Asylum

Speare Shaker wrote:

wtf wrote:

metilda wrote:

wtf wrote:Što učiniti s spoznajom da si samo nakupina atoma koja ovisi o kretanju Svemira?

Da smo nakupina zemlje tj. kemijskih elemenata stoji već u opisu stvaranja. Ali da nismo samo atomi biblijski pisac slikovito opisuje dahom kojim je Bog u nas stavio božansku iskru.
Pitanjem što je čovjek i koja je njegova svrha bavi se filozofija od samih njenih početaka i sve svjetske religije, pa ja bih rekla da je to pitanje pokušao riješiti i spiljski čovjek oslikavajući stijene pećina.

Znaš, mene jako iritira konstantno naglašavanje: ljubi, voli, služi...
Zašto ne bude obrnuto: ljubljen si, voljen si, dobar si..tj. stvoren si da budeš voljen..

To se ne naglašava posebno, jednostavno (uglavnom) zato jer se podrazumjeva. Ili bi tako trebalo biti.
Ako nisi voljen, ne možeš voljeti. Ako ne osjećaš barem taj potencijal voljenosti od nekog stvarnog bića (po mogućnosti ljudskog), nećeš drugome biti u stanju pružiti ljubav.
Odnosno, nije to baš tako rigidno posloženo, može se ljubav i na taj način manjka osjećaja voljenosti posredovati drugome, ali ne dovijeka, ne u nekom konstantnom, a pogotovo ne u rastućem intenzitetu, jer neuzvraćena ljubav uvijek košta, umrtvljuje nas.
U tom slučaju se jednostavno moramo okrenuti prema nekom makar imaginarnom izvoru ljubavi prema nama, jer bi nam inače takva situacija na dulji rok mogla ugroziti zdravlje, prije svega ono psihičko.
Ponešto od ovoga je objasnio Erich Fromm u svojoj knjizi "Umijeće ljubavi".

metilda wrote:

wtf wrote:

metilda wrote:

wtf wrote:Što učiniti s spoznajom da si samo nakupina atoma koja ovisi o kretanju Svemira?

Da smo nakupina zemlje tj. kemijskih elemenata stoji već u opisu stvaranja. Ali da nismo samo atomi biblijski pisac slikovito opisuje dahom kojim je Bog u nas stavio božansku iskru.
Pitanjem što je čovjek i koja je njegova svrha bavi se filozofija od samih njenih početaka i sve svjetske religije, pa ja bih rekla da je to pitanje pokušao riješiti i spiljski čovjek oslikavajući stijene pećina.

Znaš, mene jako iritira konstantno naglašavanje: ljubi, voli, služi...
Zašto ne bude obrnuto: ljubljen si, voljen si, dobar si..tj. stvoren si da budeš voljen..

Hm da... pogledala sam video ponovo da vidim što te je na njemu uznemirilo. Zadnja rečenica da je svrha i smisao čovjekovog postojanja ljubiti Boga i služiti mu?  Kao što je prikazano na ilustraciji u prethodnom postu gdje su i onaj koji vidi šesticu i onaj koji vidi devetku u pravu jer su im perspektive različite, tako je lako moguće da smo obje u pravu, ali s različitim perspektivama.
Ja cijelu Bibliju vidim kao veličanstveni spjev o Božjoj ljubavi prema čovjeku. Bog uopće nije morao stvoriti čovjeka, Bog je sam sebi dovoljan. Ali kako je Bog apsolutnja Ljubav, htio je tu Ljubav podijeliti s nekim, jer ni obična ljubav nije sebična, sebeljubiva i egocentrična pa kako bi to onda bila apsolutna Ljubav. I tako Bog stvara čovjeka udahnuvši mu, kao što udahnjuje svakome od nas, božansku iskru zvanu besmrtna duša.
A onda već u opisu stvaranja u cijelu se priču upliće Zli i neposluh. Što je Zli i tko ga je stvorio i zašto je i kako postalo zlo? Na ovo pitanje je Augustin sav zdvojan izjavio da je razmišljao i istraživao dubine zla i da nije našao odgovor. Onda sam naišla na duhovne vježbe Ignacija Loyole pa on opisuje nastanak zla na nama shvatljiv , plastičan ali duboko istinit način. Riječ je naravno o Luciferu. Bijaše stvoren od Boga kao najljepši anđeo i Božji ljubimac. I htjede mu Bog dati da upozna sve njegove dubine. Dovede ga pred raspetog Krista, drugu Božansku Osobu, i kao i od svih ostalih anđela zatraži od Lucifera da dade riječ da će služiti Isusu. No Lucifer, najljepši i najveći od svih anđela ne htjede se pokloniti pred Sinom čovječjim, Čovjekom boli. I reče: Non serviam! Neću služiti! I dalje znamo kako priča ide. Neću služiti!


