Asylum

“Watch with glittering eyes the whole world around you because the greatest secrets are always hidden in the most unlikely places. Those who don't believe in magic will never find it.” - Roald Dahl
Photo - Kristina Makeeva, in a field of lupine, Russia

I kad mi je već KG pao na pamet...



Ukorih svoje srce sedam puta!



Prvi put: kad se pokušah dočepati

visokoga položaja izrabljujući slabije.

Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom

pred onima koji bijahu obogaljeni.

Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,

radije izabrah lagano nego teško.

Četvrti put: kad sam, pogriješivši,

tješio sam sebe pogreškama drugih.

Peti put: kad bijah poslušan iz straha

tvrdeći da sam jak u strpljenju.

Šesti put: kad odizah halju

da bih izbjegao glib života.

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu

i mišljah da je pjevanje vrlina.


Khalil Gibran (iz zbirke aforizama “Pijesak i pjena“)

Fourteenth Meditation on the Holy Spirit

Beloved Holy Spirit, with today’s meditation we conclude this preparation for the great feast of Your coming. May Your fruits grow and ripen in us, for in this way we can glorify the One from whom everything comes and bear witness to You before the world!

For this we need patience, for these fruits ripen more with each passing day. We need patience even more with other people, so that they can receive what God has prepared for them.

How much patience God has with us! How he tries to reach us again and again, and the whole of humanity, which often takes such erroneous paths!

Even as we wait with longing for the return of Christ and prepare ourselves day by day, whether for the hour of death or the parousia at the end of time, we know:

“The Lord is not being slow in carrying out his promises, as some people think he is; rather is he being patient with you, wanting nobody to be lost and everybody to be brought to repentance.” (2 Pet 3:9)

Here we see clearly how patience is love practised. God is patient because He loves; and because He loves, He waits.

Patience, however, has nothing to do with indifference or apathy, combined with a sluggish temperament. Rather, it goes hand in hand with the determination to act at the right time. And precisely “acting at the right time” is a form of patience. This fruit of the Holy Spirit knows how to wait for the right time; it is not hasty – which can destroy so much -; it does not act impulsively and spontaneously; but acts with deliberation, and even better: in cooperation with Your guidance and with reason.

Patience, as the concrete spiritual application of love, is a combination of many things: self-control, abstinence – in the sense of restraint from rash speech and action – goodness and forbearance….

Thus none of the twelve fruits we have considered stands alone. They grow together on one tree, which is love.

If we taste of the fruits of this tree, what had happened in Paradise will not happen. They are not forbidden fruits, which would separate us from God by disobedience!  On the contrary, they are an expression of true life, real and true fruits of the “tree of life” (cf. Rev 22:2), that came to us in Jesus. We are allowed to eat from them in order to be like God, but not as in the seduction in paradise by Satan, when man arbitrarily reached for the forbidden fruit in order to be like God (cf. Gen 3:1-6).

“To be like God” in the sense of the Holy Spirit means that the way of God, His love, His Spirit become active in us and we produce those fruits we have been thinking about in the last days. They make us like God; and so we also become what the goodness of God has intended for us human beings.

We can only thank You, beloved Holy Spirit, for all that You do for us and in us! We can never thank You and praise You enough!

So let us just tell You that WE LOVE YOU!

O ignis Spiritus paracliti
Sequence for the Holy Spirit (D 158, R 473r)
by Hildegard of Bingen

1a. O fire of the Spirit and Defender,
the life of every life created:
Holy are you—giving life to every form.

1b. Holy are you—anointing the critically
broken. Holy are you—cleansing
the festering wounds.

2a. O breath of holiness,
O fire of love,
O taste so sweet within the breast,
that floods the heart with virtues’ fragrant good.

2b. O clearest fountain,
in which is seen the mirrored work of God:
to gather the estranged
and seek again the lost.

3a. O living armor, hope that binds
the every limb,
O belt of honor: save the blessed.

3b. Guard those enchained in evil’s prison,
and loose the bonds of those
whose saving freedom is the forceful will of God.

4a. O mighty course that runs within and through
the all—up in the heights, upon the earth,
and in the every depth—
you bind and gather all together.

4b. From you the clouds flow forth, the wind takes flight,
the stones their moisture hold,
the waters rivers spring,
and earth viridity exudes.

5a. You are the teacher of the truly learned,
whose joy you grant
through Wisdom’s inspiration.

