Asylum

Sunce jutros iznad Neretve

ZAR NE MARIŠ ŠTO GINEMO?
EFA RIJEČI, 23. 6.


(Mk 4,37-40)


Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utihni! Umukni!“ I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“




Tijekom života čovjek prolazi kroz različita iskustva. Kušajući živjeti život, on ujedno kuša (ne iskušava, nego kuša!) i Boga. Bog je neodvojiv od života, pa je tako i naše iskustvo Boga neodvojivo od iskustva vlastitog života. Bog nam se objavljuje kroz naš život. Boga tražimo u vlastitom životu. 


Naš život ne poznaje samo lijepa i ugodna iskustva. Naš život poznaje oluje; iskustva u kojima nam se čini kao da Bog spava. Imamo iskustva u kojima nam se čini da Bog za nas ne mari, a u isto vrijeme imamo dojam da nam se život raspada u tisuću i jedan komadić. Divna je spoznaja da nam se upravo u takvim trenutcima Bog može objaviti na izvanredno snažan način. Ponekad ga za to smijemo i zamoliti. Smijemo, kao i učenici, upitati Boga: „Zar ne mariš što ginem?“ Ipak, možemo ići i dalje. Smijemo imati povjerenja u Boga, i u trenutcima životnih oluja reći mu: „Oluje su sada u mome životu i ja sam uplašen. Valovi udaraju u moju barku i čini se da će me potopiti. No, vidim i da si ti, Gospodine, tu, iako mi se čini da spavaš. Moja je vjera slaba. Daj da te vidim budnoga. Umiri oluje i moga života. Čuvaj ovu moju malu barku koju si mi, na koncu, upravo ti povjerio. Dođi ususret mojoj bojažljivosti i umnoži moju vjeru. Umiri more kojim plovim. Neka i u mome životu po tvojoj riječi nastane velika utiha.“


Pripremio: fra Josip Vlašić

Mjesec i Sunce jutros iznad Metkovića. Najljepše doba dana za prehodati grad.

IVAN MU JE IME!
EFA RIJEČI, 24. 6.


(Lk 1,66.80)


Koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: „Što li će biti od ovoga djeteta?“ Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.




I nad tobom je bilo postavljeno ovo pitanje: „Bože moj, što li će biti od ovog djeteta?“ To je pitanje nade, ali i straha. To je pitanje bremenito očekivanjima. To je nadasve dobro pitanje. „Što nam dolazi s ovim djetetom? Što će ovom svijetu po njemu biti darovano? Koju će riječ Bog po njemu izreći? Što će ovo dijete dati svijetu? Kakve će tragove ostaviti iza sebe?“ I Bog se nad čovjekom pita: „Što će biti od njega?“


Ako to dosad nisi učinio, ovo je pravi trenutak da provjeriš kako si odgovorio na ova pitanja. Nemoj biti sladunjav. Nemoj odgovarati drugima. Odgovori sebi. Ti si slobodan biti ono što želiš. I bit ćeš ono što ti želiš biti. I jedino ti znaš što trebaš biti. Tvoj je život odgovor na Božju želju da budeš. On ima neograničeno povjerenje u tvoju kreativnost da budeš najbolja verzija sebe. 


Pripremio: fra Josip Vlašić

Ah koja ljubaznost! Koje zadivljujuće poniznosti. 
Kako se čini, da Bog postane čovjekom, bilo je prijeko potrebno da on prigrli naše svagdanje poslove i da ih tako nanovo spoji na njihov sveti izvor, ne velim da izvrši nečuvene podvige, nego da spasi elementarne radnje, primjerice: natočiti pivo, iscijepati drva, hodati s prijateljima, podijeliti komad kruha, zazvati nježno svoju ženu-Siffreine-njezinim imenom, kao Isus kad je izgovorio "Marijo", i ne baciti se odmah na nju. 
Gnostik Valentin tvrdio je da Utjelovljenje nije bilo stvarno jer je smatrao nedostojnim da je Riječ Božja trebala zahod. Ali pomisao da je Riječ Božja trebala zahod spada u transcedentniju mistiku: ona pretvara naše nužnike u prikladna mjesta za najdublju kontemplaciju. 


