Skrivena povijest

Smrdi na kabalu

Ma neko glupo naselje iz kamenog doba. Tu je bilo više žita ( hrane u povijesti ) jer je bilo hladno doba do prije 10 tisuća godina pa se postepeno zagrijavalo tako da Sahara je bila zelenija a taj Bliski istok koljevka civilizacije ( Sve iznad Kavkaza, dakle cijela Rusija je bila nenaseljena jer je bio led tamo ).

Moraju pošumljavat obronke radi erozije jer se zemlja mrvi itd.

Ne triba od svake teme radit misteriju jer vidi se da to nije uopće skriveno a obronke pošumljavaju radi zaštite od erozije ( zemlja se mrvi i pretvara u prah radi suše i onda prva velika kiša ispire sve i da se to ne desi posade stabla na obroncima i to je sve ).

AssadNaPodmornici wrote:Pa zašto bi kineska partija to skrivala?

Da ne bi raja postavljala glupa pitanja i da ne bi Amerikanci ( i Rusi snimali iz zraka pa to istraživali ). Ovako im pošumili sve pa ne vide iz zraka ( Amerika i Rusija su vodile utrku u istraživanju svemira pa su mogli snimat od gore ) pa ne mogu istraživat šta je to jer je šuma prekirila.

Šuma štiti od špijunaže iz zraka. Da su mislili sakrit od raje samo onda bi sve poravnali bagerima al očito je pošumljavanje ovdje bilo prvenstveno u svrhu zaštite od špijunaže iz zraka ( prvenstveno se misli na Ameriku te dijelom nešto i na Rusiju tj SSSR jer su te dvije nacije vodile utrku u svemiru ).

Vjerovatno i erozija tla isto jedan razlog zašto su pošumljavali.

pa kako rekoh imate dobar dokumentarac na neftlixu , imate hrpu knjiga..
https://www.netflix.com/hr-en/title/81211003

Ancient Apocalypse
2022 | Maturity Rating:7+ | 1 Season | Documentary
Journalist Graham Hancock travels the globe hunting for evidence of mysterious, lost civilizations dating back to the last Ice Age.

u petom nastavku obilazi i ;

5. Legacy of the Sages
33m
At Göbekli Tepe, the oldest known megalith in the world, Graham questions if simple hunter-gatherers alone could have built such an advanced structure.

-----------

Nitko vam ništa ne skriva.
Pogledao sam svih 8 epizoda, mislim ima i dosta knjiga na tu tematiku , amo reći postoje naznake da je postojala neka civilizacija prije ledenog doba, koja je nestala kada je završilo zadnje ledeno doba koje je potopilo tu civilizaciju, jer tada je razina mora bila minus 100injak metara, pa je više manje sve potopljeno.
to i objašnjava mit o Noinoj arci iz biblije. (koliko sam skužio taj mit se pojavljuje u hrpu kultura po svijetu).

očito da je to nešto što se tisućama godina prenosilo sa koljena na koljeno dok nije zapisano u bibliju a da je imalo smisla.

kako rekoh ništa vam klaus schawb ne skriva, nemojte stvarati teoriju zavjere za svaku pizdariju, istina postoje strukture unutar znanstvenog svijeta koje se bore protiv takvih "otkrića" , jer boje se za svoje pozicije, privilegije, moć, ali čak niti oni ne mogu sakriti hrpu toga.

međutim sve skupa, iako postoje naznake takve civilizacije, pa čak i dobri dokazi, međutim ne znamo puno o njima.. vrlo malo..

o onim civilizacijama prije 2000,3000,4000 godina prije krista se zna pun kurac više. imaš dešifrirana pisma, puno više artefakta, spomenika , kostiju itd. možeš napraviti logički sljed događaja.

o ovima teško, ako se dobro sjećam ali ne pratim toliko, nisu otkrili neko njihovo pismo uz pomoću kojeg bi dešifrirali kako su ovi tada razmišljali , tko im je bio kralj, kakvi zakoni.. tako da..

AssadNaPodmornici wrote:
međutim sve skupa, iako postoje naznake takve civilizacije, pa čak i dobri dokazi, međutim ne znamo puno o njima.. vrlo malo..

o onim civilizacijama prije 2000,3000,4000 godina prije krista se zna pun kurac više. imaš dešifrirana pisma, puno više artefakta, spomenika , kostiju itd. možeš napraviti  logički sljed događaja.

Iznenadio bi se koliko vam ja malo na forumu pišem o tome.

Nije ti palo na pamet da je Atlantida galaktička konfederacija a ja sam im đeneral ?

To samo ti misliš da nitko ne zna ništa o tome ili vrlo jako malo.

I usput nije jedna civilizacija nego hrpa njih jer unatrag npr sto tisuća godina gomila toga je sletilo na površinu ove planete i napravilo svoj WC di će se posrat dok boravi u ovom sustavu.

Evo ukratko, sažeo sam vam to na ovoj temi:

https://www.ex-iskon-pleme.com/t52589-homo-sapiens-sapiens

Homo sapiens-sapiens, od svoje prve veze, mogao bi imati i do 500.000 godina. Ali prije 30.000 godina počeo je razmišljati o strahu koje oni nisu razumjeli, a prije samo 10.000 godina počeo je razmišljati apstraktno. I oko 5000 ili 6000 vaših godina, prvi spisi su počeli. Ali prije tih godina, crtali su u špiljama. Odnosno, već su imali apstraktne misli, jer crtež je apstraktna misao. Biće, koje nazivate životinjom, nije moglo crtati jer ne bi razumjelo što je crtež.

Veliki ego. Ego je apstraktna misao koju je dao analitički um, jer je analitički um formiran u posljednjih 30 000 godina postojanja vrste. Analitički um je kanalizirao engrame u reaktivni um, jer ono što kanalizira engrame i ego je razlučivanje. Morate shvatiti da kad ne bi bilo analitičkog uma, reaktivni um ne bi usmjeravao uloge ili engrame, jer iako su engrami reaktivni, oni također trebaju analizu.

Homo Sapiens-sapiens mnogo je stariji od onoga što zapisi govore. Dešava se da se njihov dekoder dugo vremena nije probudio i shvatio što je apstraktno mišljenje. Kromanjonska rasa živjela je tisućama i tisućama godina s neandertalcima i obje su rase probudile apstraktno razmišljanje.

Za one koji kažu da je kromanjonac bio taj koji je ograničavao ishranu neandertalaca dok ih nije istrijebio, neka imaju na umu i: Oh! - Hoće li neki znanstvenici pomisliti - Kako o tome nismo prije razmišljali? Neandertalska rasa prva se probudila za apstraktno razmišljanje! A prije 28.000 do 30.000 godina, kada su izumrli, kada su se kromanjonci probudili za apstraktno razmišljanje.

Ljudska rasa ima dva genetska koda. Genetski kod koji označava životni vijek pojedinca i drugi genetski kod, skriveni kod koji označava trajanje rase.

Nije važno koliko se dobro rasa brine o sebi; rasa ima razdoblje života između 2 i 4 milijuna godina.

To znači da bi ljudska rasa bila - ne kažem da jest - osuđena na nestanak za 2 ili 4 milijuna godina.

Oduzmemo li tih 100.000 godina koliko je rasa već živjela, i mogli bismo reći da Homo sapiens sapiens (sadašnja ljudska rasa) ima očekivani životni vijek od milijun devetsto tisuća godina do tri milijuna devetsto tisuća godina.

U ovih zadnjih 10.000 godina civilizacije, ljudska rasa Homo sapiens sapiens - koja ima skoro 100.000 godina starosti - jako je napredovala, a u ovih zadnjih 500 godina je napredovala još više.

Prvo i glavno, genetski postoji jedna rasa koja je danas rasa homo sapiens sapiens. Homo sapiens sapiens je jedinstvena rasa koja se prilagodila različitim vremenskim prilikama i također je promijenila boju ili pigmentaciju kože u skladu s tim vremenskim prilikama.

Neandertalska i kromanjonska rasa, od kojih potječemo - ponavljam "mi" jer sam se zadnji put utjelovio kao čovjek -, obje rase su živjele zajedno.

Homo sapiens sapiens kao i Cro-Magnon su na planeti Zemlji oko 100.000 godina, a već je rečeno da su bili praktički 60.000 godina bez ikakvog znaka ili iskre inteligencije u mentalnom dekoderu. Duh poput mene mogao se utjeloviti u jednom od njih, ali mentalni dekoder (mozak) nije bio sposoban prenijeti apstraktno mišljenje.
Homo sapiens je jeo, imao spolne odnose itd., ali nije imao apstraktno mišljenje.
Prije gotovo 40.000 godina nešto se probudilo u njemu, u njegovom dekoderu, i tada je počeo prenositi duhovne koncepte.

Homo Neanderthalensis je postojao do prije 18.000 godina, što znači da su tijekom tisuća godina obje rase zajedno živjele Homo neanderthalensis i Homo sapiens sapiens.
Čak je i neandertalac imao veći kapacitet lubanje od Homo sapiensa.

Iako su duhovi misleći entiteti ili konceptualna bića kako ih želite bolje nazvati, njima je potreban pitki mentalni dekoder da bi se mogli utjeloviti.

Ako animirano biće nema dekoder u kojem bi mogla postojati apstraktna misao, neće biti moguće da duh utjelovljuje. Onda, u ovom trenutku onaj koji se zove homo sapiens sapiens na planeti Zemlji, daje točan prostor koji taj duh utjelovljuje. Ali taj isti duh može se utjeloviti u drugim humanoidima ili u drugim nehumanoidnim bićima, u drugim udaljenim mjestima galaksije, a oni ne moraju nužno biti homo sapiens sapiens.

Nakon što su se ove bitke dogodile, gmazovski doseljenici i ostatak Atlana i preživjeli iz Maldeka i druga bića iz galaktičke federacije složili su se razviti hibridnu vrstu sposobnu zadržati DNK 13 rasa u ovom dijelu galaksije, ta bića bi bila rasa koja će nastanjivati Zemlju u budućnosti; učinjeni su mnogi pokušaji, a višestruki neuspjesi u tim genetskim eksperimentima su ili uništeni ili ostavljeni osuđeni na izumiranje, kao što je bio slučaj neandertalske vrste. Na kraju je rasa Homo Sapiens Sapiens odabrana kao konačni rezultat, međutim rezultirajuća ljudska vrsta imala je gmazovski mozak kao unutarnju temeljnu bazu uma, zbog čega se reaktivni um također naziva reptilski mozak, budući da smo mi hibridna rasa s reptilskom DNK također.

