaže da smo se smjestili u Lejre, da je Ivar ostao vlasnik mjesta. Sa sobom smo poveli znatan broj ratnika koji inače nisu slušali mladića, sigurno njihovo poštovanje nije bilo prema meni nego prema njihovu ocu, prema Ragnaru. Razvio sam sjajnu strategiju, nekoliko ljudi je ušlo sa sjevera, iskrcali su se tiho i prije nego što su stigli do glavnog naselja Zelandije, uz strašnu viku i bacanje zapaljivih strijela odvratili su naše neprijatelje. Iskrcali smo se na suprotnu stranu, bili smo glavnina ratnika. Uhvatili smo sve rastresene, prijavili smo dosta žrtava, ali nije bilo tako jednostavno, u šumovitom dijelu imali su kao strategiju rezervne ratnike koji su nas iznenadili uzrokujući gubitke u našim redovima. Povlačimo se. U svom očaju spalili smo njihov glavni logor, odsijecajući glave. Pridružili smo se ostatku muškaraca koji su krenuli prema sjeveroistoku.

 Dvojica moje braće htjela su se vratiti. Rekao sam im:

-Ne, ne vraćamo se u Švedsku, opet ćemo se podijeliti. Mi napadamo sa sjevera, ti - Ivare - ideš s pola ljudi i napadaš s juga.

Ponekad ne razumijete strategiju drugih, ali da, očekivali su da ćemo pobjeći, bili smo četvrtina ratnika koji su imali čak i uz žrtve koje smo im nanijeli. I opet napadamo. Ne mjerimo između ratnika, između staraca, između mladih, između žena; Bili smo zaslijepljeni, svi su bili neprijatelji. Sve dok nisu odustali. Odredio sam Ivara da ostane s dijelom naših ratnika u Lejreu.

 Osjećao sam se ponosno, uzrujano, tjeskobno. Ivar mi je rekao:

-Bilo bi zgodno nastaniti se u Holgueru, dalje na sjeveroistoku.

-Ne, ostali smo u Lejreu. Nalazimo se na sjeveru Zelanda, blizu

 dva zaljeva, nema šanse da nas drugi ratnici stjeraju u kut.

 Bilo je dovoljno naših trupa smještenih u Lejreu, sjevernom središnjem Zelandu, i vratili smo se u Švedsku. Ratnici su pjevali za trijumf, bio sam zamišljen, vrlo zamišljen. S jedne strane sam mislio "Što će otac reći na ovo...". I krenuli smo na sjever, ploveći polako, polako. Zaustavili smo se u gradu Nicopinu, izašli na obalu, ulovili par životinja i oporavili se. On praktički nije govorio, uglavnom je bio zamišljen, vrlo zamišljen, trebao je biti sretniji što smo postigli.

 Sjećam se da me Agnar pitao:

-Zar nismo doveli žene?

-Ne, s razlogom, brate, kad pljačkamo i nikoga ne ostavljamo, žene su pljačka. Kad ostane stanovnistvo i netko od nas je glavni, ljudi koji ostanu postaju nam saveznici, moraju biti mirni i ne poticati nove pobune, to bismo postigli da smo zarobili.

Ali stalno sam razmišljao o tome što bi otac Ragnar rekao o našem trijumfu.

Nešto kasnije, kad se otac vrati, saznaje:

-Pa ništa manje nisam ni očekivao od tebe, ipak Zeland nije Bretanja. Nije bilo tako teško.

Ono s ocem nije bio kompliment, prije je zvučalo kao prezir, ali zamalo nismo uspjeli. Moja pogreška bila je što sam pokušavao postići očevo divljenje, ali bilo je teško izvući oca iz divljenja vlastitoj slici i nije me zanimalo da budem njegova sjena, njegov sin je rođen, njegova krv je naslijeđena, ali ne, ne bih nemoj biti njegova sjena, nikad.

Entitet koji se pojavio da razgovara: Edgarov Thetan

U oštroj zimi našao se prebačen na toplo mjesto gdje se božica dogovorila s njim. Opirao se buđenju iz sna za koji je kasnije saznao da je izazvan. Entitet to komentira u odlomku iz svog života kao Björn, Ragnarov sin.

Entitet: Ono što priča govori je desetina onoga što živite, u čemu uživate, što patite, vezanosti, ponosa, lažnog ponosa, ogorčenosti, traženja odobravanja unatoč tome što vas poštuju. Ponekad postanete žrtva laskanja i općenito mrzite kritike.

