Asylum

mativka wrote:

metilda wrote:

mativka wrote:

metilda wrote:

mativka wrote:Ako nekome bude čudna ova ura u kojoj pišem....hmmm, živim život!

Hmmm... corona party dakle ...

Bome! :)
Poslije GO, trebati ću bolovanje:D

Život treba živjeti punim plućima, dok se još može disati.

U ovih proteklih tjedan dana, susrela sam se s različitim osobama koje dugo nisam vidjela (razbacani životom kojekuda). Bilo je i razgovora sve do jutra. Upijanje životnih priča, događaja pa i skrivenih tajni koje su se same od sebe   razotkrile.
Ponovno se nad mojom glavom vije pregršt upitnika različitih boja...koja ću pokušati odmjereno upućivati :)

Upitnika će biti dok god smo živi. Samo pitaj, pitajući nas, sigurno ćeš i sama naći pravi odgovor.

Ra wrote:I da se ne vraćam na onaj post iznad:
Nema potrebe zahvaljivati. 
Ponekad lakše shvatimo ponašanje drugih nego svoje.
Barem meni to nekad bude jednostavnije.

Meni treba prilika za uhvatiti slobodno računalo jer mi je na mobitelu teško otipkati neki vlastiti tekst.
Mislim da trebamo zahvaljivati i to neprekidno. Najprije Bogu za dar života i sve što u taj dar spada, pa onda svakom čovjeku kojega na svom životnom putu susretnemo, jer ga nismo susreli ni slučajno ni uzalud.
Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo i tek kad se dogodi neko zlo poput korone, kad se većina oboljelih bori za dah, shvatimo kako je disanje, koje inače smatramo prirodnom nagonskom radnjom, zapravo neizrecivi dar Božji. I mnoge funkcije ljudskog tijela spadaju u taj nepregledni popis Božjih darova. Zato Mu trebamo zahvaljivati. Njemu naša hvala ne treba niti On po njoj postaje veći nego mi postajemo bolji ljudi.
Isto tako trebamo zahvaljivati za sve svoje umne i duhovne sposobnosti. Pa isto tako i za svoje slabosti. Jer ni jedna slabost nije nepoznata Bogu i iz svake se slabosti može stvoriti nešto dobro što će nas promijeniti i ojačati. U mom primjeru to je bila strogoća kojom sam olako upotrebljavala riječi čedomorke i djecoubojice. Tek kada mi je Bog rasvijetlio tu moju slabost i kad sam prihvatila da sam i ja samo jedna grešna i slaba ljudska jedinka - iz te moje slabosti nastala je neizreciva sućut i ljubav prema ženama koje su prisiljene iz bilo kojeg razloga učiniti pobačaj. 
I ne samo to. Osjetila sam koliko je blagotvorno ne biti tvrd, koliko je milosno biti blag na riječima i djelima, koiliko nas ta blagost čini boljim i duševno zdravijim osobama. Mene je učinila. Ili kako je rekao sveti Pavao:"Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova".
Zatim trebamo biti zahvalni svakom čovjeku, jer je svakog čovjeka stvorio Bog udahnuvši mu besmrtnu dušu, a posebno onim ljudima koje susrećemo na svom životnom putu. Zato zahvaljujem na svima koje sam susrela i ovdje na forumu, onima koji su me voljeli i razumjeli, a još više onima koji su me napadali, jer tek po njima sam uspjela zastati, razmisliti o svojim pogreškama i promijeniti se. I opet ne svojom snagom nego po milosti Božjoj koja je djelovala u meni. Zato prije svega zahvaljujem Bogu.

Zato tebi opet hvala na svemu.

Kasnije...
Porazgovarat ćemo kasnije.
Nazvat ću te kasnije.
Vidimo se kasnije.
Ići ćemo u šetnju kasnije.
Kasnije ću ti reći kako se osjećam.
Kasnije ćeš saznati koliko mi značiš.
Kasnije ću ti reći koliko te volim.
Mi ljudi često ostavljamo stvari za kasnije i zaboravljamo da "kasnije" nije naše.
Da "kasnije" ljudi možda više neće biti s nama.
Da ih „kasnije“ možda više nećemo čuti ni vidjeti.
Da "kasnije" djeca više nisu djeca, a roditelji su možda samo sjećanje.
Da se „kasnije“ dan pretvara u noć, noć u nemoć, osmijeh u grimasu boli, a život u sjećanje.
"Kasnije" će biti prekasno.
Učini to odmah, sada...
(Nepoznat autor)

O moj Isuse, promijeni me u Sebe, jer Ti sve možeš!