Biblija nije uvijek za puritance, veli Fabrice Hadjad, a Isus veli "Blago čistima srca"

Sa fb profila Ivan Bassi

MJERA
EFA RIJEČI, 25. 6.


(Mt 7,12)


U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.«




Isusovo zlatno pravilo dio je opće kulture. I oni koji niječu Isusovo božanstvo, u svojim se odnosima vole ravnati prema ovoj njegovoj mjeri. I doista, dobra je ovo mjera. Kad bi ona postala norma naših ponašanja, svijet bi bio ljepše mjesto za život. Uzmimo odnose među narodima i državama; ili među crkvenim zajednicama; ili među religijama; ili naše temeljne odnose u obiteljima i na poslu – sve bi bilo puno ljepše kad bismo jedni drugima činili samo ono što želimo da drugi nama čine. 


Pokušaj danas promotriti svoje ponašanje, tj. svoj odnos prema onima s kojima živiš i koje susrećeš. Bi li bio zadovoljan kad bi se oni prema tebi ponašali onako kako se ti ponašaš prema njima? Budi iskren. Odgovor ne mora biti 100 % da ili 100 % ne. 


Pripremio: fra Josip Vlašić

[size=39]
[/size]

[size=39]
DUHOVNOSTBIBLIJSKA PORUKA DANA

Dr. sc. fra Tomislav Pervan autor je brojnih knjiga teoloških promišljanja, živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara, a svakodnevno je i u međugorskoj ispovjedaonici. Nekadašnji međugorski župnik i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije najplodniji je teološki pisac u Hercegovini, a godinama piše za Naša ognjišta, Katolički tjednik, Glasn

27/06/2024





Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.[/size]

Mt 7, 21-29
Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.
Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’
Tada ću mu kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’
Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer — utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.«
Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.