5b. And so may you be praised, who are the sound of praise,
the joy of life, the hope and potent honor,
and the giver of the gifts of light

Nakon raspeća, ti su ljudi bili izgubljeni. Ražalošćeni. U smrtnom strahu. Okupljali su se krišom u Marijinoj kući, da joj daju utjehu koju su i sami trebali.
Kad im je Magdalena javila da ga u grobu nema, nisu joj vjerovali. I opet ih je bilo strah. Znali su da će njih optužiti da su ukrali tijelo.
Dvojica, koji su nakon toga išli u Emaus, jedan od njih je bio Kleofa, muž Marije Kleofine, koja je stajala pod križem dok je umirao - prepoznao ga je u čovjeku kojeg je sreo na putu i pozvao na večeru, ali tek nakon što je iščeznuo.
Zatim se počeo ukazivati i ostalim učenicima. Ukazivati nije dobra riječ. Iako bi se neočekivano i bez prolaska kroz vrata našao među njima, bio je tjelesan. Mogli su ga opipati, čuti, staviti prst u udubinu od čavala, a dobro je i jeo. Možda je čudesno preživio? Ali Ivan je vidio da je proboden kopljem. Govorio je opet nerazumljive stvari o odlasku i slanju pomoćnika, koji ne može doći dok on sasvim ne ode. Razgovarao je Petrom. Oprostio mu je strah i izdaju. Pasi stado moje, Petre.
I onda je nestao. Opet su upali u osamljenost, strah (i od svojih i od Rimljana).
Okupljali su se, zajednički jeli i lomili kruh, jer s nikim drugim nisu imali hrabrosti ni riječi da bi opisali što su doživjeli. Tko bi im vjerovao, ribarima, carinicima i bludnicama? Ako nisu njemu, zašto bi njima?
Sve do ovog dana.
Kad je na njih sišla vatra, a onda i Riječ, nadahnuće, snaga i ljubav. Govorili su o Njemu na jezicima koje nisu znali.
Shvatili su da su sredstvo Božje ljubavi. Ne oni, nego On. Nemaju što razbijati glavu, On će voditi, On će govoriti. I tako je nastala crkva Kristova. Traje još i danas, a carstva nema...

Marija Sušac

J.R.R. TOLKIEN - TAJNI AGENT KRŠĆANSKE OBJAVE (1)

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave: Hobit, Krist i avantura života

Gospodar prstenova treća je najčitanija knjiga 20. stoljeća, odmah iza Biblije i memoara Mao Tze Donga. Sa preko 150 milijuna prodanih primjeraka ujedno je i treća najprodavanija knjiga svih vremena (iza Priče o dva grada C. Dickensa i Malog princa A. Exuperyja), a Hobit – Tamo i opet natrag četvrta (100 milijuna). Prema anketi BBC-a iz 2004. godine, Gospodar prstenova omiljena je knjiga Britanaca, a kupci vodećeg svjetskog online šoping centra (Amazon.com) proglasili su je 1999. godine knjigom tisućljeća.

Očito je da se ovdje moramo priupitati: što čini ovu priču tako uspješnom? Koji je razlog golemoj popularnosti Tolkienovih djela i iz njih proizašlih filmova?

Tolkienov jedinstveni pristup

Odgovor je jednostavan. J.R.R.Tolkien je jedan od najpopularnijih književnika druge polovine 20. stoljeća. Nije slučajno da je tomu tako. Iako ga mnogi smatraju ocem žanra fantastične proze, njegova književnost sukladna je istini objavljenoj u Svetom pismu. Tolkienove knjige nastale su po uzoru na Knjigu nad knjigama. Stotine milijuna ljudi čitali su Tolkienove knjige. Popularnost njegovih knjiga eksplodirala je prema neslućenim visinama počevši začudo s američkom sekularnom „hipijevskom“ subkulturom šezdesetih i sedamdesetih godina (sjetimo se Led Zeppelina i drugih rock sastava s pjesmama o Tolkienovim djelima). Ali većina njih zanemaruju (vjerojatno i producenti i realizatori filmova) ili nisu svjesni činjenice da je Tolkien bio gorljivi katolik. Nakon očeve smrti, uz majku su ga odgajali i fratri. Pričešćivao se svakodnevno. Živio je 55 godina u skladnom braku s voljenom ženom Edith i četvero djece. Upravo on je svog bliskog prijatelja, slavnog pisca C.S. Lewisa, obratio na kršćanstvo. Iz Tolkienova katoličanstva, trajne ljubavi i dara za jezike, žarke želje da svojoj voljenoj domovini Engleskoj (po uzoru na Ilijadu, Eneidu, Kalevalu, Beowulf) pokloni nacionalni mit (koji nije imala) i stravičnog iskustva rata, smrti i prisutnosti zla i grijeha u rovovima Prvoga svjetskog rata, rađala su se njegova književna djela.