Toliko često kao što dišu moje grudi, toliko često kao što bije moje srce, toliko često kao što krv pulsira mojim tijelom, toliko tisuća puta slavim Tvoje Milosrđe, o Presveto Trojstvo.

Želim se sva pretvoriti u Tvoje Milosrđe da bih tako bila tvoja živa slika. O, Gospodine, ovo najveće Božje svojstvo, Tvoje neizmjerno Milosrđe, neka dospije do mog bližnjeg kroz moje srce i moju dušu.

Pomozi mi, o Gospodine, da moje oči gledaju milosrdno, da nikada ne sumnjičim i ne sudim po vanjštini, nego spoznajem što je lijepo u dušama mojih bližnjih i pomažem im.

Pomozi mi, da moje slušanje bude milosrdno, da budem naklonjena potrebama svojih bližnjih, da moje uši ne ostanu ravnodušne za boli i žalopojke bližnjih.

Pomozi mi, Gospodine, da moj jezik bude milosrdan, da nikad prezirno ne govorim o svojim bližnjima, nego da za svakog imam riječ utjehe i praštanja.

Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke budu milosrdne i pune dobrih djela, da svojim bližnjima činim samo dobro, a teže i mučnije poslove uzimam na sebe.

Pomozi mi, da moje noge budu milosrdne, da mojim bližnjima žure uvijek u pomoć i svladavaju vlastitu iznemoglost i umornost.

Moj pravi odmor neka je u službi bližnjima.

Pomozi mi, Gospodine, da moje srce bude milosrdno, da osjećam sve patnje bližnjeg, da nikom ne uskratim svoje srce, da iskreno susrećem i one za koje znam da će zloupotrijebiti moju dobrotu.

Ja sama zatvorit ću se u Srce Milosrdnog Isusa.

O vlastitim patnjama šutjet ću.

O, moj Gospodine, neka Tvoje Milosrđe počiva u mom srcu.

Ti Sam zapovijedaš mi da se vježbam u tri stupnja milosrđa: Prvo: djelo milosrđa – svake vrste. Drugo: milosrdna riječ – što djelom ne mogu izvršiti neka se ostvari riječima. Treće: molitva – što ne mogu ostvariti ni djelom ni milosrdnom riječju, to uvijek mogu molitvom.

Svoju molitvu proširujem tamo, kamo ne mogu dospjeti tjelesno.

O moj Isuse, promijeni me u Sebe, jer Ti sve možeš.

Sveta Faustina Kowalska

"Opraštati. Opraštati svom dušom i bez sjenke zlopamćenja! Stav je to uvijek velik i plodan.
- To je bila gesta Kristova u trenutku kada su Ga pribijali na križ: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine", otkuda je došlo i tvoje i moje spasenje."

Josemaria Escriva

Zahvalnost je divan osjećaj koji se 'vidi' i bez da se na glas kaže bilo što. 
Zato molim te prestani zahvaljivati, nema potrebe. 

Drago mi je što si se riješila nekih tereta, te stvarno bespotrebne prtljage koja nikom ne koristi, a šteti prvenstveno onom tko je vuče. 
I bez predrasuda i krivnje je teško izgurati ono što trebamo i moramo, a s njima je prilično vjerna inačica pakla. Baš se osjeti velika promjena kod tebe. 


A blagoslov ti vraćam jednakim riječima. Prekrasan je... :)

Shadrach Meshach Lockridge: That's My King!

metilda wrote:Kasnije...
Porazgovarat ćemo kasnije.
Nazvat ću te kasnije.
Vidimo se kasnije.
Ići ćemo u šetnju kasnije.
Kasnije ću ti reći kako se osjećam.
Kasnije ćeš saznati koliko mi značiš.
Kasnije ću ti reći koliko te volim.
Mi ljudi često ostavljamo stvari za kasnije i zaboravljamo da "kasnije" nije naše.
Da "kasnije" ljudi možda više neće biti s nama.
Da ih „kasnije“ možda više nećemo čuti ni vidjeti.
Da "kasnije" djeca više nisu djeca, a roditelji su možda samo sjećanje.
Da se „kasnije“ dan pretvara u noć, noć u nemoć, osmijeh u grimasu boli, a život u sjećanje.
"Kasnije" će biti prekasno.
Učini to odmah, sada...
(Nepoznat autor)

Baš dobro

I zato ću sad baš sjesti, zapaliti i prosurfati netom

Ra wrote:Zahvalnost je divan osjećaj koji se 'vidi' i bez da se na glas kaže bilo što. 
Zato molim te prestani zahvaljivati, nema potrebe. 

