Asylum

Eto, nek si ti to meni objasnio.

metilda wrote:Eto, nek si ti to meni objasnio.

nisam još skroz imam još toga.


gle čitaj ovo malo ću copy-paste da te bode u oči pa da ti podsvijest malo apsorbira znanje jer ako samo stavim link ti ga nećeš otvoriti:

Isis, the Acacia Goddess

There are many species of acacia, medium-sized, thorny trees with rough, dark bark that can be found in the arid parts of Africa and Asia.

In parts of Africa, the trees characteristically have a dome-shaped canopy because of the way the giraffes graze them. Yet the acacia has developed what seems like an almost miraculous defense system.

The tree senses its leaves being grazed. This triggers the release into the acacia’s leaves of a poisonous tannin—so poisonous, if enough is consumed, it can even be deadly.

Researchers discovered this when they observed giraffes browsing only one in ten acacia trees, while antelopes on a fenced game ranch that could not roam freely ate acacia and died.

Furthermore, the tree emits a chemical, ethylene, into the air that can travel on the breeze about 50 feet to alert nearby acacia trees—and they produce the tannin, too.

While the ancient Egyptians may not have been aware of the less observable aspects of this cycle, they clearly recognized acacia as special—both practically and magically.

On the practical side, the Egyptian acacia, acacia nilotica, has many, many uses. Acacia, called shont, shonnet, shondj, or shondet in Egyptian (it is called sont in modern Arabic), is an attractive hardwood from which the ancient Egyptians built, among other things, boats, sarcophaguses, and furniture.

Acacia’s sweet smelling, yellow flowers, which look like little yellow sunbursts, are astringent and were used to help cleanse the skin and clear up skin problems. Brewed acacia leaves were drunk in a cough mixture. They were also applied to wounds and swollen limbs for their astringent properties. The tree’s seedpods are edible by livestock. The crushed bark produces tannin that was used to help heal burns and tan leather.

Gum acacia (aka “gum arabic”), a resin exuded by the tree, has an amazing variety of uses. It is edible and is extremely nutritious. During the gum harvest, modern-day pickers are said to live almost entirely on it, and just six ounces is enough to sustain an adult for a day.

Gum acacia assists in blending and smoothing fats, so it is often used in candy making. It can be used in medicines, incense, paint, and even as glue. Ancient Egyptian women used gum acacia, blended into a base of dates and honey, as a contraceptive. And it worked, too. When gum acacia is dissolved, it produces lactic acid, a spermacide.

DMT, a hallucinogen associated with spiritual experiences, may be present in acacia nilotica in low doses. It is, however, present in other species of acacia in higher doses. This has, of course, led some to speculate that the Egyptians may have used the drug as a way to contact the Otherworld.

And that thought is the perfect crossover to look into acacia’s magical potencies.

The acacia could represent both life and death for it was thought to encompass both. As the antelopes learned, the tree can be deadly, though it is more often connected with life and healing. The tree is evergreen, making it an apt tree of life. Its yellow flowers look like small suns, making it a solar and renewing, tree. Among the virtues of acacia recorded by Pliny, is a quality that would seem to associate it with resurrection and renewal:

…but the principal merit that it possesses is, that when it is cut down, it will grow again within three years.

—Pliny, Natural History, Book XIII, chapter 19

nakon 3 dana? nakon 3 godine?

In one of the formulae of the Coffin Texts, wood from the Goddess Saosis’ (that is, Iusaaset, the primordial Grandmother of Creation and the Gods, sometimes identified with Hathor or Isis) sacred acacia is crushed by the deceased for its healing properties.

In another, the acacia provides an unidentified instrument of power that enables the deceased to avoid evil things in the Otherworld. In yet another text, the acacia appears to be an ingredient in a divine mortar.

The acacia is also associated with the Double Lion, the twin lions Who guard the horizon to the Otherworld.