...

Dolazi vrijeme osvježenja!

“Vodi me do mirnih voda.” (Psalam 23,2)

Ove mirne vode predstavljaju Duha Svetog.

Duh Sveti je Osoba Trojstva koja vam daje ljubav, radost, mir, strpljivost, uslužnost, dobrotu i vjernost. (Galaćanima 5,22)

Pri stvaranju svijeta, Duh Božji je lebdio nad vodama.

“ Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama.” (Postanak 1,2)

Sam Isus je jasno povukao ovu paralelu vode i Duha:

“U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: `Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe! To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen.” (Ivan 7,37-39)

Isus, vaš pastir, vas želi dovesti do mirnih voda. On vas želi ispuniti Duhom Svetim tako da vaš život može proslavljati Gospoda. On vas želi vidjeti osvježene i obnovljene tako da iz vas poteče blagoslov prema drugima, poput rijeke žive vode koja protiče kroz cijelo vaše biće!

“…da dođu vremena okrepe od lica Gospodnjega, I da pošalje Krista, kojega vam je odredio, Isusa.” (Djela 3,19-20)

Ovo je stih koji danas molim za vas!

metilda wrote:



 Ali većina njih zanemaruju (vjerojatno i producenti i realizatori filmova) ili nisu svjesni činjenice da je Tolkien bio gorljivi katolik. Nakon očeve smrti, uz majku su ga odgajali i fratri. Pričešćivao se svakodnevno. Živio je 55 godina u skladnom braku s voljenom ženom Edith i četvero djece. Upravo on je svog bliskog prijatelja, slavnog pisca C.S. Lewisa, obratio na kršćanstvo. Iz Tolkienova katoličanstva, trajne ljubavi i dara za jezike, žarke želje da svojoj voljenoj domovini Engleskoj (po uzoru na Ilijadu, Eneidu, Kalevalu, Beowulf) pokloni nacionalni mit (koji nije imala) i stravičnog iskustva rata, smrti i prisutnosti zla i grijeha u rovovima Prvoga svjetskog rata, rađala su se njegova književna djela.

...

Možemo reći da je Tolkienov najveći uspjeh u tome što je nacrte Biblije satkao u svoja djela i prožeo ih njezinim duhom. Onima što gaje odbojnost i predrasude prema kršćanstvu i odbijaju se približiti makar na par koraka Svetom pismu (a kamoli čitati ga), Tolkien je neopazice „podvalio“ spasonosni nauk kršćanske Objave, harmonično upakiran u književnoj formi mita. Kao kad majka prehlađenom djetetu u omiljelo mu Čokolino neopazice rastopi mrski mu Andol ili Sumamed.

Na sebi svojstven i unikatan način, Tolkien je povukao paralele između fantazije, mita i Objave. Stvorio je fantastični mit koji u sebi ima sadržaj Objave. Književnost u njegovim očima je podstvarateljstvo, po uzoru na Stvoritelja, Boga kršćanske Objave. Čovjek stvara fantazirajući i kvalitetna proza treba imati nutarnju konzistentnost sa stvarnošću.

Mit se može definirati kao sakralna naracija koja tumači kako je svijet ili čovječanstvo postalo ovakvim kakvim sada jest. Mit je u svojoj biti, slično kao i fantazija, utemeljen na mašti (imaginaciji, stvaranju i kombinaciji slika) i kao takav urođen i spontan čovjeku. On je stariji od sustavnog razumskog napora (filozofija), prikupljanja znanja (znanost) i voljnih čina (religija) i predstavlja njihov „spiritus movens“ i izvorište. Kao takav, mit je primarni izraz želje i nutarnje datosti čovjeka da se uklopi u svijet, razumije ga i u konačnici nadiđe, transcendira. Mit, kao naracija (formirana bilo usmenom, bilo pismenom predajom) je nužno predaja, tradicija s generacije na generaciju.



