Asylum

Jednu stvar dopusti sebi svako jutro. Dopusti sebi da se ne uklapaš svugdje, da misliš drugačije, da osjećaš drugačije i da živiš drugačije. Vidjet koliki je blagoslov biti ono što doista jesi. Nemoj pod svaku cijenu biti opsjednut željom da te svi moraju voljeti. To je najbolji put u propast. Ljepota života je kada si svoj, kada imaš svoj put, ostvaruješ svoje čežnje. I imaš svoj mali krug ljudi koji te voli i kojega ti voliš.


Jednoga dana, a moli Boga da što prije dođe taj dan, kada se prestaneš prilagođavati primijetit ćeš kako si postao manje ranjiviji. Jer ništa te toliko ne čini ranjivim kao tvoji pokušaji da budeš drugome ono što ne možeš biti. Pa si zbog toga spreman sve učiniti. Budi dovoljno jak da možeš izdržati da si drugačiji. Budi dovoljno jak da možeš vidjeti da je nekad lijepo biti sam. I živjet svoj život na način na koji vjeruješ i osjećaš. Ne onako kako žele drugi. 


- Mario Žuvela 

Jedna fotografija za analitičare. Ne, ne idem kod pedikera, lak je neuredan i prsti su čvornati. 

metilda wrote:Jedna fotografija za analitičare. Ne, ne idem kod pedikera, lak je neuredan i prsti su čvornati. 

Izgledaš vrlo mladoliko, moram priznati

mativka wrote:

metilda wrote:Jedna fotografija za analitičare. Ne, ne idem kod pedikera, lak je neuredan i prsti su čvornati. 

Izgledaš vrlo mladoliko, moram priznati

Noge su mi glavni adut, ali zapravo se osjećam mlado. 

metilda wrote:

mativka wrote:

metilda wrote:Jedna fotografija za analitičare. Ne, ne idem kod pedikera, lak je neuredan i prsti su čvornati. 

Izgledaš vrlo mladoliko, moram priznati

Noge su mi glavni adut, ali zapravo se osjećam mlado. 

Pa to je najbitnije, al liniju imaš poput tridesetogodišnjakinje pa i mlađe. S veličina?

mativka wrote:

metilda wrote:

mativka wrote:

metilda wrote:Jedna fotografija za analitičare. Ne, ne idem kod pedikera, lak je neuredan i prsti su čvornati. 

Izgledaš vrlo mladoliko, moram priznati

Noge su mi glavni adut, ali zapravo se osjećam mlado. 

Pa to je najbitnije, al liniju imaš poput tridesetogodišnjakinje pa i mlađe. S veličina?

🤫🤭

Volim ljude koji ne pokazuju lažnu veličinu, ljude koji su onakvi kakvi jesu. Ne moraš puno misliti što ćeš tim ljudima reći, na koji ćeš im način reći, kakav ćeš pred njima ispasti. Oni te razumiju što god i kako god im rekao, sve je kod njih posve jednostavno. Takvi ljudi imaju sluha za tvoje probleme, brige, sumnje i strahove. Takvi će te ljudi saslušati bez da razmišljaju o sebi i onome što ti žele reći. Biti u njihovoj blizini je dragocjenost.


Volim ljude koji ne pokazuju drugo lice od onoga kojega imaju, takve ljude ovaj svijet treba više od bilo čega drugoga, svijet koji je pun igrokaza i uloga u kojima se svako pokušava dopasti drugima, biti bolji od drugih, i ne bira načina na koji će to učiniti, ne bira riječi kojima će to ostvariti. Volim ljude koji će ti reći ono što misle jer i onda kada ne budu imali što za reći opet ćeš se u njihovoj blizini osjećati ugodno.