Sugovornik: Kada je nestala Atlantida?
: Prije otprilike 24.000 godina.
Sugovornik: Je li ostatak planete u to vrijeme bio nenaseljen?
: Ne, nikako. Postojao je homo sapiens sapiens, iako u primitivnom stanju.

Atlantida je stara nekoliko tisuća godina. Atlantiđani su živjeli s Kromanjoncima, živjeli su s neandertalcima. Atlantida se može locirati prije nekih 20.000 godina, ali unatrag u vremenu locirate je prije 50.000 godina. Primijetite da su do prije 30.000 godina postojali neandertalci u Suncu 3, što znači da su živjeli u kohabitaciji s tim rasama.

Prevedeno: Vi ste jeli banane i koru s drveća dok je đeneral galaksije čitao knjige i vodio filozofske rasprave na ovoj planeti prije više od 20 tisuća godina.

Pričate kako je bila jedna civilizacija unatrag npr šta ja znam periodu unatrag 10 il 20 ili 100 tisuća godina.

Pa svaka pizda koja je došla ovdje iz nekog drugog sustava napravila je svoju sraonu di će srat dok boravi ovdje.

To je presmješno da vi mislite da je bila jedna strana civilizacija ovdje u toliko tisuća i tisuća godina unatrag.

Dakle da raščistimo neke stvari više: Ova planeta se ne nalazi na nekom rubu galaksije nego je negdje relativno u centru i blizu planetama koji su dio galaktičke konfederacije i oni neće da im se svaka pizda ovdje nasere i to osvoji jer ne žele da ovaj planet postane neprijateljska baza jer je preblizu mnogim planetama galaktičke konfederacije naokolo.

Neki su pokušali pa su dobili batina i onda se sad skrivaju i rade to skriveno i to su ti Iluminati, cionisti, Komšičevci.

I sad ću ih ja sve poklat zbog tog Komšica.

Pun mi ih je kurac.

Oće da vlada planetom pa mi instalira Komšića ovdje opet.

Jesi ga instaliro ?

E neka si.

--------

Stvaramo novi svijet.

Moja ime je i kao inkarnirani i kao duša Nova duša a to znači dolazi promjena i anđeo sam Znanja a to su Prijestolnici a njihova je zadaća pomagati inkarniranim dušama na njihovom duhovnom putu.

Tri puta me preglasaš i onda me praviš budalom i misliš da ja tako truli nakaradni sistem neću uništit tj da ću to ostavit tako na ovoj planeti tj njenoj površini.

AJTE BOG.

---


Ja san van lipo reka prije godinu dana davno prije nego šta je ovo počelo da ako vidim još jednom Komšića na toj poziciji da će cijela Europa plivati u moru krvi i onda postavio uvjet ili izborni zakon ili ograničenje mandata na dva ko u Americi i onda se Komšić ne bi mogao kandidirati.

Amerikancima puna usta borba protiv korupcije a šta je vijećni mandat nego upravo to al eto njima ne odgovara jer neće doć onda njihov pa onda ništa i tko te jebe.

Lipo san vam se potpisa dole ispod tog posta od prije godinu dana i rekao ne bio ja to ako to ne bude tako.

General GF s pet zvjezdica, pripadnik Aštar komande i pripadnik anđeoske hijerarhije Znanja.

AssadNaPodmornici wrote:

-----------

Nitko vam ništa ne skriva.

Dobro, kategorije mi vi mi nisu nikada drage, ali amo ovako.
Akademska zajednica je prva koja bi se trebala pobuniti protiv pošumljavanja najstarijeg areheološkog nalazišta na zemlji i njegovog uništavanja žilama od nasada. Bolje bi bilo da su ga ostavili kakvo je, ako ih već ne zanima da otkopaju ostalih 95%...

Ista stvar je svuda. Stolac obnavlja srednjovjekovne zidne, a megalitski i belokom većinom neotkopani Daorson možeš naći jedino ako si uporan. Ja kad sam ga išao posjetiti tražeći put mnogi mještani nisu znali o čemu pričam...

Entitet pripovijeda o životu u Solu III u kojem je postala kraljica Egipta i Palmire. Govori o spletkama, ratovima, pobjedama i neuspjesima.



Sesija u MP3 (3.102 KB)



Entitet: Rođena sam kao Septimia Bathzabbai Zainib, bila sam poznata kao Zenobija iz Palmire.

Tko kaže da je očevo ili majčino porijeklo ono što vas čini starijima? Ponekad ovisi o vlastitim postupcima.

Da, moja majka je bila egipatska robinja, ali reći ćete "Vaš otac je bio bogati arapski trgovac." O čemu vi pričate?

Ostao sam siroče vrlo mlad. Nadalje, kći roba i žena povrh toga! Ah! Što sam očekivao? Ali ne, taj nepopustljivi karakter koji je imao.

Da mi je život bio naklonjen? Da, pogodovalo mi je jer sam bila privlačna, tamnokosa... Ali kako mi je bila grčevita unutrašnjost, kako grčevita! Ali dok je iznutra gorio pitajući se što bi mogao učiniti, zato nije prestao biti oportunist, nipošto.



Bio je jako jako mlad, jako jako mlad, jedva da je imao trinaest godina. hahaha! Reći ćete "Ali ti si bila djevojčica!" Djevojka koja je razmišljala, djevojka koja je htjela preživjeti. A kad sam upoznala princa Odonata iz Palmire, zaljubila sam se u njega. Reći ćete "Ali ti si ga voljela!" hahaha! Joj, joj, joj, joj... Nisam bio naivan, pokušavao sam preživjeti. A ja sam bila Odonatova druga žena. Ha, ha, ha, ha, od robinje, od kćeri robova, postala suverena.

I dobili smo sina, koga smo nazvali Vabalato.



Mjesto gdje smo živjeli osporavale su dvije sile: Rim, Perzija. U blizini Damaska. Rim nas je gledao pohlepno, vidjeli smo karavane kako dolaze i odlaze, dolaze i odlaze sredinom Puta svile.

Moja nutrina se mijenjala, s jedne sam se strane osjećala bespomoćno, s druge moćno. Ali tko sam bio ja?



Da, obožavali smo Arsuza, Azifua, božanstva koja su jahala na devi odnosno konju, bogove koji su štitili karavane. ha ha ha! Da sam vjernik? Vjerovao sam u ono što sam igrao. Vjerovao sam u moć. Vjerovao sam u bogatstvo, a Palmira je u to vrijeme bila najbogatiji grad na svijetu. Reći ćete mi: "Naravno! Kako ne može biti tako, budući da je glavni grad Nabatejskog kraljevstva?"

Ponekad me muž pitao:

-Što ćemo s istočnom granicom?

-Dragi mužu, zadrži to čvrsto, neka streličarski zbor vježba, učini ga prepoznatim po svom prestižu.



Pitat ćete me "A što si znao?" ha ha ha! Ja sam bio bolji strijelac od bilo kojeg strijelca. Nemoj me mrziti. Nemoj me nezadovoljiti!

Nadalje, teška konjica, tadašnji katafrakti oklopljeni... Reći ćete "Nemoguće!". Ništa nije nemoguće!



Sjećam se kada nas je posjetio car Galijen, dao je velike donacije i imenovao mog muža konzulom Rima. Ah! Morao si biti oprezan s kraljem Shapurom, on je zapovijedao Sassanidima.

Rekao sam:

-Uništi ih, uništi ih!



I Odonato me je poslušao, zbog čega mu je car Galijen dodijelio naslov Gux Romanum. Oh! Ono što je Odonato imao je da je bio vrlo egoističan i bilo je lako upravljati njime.

-Ti si kralj, najveći!

- Imaš pravo, imaš pravo, Zenobija, prozvat ću se kraljem kraljeva. Što on misli, tko je kralj Perzijanaca? -I onda su ga prozvali Vir Consularis-. Gle, Palmira, ja sam Dotis Orients korektor, ljudi iz Galiena trče!

-Naravno,naravno!



Ali nije sve bilo jednostavno. Njegov nećak, Meonije, ubija mog muža. Osjećala sam se jako loše, muž i sin nasljednik. Molim! Osjećao sam ogroman gubitak. Duboko u sebi kao da je i on mene podržavao, duboko u sebi podržavao me je puno, podržavao me je toliko puno...

Ali morao sam pogoditi. Da, morao sam se pitati, morao sam razmišljati, morao sam razmišljati i razmišljati i razmišljati. Vabalato će biti car, imao je jedva godinu dana, ali ja sam ostala regentica, kraljica Palmire.

Razgovarao sam sa strijelcima.

- Odmah uhvatite Meonija!

-A što ćeš učiniti?

-Što ću učiniti? Prinijet ću ga kao žrtvu bogovima u spomen na svog muža.



-Ah! Zenobia voli bogove, da, ona razumije.

ha ha ha! O moji dragi podanici, kako naivno!

Ali nije bila glupa, bila je sjajna administratorica i vrlo kulturna. Cassius Longinus, veliki filozof koji je poznavao retoriku, s njim sam se družio, proučavajući filozofiju i retoriku. Razumijete li što je retorika? Ne možete uspoređivati ​​retoriku s dijalektikom, ali nemate pojma kako retorika služi za uvjeravanje drugih! Mnogi će reći "Ha, ha, ha, ha! Retorika? Retorika su prazne riječi."



Naravno, naravno! Ali ja sam retorikom poveo svijet naprijed! Prvo što sam napravio bilo je utvrđivanje i uljepšavanje grada. Volio sam dorske i jonske stupove, ali najviše korintske, kojima sam uljepšao veliku aveniju. Osjećao sam se jakim, moćnim u gradu od više od sto pedeset tisuća stanovnika, bio je to praktički utvrda sa zidinama dugim dvadeset i jedan kilometar.