Tolkien je uvijek vjerovao da je kršćanstvo onaj izvor svih mitova, jedini mit koji se uistinu dogodio. To je arhetipni mit koji daje smisao svim drugim mitovima. Svi ostali mitovi svijeta samo su njegova refleksija u ljudskoj mašti. Oni su načini „naziranja“ dubokih istina metafizičke stvarnosti i sadrže odbljeske jednog istinskog svjetla što izvire iz Boga. U skladu s tim, sekundarni svijet književnih djela može samo reflektirati temeljnu istinu: Bog se utjelovio u vremenu, u prostoru, u čovjeku i njegovoj povijesti. Možemo reći da je Tolkienov najveći uspjeh u tome što je suvremenog čovjeka približio Objavi putem mašte.

Stablo oproštenja

Bijaše čovjek koji je živio od pljačke, krađe, provala i tučnjava, silno okrutan, objestan, nemilosrdan čovjek.
Jednog dana posjeti pustinjaka koji je živio u kolibi na stijenama. Ponadao se kako bi mogao dobiti oproštenje svojih grijeha. Stari ga je pustinjak saslušao.
Na kraju se pustinjak nasmiješio, pokazao suho stablo koje grom bijaše pogodio i posvema spalio, te mu je rekao:
"Vidiš li ono osušeno stablo? Kad ono prolista, tad će ti biti oprošteno"

"Kakav si ti svetac, najbolje da se vratim svom razbojničkom životu"

Govoreći ružne riječi, vratio se u dolinu gdje je nastavio živjeti starim životom punim nasilja i pljačke. Godinama je ljudima utjerivao strah u kosti.

Jednoga dana, osjetivši ispraznost i tražeći mir, povukao se na samotno mjesto. U blizini bijaše koliba, pristupi prozorčiću kolibe, zavirio u sobiičak i ugledao ženu kako oko velikog lonca okuplja djecu i pjeva im. Ušao je u kuću i podigao poklopac. Kuhala se juha od povrća i lišća. Zgrabio je lonac i iznio ga van, kao da će ga rasipati, no umjesto toga izrezao je komadiće janjećeg mesa koje toga dana bijaše oteo.
Vratio je lonac te rasplamsao vatru pod loncem i otišao granut tolikom ljubavlju.

Onoga dana je prolistalo i procvjetalo suho stablo!

u "365 malih priča za dušu 2", Bruno Ferrero

And, third, Tolkien was indeed a loyal Catholic. Prior to Vatican II (which he accepted, but reluctantly), it would be difficult to find a single criticism of the Church from Tolkien’s pen or conversation. He had the Mass memorized in Latin, he carried his rosary with him at all times, and he attended Mass as often as possible. He and Christopher Dawson even attended the same parish. Catholicism was not just something that Tolkien participated in. He was fully Catholic.

As he saw it, his mother—a convert—had given her own life to pass on Catholicism to her children.

“My own dear mother was a martyr indeed,” Tolkien wrote, “and it is not everybody that God grants so easy a way to his great gift gifts as he did to Hilary [Tolkien’s younger brother] and myself, giving us a mother who killed herself with labour and trouble to ensure us keeping our faith.”

When Tolkien’s mother passed away in 1904, Father Francis Morgan, a priest in Cardinal Newman’s Oratory, raised Tolkien and his little brother.

When looking at Tolkien, a rather complex person, it is rather ridiculous and disingenuous to look him with the eyes and mind of an either/or construction. He didn’t love religion and only like language. And he didn’t love language and only like Catholicism. He wasn’t pagan, and he wasn’t anti-pagan. He was and loved all these things, and he saw no divide between a religion that preached the Word Incarnate and a scholarly life that focused on the use and deeper meaning of words.

A Word, a word.

No wonder Tolkien’s patron saint was St. John the Beloved and Revelator.


https://theimaginativeconservative.org/2015/06/tolkiens-christianity-not-incidental-but-central.html




[url=https://theimaginativeconservative.org/2015/06/tolkiens-christianity-not-incidental-but-central.html[/url]

Ima jedna formula sretnog života. Ne misliti puno što drugi misle o tebi. Držati se podalje od buke svijeta i ljudi koji je stvaraju. Pronaći svoj mir u nekom tihom i zabačenom kutu te promatrati život s neke distance. Svoju energiju trošiti na ono što je vrijedno. I lijepo. A beznačajne stvari, beznačajne razgovore izbjegavati u širokom luku. Maknuti se od onoga rekla - kazala. Jer to na kraju nikada ne izađe na dobro.

