Asylum

Meni je tužno. Ali i mnogošta drugo.

metilda wrote:Meni je tužno. Ali i mnogošta drugo.

Voljela bih imati tvoju vjeru, jer pretpostavljam da uz nju ide smiren duh.
Ja to nemam i smatram se istraživačem :)

mativka wrote:

metilda wrote:Meni je tužno. Ali i mnogošta drugo.

Voljela bih imati tvoju vjeru, jer pretpostavljam da uz nju ide smiren duh.
Ja to nemam i smatram se istraživačem :)

Da ne pišem sad o sebi, citirat ću Petersona:

"Ako radite na jednoj stvari najustrajnije što možete, promijenit ćete se. Polako ćete postajati jedno, umjesto bučna mnoštva koje ste nekoć bili. To jedno, ako se ispravno razvije, nije samo disciplinirani entitet oblikovan žrtvom, trudom i usredotočenošću, nego i ono što izražava jedinstvo svoje osobnosti i društva, tako što stvara, uništava i preobražava disciplinu kao takvu - civilizaciju kao takvu. Ono je sama riječ istine, o čijem djelovanju zauvijek ovisi sav životni red istrgnut iz kaosa.
Dajte sve od sebe barem u jednoj stvari i vidite što će se dogoditi."

Svima vam sretno i blagoslovljeno ovo subotnje jutro.

Brother Elijah wrote:
In the second short text, two points are mentioned that prevent God from taking up residence in the soul, that is, from entering into a special friendship. The dimension of sin is clear to us, but religious error also does not allow God to enter the soul. Religious error also means – as it says in other passages of the book – other religions. This is important to realise, because there is an increasing tendency in the Catholic Church to regard other religions as valid ways of salvation. However, they are not, even though there are elements of truth in them that one can be glad in. But as a religion they do not lead to God, but need the encounter with the Saviour. Since this has not yet happened, the Father cannot penetrate them either, even though He constantly calls and accompanies them so that they may recognise the true light.

Na prethodnim forumima, a i na ovome, često sam pisala o mogućnosti spasenja izvan Crkve. Crkva je naime, vođena ljubavlju prema dušama, u svoj obrazac spasenja krštenjem vodom i krvlju, u nauk unijela i krštenje željom. To sam objašnjavala time da na neki način činjenje dobrih djela bez vjere u Krista biva dovoljno za spasenje.

No s vremenom sam došla do druge spoznaje. Nema spasenja izvan Crkve, jer Crkva nije samo  kler ni milijarda kršćana, Crkva je mistično tijelo Kristovo. Tko dakle nije dio toga tijela, nema ni mogućnost spasenja. Možete biti simpatizeri ili sljedbenici bilo koje druge religije, možete meditirati, prakticirati jogu, klanjati se Alahu, baviti se transcendentalnom meditacijom, zenom, možete slijediti tisuće duhovnih pravaca New Agea  i neopaganizma, a također i sotonizma – izvan Crkve nema spasenja,  tj. nema načina da baštinite Božansku narav.

Da objasnim što je spasenje. Radi se o soteriološkim pojmovima. Soteriologija se bavi time što je Isus učinio za spas čovječanstva. Uzeo je na sebe grijeh svakog čovjeka i tako svakome pružio priliku da baštini Božansku narav. Božanska narav pretpostavlja ono što kršćani zovu Život vječni.

Stvar je u tome da jednom rođen svaki čovjek postaje besmrtan. Tjelesna smrt je smrt tijela, ali svijest, ili ono što kršćanstvo naziva dušom, ostaje živjeti. Što se dakle događa sa dušom koja je besmrtna? Kršćani vjeruju (s učvršćivanjem spoznaje vjera na kraju prerasta u znanje) tj. kršćani znaju da duša nakon smrti tijela  odlazi u čistilište, raj ili pakao,  ovisno o mjeri ljubavi koju je pružila u životu.

Krist je atraktor kojemu teži svako stvoreno biće i cijeli svemir. On je uzor, Put, Istina, Život. Crkva nas uči, a znanje potvrđuje, da svaka duša u trenutku smrti dolazi pred Isusa. To je ono što nauk naziva pojedinačnim sudom. Pred Kristom se otvara knjiga čovjekovog života, to jest čovjek, živa duša, postaje svjesna svakog svojeg i najsitnijeg djela u odnosu na Istinu koja je Krist. Isus je izjavio: Nisam došao suditi svijetu nego da se svijet spasi. Znači, Krist u tom pojedinačnom sudu ne sudi čovjeku – sude mu njegova djela u odnosu na Krista koji je uzor. Duša spoznaje što je činila dobro, po uzoru na Krista, a također i što je činila zlo, suprotno od Krista. I sama sebi donosi presudu gdje će ići, u čistilište, raj ili pakao, ovisno o tome hoće li izabrati Božansku pravdu ili Božansko milosrđe, hoće li priznati Krista za svog spasitelja.