Divio sam se ocu jer je prije dva mjeseca otišao u ekspediciju iu ovom smrznutom siječnju nije se namjeravao vratiti sa svojim ratnicima, manje od polovice ljudi ostalo je u regiji. Kad pogledate regiju u srpnju, kolovozu, rujnu, vidite fjordove, s vrha planine potoke, rijeke, šume susjednih planina i pomislite "Ne može postojati drugo ljepše mjesto na Zemlji, vrijeme idealno za lov na životinje, za njihovo pečenje da cijelo selo slavi“. Ali ti nemaš pojma što je zima.

Općenito se ne savjetujem, smatram se Ragnarovim nasljednikom, ne bih trebao pitati. Međutim, učinio sam to sa Sigurom, kojeg sam smatrao svojim najmudrijim bratom:

-Umrlo je devet odraslih i nisu svi bili stariji, a umrla su i tri smrznuta bića.

- Tako je, s bogovima su.

-Nisam rezigniran, Sigure.

"Nitko ne odustaje, Björn", odgovorio je moj brat.

 Kuće su bile zatrpane snijegom, morali smo napraviti rupu da bismo ušli u njih. Imali smo dovoljno hrane, sam snijeg je sačuvao leševe životinja izbjegavajući miris truljenja.

Naredio je da izlaze samo najmlađi ratnici ako ima nešto za lov. Bilo je zabranjeno ložiti vatru u kućama iako smo imali neku vrstu dimnjaka na vrhu, ljudi su umirali od dima koji su ispuštala drva. Unutra nam je bilo gotovo jednako toplo kao i vani.

Te smo večeri dobro jeli i prilično malo pili. Bio je već punoljetan, imao je svoju kuću, bila je blizu mamine kuće, ali je bio s nekim prijateljima. Sjećam se da me seljanka Astrid poslužila vinom, pogledala me, razumio sam njen pogled, ali nije me privukla. Neću poreći da sam ponekad, pijan, spavao s jednim seljakom i sutradan im nisam dopuštao da mi priđu ili da razgovaraju sa mnom ako im se ja prije nisam obratio, da mi ne povjere.

Imao sam lažan osjećaj da me vino grije iznutra. Bio sam pao u neku vrstu pospanosti, legao sam na svoj krevet, seljanka Astrid me ogrnula kožom, zahvalio sam joj očima i zaspao pod dimom vina.

Kad sam otvorio oči vidio sam da nema toliko snijega kad sam otvorio vrata. Obukao sam vunu na noge pa cipele, pa duplu bundu i krznenu kapu. Zgrabio sam mač i otišao. Pregledavajući snijeg nije bilo nikoga na vidiku, svi su još spavali iako je sunce maloprije izašlo. Osim mača, stavio sam luk na rame i nosio sam strijele. Marširao sam do najbliže planine. Dok sam se penjao osjećao sam da nešto nije u redu, čudan osjećaj. Dok sam išao bilo je manje snijega, ali sam pogledao susjedne planine i vrhovi su bili zaleđeni. Zašto ne ovdje? Osim toga, sunce se pojavilo tek u mjesecu siječnju, ali vidio sam ga više nego što se inače može vidjeti. Osvrnuo sam se i osjećao sam se dezorijentirano, nisam mogao zamisliti svoje selo, nisam mogao zamisliti ništa, ali um mi je bio bistar, pare vina više nisu utjecale na mene. Odjednom sam je ugledao. Gledao sam joj cipele, duge noge, imala je haljinu sa svijetlim krznom. Na desnom ramenu imao je luk i strijele. Prišao sam bliže.

-Ženo, zovem se Björn.

Glasom koji je zvučao poput glazbe rekao mi je:

-Ja znam tko si ti.

-Znaš li me?

- Sve vas poznajem.

-Kako to da ti nije tako toplo?

-Ovdje, u mom svijetu nije hladno. -I bila je istina, uopće mi nije bilo hladno.

-Tko si ti?

-Freyja.

"Freyja," ponovio sam, "tvoje ime je isto kao Freyja, Božica."

-U Asgardu sam Freyja.

-Ovo je Asgard, ja sam smrtnik, ja sam smrtno ljudsko biće. Mogu te uhvatiti svojim umom, ali te ne mogu vidjeti. To jednostavno ne može biti.

Dodirnuo mi je lice, malu bradicu, svijetlu kosu.

- Da je tako kako kažeš, ne bih te mogao dotaknuti, Björn.