Kad se odlučiš na bolji život nemoj misliti da će netko ići ispred tebe i uklanjati ti poteškoće. Štoviše nekad će ih biti i više. I željet ćeš mnogo puta odustati. I pustiti neka sve ide - kako ide. Ali kad malo bolje razmisliš, život treba živjeti. Punim plućima. Bez osvrtanja natrag. I zato traži samo ono što je iskreno i ne idi ispod toga. Što će ti polovičan život, što će ti polovični ljudi. Današnji je dan kao stvoren za neke nove odluke.

- Mario Žuvela

metilda wrote:And, third, Tolkien was indeed a loyal Catholic. Prior to Vatican II (which he accepted, but reluctantly), it would be difficult to find a single criticism of the Church from Tolkien’s pen or conversation. He had the Mass memorized in Latin, he carried his rosary with him at all times, and he attended Mass as often as possible. He and Christopher Dawson even attended the same parish. Catholicism was not just something that Tolkien participated in. He was fully Catholic.

Zavirimo sada nešto detaljnije u Tolkienov svijet subkreacije i potražimo mjesta tog susreta. Potražimo skrivenog Boga. U narednih nekoliko članaka, pojasnit ćemo tok kroz povlačenje paralela između sadržaja četiri knjige Evanđelja i četiri najznačajnija Tolkienova književna djela: Hobit, Gospodar prstenova, Silmarillion i Povijest Međuzemlja. Počnimo s najaktualnijim.

Hobbit1

Hobit, Krist i avantura života

Kad čovjek ugleda ilustraciju koju je sami Tolkien izradio za omot knjige Hobit, odmah bude jasno da ona neodoljivo podsjeća na ilustraciju Uspona na goru Karmel (sv. Ivan od Križa).  Pustogora, domovina patuljaka, slika je Karmela. Brdo Karmel danas je pod zaštitom UNESCO-a kao vrijedno nalazište arheološkog blaga, s ostacima drevnih ljudskih nastambi u mnogobrojnim špiljama. I kao što novozavjetna knjiga Otkrivenja spominje prolaz Karmela kao mjesto bitke Armagedona (usp. Otk 16,16), tako se i Bitka pet vojski odvija u podnožju Pustogore.




Središnja tema unutar ovog dijela Tolkienova sekundarnog mita je tema povratka dugo očekivanog kralja (usp. Otk 3,21). Thorin Hrastoštit krenuo je na put povratka zlatnom prijestolju svoga oca (Thrain, kralj pod gorom) i vodit će svoje vjerne sa sobom.

Patuljaka koji dolaze u posjet Bilbu ima dvanaest (usp. Mk 3,1-15). Gandalf  kaže da su oni skupljeni “od sva četiri vjetra”. Njima se pridružuje njihov kralj (Thorin) i oni se bore da svome narodu vrate dom, izgubljeni raj (Milton) u koji se uvukao zmaj (Smaug; usp. Post 3,1). Zvuči poznato? U toj borbi shvaćaju da je dom tamo gdje je srce, a srce je tamo gdje je blago (usp. Mt 6,21). Iz srca je potrebno izbaciti zmaja lakomosti, temeljnu napast patuljaka (bogatstvo), a to ne ide bez žrtve pa i žrtve vlastitog života.



Hobit Bilbo odlazi na životnu avanturu. On je slika svih nas. Naše osobne avanture. To je avantura herojeva putovanja. Gandalf za Bilba kaže da “u njemu ima mnogo više nego što se naslutiti dade, i pregršt toga što on sam o sebi još ne zna”. Ovo je središnja tema knjige. Svi likovi Tolkienova fantastičnog mita prolaze ovaj put, svatko na svoj specifičan način, pa tako i Bilbo.

Herojevo putovanje poznatije je pod imenom monomit.

Ono je temeljna sastavnica svih velikih svjetskih mitova, religija i suvremene pop kulture (strip junaci, primjerice Superman).

To je priča o odrastanju. O sazrijevanju. Ona se događa zapravo i svakome od nas. Život je putovanje. Na tom putu „dom je iza, a svijet je ispred nas“, kako lijepo opisuje Stara putna pjesma, koja predstavlja srž same knjige (pojavljuje se kasnije u više verzija i u Gospodaru prstenova).