The Egyptians must have considered the acacia an ancient, even primordial, tree. In the Book of Coming Forth by Day, the deceased says that he stands before Anubis in a time before the acacia was born, that is, In The Beginning, before the Deities had established All Things. At Heliopolis, there was a tradition that all the Goddesses and Gods were born beneath an acacia tree. In the Book of Coming Forth by Day, the deceased goes to “the Acacia Tree of the Children;” probably the Divine Children of Iusaaset, the Goddesses and Gods born beneath the sacred acacia.

While the acacia is associated with a number of Egyptian Deities, it has specific associations with Isis and Her family. A particular acacia—simply called The Acacia, or Shondj—was sacred to Her. The Goddess Shontet, the Acacia Goddess Who took part in the Osirian resurrection rites at Djedu (Mendes), was considered to be a form of Isis. And Isis and Nephthys together were called the Two Shonti Goddesses, that is, the Two Acacia Goddesses.

In the story of the “Contendings of Horus and Set,” Isis, in the form of Her sacred bird, flies into the branches of Her holy acacia after tricking Set into condemning His own attempts to usurp the rightful rule of Horus, Isis’ son. In some tales, the acacia is the tree that magically grew up around the body of Osiris when His sarcophagus washed up on the shores of Byblos. He is called “the One in the Tree” and “the Solitary One in the Acacia.” In the Pyramid Texts, Horus, “comes forth from the acacia tree.”

In one of the poison-curing spells that include the legend of “Isis & the Seven Scorpions,” when Horus is stung and cries out in pain, it is the doorkeepers at the Temple of the Holy Acacia Tree who hear Him and send a cry to the heavens for help, since Isis is away making libations for Osiris.

Because of Divine associations like these, acacia could serve as an offering to both Horus and Isis—and although I haven’t yet run across it, it would seem that it would be a very appropriate offering for Osiris as well.

The acacia is a tree of beauty, usefulness, powerful protection, life and death, and the magic of healing…and thus it is sacred unto Isis Shontet, the Lady of the Acacia.

https://isiopolis.com/2015/07/12/isis-the-acacia-goddess/

Gnječ, da ti pojasnim. Ja sam u 22. godini izabrala kršćanstvo. Sad mi je 61 godina. Pročitala sam sve svete knjige svih religija. Pročitala sam sve što se o religijama moglo pročitati. U svakoj sam našla zrnce istine i mudrosti, ali sam samo u križu našla punu istinu.
Ako misliš da ćeš mi nešto dokazati ovom tekstovima varaš se. Isto kao što ni ja svojom temom neću nikoga uvjeriti da treba postati kršćanin.
No zanima me jedno. Ako ste vi, ti i tvoja pastva, na višoj razini svijesti kao što se predstavljate, otkud kod vas tolika mržnja prema nama kršćanima? Ako smo mi već tolike neznalice, što vas to briga?
Vi vjerujete svoje, mi svoje i nitko nikoga ni na što ne prisiljava.
Zar osobe s višom razinom svijesti mogu biti tako ispunjene mržnjom?

Ne bojte se izgubiti ljude... Bojte se izgubiti sebe dok pokušavate ugoditi svima oko sebe.

metilda wrote:Gnječ, da ti pojasnim. Ja sam u 22. godini izabrala kršćanstvo. Sad mi je 61 godina. Pročitala sam sve svete knjige svih religija. Pročitala sam sve što se o religijama moglo pročitati. U svakoj sam našla zrnce istine i mudrosti, ali sam samo u križu našla punu istinu.
Ako misliš da ćeš mi nešto dokazati ovom tekstovima varaš se. Isto kao što ni ja svojom temom neću nikoga uvjeriti da treba postati kršćanin.
No zanima me jedno. Ako ste vi, ti i tvoja pastva, na višoj razini svijesti kao što se predstavljate, otkud kod vas tolika mržnja prema nama kršćanima? Ako smo mi već tolike neznalice, što vas to briga?
Vi vjerujete svoje, mi svoje i nitko nikoga ni na što ne prisiljava.
Zar osobe s višom razinom svijesti mogu biti tako ispunjene mržnjom?

