Asylum

Da li smo izgubljeni tražeći između Boga i svijeta ili smo oteti od grijeha kada se udaljavamo od Boga? Luka u evanđelju od četvrtka (Lk 15, 1-10) piše o izgubljenoj i nađenoj ovci i drahmi, o veselju čovjeka i Boga.

Danas je pronađena malena Cleo, oteta djevojčica u Australiji. 18 dana su ju tražili te iako je statistički bilo malo nade da će ju naći živu, nitko nije posustajao. Tražili su ju profesionalci i dobrovoljci. Ne treba puno objašnjavati niti motivirati nikoga kada je u pitanju četverogodišnje dijete.

"Policijski tim provalio je u zaključanu kuću i pronašao djevojčicu, a jedan od policajaca ju je podigao u naručje i upitao kako se zove. Odgovorila mu je: 'Zovem se Cleo.' Taj je trenutak rasplakao policajca"...Chris Dawson bio u suzama nakon što je čuo za čudesni pronalazak djevojčice. "Kada je jutros primio poziv, slomio se i zaplakao. To dovoljno govori, on je policijski veteran i to se rijetko viđa. Mislio sam da su šanse da djevojčica bude pronađena jako male."

Koliko je veselje čovjeka kada se nađe dijete, koliko suza i radosti za jednim malenim anđelom. Slično je i kada je dijete bolesno, mnoga srca se pokrenu, iskopaju se posljednje snage, gori svako srce. No, kako Bog gleda na naše "bolesti", izgubljenosti, otmice od zla i grijeha? Što mislite koliko nas sam Bog traži, kako preokrene sav svijet i pošalje stotine nebeskih i ljudskih anđela da nas nađu. Kolike molitve i suze majki, očeva...koliko ljubavi poznatih i nepoznatih za jednu izgubljenu ovcu su potrebne za nas..

Svaki život je svet jer je za svakoga Isus umro na križu mučeničkom smrću. Koliko nas Bog traži, koliko nas voli, pitajmo se svaki dan, u svakoj molitvi...i ne prestanimo Ga tražiti, potrčimo ususret Bogu, skočimo mu u naručje kada nas pronađe....u ispovijedi, na misi, u mračnom kutku studene crkvice, u sreći drugih...i ne sramimo se pustiti suzu, jer možda i Bog plače poput iskusnih policijskih veterana kada su našli malenu Cleo...Bog nas doista voli još i više...svaki put je ludo sretan kada nas nađe... naš Bog...

