Asylum

Uz moj post na temi Danas kuham:

https://www.ex-iskon-pleme.com/t43601p180-danas-kuham#1836526


"Kršćanska vjera nas uči da je ljudsko biće obnovljeno Duhom Božjim i kao takvo pozvano da bude 'nasljedovatelj' Njegove ljubavi (Ef 5,1). Iz te čudesne poruke o Božjoj ljubavi, koja nije erotična (kao apsolutno i savršeno biće Bog nema nikakvu potrebu od drugih bića da bi bio sretan) ne može se zaključiti da bismo i mi ljudi trebali težiti da svoju ljubav potpuno očistimo od svakog erotizma: da postane čista agape.
Bio bi to besmislen napor, licemjerstvo, zavaravanje, jer je to naprosto neprovedivo.
U stvari, eros je stvorenjski vid naše ljubavi i mi ne možemo izići iz svoga stanja stvorenosti, niti to treba pokušavati. Iz svega toga jasno proizlazi da eros po sebi nije grešan.
Sve ovisi o tome da li je on pod vlašću egoizma ili pod vodstvom novog života, života prožeta i upravljana ljubavlju Božjom.

Što se događa kad ljubav Božja prožme naš eros? Na području seksualnog erosa naša žudnja susreće jednu drugu žudnju, naš životni zahtjev susreće jedan drugi životni zahtjev.
Samo ako smo mi otvoreni na zahtjeve drugoga, drugi će biti otvoren na naše. Dosljedno tome, put do naše sreće vodi preko njegove sreće.

Recipročna ovisnost ljudskog bića o drugom, koja nam je dana sa stvaranjem i koja se ne očituje nikada s takvom jasnoćom i intenzitetom kao u seksualnom erosu, stiže do svog vrhunca u činjenici da možemo naći svoju sreću samo u drugome, putem naše raspoloživosti za drugoga.
A to je agape.

Stoga međuljudski eros nije zamijenjen s agape, nego njome prožet i oplemenjen. U stvari, svaki međuljudski susret stoji pod upitnikom ljubavi (agape).
Stoga, ako nas osloboditeljski zahvat Duha Svetoga preobražava, to nema za cilj da nas učini anđelima ili čistim duhovima.
Naprotiv, to nam treba pomoći da postanemo prava zemaljska stvorenja, da budemo autentični ljudi i da na taj način možemo sa zahvalnošću uživati sve Božje darove među kojima se nalazi i ljudska seksualnost.
Preobraziteljska snaga Duha Svetoga, odnosno Božje ljubavi, ne niječe niti briše našu seksualnost, nego je potvrđuje; ona pomaže našu seksualnost i naš eros da iziđu iz demonske apsolutizacije samih sebe koja pretendira osigurati vlastitu sreću na račun drugoga, što je čista obmana.
...
Znakovito je da je da je baš taj strastveni dijalog ljudske ljubavi uzet kao sredstvo za ocrtavanje Božje ljubavi prema čovjeku. Već su se proroci služili osjećajima zaručničke i bračne ljubavi kao uspješnim sredstvom da objasne religiozni odnos između Boga i čovjeka kao otajstvo ljubavi (Hoš 2,21,; Iz 49,18; Jr 5,8; Ez 5,13).
Oni su smatrali slike iz bračnog života vrlo prikladnima da izraze saveznički odnos između Boga i ljudi.

I kršćanski se mistici, da bi izrazili vlastito neizrecivo iskustvo s Bogom i u Bogu, često utječu terminima i izrazima koji su vlastiti životu seksualne ljubavi ( Sv.Tereza Avilska, Ivan od Križa).

Iz svega toga se dadu zaključiti dvije stvari:

Žar senzualne ljubavi je tako lijep, tako veličanstven da njezin žarki jezik može poslužiti kao jezik ljubavi Božje.

Zajedništvo s Bogom može se živjeti na tako uzbudljiv i strastven način, da može naći adekvatan jezik samo u najuzbudljivijem od ljudskih jezika, u jeziku ljubavne ekstaze.