I kao što je Stari zavjet priča o ljubavi Boga prema izraelskom narodu, tako je Novi zavjet svjedočenje o univerzalnoj ljubavi Božjoj koja obuhvaća svakog čovjeka bez obzira na spol, dob, boju kože, nacionalnost i religiju. Bog ljubi svakog čovjeka. To je vjerska istina. Bog je stvorio svakog čovjeka i zato ga s pravom zovemo Ocem.  Ne volim više citirati Novi zavjet pa ću prepričati onaj dio kako je Bog tako ljubio svijet da je poslao Sina Jedinorođenca da ga spasi. A kako Isus spašava svijet: ljubeći ga do kraja i dajući svoj život za čovjeka, svakog pojedinog od postanka ljudske vrste.


I na drugom mjestu Evanđelje kaže: Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi.
Što dakle znači riječ služiti.? U kolokvijalnom govoru nije omiljena riječ i asocira nas na crne služavke kako dvore bahate bijele dame i na malog crnca koji maše palminom granom da bi rashladio svog bijelog gospodara. Ali kod Krista služenje nema takvo značenje. U Kristovoj perspektivi služiti znači ne stavljati svoj ego ispred svega drugog. Ne biti samodostatan, egocentričan i sebeljubiv. Ne biti sebičan i grčevito se držati svoga prava, tražiti od drugoga da nam služi i da mi zauzimamo prvo mjesto.. A za takav stav, za takvu perspektivu daje Krist vlastiit primjer. Stavlja svoje božansko pravo iza potrebe za spasenjem ljudskog roda. Toliko nas ljubi da daje život za nas. Pa ako to nije ljubav, ako tim činom nismo voljeni od Boga onda ne znam što bi ljubav uopće mogla biti.
I ne samo da umire za nas, On nam u velikosvećeničkoj molitvi obećava da ćemo biti Jedno. A Jedno je ? – zna svatko tko je pročitao taj odlomak.


Dakle, iz moje perspektive, ljubiti i služiti takvom Bogu je smisao mog postojanja. No, nitko nam nije obećao da će nam život biti pjesma i med i mlijeko ako budemo ljubili Boga i služili mu. Kao što je Churchill rekao da ne može obećati ništa nego krv, teški rad, znoj i suze, tako je i naš život najčešće satkan upravo od tih kategorija. Zato ne mogu ne spomenuti još i Isusov govor na Gori u kojemu obećava svoje kraljevstvo onome tko je velik u krvi, znoju, teškom radu i suzama i tko ne ide malen ispod zvijezda.


Još samo da se osvrnem na omrznutu sintagmu zahvalnosti Bogu. Bogu ne treba naša zahvalnost, on našim hvalama ne postaje veći. Povući ću analogiju sa roditeljstvom. Nikakva zahvalnost ili nezahvalnost naše djece neće umanjiti ni povećati našu ljubav prema njima. Često ćemo svakodnevnim naporom davati sve od sebe za njih, a oni će nam biti nezahvalni. A oni zahvalni neće nas učiniti većim ni boljim roditeljima, sebe će učiniti boljim i dobrim ljudima. Tako je isto sa zahvalnošću Bogu na svemu dobrome što nam svakodnevno daje (pogledaj onaj post o Franjinoj propovijedi pticama). Po njoj mi postajemo bolji ljudi.

wtf wrote:Ti si se cijela predala onom što piše u Bibliji i biblijskom Bogu.
Osjećam grižnju savjesti jer ću bogohuliti, a nisam odgajana tako. Oko mene su izrazitio pobožni ljudi. No, znaš mene :D
Više sam uvjerena o postanku čovjeka kroz Anunnakie nego biblijskom. Voljela bih u nešto vjerovati ali jednostavno ništa mi se ne čini dovoljno bliskim.

wtf wrote:

Speare Shaker wrote:

wtf wrote:

metilda wrote:

wtf wrote:Što učiniti s spoznajom da si samo nakupina atoma koja ovisi o kretanju Svemira?