Krešimir Josip

Pronađi djevojku koja čita. Pronađi djevojku koja potroši više novca na knjige nego na odjeću, koja ima problema sa manjkom prostora jer ima previše knjiga. Pronađi djevojku koja ima listu knjiga koje želi pročitati, koja ima člansku iskaznicu u knjižnici od malena.
Pronađi djevojku koja čita. Znati ćeš da to čini jer uvijek ima nepročitanu knjigu u torbi. To je ona koja ljubazno gleda preko polica u knjižnici, ona koja pusti suzu od sreće kada nađe knjigu koju već dugo želi. Vidiš li čudnu djevojku koja njuši stranice stare knjige u antikvarijatu? To je ta. Oni nikad ne mogu odoljeti njušiti stranice, pogotovo ako su žute i izlizane.
To je djevojka koja čita dok čeka kavu u kafiću na kraju ulice. Pogledaš li u njenu šalicu vidjet ćeš vrhnje kako pluta na vrhu jer ju i ne pije, već je zadubljena u knjigu. Izgubljena u svijetu autorova stvaralaštva. Sjedi kraj nje. Pogledat ćete ljutito, kao što to čine svi koji čitaju kada ih ometaš. Pitaj ju sviđa li joj se knjiga.
Kupi joj još jednu kavu.
Reci joj što zbilja misliš o Murakamiu. Pitaj ju da li je prošla prvo poglavlje Družine. Moraš razumjeti da ako kaže da razumije James Joyceovog Ulika, to kaže samo da bi zvučala inteligentno. Pitaj ju da li joj se sviđa Alisa ili bi željela biti Alisa.
Vrlo je jednostavno biti s djevojkom koja čita. Daruj joj knjigu za rođendan, Božić, godišnjice. Daruj joj poklon satkan od riječi, u poeziji i pjesmama. Daruj joj Nerudu, Pounda, Sextona, Cunningsa. Pokaži joj kako znaš da su riječi gotovo kao ljubav. Morat ćeš razumjeti da ona zna razliku između knjiga i stvarnosti, ali svedno želi svoj život učiniti svoj život kao najdražu knjigu. I nije tvoja greška ako to i čini.
Ona mora, nekako mora tome svemu dati priliku.
Laži joj. Ako razumije sintaksu, razumjet će zašto si joj lagao. Ona zna da iza riječi stoje i neke druge stvari: motivacija, vrijednost, dijalog. I to neće biti kraj svijeta.
Razočaraj ju. Djevojka koja čita zna da razočaranja uvijek vode kulminaciji. Djevojka koja čita razumije da stvari nekad dođu do kraja, ali uvijek možeš napisati nastavak. Da možeš uvijek iznova započeti i dalje biti junak. Ali život svakako mora imati i pokojeg zlikovca.
Zašto bi se bojao svega što nisi? Djevojka koja čita razumije da ljudi, kao i likovi se razvijaju. Osim u Twilight serijalu.
Ako nađeš djevojku koja čita, čuvaj ju. I kada ju pronađeš kako u kasne sata sjedi s knjigom na krilu i plače, skuhaj joj čaj i zagrli ju. Ponekad je možda izgubiš na nekoliko sati, ali ona će ti se uvijek vratiti. Govorit će kao da su likovi iz knjiga stvarni, jer barem na kratko, oni i jesu.
I zaprosi ju u balonu, ili na rock koncertu. Ili prilikom jednog spontanog razgovora preko skaypa kada ju pozoveš da joj zaželiš bez oporavak od dosadne prehlade.
Tako ćete se jako smijati da ćete se pitati kako to da vam pluća još nisu pukla od smijeha. Zajedno ćete napisati priče vaših života. Imat ćete djecu sa čudnim imenima i još čudnijim ukusima. Ona će vašu djecu upoznati sa Mačkom u šeširu ili jednom i sa Aslanom. Zajedno ćete šetati kroz zime kako budete starili zajedno, ona će ti recitirati Keatsa hladnim dahom dok ti budeš otresao snijeg sa cipela.
Pronađi djevojku koja čita, jer ti to zaslužuješ. Zaslužuješ djevojku koja ti može život učiniti zanimljivijim nego misliš. Ako joj možeš samo ponuditi monotone i ustajale sate, samo polovičnu ponudu, onda ti je bolje da budeš sam. Ako želiš svijet, sa skrivenim svjetovima iza sebe, pronađi djevojku koja čita.
Ili još bolje nađi djevojku koja piše!

Pavo Živković

Hvala ti na odgovorima, Metka.. ja cu se svakako osvrnuti na njih narednog tjedna. :) Mozda novim pitanjima ili dodatnim razmisljanjima.

Ugodan vikend suprugu, tebi i ostalim clanovima obitelji.. :) I samo jako u nove pobjede!

metilda wrote:Hvala, Venus!

Ja sam ti slaba na prosjake. Ovdje kod nas ih uopće više nema, zabranjeno je prosjačenje. Ali kad dođem u Zagreb pune su ih ulice, posebno oko crkava. Naša je crkva Svetog Križa pa sam tamo svaki dan. I svaki dan mi se netko unese u lice sa prošnjom i blagoslovima. Uvijek imam sitnice u torbi za svakog od njih. Nedavno nisam imala nego 20 kn i priđe mi skroz mlada djevojka i ispriča priču o sestri koja boluje od karcinoma. Najprije sam je odbila a nakon mise vidim je da i dalje prosi. Zovem je da dođe i dam joj tih 20 kn. Lijepo smo popričale nakon toga. Ne znam što ju je doista nagnalo na takav način zarade, ali kako u svakom čovjeku a tako i u prosjaku gledam Krista, ne mogu ih odbiti. Možda je baš jedan od njih uistinu Krist sam.
Nikad neću zaboraviti jednog prosjaka iz davne 1989. Bio je Uskrs, ja s dvoje male djece i trudna s trećim, stisli se svi u nedovršenoj kući,  tek se ustali nakon slabo prospavane noći pa grintavi, kad zvoni netko na vrata. Otvorim ja i dočekaju me najljepše plave oči koje sam ikad u životu vidjela. Starac od nekih 80 godina, u lijepom sivom kaputu sa sivim šeširom i štapom u ruci, uredan, obrijani, vedar, i pita nešto za pojesti. Toliko sam se zbunila da se i ne sjećam što sam mu dala, jabuke, kolače, novac... Ali te oči nikada neću zaboraviti i kako me je milo pogledao i zahvalio. Stalno mislim na njega. Nedavno sam kod susjede ispričala o njemu i ona ga se također sjeća. Mislim da je to jutro Isus hodao našim gradom.

