Asylum

Vrijeme je za poslijepodnevnu kavu

Apokalipsa je pred vratima

Dobro jutro, Europo!








 

Što se to dogodi s ljudima? Imala sam prijatelja s kojim sam sedamnaest godina dijelila dobro i zlo. Davala od sebe samo dobro. I onda najedanput, iz čista mira, kaže mi da sam postala zla i da ne želi da mnom imati nikakve veze. Moja reakcija, zbog koje nisam već godinu dana požalila, bila je srušiti sve mostove. Ipak, pitala sam se što se dogodilo. Jučer sam naišla na objašnjenje:

Obitelj je osnova Gospodinova plana i sile zla koncentriraju sav svoj potencijal da ga unište jer znaju da će uništenjem obitelji biti uzdrmani temelji božanskog plana. 


Rat Zloga protiv Gospodina njegov je rat protiv obitelji, a rat Zloga protiv obitelji uporište je njegova rata protiv Gospodina, jer obitelj je slika Božja, od početka stvaranje ovog svemira. Zli se fokusira na uništenje obitelji, temelja Božjeg plana.


Čuvajte svoje obitelji i držite ih podalje od spletki Zloga kroz prisutnost Božju u njima. Štiti ih i čuvaj molitvom i dijalogom, međusobnim razumijevanjem i praštanjem, poštenjem i vjernošću, a nadasve slušanjem. 


Slušajte jedni druge svojim ušima, svojim očima, svojim srcem, svojim ustima i dlanovima svojih ruku i držite huk buke svijeta daleko od svog doma jer je to poput bijesne oluje i silovite val – kada uđete u kuću sve će pomesti i sve rastjerati. 


Čuvajte toplinu obitelji, jer ona cijelog svijeta je ne može nadoknaditi.
 
- Sv. Charbel Makhlouf -

Dobro jutro, ekipa!

Djeca koja su začeta, a nisu rođena nisu prestala postojati. Njihove duše su besmrtne i ona žive. Puno puta sam u razgovorima s osobama koje su počinile pobačaj čuo riječi poput: "Da bar mogu vratiti vrijeme i ne učiniti to." 
Pobačaj ostavlja posljedice na duh, dušu i tijelo i moguć je kako jednom reće don Damir Stojić zato što ne čujemo krik nevinog djeteta u utrobi majke, ali kad bi ga čuli krv bi nam se zaledila u venama!
Život svakog začetog djeteta je dar, čuvjamo ga!

Stjepan Ivan Horvat 

MOLITVA OCA ANTE


Jutarnja molitva


"Pozdrav Ti dajem, o Bože, u zoru dana, u zoru života.
U jutarnjem pozdravu ja dobih Tebe, 
i dobivši Tebe, o što mi više još treba?!
U dubini srca moga ljubavi Svoje oganj upali, 
srećom ispuni srce nemirno moje,
koje žudi za srećom ljubavi Tvoje.
Rijekom milosti srce mi suho poplavi, 
nadom božanskom beznadni život oživi,
ljubavi Tvoje oganj upali, 
da ljubeći i primivši braću svoju, 
i Tebe ovoga dana primiti mogu!
Pozdrav Ti dajem, 
o Bože, jutarnji pozdrav života moga primi!"


 - Otac Ante  Gabrić 

Trebamo li doslovno okrenuti drugi obraz kad nas udare po jednom?


Ljudi obično misle da je kršćanin uvijek pozvan na opraštanje i na pasivno držanje u tom opraštanju. Kao da bi kršćanin trebao biti nemoćno janje kojega svi mogu ranjavati, krasti i ubijati. Oni se pri tom obično pozivaju na Isusove riječi: „Ako te tko udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi.“ Pri tome, međutim, zaboravljaju da je Isusa pred velikim svećenikom jedan od slugu udario po obrazu, a da mu Isus nije okrenuo i drugi obraz, nego mu odgovorio: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo, ako pravo, zašto me biješ?“ Očito je, dakle, da Isus nije mislio tako naivno, kako mi želimo shvatiti Evanđelje. Kršćanin je prvenstveno borac za novi svijet, na njemu je da učini sa svoje strane sve što može, a čudesa imamo pravo očekivati tek kad smo učinili sve što je u našoj odgovornosti. Isus je prošao svijetom čineći dobro, a ne čekajući da kraljevstvo Božje dođe samo od sebe. Napokon, to ga je stajalo života. Bio je ubijen, izrugan, ponižen. Bio je silno aktivan, a istovremeno prepun molitve, očekivanja Očeve pomoći.


