Asylum

Mnogi se pitaju zašto su katolici ovce privržene papi i Crkvi. Pod pritiskom medija i pedofilskih skandala mnogi je i napuštaju. Neki su pri Crkvi tek iz tradicije ili folklora. Ali što je zapravo Crkva koju svaki istinski katolik smatra dijelom sebe i sebe dijelom nje?

IĆI ZA JAGANJCEM – 39. dan

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen

Jesi li pronašao mir? Jesi li upoznao Jaganjca?
Ne znam otkada idemo zajedno, ali mislim da to nije uopće važno. Bitno je da smo zajedno u Kristu.
Slažeš li se sa stavom: Bog da, Isus Krist da, no Crkva ne?

Molim te uđi u svoju nutrinu. Ostani dvije minute u potpunoj tišini.

Čitanje biblijskog teksta Iv 21, 15-17

Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«

Isus je odabrao obične ljude. Nazvao ih je apostolima. Bilo ih je dvanaest kao što je bilo dvanaest izraelskih plemena. Tako nas izvješćuje Biblija. Među apostolima Isus je odabrao jednog. Prozvao ga je novim imenom – Petar. Njemu je povjerio ključeve Kraljevstva. Zašto je izabrao njega, baš Petra koji ga je zatajio, iako je prije Isusa nazvao Kristom? Ne znam odgovor, ali znam da je dao Petru ovlasti u svojoj Crkvi. Isus je htio Crkvu. Ona je njegova. Crkva je naša Majka - Marija je figura Crkve. Mamu slušamo iako nam se čini da previše govori. No, mama je mama. Isus je htio da Crkva bude zajednica vjernika u kojoj postoji hijerarhija: papa, biskupi, svećenici, đakoni. Tako je Isus htio. Ali nitko se ne spašava po hijerarhiji, nego po zaslugama Isusa Krista. Tako Crkva postaje mjesto spasenja pojedinca, ali svojom dimenzijom dotiče zajednice.
Jesi li sretan što si ud Crkve? Da, ud si Crkve. Nisu važne zgrade, važan si ti!
Isus, dok je umirao na križu, mislio je na tebe. Iz njegova boka, kao što je iz Adamova boka nastala Eva, rađa se Crkva. Kao što su Isus i Crkva jedno, tako svaki bračni par, muž i žena, postaju jedno tijelo.

I Tebi Isus postavlja pitanje: Voliš li me? Ljubiš li me?

To znači samo jedno: Ljubiš li i moje tijelo Crkvu, moju Zaručnicu?
Nitko od ljudi nije bez grijeha. Crkva ima dvije dimenzije: ljudsku, ali i božansku. Ljudska je uvijek grješna, ali milost Božja sve nadmašuje.
Ne znam što se tebi dogodilo u životu, ali znam jedno: što god se moglo dogoditi, zauvijek si član Crkve - Kristova tijela.

Ostani malo u razmišljanju.


Pater Arek Krasicki

MOLITVA SVECA

‘Ljubite svoje stare roditelje’ – predivna molitva sv. Ivana Pavla II.

Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje...

Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Drhtave ruke i sijede kose očeva i pognutih dobrih majki.
Bore na licima, vene na rukama, izblijedjele umorne oči.

Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Pomilujte sijede glave, poljubite ostarjele i izranjene ruke.
Zagrlite svoje stare roditelje. Mučili su se i oni s vama.
Od srca im ljubav pružite, a u starosti im oslonac budite.

Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Ne odvajajte ih u male sobice, niti ih šaljite u staračke domove.
Poslušajte im vapaje, olakšajte im živote.
Imajte za njih lijepe riječi i osmijeh na licima u susretu s njima.

Zato Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje!
Radili su oni puno da vaš život bude bolji. Oni su vas s radošću prihvatili kad vas je Bog njima poslao. Zato vas molim, poštujte svoje stare roditelje! Kad ih Bog jednom pozove na vječni počinak, ostat će iza njih prazno mjesto. A to prazno mjesto ti ćeš popuniti jer ćeš dotle i ti ostarjeti. A sve što ste vi činili svojim roditeljima, to će vam vaša djeca uzvratiti. Zato vas opominjem i unaprijed molim:

Volite i poštujte svoje stare roditelje!

Sveti Ivan Pavao II

"Onima koji Boga ljube, svaka stvar mora služiti za nešto još bolje! Onog kome uspije da se podigne do takva pogleda na život, treba vrednovati kao doista sretna čovjeka", riječi su Maxa Plancka - jednoga od najvećih znanstvenika 20. stoljeća i dobitnika Nobelove nagrade za fiziku. U članku kojega prenosimo, dr. Ante Kusić oktriva nam duboku i zrelu vjeru ovog glasovitog fizičara - vjeru koja se nije ugasila ni u najtežim trenutcima njegova života.