---

 
Isusov Govor na gori započeo je s blaženstvima, a završava ovim veoma oštrim upozorenjem. Nije dovoljno studirati, znati što to Bog od nas traži, govoriti o tome ili slušati. Čovjek se mora odlučiti između dva puta. Svi smo na raskrižju, na razdjelnici putova, svatko ima pravo izbora između puta krjeposti i puta poroka. Samo stablo koje je iz korijena zdravo, može donijeti dobre plodove. Dakle, ne samo pravovjerje u ustima, nego i pravočinje, pravočinidba u životu, ortodoksija i ortopraksija. Donijeti plodove obraćenja. Egzistirati ili docirati, živjeti punim životom ili samo govoriti, zboriti o životu. Istina kršćanstva nije nauk ili moralne zasade, nego život i nasljedovanje Isusa Krista.
Za potkrjepu svoje riječi rabi Isus sliku iz svoga palestinskog ozemlja. Oni koji donekle poznaju zemljovid Palestine i klimatske uvjete, znaju da se cijelom Palestinom provlače kroz brda uske dräge, prodoline i doline, koje oni nazivaju „wadi“. Tko želi praviti kuću u takvoj drägi ili dolini, naizgled mu je sve pri ruci. Ima mnogo pijeska, sitnog kamenja koje se može upotrijebiti za gradnju kao građevni materijal. Ali, kad navale obilne kiše, napune se dräge vodom, velike se vodene mase sruče kroz te prodoline koje sa sobom povlače i ruše sve. Cijela se dolina pretvara u uzavrelu bujicu, maticu i kaljužu koja odnosi sve u provaliju.
Zato Isus opominje: Mudri graditelj ne će se dati zavarati prividom i ne će na jeftin i lagan način doći do kuće. Odbacit će ideju praviti je na takvu zemljištu ili tlu, dobro znajući i svjestan da se ne će oduprijeti bujici kada navali. Zato će izabrati skuplju inačici u ponudi: Naime, pokušat će graditi kuću na stijeni, litici, o koju se lome vodene mase i koja će biti nedostiživa za vodenu bujicu.
Tako je često i u životu. U biti, uvijek je tako. Tko želi doći do nečega brzo i jeftino, kad ‘zagusti’ i kad prilike postanu kritične, zacijelo će pasti i urušiti se. Tko je mudar, mora biti dalekovidan, mora gledati dalje od trenutka i pogledati kako se snaći i opstati u nadolazećim opasnostima i krizama. U životu će opstati i životnu će lekciju položiti samo onaj tko ima čvrsto tlo pod svojim nogama.
Nemoguće je pronaći u svjetskoj duhovnoj baštini tekst ni približno nalik Govoru na gori, nalik ovim trima poglavljima kod Mateja. Ovdje je sve ljudsko i znano stavljeno pod veliki upitnik. Kamo god se čovjek okrene, sve je tako reći izbačeno iz svoje uhodane kolotečine, iz svojih zemaljskih uporišta. Sav je društveni poredak stavljen pod znak pitanja.
Pitanje vjere i morala, pitanje moći, novca, prava, kletve, kaznenoga prava, pravednosti, žrtve, posta, molitve, milostinje, braka, osiguranja, skupljanja blaga. Jednom riječju, Isus je zaljuljao, ‘ustalasao’ gotovo sve postojeće, izvadio sve iz postojećih klimavih šarka  ili utora te stavio sve na prave postojane temelje.
Ako je Govor na gori istina, tada su svi zakoni i uredbe, sva ljudska pravila igre i suživota jedna velika egzistencijalna laž. Ako je Govor na gori život, tada je sve što ljudi mirne savjesti čine ili za čim teže i pohlepno žude najobičnija smrt. Govor na gori želi egzistencijalnu laž zamijeniti istinom, kodiranu smrt životom.
Isus je sve stavio pod upitnik, uzdrmao, ‘ustalasao, a na kraju ipak traži jedno s posvemašnjom naravnošću: Naime, ne želi on nesigurnost, nemir, nestabilnost, nego upravo čvrstinu, pouzdanje, pa zato govor o stijeni, litici. Ne želi on prevrat ni rušenje, nego životnu čvrstinu. Ne želi Isus socijalnu revoluciju, nego pretemeljidbu života. Govorimo mi franjevci koji smo proslavili osamstotu  obljetnicu svoga utemeljenja o ‘pretemeljidbi’. Upravo to želi Isus s Govorom na gori.
Nanovo, naime, (u)temeljiti svoj život i život u društvu i svijetu na posve drugim osnovama i temeljima. Da je Crkva kao cjelina počela slijediti Franjin primjer, ne bi bilo potonjih otpada, revolucija, reformacija, Luthera, (stogodišnjih ili tridesetogodišnjih) ratova, raskola, ubijanja. Nastupilo bi vrijeme Evanđelja. A onako je nastupilo vrijeme trajnih otpada i sve veće sekularizacije i  ateizacije društva do dana današnjega.
Jedno je jasno. U Isusovim očima svijet je u ovakvu današnjem izdanju izgubljen. S njim ne će dobro svršiti. Jedino što preostaje u sadašnjem stanju jest kapitulacija pred silama zla i grijeha. Da je svijet posve drukčiji nego ga opisuje Govor na gori – pa to je jasno i predobro znao Isus. Ali se on s time ne miri. On veli: Krajnje je vrijeme promijeniti ga. Nikakav alibi, nikakav ‘kako’, ‘ali’, ‘zašto’, nego: ‘Napokon!’ – konačno na posao! Bog je u Isusu tu, položio temeljce, zabrazdio, zaplužio u ovoj zemlji svojim plugovima. Bog je nad svime, toga moramo biti svjesni. A Isus samo razotkriva i razobličuje apsurdnost života u kome živimo i kojim živimo. I nudi lijek, u svojoj osobi.
Ne će nas spasiti pravovjerje, pravi nauk, ne će nas spasiti ni krštenje ni svi sakramenti koje smo uredno primili, ni unos u matične knjige, ako nismo svoju životnu kuću utemeljili na Isusovoj osobi i riječi. Nauk nije nikakav nadomjestak za životnu odluku za Isusa Krista, ni onda kao ni danas. Čovjek i danas može mnogo toga vjerovati, priznavati, ustima izgovarati mnogo toga, ali je pitanje: Vodi li nas ta ‘spoznaja’, to priznanje prema životu sukladnu tomu priznanju, egzistiranju, osobnoj odluci za Isusa Krista. Riječ je o jeftinoj ili skupoj milosti!
Jedno je docirati, drugo je egzistirati, jedno je govoriti, a drugo je živjeti prema Riječi. Kršćanstvo nije nauk, nego život i prijateljevanje s Isusom Kristom, s tom neponovljivom osobom. Stoga i za nas vrijedi princip odgovornosti i suodgovornosti za ono što smo primili u svojoj Crkvi. I