Značajka seksualnog orgazma je da čovjek izlazi iz sebe, da ulazi u ekstatično erotsko stanje. Tu nam biva jasno zašto se mistični događaji opisuju terminologijom toga seksualnog iskustva. Naime, jer se u orgazmičkom doživljaju gubi naš 'ja' da bi se pomiješao s jednim 'ti', mističar nalazi da to iskustvo na simboličan način sasvim dobro izražava njegovo uranjanje i gubljenje u moru božanske ljubavi.

Tako se i u tom alegorijskom tumačenju eros razotkriva u svom izvornom religioznom korijenu. Naime, tu se spolna ljubav promatra kao pokret rođen od Boga i određen da se utopi u Bogu.
...
Nepobitna je činjenica da je čovjek duboko označen spolnošću.
U stvari, posrijedi je dinamizam koji je proširen i koji djeluje u čitavom ljudskom biću.
On prožima sobom svaku čovjekovu moć i aktivnost. I naše rezoniranje i naše htijenje i naše vjerovanje pa čak i karitativna ljubav nose obilježje naše spolnosti. To znači da ne može postojati ni duhovnost koja bi bila izuzeta od svakoga seksualnog utjecaja. Dosljedno tome, svako tumačenje čovjeka koje ne uzima u obzir spolnu protegu, potpuno je apstraktno i neosnovano. Ako spolnost ima tako važnu ulogu u ljudskom životu, jasno je da će se krivo shvaćanje ljudske spolnosti pogubno odraziti na ostvarivanje ljudske osobe..."



"Božje zapovijedi: putokaz autentičnog življenja i danas?" - Dr. Marijan Vugdelija

Sretan rođendan Joseph.

»Eros« i »agape« – različitost i jedinstvo


3. Ljubav između muškarca i žene, koja nije plod planiranja i htijenja, već se na neki način sama od sebe nameće ljudskom biću, stari su Grci nazvali eros. Recimo odmah da grčki Stari zavjet koristi dvaput riječ eros, dok je Novi zavjet ne koristi nikada: od triju grčkih izraza za ljubav – eros, filia (prijateljska ljubav) i agape – novozavjetni spisi daju prednost posljednjem, koji se u grčkom jeziku zapravo vrlo rijetko koristi. Što se tiče prijateljske ljubavi (filia), ona se koristi na produbljen način u Ivanovu evanđelju za izražavanje odnosa između Isusa i njegovih učenika. Izbjegavanje riječi eros, zajedno s novom vizijom ljubavi koja se izražava riječju agape, bez sumnje jasno ističe nešto novo i esencijalno u načinu na koji kršćanstvo shvaća ljubav. U kritici kršćanstva, koja je postajala sve radikalnija počevši od prosvjetiteljstva, ta se novost promatrala kao nešto potpuno negativno. Kršćanstvo bi, prema Friedrichu Nietzscheu, otrovalo eros, koji se, budući da nije podlegao otrovu, postupno izrodio u porok.(1) Time je njemački filozof izrazio vrlo raširenu percepciju: nije li nam Crkva sa svim svojim zapovijedima i zabranama zagorčala najljepšu stvar u životu? Ne postavlja li zabrane upravo tamo gdje nam radost, koju nam je namijenio Stvoritelj, pruža sreću koja nam daje određeni predokus nečega božanskog?

4. No je li uistinu tako? Je li kršćanstvo doista uništilo eros? Pogledajmo pretkršćanski svijet. Grci – kao uostalom i druge kulture – smatrali su eros prije svega nekom vrstom opijenosti, zahvaćenošću razuma nekim »božanskim ludilom« u kojem čovjek biva istrgnut iz ograničenosti svoga života i postaje kadar, svladan tom božanskom silom, kušati najveće blaženstvo. Sve ostale sile između neba i zemlje padaju tako u drugi plan: »Omnia vincit amor« – ljubav sve pobjeđuje – kaže Vergilije u Bukolikama i dodaje: »et nos cedamus amori « – i mi smo podlegli ljubavi.(2)U religijama je taj stav pronašao svoj izraz u obredima plodnosti, čiji je sastavni dio bila »sveta« prostitucija, koja je cvala u mnogim hramovima. Eros se, dakle, slavio kao božanska sila, kao zajedništvo s božanskim.

