Asylum

metilda wrote:

mativka wrote:Ako nekome bude čudna ova ura u kojoj pišem....hmmm, živim život!

Hmmm... corona party dakle ...

Bome! :)
Poslije GO, trebati ću bolovanje:D

metilda wrote:U životu smo prošli kroz situacije koje su nas lomile i ranjavale, ali nije to tako strašno. I slomljenim olovkama može se predivno slikati...

A, što s onima koji su antitalenti za slikanje (i s čitavim olovkama)?

mativka wrote:

metilda wrote:

mativka wrote:Ako nekome bude čudna ova ura u kojoj pišem....hmmm, živim život!

Hmmm... corona party dakle ...

Bome! :)
Poslije GO, trebati ću bolovanje:D

Život treba živjeti punim plućima, dok se još može disati.

mativka wrote:

metilda wrote:U životu smo prošli kroz situacije koje su nas lomile i ranjavale, ali nije to tako strašno. I slomljenim olovkama može se predivno slikati...

A, što s onima koji su antitalenti za slikanje (i s čitavim olovkama)?

Nema antitalenata za život. Svaka je priča unikatna i jedinstvena, nacrtana sa slomljenim ili čitavim bojicama. Jedini je problem što se oko svega treba potruditi pa oni koji žele da im sve padne s neba ostaju prikraćeni za slikarije koje su trebali sami naslikati.

Gospodin u samome sebi nije posjedovao tijelo u kojem bi umro za nas. Zato je od nas uzeo smrtno tijelo. Uzevši naše tijelo, Besmrtni je mogao umrijeti. Mi ne posjedovasmo temelja na kojem bismo mogli živjeti od sebe. Krist, pak, od sebe ne mogaše umrijeti. Zato je s nama sklopio čudesnu razmjenu. Naše je čime je On umro, a Njegovo je od čega ćemo mi živjeti. Koje li razmjene! Što je dao, a što primio?! (sv. Augustin)

Neka ti Bog danas daruje prepuno trenutaka u kojima ćeš spoznati da si voljen i da počinješ ljubiti druge.

Acts 3:11-26

Everyone came running towards them in great excitement, to the Portico of Solomon, as it is called, where the man was still clinging to Peter and John. When Peter saw the people he addressed them, ‘Men of Israel, why are you so surprised at this? Why are you staring at us as though we had made this man walk by our own power or holiness? It is the God of Abraham, Isaac and Jacob, the God of our ancestors, who has glorified his servant Jesus whom you handed over and then disowned in the presence of Pilate after he had given his verdict to release him. It was you who accused the Holy and Upright One, you who demanded that a murderer should be released to you while you killed the prince of life. God, however, raised him from the dead, and to that fact we are witnesses; and it is the name of Jesus which, through faith in him, has brought back the strength of this man whom you see here and who is well known to you. It is faith in him that has restored this man to health, as you can all see. ‘Now I know, brothers, that neither you nor your leaders had any idea what you were really doing; but this was the way God carried out what he had foretold, when he said through all his prophets that his Christ would suffer. Now you must repent and turn to God, so that your sins may be wiped out, and so that the Lord may send the time of comfort. Then he will send you the Christ he has predestined, that is Jesus, whom heaven must keep till the universal restoration comes which God proclaimed, speaking through his holy prophets. Moses, for example, said, “From among your brothers the Lord God will raise up for you a prophet like me; you will listen to whatever he tells you. Anyone who refuses to listen to that prophet shall be cut off from the people.” In fact, all the prophets that have ever spoken, from Samuel onwards, have predicted these days. ‘You are the heirs of the prophets, the heirs of the covenant God made with your ancestors when he told Abraham, “All the nations of the earth will be blessed in your descendants”. It was for you in the first place that God raised up his servant and sent him to bless you as every one of you turns from his wicked ways.’


It is faith that releases God’s action. We hear this again and again – today, too, when Peter tells the bystanders why the paralytic was healed. He does not do this without making it clear to them what wrong was done to Jesus, the author of life.

But we see that Peter does not dwell too long on describing the situation, but calls for repentance and even says that the Jews had acted out of ignorance.

This again is an important lesson for us on how to deal with sin – our own and others. It takes a clear realisation of what is wrong, what is sinful, and this should not be avoided. But then it is necessary to turn to God’s mercy and to change one’s ways, that is, to repent.

What applies to ourselves applies even more to our attitude towards other people. We can objectively determine the injustice, but we cannot measure the degree of guilt. Perhaps the other person acted out of ignorance or felt forced to do so by circumstances, actually wanted to do something good and the opposite came out.
We should therefore not immediately accuse the other person of having acted out of pure malice. Unfortunately, this can happen, but it is not the case in all cases. The devil however acts with fundamentally evil motivation.

So one should not fall into two mistakes:
a) We should not assume from the outset that people who objectively do wrong have always an evil intention, but we should take a closer look at what the motivation may have been. This is what Peter did in today’s example. If we cannot discern the motive, then we simply leave it to the Lord.

b) However, we must not overlook or relativise the objective wrong that was committed because of our “understanding of the person and his motives”, i.e. we must not belittle the requirement of what is objectively right.

The apostle’s powerful proclamation invites the bystanders to accept, after their act of repentance, “the time of comfort” which the Lord will give.