-Što ja radim ovdje?

Nasmiješio se.

-Sve ima svoje vrijeme i ovo je vrijeme da budeš sa mnom.

- Što je s tobom?

-Dođi.

Uzeo me za ruku. Pogledao sam njeno tijelo, kosu. Okrenuo se i smiješio mi se. Njezine oči, njezini zubi... Freyja, Božica, bila je od krvi i mesa i bila je najljepša žena koju sam vidio u svom kratkom životu. Otišli smo do nekakve špilje osvijetljene bakljama, s jedne strane bila je postelja od kože. Oduzeo mi je moje, ostavio sam svoj luk, strijele i mač kraj sebe. Skinula je oružje i odjeću, bila je prava boginja. Stavio me je na leđa na krevet i popeo se na mene. U jednom trenutku pružio se cijelim tijelom preko mene i poljubio me, nikad nisam osjetila tako duboku ekstazu. Osjećao sam se kao veliki grč i energija mi je eksplodirala, ali želio sam više, a i ona. Ne znam koliko je sati prošlo, niti znam koliko sam puta dosegao vrhunac eksplodirajući svojom energijom u njoj. Sve dok mu u jednom trenutku nisam rekla:

-Božice moja, iscrpljena sam, ne mogu više.

- Odmori se, ratniče.

- Što će biti s nama? Želim te i dalje viđati.

-Tražiš previše. Zašto se ne nagodiš? Ti si držao boginju u svojim rukama, ja sam držao smrtnika u svojim rukama, zašto tražiš više?

I zaspao sam.

Ne znam koliko sam dugo spavao, probudio sam se u mraku. Boljela me glava, posljedice vina. Iako sam naredio da se ne pali vatra u kućama, gorjela je mala baklja. Bila sam u svojoj sobi prekrivena krznom, pored mene je bila seljanka Astrid. Dodirnuo ju je, bila je gola. Ja isto.

Ustanem i kažem mu:

- Što si stavio u moje vino?

-Prašak koji mi je dala čarobnica Ultrar da bolje spavaš.



I shvatio sam da sam u snu bio opet, i opet, i opet sa seljankom Astrid dok je moj um mislio da sam u Asgardu sa božicom Freyjom, osjećao sam se uzrujano.

- Opčinili ste me.

-Ne, gospodine, ono što sam vam dao je da bolje spavate. - Njegovo lice je bilo uplašeno, uplašeno od mene.

- Začarao si me da legneš sa mnom.

-Gospodaru, uhvatio si me uvijek iznova, a ja se pokoravam svom gospodaru, ponosna što me je primijetio.

- Pa, sada možete ići. I kad se vidimo, nemoj mi se obraćati.

- Vani je puno snijega, gospodine, moja kuća je daleko.

- Skupi se i izađi. Sada.

Astrid nije bila ružna žena, nikad je nisam primijetio, ali još uvijek sam imao sliku Freyje u očima. Kako je mogao imati sliku Božice koju nikada nije vidio? Učinci prašine u vinu, te eksplozije energije u mom tijelu bile su s Astrid.

Seljak je otišao, ja sam zatvorio vrata, stavio sam rešetku da nitko ne može ući. Obukla sam kaput, umotala se u krzno i ​​zaspala. Ali ovaj put nisam sanjao.


Hvala što ste me saslušali.

Björn Ironside


Björn Ironside ( švedski : Björn Järnsida ) ( staronordijski : Bjǫrn Járnsíða ),  prema nordijskim legendama , bio je nordijski vikinški poglavica i švedski kralj . Prema skandinavskim povijestima iz 12. i 13. stoljeća, bio je sin ozloglašenog vikinškog kralja Ragnara Lodbroka i živio je u 9. stoljeću, između 855. i 858. Za Björna Ironsidea se kaže da je bio prvi vladar Švedske Dinastija Munsö. Početkom 18. stoljeća antikvari su tvrdili da je jedna gomila na otoku Munsö bila Björn Järnsidas hög ili koliba Björna Ironsidea.



https://en.wikipedia.org/wiki/Bj%C3%B6rn_Ironside



živio je u 9. stoljeću, između 855. i 858.





U doba Vikinga, da biste bili ratnik morali ste proći inicijaciju, a na kraju ovoga, test. Bila su to teška i krvava vremena, kao i testovi na koje su morali prolaziti rođeni. Entitet to govori u prvom licu, s tugom.