Raj - biti Jedno s Bogom.
Čistilište - čišćenje duše od neljubavi koju je pokazala u životu da bi se očišćena sjedinila s Bogom.
Pakao - život u mržnji prema sebi, prema ljudima, prema Bogu, prema Sotoni.

Bez obzira ljubili Krista ili se izrugivali s Njim ili ga psovali, svi ćemo, svi ćete, doći pred lice Kristovo. I to je poanta tvrdnje da izvan Crkve nema spasenja. Krist je glava Crkve, Krist je Kralj kozmosa. Nadam se da ćete na svom pojedinačnom sudu izabrati Milosrđe. Bez vašeg sudjelovanja Krist vas ne može ni spasiti ni osuditi. Amen. Tako neka bude!

The floor of the church of San Michele Arcangelo is an extraordinary work in majolica tiles, depicting the "Garden of Eden & the Original Sin", created by Leonardo Chianese in 1761 - Capri, Italy

Vjerovanje u zagrobni život naravno ne postoji samo u kršćanstvu.
Konzultirat ćemo prijatelja googleta.

Egipćani su vjerovali u život poslije smrti. To vjerovanje potječe iz sage o Izidi i Ozirisu. Oni su vladali Egiptom na početku. Njihov brat Set bio je ljubomoran na njih, pa je skovao urotu. Postoje tri inačice mita o tome kako se Set riješio Ozirisa - prva kaže da se pretvorio u krokodila, druga da se pretvorio u vodenkonja, a treća, Plutarhova verzija, kaže da je Oziris žrtva urote. Set je ubio Ozirisa, i nastala je smrt. Anubis i Izida su ipak oživjeli Ozirisa, koji je postao vladar carstva mrtvih. Kad bi čovjek umro, njegova bi duša došla u podzemlje - Duat, gdje bi mu se sudilo. Duši bi postavili mnoga pitanja i naveli grijehe. Anubis bi stajao kraj vage i motrio srce i pero koje simbolizira Ma'at, božicu pravde i istine. Ako bi duša prošla, Thoth bi to zabilježio, a Horus bi dušu odveo Ozirisu, do kojeg su stajale Izida i Neftis. Pokojnik bi uživao u pogrebnom životu, a mogao se pridružiti posadi Ra, koji je svakog dana putovao nebom donoseći ljudima svjetlost i toplinu. Postojale su posebne Knjige mrtvih i čarolije koje su svećenici čitali pri izvođenju obreda. Pokojnika bi mumificirali i položili u grobnicu.

Čitala sam Egipatsku knjigu mrtvih. Dirljiva je.

Zoroastrians: Suditi će im se po njihovoj mogućnosti prelaska mosta
Ova je religija prije nekoliko tisuća godina bila službena religija u Perziji, koju su prakticirali većinom muškarci tradicionalno obučeni u vrećaste hlače.

Sad njihovih sljedbenika ima jedva 200 000. Zoroastrianci vjeruju u jednog Boga, Ahura Mazdu, koji je stvorio svijet. Njihovo vjerovanje u zagrobni život slično je kršćanskom vjerovanja u koncept o postojanju dva zagrobna života. Jednom mjestu punom sreće i blagostanja, a drugom punom mučenja, i mjestu u kojem vlada tama i nesreća.
A gdje ćete provesti zagrobni život ovisi samo o tome hoćete li moći prijeći most Chinvat. Oni koji ga prijeđu, vječnost će provesti u raju i sjediti na zlatnoj stolici u kući glazbe, a ako s njega padnete, padate u pakao.
Most kojeg je izgradio sam Mazda, drugačiji je svakoj osobi, a njegov izgled ovisi o životu kojeg je pojedinac imao na Zemlji. Za one koji su vodili dobar život, most je širok, a za one koji su nisu bili dobri, most je uzak, sklizak.

Poseban dodatak za one dobre, je u zanimljivoj pratnji, muškarcu ili ženi, ovisno o njihovim sklonostima, koji im prave društvo dok prolaze mostom. A onim zločestima, pratnja je zločesti pas koji na njih reži i laje, i pokušava ih gurnuti s mosta.