Još jedan gubitak: car Galijen umire i zamjenjuje ga Klaudije Gotski.

Claudio Gotico je bio u nevolji suočavajući se s gotskom invazijom iz sjevernih stepa. Ah! Što sam učinio? Podigao je Nabatejsko kraljevstvo, pokušao stvoriti široko carstvo na cijelom Bliskom istoku, preuzevši kontrolu nad Anadolijom, osvojivši Siriju, Palestinu i Libanon.

Moji subjekti su mi rekli:

-Kraljice moja, što da radimo? -Ha ha ha! Ali je li potrebno razmišljati? Je li potrebno razmišljati?

-Vidi Egipat, vidi Egipat kako nas izaziva!



I pali smo na Egipat i ja sam se proglasila kraljicom Egipta. Novčići su kovani s mojom sfingom. Sva Mala Azija, Egipat, Bliski istok do Eufrata, svi su me prepoznali! Ah! Ali moć Rima stiže: Aureliano. Aureliano me uopće nije volio, Aureliano me uopće nije volio.

Podijelio sam njihove vojske, jednu za Egipat, drugu za Anadoliju da me okruže, da okruže Palmiru. Moji generali, Zabdas i Zabaii, divili su se kako sam gađao lukom, kako sam jahao konja. Ali to nije bilo dovoljno, Aureliano me porazio u Egiptu. Osjećao sam se bolno. U Siriji sam izgubio u bitci kod Emese, morao sam se povući u grad. Morao je pripremiti Palmiru s obilnim zalihama da se odupre opsadi.

Imao sam najbolje strijelce na cijelom Istoku, ali naravno, Rimljani su dobili podršku arapskih vođa, vođa koje sam prezirao, i Palmira je pala. Osjećao sam se poniženo, osjećao sam se silno poniženo.

Morao sam pobjeći sa svojim malim sinom Vabalatom.

Koga je mogao zamoliti za pomoć osim perzijskog kralja Chapura? Ali zaustavili su me, zaustavili su me kod rijeke Eufrat. Rimljani su me namjeravali ubiti. Mislite li da se bojao smrti? Mislite li da se bojao smrti? Stvarno to misliš? Izazvao sam sve.



Iz nekog razloga Aureliano mi je oprostio na temelju toga što sam učinio velike usluge Rimu. Očito je ostavio garnizon u gradu.

Ali moji građani su mi se divili. I što sam onda napravio? Malo po malo, u tajnosti, razgovarao sam sa strijelcima, s vojskovođama, pobunio sam se i pobio cijelu rimsku posadu. Bio sam zaslijepljen. Potez koji sam napravio nije bio dobar.

Rimljani su se vratili, ponovno osvojili grad i uništili ga. Ostavili su ga u ruševinama! Oh!

Nisu me ubili, odveli su me vezanog u Rim, prikazanog kao poraženu figuru. Ismijavali su se. Ostavili su mi moj carski dijadem i moj nakit.

Rekli su da nosi teške zlatne i dijamantne lance... Ne! ha ha ha! O priča, priča kao da je tako lako! Bili su to teški željezni lanci. I istina je da su mi ih dva roba pomogla držati jer nisam mogao ni hodati. Pomislit ćete "Zenobijino poraženo lice koje pokušava pokazati sažaljenje." Stvarno to misliš? Stvarno to misliš? Ay ay ay!

Istina je da sam se suočio s carem Aurelijanom, istina, ali sam mu rekao da ga poštujem, samo njega, ne Galijena, ne Aureolija, drugi su bili ništa!, drugi su bili ništa!, ništa, baš ništa, baš ništa!

Aureliano mi je opet oprostio, he he he! Dao mi je seosku vilu. Ay ay ay! Misliš li da je imao sažaljenja prema meni? Ne. Bila je to uglavnom politika, ne sažaljenje, ne, ne, ne, ne.



Neki misle da sam se preudala u selu u kojem sam živjela. Ne ne. Istina je da je bila vrlo kulturna, znala je govoriti arapski, aramejski, grčki, koptski.

Mislili su da obožavam solarnog boga. ha ha ha! Obožavao sam transcendiranje, obožavao sam transcendiranje.

Razgovarao sam toliko, toliko s Pablom de Samosatom, velikim teologom, ali nikada se nismo složili, nikad se nismo složili, imao sam možda arhaičniju viziju. Ne, nije me zanimalo romanizirano kršćanstvo. Možda me ni arijanizam nije zanimao; Vizigoti su bili Arijevci, ja nisam. Možda mi je to dobro poslužilo i bilo mi je od koristi jer je rimska crkva smatrala Arijevce hereticima.



Uvijek sam se voljela dobro oblačiti, uvijek sam voljela dobro živjeti, uvijek sam voljela transcendirati. Reći ćete "Ostali ste na pola puta, ništa niste postigli." Kako naivno! Neko sam vrijeme bila velika kraljica. Očito da nije imao Rim ispred sebe, stvari koje bi postigao Stvari koje bi postigao!

Ljude kojima sam manipulirao, one koji su me obožavali, više sam poticao. Bio sam inteligentan, više sam volio da me obožavaju, a ne da me se boje. Ne ne. Bila sam ljubav za njih, ali sam duboko u sebi bila proračunat, samo proračunat, i zahvaljujući tome uspio sam uspjeti.

Mislite li da su mi oprostili iz milosrđa? Da, uvijek sam bio prezriv! Naivno! Sve je to bilo zbog politike.



Na kraju sam živio mirnim životom, prilično mirnim životom do svoje pedeset šeste godine. Tamo sam napustio fizički život.



Hvala ti što si mi dopustio da ispričam taj život.

Ovo kako sam vam sad izvukao Zenobiju tako mogu sa svakim.


Entitet: Rođena sam kao Septimia Bathzabbai Zainib, bila sam poznata kao Zenobija iz Palmire.


https://es.wikipedia.org/wiki/Zenobia


Septimija Zenobija ( starogrčki : Ζηνοβία / Zēnobía ; aramejski : בת זבי / Bat-Zabbai ‎, oko 240.-oko. 274.), bila je druga supruga princa Septimija Odenata od Palmire , ovisna o Rimskom Carstvu , i vladarica Carstvo Palmire između 267. i 272. godine, nakon ubojstva njezina muža 267. godine, kada je preuzela vlast u ime svog mladog sina nasljednika.

Dakle zanima vas to posrano selo u Turskoj ( maloj Aziji ).

Samo odem i pitam neku dušu koja je tad živjela il zna nekoga tko je da mi sve kaže šta je to bilo.

U tren oka dobijem podatke.



General GF s pet zvjezdica, pripadnik Aštar komande i pripadnik anđeoske hijerarhije Znanja

RayMabus wrote:Entitet pripovijeda o životu u Solu III u kojem je postala kraljica Egipta i Palmire. Govori o spletkama, ratovima, pobjedama i neuspjesima.



Sesija u MP3 (3.102 KB)



Entitet: Rođena sam kao Septimia Bathzabbai Zainib, bila sam poznata kao Zenobija iz Palmire.

Tko kaže da je očevo ili majčino porijeklo ono što vas čini starijima? Ponekad ovisi o vlastitim postupcima.

Da, moja majka je bila egipatska robinja, ali reći ćete "Vaš otac je bio bogati arapski trgovac." O čemu vi pričate?

Ostao sam siroče vrlo mlad. Nadalje, kći roba i žena povrh toga! Ah! Što sam očekivao? Ali ne, taj nepopustljivi karakter koji je imao.

Da mi je život bio naklonjen? Da, pogodovalo mi je jer sam bila privlačna, tamnokosa... Ali kako mi je bila grčevita unutrašnjost, kako grčevita! Ali dok je iznutra gorio pitajući se što bi mogao učiniti, zato nije prestao biti oportunist, nipošto.



Bio je jako jako mlad, jako jako mlad, jedva da je imao trinaest godina. hahaha! Reći ćete "Ali ti si bila djevojčica!" Djevojka koja je razmišljala, djevojka koja je htjela preživjeti. A kad sam upoznala princa Odonata iz Palmire, zaljubila sam se u njega. Reći ćete "Ali ti si ga voljela!" hahaha! Joj, joj, joj, joj... Nisam bio naivan, pokušavao sam preživjeti. A ja sam bila Odonatova druga žena. Ha, ha, ha, ha, od robinje, od kćeri robova, postala suverena.

I dobili smo sina, koga smo nazvali Vabalato.



Mjesto gdje smo živjeli osporavale su dvije sile: Rim, Perzija. U blizini Damaska. Rim nas je gledao pohlepno, vidjeli smo karavane kako dolaze i odlaze, dolaze i odlaze sredinom Puta svile.

Moja nutrina se mijenjala, s jedne sam se strane osjećala bespomoćno, s druge moćno. Ali tko sam bio ja?



Da, obožavali smo Arsuza, Azifua, božanstva koja su jahala na devi odnosno konju, bogove koji su štitili karavane. ha ha ha! Da sam vjernik? Vjerovao sam u ono što sam igrao. Vjerovao sam u moć. Vjerovao sam u bogatstvo, a Palmira je u to vrijeme bila najbogatiji grad na svijetu. Reći ćete mi: "Naravno! Kako ne može biti tako, budući da je glavni grad Nabatejskog kraljevstva?"

Ponekad me muž pitao:

-Što ćemo s istočnom granicom?

-Dragi mužu, zadrži to čvrsto, neka streličarski zbor vježba, učini ga prepoznatim po svom prestižu.



Pitat ćete me "A što si znao?" ha ha ha! Ja sam bio bolji strijelac od bilo kojeg strijelca. Nemoj me mrziti. Nemoj me nezadovoljiti!

Nadalje, teška konjica, tadašnji katafrakti oklopljeni... Reći ćete "Nemoguće!". Ništa nije nemoguće!



Sjećam se kada nas je posjetio car Galijen, dao je velike donacije i imenovao mog muža konzulom Rima. Ah! Morao si biti oprezan s kraljem Shapurom, on je zapovijedao Sassanidima.

Rekao sam:

-Uništi ih, uništi ih!