Da smo nakupina zemlje tj. kemijskih elemenata stoji već u opisu stvaranja. Ali da nismo samo atomi biblijski pisac slikovito opisuje dahom kojim je Bog u nas stavio božansku iskru.
Pitanjem što je čovjek i koja je njegova svrha bavi se filozofija od samih njenih početaka i sve svjetske religije, pa ja bih rekla da je to pitanje pokušao riješiti i spiljski čovjek oslikavajući stijene pećina.

Znaš, mene jako iritira konstantno naglašavanje: ljubi, voli, služi...
Zašto ne bude obrnuto: ljubljen si, voljen si, dobar si..tj. stvoren si da budeš voljen..

To se ne naglašava posebno, jednostavno (uglavnom) zato jer se podrazumjeva. Ili bi tako trebalo biti.
Ako nisi voljen, ne možeš voljeti. Ako ne osjećaš barem taj potencijal voljenosti od nekog stvarnog bića (po mogućnosti ljudskog), nećeš drugome biti u stanju pružiti ljubav.
Odnosno, nije to baš tako rigidno posloženo, može se ljubav i na taj način manjka osjećaja voljenosti posredovati drugome, ali ne dovijeka, ne u nekom konstantnom, a pogotovo ne u rastućem intenzitetu, jer neuzvraćena ljubav uvijek košta, umrtvljuje nas.
U tom slučaju se jednostavno moramo okrenuti prema nekom makar imaginarnom izvoru ljubavi prema nama, jer bi nam inače takva situacija na dulji rok mogla ugroziti zdravlje, prije svega ono psihičko.
Ponešto od ovoga je objasnio Erich Fromm u svojoj knjizi "Umijeće ljubavi".

Sada mi je jasnije zbog čega se zapadnjaci sve više okreću na stranu zaštite životinja te bi radije udomili psa naspram osnivanja obitelji :D

wtf wrote:

Više sam uvjerena o postanku čovjeka kroz Anunnakie nego biblijskom. Voljela bih u nešto vjerovati ali jednostavno ništa mi se ne čini dovoljno bliskim.

metilda wrote:Koja je razlika između pobožnih i duhovnih ljudi
 
Imao sam u svojoj blizini pobožne ljude. Čak i jako pobožne ljude. Promislio sam o njima. Mole. „Idu u crkvu“ – što se ono kaže. Često govore o vjerskim temama. Pjevuše duhovne pjesme. Često su na duhovnim obnovama i hodočašćima. Među njima sam susreo one koji tako zrače dobrotom i ljubavlju. Lagani su. Dobronamjerni. Pozitivni. Otvoreni. Velikodušni. Imaju srce široko za druge. Prepoznaju priliku kada mogu pomoći. Ne tuže se i ne plaču nad sobom. Ne bave se drugima. Pogotovo ne njihovim grijesima. Ti ljudi su sveti. Uistinu su duhovni! Susresti te ljude za mene je povlastica. Bogatstvo. Osvježenje. Ma, godišnji odmor!
 
Međutim, među pobožnima sam susreo i one koji su samo pobožni. I oni mole. Idu u crkvu. Vole govoriti o duhovnim temama. Pogotovo vole govoriti o đavlu i zlu, opsjednućima, ozdravljenjima itd. Uživaju ‘braniti vjeru’. Vrlo su aktivni. Sve je to super. No problem nastaje kada se radi o konkretnom životu. Vrlo često imaju problem u odnosima s drugima. Nerijetko su opsjednuti misijom da drugoga obrate, drugome mijenjaju uvjerenje, njegove postupke, osude. Teško drugoga prihvaćaju. Negativni su. Lako i brzo sablazne se nad tuđim grijehom. Strogi su.
 
Da se razumijemo, nije to zbog toga jer su pobožni. To je zbog toga jer njihova pobožnost nije preobrazila njihov duh. Odnosno, jer se još uvijek nisu obratili. Obraćen čovjek je onaj čije čovještvo prožima Duh Sveti, do te mjere da njegov život plodi njegovim plodovima: ljubavlju, radošću, mirom, velikodušnošću, dobrotom, blagošću, krotkošću, strpljivošću, uslužnošću… Pobožan čovjek to ne mora biti. On može svoj život pretrpati različitim vjerskim aktivnostima (uh, ovo zvuči jako nezgrapno!), ali da sve to ne dotiče njegovu nutrinu. On je pobožan, i dosta!
 