ČUDO KRIŽA


Pariški nadbiskup jednom se uspeo na propovjedaonicu katedrale  Notre Dame kako bi održao homiliju, a njegova propovijed se temeljila samo na jednoj priči.


Trideset godina ranije, rekao je, tri mlada turista došla su u ovu katedralu. Svi mladići su bili grubi, nepristojni i cinični, smatrali su da su sve religije obmana. Dvojica od njih su nagovarali trećeg da uđe u ispovjedaonicu i ispovijedi se svećeniku. Kladili su se da ovaj treći mladić nema hrabrosti učiniti što su mu sugerirali
Treći mladić ušao je u ispovjedaonicu i pokušao prevariti svećenika. 
Ali svećenik je znao da je ono što mladić govori laž. U glasu mladića osjetio se ton arogancije – koja se nije mogla sakriti. Nakon što je odslušao ispovijed, svećenik je mladiću dao pokoru. Svećenik je rekao: „Vrlo dobro, sine moj. Svaka ispovijed zahtijeva pokoru, a ovo je tvoja. Molim te da uđeš u kapelu, staneš pred križ, pogledaš u lice raspetog Krista i kažeš: „Sve ovo učinio si za mene, a uopće mi nije briga!”
Mladić je izašao iz ispovjedaonice pred svojim prijateljima, hvalio se da je učinio sve onako kako su se dogovorili. Druga dvojica mladića su inzistirala da završi predstavu tako što će izvršiti pokoru. Mladić je zatim ušao u kapelicu, stao pred križ, pogledao u Kristovo lice i počeo: „Sve što si učinio za mene, a … a … a uopće … a uopće me nije …”


U tom trenutku priče nadbiskup se nagnuo nad propovjedaonicu i rekao: „Taj mladić je čovjek koji stoji pred vama i propovijeda.”
To je čudo križa. Kada počnemo shvaćati ljubav na križu, želimo promijeniti naš odnos s Bogom. Više ne možemo ostati isti. 
Ponovno želimo Boga u središtu našeg života.

JESI I BIT ĆEŠ
EFA RIJEČI, 29. 6.


(Mt 16,17-18)


Isus reče Petru: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“




Primijeti kako Isus Petru daje do znanja da vrlo dobro poznaje tko je on: „Ti si Šimun, sin Jonin.“ Ali Isus zna i ono što Šimun ne zna. Isus zna da Šimun može biti Petar: „Ti si Petar – Stijena.“ Isus ima cjelovito znanje o Šimunu Petru. 


Isus to isto zna i o tebi. On zna tko si i čiji si. On zna kako si dosad živio. On zna od čega je tvoj život satkan. Njemu ništa nije skriveno. On bolje poznaje tebe nego što ti poznaješ sebe samoga. Ali Isus je u prednosti. On zna što možeš biti! On zna tko možeš postati. Uđi u molitvu i dopusti Isusu da ti, kao i Petru, otkrije tko si i tko možeš biti. I ti možeš biti čvrst, možeš biti stijena na kojoj će drugi graditi svoj život. I ti možeš biti jači od vrata paklenih. Neka te Isus pouči kako. Slušaj ga.


Pripremio: fra Josip Vlašić

Nebeska kazna je neizbježna

MOLITVA ZA SLOBODU OD LJUDSKIH OBZIRA 


Dolazim Ti večeras.


Tebi koji pitaš: Što ljudi kažu tko sam ja?
Dolazim Ti reći da si moj Bog i moj Učitelj,
I pitati Te kako razlikovati obzir od mara.
Kako znati kada i na što se obazirati u ovome kompliciranom svijetu.