This is a wonderful concept. For how much guilt can weigh on a person or even on nations! One breathes heavily under a burden, one’s gait is not really free and one seems depressed. Maybe you don’t even notice it because you are used to living under a burden. But when the Lord sets you free, then it is the “time to of comfort, a time to breathe freely”. One has the impression that one is now really living and can step out.

I am thinking, for example, of the burden of abortion that now lies over many peoples, the yoke that they put on themselves – it is not the yoke of the Lord. Most people who abort their children will not really know what they are doing. But the objective burden weighs heavily, so that the peoples who legalise and therefore promote abortion live under a shadow without realising it!

What a sigh of relief would come if the delusion were dissolved, the guilt and the aberration were recognised, repentance took place and infinite mercy released man from the chains!

It is necessary to proclaim the Gospel so that people can see in the light of God how much God is willing to forgive. They only have to lift their eyes and look into the face of the Crucified and Risen One. Then the cover will lift from their eyes, the ice that has settled around the heart will melt, the Lord will take away the burden, and the “times of comfort” have come.

brother Elija wrote:But we see that Peter does not dwell too long on describing the situation, but calls for repentance and even says that the Jews had acted out of ignorance.

This again is an important lesson for us on how to deal with sin – our own and others. It takes a clear realisation of what is wrong, what is sinful, and this should not be avoided. But then it is necessary to turn to God’s mercy and to change one’s ways, that is, to repent.

What applies to ourselves applies even more to our attitude towards other people. We can objectively determine the injustice, but we cannot measure the degree of guilt. Perhaps the other person acted out of ignorance or felt forced to do so by circumstances, actually wanted to do something good and the opposite came out.
We should therefore not immediately accuse the other person of having acted out of pure malice. Unfortunately, this can happen, but it is not the case in all cases. The devil however acts with fundamentally evil motivation.

Posebno ću izdvojiti ovaj dio teksta, a u nastavku je direktno spomenut grijeh pobačaja.
Svi sa kojima sam se susretala ovdje na forumu znaju moj strog stav prema pobačaju (što je ispravno) i strogu osudu osoba koje učine i podržavaju pobačaj (što je, pokazalo mi se, sasvim pogrešno). Takve osobe zvala sam djecoubojicama i čedomorkama i posvadila se gotovo sa svakim na forumu.
Kad sam otišla na neko vrijeme s foruma, htjela sam se angažirati u inicijativi 40 dana za život, ali suprugu se to nije svidjelo pa sam inicijativu nastavila pratiti na FB. Iznenadila sam se kad sam vidjela s koliko sućuti se Crkva odnosi prema ženama koje su pobacile. To je bilo nešto sasvim suprotno mom odnosu prema njima i duboko sam se zamislila, tako da sam svoje osude na forumu i ispovjedila. Ispovjednik mi je tada rekao doslovno ovo što sam citirala. Mi ne znamo u kakvim okolnostima su osobe koje podržavaju pobačaj odrastale, možda jednostavno postupaju iz neznanja, i na meni je da promijenim svoj tvrdi stav i prepustim Božjoj milosti da djeluje.
Kad sam dakle u svijesti ispravila svoj loš postupak, jedno jutro mi je iskočila objava koju ću staviti malo kasnije. To je bio jedini način da pomognem tim malim bespomoćnim bićima. Molitva a ne osuda. Molitva i sućut, a ne preuzimanje Božje ingerencije.

Danas na svetkovinu Blagovijesti duhovno posvojite nerođeno dijete – evo što trebate raditi…
Duhovno posvojenje je molitvena obveza, koja se može zavjetovati, privatno ili javno, s nakanom spašavanja začetoga života u opasnosti. Tijekom devet mjeseci molitvom i žrtvom molitelj prati dijete koje je poznato samo Bogu, kao i njegove roditelje. Često se taj zavjet čini na svetkovinu Blagovijesti.

Duhovno posvojenje nerođenog djeteta može biti Tvoja ponizna i iskrena molitva za djetešce u opasnosti pobačaja, kojemu su roditelji nakanili bolnu smrt:

zbog nepoznavanja veličine zla koje čine,
zbog prividno nužnih, često sebičnih razloga, potaknuti silama zla koje vladaju ovim mračnim svijetom (usp. Ef 6, 12),
zbog časovite koristi koju donosi grijeh, ali one koji to čine udaljuje iz naroda Božjega (usp. Heb 11, 25).
Znaj da Bog želi svako začeto dijete i raduje mu se, jer ono je Njegovo! Nitko se ne rađa, a da ne postaje kao novo ljudsko biće dar – za Tebe, za Crkvu i svijet! Tvoja molitva i žrtva, kao znak Tvoje ljubavi prema Životvorcu i životu, zaista mogu biti izlaz, pomoć i snaga potrebna za spas nerođenog stvorenja Božjeg, koje ima dušu i od začeća je ljudska osoba, kojoj Otac nebeski želi podariti Sebe i život vječni! Ako hoćeš, možeš se uključiti u borbu za život!