Pogubno je kada se pobožan čovjek zaustavi na pobožnim djelima. On je tada prestao rasti. Kada moliš i misliš da je to to, da Bog više nema što na tebi raditi, da ti Bog nema više što novo reći, da o Bogu nemaš više što spoznati… Cilj duhovnog života nije da postanemo pobožni, nego da postanemo duhovni. A to nije lako. I to se ne postiže brzo! Biti pobožan je lako. I to se može relativno brzo postići. Da postaneš pobožan ne treba ti puno. Najvažnija je disciplina. Još ako se u tu disciplinu upetlja strah od pakla i ako čovjek postane barem malčice samodopadan, vrlo brzo će se postići aktivan pobožan život. Pobožan čovjek lako može upasti u formalizam. Na van sve savršeno izgleda i sve izvrsno funkcionira, ali iznutra baš i ne mora biti tako. Isus je takvo stanje nazvao „obijeljenim grobovima“ (Mt 23,27). Fasada je lijepa, bijela, ukrašena, a iznutra je sve puno smrada. Kao grobnica. Kao farizeji Isusovog vremena. Bili su jako pobožni. No, nisu bili duhovni. I Isusu je to bio problem. Tj. oni su mu bili problem.
 
Ima jedna stvar koju sam primijetio. Ljudi koji nisu pobožni na ‘redovit način’ tj. koji ne prakticiraju redovite vjerske aktivnosti, a dobri su; tako su dobri prema drugima. Toliko dobri da pomisliš na Boga kada s njima govoriš ili kada ti oni nešto čine. I pomisliš da Bog upravo tako postupa. Jesu li oni duhovni? Pobožni sigurno nisu! Duhovni? Mislim da jesu! Pobožni čini ne čine nužno čovjeka duhovnim. Pobožnost je sredstvo, duhovan život je cilj. Pobožan čovjek je možda lijep za vidjeti, a duhovan čovjek je dobar za živjeti s njim. Draži su mi duhovni, nego pobožni. Da bismo postali duhovni, ne trebamo prestati biti pobožni. Da bismo postali duhovni potrebno je dopustiti Bogu da njegov Duh postupno preobražava naše čovještvo. Tada ćemo uzmoći biti i pobožni i duhovni u isto vrijeme. A to je lijepo!
 
Da se razumijemo, taj pobožan čovjek kojeg sam upoznao i nad čijom pobožnošću sam promišljao jedan je fratar kojeg prilično dobro poznam. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovan. Htio bi on! Vjerujte mi!
 
Fra Josip Vlašić
 
 
 
Moja napomena: Da se razumijemo, tu pobožnu ženu vidim svaki dan u ogledalu. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovna. Htjela bi ona! Vjerujte mi!

Speare Shaker wrote:

wtf wrote:

Speare Shaker wrote:

wtf wrote:

metilda wrote:

wtf wrote:Što učiniti s spoznajom da si samo nakupina atoma koja ovisi o kretanju Svemira?

Da smo nakupina zemlje tj. kemijskih elemenata stoji već u opisu stvaranja. Ali da nismo samo atomi biblijski pisac slikovito opisuje dahom kojim je Bog u nas stavio božansku iskru.
Pitanjem što je čovjek i koja je njegova svrha bavi se filozofija od samih njenih početaka i sve svjetske religije, pa ja bih rekla da je to pitanje pokušao riješiti i spiljski čovjek oslikavajući stijene pećina.

Znaš, mene jako iritira konstantno naglašavanje: ljubi, voli, služi...
Zašto ne bude obrnuto: ljubljen si, voljen si, dobar si..tj. stvoren si da budeš voljen..

