Asylum

U jednoj skromnoj radničkoj obitelji, uz mnoge muke zbog financija kćer je završila fakultet.

Otac je rekao svojoj kćeri: "Draga kćeri, mama i ja učinili smo koliko smo mogli, pred tobom je život i ne mogu ti dalje puno pomoći, ali ti mogu još dati ono što mi je vrijedno, a to je ovaj stari automobil koji godinama čuvam. Raspitaj se na sajmu za koliko ga možeš prodati.

Kći se vratila sa sajma i rekla da s obzirom na sliku i izgled auta, i to što nije registriran, nitko nije ponudio više od 500 eur.

Tada joj je otac rekao da pokuša kod otkupljivača u zalagaonici. Kći je otišla u zalagaonicu, vratila se ocu i rekla da su joj nudili 700 eur.

Tada joj je otac rekao da se javi u klub kolekcionara starih automobila.

Već pomalo umorna, kćer je otišla tamo i vratila se vidno ushićena. Rekla je ocu da su joj ponudili 100 000 eur jer se radi o vrlo rijetkom modelu koji mnogi kolekcionari žele imati.

Otac je to znao cijelo vrijeme, ali je kćer želio poučiti kako će oni koji znaju o čemu se radi znati automobil cijeniti na pravi način.

Tako je i s ljudima, zato ne posustajte i kada drugi ne znaju cijeniti vaš trud, prije ili kasnije on će se isplatiti, samo ustrajte i dajte sve od sebe.

Svakog dana prolaziš mnoge loše stvari. A onda dođe vrijeme kad svoje poraze, boli, razočarenja, ožiljke prvo počneš skrivati od drugih ljudi. Ne želiš da to netko gleda i da se naslađuje. Da se potajno raduje tvojim suzama iako ti govori da te razumije i da suosjeća s tobom. I kako vrijeme sve više prolazi, sve je manje ljudi kojima svoje teške stvari govoriš. Ne želiš više o tome nikome pričati. A onda ih na kraju sakrivaš i od samog sebe. Zakopaš negdje duboko.

I tako se s godinama sve više povećava ono što skrivaš od sebe. Kao da to tvoje unutarnje odlagalište svega lošega raste i raste. A onda jednom dođeš sebi i kažeš: Ti ne moraš biti ono što ti se dogodilo. Možeš se odmaknuti od svega. Započeti ispočetka. Možeš biti drugi čovjek. Drugačiji. Možeš reći ono što ti je teško onima kojima vjeruješ. I ne moraš se bojati, jer svakome tko se naslađuje tuđoj boli, život prije ili kasnije vrati.

- Mario Žuvela

ah, da, zaboravio sam ti napisati da su prvi kršćani bili židovi. to je bila jedna od židovskih sekta u koju si mogao ući samo ako si bio židov. kasnije...nakon toga su stvar u svoje ruke preuzeli sofisti jedan od mnogih je "apostol" Pavao koji su na koncu i napisali Novi Zavjet kakav je danas i prepravili Stari Zavjet kakav je danas.

ti draga moja pušiš sofističku toksičnu spiku. to možeš i kod abena.

dobar tek!

Gnječ wrote:ah, da, zaboravio sam ti napisati da su prvi kršćani bili židovi.

Gnječ baš si komičan.

Čini se kao da je moral danas u stečaju. Nema svetih načela i jasnih etičkih mišljenja. Za užitak, zabavu i novac sve se može prodati. Društvo na to šuti. Nemoralna mišljenja i nemoralni zakoni traže svoja priznanja u društvu.

I pokuša li netko predložiti jasnu moralnu i kritičnu disciplinu u životu proglasit će ga svi mediji konzervativnim. Dobro je došlo na optuženičku stolicu. Zlo ima svugdje odvjetnike i dobro prolazi. To su vremena kada se traže pravednici i mudri normalni ljudi.


Treba plivati protiv struje. Zastupati istinu protiv mase i ulice. To su za poštene, vrijedne i trijezne ljude dragocjena vremena. Vremena svjedočenja i otpora. Biti u masi ili samosvojan sa vlastitim identitetom i mišljenjem. U takvim prilikama izrastu velikani i to je ono što nam danas najviše treba. Lako je ići nizbrdo, kliziš sam od sebe, ali uspinjati se, to boli. Teško dišeš, hvata te neprestano napast da radije prestaneš se uspinjati.