Kako moliti?

moli punih 9 mjeseci tijekom kojih se dijete što ga posvajaš nalazi pod srcem majke koja ga ne želi, pa i nju prati svojom molitvom
moli samo za jedno dijete, čije ime, narodnost, spol i roditelje zna samo Gospodin
možeš se zavjetovati privatno sam ili javno u skupini na euharistijskom susretu zajedno s ostalim župljanima, u molitvenim zajednicama, za vrijeme televizijskoga ili radijskoga prijenosa euharistijskoga slavlja i slično
ako se dulje od dva tjedna izostavi molitva na koju se zavjetovalo, potrebno je obnoviti zavjet, pri čemu treba imati na umu da se potpunim zanemarivanjem zavjeta dana Bogu upada u grijeh
ustraj u vjeri i povjerenju da će milosrdni Bog spasiti dijete za koje moliš a Tebe blagosloviti svojim providonosnim blagoslovom
nastavi moliti i za djetetov ispravan i svet život nakon rođenja, da jednom s njime mogneš gledati Boga u vječnoj, obećanoj sreći!
Dakle:


Duhovno posvojenje je molitvena obveza, koja se može zavjetovati, privatno ili javno, s nakanom spašavanja začetoga života u opasnosti. Tijekom devet mjeseci molitvom i žrtvom molitelj prati dijete koje je poznato samo Bogu, kao i njegove roditelje, a osobito majku, te mu time pomaže da se sigurno rodi. Nijedno zlo ne ostaje nekažnjeno – a snagom molitve i žrtve uistinu ga se može spriječiti!

Nastanak ove zamisli

Godine 1987. u Varšavi (Poljska), bijela braća pavlini započinju širiti molitvu naziva čiji se korijeni nalaze u Bogorodičinim fatimskim objavama i nebeskim pozivima na obraćenje.

Pavlinski red uspješno širi Duhovno posvojenje, koje je kao očiti Božji dar od tada usko povezano s pavlinskom karizmom i duhovnošću. Ova molitva, upravljena po zagovoru Marije, Majke nerođenih i sv. Josipa, namijenjena je svima onima koji su svjesni ozbiljnosti zla pobačaja, a koji se iz različitih razloga možda ne mogu uključiti u tzv. aktivnu borbu.

Molitva zavjetovanja, samo na početku posvojenja:

Presveta Djevice, Bogorodice Marijo, svi anđeli i sveti u želji da pomognem obranu nerođenih, ja (ime), čvrsto odlučujem da ću od dana _____ do _____, duhovno posvojiti jedno dijete, čije ime samo Bog zna, tako što ću tijekom ovih devet mjeseci svakoga dana moliti za spas njegova života, kao i za ispravan život roditelja i djeteta nakon rođenja. Amen.

Svakodnevno moli sljedeću molitvu:

Gospodine Isuse, zagovorom Tvoje Majke Marije, koja Te s ljubavlju rodila i svetoga Josipa, muža žive vjere i predanja, koji se brinuo o Tebi nakon poroda, molim Te za to nerođeno dijete, koje sam duhovnim putem posvojio/la, a koje se nalazi u opasnosti ubojstva pobačajem. Molim Te, udijeli njegovim roditeljima ljubavi i hrabrosti da svojem djetetu sačuvaju život, koji si mu Ti odredio. Amen.

Svojoj molitvi dodaj deseticu krunice, a Bogu osobito prikazuj svoje kušnje, trpljenja, starost i bolest!

“Tko god primi dijete u moje ime, prima mene i onoga koji me poslao!”

• Ova Tvoja velikodušna molitva donosi život djetetu kojemu postaješ “duhovni skrbnik”, a Tebe oplemenjuje, produbljuje Tvoj odnos s Bogom, otkriva Ti duboki smisao žrtve potičući obnovu Tvoga obiteljskoga, kršćanskog i poslovnog života, donoseći poštivanje i sloge!

• Vjeruj i ne brini! Uskrsli Isus pobijedio je Sotonu, smrt, bolest i grijeh. On liječi rane učinjene pobačajem, dovodi majke do obraćenja i vjere, čini ih odgovornima. On Ti donosi mir i spasenje, daje Ti svoga Duha Svetoga i vodi Te u svoje Kraljevstvo!

“Što god tko učini jednom od ove moje najmanje braće, meni je učinio!”

Djevojčica kao Cirenac
Ona želi pomoći!
Kip Isusa koji pada pod križem jedan je od 20 kipova koji opisuju muku Gospodina našega Isusa Krista, postavljenih u gradu Amarillo u Texasu.

metilda wrote:

brother Elija wrote:But we see that Peter does not dwell too long on describing the situation, but calls for repentance and even says that the Jews had acted out of ignorance.

This again is an important lesson for us on how to deal with sin – our own and others. It takes a clear realisation of what is wrong, what is sinful, and this should not be avoided. But then it is necessary to turn to God’s mercy and to change one’s ways, that is, to repent.

What applies to ourselves applies even more to our attitude towards other people. We can objectively determine the injustice, but we cannot measure the degree of guilt. Perhaps the other person acted out of ignorance or felt forced to do so by circumstances, actually wanted to do something good and the opposite came out.
We should therefore not immediately accuse the other person of having acted out of pure malice. Unfortunately, this can happen, but it is not the case in all cases. The devil however acts with fundamentally evil motivation.