Lijepo od tebe, da, dobro si to rekla, slabost na prosjake. Stvar je u tome da ih davanjem potičemo da i dalje prose, a ne da traže posao koji bi ih održavao i davao im osjećaj dostojanstva. Ne ulazim u ničije razloge zašto je nekom kako je, ne prosuđujem niti osuđujem, svako zna najbolje za sebe. Ima jedna žena u centru koja uvijek viče jednu te istu rečenicu da nema kruha, i tako uvijek godinama. Pa tko bi normalan bio na to imun, sramota je zapravo da je u 21.st. itko gladan, no činjenica je da gladnih ima puno, po cijelom svijetu unatoč turističkim letovima u svemir (to me boli, zapravo ta neravnoteža). Gledam širu sliku. Nije rješenje poticati na prosjačenje, nego napraviti nešto da se tom čovjeku digne duh do te razine da se želi pomaknuti s crte očaja i pokrenuti sebe da podigne duh i radi, jer rad zbilja oplemenjuje i daje osjećaj da smo full živi. Na to sam mislila.

Bolest je glasnik ograničenosti boravka na zemlji. Ona može biti prijatelj koji ti pomaže da se središ, da se odmoriš, uzmeš si vremena, da otkrivaš jednostavno gledanje života. Bolest te želi povesti u mir, ali i u tebi otvoriti vrata i prozore za druge dimenzije življenja. Prije si radio, sad trpiš, prije si planirao, sad si u nečijem planu, prije si mislio da sve o tebi ovisi, sad sve ovisi o drugima i Bogu. Prije si bio glasan, sad si tih, prije si vrijeđao, sad je vrijeme za pomirenje, prije si prezirao druge, sad ih počinješ poštivati, prije si bio ohol, sad ponizan. Prije si živio, sad umireš, prije si gledao samo zemlju, sad ti je nebo bliže.
Bolest je čas kad ne možeš puno računati na
ljude, ali se možeš potpuno osloniti na Boga. To je čas tvoje molitve, čas tvoje raspetosti na križ, čas tvoje boli, žrtve, čas onog negativnog, mračnog, teškog u životu. Ali, to je i čas milosti, samilosti i ljubavi Boga i drugih prema tebi. To je trenutak kada možeš okajati svoje grijehe, vratiti se prvoj ljubavi, oprostiti svima koji su te povrijedili i moliti za oproštenje i pomirenje sa svima. To je trenutak kada možeš obnoviti svoje dane i svoj život. Ostao ti ovdje na zemlji ili morao poći odavde, to će te učiniti sretnim, zdravim u duši.

Bolesnik se postaje da bi se ozdravilo od neke druge bolesti, bolesti duše.

(Otmjenost duše - Tomislav Ivančić)

violator wrote:Hvala ti na odgovorima, Metka.. ja cu se svakako osvrnuti na njih narednog tjedna. :) Mozda novim pitanjima ili dodatnim razmisljanjima.

Ugodan vikend suprugu, tebi i ostalim clanovima obitelji.. :) I samo jako u nove pobjede!

Hvala violice. Nadam se da sam ti uspjela nešto pojasniti.
A muž baš i nije dobro, terapija ga je uništila i usprkos dobrim nalazima krvi nije mogao primiti novu dozu, odgođena mu je za tjedan dana. Do tada treba bolje jesti da makar može hodati.