Entitet: Ponekad se ne bismo trebali osjećati ponosni što smo uspjeli završiti inicijaciju jer sama riječ to kaže, inicijacija dolazi od početka. To znači da su od sada počeli pravi testovi gdje je svaki dan vaš život imao istu cijenu kao kamen.

Uvijek sam mislio da sam očev miljenik, Björn, odabranik. Sve su nas okupili, moju braću Hasnteina, Vicksara, Iubea, Ibara - Ibar je uvijek bio zatvoren u sebe - i Sigura. Sigur je prošao svoju inicijaciju na tako jednostavan način i držao je govore starijim ratnicima o bogovima. Imao sam određene predosjećaje, za mene je to bio naš najmudriji brat, Sigur.

Imali smo dva polubrata koje je tata imao u jednoj od svojih avantura i živjeli su s nama, Erik i Agnar. Bilo nas je samo osam i stalno sam mislio: "Poslat će nas da pljačkamo selo s već obučenim ratnicima da vidimo koja će biti naša strategija, koju ćemo taktiku koristiti osam jedva obučenih tinejdžera, djevica u bitkama, samo mali okršaji ."

Bjorn Hrabri, 9 stoljeće, jedan od Rangarovih sinova.

Eto nema skrivene povijesti, samo trebaš nazvat na telefon neku dušu koja je tada živjela i sve ti ispriča iz prvog lica kako je bilo.

Ovako vam možemo sve napraviti unatrag ako vas zanima ljudska povijest onda je to kad ste se masovno počeli kao konceptualne duše inkarnirat u ove biološke jedinice Homo sapiens sapiens a to je unatrag nekakvih 30 tisuća godina po vašim mjerilima tj kalendaru.

Samo nazovemo telefonom tko se tada inkarnirao i onda taj iz prvog lica ispriča i onda uz materijalne dokaze i priče drugih iz njihovih inkarnacija to posložiš i dobiješ potpuni pregled tih događaja i možeš 3D animaciju napravit gibanja prostor vremenskog kontinuma ovdje na palneti Zemlji a vezano uz ovih zadnjih 30 tisuća godina tj vaša ljudska povijest tj ove rase tj otkako su se misleće duše počele inkarnirati u biološku jedinicu HSS u koju se do tada inkarnirala životinjska duša ( manje misleće konceptualne duše koje nemaju svijest o svijesti ).

No to vam neću ja radit jer mi to nije u opisu posla nego ovo vam je trik kako galaktički general dobija obavještajne podatke o svemu i svačemu.

Ima veliku KGB službu.

Ragnar Lodbrok

Ragnar se istaknuo izvođenjem mnogih napada na Britansko otočje i Karolinško Carstvo tijekom 9. stoljeća. 


https://en.wikipedia.org/wiki/Ragnar_Lodbrok


Dok su sinovi odrasli i postali poznati ratnici, Ragnar je, ne želeći da ga nadmaše, odlučio osvojiti Englesku sa samo dva broda. Međutim, porazile su ga nadmoćne engleske snage i bačen je u zmijsku jamu da umre u mukama.

Trebao je očevo odobrenje. Da bi to učinio, izvršio je vrijedne zadatke poput devastiranja teritorija i eliminacije njihovih stanovnika. Osjećao je da vrijedi više nego što je otac mislio.

Entitet: Uvijek sam smatrao da imam visoku intuiciju. Otac Ragnar mi je dao manje zadatke, dao mi je da isplaniram koncepte, strategije, prakse koje bi, ako bi se činile točnima, onda izvršili.

Mnogo puta sam sudjelovao u bitkama sa starješinama, ali nikada nisam bio među vođama, kao da nisam smio voditi nikakve trupe.

Kada otac nije bio tu, drugi su bili zaduženi za regiju, kao da nitko od moje braće nije bio važan da zauzme njegovo mjesto kada je napadao druge regije, zato je ostavio Östena Belija, također poznatog kao Eysteinn Beli, zaduženog za Švedsku možda zato što sam zapovjedio svojoj braći da mu pokažu da mogu donositi odluke.


https://en.wikipedia.org/wiki/Eysteinn_Beli


Očigledno najstarija verzija, Ragnarssona þáttr , govori da su sinovi Ragnara Lodbroka napustili Švedsku i osvojili Zeland , Reidgotaland (ovdje Jutland ), Gotland , Öland i sve manje otoke. Ivar Bez kostiju, vođa, potom se nastanio u Lejreu sa svojom braćom.