To se ne naglašava posebno, jednostavno (uglavnom) zato jer se podrazumjeva. Ili bi tako trebalo biti.
Ako nisi voljen, ne možeš voljeti. Ako ne osjećaš barem taj potencijal voljenosti od nekog stvarnog bića (po mogućnosti ljudskog), nećeš drugome biti u stanju pružiti ljubav.
Odnosno, nije to baš tako rigidno posloženo, može se ljubav i na taj način manjka osjećaja voljenosti posredovati drugome, ali ne dovijeka, ne u nekom konstantnom, a pogotovo ne u rastućem intenzitetu, jer neuzvraćena ljubav uvijek košta, umrtvljuje nas.
U tom slučaju se jednostavno moramo okrenuti prema nekom makar imaginarnom izvoru ljubavi prema nama, jer bi nam inače takva situacija na dulji rok mogla ugroziti zdravlje, prije svega ono psihičko.
Ponešto od ovoga je objasnio Erich Fromm u svojoj knjizi "Umijeće ljubavi".

Sada mi je jasnije zbog čega se zapadnjaci sve više okreću na stranu zaštite životinja te bi radije udomili psa naspram osnivanja obitelji :D

Pa bar je to lako shvatiti.
Riječ je o jednom od najneugodnijih osjećaja, o nesigurnosti, nepovjerenju u druge ljude, o strahu da ćemo biti iznevjereni, prevareni, izdani...
A to itekako zna boljeti.
Po vanjskom ponašanju životinja prosuđujemo da nas vole bezuvjetno, da su nam krajnje odani, makar to ne znamo sa sigurnošću.
Razumljivo je da tražimo utjehu i sigurnost u odnosima sa njima.
No, problem je u tome da nas osjećaji prema životinjama ne mogu niti blizu ispuniti u tolikoj mjeri kao odnosi sa i prema ljudima, jednostavno nemaju taj potencijal, opseg i dubinu.
Drugi je veliki problem što životinje, osim rijetkih, imaju puno kraći prosječni životni vijek od čovjeka, a posebno se to odnosi na naše omiljene ljubimce pse i mačke.
Smrt ljudskog bića koje im predstavlja prijatelja, skrbnika, vlasnika, vođu njihova čopora ili koga već sve, za njih predstavlja vrlo veliku bol, ali ni ljudi nisu neosjetljivi na smrt njihovih životinjskih prijatelja i takve situacije su jako česte.

metilda wrote:

wtf wrote:Ti si se cijela predala onom što piše u Bibliji i biblijskom Bogu.
Osjećam grižnju savjesti jer ću bogohuliti, a nisam odgajana tako. Oko mene su izrazitio pobožni ljudi. No, znaš mene :D
Više sam uvjerena o postanku čovjeka kroz Anunnakie nego biblijskom. Voljela bih u nešto vjerovati ali jednostavno ništa mi se ne čini dovoljno bliskim.

Pa gle, zato imam Azil da mogu na njemu govoriti o svom Bogu. Da nikome ne smetam.  
A ako tebe vjerovanje u Anunnakie čini ispunjenom, sretnom i velikom pod zvijezdama nemam ti što zamjeriti. A to onda objašnjava zašto voliš razgovarati s Redom.

Ra wrote:

metilda wrote:Koja je razlika između pobožnih i duhovnih ljudi
 
Imao sam u svojoj blizini pobožne ljude. Čak i jako pobožne ljude. Promislio sam o njima. Mole. „Idu u crkvu“ – što se ono kaže. Često govore o vjerskim temama. Pjevuše duhovne pjesme. Često su na duhovnim obnovama i hodočašćima. Među njima sam susreo one koji tako zrače dobrotom i ljubavlju. Lagani su. Dobronamjerni. Pozitivni. Otvoreni. Velikodušni. Imaju srce široko za druge. Prepoznaju priliku kada mogu pomoći. Ne tuže se i ne plaču nad sobom. Ne bave se drugima. Pogotovo ne njihovim grijesima. Ti ljudi su sveti. Uistinu su duhovni! Susresti te ljude za mene je povlastica. Bogatstvo. Osvježenje. Ma, godišnji odmor!
 
Međutim, među pobožnima sam susreo i one koji su samo pobožni. I oni mole. Idu u crkvu. Vole govoriti o duhovnim temama. Pogotovo vole govoriti o đavlu i zlu, opsjednućima, ozdravljenjima itd. Uživaju ‘braniti vjeru’. Vrlo su aktivni. Sve je to super. No problem nastaje kada se radi o konkretnom životu. Vrlo često imaju problem u odnosima s drugima. Nerijetko su opsjednuti misijom da drugoga obrate, drugome mijenjaju uvjerenje, njegove postupke, osude. Teško drugoga prihvaćaju. Negativni su. Lako i brzo sablazne se nad tuđim grijehom. Strogi su.
 