Мах Planck (1858-1947), njemački fizičar, bio je profesor u Kielu i Berlinu. Radio je na proučavanju atoma i formuliranju termodinamičkih principa. Za istraživanja i uspjeh u radu dodijeljena mu je godine 1918. Nobelova nagrada za fiziku. Općenito se misli da su njegova dva najznačajnija doprinosa znanosti: spoznaje o važnosti entropije i otkriće najmanjeg kvanta djelovanja.

Uz naznačenu veličinu Plancka kao prirodoslovca-fizičara i učenjaka, ovdje želimo istaknuti također Planckovu veličinu kao dosljednog vjernika- kršćanina.
Po svom pogledu na svijet i život, Planck je, među ostalima brojnim prirodoslovcima našega doba, i duboki vjernik. Kao vjernik i fizičar, Planck smatra da se vjera i znanost međusobno dopunjuju: znanost ispituje pojave u svijetu, vjera govori o Svemogućem intelektu, koji je planirao te pojave i odredio zakonitosti njihova evolutivnog nastupanja. Za Plancka su pojave u prirodi, sa svima svojim zakonitostima, proizvod Duha, kao što su to i za suvremene prirodoslovce koje ću ovdje navesti.

Engleski astronom, matematičar i fizičar Sir James Jeans (1877-1946), jedan od prvih popularizatora suvremenih teorija relativnosti i kvanta, ističe da se cjelokupna neživa priroda očituje istraživaču kao proizvod Duha: samo matematikom mogu se izraziti prirodni zakoni, a matematika je, na jedan ili drugi način, uvijek proizvod Duha, Uma. Priroda je Božja misao. Jeans stoga govori: “Suvremeno znanstveno gledanje sili nas…da mislimo na Stvoritelja, koji djeluje izvan prostora i vremena…, upravo kao što se i umjetnik nalazi izvan svojega platna. ’Non in tempore, sed cum tempore, finit Deus mundum’…” (= Bog nije stvorio svijet u vremenu, nego skupa s vremenom).  Naš poznati fizičar Hondl vidi u samoj strukturi atoma “ničim nevezanu uzročnost Duha, koja je u pozadini svega mehaničkoga zbivanja”.  Slično tome govori i engleski liječnik Aleksander Fleming (1881-1955), koji je, skupa s učenjacima Chainom i Floreyem, otkrio penicilin i njegovo djelovanje u liječenju zaraznih bolesti. Dobio je Nobelovu nagradu godine 1945. U svojoj studiji o odnosu moderne znanosti i religije, on govori: “Svemir se danas našim očima ne ukazuje kao tvar, već kao misao. No svaka misao pretpostavlja jednog mislioca. Dokazi do kojih smo došli putem fizike potvrđuju, da je fizički Univerzum imao svoje podrijetlo u Stvaralačkom činu”.  Engleski astronom i fizičar Sir Arthur Eddington (1882-1944), koji je odredio masu, temperaturu i konstituciju brojnih zvijezda, u svojoj knjizi „The Natur of the Physical World” (Narav fizikalnog svijeta) ističe kako je naturalizam (= tumačenje prirode tom istom prirodom) bankrotirao, i kako je supernaturalizam (tumačenje prirode pomoću nekog Natprirodnog bića) “daleko najplauzibilnije tumačenje velike zagonetke” postojanja svijeta.

U krug spomenutih i drugih prirodoslovaca našeg vremena spada Мах Planck. Мах Planck je duboki vjernik-kršćanin. Životna sudbina tog velikog prirodoslovca-fizičara nije bila laka. Godine 1916. poginuo je u ratu kod Verduna njegov sin Karl. U II. svjetskom ratu izgorjela mu je kuća, pri čemu je bila uništena njemu osobito draga i desetljećima skupljana biblioteka. Početkom 1945. bio je ubijen njegov sin Erwin, kao žrtva nacionalsocijalizma. Kad je Plancku njegov prijatelj A. Berthelot izrazio sućut u povodu nasilne smrti njegova sina, odgovorio mu je Planck pismom od 28. ožujka 1945. ovako: “Vi se u mene puno pouzdavate, kad izričete mišljenje, kako ja u sebi posjedujem snagu da ne podlegnem boli… ja ozbiljno nastojim da tu snagu dobijem. U tome dolazi mi u pomoć okolnost da kao milost s neba promatram to što mi je od djetinjstva u srcu duboko ukorijenjena čvrsta, ničim nepomućena, vjera u svemogućega i beskrajno dobroga Boga. Dakako, njegovi putovi nisu naši putovi! Ali, povjerenje u Njega pomaže nam proći i kroz najteža iskušenja”. 