Ragnar je bio ljubomoran na uspjehe svojih sinova i postavio je Eysteinna za velmožu Švedske , rekavši mu da štiti Švedsku od svojih sinova. Zatim je otišao na istok preko Baltičkog mora kako bi pljačkao i pokazao vlastite vještine.

U Zelandu , njegova majka Aslaug i njegova braća Björn Ironside i Hvitserk ,, uzrujani su i otplove u Švedsku s velikom vojskom. Aslaug, koja sebe naziva Randalin, jaše s konjicom preko zemlje.

Bitka je završila Eysteinnovom smrću. Kada je Ragnar umro, Björn Ironside postao je kralj Švedske.

---


Ali stalno sam razmišljao o tome što bi otac Ragnar rekao o našem trijumfu.

Nešto kasnije, kad se otac vrati, saznaje:

-Pa ništa manje nisam ni očekivao od tebe, ipak Zeland nije Bretanja. Nije bilo tako teško.

Ono s ocem nije bio kompliment, prije je zvučalo kao prezir, ali zamalo nismo uspjeli. Moja pogreška bila je što sam pokušavao postići očevo divljenje, ali bilo je teško izvući oca iz divljenja vlastitoj slici i nije me zanimalo da budem njegova sjena, njegov sin je rođen, njegova krv je naslijeđena, ali ne, ne bih nemoj biti njegova sjena, nikad.

Uglavnom ćale viking ima hrpu sinova i onda im ne da da vladaju nego nekog svog prijatelja postavlja za vladara dok on okolo plovi i pljačka a sinovi se oće dokazat i onda dok ćale pokušava osvojit Britaniju ovi osvoje Dansku i kad se ćaća vrati popizdi al šta će im reč i onda ovome svom sinu Bjornu hrabrome kaže ovo:

Ali stalno sam razmišljao o tome što bi otac Ragnar rekao o našem trijumfu.

Nešto kasnije, kad se otac vrati, saznaje:

-Pa ništa manje nisam ni očekivao od tebe, ipak Zeland nije Bretanja. Nije bilo tako teško. 

Ono s ocem nije bio kompliment, prije je zvučalo kao prezir.

Divio sam se ocu jer je prije dva mjeseca otišao u ekspediciju i u ovom smrznutom siječnju nije se namjeravao vratiti sa svojim ratnicima, manje od polovice ljudi ostalo je u regiji. Kad pogledate regiju u srpnju, kolovozu, rujnu, vidite fjordove, s vrha planine potoke, rijeke, šume susjednih planina i pomislite "Ne može postojati drugo ljepše mjesto na Zemlji, vrijeme idealno za lov na životinje, za njihovo pečenje da cijelo selo slavi“. Ali ti nemaš pojma što je zima.

Općenito se ne savjetujem, smatram se Ragnarovim nasljednikom, ne bih trebao pitati. Međutim, učinio sam to sa Sigurom, kojeg sam smatrao svojim najmudrijim bratom:

-Umrlo je devet odraslih i nisu svi bili stariji, a umrla su i tri smrznuta bića.

- Tako je, s bogovima su.

-Nisam rezigniran, Sigure.

"Nitko ne odustaje, Björn", odgovorio je moj brat.

 Kuće su bile zatrpane snijegom, morali smo napraviti rupu da bismo ušli u njih. Imali smo dovoljno hrane, sam snijeg je sačuvao leševe životinja izbjegavajući miris truljenja.

Naredio je da izlaze samo najmlađi ratnici ako ima nešto za lov. Bilo je zabranjeno ložiti vatru u kućama iako smo imali neku vrstu dimnjaka na vrhu, ljudi su umirali od dima koji su ispuštala drva. Unutra nam je bilo gotovo jednako toplo kao i vani.

Dakle na jesen bi se otisnuli južnije u potrazi za hranom.

Zimi im nitko ne bi napada sela gore ( misli se uglavnom na susjedne i oklone klanove jer su ratovali između sebe gore ) jer je sve zatrpano no u osnovi muški su morali otić vanka i tražit hranu jer ako bi ostali zimi u selu a zima bude oštrija onda ostanu svi bez hrane i svi umru od gladi.

Nije se tim vikinzima tek tako veslalo okolo nego zima a zimi je glad i onda pola godine zimi veslaj okolo i traži hranu a to su ti vikinški pohodi u osnovi kako ih gledaju ovi koje su oni napadali a to su svi okolo.

Napadali su Britaniju jer im je bila južnije i zimi bi tražili hranu.