Drago mi je što si se riješila nekih tereta, te stvarno bespotrebne prtljage koja nikom ne koristi, a šteti prvenstveno onom tko je vuče. 
I bez predrasuda i krivnje je teško izgurati ono što trebamo i moramo, a s njima je prilično vjerna inačica pakla. Baš se osjeti velika promjena kod tebe. 


A blagoslov ti vraćam jednakim riječima. Prekrasan je... :)

Život je zapravo jako lijep. Sjetila sam se negdje pročitanih riječi: "Mi zapravo nikad nismo bili izbačeni iz raja. Samo živimo usred njega, a da ga nismo svjesni".

Živjeti znači: zagrliti ljude i stvari
i opet ih pustiti da se zelene
i cvatu pred Božjim licem.

Živjeti znači: biti zahvalan
za svjetlo i ljubav,
za toplinu i nježnost,
jednostavno darovanu
u ljudima i stvarima.
Živjeti znači: sve gledati kao Božji dar,
pustiti da sve bude njegov dar,
ništa i nikoga ne posjedovati
i klicati zbog svake zvijezde koja pada s neba.

Život jest život s drugima!
Živjeti s drugima znači:
s njima sve dijeliti.
Ne smijem im nanositi nikakvu bol,
moram ih prihvatiti, priznati, moram ih ljubiti.
Bez drugih život, ljubav, sreća
puka su utopija!
Mi smo međusobno povezani tisućama niti.
Jedan život visi o drugom životu,
ni jedan se ne razvija bez drugih.
Razvijati se mogu samo pomoću njih, drugih.
Potrebni su mi drugi ne samo zato
što mi znače.
Trebam ih i zato što i sam mogu za njih
mnogo učiniti.

Imam oči da otkrijem druge,
uši da ih slušam, noge da k njima pođem,
ruke da ih prema njima pružim
i srce da ih ljubim.

Stani svakog jutra objema nogama na našu zemlju i reci:
Drago jutro! Dobro jutro!
Radostan sam što sam tu.
Danas neću biti natmurena lica.
Od žalosna lica nitko ništa nema. Sunce je tu, bit će lijep dan.
Želim biti zahvalan.
Neka mi srce bude slobodno od mržnje i zavisti.

Svake večeri stavi točku i okreni stranicu,
Inače ćeš se beznadno prikovati uz taj dan.
Predajmo svake večeri svoj list s ravnim,
krivim i praznim recima, kakav već jest,
i položimo ga u ruke Ocu.
Tako ćemo ujutro moći započeti iznova.
Tako se može pravo radovati lijepim danima, i bit će mu bolje za loših dana.

Phil Bosmans

mativka wrote:I zato ću sad baš sjesti, zapaliti i prosurfati netom

A ti to možeš jer ništa nisi ostavila za kasnije. Poznajem te...

Imaš li briga?

Pogledaj onda u svoje srce,
da točno vidiš što te zabrinjava.
Kako ćeš se riješiti svojih briga?
Nemoj bježati pred njima.
One su ti se uvukle ispod kože.
I kad bježiš, one su s tobom.
Iz potaje ti rastaču
svaku životnu radost.
Ne izvučeš li ih iz skrovišta,
posvuda će te čekati.
Kako ćeš se riješiti svojih briga?

Na kraju krajeva ima samo jedan put:
zdrava životna filozofija.
Izliječiti misli, očistiti osjećaje,
gledati uvis, tražiti svjetlost.
Od života ne očekivati više
no što ti može dati.
Na jednostavan način pokušati biti sretan.
Svakoga dana zahvalno uživati
u jednostavnim stvarima.

Imamo što slaviti: mali komadić života,
koji dobivamo tako jednostavno, današnji dan.

Phil Bosmans

1 Jn 5:1-6

Whoever believes that Jesus is the Christ is a child of God, and whoever loves the father loves the son. In this way we know that we love God’s children, when we love God and keep his commandments. This is what the love of God is: keeping his commandments. Nor are his commandments burdensome, because every child of God overcomes the world. And this is the victory that has overcome the world – our faith. Who can overcome the world but the one who believes that Jesus is the Son of God? He it is who came by water and blood, Jesus Christ, not with water alone but with water and blood, and it is the Spirit that bears witness, for the Spirit is Truth.


The Word of the Lord always puts us clearly in the light and we cannot be grateful enough for its teaching. How strong today is there an unhealthy tendency in our churches to “unite with the world”, as if this could ever have been the goal of faith. How much we have to experience, especially in this Corona crisis, that the Church does not raise its voice and give orientation to the people. Instead, it listens almost entirely to what the rulers of this world have to tell us.