Pregledala sam pisanje zadnjih dana i konačno pohvatala konce tko kome kada i zašto. Sad mi je malo jasnije ono pisanje na Youtubu

Ma koliko se u nekim stvarima ne slažem s tobom, ovaj put potpisujem ovaj tvoj post.

Vjera je toliko osobna stvar da nitko nema pravo zamjerati drugom vjeru u bilo što i u bilo koga, količinu iste ili izostanak u cijelosti.  

Stvarno od kuda tolika količina mržnje?
Od kuda izvire ta želja da se drugog povrijedi zato jer nije sličan nama, jer misli i osjeća drugačije?
Od kuda tolika potreba da se nametne svoj stav kao jedino mjerilo vjerodostojnosti i istine?
Od kuda i zašto tolika netrpeljivost? 
I nije riječ samo o religiji, to vrijedi i za narodnost, vjeroispovijest, boju kože, sklonosti... 

A život je tako kratak i zapravo je tako malo radosti u njemu. 
Uglavnom ga obilježe brige, stalne borbe i sukobi, dokazivanje tko zna čega tko zna kome...


I zato, blago onom tko zna dati barem tračak radosti nekom u svom okruženju. Barem sitnicu. A to može svatko... Ali ne želi.

Seosko je dvorište bez pasjega laveža poput trezora bez uključena alarma. Svi su pasji alarmi i večeras uključeni i glasni. Ne sviđa mi se to. Volim tišinu dok pješačim kući s mise. Ali isključit će se kad se uvjere da sam to samo ja. Već sam im poznato lice. Alarm najbližega susjeda u liku francuskoga buldoga kao da je pokvaren. Kao i svake večeri. Bez gumba za gašenje. Zastajem prije ulaska u kuću. Da mu još malo ostanem u vidokrugu. Činim to svakodnevno. Da me upozna. Očito ne djeluje. Večeras mu prilazim bliže odlučujući se ne pomaknuti dok ratoborni četveronožac ne odluči zašutjeti. Mirna sam. Kad bi prestao, mogli bismo se sprijateljiti. Ja samo spokojno stojim, a on upotrebljava sve svoje sposobnosti misleći da njima može postići željeni učinak - ukloniti me iz svoje blizine. Već donekle žalim njegove uzaludne napore iako su mi i zabavni i simpatični. Ali preblizu je oštroj ogradi. Mogao bi se ozlijediti ako ovako nastavi. Ne želim to. Razmišljam o mogućnosti da ipak odustanem od ove igre živaca. Ali ostajem stajati. Zaustavljena sam mišlju: "Ovako vidim tvoje nepouzdanje i pokušaje da bilo što učiniš bez mene." I dok moje fizičke oči gledaju razjarena psića, oči moga duha bolje nego ikada prije vide dubinu istine: "Bez mene ne možeš učiniti ništa". Bog stoji u svakome trenu moga života, baš kao ja pred ovim psićem, čekajući da mi pokaže svoju snagu i po meni donese svoj plod. Ali ne sviđa mi se tako. Ja bih ugodnije i brže. Pa nesvjesno upirem sve svoje fizičke i duhovne snage da pokažem Bogu služenje, molitve i suviše jadnu ljudsku ljubav. Lajem svim snagama svoga bića, nesvjesna da sam preblizu ogradi grijeha koja me može ozlijediti. Ogradi koja može potaknuti moga dobrog Gazdu da se malo udalji od mene. A On samo čeka. Čeka da odustanem od svojih lajanja i mirno legnem na Njegove sigurne noge dopuštajući mu da se sa mnom sprijatelji, miluje me i vodi.
Valentina Jandrašek