I Odonato me je poslušao, zbog čega mu je car Galijen dodijelio naslov Gux Romanum. Oh! Ono što je Odonato imao je da je bio vrlo egoističan i bilo je lako upravljati njime.

-Ti si kralj, najveći!

- Imaš pravo, imaš pravo, Zenobija, prozvat ću se kraljem kraljeva. Što on misli, tko je kralj Perzijanaca? -I onda su ga prozvali Vir Consularis-. Gle, Palmira, ja sam Dotis Orients korektor, ljudi iz Galiena trče!

-Naravno,naravno!



Ali nije sve bilo jednostavno. Njegov nećak, Meonije, ubija mog muža. Osjećala sam se jako loše, muž i sin nasljednik. Molim! Osjećao sam ogroman gubitak. Duboko u sebi kao da je i on mene podržavao, duboko u sebi podržavao me je puno, podržavao me je toliko puno...

Ali morao sam pogoditi. Da, morao sam se pitati, morao sam razmišljati, morao sam razmišljati i razmišljati i razmišljati. Vabalato će biti car, imao je jedva godinu dana, ali ja sam ostala regentica, kraljica Palmire.

Razgovarao sam sa strijelcima.

- Odmah uhvatite Meonija!

-A što ćeš učiniti?

-Što ću učiniti? Prinijet ću ga kao žrtvu bogovima u spomen na svog muža.



-Ah! Zenobia voli bogove, da, ona razumije.

ha ha ha! O moji dragi podanici, kako naivno!

Ali nije bila glupa, bila je sjajna administratorica i vrlo kulturna. Cassius Longinus, veliki filozof koji je poznavao retoriku, s njim sam se družio, proučavajući filozofiju i retoriku. Razumijete li što je retorika? Ne možete uspoređivati ​​retoriku s dijalektikom, ali nemate pojma kako retorika služi za uvjeravanje drugih! Mnogi će reći "Ha, ha, ha, ha! Retorika? Retorika su prazne riječi."



Naravno, naravno! Ali ja sam retorikom poveo svijet naprijed! Prvo što sam napravio bilo je utvrđivanje i uljepšavanje grada. Volio sam dorske i jonske stupove, ali najviše korintske, kojima sam uljepšao veliku aveniju. Osjećao sam se jakim, moćnim u gradu od više od sto pedeset tisuća stanovnika, bio je to praktički utvrda sa zidinama dugim dvadeset i jedan kilometar.



Još jedan gubitak: car Galijen umire i zamjenjuje ga Klaudije Gotski.

Claudio Gotico je bio u nevolji suočavajući se s gotskom invazijom iz sjevernih stepa. Ah! Što sam učinio? Podigao je Nabatejsko kraljevstvo, pokušao stvoriti široko carstvo na cijelom Bliskom istoku, preuzevši kontrolu nad Anadolijom, osvojivši Siriju, Palestinu i Libanon.

Moji subjekti su mi rekli:

-Kraljice moja, što da radimo? -Ha ha ha! Ali je li potrebno razmišljati? Je li potrebno razmišljati?

-Vidi Egipat, vidi Egipat kako nas izaziva!



I pali smo na Egipat i ja sam se proglasila kraljicom Egipta. Novčići su kovani s mojom sfingom. Sva Mala Azija, Egipat, Bliski istok do Eufrata, svi su me prepoznali! Ah! Ali moć Rima stiže: Aureliano. Aureliano me uopće nije volio, Aureliano me uopće nije volio.

Podijelio sam njihove vojske, jednu za Egipat, drugu za Anadoliju da me okruže, da okruže Palmiru. Moji generali, Zabdas i Zabaii, divili su se kako sam gađao lukom, kako sam jahao konja. Ali to nije bilo dovoljno, Aureliano me porazio u Egiptu. Osjećao sam se bolno. U Siriji sam izgubio u bitci kod Emese, morao sam se povući u grad. Morao je pripremiti Palmiru s obilnim zalihama da se odupre opsadi.

Imao sam najbolje strijelce na cijelom Istoku, ali naravno, Rimljani su dobili podršku arapskih vođa, vođa koje sam prezirao, i Palmira je pala. Osjećao sam se poniženo, osjećao sam se silno poniženo.

Morao sam pobjeći sa svojim malim sinom Vabalatom.

Koga je mogao zamoliti za pomoć osim perzijskog kralja Chapura? Ali zaustavili su me, zaustavili su me kod rijeke Eufrat. Rimljani su me namjeravali ubiti. Mislite li da se bojao smrti? Mislite li da se bojao smrti? Stvarno to misliš? Izazvao sam sve.



Iz nekog razloga Aureliano mi je oprostio na temelju toga što sam učinio velike usluge Rimu. Očito je ostavio garnizon u gradu.

Ali moji građani su mi se divili. I što sam onda napravio? Malo po malo, u tajnosti, razgovarao sam sa strijelcima, s vojskovođama, pobunio sam se i pobio cijelu rimsku posadu. Bio sam zaslijepljen. Potez koji sam napravio nije bio dobar.

Rimljani su se vratili, ponovno osvojili grad i uništili ga. Ostavili su ga u ruševinama! Oh!

Nisu me ubili, odveli su me vezanog u Rim, prikazanog kao poraženu figuru. Ismijavali su se. Ostavili su mi moj carski dijadem i moj nakit.

Rekli su da nosi teške zlatne i dijamantne lance... Ne! ha ha ha! O priča, priča kao da je tako lako! Bili su to teški željezni lanci. I istina je da su mi ih dva roba pomogla držati jer nisam mogao ni hodati. Pomislit ćete "Zenobijino poraženo lice koje pokušava pokazati sažaljenje." Stvarno to misliš? Stvarno to misliš? Ay ay ay!

Istina je da sam se suočio s carem Aurelijanom, istina, ali sam mu rekao da ga poštujem, samo njega, ne Galijena, ne Aureolija, drugi su bili ništa!, drugi su bili ništa!, ništa, baš ništa, baš ništa!

Aureliano mi je opet oprostio, he he he! Dao mi je seosku vilu. Ay ay ay! Misliš li da je imao sažaljenja prema meni? Ne. Bila je to uglavnom politika, ne sažaljenje, ne, ne, ne, ne.



Neki misle da sam se preudala u selu u kojem sam živjela. Ne ne. Istina je da je bila vrlo kulturna, znala je govoriti arapski, aramejski, grčki, koptski.

Mislili su da obožavam solarnog boga. ha ha ha! Obožavao sam transcendiranje, obožavao sam transcendiranje.

Razgovarao sam toliko, toliko s Pablom de Samosatom, velikim teologom, ali nikada se nismo složili, nikad se nismo složili, imao sam možda arhaičniju viziju. Ne, nije me zanimalo romanizirano kršćanstvo. Možda me ni arijanizam nije zanimao; Vizigoti su bili Arijevci, ja nisam. Možda mi je to dobro poslužilo i bilo mi je od koristi jer je rimska crkva smatrala Arijevce hereticima.



Uvijek sam se voljela dobro oblačiti, uvijek sam voljela dobro živjeti, uvijek sam voljela transcendirati. Reći ćete "Ostali ste na pola puta, ništa niste postigli." Kako naivno! Neko sam vrijeme bila velika kraljica. Očito da nije imao Rim ispred sebe, stvari koje bi postigao Stvari koje bi postigao!

Ljude kojima sam manipulirao, one koji su me obožavali, više sam poticao. Bio sam inteligentan, više sam volio da me obožavaju, a ne da me se boje. Ne ne. Bila sam ljubav za njih, ali sam duboko u sebi bila proračunat, samo proračunat, i zahvaljujući tome uspio sam uspjeti.

Mislite li da su mi oprostili iz milosrđa? Da, uvijek sam bio prezriv! Naivno! Sve je to bilo zbog politike.

Na kraju sam živio mirnim životom, prilično mirnim životom do svoje pedeset šeste godine. Tamo sam napustio fizički život.


Hvala ti što si mi dopustio da ispričam taj život.

Zenobijin posljednji pogled na Palmiru

Septimija Zenobija ( starogrčki : Ζηνοβία / Zēnobía ; aramejski : בת זבי / Bat-Zabbai ‎, oko 240.-oko. 274.), bila je druga supruga princa Septimija Odenata od Palmire , ovisna o Rimskom Carstvu , i vladarica Carstvo Palmire između 267. i 272. godine, nakon ubojstva njezina muža 267. godine, kada je preuzela vlast u ime svog mladog sina nasljednika.

Iskoristivši sporove unutar Rimskog Carstva za svoje vodstvo, kraljevstvo Palmira se pobunilo i pokušalo stvoriti vlastito carstvo s namjerom da dominira nad dva koja su ga okruživala, Rimskim i Sasanidskim . Također su imali poticaj da iskoriste vakuum moći koji Sasanidsko Carstvo još nije ispunilo. Zenobijini vojni pohodi omogućili su joj stvaranje carstva koje je obuhvaćalo cijelu Malu Aziju , a uspjela je sa svojim trupama zauzeti i Egipat 269. godine, budući da se tamo pojavio mogući kandidat za rimsko prijestolje. Zenobija je uspjela svrgnuti prosca i zatražila krunu carstva za svog sina.

Vladala je Egiptom do 272. godine, kada ju je car Aurelijan porazio i poslao kao taoca u Rim . Od ovog trenutka Zenobijina sudbina izgleda nejasna. Postoji više teorija od bolesti koja je odnijela Zenobijin život do štrajka glađu ili pogubljenja odrubljivanjem glave koje je uzrokovalo njezinu smrt. 1 Najoptimističnija i najprihvaćenija verzija kaže da je Aureliano bio toliko impresioniran Zenobijom da ju je oslobodio, dajući joj vilu u Tiburu (današnji Tivoli , Italija ) gdje je postala istaknuta filozofkinja visokog društva, živeći kao samo još jedna rimska matrona .

i
Društvo u Palmiri bilo je spoj semitskih plemena (uglavnom Aramejaca ) i Zenobija se ne može identificirati ni u jednoj skupini; Budući da je bila iz Palmire, možda je imala aramejske krvi. 2 Podaci o njegovim precima i bližim rodbinskim vezama oskudni su i proturječni. 3 Ništa se ne zna o njegovoj majci, a identitet njegovog oca je sporan. Neki teoretiziraju da je bila kći generala Julija Aurelija Zenobija, iako nema načina da se to potvrdi. 2 Manihejski izvori spominju "Nafshu", sestru "kraljice Palmire", ali ti su izvori zbunjujući i "Nafsha" se može odnositi na samu Zenobiju; 4 Sumnja se da je Zenobija imala sestru.