Čitala sam i Tibetansku knjigu mrtvih. Ona je još dirljivija od Egipatske. Dirljivo je kako Tibetanci nastoje pobijediti smrt nizom novih rođenja. Oslobađanje od ponovnog rođenja, koje je inače sramotno, događa se slušanjem na posmrtnoj razini - Bardo Thödol.

Kult mrtvih

Vjerovanje u "onaj svijet" i zagrobni život, postojalo je još kod primitivnih naroda prapovijesnog doba, pa tako i kod Slavena. Slaveni su vjerovali da duša pokojnika prelazi u jedan drugi život, duša odlazi u nav ili raj. Taj raj je bilo mjesto pravednih i dobrih duša, dok su zle duše živjele u paklu. Gdje se nalazi taj zagrobni svijet, je još uvijek nerazriješeno pitanje, no jedna od prihvatljivijih teza je da se nav nalazi s druge strane mora. U prilog toj tvrdnji ide dokaz da su neka slavenska plemena pokapali svoj mrtve na načina da su ih polagali u čamac, a potom odgurnuli čamac u more. Ponekada bi, zbog udaljenosti mora, spalili mrtve prethodno ih stavivši, simbolički, u čamac.

I tako, da ne nabrajam više. Razvidno je da sve religije osim ateizma imaju neki koncept zagrobnog života. Kao što sam već rekla u jednom od prethodnih postova, svaka religija u sebi ima zrnce ili čak poveće zrno istine, ali samo kršćanstvo i vjera u Krista jest puna i apsolutna Istina. Svidjelo se to nekima ili ne.
Naime u Evanđeljima piše da se na vrhuncu vremena svidjelo Bogu poslati svoga Sina u svijet da se svijet po njemu spasi. Do tada je svijet lutao u tami stvarajući koncepte i koncepte spasenja. Sada je to učinio Bog sam.

Pošto je stvorio prvi ljudski par, Bog ih je smjestio u raj zemaljski, i u uživanju blaženstva, postavio im jedan uvjet – da se prihvate onakvima, kakve ih je Bog zamislio i stvorio. Pa ipak, zavedeni vlastitim častohlepljem, iznevjerili su Božje povjerenje. Izgnani su iz raja zemaljskog, i navukli kaznu na čitavo buduće potomstvo. Lišeni su gledanja Božje slave, i osuđeni na prolaznost života. No Bog im i uslijed svoje pravednosti iskazuje milosrđe. Naviješta znakovito i tajanstveno, po prvi puta njihovo otkupljenje (Post 3,15), i ostavlja nadu da će im biti vraćeno ono, što su svojom nepokornošću izgubili. Sklapa prvi savez sa ljudskim rodom.

Upravo je pojam saveza ono što na osobit način zaokuplja našu pozornost. Bog će od ovog trenutka, kroz svoju neizrecivu pedagogiju, pripravljati ljudski rod na konačni čin, kulminaciju njegove ljubavi i milosrđa – poslanje svoga Sina. Postupno će im, u sve jasnijem stupnju objave, otkrivati svoj božanski Zakon, i naviještati dolazak Otkupitelja. S ljudskim rodom sklapa nekoliko saveza, u kojima pratimo postupnost objave – s obzirom na:

a) opseg ljudskog roda

b) Zakon

c) navještaj otkupljenja

Sklapa ga najprije s bračnim parom, Adamom i Evom, zatim s Noom, kada se savez proteže na obitelj, pa Abrahamom, kada obuhvaća pleme, i naposljetku Mojsijem, kao predstavnikom izraelskog naroda. Kao jamstvo svojih obećanja ostavlja im znakove saveza – Noi predaje dugu, Abrahamu obrezanje, Mojsiju otkriva svoje ime. U navještajima sve jasnije otkriva pojavak budućeg otkupljenja – počevši od pralikova patrijarha, proroka i vjerskih ustanova, pa do izravnih navještaja budućeg Mesije. I naposljetku, otkriva im postupno puninu svog božanskog Zakona. Počevši od prvog ljudskog para, Bog povremeno, i u određenim prigodama, otkriva pojedine propise, koji će svoj puniji izražaj dobiti u Mojsijevom Zakonu.