@venus - Crkva je davno preporučila da se prosjacima ne daje milostinja, ali ja nekako ne mogu proći pored njih a da im ne dam neku sitnicu. Jedino me romski prosjaci jako ljute, posebno njihove žene s malom djecom u naručju. Čitala sam jedan članak o njima, kako se nitko nije zapitao zašto ta djeca samo spavaju i nikada ne plaču. Autor je zaključio, čini mi se ispravno, da su djeca drogirana. Tu je zakazala pravna država i dječja pravobraniteljica. Tu bi djecu trebalo uzeti, pregledati i ukoliko se pronađe droga ili alkohol u krvi oduzeti i zbrinuti. To je čisto zlostavljanje djece i treba to tako okarakterizirati. No mislim da nedostaje političke volje da se ne bi zamjerilo romskoj zajednici.

Prije je kod nas dolazila druga vrsta romkinja, vjerojatno ona iz Leviathan2 (forumaš) plemena. One su prodavale stolnjake i posteljinu. Jednom mi se  jako svidio jedan stolnjak i rekoh kupit ću ga. Ona ga spremi u torbu i kaže mi da pogledam druge, možda će mi se više svidjeti. Hajde, mislim, mogu pogledati. Ali htjela sam baš taj, pa ona izvadi stolnjak iz torbe, ja platim i ona ode. Nakon nekog vremena razmotam ga da ga bolje pogledam kad imam što vidjeti - stolnjak pun rupa i tragova od kave. Ona je znači imala ogledni primjerak i vješto manipulacijom mi je prodala neupotrebljivu stvar. Ali samo tada i nikada više. Srećom, davno su prestale dolaziti u Metković. Ali tko zna koliko su žena tako prevarile.
Romi su široka tema, imala bih još loših iskustava koje su drugi imali s njima za ispričati.

Dijalog nam je potreban, a ne toljage

Jednosmjerna ulica ima samo jedan mogući završetak puta. Uvijek vodi do - zida. A kada čovjek dođe ispred zida, ako je taj zid velik, a nerijetko se nalazimo baš pred takvim zidovima - a čovjek ne može nazad, događa se pucanje. Pucanje nam ne treba. U "pucanju" čovjek ne može pronaći rješenje problema. Kao i u panici i u strahu.

Nama treba dijalog. I hrabrost. Svih udruga, institucija, znanstvenika, Katoličke crkve i drugih vjerskih organizacija. Trebamo svi - razgovarati.

Trebamo zajedno sjesti, tražiti odgovore. Kada se ne razgovara, onda se u šumu komunikacija građani ne snalaze. Kako većina medija i pojedinci namjerno i sustavno šire strah i paniku - ljudi su pogubljeni. Mnogi vjernici su razočarani i Crkvom od koje su očekivali - sidrište. Ovdje vidim ogromni potencijal napretka i rasta u dijalogu. Vjerujem da će ovo biti bolje.

Imamo pravo dobiti odgovore o smislenosti COVID putovnica kada i zaraženi šire virus, a njih se ne testira. Na primjer, u Hrvatskom saboru možda tako šeta osoba koja je cijepljena 2x ne testira se i uredno prenosi zarazu SVIMA pa i onima koji spadaju u rizične skupine.

Imamo pravo dobiti točne odgovore o cijepljenima koji su preboljeli, o cijepljenima koji su završili kao zarazni ili koji su hospitalizirani. Imamo pravo znati što se događa s nuspojavama, koliko ih je točno, što s nekim smrtima koje se povezuju s nekim cjepivima. Imamo pravo, ukratko, na ISTINU.

Kada je znanstveno dokazano da i cijepljeni prenose virus, a takvi se mogu slobodno šetati - onda se građani s pravom bune i negoduju. Ali, tako raste i opće nepovjerenje. Ljudima treba objasniti da se virus NE može zaustaviti. Niti jednom mjerom. To govore vodeći znanstvenici svijeta (Ferguson, Ioannidis).

Imamo pravo razgovarati o pristupima liječenju, o načinima liječenja, o našoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Imamo pravo pitati zašto BAT koji košta 6kn se ljudima naplaćuje po stotinu i više kuna? Imamo pravo pitati zašto Država dopušta da milijarde zarađuju na PCR testovima interesne skupine? Imamo pravo znati zašto se ne ide u konkretno istraživanje da točno znamo ukupan broj preboljelih?