U svojoj zbirci rasprava, s naslovom Putovi ka fizikalnoj spoznaju Planck, govoreći o bitnosti religije, ističe ovo: “Religija je povezanost čovjeka s Bogom”, i to kao s jednom “Nadzemaljskom silom, koja upravlja čovječjim životom. Staviti sebe u suglasnost s tom silom i prema njoj sačuvati odanost – stalna je težnja i najviši cilj čovjeka vjernika. Naime: samo tako može se on, vjernik, osjećati u životu zaštićenim pred životnim opasnostima što ga ugrožavaju… te tada participira na unutarnjem zadovoljstvu duše, koje zadovoljstvo može biti zajamčeno samo po čvrstoj povezanosti s Bogom i po bezuvjetnom vjerničkom povjerenju u Božju svemogućnost ispremnost za pomoć…” 

Kad govori o spoznaji Boga u religiji i prirodoslovnoj znanosti, Planck ističe ovo: “Za vjernika, Bog je ono nešto što je primarno dano: iz Njegove svemoćne volje izvire cjelokupni život i svako zbivanje u tjelesnom i duhovnom svijetu… Protivno tome, za prirodoslovca, ono primarno dano jest sami sadržaj njegovih osjetilnih organa i mjerenja, koja su iz toga izvedena. Polazeći od toga, prirodoslovac nastoji zatim, na putu induktivnog traženja, po mogućnosti približiti se Bogu i njegovu svjetskom poretku… Tako Bog za religiju stoji na početku, a za znanost na kraju svakog mišljenja. Jednoj označava On sami Temelj, a drugoj krunu izgradnje svakog svjetonazornog razmišljanja.”

Za Plancka, nadalje, nema nikakva proturječja između religije i prirodoslovnih znanosti. O tome on ovako govori: “Kamogod i kolikogod možemo pogledati, između vjere i prirodoslovlja ne nalazimo nigdje protuslovlja, ali zato upravo u odlučnim točkama nalazimo potpuno podudaranje. Religija i prirodoslovlje se ne isključuju…, nego se međusobno dopunjuju i uvjetuju… Upravo najveći prirodoslovci svih vremena, ljudi poput Keplera, Newtona, Leibniza, bili su prožeti dubokom religioznošću. U početku naše kulturne epohe bili su njegovatelji prirodoslovlja i čuvari religije vezani dapače personalnim jedinstvom…

Znanstveni istraživački rad se odvijao u srednjem vijeku, načelno, u monaškim ćelijama…”  U predavanju o temi Zakon uzročnosti i sloboda volje, održanom u Pruskoj akademiji znanosti, Planck govori o usrećujućoj predanosti Bogu, navodeći riječi sv. Pavla: “Onima koji Boga ljube, svaka stvar mora služiti za nešto još bolje! Onog kome uspije da se podigne do takva pogleda na život, treba vrednovati kao doista sretna čovjeka. Naime, kao što on trajno ostaje pristupačan za sve dobro i lijepo što ga svaki dan i sat može susresti, tako on samoga sebe može istovremeno unaprijed smatrati zaštićenim protiv svake nezgode, koja mu u ovom nestalnom životu još može biti dodijeljena.” 

U tome istom predavanju, na temu o međusobnoj upućenosti znanosti na religiju i obratno, Planck ističe: “Znanost i religija, istinski, ne stoje ni u kakvoj proturječnosti, nego su one, za svakog ozbiljno razmišljajućeg čovjeka, potrebne jedna drugoj kao dopuna. Sigurno nije tek slučajno, da su upravo najveći mislioci svih vremena istovremeno bili također duboko prožeti religioznošću, premda oni to svoje najsvetije nisu rado javno iznosili Tek iz zajedničkog djelovanja snaga njihova uma i volje uspijeva filozofiji njezin najzreliji i najskuplji plod: etika. Naime, znanost također pronalazi etičke vrednote, ona nas prije svega uči istinoljubivosti i strahopoštovanju (podcrtao A.K.). Istinoljubivost u nepopustljivom nagonu za napretkom prema sve točnijoj spoznaji svijeta koji nas okružuje; strahopoštovanje kod razmišljanja i zadržanog pogleda prema onom vječno Nedokučivom, prema tajni Božanskoga u vlastitim grudima”.