Nakon što ih je izveo iz egipatskog ropstva, s odabranim narodom Izraelom sklapa savez, i otkriva im svoj Zakon. Ipak, taj savez još uvijek nije konačan i dovršen čin Božje objave, nego samo priprava za novi i savršeniji savez, koji će biti ostvaren u Njegovu Sinu, Isusu Kristu. A ono što obilježava savez, vrijedi na jednak način i za njegove sastavne dijelove, pa tako i Zakon. Isus sam svjedoči da ga je došao usavršiti, i to zato jer ne posjeduje puninu stvarnosti, već samo sliku i navještaj buduće i savršenije stvarnosti (Heb 10,1).






Sažetak citata: Bog kroz vrijeme pripravlja čovječanstvo na svoj dolazak dajući dijelove i naznake pune objave i istine. Događa se to kroz sva vjerovanja i religije, pa čak i promatrajući objavu svom izabranom narodu - židovima. I njima se objavljivao malo po malo, onoliko koliko su bili sposobni razumjeti.

Svaka majka svojoj djeci za kraj želi dati ono najbolje što ima, ono što će im najviše koristiti za život, ono blago koje je dugo pripravljala i čuvala... Tako nam i Majka Marija daje krunicu kao dragocjeno blago koje je čuvala za ove posljednje dane, uz obećanje da ćemo uz krunicu pobijediti. Gospa se šest puta ukazala u Fatimi, i svih šest puta pozivala nas je na molitvu svete krunice, i to svaki dan. Kao da nam nježna Majka ništa korisnije nema za reći, već samo ustrajava u tom pozivu na molitvu krunice. Ona nas ustrajno poziva na krunicu kako bi svojim ustrajnim pozivima probudila u nama svetu želju i odluku da ćemo doista redovno i često, ustrajno, moliti svetu krunicu. Tim stalnim ponavljanjem poziva na molitvu svete krunice Gospa hrani u nama vjeru u snagu i moć te divne molitve, ne dopušta nam da se umorimo i obeshrabrimo i ohrabruje nas za tu molitvu ukazujući nam na njezinu važnost. Sveti Padre Pio kaže: "Ako je Blažena Djevica Marija bilo gdje da se ukazala uvijek živo pozivala na molitvu svete krunice, ne čini li ti se da za to ima valjan razlog?" Dragi brate i sestro, sklopi ruke oko krunice, i moći ćeš osjetiti i stisak tople Marijine ruke, njezin dodir koji ohrabruje, smiruje, osnažuje, potiče, mijenja srce. S krunicom ćeš pobijediti. S krunicom će Bog pobijediti u tvom životu, pobijedit će ono što je dobro, istinito i pravedno, pobijedit ćeš grijeh i sve kušnje i sve svoje neprijatelje. Krunica je nadmoćno oružje protiv svega zla. Ne boj se stoga dok je krunica u tvojim rukama!

petar lađević
Šetajući Knez Mihailovom ulicom, na gotovo svim uličnim tezgama, među najrazličitijim sitnicama, uvek se nalazi i poneka brojanica. Prolaznici kraj tezgi i sami vrlo često na ruci nose brojanice. U boljim trgovinama nakita, u istoj ulici, takođe možemo naći brojanice, izrađene od finih i skupih prirodnih i veštačkih materijala (perli).

Brojanice se najčešće vezuju uz velike religije – budizam, hrišćanstvo (pravoslavlje i katolicizam) i islam. Prema tumačenjima grčkih istoričara, prve brojanice pojavljuju se oko 700. godine pre nove ere u Indiji, kao deo hinduističkih obreda u vezi s Bogom Šiva. Kasnije se brojanice prenose u budističke hramove. Izrađuju se od svetog drveta, da bi kasniji budisti počeli da ih izrađuju od korala, granita, slonovače, ćilibara, raznog poludragog kamenja, pa čak i kostiju. Prema predanju, najvrednije brojanice napravljene su od kostiju budističkih svetaca, svetih ljudi ili lama. Budistička brojanica najčešće se sastoji od 108 perli, koje monah treba da izmoli dve hiljade puta dnevno. Sto osam perli predstavlja broj grešnih želja, koje svaki budistički monah mora da prevaziđe kako bi dostigao nirvanu.

Od Indije, brojanice su se širile do Kine, Koreje i Tibeta, a odatle su stigle sa arapskim putnicima (trgovcima) do Meke i Medine, gde ih je prisvojio islam. Kako na Arabijskom poluostrvu nije bilo drveta, perle su izrađivane od gline. Ali tokom vremena islamske brojanice počinju da se izrađuju od plemenitijih materijala. Islamska brojanica je u početku bila sastavljena od 99 perli i kićanke. Tokom molitve, uz svaku perlu se izriče ime Alaha, a kićanka služi da rasteruje zle duhove i štiti od zla. Kasnije je radi funkcionalizovanja molitve, broj perli podeljen sa tri. Tako danas najčešća molitvena islamska brojanica ima 33 perle.