Putovanje se sastoji od tri dijela: odvajanja (od doma i poznate sredine), inicijacije (u stvarni svijet pun izazova i kušnji; odrastanje) i povratka (osobni doprinos zajednici). Put je to od osjećaja odvojenosti i otuđenosti duše do spoznaje o povezanosti sa svime živime i odgovornog doprinosa sredini kroz jedinstvene osobne talente stečene na putu. Na putovanju se prolazi kroz nekoliko etapa: poziv na avanturu, nadnaravna pomoć, prag iz poznatog u nepoznato, pomoć mentora, izazovi i kušnje, otkrivenje (smrt i uskrsnuće), preobražaj, pomirenje, osobni dar zajednici.

Riječ heroj dolazi iz grčkog jezika i znači polubog. Onaj koji spaja nebo i zemlju. Iz ove definicije jasno je tko je uzor svim „herojima“. Drevni mit „umirućeg Boga“, koji je dio svih poganskih drevnih mitova (Baal, Adonis, Ra, Oziris, Dioniz, samo su neki od primjera ovog motiva u poganskim mitologijama), ulazi tako u stvarnost. Mašta (fantazija) predskazuje javu. Taj mit se događa u povijesti primarnog, stvarnog svijeta, na određenom mjestu, u određeno vrijeme. Čini ga određena osoba – Isus iz Nazareta, sin Marijin, s definiranim povijesnim posljedicama. Postajući činjenicom ne prestaje biti mitom; u tome je čudo. Martin Buber kaže da je „Evanđelje najviši trijumf mita“(Hasidske priče). U tom smislu možemo govoriti o Kristovu mitu u pretkršćanskim religijama, kao čežnji i traganju za božanstvom i tajanstvenoj objavi u prirodnim i donekle povijesnim događajima u svakom mitu. To je ono „sjeme Logosa“ (spermatikos Logos) o kojem piše sv. Ivan (Iv 1,9), sv. Justin Mučenik i antički stoicizam. Heroj izvornog „mita“ je Krist koji umire za svoju zaručnicu Crkvu, a ona mu uzvraća svetošću života (usp. Ef 5 ,25-30). Krist je prošao izvorno „herojevo putovanje“ i on je arhetip, prauzor monomita. On je prešao najteže i najslavnije herojsko putovanje i sve njegove postaje.

Na isti put smo i mi pozvani.

Na “neočekivano putovanje” koje nas vodi u “zmajevu pustoš”, unutar našeg srca. Snagom smrti i uskrsnuća Kristova doživljavamo preobražaj i kroz borbu odbacujemo grijeh. Bili smo “tamo i opet natrag”; vraćamo se u svoj “Shire” gdje, preporođeni, donosimo darove zajednici.

U sljedećem članku, nastavljamo naše putovanje Tolkienovim univerzumom pa ćemo dekodirati tragove Objave u najpopularnijem dijelu njegova subkreacijskog mita – Gospodaru prstenova.

Danko Kovačević

Katolik Tolkien mogao je o svom fantastičnom svijetu napisati samo ovako:

“Fantasy remains a human right: we make in our measure and in our derivative mode, because we are made: and not only made, but made in the image and likeness of a Maker.”

– J.R.R. Tolkien

Svako jutro ima jednu nevjerojatnu tajnu: Život će biti lijep onoliko koliko mu dopustiš. U tvojim je rukama moć. I velika i mala. Sve ono što će danas biti dio tvog života nije slučajno tu. Ima neki plan koji je sve to pripremio. Neka ruka. Kakav je to osjećaj kad s malo možeš učiniti puno. Samo jedna lijepa riječ i nekoga si izvukao iz njegovog crnila. Ili netko tebe. A zamisli što tek može osmijeh napraviti. Dodir. Zagrljaj.

Dopusti sebi da danas drugačije sjajiš. Da ti ono iznutra govori više nego ono izvana. Da pronađeš onog pravog sebe od kojega si godinama bježao. Da prestaneš gmizati i shvatiš da si stvoren za mnogo veće stvari. Tvoj trud neće biti uzaludan. Ohrabri se kad te nitko neće. Znaš, neke avanture rezervirane su samo za velika srca. I ljude koji dopuštaju da ih sreća pronađe. Svako jutro miriše na novi početak, prvo početak u tebi, a onda u svijetu oko tebe. Imaš put, znaš put. Kreni njime!