Želim kao i Ti biti:


Slobodan drugoga pitati, slušati, čuti… a ostati i dalje ono što jesam: dijete Božje.
Mariti o tome što ljudi misle i govore – ali zato da čujem njihovu nutrinu, i mognem nositi i osvještavati im što je unutra.
Poštivati zakon, davati porez, ali biti u stanju prevrnuti stolove kad je potrebno
I kad netko od hrama Božjega,
bila to Crkva ili živi čovjek,
radi kuću trgovačku.
Srditi se kad stvari nisu po Božjem, fijucnut bičem bez straha hoću li koga povrijediti.
Ne dat se ucijenit ugledom ili pobožnjaštvom - ako je isprazno. Usuditi se u lice spočitnuti kad je tako. Iskreno.
Odrješito osuditi grijeh - a pomilovati grešnicu, tuđinku, vojnika.
Dati se bičevati na stupu srama,
i razapeti na križu razbojničkom,
dati se zatočiti u tamnici i glavu izgubiti, jer neću kompromitirati ni zatajiti Istinu.


Zato te molim Isuse Kriste - Sine Božji:


Od želje da se sviđam drugima – oslobodi me!
Od želje da se sviđam samome sebi – oslobodi me još više!
Od želje da ugađam drugima i sebi – oslobodi me!
Od želje da sve uvijek glatko teče – oslobodi me!
Od želje da se nikada ne sukobim – oslobodi me!
Od želje da sam uvijek siguran – oslobodi me!
Povrh svega od svakoga moga obzira – oslobodi me!
I svake uviđavnosti koja nije od Tebe – oslobodi me!
I svake nepotrebne opterećenosti sobom – oslobodi me!
Od svakoga ropstva ljudskim zakonitostima koje nisu po tvojoj volji – oslobodi me.
Od straha od odbačenosti – oslobodi me!
Od straha od bilo kakvog oblika neljubavi – oslobodi me!
Od straha od ljudskih institucija i formi – oslobodi me!
Od straha za moju čast i sigurnost – oslobodi me!


Ispuni me svojim svetim Duhom!


Da Ti mognem pripravljati put – vjere mi daj!
Da Te mognem radosno naviještati – nade mi daj!
Da Te mognem drugima slobodno nositi – ljubavi mi daj!


Daj da odrješit budem ako je to iz ljubavi prema kući Očevoj!
Da se usudim povrijediti i biti povrijeđen ako je to iz ljubavi prema Sinu i sinovstvu.
Da se odvažim i život dati ako je to iz ljubavi prema dostojanstvu koje nam je osigurao Duh Sveti u nama.
Ispuni me svojim Svetim Duhom,
da mogu sa tvojim mučenicima život dati
bez ikakvog obaziranja i obzira
za bilo čime
osim Tvoje svete volje.
Amen.


p. Ike Mandurić SJ

Zanimljivo je kako se kroz život oko nas nađu različiti ljudi, jedni nam pokušavaju pomoći, drugi odmoći, jedni su prijatelji drugi neprijatelji, jedni se raduju s nama, drugima se teško radovati našoj sreći, treći će sve učiniti da nam zagorčaju život... 
Danas se sjetih onih koji me kroz život nisu voljeli, onih koji su vrebali gdje ću pogriješiti da mi mogu skočiti za vrat i obezvrijediti me, onih koji su mi podmetali nogu gdje god su mogli, onih koji su spletkarili i okretali druge protiv mene, onih koji su obezvrjeđivali sve što sam činio, onih koji su se pretvarali da su mi prijatelji kako bi od mene izvukli sve što im je u datom trenutku potrebno. 
Rastužuje me kada mislim o njima, dosta su mi otežali život i javlja mi se u srcu želja da im se osvetim i uzvratim istom mjerom, no opet kad malo razmislim, zbog njih postao sam oprezniji, zreliji, jači i spretniji čovjek, postao sam ono što jesam. 
Ako se netko prepoznao u ovome, vjerujem da to niste činili namjerno, već iz slabosti jer ljudi ste kao i ja. 
Ja vam sve opraštam i želim sve najbolje u životu!