Posebno ću izdvojiti ovaj dio teksta, a u nastavku je direktno spomenut grijeh pobačaja.
Svi sa kojima sam se susretala ovdje na forumu znaju moj strog stav prema pobačaju (što je ispravno) i strogu osudu osoba koje učine i podržavaju pobačaj (što je, pokazalo mi se, sasvim pogrešno). Takve osobe zvala sam djecoubojicama i čedomorkama i posvadila se gotovo sa svakim na forumu.
Kad sam otišla na neko vrijeme s foruma, htjela sam se angažirati u inicijativi 40 dana za život, ali suprugu se to nije svidjelo pa sam inicijativu nastavila pratiti na FB. Iznenadila sam se kad sam vidjela s koliko sućuti se Crkva odnosi prema ženama koje su pobacile. To je bilo nešto sasvim suprotno mom odnosu prema njima i duboko sam se zamislila, tako da sam svoje osude na forumu i ispovjedila. Ispovjednik mi je tada rekao doslovno ovo što sam citirala. Mi ne znamo u kakvim okolnostima su osobe koje podržavaju pobačaj odrastale, možda jednostavno postupaju iz neznanja, i na meni je da promijenim svoj tvrdi stav i prepustim Božjoj milosti da djeluje.
Kad sam dakle u svijesti ispravila svoj loš postupak, jedno jutro mi je iskočila objava koju ću staviti malo kasnije. To je bio jedini način da pomognem tim malim bespomoćnim bićima. Molitva a ne osuda. Molitva i sućut, a ne preuzimanje Božje ingerencije.

I ja sam jedna od tih s kojima si se sukobila. :)
Vidjela sam i tvoju ispriku. 
Što se mene tiče, ne zamjerim ti apsolutno ništa. Nisam ni prije, jer mi je jasna tvoja nakana i motiv.
Mislim da to nisi činila iz zlobe, nego iz uvjerenja da trebaš (čitaj-moraš) učiniti nešto konkretno kako bi spriječila prečestu praksu, pa makar to bila i sila. 
Zapravo nismo svjesni koliko često, zbog vlastite nemoći (iz čistog očaja), pribjegnemo sili. To nam najbolje mogu potvrditi vlastita djeca, koju smo nekad pljusnuli jer nismo znali kako im objasniti nešto što ne bi smjeli činiti, a uporno su činili. Zato me ne čudi tvoj način na koji si se pokušala suočiti s nečim čega se groziš. 
  
Da, svaki čovjek treba učiniti nešto kako bi se stvari promijenile, jer pobačaj nije u redu ni po čemu, ne samo po pitanju vjere. 
Ali, nije rješenje prisiliti bilo koga da rodi, čak i ako je način na koji je žena zatrudnjela toliko odvratan da je nehumano očekivati od nje da shvati vrijednost života kojeg nosi u utrobi, za što se zalaže inicijativa i tu čestitam tvom suprugu. Ima mnogo puteljaka kako doći do cilja bez da se čine dodatni grijesi u ime pravde.  
Mislim da bi svatko trebao odigrati svoju ulogu do kraja i na pravi način, ulogu koja mu najbolje 'leži'. Pedagozi poučavanjem, vjernici molitvom, roditelji odgojem, liječnici preventivom itd itd. A ako se već i dogodi neželjena trudnoća trebalo bi ne suditi, ne kažnjavati nego naći rješenje koje je najmanje zlo. Kad se jednom stvari dese, kazna ne pomaže, spašavaju se oni kojima se pomoći može. 

Ovo zadnje nije lako i traži i mudrost i zrelost kao i preuzimanje odgovornosti, te se zato rijetki upuštaju u to.  
Lakše je osuditi i presuditi, pribjeći sili.

Svi mi gledamo iz različitih kutova i imamo različito svjetlo koje pada na 'predmet' koji promatramo. 
Plus toga nam ni dioptrija nije jednaka. 
Čim prije shvatimo to, manje ćemo jedni druge napadati i možda si uljepšati koji trenutak... umjesto da ih bespotrebno gorčimo. :)

Ra wrote:

metilda wrote:

brother Elija wrote:But we see that Peter does not dwell too long on describing the situation, but calls for repentance and even says that the Jews had acted out of ignorance.

This again is an important lesson for us on how to deal with sin – our own and others. It takes a clear realisation of what is wrong, what is sinful, and this should not be avoided. But then it is necessary to turn to God’s mercy and to change one’s ways, that is, to repent.

What applies to ourselves applies even more to our attitude towards other people. We can objectively determine the injustice, but we cannot measure the degree of guilt. Perhaps the other person acted out of ignorance or felt forced to do so by circumstances, actually wanted to do something good and the opposite came out.
We should therefore not immediately accuse the other person of having acted out of pure malice. Unfortunately, this can happen, but it is not the case in all cases. The devil however acts with fundamentally evil motivation.

Posebno ću izdvojiti ovaj dio teksta, a u nastavku je direktno spomenut grijeh pobačaja.
Svi sa kojima sam se susretala ovdje na forumu znaju moj strog stav prema pobačaju (što je ispravno) i strogu osudu osoba koje učine i podržavaju pobačaj (što je, pokazalo mi se, sasvim pogrešno). Takve osobe zvala sam djecoubojicama i čedomorkama i posvadila se gotovo sa svakim na forumu.
Kad sam otišla na neko vrijeme s foruma, htjela sam se angažirati u inicijativi 40 dana za život, ali suprugu se to nije svidjelo pa sam inicijativu nastavila pratiti na FB. Iznenadila sam se kad sam vidjela s koliko sućuti se Crkva odnosi prema ženama koje su pobacile. To je bilo nešto sasvim suprotno mom odnosu prema njima i duboko sam se zamislila, tako da sam svoje osude na forumu i ispovjedila. Ispovjednik mi je tada rekao doslovno ovo što sam citirala. Mi ne znamo u kakvim okolnostima su osobe koje podržavaju pobačaj odrastale, možda jednostavno postupaju iz neznanja, i na meni je da promijenim svoj tvrdi stav i prepustim Božjoj milosti da djeluje.
Kad sam dakle u svijesti ispravila svoj loš postupak, jedno jutro mi je iskočila objava koju ću staviti malo kasnije. To je bio jedini način da pomognem tim malim bespomoćnim bićima. Molitva a ne osuda. Molitva i sućut, a ne preuzimanje Božje ingerencije.