Ali kad se uspeš na vrh, ponosan si. Pobijedio si čitav svijet. Sve probleme, sve depresije, sva odstupanja od zakona istine, sve si pobijedio. Ti si novi čovjek, genijalan, strašan, jedini. Kako je dobro biti čovjek koji živi po zakonitosti sunca, mjeseca, zvijezda, po zakonitostima biljaka i životinja. Po zakonitostima svoje savjesti, svoga srca i svojih osjećaja. Koji živi po zakonitostima svojih poštenih roditelja, prijatelja, dobročinitelja. Kako je dobro biti čovjek, a ne rob. Kako je dobro vladati tijelom i užitcima, jelom, pićem i cigaretama, drogom, politikom i javnim medijima, a ne biti njihov rob.

Tomislav Ivančić

Jedino što trebaš u ovom ludom svijetu je ostati normalan koliko možeš. Ostati svoj. Drugačiji. Izvan šablona. A to ne ide lako. Nekako s vremenom postaješ imun na loše stvari koje se događaju. I tebi i drugima. Prihvatiš život kao takav i ne pitaš se više tko, što, kako, zašto, zbog čega. Nažalost mnogo ti toga postane svejedno. Samo skupiš razasute komadiće svoga bića koje su drugi razbacali i pokušavaš se ispočetka složiti. Ali to ne ide lako.

Život te s vremenom nauči da sve više stvari počneš prihvaćati bez nerviranja. Što ti to vrijedi? Ionako nikoga ne možeš promijeniti. Niti ikoga trebaš promijeniti. Jedino što trebaš je ne dopustiti da tebe počnu mijenjati. Da više sebe ne razumiješ. I da pomisliš da ništa nema smisla. Ima smisla ako ti hoćeš. Ima smisla ako ćeš se za nešto sutra boriti. Ima smisla ako imaš svoj san i sutra ćeš prema njemu ići bez obzira što drugi kažu. Samo ostani svoj. I to ti je dovoljno.

- Mario Žuvela

Želim s vama podjeliti jedno predivno i dirljivo svjedočanstvo koje je samnom podjelio dragi mladi svećenik Mirko.

Njegovoj seki Marini je 9 mjeseci prije nego što je tijelo svetog Leopolda Bogdana Mandića stiglo u Dubravu u Zagreb, metastazirao zločudni tumor na bedreni mišić. Doktori su rekli da je tumor prevelik za operaciju, te da će je staviti na zračenja koja će ga eventualno smanjiti. Tako je Marina krenula na zračenja koja su trajala dva mjeseca. U tom periodu u Zagreb je stiglo tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića kojemu su se molili za njezino ozdravljenje, stoga su odlučili otići u Zagreb u župu sv. Leopolda Bogdana Mandića u kojoj je tada bilo izloženo tijelo dragog sveca. Njegova sestra je bila u kolicima, iscrpljena i oslabljena od kemoterapija ali njezina vjera i duh su bili jaki. Ostali su tamo na misi i molili se uz tijelo sv. Leopolda Mandića. Nakon mjesec dana Marina je imala pretrage poslije tih zračenja za koja su doktori rekli da ne mogu uništiti tumor, da ga mogu eventualno smanjiti. Veli Mirko da je taj dan bio u Splitu i da ga je mama nazvala na mobitel i rekla mu: "Mirko, nema tumora, nigdje nema tumora!" Doktori su četiri, pet puta ponovili pretragu jer nisu mogli vjerovati viđenom, bilo im je neobjašnjivo. (Evo pišem ovo i ježim se, suze mi oči.)
To čudo ozdravljenja dogodilo se na sam spomendan svetog Leopolda Mandića, 12.svibnja 2016. godine.

Čuvši ovo svjedočanstvo, odlučila sam ga podjeliti s vama uz crtež koji je Mirko naručio od mene za svoju seku Marinu.
Samo mogu reći da sam Bogu zahvalna što mogu drugima kroz sliku nositi svece koji nose Boga i zovu na molitvu. Ja ljudima svece, zahvaljujući talentu a sveci njima Boga. Divno je biti posrednik Božji.
Hvala dragom Mirku i dragoj Marini na ovom svjedočanstvu koje ocrtava Božju snagu ozdravljenja i snažan zagovor našeg dragog sveca!!

