Asylum

U okolnostima u kojima živimo, cijela naša domovina Hrvatska sa svim svojim građanima trebala bi duhovnu obnovu kojom će se izliječiti od depresije i nesposobnosti da optimizmom darivamo ljude oko sebe. Sve zapravo počinje od svakog čovjeka pojedinca. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Moram priznati da mi je bilo teško razumjeti Isusovu riječ: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! To znači da moram najprije znati što to znači ljubiti samoga sebe. Ne vjerujem da je pritom Isus mislio na neki narcisoidan osjećaj udivljenja svojim izgledom; jednako tako znam sigurno da Isus nije nipošto mislio na bilo koju vrstu sebične okrenutosti prema sebi, a prema onoj ljudskoj varljivoj uzrečici koju čak neki pripisuju Bibliji: I Bog je najprije samom sebi bradu stvorio!

I vidje Bog da je jako dobro!

Sve je to šuplje u odnosu prema temeljnim istinama evanđelja koje neprestano potiče na darivanje i na život za drugoga. A ipak je to rečeno. Neke poruke iščitavam već u pjesničkom opisu stvaranja svijeta. U šest dana stvaranja pisac dodaje svakom danu kako je Bog vidio da je dobro. A kad je na kraju ostvario svoje posljednje djelo i stvorio čovjeka u koga je ugradio tajnu i svoga bića, onda dodaje pisac: “I vidje Bog da je jako dobro!” Očito iza toga stoji određena poruka.

Jako smo skloni diviti se Plitvicama i Kornatima, Velebitu i slapovima Krke, umjetničkim djelima pojedinih stvaralaca, a manje smo skloni diviti se čovjeku kraj sebe, ili još teže diviti se sebi kao Božjem stvorenju. A ipak je Bog u čovjeka ugradio ono najuzvišenije.

Mudrost na koju nas takva spoznaja potiče prihvaćanje je svoga vlastitog bića u svemu onome što o nama ne ovisi i što nam je darovano bez nas. To znači priznavati Boga Stvoriteljem, Ocem svakoga čovjeka svoga vlastitog bića. Psalmist izriče zahvalnost usklikom: “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!”

Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Kad ne prihvaćamo sebe, kad ne prihvaćamo svoj život, kad nismo zadovoljni svojim stanjem, tijelom i izgledom, svojom naravi i okruženjem, kad ne možemo prihvatiti okolnosti života koje sami ne možemo mijenjati, onda upadamo u samosažaljenje, u depresiju, u opasnost da se pobunimo zašto je Bog nešto takvo dopustio.

Grubo rečeno, kao kad bi se bijelac bunio Bogu zašto ga nije stvorio crncem, ili Kinez zašto nije rođen na drugom kontinentu. Čini se da je Bog za sve kriv jer on je svemoćan, a kažu i da je dobar, pa kako može neke stvari priuštiti čovjeku da se muči. A čovjek muku muči odbijajući neke okolnosti svoga bića, života, okoliša.

I kad tako ne prihvaćamo sebe u onome što jesmo, kad se tako bunimo protiv Boga “koji nam je to priuštio”, mi ne volimo sebe. U tom stanju nismo sposobni ni druge ljude prihvatiti i voljeti. U takvu stanju nemamo evanđeoskog mjerila ljubavi “kao samoga sebe”. U vlastitu neprihvaćanju sebe, srce nam je zaleđeno i u odnosu prema ljudima oko nas. Kad ne prihvaćamo i ne volimo sebe, otežavamo i ljudima oko nas da nas prihvate i vole.

Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!

Sigurno bi im bilo mnogo lakše s nama kad bismo pokazivali veću radost i zahvalnost nad životom. I sami osjećamo kako nam je lako biti uz ljude koji su vedri i radosni, koji na evanđeoski način vole sebe. Rado se s njima družimo. A kako nam je teško uz ljude koji nikad ničim nisu zadovoljni.