Today’s text says that faith overcomes the world. In this case, it is an enemy who is not “begotten of God”, who does not testify that Jesus is the Christ. The opposition to the world is clearly stated.

“If you belonged to the world, the world would love you as its own; but because you do not belong to the world, because my choice of you has drawn you out of the world, that is why the world hates you.” (Jn 15:19)


So we face the hatred of the world because we do not belong to the world. This is, however, a completely different view than we know, for example, from a Catholicism characterised by modernism, which would like to reconcile itself with the world and is more or less absorbed in it.
The biblical findings, on the other hand, testify that God is above this world and therefore in faith there is a fundamental distance to the world from the beginning, because it passes away with its lust.

It is clearly expressed by the Apostle John:  “Do not love the world or what is in the world. If anyone does love the world, the love of the Father finds no place in him, because everything there is in the world – disordered bodily desires, disordered desires of the eyes, pride in possession – is not from the Father but is from the world. And the world, with all its disordered desires, is passing away. But whoever does the will of God remains for ever.” (1 Jn 2:15-17)


If we take these words in, then it becomes clear that we cannot be Christian at all and at the same time live in a naive relationship with this world, e.g. adopting its values. If this happens, then the world – if we do not put the appropriate distance in Christ – will seduce us and shape our thinking. The world would not be defeated and overcome by faith, but we would become like it and increasingly worldly in our thoughts and actions. Therefore, the apostle’s admonition is to be followed: “Do not model your behaviour on the contemporary world, but let the renewing of your minds transform you, so that you may discern for yourselves what is the will of God – what is good and acceptable and mature.” (Rom 12:2)


Now this work is done through faith. As a supernatural virtue, it bears witness to God and makes God present in all spheres of existence. Since there is no area that is closed to God, it is faith which examines everything in the light of God and, through the discernment of spirits, gives the right judgement.

The thinking of the world cannot judge its works at all in the light of God. It needs the supernatural light of faith, but as a rule it does not accept it: “The Word was the real light that gives light to everyone; he was coming into the world. He was in the world that had come into being through him, and the world did not recognise him. He came to his own and his own people did not accept him.” (Jn 1:9-11)


As soon as our own thinking is no longer properly enlightened by faith, in a false adaptation to the world, the discernment of spirits becomes increasingly clouded. Worldly thinking remains closed in itself to faith, for only the latter opens the light so that the darkness gives way. The victory of faith therefore consists in witnessing to Jesus, through whom the world came into being, who gives its meaning to existence. Therefore, every knowledge in faith is also a penetration of darkness, a snatching away of man from the transitoriness of his life, a victory of light over darkness.

This makes it understandable how great the danger is not to have a correct assessment of our relationship to the world. It is not our home. Faith brings light to the world and overcomes the darkness in which it lives and invites it to follow the one who created and redeemed it. Reaching out to the world can only consist in witnessing to it the love of Christ, proclaiming the mercy of God and calling it to conversion to Christ. However, as soon as we accept worldly thinking and behaviour, faith, that is, the true light, is obscured.

How is it then still possible to be the light of this world? (cf. Mt 5:14)
Let us never deny our mission as Christians by conforming to the thinking of the world and thus the salt loses its taste (cf. Mt 5:13).

metilda wrote:

mativka wrote:I zato ću sad baš sjesti, zapaliti i prosurfati netom

A ti to možeš jer ništa nisi ostavila za kasnije. Poznajem te...

Upravo to!

mativka wrote:

metilda wrote:

mativka wrote:I zato ću sad baš sjesti, zapaliti i prosurfati netom

A ti to možeš jer ništa nisi ostavila za kasnije. Poznajem te...

Upravo to!

Vreme je tu dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste. – Leonardo Da Vinci