Stari se zavjet snažno usprotivio takvom obliku religioznosti, koji se kao velika napast suprotstavlja vjeri u jednoga Boga, te se borio protiv takve religije kao protiv izopačene religioznosti. Pritom nipošto nije odbacivao eros kao takav, ali je navijestio rat njegovu iskrivljenom i razornom obliku, budući da ga ta lažna divinizacija erosa lišava njegova dostojanstva i upravo ga dehumanizira. Naime, u hramu s prostitutkama, koje su morale pružati tu božansku opijenost, nije se postupalo kao s ljudskim bićima i osobama, već su služile samo kao sredstvo da se poluči »božansko ludilo«: u stvarnosti one nisu božice, već ljudske osobe koje se zlorabi. Zbog toga opojni i razuzdani eros nije neka »ekstaza«, uzdizanje ka božanskom, već pad, degradacija čovjeka. Eros očito treba stegu i čišćenje tako da čovjeku ne pruža kratkotrajno i prolazno zadovoljstvo, već u određenom smislu predokus vrhunca našeg postojanja, onu sreću kojoj teži čitavo naše biće.

Benedikt XVI - Deus Caritas Est

Ovdje su važna dva vidika: eros je na neki način ukorijenjen u samoj čovjekovoj naravi; Adam je onaj koji traži i »ostavlja oca i majku« da pronađe ženu; samo će zajedno predstavljati čovještvo u njegovoj punini i cjelovitosti i postati »jedno tijelo«. Drugi je vidik jednako važan: s gledišta stvaranja eros usmjerava čovjeka prema braku, prema vezi koja je jedna i konačna; tako, i samo tako, ostvaruje se njegova najdublja svrha. Slici monoteističkog Boga odgovara monogamni brak. Brak utemeljen na isključivoj i konačnoj ljubavi postaje slika odnosa Boga i njegova naroda i obratno: način na koji Bog ljubi postaje mjera ljudske ljubavi. Ta uska povezanost između erosa i braka u Bibliji gotovo da nema paralele u literaturi izvan Biblije.


Deus Caritas Est

Zapravo eros i agape – uzlazna ljubav i silazna ljubav – nikada se ne mogu potpuno odijeliti jedno od drugoga. Što više obje, u svojim različitim aspektima, nalaze prikladno jedinstvo u jednoj stvarnosti ljubavi, to se općenito više ostvaruje prava narav ljubavi. Premda je eros u početku prije svega označen požudom i uzlazan – zbog očaranosti velikim obećanjem sreće – u približavanju drugom sve će manje i manje postavljati pitanje o samome sebi, tražit će sve više sreću drugoga, sve će se više brinuti za njega, darovat će se i željet će »biti ondje za« drugoga. Na taj se način element agape ucjepljuje u njega, u suprotnom eros osiromašuje i propada i gubi također svoju vlastitu narav. S druge strane, čovjek ne može živjeti niti isključivo u nesebičnoj, silaznoj ljubavi. Ne može uvijek samo darivati, mora također primati. Onaj koji hoće darivati ljubav, mora je i sam primati kao dar. Sigurno da čovjek može – kao što nam kaže Gospodin – postati izvor iz kojeg teku rijeke žive vode (usp. Iv 7,37-38). Ali da bi postao takav izvor, on sam mora piti, uvijek iznova, iz onoga prvog, iskonskog izvora koji je Isus Krist...
 
Postoji samo jedan Bog, koji je Stvoritelj neba i zemlje, pa stoga i Bog svih ljudi. Dvije su činjenice u toj izjavi važne: uistinu svi ostali bogovi nisu Bog i sva stvarnost u kojoj živimo ima svoj izvor u Bogu i on ju je stvorio... Njegova je ljubav, uz to, ljubav odabira: između svih naroda on izabire Izraela i ljubi ga – s namjerom da, upravo na taj način, ozdravi čitav ljudski rod. On ljubi i ta se njegova ljubav može bez ustručavanja nazvati eros, ali je također i potpuna agape...
 