Imam osjećaj da tome trebamo lijeka, trebamo ozdravljenje. U okolnostima u kojima živimo, cijela naša domovina Hrvatska sa svim svojim građanima trebala bi duhovnu obnovu kojom će se izliječiti od depresije i nesposobnosti da optimizmom darivamo ljudima oko sebe. Sve zapravo počinje od svakog čovjeka pojedinca. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Pater Zvjezdan Linić

Svaki je čovjek poseban i dragocjen u Božjim očima.

Djeca su ukras svijeta

metilda wrote:

Svaki dobar dar,
svaki savršen poklon odozgor je,
silazi od Oca svjetlilâ
u kome nema promjene
ni sjene od mijene.

Jak 1,17

Uz teoriju svjetla mnogostrukih teodora.

Prema tome, ljudska naravna spoznaja udioništvo je ili participacija na božanskom svjetlu. No ona je pomućena istočnim grijehom, pa svjetlo više ne svjetli u svojoj iskonskoj jasnoći; štoviše, čovječanstvo zapravo živi u tami, pa mu je nužno potrebno prosvjetljenje, odnosno spasenje, tj. potrebno mu je novo svjetlo koje bi ga obnovilo.

To novo svjetlo doista i silazi do čovjeka kao objava Božja; ona vraća čovjeku zdravlje i otkriva mu Božji plan spasenja. Čovjek sam po sebi ne dopire do njega, ali ga može primiti. Ako ga primi i uza nj prianja, postaje sposobnim naći iskonsko Božje svjetlo kojeg je do tada bio lišen. Riječ je o svjetlu Božje objave darovanom u Svetom Pismu, na vrhu svih prosvjetljenja i spoznaja. Bez njega nema kontakta između Boga i čovjeka, a u svoj će svojoj punini ono zasvjetliti u slavi (lumen goriae) kada će spašeni čovjek gledati ne više i ne samo odraz božanskog svjetla nego samoga Boga u njegovom vlastitom sjaju.

Svjetlo (lux) čini bit sviju bića, ono je njihova općenita oblikovnica (forma generalis), najdjelotvornija i najviša od svih tjelesnih oblikovnica…

Mudre i lude djevice.

Meštrović: Vječno Raspeti

Nicejsko-carigradsko vjerovanje

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka.

Amen

Evanđelje dana


Iv 14, 1-6 U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put." Reče mu Toma: "Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?" Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni."

Amen. Tako neka bude!

Northern lights over Norway

U ono vrijeme: Progovori Isus farizejima: »Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.« Farizeji mu nato rekoše: »Ti svjedočiš sam za sebe: svjedočanstvo tvoje nije istinito!« Odgovori im Isus: »Ako ja i svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo je moje istinito jer znam odakle dođoh i kamo idem. A vi ne znate ni odakle dolazim ni kamo idem. Vi sudite po tijelu; ja ne sudim nikoga; no ako i sudim, sud je moj istinit, jer nisam sam, nego — ja i onaj koji me posla, Otac. Ta i u vašem Zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice istinito. Ja svjedočim za sebe, a svjedoči za mene i onaj koji me posla, Otac.« Nato ga upitaju: »Gdje je tvoj Otac?« Odgovori Isus: »Niti mene poznajete niti Oca mojega. Kad biste poznavali mene, i Oca biste moga poznavali.« Te riječi rekao je Isus u riznici dok je naučavao u Hramu. I nitko ga ne uhvati jer još ne bijaše došao njegov čas.

Iv 8, 12-20

Uzrečica je: reci mi u što vjeruješ pa ću ti reći kakav si čovjek.