I ja sam jedna od tih s kojima si se sukobila. :)
Vidjela sam i tvoju ispriku. 
Što se mene tiče, ne zamjerim ti apsolutno ništa. Nisam ni prije, jer mi je jasna tvoja nakana i motiv.
Mislim da to nisi činila iz zlobe, nego iz uvjerenja da trebaš (čitaj-moraš) učiniti nešto konkretno kako bi spriječila prečestu praksu, pa makar to bila i sila. 
Zapravo nismo svjesni koliko često, zbog vlastite nemoći (iz čistog očaja), pribjegnemo sili. To nam najbolje mogu potvrditi vlastita djeca, koju smo nekad pljusnuli jer nismo znali kako im objasniti nešto što ne bi smjeli činiti, a uporno su činili. Zato me ne čudi tvoj način na koji si se pokušala suočiti s nečim čega se groziš. 
  
Da, svaki čovjek treba učiniti nešto kako bi se stvari promijenile, jer pobačaj nije u redu ni po čemu, ne samo po pitanju vjere. 
Ali, nije rješenje prisiliti bilo koga da rodi, čak i ako je način na koji je žena zatrudnjela toliko odvratan da je nehumano očekivati od nje da shvati vrijednost života kojeg nosi u utrobi, za što se zalaže inicijativa i tu čestitam tvom suprugu. Ima mnogo puteljaka kako doći do cilja bez da se čine dodatni grijesi u ime pravde.  
Mislim da bi svatko trebao odigrati svoju ulogu do kraja i na pravi način, ulogu koja mu najbolje 'leži'. Pedagozi poučavanjem, vjernici molitvom, roditelji odgojem, liječnici preventivom itd itd. A ako se već i dogodi neželjena trudnoća trebalo bi ne suditi, ne kažnjavati nego naći rješenje koje je najmanje zlo. Kad se jednom stvari dese, kazna ne pomaže, spašavaju se oni kojima se pomoći može. 

Ovo zadnje nije lako i traži i mudrost i zrelost kao i preuzimanje odgovornosti, te se zato rijetki upuštaju u to.  
Lakše je osuditi i presuditi, pribjeći sili.

Svi mi gledamo iz različitih kutova i imamo različito svjetlo koje pada na 'predmet' koji promatramo. 
Plus toga nam ni dioptrija nije jednaka. 
Čim prije shvatimo to, manje ćemo jedni druge napadati i možda si uljepšati koji trenutak... umjesto da ih bespotrebno gorčimo. :)

Lijepo...doista, lijepo.

Ra wrote:I ja sam jedna od tih s kojima si se sukobila. :)
Vidjela sam i tvoju ispriku. 
Što se mene tiče, ne zamjerim ti apsolutno ništa. Nisam ni prije, jer mi je jasna tvoja nakana i motiv.
Mislim da to nisi činila iz zlobe, nego iz uvjerenja da trebaš (čitaj-moraš) učiniti nešto konkretno kako bi spriječila prečestu praksu, pa makar to bila i sila. 
Zapravo nismo svjesni koliko često, zbog vlastite nemoći (iz čistog očaja), pribjegnemo sili. To nam najbolje mogu potvrditi vlastita djeca, koju smo nekad pljusnuli jer nismo znali kako im objasniti nešto što ne bi smjeli činiti, a uporno su činili. Zato me ne čudi tvoj način na koji si se pokušala suočiti s nečim čega se groziš. 
  
Da, svaki čovjek treba učiniti nešto kako bi se stvari promijenile, jer pobačaj nije u redu ni po čemu, ne samo po pitanju vjere. 
Ali, nije rješenje prisiliti bilo koga da rodi, čak i ako je način na koji je žena zatrudnjela toliko odvratan da je nehumano očekivati od nje da shvati vrijednost života kojeg nosi u utrobi, za što se zalaže inicijativa i tu čestitam tvom suprugu. Ima mnogo puteljaka kako doći do cilja bez da se čine dodatni grijesi u ime pravde.  
Mislim da bi svatko trebao odigrati svoju ulogu do kraja i na pravi način, ulogu koja mu najbolje 'leži'. Pedagozi poučavanjem, vjernici molitvom, roditelji odgojem, liječnici preventivom itd itd. A ako se već i dogodi neželjena trudnoća trebalo bi ne suditi, ne kažnjavati nego naći rješenje koje je najmanje zlo. Kad se jednom stvari dese, kazna ne pomaže, spašavaju se oni kojima se pomoći može. 

Ovo zadnje nije lako i traži i mudrost i zrelost kao i preuzimanje odgovornosti, te se zato rijetki upuštaju u to.  
Lakše je osuditi i presuditi, pribjeći sili.