Filozofski vidik koji treba istaknuti u toj biblijskoj viziji i njegova važnost s gledišta povijesti religija leži u činjenici da se, s jedne strane, nalazimo pred usko metafizičkom slikom Boga: Bog je apsolutni i posljednji izvor svih bića; ali to stvaralačko počelo svih stvorenja – Logos, praiskonski razum – istodobno je onaj koji ljubi svim zanosom istinske ljubavi. Na taj je način eros oplemenjen do najviše mjere, ali istodobno tako pročišćen da postaje jedno s agape. Iz toga možemo vidjeti da je uvrštavanje Pjesme nad pjesmama u kanon Svetog pisma bilo vrlo brzo tumačeno u smislu da te ljubavne pjesme, u osnovi, opisuju Božji odnos s čovjekom i čovjekov s Bogom. Na taj je način Pjesma nad pjesmama postala, i u kršćanskoj i u židovskoj literaturi, izvor mistične spoznaje i iskustva, u kojem se izražava sama bit biblijske vjere: da, čovjek doista može postati jedno s Bogom, što je čovjekov san od praiskona, ali to jedinstvo nije neko puko stapanje, neko utonuće u bezimeni božanski ocean; to je jedinstvo koje stvara ljubav, u kojem obje strane – Bog i čovjek – ostaju to što jesu a ipak postaju u punini jedno. Kao što kaže sveti Pavao: »A tko prione uz Gospodina, jedan je duh« (1 Kor 6,17).
 
Deus Caritas Est

Iako smo dosad govorili uglavnom o Starome zavjetu, duboko međusobno prožimanje dvaju zavjeta kao jednoga Pisma kršćanske vjere već je postalo očito. Prava novost Novoga zavjeta nije u novim idejama, već u samom Kristovu liku, koji tim pojmovima daje tjelesni oblik – realizam je to bez presedana...
 
Tomu činu prinosa Isus je dao trajnu prisutnost ustanovljenjem euharistije na Posljednjoj večeri. On anticipira svoju smrt i uskrsnuće dajući već u tome času svojim učenicima samoga sebe u prilikama kruha i vina, svoje tijelo i svoju krv kao novu ma nu (usp. Iv 6,31- 33). Ako je antički svijet nejasno osjećao da je istinska čovjekova hrana – ono od čega on kao čovjek živi – Logos, vječna mudrost, sada je taj isti Logos postao doista za nas hrana – kao ljubav. Euharistija nas uvodi u čin Isusove žrtve. Mi ne primamo samo na statički način utjelovljenoga Logosa, već ulazimo u samu dinamiku njegova predanja samoga sebe. Slika braka između Boga i Izraela sada se ostvaruje na način koji je ranije bio nepojmljiv: ono što je prije značilo stajati u Božjoj prisutnosti, postaje sada sjedinjenje s Bogom po dioništvu u Isusovu žrtvenom prinosu, dioništvu u njegovu tijelu i u njegovoj krvi. »Mistika« sakramenta, koja se temelji na Božjem silasku do čovjeka, ima mnogo veću težinu i uzdiže nas mnogo više no bilo koje mistično uzdizanje čovjeka.
 
Ovdje moramo promotriti još i jedan drugi vidik: »mistika« sakramenta ima društveni karakter, jer se u sakramentalnom zajedništvu sjedinjujem s Gospodinom kao i svi pričesnici. Kao što kaže sveti Pavao: »Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha« (1 Kor 10,17). Postati jedno s Kristom znači istodobno postati jedno sa svima onima kojima se on daruje. Ne mogu imati Krista samo za sebe; mogu mu pripadati samo u jedinstvu sa svima onima koji su postali ili će postati njegovi. Pričest me odvaja od mene sama prema njemu i jednako tako prema jedinstvu sa svim kršćanima. Postajemo »jedno tijelo«, potpuno stopljeni u jedno postojanje. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu sada su doista sjedinjene: utjelovljeni nas Bog sve privlači k sebi. Stoga shvaćamo kako je izraz agape sada postao također naziv za euharistiju: u njoj nam Bog dolazi na tjelesan način da bi nastavio svoje djelo u nama i po nama.


Deus Caritas Est

Nadodat ću još rezime svojim riječima, jer iskreno sumnjam da je netko pročitao gornje tekstove.