Da se razumijemo, nije to zbog toga jer su pobožni. To je zbog toga jer njihova pobožnost nije preobrazila njihov duh. Odnosno, jer se još uvijek nisu obratili. Obraćen čovjek je onaj čije čovještvo prožima Duh Sveti, do te mjere da njegov život plodi njegovim plodovima: ljubavlju, radošću, mirom, velikodušnošću, dobrotom, blagošću, krotkošću, strpljivošću, uslužnošću… Pobožan čovjek to ne mora biti. On može svoj život pretrpati različitim vjerskim aktivnostima (uh, ovo zvuči jako nezgrapno!), ali da sve to ne dotiče njegovu nutrinu. On je pobožan, i dosta!
 
Pogubno je kada se pobožan čovjek zaustavi na pobožnim djelima. On je tada prestao rasti. Kada moliš i misliš da je to to, da Bog više nema što na tebi raditi, da ti Bog nema više što novo reći, da o Bogu nemaš više što spoznati… Cilj duhovnog života nije da postanemo pobožni, nego da postanemo duhovni. A to nije lako. I to se ne postiže brzo! Biti pobožan je lako. I to se može relativno brzo postići. Da postaneš pobožan ne treba ti puno. Najvažnija je disciplina. Još ako se u tu disciplinu upetlja strah od pakla i ako čovjek postane barem malčice samodopadan, vrlo brzo će se postići aktivan pobožan život. Pobožan čovjek lako može upasti u formalizam. Na van sve savršeno izgleda i sve izvrsno funkcionira, ali iznutra baš i ne mora biti tako. Isus je takvo stanje nazvao „obijeljenim grobovima“ (Mt 23,27). Fasada je lijepa, bijela, ukrašena, a iznutra je sve puno smrada. Kao grobnica. Kao farizeji Isusovog vremena. Bili su jako pobožni. No, nisu bili duhovni. I Isusu je to bio problem. Tj. oni su mu bili problem.
 
Ima jedna stvar koju sam primijetio. Ljudi koji nisu pobožni na ‘redovit način’ tj. koji ne prakticiraju redovite vjerske aktivnosti, a dobri su; tako su dobri prema drugima. Toliko dobri da pomisliš na Boga kada s njima govoriš ili kada ti oni nešto čine. I pomisliš da Bog upravo tako postupa. Jesu li oni duhovni? Pobožni sigurno nisu! Duhovni? Mislim da jesu! Pobožni čini ne čine nužno čovjeka duhovnim. Pobožnost je sredstvo, duhovan život je cilj. Pobožan čovjek je možda lijep za vidjeti, a duhovan čovjek je dobar za živjeti s njim. Draži su mi duhovni, nego pobožni. Da bismo postali duhovni, ne trebamo prestati biti pobožni. Da bismo postali duhovni potrebno je dopustiti Bogu da njegov Duh postupno preobražava naše čovještvo. Tada ćemo uzmoći biti i pobožni i duhovni u isto vrijeme. A to je lijepo!
 
Da se razumijemo, taj pobožan čovjek kojeg sam upoznao i nad čijom pobožnošću sam promišljao jedan je fratar kojeg prilično dobro poznam. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovan. Htio bi on! Vjerujte mi!
 
Fra Josip Vlašić
 
 
 
Moja napomena: Da se razumijemo, tu pobožnu ženu vidim svaki dan u ogledalu. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovna. Htjela bi ona! Vjerujte mi!

Nastavit cu drugi put razgovor koji sam zapocela jer tipkam s moba sto znaci da me nervira nabadanje slova.
Ovo sam morala citirati jer je odlicno. Pogotovo tvoj zakljucak. Ne znam sto ti se dogodilo, ali ovakvu Metku jos nisam upoznala, a zapravo je ovo sada tvoje najbolje izdanje.
Drago mi je.. :)

Speare Shaker wrote:

wtf wrote:

Više sam uvjerena o postanku čovjeka kroz Anunnakie nego biblijskom. Voljela bih u nešto vjerovati ali jednostavno ništa mi se ne čini dovoljno bliskim.

Tu ne igra ili ne bi trebao igrati značajniju ulogu kriterij dopadljivosti odnosno privlačnosti.
Jedino što vrijedi u tom smislu je kriterij istinitosti.[/quote
Što je istina?]