Način spajanja znanstveno utvrđivane zakonitosti u prirodi i religioznog priznavanja Zakonodavca otkriva nam Planckov tekst iz knjige Religion und Wissenschaft (Religija i znanost), koji ovdje iznosim u vlastitom prijevodu. Tekst donosim u cijelosti iz zbornika priloga suvremenih prirodoslovaca o pitanju odnosa znanosti i vjere. Zbornik je sastavio Wolfgang Dermert, a nosi naslov Die Natur das Wander Gottes (Priroda, Božje čudo). Evo prijevoda Planckova priloga!

https://www.bitno.net/academicus/znanost/max-planck-o-vjeri-i-znanosti/

Bonhoeffer je rekao da je svaki rastanak Bog.

Time je htio reći da kad čovjek gubi polovicu svoje duše u prijatelju i u dragoj osobi koja odlazi, ili pak u najdražoj osobi koja umire ili pogiba, još uvijek ne ostaje sam, nego pada u Božje ruke. Kad više nema povratka, kad se više nemaš čemu nadati, kada iza tebe ostaju samo ruševine, a ispred tebe nikakva mogućnost da se sastanete, tada padaš u ruke Božje. Jer, kao što svijet i svemir ne stoje u praznom, nego na ruci Stvoritelja, tako i tvoj život, tvoji dani i tvoji gubitci stoje na Božjem dlanu.

metilda wrote:

wtf wrote:Ne smeta mene njegovo ispovijedanje vjere već to što sam imala osjećaj gledajući video da mi se unosi u lice.
Da mi to netko napravi uživo, automatski bi mi ruka poletila.

Pa i jest se unosio u kameru i komentirao tu svoju gestu. Međutim valja znati da on putem svog vloga komunicira s mladima, najčešće svojim učenicima. A mladi imaju drugačiji način komunikacije od nas sredovječnih gospođa. Potpuno sam uvjerena da bi način komunikacije prilagodio našoj dobi. Tako smo zapravo došli do zaključka da nam ne smeta sadržaj nego način komunikacije što je dobro. I ja sam se u objašnjavanjima često unosila u lice i mahala znanstvenim činjenicama. Sugovornicima na forumu smetalo je sve, od sadržaja do načina. Hoću reći da Marina u potpunosti razumijem, ne dijelim međutim njegov optimizam da će u Rijeci pobijediti Ljubav. Pobijedit će neka suprotna vrsta ljubavi, ali vrijeme radi za Ljubav.

S obzirom da sam između ostalog išla na treninge javnog nastupa, ono na što gledatelji/slušatelji obraćaju pažnju je (staviti ću i postotke):
- neverbalna komunikacija 35%
- glas 38%
- sadržaj 7%
E sad, kome se on obraća.. zar smo mi sredovječne žene, otpisane?!

KRŠĆANIN SE RAZLIKUJE

Kršćani imaju svoj svijet, svoj način života, vlastito mišljenje, riječi i djelovanje; drugačiji je pak način života, mišljenja, riječi i djela ljudi ovoga svijeta. Jedno su kršćani, a drugo oni koji ljube svijet; između njih je velika udaljenost. Budući da je duh kršćanina uvijek zaokupljen razmišljanjima o onom nebeskom, on po milosti Duha Svetoga odražava vječna dobra; budući da je rođen odozgo, od Boga, on živi dostojanstvo djeteta Božjega.

Obnavljanjem uma, smirenjem duha, ljubavlju i nebeskom privrženošću Gospodinu, kršćanin se kao novo stvorenje razlikuje od ljudi ovoga svijeta. Kršćani imaju drugačiji svijet, drugačiji stol, drugačiju odjeću, drugačija zadovoljstva, drugačije odnose, drugačiji način razmišljanja i stoga trebaju biti bolji od drugih. (Sv. Makarije Veliki)

wtf wrote:

metilda wrote:

wtf wrote:Ne smeta mene njegovo ispovijedanje vjere već to što sam imala osjećaj gledajući video da mi se unosi u lice.
Da mi to netko napravi uživo, automatski bi mi ruka poletila.

Pa i jest se unosio u kameru i komentirao tu svoju gestu. Međutim valja znati da on putem svog vloga komunicira s mladima, najčešće svojim učenicima. A mladi imaju drugačiji način komunikacije od nas sredovječnih gospođa. Potpuno sam uvjerena da bi način komunikacije prilagodio našoj dobi. Tako smo zapravo došli do zaključka da nam ne smeta sadržaj nego način komunikacije što je dobro. I ja sam se u objašnjavanjima često unosila u lice i mahala znanstvenim činjenicama. Sugovornicima na forumu smetalo je sve, od sadržaja do načina. Hoću reći da Marina u potpunosti razumijem, ne dijelim međutim njegov optimizam da će u Rijeci pobijediti Ljubav. Pobijedit će neka suprotna vrsta ljubavi, ali vrijeme radi za Ljubav.