Eros i agape odrednice su Božje ljubavi prema čovjeku i čovjekove prema Bogu. Ta ljubav, življena u autentičnoj vjeri,  proteže se dalje na sve čovjekove odnose, a posebno odnos muškarca i žene u ljubavnom činu.

Bog žudi za čovjekom. Toliko da se utjelovio i nakon smrti (savršena agape) ostaje utjelovljen u Pričesti da nam se svakodnevno daruje. Božji eros dovršuje se u Euharistiji koja postaje agape.

Čovjek žudi za smislom svoga postojanja, Logosom, Bogom. Taj eros, ta žudnja, prisiljava ga da traži i da pronalazi Boga u Euharistiji. Da bi bio dostojan blagovati Božji Kruh, daruje mu (Bogu) u ispovijedi svoje pogreške, grijehe, strahove, propuste, svoju muku, i tako očišćen i čist, primajući Kruh Života, postaje dionikom Božanske naravi u savršenoj agape. Postaje jedno s Bogom i jedno sa onim dijelom čovječanstva ( Crkvom) koje blaguje isti Kruh. Zato je Crkva i grešna i sveta i zato su katolici osjetljivi na omalovažavanje Crkve.

I to bi bilo to na temu erosa i agape.

Evo i jedan erotski vic za dobro jutro.

Poznata je svećenička ambicioznost, ali su ponekad njihovi roditelji ambiciozniji od svojih sinova. Tri majke svećenika razgovaraju hvaleći se na račun svojih sinova:


-Moj je sin postao biskup, narod ga pozdravlja s 'preuzvišeni'.
-Moj je sin postao kardinal, njega oslovljavaju 'uzoriti'.
-Moj je sin vrlo zgodan mlad kapelan. Kad prolazi ulicom, narod uzdiše: 'Oh Bože!'

Danas ćemo promišljati kako nastaju azili.




Solženjicinu Zapad nikada nije oprostio nastup na Harvardu na kojem je govorio u moralnom i duhovnom rastakanju naše kulture, njegovo uvjereno kršćanstvo, njegovo protivljenje slobodi radi slobode, relativizmu.

Europski mu komunisti sedamdesetih, nakon što je došao u Europu, također nisu mogli oprostiti njegov antikomunizam, te stavljanje znaka jednakosti po metodama, krvi i teroru između Francuske i Oktobarske revolucije, pogotovo kad je kršćanstvo u pitanju.
Španjolski komunist Juan Benet otišao je tako daleko da je izjavio kako “gulazi i koncentracijski logori imaju smisla sve dok postoje osobe kao Solženjicin, samo moraju imati bolji nadzor kako opet ne bi pobjegao iz gulaga”.

Ni danas nije drukčije, tko nije dio politički korektnog mainstreama, trpa ga se u gulag, onaj intelektualni, u (akademsko) izopćenje ili izolaciju, ignoriranje, točnije – cenzuru.


Ivica Šola: Politička korektnost i intelektualni gulag

Zagorac nađe 100 kuna na ulici i razmišlja što bi Isus učinio na njegovom mjestu.
- Isus bi sigurno ovih 100 kuna pretvorio u vino!

Speare Shaker wrote:Zagorac nađe 100 kuna na ulici i razmišlja što bi Isus učinio na njegovom mjestu.
- Isus bi sigurno ovih 100 kuna pretvorio u vino!

Kapucin i isusovac predbacuju jedan drugom. Isusovac reče s podsmijehom:
- Govore da je Juda nosio bradu.
Odgovori kapucin:
- Ne zna se da sigurnošću, ali se sigurno zna da je pripadao družbi Isusovoj.

Gdje se nalazio raj zemaljski?
Pretpostavke:
1. Ako žena pruža mužu jednu jedinu jabuku, mogće da se nalazio u Engleskoj.
2. Ako muškarac i žena goli jedu voće, moguće da se nalazio na francuskoj obali.
3. Ako oboje nemaju odijela, ako imaju samo jednu jabuku i unatoč tome vjeruju da su u raju, moguće da se nalazio u Rusiji.