Tako je i s opraštanjem. Vidimo li da netko griješi, nije na nama da to mirno gledamo, misleći da ga nemamo pravo opominjati ili onemogućiti u zlu. Ljudi proglase svojim križem ono što im je zapravo propust, što su trebali činiti, ali iz duševne ili tjelesne lijenosti to nisu učinili. Tako svoj grijeh propusta i lijenosti uzdižu do plemenitog nošenja križa. Što dakle treba učiniti s čovjekom koji neprestano griješi, vrijeđa te, bezuman je, iskorištava tvoju dobrotu, ljenčari i živi na tvoj račun, traži od tebe milostinju, a sam neće da radi i time ismijava tvoju dobrotu, tvoju životnu muku?
Isus kaže: „Ako pogriješi tvoj brat, idi, opomeni ga; posluša li te, dobio si brata!“ Vidiš li, dakle, da griješi čovjek blizu tebe, opomeni ga, pouči, pokaži mu pravi put. No, nemoj ga opominjati na taj način kao da si ti bolji od njega, kao da si ti svetac, a on zločinac. Tako ćeš ga samo povrijediti. Priđi mu kao onaj koji je sam griješio i koji voli istinu, ljubi čovjeka koji griješi. Tad će i tvoje riječi zvučati drugačije, prihvatljiviji će biti ton tvoje opomene, čovjek će osjetiti da ti je stalo do njega, da ga spašavaš i ljubiš, a ne da braniš neku anonimnu opću pravdu.


Teško nam je umjeti dobro opominjati jer obično postajemo oholi gledajući kako smo mi bolji, a onaj nevaljao. Sjeti se kako neke pobožne osobe znaju opominjati psovača da ne psuje. Psovač postaje tada još rogoborniji, arogantniji i još više psuje umjesto da se obrati.
Počni ljubiti onoga koga želiš obratiti, moli za njega, zavoli ga, zahvaljuj Bogu za njega i uspjet ćeš reći svoje riječi tako da će se on zaista zastidjeti svoga djela, ali i zaželjeti biti drugačiji i tebe prihvatiti. Samo ponizan čovjek može navesti ljude da poprave svoj način života. Važno je najprije oprostiti, prihvatiti toga čovjeka, a tek ga onda opomenuti.


Tomislav Ivančić

Vjera u Boga uključuje vjeru u to da je biti rođen u ovakvo vrijeme i usred ovakva stradanja blagodat. Ona iziskuje nadu koja nadmašuje svaku nostalgiju i svaku utopiju. Tu smo gdje jesmo, dakle Stvoritelj želi da budemo tu. Živimo u vrijeme bijede, dakle savršen je trenutak za milosrđe. Trebamo ostati gdje jesmo i biti sigurni da nismo mogli bolje proći. Ne trebamo se pouzdavati u budućnost ni žaliti za prošlošću, nego služiti Božjoj prisutnosti u svemu, otkriti Vječnoga u vremenitom, živjeti na zemlji ljubav koja je već – anque es de noche, premda tama vlada – nebeska ljubav."


Fabrice Hadjadj

Somehow we will pull out the  headphones  from our ears and  listen to our hearts.  And suddenly we will  understand that  music is everywhere:  in the  breath of the wind,  in the patter of the rain,  in the flight of  birds.
   We  will hear   thoughts  and  quiet  whispers  of  trees,  flowers  and  even the  silence of  clouds.
    And  in this  melody there  will  not  be a  single  false  note,  not a single...

Olga Zavada

BUDI ČOVJEK DJETINJE DUŠE
EFA RIJEČI, 21. 5.


(Mk 9,35-37)


On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“




U našem su svijetu ugledniji, mnogo ugledniji oni koje poslužuju nego oni koji poslužuju. I ne odnosi se to samo na 'neke druge', nego i na nas. Pitam se – u tom duhu – koliko je Isus, posljednji od posljednjih, ugledan među nama? Koliko se u našim životima, u našim službama, u njega ugledamo? 


Protek vremena toliko toga otplavi i tako otkrije mnoge, u svoje vrijeme nedovoljno uočene dragocjenosti. Nedovoljno uočene ljude. Pogledaj oko čijih se grobova okupljaju ljudi koji traže, mole i čeznu.  Razumiješ o čemu govorim. Isus nam kao primjer kakvima nam je biti pokazuje na dijete. Pritom možemo vidjeti i gdje ćemo – budemo li poput djeteta – biti: u Isusovu zagrljaju.


Vjerujem da si i ti imao sreće – bio blagoslovljen – da među ljudima svih životnih dobi, upoznaš ljude djetinje duše. Događa se da su oni najstariji među nama najizrazitije djetinje duše. Djetinje, ne djetinjaste duše. Oni su duboko iskusili, životno razumjeli, što znači, ljudski, kršćanski dozrijeti.
Eloi Leclerc, svećenik franjevac, jednu svoju molitvu zaključuje riječima: „Kriknut ću ti krikom koji se izdiže iz dubina svih godina:
Oče, bio sam u napasti da budem odrastao čovjek, a tvoje sam dijete.“


Pripremio: Stjepan Lice

This new day has greeted us with no rules; unconditional opportunity. Do not dilute the power of this new day with the hardship of yesterday. Greet this day the way it has greeted you; with open arms and endless possibility.

-Steve Maraboli