Ra wrote:

metilda wrote:Gnječ, da ti pojasnim. Ja sam u 22. godini izabrala kršćanstvo. Sad mi je 61 godina. Pročitala sam sve svete knjige svih religija. Pročitala sam sve što se o religijama moglo pročitati. U svakoj sam našla zrnce istine i mudrosti, ali sam samo u križu našla punu istinu.
Ako misliš da ćeš mi nešto dokazati ovom tekstovima varaš se. Isto kao što ni ja svojom temom neću nikoga uvjeriti da treba postati kršćanin.
No zanima me jedno. Ako ste vi, ti i tvoja pastva, na višoj razini svijesti kao što se predstavljate, otkud kod vas tolika mržnja prema nama kršćanima? Ako smo mi već tolike neznalice, što vas to briga?
Vi vjerujete svoje, mi svoje i nitko nikoga ni na što ne prisiljava.
Zar osobe s višom razinom svijesti mogu biti tako ispunjene mržnjom?

Pregledala sam pisanje zadnjih dana i konačno pohvatala konce tko kome kada i zašto. Sad mi je malo jasnije ono pisanje na Youtubu

Ma koliko se u nekim stvarima ne slažem s tobom, ovaj put potpisujem ovaj tvoj post.

Vjera je toliko osobna stvar da nitko nema pravo zamjerati drugom vjeru u bilo što i u bilo koga, količinu iste ili izostanak u cijelosti.  

Stvarno od kuda tolika količina mržnje?
Od kuda izvire ta želja da se drugog povrijedi zato jer nije sličan nama, jer misli i osjeća drugačije?
Od kuda tolika potreba da se nametne svoj stav kao jedino mjerilo vjerodostojnosti i istine?
Od kuda i zašto tolika netrpeljivost? 
I nije riječ samo o religiji, to vrijedi i za narodnost, vjeroispovijest, boju kože, sklonosti... 

A život je tako kratak i zapravo je tako malo radosti u njemu. 
Uglavnom ga obilježe brige, stalne borbe i sukobi, dokazivanje tko zna čega tko zna kome...


I zato, blago onom tko zna dati barem tračak radosti nekom u svom okruženju. Barem sitnicu. A to može svatko... Ali ne želi.

Ra, i opet ti hvala na tvojim mudrim riječima.
Ali ne ljutim se ja ni na koga jer sam i sama donedavno bila tako ostrašćena.
A sigurno se i ti sjećaš toga. No dođe tako neki trenutak u životu, možda su i godine u pitanju, kad se konačno pomirimo i sa sobom i sa svijetom koji nas okružuje. Godine kada smo svjesni da se bliži onaj trenutak kad ćemo napustiti ovaj svijet i želimo ispraviti svoje pogreške i učiniti preostale dane radosnijima. Ne, nisam bolesna i ne mislim da ću uskoro umrijeti. Ali godine su tu. I sakupi se kroz te godine i ponešto životne mudrosti. Život je sam po sebi dovoljno težak da bismo ga otežavali svojom mržnjom prema različitima od nas.
Ja sam se promijenila. Vidim te promjene kod svih starijih ljudi koji su donedavno bili i bijesni i oholi i prgavi. Ljudi se mogu promijeniti, svjedočim tomu, ako hoće. Kod mene doduše još uvijek ima one moje prgavosti koja svako toliko izbije na površinu, ali trudim se i oko toga.
Ono što me je temeljito protreslo su riječi "Na kraju svog života bit ćeš pitan o ljubavi. Sad se ne mogu sjetiti je li to rekao Ivan od Križa ili Franjo Saleški ali nije ni važno, važna je poruka. Bit ćemo pitani o ljubavi. Možemo je dati.. ako hoćemo.