Historia Augusta sadrži pojedinosti o njezinom kratkom životu, iako je stupanj njihove sigurnosti dvojben, 5 u djetinjstvu joj je hobi bio lov i očito nije bila pučanka, već bi stekla obrazovanje prikladno za plemenitu djevojku iz Palmire. Osim svog materinjeg palmiranskog aramejskog , Zenobia je mogla govoriti latinski i tečno egipatski aramejski i grčki . 46​


Vjenčanje Zenobije i Odenatusa,
Justus van Egmont. Goblen karton
Oko 255., u dobi od oko 14 godina, Zenobija je postala druga žena Septimija Odenatusa, raza ( gospodara) Palmire od 258. 2 Nakon udaje, usvojila je praenomen Septimia , iako se potpisivala aramejskim imenom "Bat-Zabbai. 7 Ovim brakom postala je maćeha Hairanu , sinu iz Odenatova prvog braka. Hairan je sa svojim ocem vladao Palmirom od 263.


Zenobija osuđuje Meonija na smrt.
Oko 266. Odenatus i Zenobija su zajedno dobili muško dijete, Lucija Julija Aurelija Septimija Vabalata Atenodora , poznatijeg kao Vabalato . Godine 267. njen muž i posinak su ubijeni, njihov nećak i rođak Meonije je optužen, zbog čega ga je Zenobija osudila na smrt. Njezin sin Vabalato tada je imao samo godinu dana, pa je Zenobija naslijedila svog muža i vladala Palmirom kao regentica najmlađeg. Obje su dobile počasne naslove Augusta i Augusta .

Nakon Galijenove smrti 268. i uvidjevši da njegov nasljednik, Klaudije Gotski , mora posvetiti sve svoje napore da se suprotstavi gotskoj invaziji , Zenobija se pobunila u Palmiri i pokušala stvoriti vlastito carstvo. Njegov deklarirani cilj bio je zaštititi Istočno Rimsko Carstvo od Sasanidskog Carstva , za mir u Rimu, međutim njegovi napori značajno su povećali moć njegovog prijestolja. Rim , uvučen u novo razdoblje kaosa zbog različitih nasljeđa, ostavio je kraljicu Palmire, koja je bila dobro uspostavljena u svom kraljevstvu, da pokuša stvoriti treće carstvo, s namjerom da dominira nad dva carstva koja su je okruživala.


Zenobija
Zenobija je utvrdio i uljepšao grad Palmiru, koja je tada imala više od 150.000 stanovnika. Rečeno je da su zidine koje okružuju grad imale 21 kilometar u opsegu. Imao je aveniju koju su čuvali veliki korintski stupovi visoki više od 15 metara. Bio je pun prekrasnih hramova, spomenika, vrtova i javnih zgrada, među kojima se isticao Hram Sunca.

Godine 271. Zenobija je dala podići par kipova nje i njezinog pokojnog muža. Kipovi heroja i dobročinitelja također su se nalazili po cijelom gradu, tražeći od svih gradskih plemića da im daju skulpture i da sagrade stup na kojem će ih prikazati. Svi uglednici grada pozirali su pred umjetnicima na zadovoljstvo vijećnika. U Palmiri se na njezinim stupovima i na zidovima agore moglo pronaći gotovo dvjesto kipova .

Zenobija je osvojila nove teritorije, povećavajući teritorij Carstva Palmire u znak sjećanja na svog muža i kao nasljedstvo svom sinu.

Egipta

Antoninijan iz Zenobije
Godine 269. Zenobija, njezina vojska i vojskovođa Zabdas nasilno su osvojili Egipat uz pomoć svog egipatskog saveznika Timagena i njegove vojske. Rimski prefekt Egipta Probus Tenaginus i njegove snage pokušali su ih istjerati iz Egipta, ali je Zenobijina vojska zarobila i odrubila mu glavu. Zenobija se proglasila kraljicom Egipta i kovala novac sa svojim imenom. U to vrijeme njegovo se kraljevstvo protezalo od Nila do Eufrata .

Nakon tih početnih napada, Zenobia je postala poznata kao "kraljica ratnica Istoka" jer je osobno vodila svoju vojsku, dokazavši se kao dobar jahač, sposobna hodati tri ili četiri milje sa svojim pješacima.

Zenobija je sa svojom velikom vojskom poduzela pohode i osvojila Anadoliju do Ankire i Kalcedona , a kasnije i Siriju , Palestinu i Libanon . U svom kratkotrajnom carstvu, Zenobija je zauzela trgovačke putove vitalne za Rimljane.

Car Aurelijan , koji je na prijestolje stupio 270. godine, nakon što je stabilizirao dunavsku granicu , konačno je odlučio krenuti u vojni pohod na nju. Poslao je dio svojih snaga prema Egiptu, a glavninu svoje vojske na istok kroz Malu Aziju . Zenobija je imala veliku vojsku, sastavljenu od svojih strijelaca i katafrakta kojima su zapovijedala dva generala, Zabdas i Zabbai. Ali Aurelijan je osvojio Egipat i uputio svoje snage u Siriju.

Zenobija je poražena u bitci kod Emese (današnji Homs ) i povukla se u Palmiru, gdje ju je opsjeo Aurelijan 272. godine. Palmira se opskrbila zalihama i oslanjala se na snagu svojih izvrsnih strijelaca, očekujući da će odolijevati mjesecima , ali zahvaljujući arapskim poglavarima pustinje, koje je Zenobija prezirala, Aureliano je porazio otpor grada. Zenobija i njezin sin pobjegli su odatle na devi uz pomoć Sasanida, ali su ih Aurelijanovi konjanici uhvatili na rijeci Eufrat i naredili im da ih odvedu u Rim. Zenobijina kratka vladavina Egiptom i Palmiranskim Carstvom je završila. Preostali Palmiranci koji su se odbili predati zarobljeni su i pogubljeni po Aurelijanovom nalogu.

Palmirsko carstvo ( latinski : Imperium Palmyrenum ) bila je kratkotrajna bliskoistočna država koja se odvojila od Rimskog carstva , nastala ustankom kraljice grada Palmire , prosperitenog vazala Rima, 268. godine s navodnom namjerom da dominira nad dvama carstvima koja su ga okruživala, Rimskim i Sasanidskim, a od kriza 3. stoljeća nadalje . 1 Obuhvaćao je rimske provincije Siriju -Palestinu , Petrejsku Arabiju , Egipat i područja jugoistočne Male Azije . Carstvo je dobilo ime po glavnom gradu, Palmiri , i imalo je samo jednog vladara, kraljicu Zenobiju , otkako je car Aurelijan ponovno preuzeo kontrolu nad područjem za Rimsko Carstvo 273. godine.

https://es.wikipedia.org/wiki/Imperio_de_Palmira

I sad zamislite: ovo vam je bilo 268 godine poslije Krista pa do 273 godine

Poslije Krista.

Nikad čuli za to a pogledaj koliko geopolitike i zbivanja.

I sad vi dođete s pričom o JEDNOJ ( skrivenoj ) civilizaciji u periodu unatrag npr 10 tisuća godina il više.

MA NEMOJ ME ZAJEBAVAT.

Da jedna.

Pa živi kupus jbte.

Puno više je toga bilo. Puno više nego šta uopće i mislite.

Zato sam vam izvukao nasumično ovo sa Zenobijom čisto da vam pokažem na tom primjeru kakvi je to kupus.

Pričate o recimo ako pričate o deset tisućljeća pa to vam je sto stoljeća unutra.

To je totalni kupus.

Kakva jedna civilizacija ( skrivena i ta šema ).

Nered totalni.

Gomile frakcija razno raznih kroz stoljeća.

Entitet koji se predstavio dijalogu: Duh onoga tko je bio Izida.



Objasnila je svoj način postojanja, neke okolnosti svog života, iskustva s faraonom, ograničenja za biti žena... Imala je ideje koje su se kosile s postojećima, ali ih nije mogla podijeliti sve dok nije srela Ozirisa za kojeg se udala. Iako su zajedno učinili mnogo toga za Egipat, on je demistificirao njihove obogotvorene slike.



Dobro je biti u komunikaciji s fizičkom razinom kao duh i moći prenijeti svojim inkarniranim 10% ovo znanje o antici, znanje o Egiptu.

Utjelovila sam se kao žensko prije tisućljeća. Zvao sam se "Haset" i iako smo mi žene imale niži položaj od muškaraca, nikad nisam bila pokorna, ali sam bila dovoljno inteligentna da znam gdje mi je mjesto.

Moji su roditelji bili bliski s faraonom; dakle, imao sam istaknuto mjesto u blizini prijestolja. Kad sam bio mali, uz pristanak faraona - koji je gajio ogromne simpatije prema meni - dopustio mi je da sjednem na prijestolje, do te mjere da su mi mnogi govorili: - Ode djevojka na prijestolju, djevojka koja sjedi na prijestolje- . Nikada nisam bio ohol - iako donekle buntovan - i ponekad mi je smetalo nadmoćno držanje nekih muškaraca.

Kao žena uspjela sam naučiti hijeroglifski jezik, koji je bio namijenjen samo onima koji su obožavali bogove, a ne zajednički nazivnik naroda, koji je imao osnovniji jezik. Naravno da sam zahvalan obitelji u kojoj sam rođen što sam imao priliku učiti, učiti o vjeri, o kultu mrtvih.

Zanimala me cijela povijest Egipta, ali i pored toga nisam bio zadovoljan svojim životom, jer sam osjećao da postoji nešto drugo na nebu i shvatio sam da sunce koje smo obožavali nije jedino sunce.