To su sve teme o kojima treba razgovarati.
Većina medija je naprosto nevjerojatna. Podcjenjivačka, isključujuća, sklona etiketiranju.

Žalosti da oni koji bi trebali biti stup demokratskih procesa, fajtera za slobodu misli, riječi i djela - ili šute ili pušu u rog ekstremista sa strane vaksera koji sa svojim ponašanjem i djelovanjem se uopće ne razlikuju od onih antivaksera s druge strane.

Dakle, molim vas. Budimo razboriti. Stanimo na loptu. Ne napadajmo luđački jedni druge. Prekinite više s tolikom agresijom i gorčinom. Ne sudjelujmo u procesu potpune destabilizacije našeg društva. Zar stvarno ne vidite da nas namjerno dijele? Ništa nećete napraviti, baš ništa u stanju bijesa i mržnje. Osim što ćete teško naštetiti sebi i drugima.

Ja ću i dalje zagovarati slobodu svakog pojedinca. Da tko god želi - ima se pravo cijepiti.

I to je legitimno. Isto tako, tko god ne želi - ima pravo ostati necijepljen, ali ne smije biti diskriminiran.
Demokracija je takav sustav. Ali, i nju se njeguje i razvija. Ajmo tome doprinijeti.

Marin Miletić

Zakopaj svoju umišljenost! Bahatost. Zakopaj je, čovječe! Tko ti je rekao da si nešto više od drugoga? Nešto bolje? Čim počneš tako razmišljati znak je da si daleko ispod drugoga. Zbog marke odjeće se tako ponašaš? Kuće koju imaš? Nekog položaja u društvu? Znaš li da sve to već sutra možeš izgubiti? I što ćeš onda? Tko će ti se javiti? I hoćeš li moći računati na one koje si nekoć zvao prijateljima?

Znaš postoji ono nešto što se zove prava veličina. Jednostavnost. Čist obraz. Ispružena ruka onom do sebe. Malo je onih koji to razumiju. Velika je stvar kad se na tebe može računati. Kada je nekom drago što te vidi. I raduje ti se kao malo dijete. Eto takav trebaš biti. Čovjek prije svega. Čovjek poslije svega. I sve stvari dolaze na svoje mjesto. Jer si ti na svom mjestu.

- Mario Žuvela

Nikad svoje velike prijatelje, svoj predivan život i voljenu obitelj ne bih zamijenio za manje sijedu kosu ili ravniji trbuh.
Kako sam postajao stariji, postajao sam sve više i više prijatelj i sve manje kritičan prema sebi.
Postao sam svoj prijatelj…
Ne krivim sebe što pojedem previše kolačića, što se ne mogu popraviti u krevetu ili što sam kupio nešto glupo što mi nije trebalo.
Imam pravo biti neuredan i
ekstravagantan.
Vidio sam koliko je dragih prijatelja prerano napustilo ovaj svijet,
prije nego što su shvatili veliku slobodu starenja…
Tko će mi zamjeriti ako se odlučim čitati ili igrati na računalu do četiri ujutro, a zatim spavati do podneva?
Tko će mi zamjeriti ako ostanem u krevetu ili pred televizorom koliko god želim?
Plesat ću uz one divne hitove 70-ih i 80-ih, a istovremeno ću i plakati zbog izgubljene ljubavi…
Ako to želim, šetat ću plažom u kratkim hlačama preuskim za mlitavo tijelo i nesebično ću zaroniti u valove, usprkos osuđujućim pogledima drugih…
I oni će ostarjeti.
Znam da ponekad nešto zaboravim, ali u životu postoje neke stvari koje jednostavno moraš zaboraviti!
Sjećam se važnih stvari. Naravno, moje se srce puno puta slomilo tijekom godina.
Ali slomljena srca daju nam snagu, razumijevanje i suosjećanje.
Srce koje nikada nije patilo, besprijekorno je i sterilno, i nikad neće spoznati radost što je nesavršeno.
Imao sam sreću da sam poživio dovoljno dugo da imam sijedu kosu
i da mi je mladenački smijeh zauvijek ostao na licu.
Mnogi se nikada nisu smijali, mnogi su umrli prije nego što im je kosa postala srebrna.
Kako starite, lakše vam je biti pozitivan.
Manje vam je stalo do toga što drugi misle o vama.
Više ne sumnjam u sebe.
Zaslužujem pravo na pogrešku.
Dakle, odgovarajući na vaše pitanje, volim li ostarjeti, odgovorit ću:
Sviđa mi se osoba koja sam postao.
Neću živjeti vječno, ali dok sam još uvijek ovdje, neću gubiti vrijeme kajući se za ono što se moglo dogoditi ili brinući se o tome što će se dogoditi.
A ako želim, imat ću desert svaki dan.
Razumiješ li?