Speare Shaker wrote:

wtf wrote:

Više sam uvjerena o postanku čovjeka kroz Anunnakie nego biblijskom. Voljela bih u nešto vjerovati ali jednostavno ništa mi se ne čini dovoljno bliskim.

Tu ne igra ili ne bi trebao igrati značajniju ulogu kriterij dopadljivosti odnosno privlačnosti.
Jedino što vrijedi u tom smislu je kriterij istinitosti.

wtf wrote:Voljela bih pisati, a da ne pokvarim pitanje od značaja.
Ima li itko hrabrosti, uvjerenja, u pitanje: Što je istina?!

Ra wrote:

metilda wrote:Koja je razlika između pobožnih i duhovnih ljudi
 
Imao sam u svojoj blizini pobožne ljude. Čak i jako pobožne ljude. Promislio sam o njima. Mole. „Idu u crkvu“ – što se ono kaže. Često govore o vjerskim temama. Pjevuše duhovne pjesme. Često su na duhovnim obnovama i hodočašćima. Među njima sam susreo one koji tako zrače dobrotom i ljubavlju. Lagani su. Dobronamjerni. Pozitivni. Otvoreni. Velikodušni. Imaju srce široko za druge. Prepoznaju priliku kada mogu pomoći. Ne tuže se i ne plaču nad sobom. Ne bave se drugima. Pogotovo ne njihovim grijesima. Ti ljudi su sveti. Uistinu su duhovni! Susresti te ljude za mene je povlastica. Bogatstvo. Osvježenje. Ma, godišnji odmor!
 
Međutim, među pobožnima sam susreo i one koji su samo pobožni. I oni mole. Idu u crkvu. Vole govoriti o duhovnim temama. Pogotovo vole govoriti o đavlu i zlu, opsjednućima, ozdravljenjima itd. Uživaju ‘braniti vjeru’. Vrlo su aktivni. Sve je to super. No problem nastaje kada se radi o konkretnom životu. Vrlo često imaju problem u odnosima s drugima. Nerijetko su opsjednuti misijom da drugoga obrate, drugome mijenjaju uvjerenje, njegove postupke, osude. Teško drugoga prihvaćaju. Negativni su. Lako i brzo sablazne se nad tuđim grijehom. Strogi su.
 
Da se razumijemo, nije to zbog toga jer su pobožni. To je zbog toga jer njihova pobožnost nije preobrazila njihov duh. Odnosno, jer se još uvijek nisu obratili. Obraćen čovjek je onaj čije čovještvo prožima Duh Sveti, do te mjere da njegov život plodi njegovim plodovima: ljubavlju, radošću, mirom, velikodušnošću, dobrotom, blagošću, krotkošću, strpljivošću, uslužnošću… Pobožan čovjek to ne mora biti. On može svoj život pretrpati različitim vjerskim aktivnostima (uh, ovo zvuči jako nezgrapno!), ali da sve to ne dotiče njegovu nutrinu. On je pobožan, i dosta!
 
Pogubno je kada se pobožan čovjek zaustavi na pobožnim djelima. On je tada prestao rasti. Kada moliš i misliš da je to to, da Bog više nema što na tebi raditi, da ti Bog nema više što novo reći, da o Bogu nemaš više što spoznati… Cilj duhovnog života nije da postanemo pobožni, nego da postanemo duhovni. A to nije lako. I to se ne postiže brzo! Biti pobožan je lako. I to se može relativno brzo postići. Da postaneš pobožan ne treba ti puno. Najvažnija je disciplina. Još ako se u tu disciplinu upetlja strah od pakla i ako čovjek postane barem malčice samodopadan, vrlo brzo će se postići aktivan pobožan život. Pobožan čovjek lako može upasti u formalizam. Na van sve savršeno izgleda i sve izvrsno funkcionira, ali iznutra baš i ne mora biti tako. Isus je takvo stanje nazvao „obijeljenim grobovima“ (Mt 23,27). Fasada je lijepa, bijela, ukrašena, a iznutra je sve puno smrada. Kao grobnica. Kao farizeji Isusovog vremena. Bili su jako pobožni. No, nisu bili duhovni. I Isusu je to bio problem. Tj. oni su mu bili problem.
 