Stjepan Ivan Horvat

Lk 10, 1-9


Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«


»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje.’«


 


Živimo od drugih. Došli smo u kuću koja pripada našim roditeljima, posjedovali smo očevo imanje, jeli smo njihovu hranu, oblačili se u odijelo i haljine koje su nam oni kupili. Ušli smo u svijet koji nije naš, učili smo jezik svojih roditelja i svoga naroda, naslijedili smo kulturu svoga naroda, u školi smo naučili ono što su drugi izumili, načinili i nama predali.


Drugi su se trudili da izmisle kako se prave čarape, haljine, hlače, kako se stvaraju košulje, češljevi, aparati za brijanje, zdjele, hrana i sve što nam je potrebno, a mi smo u to ušli i živimo kao da sve to nama pripada i kao da smo sve to sami sebi dali.


Dišemo zrak koji nismo mi nabavili, dišemo i izdišemo plućima koja nismo sami sebi kupili, gledamo očima koje su nam darovane, imamo ime i prezime koje su nam dali roditelji, ulazimo u crkvu koju nismo mi gradili, dobivamo oproštenje grijeha u ispovijedi koju nismo mi izmislili, pričešćujemo se Kristovim tijelom a da to nismo sami sebi donijeli.


Idemo cestama koje su drugi u znoju svoga lica gradili, sjedamo u vozila koja su drugi izumili i stvorili, živimo u gradovima koje su nam drugi dali u baštinu. Svaki čovjek je karika u velikom lancu čovječanstva. Primamo od prijašnjih naraštaja i na nama je da predamo dalje upotpunjujući i usavršavajući ono što smo primili.


U školi učimo ono što su drugi izumili, a generacije iza nas će učiti ono što smo mi nova otkrili. Kao karika u tom lancu možemo načiniti dobro od onoga što smo primili, a možemo razoriti djelo drugih. Živjeti mirno i spokojno na baštini koju su nam drugi darovali može se ako smo njima zahvalni, ako blagoslivljamo njihove kosti na našem tlu, ako zahvalno prihvaćamo kulturu, vjeru, znanost, jezik, kuće, ceste, sela i gradove koje su oni načinili.


Jer ne samo da živimo na kulturnoj, religioznoj, znanstvenoj i materijalnoj baštini koju su nam drugi namrli, nego živimo i u njihovu okruženju. Naši pokojnici nisu daleko, nego su tu blizu nas. Oni nas motre, kao što mi motrimo djecu koja su nekako izvan ovog svijeta, a opet u ovom svijetu, dok borave devet mjeseci u utrobi majke.


Stoga svaki naš pozitivan i dobar potez u životu izaziva radost i pljesak naših prijašnjih generacija, te njihovu suradnju na daljnjoj izgradnji svoje zemlje. Ali svako razaranje, odustajanje od njihove baštine, nepoznavanje onoga za što su oni davali i krv i znoj, svaka zloća, stid pred onim što su nam oni darovali jest ne samo nezahvalnost, nego i zloća koja nas same razara, kojom izazivamo na neki način srdžbu prijašnjih generacija, u kojoj ne dobivamo pljesak nego zvižduk, u kojoj gubimo suradnju prijašnjih generacija.


Zato je važno proučavati svoju povijest. Ali još više, važno je biti ponosan na ono što jesmo. Bog nas je darovao ovoj zemlji, Bog je dao da mi budemo karika u svome hrvatskom narodu, u kršćanskoj vjeri, u zapadnoj kulturi, u svom hrvatskom jeziku, u umjetnosti i na ovom prostoru.


Kad to prihvaćamo sa zahvalnošću i radošću, spremno radeći na daljnjoj izgradnji i blagoslivljajući naraštaje prije nas, tada postajemo ne samo sretni i plemeniti ljudi, nego imamo i savez s Bogom, ali i zagovor i zaštitu pokoljenja prije nas.