U katoličku veru brojanice je kao molitveni predmet uveo sv. Dominik, osnivač dominikanskog reda. Brojanica se sastojala od 150 perli, a posebnom perlom, uglavnom metalnom, razdvajane su na skupine od po 50 – najčešće se moli tri puta po 50 molitava Zdravo Marijo.

Molitva pomoću brojanice u pravoslavlju je jedan od najstarijih načina molitve, naročito kad je reč o pravoslavnom monaštvu. Brojanice imaju simbolički karakter i one nas upućuju da vodimo, u neprestanom pokajanju, trezven i ozbiljan život. Za razliku od prethodno navedenih brojanica, pravoslavne brojanice izrađivane su od čiste ovčje vune i sastavljane najčešće od 33 čvorića. Treba da stalno podsećaju da smo mi "slovesne ovce Dobrog pastira Gospoda Hrista, koji je sam kao jaganjac Gospodnji postradao za nas i izbavio nas od večne smrti". Uz ovu brojanicu, koja ujedno simbolizuje 33 godine Hristovog života na ovom svetu, postoje i veće brojanice od 50, 100 ili 300 čvorića. Najčešća molitva je: "Gospode Isuse Hriste, pomiluj mene grešnog."

Po jednom starom predanju, bio je jedan monah koji je želeo da načini vunenu brojanicu da bi odbrojavao svoje molitve, ali đavo mu je stalno razvezivao čvoriće koje bi ispleo. Jednom mu se javio anđeo i naučio ga da plete čvorić koji se sastoji od sedam upletenih krstova i to je ujedno jedan od najkomplikovanijih čvorova, koji ni đavo nije mogao da rasplete.

Tako stvari izgledaju, ako se brojanica posmatra kao molitveni predmet. Ali, da li su svi oni koji nose brojanicu, koji drže brojanicu, koji broje brojanicu i kojima brojanica nešto znači, stvarno i vernici, veliko je pitanje. Odgovor je jednostavan – nisu. One u stvari služe kao ukrasni predmet, kojim se nosioci kite. Ali na svu sreću, Grci su uspeli da brojanici daju sekularni izgled, a možemo reći i svrhu. Brojanica tako služi, ne isključujući molitvenu funkciju, i za razbibrigu, igranje, uživanje u zvuku perlica, za muzičko komponovanje kao ritmički, i uz čašu kojom se svira, zvukovni instrument, da leči nervozu, da bude ukras itd. Uostalom, svako se sa takvom brojanicom može igrati kako želi i zna, samo za sebe, kom užitku ona služi. Grčka brojanica ili komboloi, sastavljena je od 23 perle ili manje. Svileni gajtan na kom su one nanizane omogućuje da se perle lakše klizaju i da se njihov zvuk, zbog dužine gajtana, bolje čuje. Postoji predanje po kome grčka brojanica ima 23 slobodne perle zato što turska brojanica ima 33 perle, koje su mnogo čvršće vezane jedna uz drugu. Tako ovo smanjenje broja perli ujedno simbolizuje i oslobođenje od Turske.

Brojanice i igranje brojanicama je užitak. Njihovo versko poreklo mora da bude uvažavano, ali ne sme mu se pristupati kruto i dogmatski, jer brojanice su i više od užitka u molitvi. Grci čak imaju i dva izraza za molitvene i svetovne brojanice – komboskini i komboloi – koje u Grčkoj možete naći na svakom koraku. Grčka je ujedno i jedina zemlja koja ima muzej brojanica.

Trenutno najlepše brojanice u Srbiji, od plemenitih materijala, niže naš poznati glumac Bogdan Diklić.

Brojanica se u Srba, kao i u Grka, koristi u obe svrhe. Evo, na primer, iz srpske elite, Velja Ilić nosi brojanicu i sigurno je koristi u molitvene svrhe, dok Milutin Mrkonjić ne nosi brojanicu, ali mu zato družbenica Ana Bekuta peva pesmu Brojanica:

"Kao dobrog glasa ptica
Oko ruke brojanica
Jedno davno obećanje
Nek ti kažu ko te voli
I ko se za tebe moli
Svako veče pred spavanje
Milo moje, pred spavanje..."

"Neki ljudi te nikada neće voljeti, zato što tvoj duh smeta njihovim demonima."
- Denzel Washington