Eva Vukina Art



Sveti Leopolde moli za ovaj bolesni svijet!

Svako jutro pronađi priču koja odgovara tvojoj duši. Pusti ono što drugi govore da se mora. Udahni život duboko i pogledaj koje si stvari godinama skupljao u sebe. I izbaci ih vani! Možeš bez njih! Ne trebaju ti više! Tad ispij tu kavu, a onda kreni naprijed. I nemoj misliti da se priča drugih razlikuje od tvoje. U nekim stvarima svi smo isti. Jednako ranjivi, jednako slabi. I jednako želimo čuti da nas netko voli. Kao da nas tada sav vjetar u leđa gura naprijed.

Ponesi svakog dana sa sobom u ruci komadić srca. Trebat će ti. To je jedini način da se osjetiš živim. Sa milijun prepreka ispred sebe doživjet ćeš sigurno stotine padova. Tisuće puta primijetit ćeš da nikoga nema oko tebe. I trebat će ti tada tvoja snaga. I dogodit će se mnogo loših stvari, a ti ćeš u njima tražiti pozitivne lekcije. Kako god bilo, ne idi tamo gdje idu i drugi, ne radi ono što rade i drugi. Pronađi priču koja odgovara tvojoj duši.

- Mario Žuvela

Četrdeset dana nakon uskrsnuća slavimo blagdan Uzašašća Kristova ili Spasovo. Ta svetkovina označuje svršetak Isusova ukazivanja apostolima, a broj od »četrdeset dana« znači puninu njegova djelovanja na zemlji, ispunjenje svega što je donio za spas čovječanstva.


Uzašašće pak znači da je on sada i kao čovjek uzdignut u božanske sfere, da je i kao čovjek postao gospodar neba i zemlje, da je sjeo zdesna Bogu. Sjediti zdesna Bogu biblijski je izraz koji označuje da netko ima Božju vlast u rukama. Krist, dakle, ima vlast nad svima, posebno nad zlom i Zlim. Na njemu je da podloži zlo i Zloga Očevoj volji, da onda konačno bude Bog sve u svima.


Egzegetski i teološki gledano, smatra se da je Isus doista pokazao fenomen uzdizanja prema nebu i da je to bio znak njegova duhovnog uzdizanja u Očev naručaj. Tako je on i kao čovjek, a ne samo kao Sin Božji, jedno s Ocem i Duhom Svetim u istoj slavi.
On je postao čovjekom da sve naše ljudsko uzme na sebe, a sve Božje da dadne nama, te nas uzdigne tamo gdje je on.


Kristovo uzašašće na nebo usmjeruje naše poglede prema domovini, kamo smo pozvani i kamo idemo, da bismo snagom tog pogleda pobjeđivali zla, nevolje i bitke u našem životu. Isus nije otišao sa zemlje te nas ostavio siročad i same, nego je uzlazeći na nebo još jače ostao u našoj imanenciji, među nama prisutan.


Tek sada kad je preuzeo gospodstvo nad svijetom, nad svakim čovjekom, nad svakim detaljem tvog života i ljudske povijesti, tek sada je potpuno među nama i »s nama do svršetka svijeta«. Isusov izraz »ja sam s vama« u Bibliji znači Božju moć, prisutnost i garanciju pobjede. Vjernik je siguran da će pobijediti zlo. On ne vjeruje zlu, ne da se prevariti Zlim, zavarati trenutnim mrakom, nego vjeruje u zoru i već vidi dan koji dolazi.


Vjernik nije otuđen stanovnik ove zemlje koji bi neprestano gledao prema nebu i maštao o njemu, te mislio kako treba podnijeti zla ovdje, jer će tamo uživati. Vjernik je čovjek koji od Isusove vlasti i moći uzima snagu da pobijedi zlo, patnju, ratove i bijedu oko sebe. Apostoli su na dan Uzašašća čuli riječi: »Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet u nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi u nebo.« Isus stalno dolazi, on je već među nama, ulazi u svaku situaciju.