Dekadencija Zapada u korijenu ima sasvim konkretnu ideologiju koja je istinu zamijenila, kao u SSSR-u, službenim istinama koje se ne smije propitivati – političku korektnost. U temelju joj je kulturološki relativizam, prema kojem sve kulture, sve običaje i navade, od spolnih do religijskih, treba staviti na istu razinu.

Inače, radi se o diskriminaciji.
Bit je takvog relativizma da Zapad nema ništa svoje specifično, svoju srž oko koje se treba graditi, nego u kontekstu multikulturalizma različite kulture trebaju živjeti na istom prostoru i međusobno se integrirati. Kulturološki relativizam zapravo je “utopija različitosti” i “kult drugoga”, pri čemu se povijest Zapada tretira samo kao povijest zločina, povijest diskriminacije, povijest nejednakosti i povijest imperijalizma.

Izvaneuropske kulture, nekršćanske religije, islam, LGBT galaksija etički su superiorni “drugi” i “različiti” koje treba zaštititi. Dakle, u tom kontekstu, kao oblik revolucije, politička korektnost na valu neoprogresizma Europu može prihvatiti samo ako je izbriše i izgradi iznova, od nule. Ako je tome tako, ako u prošlosti nema ništa obvezujuće, na mjesto Europe treba doći pojedinac oslobođen od takve Europe, zločinački diskriminirajuće, pa dolazi do izjednačavanja želje i zakona.

U toj paradigmi nije razum taj koji je temelj prava, nego impuls, pa je svaka želja dozvoljena, a svako uskraćivanje jest represija ili diskriminacija. Ljudska prava više nisu individualna, nego se temelje na pripadnosti grupi, kao u islamu, kao što je LGBTQ… zajednica i druge “ranjive skupine”. “Mislim, dakle postojim” zamijenjeno je sa “Želim, dakle postojim”.

Ivica Šola

Da rezimiramo: možda je Solženjicin bio pretjerani optimist kad je izjavio da će laž nestati ako joj okrenemo leđa. Kao što vidimo, fake news preplavljuju politički i medijski prostor i nastoje nas uvjeriti da je dva plus dva pet. Brojku četiri sotoniziraju i proglašavaju neistinitom, destruktivnom, zatucanom, ksenofobičnom, rasističkom, zločinačkom, defetističkom. Ali hoće li se ikada promijeniti činjenica da je dva plus dva četiri? Neće nikada, ma koliko god se tvorci novih 'istina' trudili.

Ono što je ohrabrujuće jest da istina, ma kako god ušutkivana bila, po prirodi stvari ne može nestati. Zato jer je u temelju istine njen Tvorac – Bog. „Bog je mrtav, mi smo ga ubili!“ ipak je samo poklič mentalno poremećenog čovjeka.

I uvijek će biti onih koji će biti spremni posvjedočiti za istinu i pod cijenu vlastitog života. Vidimo to na primjeru kardinala Stepinca. I on je od svog zatvora napravio svojevrsni azil iz kojeg je još jače, još žešće svjedočio za istinu.

Ovih dana su u Crkvi misna čitanja iz Djela apostolskih. Hramski svećenici bili su užasnuti imenom Isus i zabranjivali su apostolima da ga svjedoče. Ali ohrabreni i osnaženi Duhom istine, apostoli, dojučerašnji strašljivci, nepokolebljivo svjedoče za istinu.

Koja bi bila poruka mrziteljima Istine? Samo jedna: Istina će nas sve nadživjeti. I svi ćemo se na koncu suočiti s njom. Pitanje je što ćemo joj tada imati reći. Možda to da nismo poslušali Solženjicina i laži okrenuli leđa?

Kad učite svoju kćer da živi, naučite je da ne oponaša druge ljude, već da ide svojim putem.
Naučite je da bude ono što je ako želi otkriti sebe i ako želi upoznati svijet. 
Naučite je da su pogreške koje će u životu učiniti cijena koju mora platiti za svoj uspjeh. 
Naučite je kako plakati i podnositi poraze. 
Naučite je kako pomoći drugima i cijeniti ono što ima. 
Naučite je osjetljivosti, ljubavi i poštovanju.
Kako suditi, varati i lagati je ne morate naučiti, to će je naučiti svijet.

(Nepoznat autor)