Svi mi gledamo iz različitih kutova i imamo različito svjetlo koje pada na 'predmet' koji promatramo. 
Plus toga nam ni dioptrija nije jednaka. 
Čim prije shvatimo to, manje ćemo jedni druge napadati i možda si uljepšati koji trenutak... umjesto da ih bespotrebno gorčimo. :)

Napravila si zaista dobru analizu i malo što imam nadodati. :) Osim možda da nikad nije kasno raditi na sebi. I kao što je Isus zapovjedio Petru da vrati mač u korice iako se sila činila opravdanom i nužnom, a zatim izliječio odsječeno uho vojniku koji ga je došao uhititi, tako i lijepa riječ, sućut i razumijevanje mogu pomoći više od svih znanstvenih dokaza i tumačenja. Bogu hvala pa sam to uspjela shvatiti i nastaviti tamo gdje me je "pravednički gnjev" prekinuo. Samo ću još naglasiti da to rasvjetljenje nije došlo niotkuda nego iz sućuti prema ženama koju sam na moje veliko iznenađenje našla na svim fb stranicama inicijative 40 dana za život.
A tebi hvala na razumijevanju i svemu. :)

Ra wrote:Svi mi gledamo iz različitih kutova i imamo različito svjetlo koje pada na 'predmet' koji promatramo. 
Plus toga nam ni dioptrija nije jednaka.

Sjetila sam se u međuvremenu jedne davne žučne rasprave na nethaerovom forumu sa korisnikom henokom. Od hipersenzibilnog joba on se nekako transformirao u tvrdog fundamentalistu. Njegov stav prema nerođenoj djeci izbacivao me je iz takta. Naime, govorio je da nerođena djeca završavaju u paklu jer nisu krštena vodom i pri tome se pozivao na bulu Cantate Domino pape Eugena IV. Nikakva objašnjenja da je Božje milosrđe veće od ljudskih promišljanja nisu mu dopirala do mozga. Njegova dioptrija je pokazivala potpunu tamu. A mene je prema istoj buli proglašavao prokletom jer eto, ne prihvaćam da izvan Crkve, tj bez krštenja vodom, nema spasenja. Naprosto su nam svjetla bila usmjerena u različitim smjerovima.


A tako je jednostavno shvatiti da nakon ljudske okrutnosti ta djeca ne zaslužuju i Božju jer kakav bo to onda bio Bog. Zapravo uopće ne bio bio Bog nego neka nakaza, monstrum.. Ja ne bih mogla vjerovati u takvog Boga.

“Muž i žena trebali bi biti slični ruci i oku. Kad ruku boli, oči bi trebale plakati. A kad oči zaplaču, ruka bi trebala obrisati suze."

-sv. Ivan Zlatousti

"Idi kući i voli je"

"Idi kući i voli je!" Bio je to odgovor svetog Ivana Zlatoustog muškarcu (kršćaninu) koji se požalio Svecu da ga njegova žena ne voli. "Ali ti me ne razumiješ, oče Ivane", reče supružnik, "kako je mogu voljeti kad ona mene ne voli?"
"Vrati se kući i voli je", ponavlja Sveti. I bio je u pravu. Tamo gdje nema ljubavi, moramo dodati malo svoje, pa ćemo je pronaći. Muževi se često žale svećeniku da ih supruga ne voli. Tada svećenik otkriva da muž ne ide vlastitim putem davanja ljubavi; on jednostavno sjedi i traži da ga se voli, slično kao neki idol koji čeka da ga se služi i obožava. Takav muž mora shvatiti da je jedini način da se u braku dobije trajna ljubav pružanje. U životu obično primamo ono što dajemo: ako mrzimo - primamo mržnju; ali ako dajemo ljubav, zauzvrat dobivamo i ljubav. Sveti Oci kažu da kršćanski muževi moraju voljeti svoje žene više od svojih svjetovnih poslova, jer u kući nema većeg uspjeha od sreće; i nijedan uspjeh koji mi muškarci postižemo u životu neće značiti ništa ako ne uspijemo u svom domu. Naše obitelji zaslužuju najbolje. Previše nas je muškaraca danas koji radimo najbolje što znamo vani na svijetu, a najslabije kod kuće. Iz tog razloga, Sveti Oci nam govore da kao najveću vrijednost postavimo napore naših žena i da budemo željniji ostati s njima kod kuće nego na bilo kojem našem poslu.

Naravno, i žena ima odgovornost. Sveti apostol Pavao kaže: "Žene, podložite se svojim muževima kao Gospodinu."
Ova poslušnost žene suprugu uslijedila je nakon grijeha predaka, kada su izgubili život u raju i odnos između muža i žene kao što to imaju Otac i Sin i Duh Sveti: "A ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar."(Postanak, poglavlje 3, stih 16).

Naravno, to nikako ne podrazumijeva robovsku vezu, već odnos ljubavi koji Krist ima prema Crkvi. Suprug i supruga su dvije osobe u jednom biću. Niti je muž cjelovit čovjek bez žene, niti je supruga čitav čovjek bez muža. Današnje društvo, posebno u javnom mnijenju - filmovi, televizija, novine, knjige - prezire vrlinu poslušnosti. Umjesto toga, pobuđeni smo na svakom uglu da radimo svoje, vodimo računa o vlastitom zadovoljstvu i hirovitosti. Ali kršćanski brak nije, kao što smo spomenuli, dio ovog svjetovnog  društva. Njegov cilj i ciljevi društva nisu samo različiti, već su i  potpuno suprotstavljeni.

Svrha kršćanskog braka je vječni život na Nebu s Gospodinom Isusom Kristom; svrha je sekularnog društva, s druge strane, zadovoljstvo, uživanje ovdje i sada, a posebno prepuštanje osobnom zadovoljenju i samovolji."