Vjernik je čovjek čiji su korijeni u Isusu Kristu, te zato nosi plodove Kristovog života, njegovu milost i spas u svijet. On je pozvan svjedočiti da je Bog s nama, da ne očajavamo zbog poteškoća, problema, nesreća i katastrofa. On je poput dječaka na brodu usred bure i oluje koji se jedini ne boji, jer mu je Otac na kormilu. Kršćanin treba biti svjestan da mu je Isus dao svu vlast. Isus, naime, kaže: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji i zato idite i učinite sve ljude mojim učenicima.« Kršćanin nije bolji od drugih, on nije bez grijeha, slabosti i pogrešaka, pa ipak on u sebi nosi sile kojima može pobijediti zlo u sebi i u svijetu, a to su Božja riječ i prisutnost Kristova duha.


Svetkovina Uzašašća dokaz je spasa za čitavo čovječanstvo, zato se zove Spasovo. Ona je garancija da je dobro biti čovjek. Nesreće i nevolje samo su napasti koje nas žele zaustaviti, ali na nama je da ne posumnjamo nego da sigurno idemo ususret novom svijetu, novom nebu i novoj zemlji.
Moli Boga da te uvede u tu silu i taj svijet.


Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”




Freska u kapeli Scrovegni u Padovi, Giotto (1267. – 1337.)

Čudno je to u životu, koliko god bili dobri prema nekim osobama, to nije jamstvo da će i one ostati dobre prema vama ili ako ništa više, makar samo fer. Možete zvijezde s neba za njih skidati, davati im sve što požele, a već sutra kad ne budu ništa trebali, mogu se samo okrenuti i otići. Ili možda u gorem slučaju zariti vam nož u leđa. S nekim je ljudima dobrota jednostavno samo eksperiment. Nikada ne znaš što će od toga izići.

I što više o tome razmišljaš i više se trudiš djelovati prema svojoj savjesti, više je ljudi koji će te nazivati naivnim. Glupim. Zaostalim. No nije stvar da ti ne shvaćaš, oni ne shvaćaju. Ljudi koji ne mogu uzvratiti dobro ne shvaćaju. Jer nemaju to u sebi. Što god bilo, ne čini ništa radi ljudi. Ne treba ti njihova zahvala. Jer nije uvijek iskrena. Čini radi onoga koji sve to vidi. I nauči lekciju, budi dobar radi sebe, radi onoga što ti jesi. Ne radi drugih.

- Mario Žuvela

NEBESKI SVIJET

…mjesto…koje se zove ”Raj” i ”Užitak”, ”Radost koja daje život” i ”Radost”, koje prapostoji… nalik gradu ispunjenom svime što godi, kao što su bratska ljubav i neizmjerna velikodušnost, ispunjeno svetim duhovima i moćnim silama koje njime upravljaju… 96-97, str.79

"The Gates of Paradise" was the 3rd door of the Baptistery of Florence, commissioned to Lorenzo Ghiberti in 1425 & delivered after about 25 years. Dedicated to the old testament stories, it is divided into 10 large panels that have several narrative episodes depicted by an extraordinary technical mastery & with incredibly sophisticated details. Restored after the great flood of 1966, it is located today in the Grande Museo del Duomo.

Kada predaš sve svoje Isusu, više se ne vraćaš u prošlost, bio si tamo i sve znaš.
Tada se okrećeš budućnosti, znaš da svaka neizvjesnost, svaki strah i sumnja podnošljiviji su kada imaš nekoga uz sebe. On krči tvoj put prema sutrašnjici, on podmeće svoja leđa, svoje ruke, a na tebi je samo da kreneš za njime. Koliko god još imao lanaca koji te vežu uz prošlost oslobodi ih se, strgni ih sa sebe i kreni naprijed.

Kada predaš sve svoje Isusu, više ne razmišljaš što bi bilo da je bilo. Takvim razmišljanjima samo se još više ukopavaš u vremenu koje više ne postoji. Tada više ne kalkuliraš „što će ljudi reći“ pa iz straha od njihova mišljenja donosiš drugačije odluke. Pusti ljude neka govore što hoće, ne žive u tvojoj koži, ne nose tvoj teret, pa stoga ne mogu ni znati kako ti je. Neka ti radije bude stalo kakav ćeš biti u Božjim očima, a ne u ljudskim mislima.