Ima jedna stvar koju sam primijetio. Ljudi koji nisu pobožni na ‘redovit način’ tj. koji ne prakticiraju redovite vjerske aktivnosti, a dobri su; tako su dobri prema drugima. Toliko dobri da pomisliš na Boga kada s njima govoriš ili kada ti oni nešto čine. I pomisliš da Bog upravo tako postupa. Jesu li oni duhovni? Pobožni sigurno nisu! Duhovni? Mislim da jesu! Pobožni čini ne čine nužno čovjeka duhovnim. Pobožnost je sredstvo, duhovan život je cilj. Pobožan čovjek je možda lijep za vidjeti, a duhovan čovjek je dobar za živjeti s njim. Draži su mi duhovni, nego pobožni. Da bismo postali duhovni, ne trebamo prestati biti pobožni. Da bismo postali duhovni potrebno je dopustiti Bogu da njegov Duh postupno preobražava naše čovještvo. Tada ćemo uzmoći biti i pobožni i duhovni u isto vrijeme. A to je lijepo!
 
Da se razumijemo, taj pobožan čovjek kojeg sam upoznao i nad čijom pobožnošću sam promišljao jedan je fratar kojeg prilično dobro poznam. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovan. Htio bi on! Vjerujte mi!
 
Fra Josip Vlašić
 
 
 
Moja napomena: Da se razumijemo, tu pobožnu ženu vidim svaki dan u ogledalu. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovna. Htjela bi ona! Vjerujte mi!

Nastavit cu drugi put razgovor koji sam zapocela jer tipkam s moba sto znaci da me nervira nabadanje slova.
Ovo sam morala citirati jer je odlicno. Pogotovo tvoj zakljucak. Ne znam sto ti se dogodilo, ali ovakvu Metku jos nisam upoznala, a zapravo je ovo sada tvoje najbolje izdanje.
Drago mi je.. :)

wtf wrote:Voljela bih pisati, a da ne pokvarim pitanje od značaja.
Ima li itko hrabrosti, uvjerenja, u pitanje: Što je istina?!

Speare Shaker wrote:No, da se ovdje nadovežem na tvoju fascinaciju pričama Zecharie Sitchina o "The Anunnaki Chronicles".
To je tvoj subjektivni izbor, uvjerenje, stav, želja. Predstavlja li objektivnu istinu?
Niti slučajno.
Cijela ideja je zamišljena sa literalne točke gledišta i praćena motivima kakvima se služe književnici.
Sitchin pri tome uopće nije pokazao kreativnost poput (jednog od) autora Star Trek serijala Gene Roddenberry. On je stvorio punokrvno djelo žanra znanstvene fantastike čak i u običnim tehničkim riješenjima poput mobitela (komunikatori), teleportacije pa i začetak replikatora u vidu 3D printera, a ima toga još.
Sitchin se jednostavno igrao sa mogućnošću da je ljudska civilizacija imala svoj začetak u intervenciji pripadnika neke visokorazvijene vanzemaljske civilizacije, za što ne postoje nikakvi iole ozbiljni argumenti.
Iskreno, doslovce otkad znam za sebe imam mišljenje po kojem u svemiru postoji ogroman broj visokorazvijenih civilizacija, jednostavno zato jer je svemir prevelik da se tako nešto ne bi dogodilo, a odavno znamo da je izotropan i homogen. Što znači da svugdje u svemiru vladaju jedni te isti fizikalni zakon i da se svugdje sastoji od jednog te istog tipa materije kakvu uočavamo i oko sebe pa ako pretpostavimo da će život nastati svugdje gdje za to postoje neophodni uvjeti, moramo doći do zaključka o postojanju ogromnog broja visokorazvijenih civlizacija, koji sam ranije postulirao. 
Međutim, isto tako odavno imam mišljenje kako je doslovce blesavo pretpostaviti da su nas pripadnici takvih civilizacija posjećivali, a pogotovo da su ostavili nekakav značajniji trag bilo kakvog tipa. U takvom razvoju situacije bi jednostavno morali zbog urođene nesavršenosti ostaviti i neke tragove, makar nehotično.
Takvih tragova nema pa nema.
Dakle, iza Sitchinova pisanja ne stoji znanost i njeni zaključci. Njegove se priče ne mogu smatrati niti punokrvnom znanstvenom fantastikom, jer iza takve mora makar kao priča, narativ o znanstvenom potencijalu stajati znanost.
To nije slučaj.