Majka Tereza jednom je u kući za umiruće u Kalkuti nježno brisala ranama prekriveno tijelo žene, koju su nedugo prije donijeli sa ulice. Pronašli su je među otpadom. Žena je promatrala redovnicu, njezinu predanost i širom otvorene nasmiješene oči. U jednom trenutku je kroz suze pitala: „Sestro, drugi ne rade ono što vi radite. Zašto ovo radite? Tko vas je to naučio?” Majka Tereza, odgovorila je: „Moj Bog me je to naučio.“ Žena je bila iznenađena odgovorom, ali je odmah nakon toga upitala: „Sestro, ja želim upoznati vašega Boga.“ Na što je Majka Tereza rekla: „Ti ga već poznaješ. Ti ga vidiš: Bog je ljubav! Govori ti mojim riječima, smiješi ti se u mom osmijehu, on te dodiruje s mojim rukama, on ti omogućuje da iskusiš njegovu ljubav preko moga srca.“ Ova jadna žena, koja je štrašno patila, na kraju je rekla: „Kako ste mi lijepu vijest rekli: Bog je ljubav! Kako lijepa poruka, a ja nisam znala za nju.“ Nedugo nakon toga izdahnula je.

Ako se ikad požališ da su ti grudi male, da imaš nekoliko kilograma viška ili pulover koji se nosio prošle godine i više nije moderan, razmisli isplati li se brinuti zbog toga?
Postoje žene koje nemaju ni grudi, ni kosu, ni modernu odjeću, a koje su, poput mene, sretne što su uopće žive.
Sve ste lijepe, bez obzira imate li povećane usne ili najmoderniji pulover.
Ne dopustite da vam itko govori drugačije...

(Majka koja je prošla tešku borbu s rakom dojke)

Dugačko je, ali pročitajte do kraja, isplati se:

“Prije nekoliko večeri, supruga je iznenada dobila visoku temperaturu.
Sin je nekoliko dana ranije imao trodnevnu.

Preuzeo sam brigu o dvoje male djece.
Bio sam tih dana umoran.
Neispavan.
Bio sam živčan.
Moj teški karakter tada najviše dođe do izražaja.
Teško mi je biti zahvalan.
Za bilo što.

Držiš malenu kćer u ruci koju si čekao toliko dugo i ne možeš pronaći zahvalnost u sebi.
Ne možeš ju pronaći iskreno, već duže vrijeme.
Prestaneš biti poput rijeke koja teče, osjeća, daje i pronalazi život.
I postaneš ustajalo jezero.
Nisam imao volje moliti.
Samo čekati da svi konačno zaspu. I da odem leći. Što prije.
Imao sam želju,
a onda sam odjednom začuo zvuk vode iz kupaonice.
Shvatio sam da nam se kotlić od wc-a pokvario.
Voda je curila neprestano.
Bio sam tako živčan.

Bio sam ljut jer sam u ponoć morao tražiti alat, rastavljati sve i pokušati ga popraviti.
Bio sam ljut,
sve dok deset minuta kasnije, nisam na glas izrekao:
– „Pa zašto Bože nakon ovakvog cijelog dana još i ovo?“
Bio sam ljut,
sve dok mi usred jednog običnog wc-a,
u vodi koja nije prestajala curiti,
Isus nije odgovorio.
Usred jednog običnog wc-a,
u vodi koja nije prestajala curiti,
susreo sam zahvalnost koja je iz mog srca tako neprimjetno iščezla..

Dok sam ju gledao,
počeo sam se prisjećati jednog „otvorenog mora“.
I Faraona i njegovih konjanika potopljenih u njemu.
Prije šest godina, kada sam bio na prekretnici svoga života,
dijagnosticiran mi je tumor.
Tumor koji mi je govorio kako nikada neću moći biti otac.
Ako ostanem živ.
Ako ostanem živ, i ne postanem ono na što sam mislio da me Gospodin poziva. Običan brat redovnik.
Tih dana, običnom olovkom, imao sam želju napraviti crtež svetog Šarbela.
U mraku moje male sobe, bili smo tada moj tumor i ja.
Bilo je svjetlo jedne male svijeće.
Šarbel.