Noću sam vidio te zvijezde, te svjetleće točkice, i mislio sam da su sunca, ali zbog velike udaljenosti izgledale su tako male. I tu sam shvatio dobročinstvo, nevjerojatnost onoga što svemir jest, svemir toliko golem da ne možemo razumjeti njegovu beskonačnost.

Pomislio sam još mnogo stvari, ali sam očito pazio da ih izgovorim naglas da ne stvorim neprijatelje. Bilo je dovoljno što sam imao naklonost faraona koji bi mi dopustio čak i razgovarati s njim, nešto nemoguće za to vrijeme, budući da je samo nekoliko privilegiranih ljudi - većinom religioznih - moglo prići i otići, gledajući ga s ispred, ali nikad mu nisu okrenuli leđa jer je to bio nedostatak poštovanja koji se plaćao čak i smrću.

Ponekad je faraon, nepokolebljiv, ublažio pogled kad bih mu prišao i rekao mi: - Haset! Dođi! - A ja bih sjedio na njegovim koljenima i pričao mi priče za koje nisam znao jesu li stvarnost ili fantazije starih dinastija... Ne jednom sam ga pitao kada su izgrađene piramide, a on, gledajući prema nebu. , rekao mi je: "Hasete, premali si da razumiješ." Pa sam imao mudrosti da ne nastavim s pitanjima.

A ja sam rastao. Kad sam imao 14 godina upoznao sam Usira. Bio je visok, plavokos, savršenog lica, kao od kamena isklesanog, buntovnih očiju, prkosnog pogleda... Kad mi je prišao, nasmijao se čistih zuba, oči su mu bile vesele, ali prema drugima bio je ohol, čak i prema sebi. .. Faraon, kojemu se naklonio, ali nije na njemu vidio ono lice straha ili nelagode kao što je vidio na drugim ljudima koji su prilazili. Ponašao se prema njemu, naravno, s najvećim poštovanjem, ali mu je govorio čvrstim glasom, a kad se udaljio, odmaknuo se gledajući ga i, na sigurnoj udaljenosti, okrenuo se i udaljio. Divio sam se njegovoj galantnosti.

Naposljetku, budući da su i Usirova i moja obitelj bile miljenice faraona, zamolili smo ga da nam dopusti da budemo par. Faraon je organizirao ceremoniju sličnu današnjim vjenčanjima i rekao: -Sada kada ćete biti zajedno i imati sjajnu budućnost ovdje u Egiptu, ja ću uzeti hrabrosti, kao bog na zemlji, da vam promijenim ime . Ti, Usire, od sada ćeš se zvati Oziris, a tvoja djevojka, Haset, od sada će se zvati Izida. I znam da ćete u budućnosti oboje biti prepoznati.

Neću sada iznositi detalje onoga što smo doživjeli. Bili smo sretni, ali ponekad je povijest iskrivljena. I ja - Haset ili Isis - ili moj partner - Osiris, a izvorno Usir - bili smo jednostavna ljudska bića koja su s vremenom pomiješana s bogovima. Napravili smo puno za Egipat, ali to je druga priča...

Htio sam ispričati prvi dio svog života, kako sam upoznao Usira, dijaloge koje smo vodili. Također je podijelio sa mnom da su te noćne zvijezde sunca daleko na udaljenostima nepojmljivim za naše razumijevanje, a također je imao drugačiji način razmišljanja, kao da je ono što smo znali bilo malo ili ništa u usporedbi s onim što postoji.

Ovo je priča o tome kako je mali Haset pretvoren u božicu Izidu.

Nikada nismo imali visoki ponos koji je dominirao nama - kako sada kažu veliki učitelji: uloge ega - koji su nas tjerali u taštinu. Neću biti ni licemjeran da kažem da smo bili ekstremni ponizni jer nismo bili, ali imali smo dostojanstvo možda iznad poniznosti.

Hvala što ste me saslušali.

Oziris se povremeno smatrao najstarijim sinom boga zemlje Geba i božice neba Nut , kao i bratom i mužem Izide , te bratom Seta , Neftis i Horusa Starijeg , dok se Horus Mlađi smatrao njegov posmrtno rođeni sin.

https://en.wikipedia.org/wiki/Osiris

Entitet pripovijeda da je sudjelovao u ratovima između Rima i Trakije, u Solu III. No dugogodišnje borbe bile su mučne i želio se odmoriti, skrasiti i pustiti korijenje. Iako ni to nije bilo lako, na cestama je bilo mnogo bandita.

-------

Entitet: Kakvo lijepo vrijeme, he he! Zvao sam se Sparadokos, imao sam isto ime kao i kralj Trakije, koji je umro prije četiri stoljeća.

Jaši mog jadnog konja! Napokon sam pogledao grad. Ah! Vidjelo mi se, visoko brdo gdje sam sve vidio. I osjetio sam radost. Konačno, odmor, konačno. Reći ćete: Sparadokos se odmara? Zaslužio sam to. Putovanje iz Bitinije bilo je dugo, čak sam imao i žuljeve na nogama, boljeli su me mišići nogu, a od težine oklopa boljela su me leđa.

-Ali kako, bolovi u leđima tebi, Sparadokosu? ha ha!

-Staviš ga i držiš, pa makar i sat vremena. Onda ćeš mi reći.

Gore, vjetar mi je šibao uši. Oh! Proklinjao sam sebe što nisam kupio krznenu kapu na naselju, jer se to dogodilo prije dva dana. Uvijek sam se snalazio. S omotom od filca i po potrebi brončanom kacigom. Oh, razjašnjavam! Također ste morali stalno nositi brončanu kacigu umjesto tipične alopecije od lisičjeg krzna, ali dobro, vrijeme je bilo surovo, klima je bila surova, a nošenje lagane odjeće bilo je možda važnije od spremnosti za rat. Ali zaboga, kako sam čeznuo za snom uz udobnost krova! Molim te!, zaklonjen od vjetra, zaklonjen od hladnoće, zaklonjen od svega.

I da, put od rimskog tabora bio je dug. Sjećam se da sam bio oslobođen službe, službe koja je trajala šest tjedana, a zima je već dolazila. Molim. Trebalo je trajati pola tog vremena. Ali naravno, moj jadni konj je osakatio dva dana nakon odlaska. I nije ga jahao, ne, nego ga je vodio za uzde. Da, nosio sam štit, opremu, bisage, ali ne i ja, otuda i žuljevi.

Ponekad sam postao iracionalan, bilo kojeg drugog konja bih već davno dao kao žrtvu bogovima. Povukao je uže koje je vodilo bijelog pastuha, govoreći mu kao da je osoba: "Dobro si mi služio posljednjih godina." ha ha! Životinja je zanjištala prema meni. "Ne, nemam više jabuka. Uskoro ću te nahraniti, skoro smo kod kuće. Misliš da nisam gladan? Misliš li da si to samo ti? O, o, o! moj dragi pastuhu .

Nisam mogao vjerovati, moj dom, moj dom. Samo razmišljanje činilo mi se kao iluzija. Što je značio dom nakon toliko vremena? Vidjeti oca bilo bi najbolje od svega, iako bi bio jako star, bio sam odsutan dobar dio desetljeća boreći se za Rim. Da, čestitali su mi, oslobodili su me službe. I što još, što još?

Rim je bio sila koju su svi Tračani mrzili, iako su mu mnogi svejedno služili.

Nisam licemjer, a? Nemojte reći "Sparadokos je licemjer." Ne, ne, ne, imao sam i ja dobre razloge služiti, naučio sam njihove običaje, naučio sam se boriti kao oni u slučaju da jednog dana Mmm...! Ostavljam to ovako, na čekanju.

Jedna od najtežih stvari bila je slijediti naredbe onih istih vojnika protiv kojih se borio, ljudi koji su mogli ubiti njegova brata kako bi osvojili njegovu zemlju.

Ali vrijedilo je, ti kurvini sinovi su mi dali ogromnu količinu informacija. Muškarce sam nemilosrdno vježbao dok se svi nisu borili kao jedinica, kao blok. Ali najvažnije je bilo slušati naredbe. Čak ni u borbi nije važno ako si ranjen: poslušaj, poslušaj, poslušaj. Pobrinite se da vojnici budu dobro pripremljeni, da budu čvrsti čak iu ekstremnim slučajevima. Disciplina i organizacija bile su dvije ključne riječi.

Ali nije me samo želja da naučim njihove običaje natjerala da napustim svoj grad, nakon posljednjeg poraza od strane legija moje je pleme bilo najviše zastrašeno. Oh, oh! Više nije bilo mogućnosti boriti se ni s kim, hee hee! A još manje protiv Rima.

Da, volim rat. Pa što, pa što? Prolijevanje krvi, ubijanje... Ali ne ubijanje radi ubijanja, ubijanje onoga koji se suprotstavio mojoj slobodi. Uključivanje u rimsku vojsku pružilo mi je priliku sudjelovati u pohodima, pohodima koje ne bih ni zamislio.

"Ti si doista licemjer, Sparadokos, kako to činiš unatoč svemu što su učinili tvom narodu? Smatraš li zadovoljstvom ratovati uz njih? Licemjer!"

Ne, nisam licemjer, ne ne ne ne ne, znam zašto sam to učinio.

Oh! Ali sada više ne dam, više sam nego sit, sit. Želim se skrasiti, želio bih pronaći ženu, zasnovati obitelj. ha ha ha!

ni sam ne vjerujem. Nekad bih se rugao takvim idejama, ali sada su mi bile privlačne. Tijekom moje službe u legijama vidio sam stvari od kojih bi čovjek mogao problijediti.

najčvršći čovjek Ali što se dogodilo? Nisam se prilagodio, navikao sam, što je najgore. Navikao sam se na te stvari, na žar borbe. Ponašao sam se kao Rimljani. Ali više nema pljačkanja gradova, polja, bespomoćnih sela i gledanja silovanih žena i odsijecanja djece. ne ne ne ne ne ne ne ne Srce mi je bilo teško, ali to je bilo...

Pogledao sam svog konja. Ostat ću miran, zadovoljit ću se planiranjem napada na Rim, imat ću priliku ići u rat. Ali sada mi treba dobra Tračanka koja će mi dati puno djece, koja ima dobre bokove.