Kada predaš sve svoje Isusu, tada je svaki novi dan za tebe novi dar i novi zadatak. Nema više „ne znam što ću i kako ću“, Bog zna i ima plan za tebe, za ljude izgubljene na putu, ljude u potrebama koji vapiju „žive vode“, ljude koji traže više od kruha i igara u svojim svakidašnjim životima, ljude koji traže smisao. Tvoje je samo da se staviš na raspolaganje Bogu, a on će naći način. No to nije lako jer svi mi mislimo da su naši ciljevi važniji i da znamo bolje.



Kada predaš sve svoje Isusu, tada ćeš mnogo lakše prihvatiti neizvjesnost budućnost. Shvatit ćeš da se ne trebaš dokazivati ljudima ako tvoje djela sama od sebe svijetle, shvatit ćeš da je zahvalno srce magnet za sva čuda života jer vidiš da sve ovo što imaš i jesi je dar Božji, a ne tvoja zasluga. Sve što možeš je vratiti mu to, a onda će on od toga napraviti još više i bolje. Kada predaš sve svoje Isusu, tada Isus predaje sebe tebi, od toga nema ništa veće.

Mario Žuvela

Jedna od laži ovoga svijeta je da ako si dobar prema ljudima oni će ti prije ili kasnije uzvratiti. To je glupa laž. Ima onih koji kao da uživaju povrijeđivati druge. Međutim, bez obzira koliko trula srca susretali, isplati se biti dobar, ne zbog toga što će ti netko uzvratiti, nego da pokažeš svijetu da ljudskost ipak postoji.

(Anna Dymna)

MAŠA: O, kako svira glazba! Oni odlaze od nas, jedan je otišao sasvim, sasvim, zauvijek, mi ćemo ostati same da započnemo život iznova... Treba živjeti... Treba živjeti...
IRINA (spušta glavu Olgi na grudi): Doći će vrijeme kad će svi saznati čemu sve to, čemu te patnje, neće biti nikakvih tajni, a dotad treba živjeti... treba raditi, samo raditi! Sutra ću otputovati sama, učit ću djecu u školi i sav svoj život dat ću onima kojima je on, možda, potreban. Sada je jesen, skoro će doći zima, zapuhat će nas snijeg, a ja ću raditi, raditi...
OLGA (grli obje sestre): Glazba svira tako veselo, čilo, i čovjek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vrijeme i mi ćemo otići zauvijek, ljudi će nas zaboraviti, zaboravit će nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živjeti poslije nas, sreća i mir zavladat će na zemlji i ljudi će spomenuti lijepom riječju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije svršen... Hajdemo živjeti! Glazba svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo - i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo... Da nam je znati to, da nam je znati!
(...)
OLGA: Da nam je znati, da nam je znati!

Život počinje tek onda kada prestaneš ugađati drugima. Ali do toga treba doći. I ponekad prođe pola života dok shvatiš tu jednostavnu istinu. I pitaš se zašto je nisi razumio prije? Gubiš tako svoje snove jer se moraš prilagođavati tuđima, povrjeđuješ tako svoje osjećaje jer moraš paziti da ne bi na neki način povrijedio tuđe, gubiš svoj stav jer se ne smiješ suprotstaviti tuđem. A onda se na koncu pitaš zašto si nesretan?

Sam sebi odgovori zašto si nesretan. Začarani je to krug iz kojeg nema izlaza. Ma kome trebaš ugađati? Reci iskreno, tko tebi ugađa kad pogledaš na sve one brojne rane, ožiljke, razočarenja, uvrede koje si primio? Reci iskreno, ljutiš li se kada ljudi između tebe i sebe, izaberu sebe? Da, treba poštovati druge, ali treba poštivati i sebe. Treba ljubiti druge, ali treba ljubiti i sebe. Samo se sjeti one rečenice: "Ljubi bližnjega kao što ljubiš sebe." I sve će ti biti jasno.

- Mario Žuvela

Beloved Holy Spirit, one of the most wonderful gifts that You can make grow in us as fruit is joy. It is that joy which, like love, makes everything easier and overcomes the weight that life so often brings with it. A joy that is contagious, and gives a ray of light and some comfort to the other person, as long as they are not closed.

Your friend, St. Paul, even tells us to rejoice at all times (cf. Phil 4:4).

Joy, then, is not only a reaction to the reception of pleasant earthly goods or particularly beautiful circumstances that fills our hearts; rather, St. Paul shows it to us as a constant state, a state of mind of the heart, which remains even when circumstances become difficult and the soul tends to be troubled.