Ćiril i Metod dali su našem narodu pismenost, ali pomogli i razvoj vjere. Zato ih je Crkva proglasila zaštitnicima slavenskih naroda. Zbog djelovanja Ćirila i Metoda i njihovih učenika naš narod je imao specifično mjesto na Zapadu i u Crkvi, bio osobit narod s nekim svojim privilegijima i slobodama.


Naša se kultura mogla, osim u skladu s europskom, razvijati i samostalno. Da bi se to dalje moglo još svestranije, potrebno je odati priznanje sv. Ćirilu i Metodu, njihovim učenicima i svim onim velikanima koji su nastavili njihovo djelo te nas doveli do ovoga u čemu sada živimo, do slobode koju sada imamo i do nove mogućnosti stvaralaštva.


Ćiril i Metod su svetci, a to znači ljudi koji su komunicirali s Bogom, bili s njime u savezu i zato bili, makar grčkoga podrijetla, sposobni gotovo svim slavenskim narodima donijeti ne samo vjeru nego i kulturu.


Duhovna obnova nas upravo želi dovesti do toga da shvatimo da veliki postajemo onog časa kada upoznamo, priznamo, zavolimo i dalje razvijamo genij svoga vlastitog naroda, kad zavolimo svoj jezik, kulturu, vjeru, nacionalni bitak. Tek tada postajemo slobodni i stvaralački te sposobni i drugima donositi od originalnosti svoje kulture, te tako doprinositi bogatstvu svih.


Neka nas u našem daljnjem hodu prati molitva, zaštita i zagovor svetih Ćirila i Metoda.

Fra Tomislav Pervan

https://verbum.hr/sotona-i-njegove-zamke...

Primijetila sam kod mnogih kršćana da se više bave sotonom nego Bogom. Stalno im je u razgovoru sotona ovo, sotona ono, sotona svuda oko nas. To je istina jer i sveti Petar kaže da sotona obilazi kao ričući lav gledajući koga da proždre. Naša stvarnost je borba između dobra i zla. Ali ne podnosim kad je sotona u fokusu. Mi vjerujemo u silnog Boga koji je Dobro, koji je moćan i dobar Otac. Koji će na kraju sotonu poslati zauvijek u pakao da više nikada ne izađe iz njega. Istina je da je jedna od zamki sotone da cilj opravdava sredstvo. Pogledajmo to na primjeru ruske agresije na Ukrajinu. Uvjerio je neke dobre ljude da se u tom ratu brane kršćanske vrijednosti. I sada ti ljudi opravdavaju svaki ruski zločin na ukrajinskom tlu, pa i bombardiranje dječje bolnice, uništavanje gradova i sela, plan potpunog zatiranja ukrajinske nacije. Kao što je u prethodnom slučaju zaveo ljude da više pažnje pridaju njegovoj nego Božjoj moći, tako u ovom slučaju suptilno zavodi ljude da njegova zlodjela brane kršćanskim principima. Sotona je zaista majstor laži, a treba imati čisto srce i blizak odnos sa Isusom da se te laži prepoznaju. T. čuvaj se sotonskih laži.

Oče moj, dolazim u Tvoju prisutnost na samom početku ovog dana. Dolazim naći MUDROST da ne pravim nerazborite greške, tako da znam kada treba govoriti, a kada ostati u šutnji, kada djelovati, a kada ne. Dolazim naći MIR, tako da me danas ništa ne zabrine i ne smete.


Dolazim naći HRABROST da budem strpljiv/a, da ne izgubim nadu, da prihvatim razočarenje, znajući da ćeš Ti sve okrenuti na moje dobro. Dolazim naći LJUBAV, tako da me ništa ne učini ogorčenim/om, tvrdim/om i neljubaznim/om.


Dođoh početi ovaj dan s Tobom i želim ga nastaviti s Tobom, tako da to bude dan bez ikakve žalosti. Oče, Ti si moja providnost, znam da ćeš Ti providjeti sve moje potrebe.


Oče, Ti si moj zaštitnik, sačuvaj me ovoga dana od svih mračnih sila, prekrij me predragocjenom Krvlju Tvoga Sina Isusa i okruži me svojim anđelima. Ovo te molim u Isusovo Ime. Amen!