Što radiš? Životinja me grickala za lakat. Nemam jabuke, nemam, nemam. Imam ječam, hoćeš li ječam? Miči dupe, neću stati da ti dam ruksak tako blizu grada. Miči guzicom!

Pogledao sam, s moje lijeve strane, nešto je napravilo komad stijene. K vragu, odvratio sam se od razmišljanja. Činilo mi se čudno što nisam nikoga našao na makadamskoj cesti, ali to nije značilo da je sigurna.

Priznajem da su mi se bogovi nasmiješili tijekom putovanja iz Bitinije, tada je većina Tračana izbjegavala oštru klimu, zima se bližila, već sam rekao. Zatim su se posvetili podmazivanju i spremanju oružja kako bi se pripremili za sljedeću sezonu kampanje. Za solo putnika poput mene to je bilo najbolje vrijeme.

Istina je da sam imao sreće što nisam našao bandite, ti prokleti tipovi su obično blizu mog grada. Ali ne sada, sada ih osjećam blizu.

Aaaaah! Glumio sam da rastežem ramena, vrtim glavom u krug, o, moj vrat, moj vrat! Ali ne, ne, ne, moje su oči gledale.

Bila su tri čovjeka, četiri. Gledali su me skriveni među stijenama.

Ali kako čudno, bili su u Trakiji, čudno je bilo da su bili naoružani kopljima. Da vidio sam.

Pogledao sam brončanu kacigu koja je visjela sa stražnjeg dijela stražnjeg dijela mog pastuha. Hmm! Ne, nisam ga uzeo, nisam ga uzeo. Bilo je nekoliko pentalta koje su mogle pogoditi čovjeka u glavu.

Štit! Štit, da, mogao sam ga uzeti dok su prva koplja letjela zrakom, srećom imao sam verižni oklop.

Koplje!... Ali ne, ne, bilo je čvrsto svezano, ne bi bilo vremena odvezati ga. Ali u svom zlatnom pojasu imao sam Trakiju, Paratraku. Da, imao je pištolj obješen.

Oh! Zašto ovi neuspjesi dolaze u grad? Nadam se da banditi nisu bili vješti strijelci. O, veliki jahaču, veliki bože, zaštiti me svojim mačem spremnim!

I progovorio sam naglas:

-Znam da si tu, ne trebaš se skrivati!

-Ho, ho, ho! - Začuo se grubi smijeh. Jedan od bandita ustao je tridesetak koraka dalje. Nemilosrdne oči koje su me promatrale, lice obrubljeno ožiljcima, zlobno.

Rastvorio je svoj izvezeni vuneni ogrtač i otkrio iznošenu tuniku do bedara. Na glavi je imao prljavu kapu od lisičjeg krzna, noge su mu bile rahitične, a na nogama je imao visoke čizme. U lijevoj ruci tipična pelta, koja je bila štit u obliku polumjeseca, a iza njega, he he!, koplje. A desno još jedno svjetlo koplje spremno za bacanje. Nisu imali oklop osim koplja, ništa više od bodeža za pojasom. Dobro. Ne vjerujem da će njegovim prijateljima biti bolje.

-Imaš dobrog pastuha, šteta što je šepav.

"I da," odgovorio sam, "da nisam jadan, ti i tvoji pajtaši biste me zamijenili s oblakom prašine."

-Ali je. – Pa ideš pješice i sam – reče drugi s prezirom. -Gledao sam ga, bio je stariji od prvog. S izboranim licem, sijedom kosom i jednako otrcanom odjećom, ali njegov je pogled odavao proždrljivu glad. Koliko god okrugli štit koji je nosio bio loš, bio je dobar i činilo se da je dobro upotrijebio koplje u desnoj šaci. On je bio najopasniji, vođa.

Rekao sam:

- Pretpostavljam da želiš pastuha.

-Ha ha! -Treći je ustao, bio je viši od ostale dvojice, imao je mišićave noge i ruke, a umjesto koplja nosio je veliki metak s toljagom prijetećeg izgleda. Želimo sve. Konja, opreme, oružja i novca, ako ga imate.

Četvrti je govorio:

- Čak i hranu, ako je imate. -Soba je bila kostur, upalih obraza, izgledao je bolesno. Nije nosio štit, ali je nosio tri laka koplja.

-A ako ti sve to dam, hoćeš li me pustiti da nastavim svojim putem?

- Naravno - reče prvi. Gledao sam sprdnju njegovih pajdaša, nisam im uopće vjerovao.

"Ostani miran", rekao sam svom pastuhu dok sam klizio rukom ispod velikog okruglog štita i otkopčao remen koji ga je držao na mjestu. Koplje je fijuknulo, Ziuu! Drugi je napravio niži luk, zaboden u zemlju između konjskih kopita. Ipak, ipak, već ste prošli kroz ovo. -Životinja je ostala mirna.

-Ali Oegraus, stani, idiote! -vikao je vođa-, ako povrijediš životinju, ja ću te sam rastrgati.

Pa nema više koplja, pastuh im je prevrijedan.

Stajao sam leđima okrenut svom konju, okrenuo sam se, podigao štit, tako da sam imao mršavog bandita iza sebe, ali ne bi riskirao da baci više koplja.

Skinuo sam sicu i nasmiješio se:

-Pa, morat ćeš se doći boriti sa mnom.

“U redu”, viknuo je prvi. Klizao je niz padinu, njegova dva pajtaša su ga slijedila. Mršavi je također padao. Bila su četvorica protiv mene.

Govorili su: -Jeste li spremni?

"Kurvin sine", urlao je vođa, "zar ćeš biti tako bahat?"

-He he! Nisam arogantan. dođi

-Kad ti odrežem jaja i stavim ih u grlo, što ćeš reći?

-Barem ih možeš pronaći za mene. Sumnjam da itko od tvojih usranih prijatelja ima.

Veliki se čovjek previjao od bijesa. Vrišteći iz sveg glasa, nasrnuo je na mene s peltom i batinom na gotovs.

Napravio sam par koraka naprijed, pripremio se stavivši lijevu nogu iza štita, jače sam pritisnuo sicu, "moram brže, brže."

Nasilnik je bio nespretan koliko i predvidljiv. Približio je svoj štit, ali me nije mogao dotaknuti.

Približio sam svog i jako ga udario u glavu. Bacio sam se unatrag, odmaknuo glavu, ispružio ruku, sa sikom u ruci, i prepolovio čovjekovu lijevu tetivu koljena na dva dijela: vrisak je proparao zrak i bandit je pao u kuglu.

Pokušao je podići pelte, ali ja sam ga odbio od njega i probio mu vrat: umro je utapajući se u vlastitoj krvi.

-Tko je sljedeći? -Vođa je zviždukom zapovjedio mršavom dječaku. Trčali su okolo kao žohari.

Napravio je korak naprijed, nakon trenutka prigušeni vrisak: Još jedno tijelo palo je na tlo.

- Ako se ne varam, još jedan će također ukrasiti cestu s glavom rascijepljenom na dva dijela.

Ostala su dva bandita.

Vođa je pogledao drugoga:

- Nemoj ni pomišljati na bijeg, Oegrause.

Ali ubio sam i Oegrausa.

-Što si učinio? Bio je sin moje sestre. Osvetit ću njegovu smrt.

-He he! -Ostavio sam vrat otkriven.

Vođa je stisnuo čeljust:

-Istina je da me nije briga za ozljeđivanje vaše životinje.

-Onda dođi. Dođi bliže. Priđi bliže, dođi. -Prišao je, ali vrlo pažljivo, vrlo pažljivo.

Mi se borimo. Vrisak je proparao zrak i bandit je pao u loptu. Bio je to još jedan koji je pao na isti način, ali on nije umro, nije umro. Bio je jak, bio je jak.

Stisnuo je čeljust i bacio svoje preostalo koplje. Samo sam podigao štit i zaustavio je. Svojom sicom sam mu otvorila želudac. Pao. Krv posvuda. Umro je šokiranog lica.

Ahhh! Onaj što je prije pao kretao se, neće ga ostaviti na životu.

Rekao mi je:

-Molim vas, ja imam ženu, obitelj koju trebam prehraniti.

-Razmišljao bi o tome prije. -Otvorila sam mu i trbuh, ostavila sam mu utrobu u komadićima.

-Ubij me, ubij me, ne ostavljaj me ovako, ni Cotis ne bi ovo učinio čovjeku.

-Ha ha, Cotis! Namjeravao si mi odrezati jaja i natjerati me da ih pojedem.

-Molim!

-Dobro. -Sica sam visoko digla.

-Tko si ti? - uspio je šapnuti.

-Umoran putnik sa hromim konjem. - Oštrica je posjekla i nasilnikove oči su se zatvorile.

Provjerio sam im odjeću da vidim što nose. Vau, Sparadokos, imaš sreće! Nosio sam ono malo novca što su imali.

Uzeo sam uzde svog hromog pastuha, i ako se ništa ne dogodi između toga, konačno ću stići u svoj grad. Sada nisam mislio na Tračanku, mislio sam da nešto pojedem, odmorim se, odmorim.

Neopaženo se vratio u svoj grad. Saznao je da postoji novi kralj i da mu je otac ubijen. Bio sam jako umoran, ali sam morao dijeliti pravdu.

Entitet: Mnogi me nisu poznavali, stvar je u tome što me odavno nije bilo. Sparadokos je za mlade bio stranac, nisu imali pojma kroz šta je sve prošao, bitke, gubitke.

Nisam se zadržavao na mjestu gdje su mi postavili zasjedu, ha, ha! Samo sam očistio sicu, otkinuo koplje koje mi je bilo zabodeno u štit i ponovno ga pričvrstio na konjska leđa. Jesam li se potrudio pokopati tijela? Ne ne bih. Nastavio sam put prema gradu i htjeli smo stići prije zalaska sunca, s mojim jadnim konjem.

Nebo je oblačno, zamišljam da će snijeg već pasti. "Dragi moj pastuhu, kako možeš tako lako hodati s tom pokvarenom nogom? Pogledaj, moj dragi konju, u selo, baš kad počinje sniježiti."