- Mario Žuvela 

metilda wrote:C. G. Jung: samozvani prorok gnosticizma

 


Pred kraj života, Jung je insistirao na tome da se „materija“ i „duh“ mogu uskladiti: „tamna strana“ ljudske naravi mora biti integrirana u jednu jedinstvenu „cjelinu“ koja obuhvaća sve, da bi se došlo do blaže i mekše definicije dobra. Istinsko prosvjetljenje u zamračeni svijet ne dolazi od jednoga svetoga Boga, nego je pravi izvor mudrosti, izvor i vrelo uzvišenoga znanja - „gnoze“ – pametni i briljantni „Lucifer“.

Poganski nauk: gnoza


Konflikt između judeo-kršćanskog monoteizma i poganstva nije ništa novo: to je prastara borba za čovjekovu dušu koja se uvijek iznova vraća. Crvena se nit provlači od poganskih kultova staroga Istoka (uključujući i Kanaan) preko pred- i ranokršćanskog gnosticizma, preko maniheizma Rimskoga carstva i drugih arijskih imperija, preko nekih škola srednjevjekovne kabale i alkemije, sve do renesansnog neoplatonizma, koji naglasak stavlja na magiju, humanizam i znanost. Od toga je samo jedan mali korak do modernog reduciranja ljudskoga duha na psihu – što je preduvjet za današnje oživljavanje poganstva.


Iako C. G. Jung nije bio svjestan svoje uloge u tom razvitku, ipak je jasno spoznavao što će se dogoditi u poganskoj revoluciji. U jednom komentaru iz 1918. o dekadentnom stilu života poslije Prvoga svjetskog rata, napisao je ovo:


„Što se više gubi neosporni autoritet kršćanskog svjetonazora, to se više „plavokosa beštija“ vrti u svom podzemnom zatvoru i prijeti izlaskom, koji će donijeti katastrofalne posljedice. To kod pojedinca poprima oblik psihološke revolucije, a može se pretvoriti i društveni fenomen“[ii].


C. G. Jung je na apokaliptičan način predvidio pogansku preobrazbu Njemačke. Još snažniju proročku viziju imao je njemački židovski pisac Heinrich Heine, koji je prešao na kršćanstvo. Heine je već u 19. stoljeću upozorio:


„Kršćanstvo je – a to je njegova najljepša zasluga – u određenoj mjeri ublažilo germansku brutalnu borbenost ali je nije mogao posve uništiti, i ako se slomi križ, taj talisman koji je drži na uzdi, opet će se probuditi divljaštvo starih boraca, besmisleni bijes o kojemu su nordijski pjesnici toliko pjevali i pisali. Taj je talisman trošan i doći će dan kada će se slomiti. Stari kameni bogovi tada će ustati sa smetlišta i otrti tisućljetnu prašinu iz očiju, Tor će iskočiti sa svojim golemim čekićem i razrušiti gotičke katedrale… Nemojte se smijati mom savjetu, savjetu jednoga sanjara, koji vas upozorava da pazite na sljedbenike Kanta i Fichtea, i na filozofe prirode. Nemojte se podsmjehivati maštaru koji u pojavnom svijetu očekuje onu istu revoluciju, koja se dogodila na području duha. Misao prethodi djelu kao što munja prethodi gromu… U Njemačkoj će se odigrati predstava u usporedbi s kojom će Francuska revolucija izgledati kao bezopasna idila

Za jednu dragu osobu koja previše brine

Koliko još misliš tražiti svoj osjećaj sigurnosti izvan sebe? Nije li to malo čudno? Kad padaš, osoviš se na svoju nogu, ne na tuđu. Kad ti je teško, netko može biti kraj tebe, da te malo utješi, ohrabri, umiri. I samo to. Ali sam sebi moraš reći: „Dosta je jadanja! Život moraš živjeti dalje!“ Nema druge. Možda će jednom doći iz tebe onaj glas koji će ti šapnuti: „Nemaš razloga za brigu“. I ponovno će sve biti u redu. Ali što do tada? Što sada dok se brineš? Dok sumnjaš?