Bog je u jednom trenutku povijesti tebe htio, želio i stvorio.
Bogu se svidjelo da ti postojiš.
Bog te i danas voli zato što postojiš.
Bog te ne samo stvorio, i pozvao po imenu, nego također on te stvara, neprestano je bio s tobom u tvojoj prošlosti.
On te sada stvara.
Kad te ne bi stvorio, ti više ne bi postojao.
Sjeti se da sutrašnji dan ne postoji.
Ni tebe nema u sutrašnjem danu.
Bog mora stvoriti i sutra i tebe.
To znači da je stalno uz tebe.
Stalno govori svoj “Da, želim da živiš.”
Bog ne gleda pasivno kako ti živiš, nego on stvara tvoje postojanje, tvoju egzistenciju.
Ti si potpuno u njegovim rukama.
I ako se osloniš na to da je uz tebe, tebi se ništa ne može dogoditi.
Kad zaboraviš da te on sada stvara, tada dobivaš strah.
Da te Bog stvara, to znači da neprestano sve ono što je tvoj grijeh i zlo uništilo, razorilo, on to ponovno stvara.
To znači da u svakom trenutku Bog tebe rehabilitira i želi izliječiti.
Problem je samo u tome da li ti to primaš.
Budući da se radi o tvojoj duhovnoj egzistenciji, Bog bez tvoje privole ne može pomoći.
Bog treba tvoje povjerenje. Bog te zapravo moli da mu dopustiš da te smije osloboditi grijeha i ponovno uspostaviti puninu zdravlja u tebi.

Tomislav Ivančić

Danas promatraj križ, promatraj Njegove rane i svim srcem poželi da Njegovo srce se
sjedini s tvojim srcem.
Njegova krv neka pročisti tebe, neka obnovi ono što je u tebi usahnulo.
Neka oživi tvoju svaku nemoć,
tvoju slabost, nevoljnost.
Isus jedini može promijeniti tvoj život.
Zamoli Ga da od danas sve bude drukčije, da u svemu bude On prisutan. Nemoj živjeti opterećen mislima koje ti ne dopuštaju da se oslobađaš, nemoj ostati zarobljen.
Svakim tvojim predanjem, svakim htjenjem, Gospodin pruža Svoju ruku i ozdravlja te, oslobađa te.
Vjeruj Mu potpuno jer svaki put kad Mu dolaziš, On te Svojom krvlju čisti, liječi.
Neka uvijek u tvom srcu raste čežnja za Njim, Njegovom ljubavlju.
Tvoja najveća želja neka bude biti Njegov, da On proslavlja ime svoje, da On bude jedini tvoj početak i kraj, tvoja snaga i utjeha, tvoja zaštita. On te samo može podignuti i pomoći ti nositi križ, ozdraviti tvoju bol,
izliječiti tvoje ranjeno srce.
Predaj mu danas sve, neka Gospodin čini sve novo za tebe, u tebi.
Proslavi Ga svojim životom i raduj se jer On je prisutan, osluškuje tvoj glas, umiruje tvoj otkucaj srca i mijenja tvoj život!
S tobom je živi Isus! Aleluja

Pater Arek Krasicki

Samo s Bogom možeš naučiti cijeniti svaki trenutak, jer s njime počinješ shvaćati da on nije samo neko vrijeme koje imaš, on je život kojeg trebaš živjeti.
Samo s Bogom postaje ti jasno kako male stvari mogu napraviti veliku razliku i to što si dao nekom čašu vode, nazvao nekoga prijateljem, dopustio mu da se na tebe osloni velike su stvari u kojima netko može pronaći svu ljepotu i smisao života.

Kad s Bogom naučiš cijeniti svaki trenutak shvatit ćeš da je molitva u svemu onome što radiš i načinu na koji pristupaš drugima. Tada ćeš razumjeti da sve one teške stvari za koje se često žališ nisu da ti zagorčaju život već da ti otvore oči da prepoznaš uzroke i posljedice u svijetu oko sebe i dobro izabereš i da shvatiš da ne vodi svaki laku i put prema nekom vrijednom cilju, jednostavno neki laki putevi vode u propast.

Kad s Bogom naučiš cijeniti svaki trenutak svoga života onda ćeš vidjeti da najbolje stvari dolaze nakon najtežih etapa i najstrmijih uspona, naučit ćeš gledati strahu u oči i ipak ići naprijed, shvatit ćeš da i onda kada stvari krenu nizbrdo nije razlog da se odustane već da se pronađe razlog zašto se to dogodilo, te ćeš shvatiti da ti je to pomoglo da pojačaš svoju snagu, izoštriš svoje namjere i ojačaš svoje pouzdanje u Boga.



Kad s Bogom naučiš cijeniti svaki trenutak imat ćeš sve što ti je potrebno za sretan život. Nećeš se više grčevito držati svoje prošlosti, nećeš gledati u padove koje si prošao, izdaje koje si doživio, razočarenja koja su te slomila, gledat ćeš u Njega koji te podigao i dao ti ruku da ideš naprijed. Nećeš više mjesečariti kroz život jer ćeš pred sobom imati ono istinsko svjelo koje ti pokazuje pravu istinu i pravi život.

Mario Žuvela