By this, O Holy Spirit, we cannot then mean that joy which comes and goes and is all too short-term. Nor can it be that mood that comes more from a happy nature of an optimistic mind.

What joy is meant then?

The Scriptures explain this lasting joy:
“I keep Yahweh before me always, for with him at my right hand, nothing can shake me. So my heart rejoices, my soul delights, my body too will rest secure.”  (Ps 16:8-9)


And:
“If you keep my commandments you will remain in my love, just as I have kept my Father’s commandments and remain in his love. I have told you this so that my own joy may be in you and your joy be complete.” (Jn 15:10-11)


This joy, which can always remain, therefore, dear Holy Spirit, comes from You. Living in conformity with you brings joy as a fruit; it is the joy of Jesus in our heart that completes our joy!

Then, O Holy Spirit, all people who sincerely try to serve God should be filled with joy. How contagious and attractive this joy would be, and how much it would support the spread of the gospel!

But it is not unusual to see Christians who do not seem to be joyful at all, perhaps even grumpy, or simply subject to too many moods to live consistently in that joy of which Jesus speaks.

Perhaps we feel in the same way. Holy Spirit, normally we should live in joy, for “the joy of Yahweh is our stronghold.” (cf. Neh 8:10)


What, then, can we do with other feelings that contradict joy, and with those moods that cloud the soul? What to do with the inner emptiness that we are tempted to fill with false and unnecessary – in the worst case even sinful – contents?

Holy Spirit, You are ready to touch these feelings and moods with Yourself if we bring them to You and do not forget. We must perceive them and call upon You, for we do not speak into the void or give ourselves over to illusions in order to delude ourselves and reassure ourselves. No! The Father together with the Son has sent You to be our light and comfort, our spiritual Master, to whom we can entrust everything. Since You Yourself are God, You know the depths of our soul and You want to penetrate them with Your light. But You don’t just do it without us asking You, without us opening our hearts to You and taking distance from our cloudy sensations and turning towards the light.

But in this way it will go, and if we have patience we will notice that our gloomy moods will diminish, that we will more quickly distance ourselves from those thoughts that leave us in darkness; then the joy that comes from God will also spread more easily in us. And that, Holy Spirit, is then Your wonderful work in our soul!

Jedno od najvećih umijeća života je naučiti svakodnevno Bogu predavati svoje probleme, ono što ne možeš riješiti, ono što nadilazi tvoje snage i sposobnosti u tišini srca predati njemu.
Svakodnevna buka različitih mišljenja stvara kaos u našoj glavi te ponekad neku sitnicu vidimo kao nesavladivi problem te zbog nje očajavamo, uništavamo radost života i mislimo koliko smo nesretni pritom druge optužujući za sve to.

A potrebno je samo jedno, na kraju dana sve svoje terete predati Bogu. Koliko god mi brinuli naša briga ne može promijeniti sutrašnjicu, može samo negativno promijeniti nas. Kada znamo da smo na Božjem putu osjećaj je nevjerojatan ali kako onda sa time spojiti onu silu neprestanih strahova i sumnja koji kao da govore da nismo posve uvjereni da je Bog s nama i da će nas zaštititi od svega zloga što nam prijeti.

Znak je to da u sebi moramo još mnogo sazrijevati, da nije dovoljno samo reći da predajemo Bogu sve svoje probleme već da doista sto posto budemo uvjereni da smo mu ih predali i da više nemamo ništa s njima, da su oni od sada njegovo zadatak. A do te razine nije lagano doći, potrebno je mnogo raditi na sebi, učvršćivati se u vjeri i posvješćivati da je Bog doista s nama koliko nas god napadale sumnje.



Ne postoji savršen život na zemlji. Postoje samo naši svakodnevni padovi i ustajanja, postoji samo naša svakodnevna odluka da je ovo vrijeme koje imamo Božji dar i da nije dobro da ga ispunimo brigama koje nas nigdje ne vode. Prihvatiti trenutnu situaciju je polazišna točka da bismo mogli reći Bogu da smo učinili sve što smo mogli a da ono što ne možemo prepuštamo njemu. Prepustimo mu jednom svoje probleme, nemojmo to samo govoriti.

Mario Žuvela