I u njemu Njegov pogled.
Nisam imao potrebu moliti za svoje zdravlje.
Nisam se ni bojao. Ne zato što sam heroj.
Jednostavno nisam.
Ne znam kako.
Imao sam samo jednu želju –
Da se samo ispuni Njegova volja za moj život.
Kakva god bila.
Jedne večeri čitao sam knjigu koju sam dobio na poklon od svoje sestre.
Govorila je o životu svetog Šarbela.
Životu koji me duboko dirao.
Govorila je i o ozdravljenjima po njegovu zagovoru.
Govorila je o osobama koje prethodno osjećaju veliku bol.
Te večeri,
u mraku moje male sobe, bili smo moj tumor i ja.
Bilo je svjetlo jedne male svijeće.
Šarbel.
I u njemu Njegov pogled.
Uz njih, rodilo se i još samo jedno –
„Evo me.
Što god ti želiš.“
Punih šest godina nosio sam ovo u sebi.
Prije nekoliko večeri, kada sam popravio vodu u wc-u, otišao sam pogledati svoju suprugu i dvoje male djece dok su spavali.
Gledao sam ih i pored njih počeo plakati.
Plakao sam cijelu noć.
Plakao sam jer sam shvatio što je, te večeri, šest godina ranije, Isus doista učinio.
.
.
.
Te večeri,
ugasio sam svijeću, prekrižio se i legao u krevet.
Iduća dva sata počeo sam trpjeti bolove.
Nesnosne bolove.
Trpio sam sve dok nisam zaspao.
Kada sam se ujutro probudio, imao sam poticaj pogledati donji dio svoga tijela.
.
.
Tamo sam ugledao tumor kako, kao tankom niti, visi s vanjske strane kože.
Bez ikakvog reza.
Držao sam ga u svojoj ruci.
Gledao.
Plakao…
A onda je u sobu ušla moja majka.
Sjedili smo na podu moje sobe i plakali zajedno.
Plakali smo i smijali se.
Plakali smo i zahvaljivali.
Tada sam se ustao, otišao do wc-a, bacio tumor u njega.
I jednostavno pustio vodu.
.
.
.
Šest godina poslije, kada je voda konačno prestala curiti,
susreo sam ponovno Njegov pogled.
Susreo sam Boga koji me osvojio.
Susreo sam Boga za kojeg ne znam zašto ljubi jednog ovakvog siromašnog čovjeka.
Susreo sam Boga koji je toliko nježan s jednim grubim čovjekom.
Susreo sam Boga koji ima strpljenja s jednim čovjekom koji ne zna čekati.
Susreo sam Boga koji me poznaje.
Boga koji zna da Ga ne mogu vidjeti u velikim stvarima.
Boga koji mi se sve ove godine otkrivao u jednostavnom zagrljaju osobe s mentalnim teškoćama.
Boga koji mi se otkrivao u napuštenoj ženi na hodniku jedne bolnice.
Boga koji mi se otkrivao bačen između kartona i smeća.
Boga koji mi se otkrivao u poniznosti.
Skrovitosti.
Malenom djetetu.
Svojoj Majci.
I osmijehu najljepše žene.

Šest godina poslije, kada je prestala curiti voda,
susreo sam Boga koji je prisutan i danas.
Uslijed virusa, ratova, tolike mržnje, zla, nasilja, siromaštva, razaranja, bolesti, gubitaka,
On je tu.
Potpuno tu.
Nenasilan.
Imajući samo jednu želju.
Da ostvari Svoju volju za svaki pojedini život.
Baš svaki.
Virusi, ratovi, tolika mržnja, zlo, nasilje, siromaštvo, razaranja, bolesti, gubitci.
Sve to može prestati.
Na samo jednu Njegovu riječ.
Baš kao što je jednom, na Njegovu riječ nestao tumor jednog mladića.

Zašto?
Odlučio ga je odvesti na put ljubavi.
Zašto nekima nije?
Vjerujem samo zbog jednog –
Jer ih je već naučio ljubiti.
Jer ih je naučio da ljubiti već znači biti zahvalan.
Jer je vidio da su postali spremni –
za Njegov zagrljaj.


Matej Lovrić,  Svjedočanstvo zahvalnosti - fb objava

Evo jedne zanimljive priče uz današnji Međunarodni praznik rada...

Jednom davno, živio je sretan i vrijedan Mrav, koji je svakog dana dolazio prvi na posao. Bio je vrijedan. Veseo. Jednom riječju, bio je sretan dok je radio. Pjevušio je vesele pjesmice, a rezultati njegovog rada su bili odlični.