~ G.G. Marquez

Učitelj je počeo pisati na ploči:
9x1 = 9
9x2 = 18
9x3 = 27
9x4 = 36
9x5 = 45
9x6 = 54
9x7 = 63
9x8 = 72
9x9 = 81
9x10 = 91
Svi su se počeli smijati jer je pogriješio. Točan rezultat za jednadžbu 9 x10 je 90.
Profesor je smireno čekao da se grupa umiri, a zatim je rekao: "Iako sam točno riješio 9 jednadžbi, nitko od vas mi nije čestitao. Ali čim sam pogriješio, ismijali ste me. Tako je to i sa svijetom, u svijetu se čeka vaša i najmanja greška kako bi vas se prozvalo, ismijalo i diskreditiralo.“
Je li to u redu? Ne dopustite da vam puka kritika uništi snove. Ne opterećujte se onime što vam drugi govore i misle iza leđa. Zahvali se na lažnim prijateljstvima i odmakni se od takvih ljudi, posebno od grabežljivaca koji samo čekaju tvoj pad. Letite visoko iznad njihove zavisti jer tada vas ona neće moći ugristi.
Prave prijatelje prepoznajemo onda kad im nemamo što dati, niti ih čime počastiti, ali i u njihovim reakcijama na naše uspjehe i neuspjehe.

(Učitelj)

metilda wrote:

violator wrote:Hvala ti na odgovorima, Metka.. ja cu se svakako osvrnuti na njih narednog tjedna. :) Mozda novim pitanjima ili dodatnim razmisljanjima.

Ugodan vikend suprugu, tebi i ostalim clanovima obitelji.. :) I samo jako u nove pobjede!

Hvala violice. Nadam se da sam ti uspjela nešto pojasniti.
A muž baš i nije dobro, terapija ga je uništila i usprkos dobrim nalazima krvi nije mogao primiti novu dozu, odgođena mu je za tjedan dana. Do tada treba bolje jesti da makar može hodati.

Oprosti, tek sam sada ugledala..

Razumijem.

Mojoj su noni jako pomagale borovnice; nono bi ih nabavljao iz Gorskog kotra od mjestana pa bi ona radila sok i svakodnevno ga pila .. samljela bi i limune i narance (u to vrijeme bilo je samo aparata za fasirano meso), zajedno s korom, umijesala secer i takvu bi smjesu jela triput dnevno (jedna jusna zlica). Odlican booster! :)

E sad, vjerujem da se taj sokic od borovnica moze nabaviti i u trgovinama zdrave prehrane, a mozda mozes kontaktirati i nekog u Gorskom ko(a)tru .. srecom, zivimo u vrijeme kad nam i drustvene mreze u tome mogu pomoci pa vjerujem da se takvo nesto u trenu moze pronaci. :)

P. S. njoj su, npr., znali odgadjati terapiju zbog lose krvne slike (jako su joj padali leukociti), no sokic i smjesa ucinili su svoje. :)

Bit ce to dobro, Metka. Ojacat ce on!

Dobro jutro Violice, dobro jutro svima koji čitaju temu.

Novi je dan, nova prilika za ispunjavanje dobrih odluka. Jučer je bilo naporno, ulovili smo tri sata bez kiše za ubrati 250 kg mandarina. Sin i ja beremo sami pa smo zadovoljni rezultatom jer smo bili mokri do kože od mokrog lišća. A ove godine sve dobro rodilo. Nadam se da će imati tko i obrati.