S obzirom da sam između ostalog išla na treninge javnog nastupa, ono na što gledatelji/slušatelji obraćaju pažnju je (staviti ću i postotke):
- neverbalna komunikacija 35%
- glas 38%
- sadržaj 7%
E sad, kome se on obraća.. zar smo mi sredovječne žene, otpisane?!

Odgovorit ću ti kasnije malo opširnije, ali ovaj podatak da se samo 7% pažnje posvećuje sadržaju pokazuje da imamo prilično glupo biračko tijelo i političke elite kakvo to tijelo zaslužuje.

Život ti uvijek vraća ono što daješ

Čovjek i njegov sin jednog su dana šetali šumom. Odjednom, dječak zape i osjećajući bol kriknu: “Ahhh!” Iznenada, ču glas koji je dolazio s planine: “Ahhh!”

Znatiželja ga obuze pa zaviče: “Tko si ti?” Ali, odgovor koji dobi bješe: “Tko si ti?” Ovo ga naljuti, pa ponovo zaviče: “Kukavico!” Glas odgovori: “Kukavico!” Dječak pogleda oca i upita ga: “Tata, što se ovo događa?”

“Sine”, reče otac, “obrati pozornost.“ Tada otac viknu: “Divim ti se! “Glas odgovori: “Divim ti se!” Otac ponovo uzviknu: “Predivan si!” Glas reče: “Predivan si!” Dječak je stajao iznenađen, ali još uvijek ne shvaćajući što se događa.

Otac mu objasni: “Ljudi ovo zovu ‘eho’. Ali, to je ustvari ‘život’.

Život ti uvijek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih djela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi. Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumijevanje i poštovanje, tada razumijevaj i sam poštuj. Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te poštuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i poštuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekt života. Život ti uvijek vraća ono što daješ. Tijek tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo tvojih djela.”

Nepoznati autor

ZDRAVO, MARIJO! -- ZAZIV KOJI SPAŠAVA

Isus govori Mariji Valtorti:

»Zdravo, Marijo. To je pozdrav koji pročišćuje usne i srce, jer ne mogu se izreći te riječi, svjesno i s osjećajem, a da ne osjetiš da postaješ bolji! To je isto kao da se približiš izvoru snđeoskog svjetla i oazi s ljiljanima u cvatu. Zdravo, riječ anđela koju vam je dopušteno izreči da pozdravite Onu koju s ljubavlju pozdravljaju Tri vječne Osobe, zaziv koji spašava. Imajte ga mnogo… uvijek na usnama. Ali ne kao makinalni izraz od kojeg bi duša bila isključena, nego kao kret duha koji se sagiblje pred kraljevskim dostojanstvom Marije i upravljen prema njezinom majčinskom srcu. Kad biste znali ove riječi, pa i jedino ove dvije riječi, izreći pravim duhom. bili biste bolji, čišći, ljubazniji. Jer bi oči vašeg duha bile tada uprte u Mariju i njezina svetost bi ušla u srce kroz tu kontemplaciju. Kad biste ih znali izgovarati ne biste nikada bili ožalošćéeni, nikada klonuli. Jer Ona je izvor milosti i milosrđa. Vrata božanskog milosrđa ne otvaraju se samo na dodir ruke moje Majke, nego također i na njezin jednostavni pogled. Imajte uvijek na pameti da je Ona Kóerka Oca, Majka Sina, Zaručnica Duha Svetoga...i da je njezino sjedinjenje s Trojstvom savršeno. Zato Ona od svog Gospodina posjeduje i moć, i inteligenciju, i mudrost. I sve to posjeduje u aspolutnoj punini.«

(Slika uz tekst: Bartolome Esteban Murillo: Gospa od svete Krunice)

Nikad ne zaboravite zahvaliti...

Zahvalite onome tko vam je pružio ruku pomoći, nazvao i poslao poruku kad vam je bilo najpotrebnije.

Zahvalite onom koji vas je izvukao iz kuće, pozvao na kavu, izmamio osmijeh na lice kad je sve postalo sivo.

Ne zaboravite zahvaliti svima koji vas slušaju kad se trebate osloboditi svih svojih tuga, koji su vas čvrsto prigrlili svom srcu kad vam je trebao netko da ublažite bol.