Ra wrote:

metilda wrote:Gnječ, da ti pojasnim. Ja sam u 22. godini izabrala kršćanstvo. Sad mi je 61 godina. Pročitala sam sve svete knjige svih religija. Pročitala sam sve što se o religijama moglo pročitati. U svakoj sam našla zrnce istine i mudrosti, ali sam samo u križu našla punu istinu.
Ako misliš da ćeš mi nešto dokazati ovom tekstovima varaš se. Isto kao što ni ja svojom temom neću nikoga uvjeriti da treba postati kršćanin.
No zanima me jedno. Ako ste vi, ti i tvoja pastva, na višoj razini svijesti kao što se predstavljate, otkud kod vas tolika mržnja prema nama kršćanima? Ako smo mi već tolike neznalice, što vas to briga?
Vi vjerujete svoje, mi svoje i nitko nikoga ni na što ne prisiljava.
Zar osobe s višom razinom svijesti mogu biti tako ispunjene mržnjom?

Pregledala sam pisanje zadnjih dana i konačno pohvatala konce tko kome kada i zašto. Sad mi je malo jasnije ono pisanje na Youtubu

Ma koliko se u nekim stvarima ne slažem s tobom, ovaj put potpisujem ovaj tvoj post.

Vjera je toliko osobna stvar da nitko nema pravo zamjerati drugom vjeru u bilo što i u bilo koga, količinu iste ili izostanak u cijelosti.  

Stvarno od kuda tolika količina mržnje?
Od kuda izvire ta želja da se drugog povrijedi zato jer nije sličan nama, jer misli i osjeća drugačije?
Od kuda tolika potreba da se nametne svoj stav kao jedino mjerilo vjerodostojnosti i istine?
Od kuda i zašto tolika netrpeljivost? 
I nije riječ samo o religiji, to vrijedi i za narodnost, vjeroispovijest, boju kože, sklonosti... 

A život je tako kratak i zapravo je tako malo radosti u njemu. 
Uglavnom ga obilježe brige, stalne borbe i sukobi, dokazivanje tko zna čega tko zna kome...


I zato, blago onom tko zna dati barem tračak radosti nekom u svom okruženju. Barem sitnicu. A to može svatko... Ali ne želi.

pa dobro, jebote, jel ti čitaš od početka ili od kraja? ili otvoriš stranicu na blef pa napraviš rezimeaux.

metilda je mene optužila za mržnju i osudila moj post na ViP u kojem sam napisao da bi u Istri tog popa koji je na Saliju objesio ustašku zastavu na crkvu hitili u najbližu fojbu.

i zato sam došao na ovu temu a jebe mi se stvarno u što tko vjeruje.

Sveta Rita je bila jako revna u vjeri. Iz filma o njoj neću zaboraviti kako je sjedila i molila uz postelju gubava čovjeka koju ju je prije proganjao, te kada ju je ugledao da je uz njegov krevet izlažući se opasnosti zaraze, rekao joj je da je luda i da se on nje ni sa gubom ne može riješiti. Naravno, čovjek je ozdravio .

Jučer je jedna pobožna žena iz Indije pala niz stepenice na ulazu u našu crkvu u Rimu te se otkotrljala s vrha do ceste, a nije malo stepenica. Ležeći je nazvala svoju doktoricu i ubrzo ju je odvela hitna. Usta i lice su joj bili u krvi i pomislio sam da ju jedno dulje vrijeme neću vidjeti, jer sigurno je sva polomljena i sa težim potresom mozga.

Danas sam ujutro slavio misu. Nije je bilo na njenom mjestu u prvoj klupi. Dok sam molio iz misala, učinilo mi se da je netko sjeo na njeno mjesto. Pogledam i vidim Sinu, Indijku. Rekoh - pa ova žena je neuništiva! Nevjerojatno, ništa ju ne može zaustaviti. U Italiji ali i kod nas u Hrvatskoj, ma neka je malo kiše ili vjetra, odmah se vidi da je manje ljudi na misi, ali Sina nije propustila ni prvu misu kroz tjedan.