Ali bila sam preumorna za pisanje. Draga, hvala ti na dobrim željama i tvom optimizmu. I ja sam takva, možda malo i preoptimistična za mužev ukus jer se on bori sa vrlo teškim nuspojavama kemoterapije. Vjerujem da se u Konzumu mogu naći borovnice, dobro si mi savjetovala. A dajemo mu sok od aronije koja je izvrsna za imunitet i jačanje organizma. Vidjet ćemo što nam nosi sljedeći četvrtak kad bi morao primiti novu dozu. Sve predajemo u Božje ruke i znamo da će sve biti baš onako kako treba.

Svima želim ugodnu i blagoslovljenu nedjelju.

[ŠTO JE ISTINA?]

S tugom primjećujemo da nemamo u društvu intelektualce na koje bi se mogla osloniti istina. Intelektualac je znanstvenik i čestit stručnjak kojemu su istina i poštenje, moralni stav i karakterni profil iznad svakog interesa i koji zbog toga ima ugled i dostojanstvo u društvu. Samo čestit čovjek može biti kompetentan i vjerodostojan. Imamo bezbroj obrazovanih ljudi, ali malo intelektualaca. A ni to malo njih ne usudi se podmetnuti odgovorno leđa i u javnosti zastupati ono što je istina.
Zato se svi pitamo, a što je istina, kako naprijed, imamo li budućnost? Očito je duhovna obnova prvi zadatak svih odgovornih u društvu, kako u Crkvi tako i u državi. No duhovna obnova počinje tamo gdje svaki od nas počinje biti hrabar radi istine i poštenja. Ako odmah odlučiš biti bolji, onda je duhovna obnova već počela.

(Vapaj za dobrim ljudima - Tomislav Ivančić)

OTPOR
Podijeli, uključi se. Ne drži pognutu glavu

Htjeli ste, dobit ćete OTPOR.
Sada je svima jasno: HDZ vodi društvo prema OBVEZNOM cijepljenju. Nema demokracije. Nema slobode izbora. Ne zanima Plenkovića, Beroša, Capaka i Markotić što i cijepljeni prenose zarazu i tako ugrožavaju sve rizične skupine.

Imam pouzdani izvor, vladajući su tražili od urednika medija da STIŠĆU na najjače u agendu cijepljenja. Ne zanimaju ih preboljeli, nas 60% u društvu. Ništa ih ne zanima.  E pa dobro. Stožeraši i HDZ niste htjeli poslušati narod? Niste htjeli razgovarati? Niste htjeli slušati zdravi razum? Dobro. Sada ćete dobiti. OTPOR. OTPOR. OTPOR.

Pozivam sve učitelje da se učlane u sindikat koji će ih braniti. Koji će stati iza svakoga od vas dragi učitelji. Puno vas je. Pokažite otpor. Bez covid potvrda se može ići kockati, kupovati po centrima, djeca normalno u školu, a vas ucjenjuju. Podignite glave. Niste stvoreni da klečite pred Stožerom i HDZ-om. Studenti, zašto šutite? Maknite se od HDZ-ovih organizacija. Organizirajte se. Pružite i vi mirni otpor. Za ime Boga dragoga pitanje je slobode. Pitanje je u kakvom društvu će živjeti vaša djeca sutra?

OBAVIJEST novog sindikata koji će se boriti protiv tiranije Stožera Važno
Poziv svim prosvjetarima, zaposlenima u školstvu i odgojiteljima koji su protiv nametanja cijepljenja, testiranja i štetnih i beskorisnih kovid potvrda da se jave u grupu ZNP - za naša prava https://www.facebook.com/groups/942955539616686/
Umreženi smo po školama, osnovali smo novi sindikat koji će se boriti za naša prava te podižemo kolektivnu tužbu.

Ajmo ljudi. Studenti. Radnici. Učitelji. Branitelji. Braćo navijači. Torca, Kohorta, Demoni, Armada, Boysi. Čuvari naših gradova. Vrijeme je. Da sačuvamo slobodu. Za mirni otpor onima koji ruše temeljne slobode čovjeka i donose zakone protivne zdravom razumu.