Slušajući pjesmu Mrava, gospodin Stršljen, direktor firme, zaključio da se mrav previše zabavlja a premalo radi, jer nema pravo usmjerenje i šefa koji bi ga kontrolirao.

Zato je zaposlio Bubamaru koja je imala veliko iskustvo sa upravljanjem. Prva briga Bubamare bila je da organizira evidenciju dolazaka i odlazaka mrava na posao (odnosno sa posla). U tu svrhu, uspostavila je sistem prijemnih i odlaznih dokumenata. Sa vremenom, broj dokumenata se povećavao i zbog povećanog volumena posla oko papira morali su zaposliti nekog ko bi pripremao papire i izvještaje.

Zaposlili su Pauka koji je odmah uspostavio sistem arhiviranja i postao je odgovoran i za preuzimanje telefonskih poziva. A mrav? Mrav je i dalje radio kao i prije. Izvještaji koje je dostavljala Bubamara su bili izvanredni. Direktor Stršljen je bio oduševljen izvještajima koje je dobio od Bubamare i uskoro je počeo zahtijevati: usporedne studije sa grafikonima, analize trendova razvoja, itd.

Da bi se zadovoljio direktorov zahtjev, bilo je nužno da se zaposli Hrčak koji bi bio direktna pomoć direktoru. Njemu su odmah kupili novo računalo sa printerom. Sretni i vrijedni mrav je i dalje radio kao i prije. Jedino se požalio da bi mu bilo lakše ako bi imao neko računalo. Nisu mu odobrili. Ovo je bilo prvi put da se Mrav na nešto požalio i direktor Stršljen je odmah shvatio da je potrebno najhitrije reagirati.

Kreirao je novo radno mjesto šefa službe koji bi nadzirao sretnog i vrijednog mrava. Na novo radno mjesto je zaposlio Cvrčka. On je odmah po svom dolasku zamijenio cjelokupni namještaj u svom uredu i na zahtjev dobio ergonomski oblikovanu stolicu i novo računalo sa ravnim, LCD ekranom. Broj računala je narastao i moralo se kupiti i instalirati i mrežni server. Novi šef službe je shvatio da hitno treba pomoćnika (koji je usput bio njegov pomoćnik u prethodnoj firmi). I tako je zaposlio Stjenicu. U isto vrijeme Mrav je postajao sve manje sretan i sve manje produktivan. Opet je tražio računalo. Opet mu nisu odobrili.

Situacija sa Mravom, zabrinula je Cvrčka i on je zaključio da mora naručiti studiju o zadovoljstvu zaposlenih u firmi. Upoznao je sa tim direktora Stršljena koji je shvatio Cvrčkovo objašnjenje i odobrio angažiranje agencije za te potrebe. Skupa studija je napravljena i Cvrčak je počeo primjenjivati predložene motivacijske metode. Svuda je objesio motivacijske plakate. Vodio je Bubamaru, Pauka, Hrčka i Stjenicu na motivacijske treninge u poznata ljetovališta itd… Mrav je i dalje, ali nevoljko, radio. Čitao je motivacijske poruke na plakatima i nikako nije mogao naći nadređene kad su mu trebali. Jednostavno, ili nisu bili tu ili nisu imali vremena za njega. I tako je vrijeme teklo. Direktor Stršljen je i dalje dobivao redovno svoje perfektne izvještaje ali su oni počeli pokazivati da firma nije više tako rentabilna kao prije. To ga je duboko zabrinulo i morao je reagirati. Unajmio je najelitnijeg konsultanta, gospođu Sovu.

Sovin zadatak je bio izvršiti potpunu analizu organizacije i poslovanja firme i predložiti rješenja da bi firma poslovala rentabilno. Nakon tri mjeseca, Gospođa Sova je direktoru predala sljedeći izvještaj: “U firmi je previše zaposlenih!”. Direktor Stršljen je oduševljeno prihvatio stručnu analizu i odmah otpustio: mrava.

Gospa od Škrpjela, Perast