- Mario Žuvela

Dok sam jučer, radeći svoje svakodnevne poslove, kao i obično prebirala po svojoj duši i utvrđivala pročitani odjeljak Ratzingerove Eshatologije, odjednom mi je u svijest iz dubine duše došla misao: Rod smo izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod Tebi stečen. Pogodila me ta misao u središte srca. Ostala sam za trenutak bez riječi i misli, sasvim uronjena u veličanstvenost te spoznaje. Pripadam rodu izabranom, kraljevskom svećenstvu. Tko je ikada u svim svjetskim religijama tako nešto ikada rekao svojim vjernicima kao što je Petar, nadahnut Duhom Svetim, rekao prvim kršćanima i svim katolicima do konca vremena. Preplavio me osjećaj blagoslovljenosti i zahvalnosti na tome što sam katolik, što su me moje predrage mama i baka odgojile u našoj divnoj vjeri.
Nadam se da sam nešto od toga uspjela prenijeti i svojoj djeci. Da budu sretni onako kako sam ja jučer bila sretna zbog te spoznaje da pripadam kraljevskom svećenstvu.
S tim mislima ulazim jutros u novi dan. I svima vam želim da se i vi osjećate pozvano i blagoslovljeno! Sretan vam još jedan ponedjeljak!

Kapljica vode

Jednom je jedan novinar pokušao isprovocirati Majku Tereziju:
Majko Terezijo, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?
Bez imalo nestrpljenja i s osmijehom koji osvaja odgovorila mu je:
Znate, nikada nisam htjela promijeniti svijet. Samo sam nastojala biti kapljica čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav. čini li vam se to mala stvar?
Kao što se često događalo, u prostoriji nastade tajac. Nitko se nije usudio ništa reći. Majka se Terezija iznova okrenu prema novinaru pa mu kaza:
Zašto i vi ne pokušate biti kapljica čiste vode? Onda bi nas već bilo dvoje. Jeste li oženjeni?
Da, Majko Terezijo.
Kažite ovo i svojoj supruzi. Onda će nas već biti troje. Imate li djece?
Da, troje djece, Majko Terezijo.
Ispričajte to i svojoj djeci. Onda će nas već biti šestero."

( u očima dobrih ljudi odsjaj je kapljice vode, dobrota je duhovna mladost, na slici: Majka Tereza)

Gillian-sedmogodišnja djevojčica koja nije mogla ići u školu. Neprestano ustaje, odvraća pažnju, leti mislima i ne slijedi lekcije. Njezini se učitelji brinu zbog nje, kažnjavaju je, grde, nagrađuju nekoliko puta kad obrati pažnju, ali ništa. Gillian ne zna sjediti i ne može obraćati pažnju.

Kad se vrati kući, kažnjava je i majka. Dakle, ne samo da što Gillian ima loše ocjene i mnogo kazni u školi, već i pati od toga kod kuće.

Jednog dana, Gillianina majka je pozvana u školu. Žena, tužna poput nekoga ko čeka loše vesti, odlazi u školsku prostoriju za razgovore. Učitelji govore o bolesti, o očitom poremećaju. Možda je to hiperaktivnost ili joj možda treba neki vid liječenja..

Tokom razgovora dolazi bivša učiteljica koja je odlično poznavala djevojčicu. Traži od svih odraslih, majki i kolega da je slijede u susjednu učionicu u kojoj je ona još uvijek sjedila. Uključuje stari radio I pojačava muziku.

Kako je djevojčica ostala sama u učionici (čekajući mamu), odmah ustaje i počinje se kretati gore-dole,lijevo I desno, nogama i srcem hvatajući muziku u ritmu. Učiteljica se smiješi dok kolege i majka gledaju između zbunjenosti i saosećanja,
I govori:

'' Vidite ? Gillian nije bolesna, Gillian je plesačica! "
Preporučujem majci da je odvede na plesni kurs.
Gillian se upisala....
...završila je svoj prvi plesni dan i kad se vratila kući,rekla je majci:

′ ′ Svi su poput mene, tamo niko ne može sjediti! "

1981. godine, nakon plesačke karijere, otvorivši vlastitu plesnu akademiju i primivši međunarodno priznanje za svoju umjetnost, Gillian Lynne postala je koreograf mjuzikla ′ ′ Mačke 1981. I Fantom iz opere 1986."

Nadamo se da će sva različita djeca pronaći odrasle ljude koji ih mogu dočekati onakvima kakvi jesu, a ne onim što im nedostaje.

Živjele razlike, male crne ovce i neshvaćeni. Oni su ti koji stvaraju jedinstvenu ljepotu na ovom svijetu.