Uđite u moju Telegram grupu, tu ćete isto dobiti sve informacije o budućim akcijama. I nebojte se onih koji špijaju, narod je jači. Dosta ih je više bilo.

https://t.me/joinchat/J_j8_YnLVfVhYWE0

Marin Miletić

Biti zahvalan znači sjećati se dobrih stvari u životu, neprestano gledati u svjetlo te postajati svijetao.
Potrebno je ponovno se zagledati u Božje lice, gledati preko horizonata zemlje i smrti tamo kamo idemo. Potrebno je iznad svake boli vidjeti sreću, iznad svake tame svjetlo, iznad svake depresije vidjeti olakšanje i zdravlje. No, da bi se to moglo potrebno je neprestano zahvaljivati i tražiti zašto bismo mogli zahvaliti.

Zahvaliti Bogu što smo danas ustali ujutro, zahvaliti što smo imali kamo poći spavati, zahvaliti što smo imali nešto pojesti, što smo mogli disati, što imamo sobu, krevet, što imamo jelo, ljude, zahvaliti za tramvaj, autobus, za vlak, zrakoplov, zahvaliti za komadić jabuke, banane, za komadić mesa i kruha. Zahvaliti Bogu za svoje noge, srce, pluća... Zahvalnost je život, tko zahvaljuje taj je vječan. Tko zahvaljuje taj će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će nadvladati smrt. Jer, tko zahvaljuje taj doziva Boga u svoju situaciju i tad postaje velik kao Bog. On prebiva u Bogu, a Bog prebiva u njemu.

(Budi odvažan i hrabar - Tomislav Ivančić)

Ponekad imam cudan osjecaj, gotovo poput hladnoce, ledenih jezuraca koji prolaze tijelom, da sam usred neke vjekovne bitke za dusu samog Svijeta.

metilda wrote:Dobro jutro Violice, dobro jutro svima koji čitaju temu.

Novi je dan, nova prilika za ispunjavanje dobrih odluka. Jučer je bilo naporno, ulovili smo tri sata bez kiše za ubrati 250 kg mandarina. Sin i ja beremo sami pa smo zadovoljni rezultatom jer smo bili mokri do kože od mokrog lišća. A ove godine sve dobro rodilo. Nadam se da će imati tko i obrati.

Ali bila sam preumorna za pisanje. Draga, hvala ti na dobrim željama i tvom optimizmu. I ja sam takva, možda malo i preoptimistična za mužev ukus jer se on bori sa vrlo teškim nuspojavama kemoterapije. Vjerujem da se u Konzumu mogu naći borovnice, dobro si mi savjetovala. A dajemo mu sok od aronije koja je izvrsna za imunitet i jačanje organizma. Vidjet ćemo što nam nosi sljedeći četvrtak kad bi morao primiti novu dozu. Sve predajemo u Božje ruke i znamo da će sve biti baš onako kako treba.

Svima želim ugodnu i blagoslovljenu nedjelju.

♡

violator wrote:Ponekad imam cudan osjecaj, gotovo poput hladnoce, ledenih jezuraca koji prolaze tijelom, da sam usred neke vjekovne bitke za dusu samog Svijeta.

Mislim da je svako stoljeće i svako vrijeme takvo. Samo što svijet nije bio globalno selo pa ljudi nisu mogli kao sada vidjeti svu bol svijeta. Brinuli su samo za svoj mali komad svemira.

Sjećam se koliko sam plakala kad je počeo rat na Cipru. Mislila sam da je to kraj svijeta kakvog poznajemo. A nakon Cipra koliko ratova i Zemlja još uvijek vrti.

Nakon puno godina shvatila sam da ništa ne mogu promijeniti osim sebe. Biti bolja, empatičnija, brinuti o svojim biljkama, macama, svojoj obitelji. Biti blaga prema ljudima. Zadnji korak pomirenja s ljudima bio je ovdje na forumu. Biti malo svjetlo dobrote u tami naizgled beskonačnog kaosa naš je jedini zadatak. U konačnici će sve biti dobro jer je dobro jače od zla.

Jednog dana nas dvije ćemo se sresti na zelenim nebeskim poljanama i smijat ćemo se danima kad smo ratovale kao Amazonke.
I voljet ćemo se kao sestre.

Kada se zlo u nama i oko nas zgusne, trenutak je to pobjedonosnog početka dobra.

(Minuta za tebe - Tomislav Ivančić)