Nepoznat autor

metilda wrote:

Ra wrote:Svi mi gledamo iz različitih kutova i imamo različito svjetlo koje pada na 'predmet' koji promatramo. 
Plus toga nam ni dioptrija nije jednaka.

Sjetila sam se u međuvremenu jedne davne žučne rasprave na nethaerovom forumu sa korisnikom henokom. Od hipersenzibilnog joba on se nekako transformirao u tvrdog fundamentalistu. Njegov stav prema nerođenoj djeci izbacivao me je iz takta. Naime, govorio je da nerođena djeca završavaju u paklu jer nisu krštena vodom i pri tome se pozivao na bulu Cantate Domino pape Eugena IV. Nikakva objašnjenja da je Božje milosrđe veće od ljudskih promišljanja nisu mu dopirala do mozga. Njegova dioptrija je pokazivala potpunu tamu. A mene je prema istoj buli proglašavao prokletom jer eto, ne prihvaćam da izvan Crkve, tj bez krštenja vodom, nema spasenja. Naprosto su nam svjetla bila usmjerena u različitim smjerovima.


A tako je jednostavno shvatiti da nakon ljudske okrutnosti ta djeca ne zaslužuju i Božju jer kakav bo to onda bio Bog. Zapravo uopće ne bio bio Bog nego neka nakaza, monstrum.. Ja ne bih mogla vjerovati u takvog Boga.

Ni ne trebaš. Svatko može birati u što će vjerovati. :) 
Uz sve zlo koje nas okružuje, najmanje što čovječanstvu treba je iskrivljena slika Boga, koji je zapravo jedina protuteža zlu. 
Slika Boga osvetnika, koji kažnjava bez nekog reda i smisla, ta slika narogušenog starca je trebala biti izmijenjena pojavom Isusa, ali sve mi se čini da nikad neće nestati, jer ljudima je lakše zamisliti zlo nego dobro. Bliže je ljudskoj prirodi :D


Puno ljudi se naziva vjernicima, ali vjerujem da ni sami ne znaju u što vjeruju. 
Da, jesu, vjernici su, ali je temelj njihove vjere kler ili stari crkveni zapisi koji su se kroz stoljeća zbog prijevoda i prepisivanja prilično iskrivili, jer je svatko dodavao malo svog i izostavljao ono što mu nije bilo razumljivo. Na kraju se izgubio smisao onog što je Isus primarno propovijedao, pokušavajući probuditi u ljudima milosrđe, dobrotu, blagost, ljubav, zahvalnost, skromnost itd. itd. 

I na kraju imamo to što imamo, gomile kvazivjernika, osvetnika, koji reže na sve što ne razumiju, preziru i osuđuju sve što nije jednako njima, pri tom nemilosrdno koristeći religiju za osobnu korist, za niske porive i kojekakve boleštine. 

I da se ne vraćam na onaj post iznad:
Nema potrebe zahvaljivati. 
Ponekad lakše shvatimo ponašanje drugih nego svoje.
Barem meni to nekad bude jednostavnije.

@ Ra

Blagoslov za Tebe
Neka te Gospodin blagoslovi.
Neka ti daruje snagu i hrabrost, da ideš svojim vlastitim putem, da tražiš i nađeš put koji je za tebe određen.
Neka te čuva i neka te štiti od svih nevolja, da se nikad ne osjećaš sam i napušten i bespomoćan pred protivštinama.
Neka za tebe uvijek nađe jedno dobro srce, koje će stati uz tebe.
Neka ti sjaji Njegovo Lice: neka ti bude milostiv, neka ti obilno udijeli svoje milosrđe.
Neka ti daruje otvorene oči i uši...da u neuglednim stvarima svakidašnjice uvijek upoznaješ njegova djela i čudesa.
Neka ti udijeli mir i spasenje. Neka te ne uznemiruju niti zbunjuju hvala i kuđenje drugih. Neka ti daruje unutarnju sigurnost i okrilje, da strah ne bude tvoj stalni pratilac.
Neka ti svaki dan daruje radosno srce, smiješak na tvojim usnama, smiješak koji druge smiruje i oslobađa. I dar da sebe samoga ne uzimaš preozbiljno, da se možeš i na svoj račun nasmijati.
U tamnim trenucima neka ti pošalje svoju zvijezdu koja će te pratiti, u žalosti ljude koji će te tješiti.
Neka ti daruje dovoljno mira i sna.
Neka ti ne nedostaju i izazovi, velike ideje i radosna iznenađenja.
Neka bude uz tebe uvijek svojim blagoslovom .
Neka te okruži svojom prisutnošću, u kojoj možeš rasti i dozrijevati...i svoj put naći.
Tako neka te sačuva Gospodin, tvoj Bog, koji te je pozvao u život i koji hoće da živiš i budeš sretan!


Christ in the Act of Blessing Montebelluna, 1857 is a painting by Girolamo Michelangelo Grigoletti

metilda wrote:

mativka wrote:

metilda wrote:

mativka wrote:Ako nekome bude čudna ova ura u kojoj pišem....hmmm, živim život!

Hmmm... corona party dakle ...

Bome! :)
Poslije GO, trebati ću bolovanje:D

Život treba živjeti punim plućima, dok se još može disati.