Zahvalite onima koji vas tješe, motiviraju, podržavaju i sprečavaju da ne padnete.

Zahvalite onome koji je ostao kad su svi ostali otišli jer na svijetu nećete naći ništa što vrijedi toliko i košta toliko malo koliko ljudska dobrota i dobro srce...

metilda wrote:

wtf wrote:

metilda wrote:

wtf wrote:Ne smeta mene njegovo ispovijedanje vjere već to što sam imala osjećaj gledajući video da mi se unosi u lice.
Da mi to netko napravi uživo, automatski bi mi ruka poletila.

Pa i jest se unosio u kameru i komentirao tu svoju gestu. Međutim valja znati da on putem svog vloga komunicira s mladima, najčešće svojim učenicima. A mladi imaju drugačiji način komunikacije od nas sredovječnih gospođa. Potpuno sam uvjerena da bi način komunikacije prilagodio našoj dobi. Tako smo zapravo došli do zaključka da nam ne smeta sadržaj nego način komunikacije što je dobro. I ja sam se u objašnjavanjima često unosila u lice i mahala znanstvenim činjenicama. Sugovornicima na forumu smetalo je sve, od sadržaja do načina. Hoću reći da Marina u potpunosti razumijem, ne dijelim međutim njegov optimizam da će u Rijeci pobijediti Ljubav. Pobijedit će neka suprotna vrsta ljubavi, ali vrijeme radi za Ljubav.

S obzirom da sam između ostalog išla na treninge javnog nastupa, ono na što gledatelji/slušatelji obraćaju pažnju je (staviti ću i postotke):
- neverbalna komunikacija 35%
- glas 38%
- sadržaj 7%
E sad, kome se on obraća.. zar smo mi sredovječne žene, otpisane?!

Odgovorit ću ti kasnije malo opširnije, ali ovaj podatak da se samo 7% pažnje posvećuje sadržaju pokazuje da imamo prilično glupo biračko tijelo i političke elite kakvo to tijelo zaslužuje.

Zezaj se ti na račun nas sredovječnih žena ali je istina da će drugačije komunicirati s mladima kojima je video upućen, a drugačije sa nama. Uostalom, video je star dvije godine, prije nego je ušao u politiku. Napisao je danas na fb da je netko otvorio lažni profil i da montira isječke iz njegovih videa a da prima i prijeteće poruke na njegov i na račun svih katolika. Rekla bih da se radi o već viđenoj mržnji prema vjernicima katolicima. Jer kako se katolici usuđuju govoriti o svojoj vjeri u takozvanoj sekularnoj državi. Viđeno? Zar smije političar biti praktični vjernik - i slična pitanja. Radi se o dubokim predrasudama osoba lijevog habitusa koji za sebe, zanimljivo, smatraju da su demokratični a da su osobe desnog habitusa nazadne, glupe, neobrazovane, fundamentalisti i da zagađuju životni prostor. Koliko je duboka ta predrasuda iskusila sam i sama. Rijeka i njeno biračko tijelo puno je predrasuda i zabetoniranih mišljenja.
I to je za sada sve što ću u mom azilu napisati o politici.

Dok je ptica živa, jede mrave. Kad ptica ugine, mravi jedu nju. Od jednog stabla može se napraviti milijun šibica, ali jedna šibica može spaliti milijun stabala. Okolnosti se u trenutku mogu promijeniti. Ne ponižavajte druge, ne iskorištavajte druge, pazite da ne povrijedite nikoga u svome životu. Možda se danas osjećate snažno, ali vrijeme je snažnije od vas.
(Nepoznat autor)

Veliki tjedan

Veliki se tjedan ne može svesti na puko sjećanje, jer u njemu nam je predočeno otajstvo Isusa Krista, koje se nastavlja u našim dušama; kršćanin ima biti alter Christus, ipse Christus, drugi Krist, sam Krist.


Tragedijom Kristove Muke ispunja se naš vlastiti život i

povijest svega čovječanstva. Veliki se tjedan ne može svesti

na puko sjećanje, jer u njemu nam je predočeno otajstvo Isusa

Krista, koje se nastavlja u našim dušama; kršćanin ima

biti alter Christus, ipse Christus,drugi Krist, sam Krist.

Krštenjem je svaki čovjek postao svećenik svog vlastitog

bivstvovanja, tako da prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve

po Isusu Kristu (1 Pt 2,5), da svaki svoj čin ostvari u duhu

poslušnosti prema božanskoj volji i da se tako nastavi poslanje

Bogo-čovjeka. (...)