Potraži taj osjećaj sigurnosti u sebi. Sigurno se negdje duboko zavukao. Sigurno je nešto od njega ostalo. Jer prije ili kasnije svi će oko tebe otići. Neki će ostati u lijepom, a neki u ružnom sjećanju. Ali ti ostaješ sam sebi. U hladnim noćima. U danima kada ne znaš što ti je činiti. I zapamti jednu stvar. Teška situacija neće trajati dovijeka. Proći će. I vratiti će se osjećaj mira. A tada čvrsto stisni taj osjećaj sigurnosti u sebi. I reci mu: Ostati sa mnom. Trebaš mi! I ostat će osjećaj sigurnosti u tebi. 


- Mario Žuvela 

Nitko te ne može natjerati da danas započneš ispočetka. Nitko osim tebe. Nakon poraza izgubljene flote, nitko ti ne može kazati: Ostao ti je još jedan brodić. Dovoljan za novo putovanje. Ne gledaj sada na ono što ti je prošlost oduzela i ožiljke koje je ostavila. Neka od najvećih postignuća na ovom svijetu ostavili su ljudi s najvećim ožiljcima. To možeš i ti. I nemjerljive su snage kad odlučiš ići naprijed usprkos mišljenjima ljudi koji ti kažu „ne možeš“.


Svakog dana proslavi jednu malu pobjedu. Probudio si se. Imaš se nečemu radovati. Nekoga voljeti. Imaš nekoga tko će ti biti vjetar u leđa. Proslavi sve svoje slabosti jer ako budeš mudar one danas mogu postati tvoje jakosti. Stavi malo duše u svoj osmijeh i svoju riječ i vidjet ćeš kako će čuda ostajati iza tebe. Imaš šanse napraviti nešto veliko svojim rukama. Ranjen čovjek, koji je odlučio ići naprijed, najveća je snaga koja hoda ovom zemljom.


- Mario Žuvela 

Prvo čitanje:


Kol 1, 1-8




Riječ istine doprla je do vas, kao što se proširila po svem svijetu.




Početak Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima


Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej:
Kološanima, svetoj i vjernoj braći u Kristu.
Milost vam i mir
od Boga, Oca našega!
Zahvaljujemo Bogu, Ocu
Gospodina našega Isusa Krista,
svagda za vas moleći.
Jer čuli smo za vašu vjeru u Kristu Isusu
i za ljubav koju gajite prema svima svetima
poradi nade koja vam je pohranjena u nebesima,
za koju ste već čuli u Riječi istine —
evanđelju koje je do vas doprlo
te plodove nosi i raste,
kao što po svem svijetu,
tako i među vama
od dana kad ste čuli i spoznali
milost Božju po istini,
kako ste naučili od ljubljenog Epafre,
sluge zajedno s nama;
on je, umjesto nas, vjeran poslužitelj Kristov,
on nas je i obavijestio o vašoj ljubavi u Duhu.
Riječ Gospodnja.

Ne ulazimo mi jedni drugima u živote da se međusobno napadamo, kritiziramo, dokazujemo. Tko je bolji? Tko veći? Tko snažniji? Što time dobivamo? Ništa. Tu smo da zaštitimo. Od svijeta. I od loših ljudi. Tu smo da ispužimo ruku. I da pripravimo put tuđoj sreći, a ne da na njihov put nabacujemo neke zapreke. I samo je jedna mala sitnica dovoljna da vidimo veliku razliku. Tko te voli i poštuje. A tko ne. Tko ima prijateljsko lice. A tko masku.


Mi smo u životu drugih da kreiramo onaj čarobni trenutak. Koji će ostati. I koji će se pamtiti. I ništa veliko ne treba da bi se on stvorio. Samo da pokažemo da nam je stalo. Da iscijelimo ranu. I sve odmah biva drugačije. Ljudi govore da vrijeme mijenja stvari, ali zapravo ga mi mijenjamo. Mi odlučujemo s kolikom će snagom volje netko krenuti u novi dan. Nema tog lošeg dana kojega ne može popraviti samo jedna rečenica: „Tu sam, ako me trebaš.“


- Mario Žuvela 

Jednog dana, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad brat vratar otvori teška hrastova vrata, seljak mu sa smješkom pruži prekrasan grozd. “Brate vrataru”, kože došljak, “znaš li ti kome sam donio ovaj najlijepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?”


“Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice.” “Ne! Tebi sam ga donio!” “Meni?” ozarena će lica iznenađeni brat vratar. “Zar si ga baš meni donio?” “Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom.” Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratarevog lica.
Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: “Zašto ja ne bih ovim grozdom obradovao našeg ravnatelja?!”
Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijega bolesnog brata i odluči: “Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi.” Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhat je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojeg je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug, krug radosti.


“Nemoj čekati da netko drugi započne. Na tebi je danas red da otvoriš krug radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S iskrom dobrote moglo bi se početi mjenjati svijet. Ljubav je jedino blago koje se umnaža dijeljenjem. To je jedini dar koji se to više uvećava što se više troši. To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojem se upravo trošenjem više zarađuje. Poklanjaj to blago, razdijeli ga, razbacuj ga na sve strane, do dna isprazni džepove i košare, isprazni čašu i sutra ćeš ga naći još više nego si ga imao jučer.”


Bruno Ferrero 

Ima nešto u životu što ti da snagu kad ti ništa ne ide od ruke. Dobri ljudi. Malo lijepe riječi. Jedan osmijeh. I kao da nestanu svi oni sivi oblaci. Što su se danima skupljali oko tebe. Razumiju oni kad ti se plače. I koliko si suza progutao u sebe. Znaju oni koliko je velika stvar saslušati nekoga i kad taj drugi nema što pametno reći. Znaju kako je to kad se pada i kad nikoga oko tebe nema. Jer su i sami mnogo puta pali i čekali nečiju ruku. 


Razumiju te ti ljudi u dušu. I bez da išta kažeš. Jer imaju jednu čisto i otvoreno srce. I ne prođu oni kroz tvoj život kao što ostali prođu. Iz neke znatiželje i viška vremena. Oni znaju da se tu treba zadržati i zacijeliti ranu. I daju ti riječ da će stvari krenuti na bolje. Jer će biti tu kad god zapne. Ima nešto u životu što ti dade snagu kad ti ništa ne ide od ruke. Ljudi koji imaju dušu. Čuvaj te ljude! U srcu i u životu. Trebat će ti. Trebat ćeš i ti njima. 


- Mario Žuvela 

Psalam 139

Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.


Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Jahve, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.


Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u podzemlje legnem, i ondje si.


Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj,
i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.


Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« –
ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.


Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako
čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini
zemlje.


Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!
Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!


De, istrijebi, Bože, zlotvora,
krvoloci nek’ odstupe od mene!
Jer podmuklo se bune protiv tebe,
uzalud se dižu tvoji dušmani.


Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.


Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:
pogledaj, ne idem li putem pogubnim
i povedi me putem vječnim!

metilda wrote:De, istrijebi, Bože, zlotvora,
krvoloci nek’ odstupe od mene!
Jer podmuklo se bune protiv tebe,
uzalud se dižu tvoji dušmani.


Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.

Ljubite svoje neprijatelje - Isusova novost!

Jednoga dana zmija je ušla u stolarsku radionicu. Dok se provlačila slučajno se ogrebala o pilu. Preplašila se i počela gristi pilu. Krvarila je sve jače. Zbunjena i u panici omotala se oko pile i htjela je ugušiti svojim tijelom. Kako je stiskala pilu sve jače, njezine rane bivale su sve dublje. Na kraju je iskrvarila i izdahnula.


Kada nas netko u životu povrijedi i mi možemo upasti u zamku i htjeti se osvetiti i uzvratiti istom mjerom, a tako još više produbljivati svoje rane. Puno teže je oprostiti, no opraštanje je jedini ispravan put prema iscjeljenju naših rana. „Moja osveta je oprost“ poticajno nam govori bl. Miroslav Bulešić, a sv. Pavao nas u Poslanici Rimljanima poziva: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rim 12,21)