U ovih proteklih tjedan dana, susrela sam se s različitim osobama koje dugo nisam vidjela (razbacani životom kojekuda). Bilo je i razgovora sve do jutra. Upijanje životnih priča, događaja pa i skrivenih tajni koje su se same od sebe razotkrile.
Ponovno se nad mojom glavom vije pregršt upitnika različitih boja...koja ću pokušati odmjereno upućivati :)

Acts 4:13-21

They were astonished at the fearlessness shown by Peter and John, considering that they were uneducated laymen; and they recognised them as associates of Jesus; but when they saw the man who had been cured standing by their side, they could find no answer. So they ordered them to stand outside while the Sanhedrin had a private discussion. ‘What are we going to do with these men?’ they asked. ‘It is obvious to everybody in Jerusalem that a notable miracle has been worked through them, and we cannot deny it. But to stop the whole thing spreading any further among the people, let us threaten them against ever speaking to anyone in this name again.’ So they called them in and gave them a warning on no account to make statements or to teach in the name of Jesus. But Peter and John retorted, ‘You must judge whether in God’s eyes it is right to listen to you and not to God. We cannot stop proclaiming what we have seen and heard.’ The court repeated the threats and then released them; they could not think of any way to punish them, since all the people were giving glory to God for what had happened.

God often likes to entrust great tasks to simple people. This is the case with these two apostles who are now enlightened and strengthened by the Holy Spirit to proclaim the Word. In fact, it does not take much study to pass on the essentials of the faith or to bear witness to Christ. Sometimes even too much scholarship can become an obstacle to expressing essential things simply so that people understand.

The leaders and elders of the people of Israel became increasingly helpless to stop to spread the faith. The fact of healing was clear, known to all, and not only that: they thanked and praised God for His mercy! How should they still intervene to avoid further harm from their point of view?

They resorted to the “last possibility” and wanted to forbid the apostles ever again to speak to any man in this name under penalty.

Now, through the apostles’ response, we learn about their big heart that belonged entirely to God: “We cannot stop proclaiming what we have seen and heard.”




Why could they not keep silent and avoid the danger of the situation?

It brings to mind another word of the Apostle Paul when he says: “In fact, preaching the gospel gives me nothing to boast of, for I am under compulsion and I should be in trouble if I failed to do it.” (1 Cor 9:16).

The apostles were so filled with the Holy Spirit that they could not and would not act against Him. Truth and love commit people inwardly and move them to word and action. God entrusted the apostles with a mission, they stand in a mission and it is the Holy Spirit who urges them to fulfil this mission. If the Holy Spirit meets an open heart and continues to purify it, then the person cannot close himself off to the action at all, because otherwise he would violate the innermost truth, because the message entrusted to him has also become his own. That is why the apostles speak of the impossibility of not passing on the testimony of Christ. This is also the reason why the Apostle Paul could not escape the inner compulsion of proclamation. He even says: “I should be in trouble if I failed to do it”. He knows that he is committed to the truth and that there are consequences for acting against it.

This message is also of great importance for us today! Those who have really come to know God and have opened their hearts to the Holy Spirit know that they are obliged to bear witness to the faith in the way they have been given and instructed. This is even a sign of whether the Spirit of God is working.

Another very important sentence is given to us in today’s reading: “They (the leaders of the people) called them in and gave them a warning on no account to make statements or to teach in the name of Jesus. But Peter and John retorted, ‘You must judge whether in God’s eyes it is right to listen to you and not to God. We cannot stop proclaiming what we have seen and heard.’”


This sentence, which can also be formulated as follows: “One must obey God more than men” (cf. Acts 5:29), is of great significance! All state and also all religious authority has a limit. It is subordinate to the authority of God, even if this authority is instituted by God. The danger of all human authority is its capacity for error, as well as the abuse of authority. Therefore, there is no absolute human authority, even though some have arrogated such authority to themselves throughout history.

Man is first and foremost committed to God, and in God he can subordinate himself to the various legitimate authorities. However, should these demand something of him that violates his relationship with God and brings him into conflict with God’s commandments, they are abusing their authority and are not to be obeyed!

This advice can also become very essential in today’s world. It is not uncommon to observe an increasingly anti-faith spirit at work in some governments and laws that run counter to Christian convictions. Even if it is difficult to prevent such legislation, it is nevertheless possible not to obey laws that violate the commandments of God.




Should state tendencies develop into concrete anti-Christian attitudes and actions, then it is necessary to consider how a spiritual resistance can be formed that strengthens Christians to remain faithful to God even in affliction and to fulfil their missionary mandate even in difficult circumstances.

Unfortunately, the sentences formulated last are not only fears for the future, but are already valid in the present. The Church in particular is called upon to offer resistance at this time, but it can only do so if it does not allow itself to be weakened by secular and anti-Christian forces.

mativka wrote:

metilda wrote:

mativka wrote:

metilda wrote:

mativka wrote:Ako nekome bude čudna ova ura u kojoj pišem....hmmm, živim život!

Hmmm... corona party dakle ...

Bome! :)
Poslije GO, trebati ću bolovanje:D

Život treba živjeti punim plućima, dok se još može disati.

U ovih proteklih tjedan dana, susrela sam se s različitim osobama koje dugo nisam vidjela (razbacani životom kojekuda). Bilo je i razgovora sve do jutra. Upijanje životnih priča, događaja pa i skrivenih tajni koje su se same od sebe   razotkrile.
Ponovno se nad mojom glavom vije pregršt upitnika različitih boja...koja ću pokušati odmjereno upućivati :)

Upitnika će biti dok god smo živi. Samo pitaj, pitajući nas, sigurno ćeš i sama naći pravi odgovor.