Sada, dok je riječ o onim trenucima Kalvarije u kojima je

Isus već bio mrtav i dok još nije nastupio njegov slavni trijumf,

nadaje nam se dobra prilika da preiskušamo svoju

želju za kršćanskim životom i želju za svetošću, da jednim

činom vjere odgovorimo na svoje slabosti i da s povjerenjem

u Božju moć donesemo odluku da ćemo staviti ljubav u prilike

našeg svakodnevnog života. Iskustvo grijeha mora nas

zaboljeti i dovesti do zrelije i dublje odluke da budemo vjerniji,

da budemo zaista sjedinjeni s Kristom i – bilo to kako

bilo – da ustrajemo u onom svećeničkom poslanju koje je On

naložio svim svojim učenicima bez razlike, i koje nas pokreće

da budemo sol i svjetlo svijeta (usp. Mt 5,13-14).

Susret s Kristom, 96


Mora nas ponukati da se udubimo u neizmjerje ljubavi Božje

Pomisao na Kristovu smrt pretvara se u poziv da sasvim

iskreno pristupimo k svojim redovnim dužnostima i da ozbiljno

shvatimo vjeru koju ispovijedamo. Veliki tjedan stoga

nije neki u zagrade stavljeni posvećeni umetak unutar cjeline

života koji pokreću samo zemaljski interesi; Veliki tjedan

mora nas ponukati da se udubimo u neizmjerje ljubavi

Božje, tako da bismo je riječju i djelima mogli objaviti ljudima. (...)

Život, sama duša ono je što Gospodin ište.

Ako smo tašti i mislimo samo na našu vlastitu udobnost, ako

život drugih pa i cijeli svijet samo doživljavamo u odnosu na

sebe, onda nemamo pravo da se zovemo kršćanima i da se

držimo za Kristove učenike. Potrebno je predanje djelima i

istinom, a ne samo riječima (1 Iv 3,18). Ljubav prema Bogu

poziva nas da na sebe uzmemo križ, da na svojim ramenima

osjetimo teret cijeloga čovječanstva i da prema životnim uvjetima

svoga staleža i svog rada ispunimo ujedno jasne i ljubazne

zamisli volje našega Oca. Gospodin nastavlja dalje:

Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj

učenik (Lk 14,27).

Prihvatimo bez straha volju Božju, čvrsto odlučni da

ćemo cio svoj život izgraditi prema nauci i zahtjevima svoje

vjere. Sigurno ćemo naići na patnju, borbu i bol, no ako mi

zaista vjerujemo, nikada se nećemo osjećati nesretnima. U

samom bolu, pa čak i u klevetama, doživjet ćemo sreću, koja

nas nuka da ljubimo druge, tako da i oni sudjeluju u našoj

nadnaravnoj radosti.

Susret s Kristom, 97



Simbol Otkupljenja

Ne smijemo na to zaboraviti: u svim ljudskim

djelatnostima trebaju nam muškarci

i žene s Križem Kristovim u svom životu i djelovanju;

s Križem uzdignutim, vidljivim, okrepljujućim; simbolom mira i radosti, simbolom Otkupljenja,

jedinstva ljudskog roda, ljubavi koju je Bog

Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti, Presveto Trojstvo

imalo i nastavlja imati za čovječanstvo.

Brazda, 985



Josemaria Escriva

ZAR NEMAMO VREMENA BITI SVETCI
 
Gospodine, Ti si također
iznad lonaca i tava,
a ja nemam vremena biti svetica
i Tebi za ljubav
bdjeti noću,
niti mogu
meditirati u jutarnjem sumraku
ni u olujnom horizontu.
Učini me sveticom
dok pripremam obroke
i perem tanjure.
Prihvati moje hrapave ruke
jer su za Tebe postale hrapave.
Može li moj sudoper
biti ravan nekom gudalu
koje izvodi nebesku melodiju
na nekoj tavi?
Tako ju je teško očistiti
i tako je ogavna.
Čuješ li, Gospodine dragi,
glazbu o kojoj mislim?
Prošao je čas za molitvu
dok sam prala suđe
od večere,
a nakon toga vrlo sam umorna.
Dok još ujutro moje srce
pjeva na poslu,
navečer davno prije mene
polazi na počinak.
Daruj mi, Gospodine,
svoje neumorno srce
da u meni radi umjesto mojega.
Svoju sam jutarnju molitvu izmolila
noću
u čast Tvoga Imena.
Izmolila sam je unaprijed
za posao sutrašnjeg dana
koji će biti sasvim jednak današnjem.
Gospodine,
Ti si također
iznad lonaca i tava,
i molim Te
smijem li Ti umjesto osvojenih duša
ponuditi umor
koji me hvata
kad vidim talog kave
i zagorene lonce
u kojima se kuhalo povrće?
Sjeti me na sve
što lako zaboravljam,
ali ne samo zato da bih uštedjela na
stepenicama,
nego da bi moj savršeno prostrt stol
bio molitva.
Iako imam Martine ruke,
ćud mi je Marijina
i kad
čistim crne cipele,
Gospodine, pokušavam
u njima naći Tvoje sandale.
Dok ribam pod,
mislim
kako su one hodale zemljom.
Gospodine, prihvati ovo moje razmatranje
jer nemam vremena za više.