Neko blejanje, stado ovaca i koza, lavež pasa... "Konju moj, nismo mi jedini koji tražimo zaklon od snijega." Zaustavio sam konja, pustivši dječaka sa bubama da prođe.

- Dobro je da si se vratio - ljubazno sam rekao dječaku.

Dječak je stajao i gledao me:

-Tko si ti? -I ne, nisam mu namjeravala reći svoje ime.

-Peiros. -Nisam morao otkriti svoj pravi identitet.

Jako me boli vrat i dio grla jer su me banditi neoprezno gađali strelicom natopljenom nekim otrovom. Netko drugi na mom mjestu već bi bio inertan u blatu, ali on je bio veliki borac. Uglavnom, pojeo sam štrucu kruha i povratio, bilo bi mi loše.

uvodeći otrov iu želudac. Ali to je bila samo ogrebotina, nije moglo biti. Na kraju će nestati.

-Jesi li mi rekao svoje ime? Peiros? -upita mladić-. Iskreno, ne zvoni.

-Heh! -Nasmiješila sam se, dječak je progovorio s prijezirom. Ali više nisam imao strpljenja. Iskreno, kad sam otišao odavde možda si puzao po medvjeđoj koži.

“Možda”, odgovori mladić, počevši bosti svoju posljednju ovcu. Zurio sam u jato i hodao uz mladića. Što ću moći saznati?

Nevino sam ga upitao:

-Kako je Resus? -drsko me pogledao.

-Govoriš li o starom kralju?

- Osim ako nije postojao drugi Resus.

- Umro je prije četiri godine. Kuga.

- Vau, i ovdje. I ovdje, dovraga. Tako ga je naslijedio njegov sin Andriscus.

Mladić me pogledao prezirno, s prijezirom.

- Vau, i ti si bio daleko! -Prišao mi je i promrmljao-: Ali ne zbog kuge, ubili su ga, kao Citalquisa. -Bio sam iznenađen.

-Citalquis?

-Znam, putniče, bilo je strašno. Otac mi je rekao da će veliki nebeski jahač na kraju kazniti Kotisa, ali za sada to moramo izdržati.

Oštro sam pogledao:

-Hoćeš li mi reći da je Kotis ubio Citalquisa?

-Da.

-Morate mi reći da je on sada kralj.

-To je.

-Razumijem. -Sada me mladić pogledao, kao s poštovanjem ili strahom. Stajao sam i mazio svog pastuha. Oh! Želim stići-. Nastavi dečko, moram ići sporije sa svojim pastuhom s tom nogom. -Dječak je požurio i otišao.

Zatvorila sam oči. Da sam bio ovdje - ili možda nisam - i mene bi ubili, otac je bio u pravu što me je natjerao da odem. Ni Citalquis ne bi promijenio ono što se dogodilo. Ono što dječak nije znao je da je Citalquis moj otac. Kad sam otišao, vidio sam ga zdravog, snažnog, uspravnog.

Kako bi me sada primili? Ljudi su kukavice, udružuju se s onima koji vladaju. Kad bi znali da sam Citalquisov sin, ne bi me dočekali raširenih ruku. Ali u to uopće ne sumnjam.

Moj vrat, moj vrat. Opet se davim. Ali nisam se kanio okrenuti, nisam kanio otići iz grada; ovdje će opet služiti legije. Ne.

Morao sam se osvetiti, osvetio bih se.

Nitko me više ne bi prepoznao, čak ni Kotis. Ali kako sam mu mogao prići i zaklati ga? Kako kako?

Nastavljamo dalje, s mojim konjem, malo po malo, polako. On sa svojom hromom nogom, ja s povraćanjem, bolovima u vratu i grlu.

Što bi me čekalo? — Reci ti meni, veliki jahaču.

Pogledao sam u nebo, pahulje su mi padale na lice. "Zaštiti me, veliki konjaniče, kao što si uvijek činio. Pomozi mi da kaznim ubojicu mog oca, bez obzira bio on kralj."

Moji bolovi u vratu i grlu nisu prestali. "Prokleti bogovi. Ne, ne govorim o tebi, veliki konjaniče, govorim o drugim bogovima." Upravo sam zbog te slabosti pobjesnio. "Hajde", rekao sam pastuhu, "idemo ti pronaći štalu i nešto za jelo."

Nastavio sam se uspinjati strminom koja je vodila u grad. Vidio sam ograde. Stare uspomene. Oh! Tih toplih ljetnih dana, kupajući se s drugim mladima u silnoj rijeci, kao djeca jahali smo robusne konje, one na kojima su jahali najbogatiji ratnici. Sjećam se kad smo išli u lov na jelene, divlje svinje, a zašto ne?, čak i vukove. Da, kad sam imao šesnaest godina, vidio sam sebe prekrivenog krvlju nakon što sam ubio svog prvog čovjeka. Nakon toga se molio velikom jahaču: "Znaš zašto sam to učinio, bio je to moj ili njegov život. Prezirao me jer sam bio gotovo dijete." Ali moja je snaga bila muška.

A moja jadna majka, moja jadna majka, rodila mi sestru. Beba nije izdržala više od mjesec dana i moja je majka umrla na porodu. "Oh, sjajni jahaču, sjajni jahaču, čemu te stvari?"

Sjećam se kad sam saznao da je Rim napao Trakiju, jašući u rat s tri legije s mojim ocem Citalquisom, s mojim bratom Maronom.

Sjećam se prve slavne pobjede i svih poraza koji su uslijedili, mučne Marónove smrti tjedan dana nakon što ga je gladijator ubo mačem i probio mu trbuh. Upadali smo u zasjede s brda, vršili noćne napade, trovali rijeke, saveze s drugim plemenima koja su izdavala iz pohlepe.

Progovorio sam pastuhu kao da me razumije: "Zašto se nikad ne mijenjamo, zašto smo mi Tračani ovakvi? Borimo se protiv svih, pa i protiv svojih."

Sjetio sam se ubojice svoga oca, posebno protiv našeg naroda. Ujediniti se za suočavanje s Rimom? ha ha ha! O moj Bože! Nemoguće. Ali mogao sam služiti u rimskim legijama, mogao sam to.

Drugi dio je bio ujediniti plemena, ali to je bilo nemoguće, rat je sve promijenio. "Kotis, ubojica mog oca, ubit ću ga. I to uskoro."

Odjednom sam ugledao dva stražara naoružana štitovima i kopljima postavljena pokraj velikih vrata. Razgovarali su među sobom dok sam im prilazio. Naravno, dolazilo je tako malo putnika, još manje ako su imali verižnjaču i metalnu kacigu.

-Visoko! -M Zastao sam i podigao lijevu ruku u miroljubivoj gesti.

-Pusti me unutra, jako je loša noć, želja mi je biti uz vatru uz čašu vina.

-Vi govorite naš jezik... -iznenadio se stariji stražar.

- Naravno, ja sam Mede, kao i vi.

-O da? Iskreno, ne vidim po čemu se ti razlikuješ od psećeg izmeta.

"Ni ja", rekao je njegov pratitelj.

Nisam se uzbuđivala. Ponizno sam rekao:

-Možda, ali ja sam ovdje rođen i odrastao. Ovo je najbolja dobrodošlica. -Joj, boljelo me grlo, jedva sam govorio.

-Što se događa?

-Pojela sam nešto što mi je bilo loše.

Htio sam im reći da se zovem Peirós, ali iznenada je stražar rekao:

-Tko si ti? -Pogledao je moje ruke, prvi put primijetivši prskanje krvi-. Čekaj malo, čekaj malo, Sparadoko, Sparadoko! -Uzeo je dršku mača-. Zašto to nisi rekao, ja sam Likurgus, s tvojim ocem smo zajedno jahali.

"Sjećam te se", rekao sam, "sjećam te se."

Stražar je rekao drugom stražaru:

-On je heroj, gledajte ga s poštovanjem. -Likurgus mi je rekao-: Situacija se promijenila, tvoj otac...

- Znam, mrtav je.

"Da", Likurgus je pogledao svog pratioca, "nitko od nas nije imao ništa s tim." Poyes je onaj s kim bi trebao razgovarati.

"Poyes", ponovila sam.

-On je prvi kraljev tjelohranitelj.

- To mi izaziva ogromno nezadovoljstvo. Što je s Guetasom, Ceutesom, Medokosom, jesu li još živi?

-Ha ha ha! Da, Sparadokos, i ne uživaju nikakve privilegije. Ali oni se drže potajno, pa ih Kotis ostavlja na miru.

"Umoran sam, putujem tjednima", uzviknuo sam, "samo želim pojesti nešto vruće i popiti malo vina." Nemam nikakve namjere, nema potrebe da kralj zna da sam se vratio. -Ali pomislio sam: "Stražar je ljubazan prema meni, bio je pratilac moga oca, ali morao sam biti u dobrim odnosima s kraljem i reći mu za sebe, obojica znaju tko sam."

-Uđi, Sparadoko, nećemo nikome reći ni riječi, ni jednoj duši.

I ušao sam ne rekavši ništa drugo. Imao sam dobar sluh i slušao sam:

"Vidi kakav si ti idiot", rekao je Likurgus svom pratiocu, "Sparadokos je jedan od najsmrtonosnijih koje je naše pleme ikada imalo, budi zahvalan što je bio dobre volje, ne bismo ga trebali uzrujati."

-Što planiraš?

-Ne znam, ne zanima me da znam. Zapamtite, nismo ga prepoznali, ha?

-U redu u redu. - Krivo sam mislio, nisu znali da ih slušam izdaleka, nisu me htjeli odati.

Tako sam konačno inkognito stigao u svoje selo, nitko ne bi znao da je Sparadokos stigao. Njihov zadatak: ubiti kralja i njegovog druga. Sumnjate li? ha ha ha! Uništio sam toliko neprijatelja, toliko neprijatelja... Sumnjaš li? He he! Znam se pretvarati, znam djelovati ponizno. I nema potrebe da nosiš mač da me odaš.

Nosio bi bodež, oboma bi prerezao grkljan. Bez sumnje. Kao da se zovem Sparadokos.

eto i general s 5 zvjezdica pošumio temu