Gospodine, učini od svoje služavke
nebesku princezu;
zagrij cijelu kuhinju svojom ljubavlju
i rasvijetli je svojim mirom.
Oprosti mi
što se toliko brinem
i pomozi mi
da prestane moje mrmljanje.
Gospodine,
Ti koji si pripremio doručak na jezeru,
oprosti svijetu
koji je tada rekao:
“Pa što dobra može doći iz Nazareta?”

Sv. Terezija od Isusa, Avilska




Spomenik domaćici, ženi "koja ništa ne radi".

-To je sve što imam.
-To je sve što želim.

Ovaj film katolici moraju vidjeti!
Veo je uklonjen, je kratki film, redatelja Branden J. Stanleya koji otkriva što se događa za vrijeme trajanja Svete Mise, onako kako su to vidjeli sveci i mistici, i onako kako to stoji u spisima te katekizmu Katoličke crkve.

Što je Padre Pio govorio o Svetoj Misi:
"Za oca Pija Sveta Pričest je značila život, združenje srdaca.
Isus je bio njegov Raj.
Upitan otac Pijo da li je Majka Božja prisutna na Svetoj Misi, odgovorio je: “Da, smjestila se sa strane, ali sam ju mogao vidjeti, kakva radost! Kakav Raj!”
Upitan: “Da li je Bogorodica uvijek nazočna na Misi?” – otac Pijo je odgovorio: “Kako može Majka Isusova ne biti na mističnoj Kalvariji oltara kad je bila na Kalvariji na podnožju Križa i žrtvovala svoga Sina kao žrtvu za spasenje duša?!”
Na pitanje: “Je li Majka Božja prisutna na svim Misama koje se služe po svijetu?” Otac Pijo je potvrdio: “Da!”
Na upit jesu li na Misi prisutni i Anđeli, blaženi Pio je rekao: “Čitav nebeski Dvor je tu nazočan.”
Jednom zgodom je rekao otac Pijo: “Kad bi ljudi poznavali vrijednost Svete Mise svaki dan bi morali doći redarstvenici, da na crkvenim vratima održavaju red zbog velikog mnoštva ljudi.”
Izvor: FB/ Padre Pio - Croatian

I za “Dobrog papu” sv. Ivana XXIII. je poznata njegova naglašena pobožnost prema anđelima. Još kao bogoslov budući papa piše: “Jedan nebeski anđeo je uvijek pored mene, stalno je u ekstazi i motrenju Boga. Koje li slasti samo pomisliti na to! Ja sam dakle svaki čas pred očima anđela koji me gleda i moli za mene, koji bdije pored mene i dok ja spavam.”

Kada je bio apostolski nuncij u Francuskoj, budući papa pišući svojoj rođakinji časnoj sestri Angeli Roncalli piše: “Koje li utjehe osjetiti blizu nebeskog anđela čuvara, ovog vođu naših koraka, svjedoka i najintimnijih čina. Ja molim molitvu ‘Anđele, čuvaru mili’ barem pet puta dnevno i često, uvijek u miru, razgovaram s njime. Kada trebam posjetiti neku osobu koja obavlja odgovornu službu da raspravljamo o važnim stvarima Svete Stolice molim svog anđela čuvara da se dogovori s anđelom čuvarom te osobe kako bi utjecao na stavove te osobe. To je jedna mala pobožnost kojoj me je poučio Sveti Otac Pio XI.”

Ivan XXIII. kao papa podsjeća sve vjernike na pobožnost anđelu čuvaru i potiče ih da s puno povjerenja s njim razgovaraju: “Anđeo čuvar je dobar savjetnik, on nas uvijek zagovara, pomaže nam u potrebama, oslobađa nas od opasnosti i nesreća. Želja je Pape da vjernici kušaju veličinu te anđeoske pomoći.”