Otišao sam nakon mise doručkovat te sam se vratio počistiti crkvu a Sina je ostala u crkvi kao inače i klečala(!!!) i molila! Gledam i ne vjerujem. Padala je i kotrljala se po stepenicama jučer a danas kleči naslonivši bolne ruke na klupu i moli mrtva hladna. Kao da ništa nije bilo. Dođem do nje i pitam kako je. S grčem pokaže ruke i bokove u velikoj boli, skine masku i vidim joj natečena usta i zube odlomljene. Ali ona je ostala moliti. Klečeči u tišini. Tišini koja je bila jeka.

Mislim si, dva puta sam u Rimu pao s bicikla i dva puta slomio ruku i lakat. Imao sam nekoliko vrsta zavoja, steznika, držača, naručio mast sa Raba od benediktinki, pio vitamine, tablete protiv bolova, bio kod nekoliko ortopeda, vratio se u Zagreb zbog liječenja, došla me rodica medicinska sestra pogledat, zvao sam prijatelja u Sombor i slao mu slike ruke...i shvatio sam da sam pravi njonjo!

Kršćanski Zapad je izgubio vjeru. I mi Hrvati smo izgubili žar naših baka i djedova koji su puno teže živjeli. Askeza nam je strani pojam, razboritost nam je krinka lijenosti. Sve nam je teško, sve nam smeta. Crkva se polagano urušava. A što radi Bog? Zar samo nijemo gleda? Ne! Nikako i nikada!

Bog nam šalje ljude iz zemalja u kojima je život kršćanina jeftin a vjera jako skupa. Meni je poslao ženu koja nema ni sve dokumente, koja je vrlo siromašna, koja služi bogate starce da sinu plati školu. Koja je došla sva u boli na misu i ostala klečeči moliti sva izranjenena i istučena. Njena današnja provovijed o svetoj misi i molitvi u tišini je nešto što će mi ostati. Da vidim bolje sebe i koliko je važna svaka misa i svaka molitva. Koliko je Isus vrijedan žrtve i ljubavi.

Krešimir Josip

Laku noć svima.

Amy Beth Gardner, uoči početka školske godine, odlučila je poučiti kćer jednoj stvari. Rekla joj je da sjedne, uzme pastu za zube i iscijedi je na tanjur.

Nije to napravila iz dosade, već kako bi svoju kćer pripremila prije polaska u školu i naučila je jednu važnu životnu lekciju.

“Moja kći sutra kreće u školu. Kupili smo nove uniforme, uredili smo njezin ormarić i iznenadili smo je novim ruksakom. Ali, večeras, prije odlaska na spavanje, odradili smo još jedan zadatak, puno važniji od ostalih”, napisala je Amy uz fotografiju tanjura sa zubnom pastom.

“Nakon što je Breonna istisnula svu pastu za zube iz tube, rekla sam joj da svu pastu vrati u tubu. Govorila je: ‘Ali, ne mogu’, i ‘Neće biti isto kao prije.’ Pričekala sam da kaže sve što ima, a onda sam rekla. ‘Sjećat ćeš se ove paste za zube do kraja života. Tvoje riječi imaju snagu života i smrti. Kada kreneš u školu, shvatit ćeš koja je težina tvojih riječi. Imat ćeš priliku izgovoriti riječi kojima ćeš nekoga povrijediti, poniziti, oklevetati. Također ćeš imati priliku koristiti riječi koje će druge izliječiti, ohrabriti, inspirirati, pokazati im da ih voliš. Baš kao pasta za zube, jednom kada izađu iz tvojih usta, ne možeš ih vratiti natrag. Pažljivo biraj svoje riječi, Breonna. Kada drugi ne vode računa o tome što govore, ti budi ona koja će birati što će reći. Svakog jutra biraj da iz tvojih usta izlaze samo pozitivne riječi. Neka te ljudi znaju po nježnosti i suosjećanju. Iskoristi svoj život da udahneš život svijetu kojem je tako očajnički potreban. Nikada, nikada nećeš požaliti što si izabrala ljubaznost.”

Želiš li nekog čovjeka promijeniti, popraviti, pomoći mu da se izliječi, tada mu najprije oprosti. Time ga stavljaš u Božje ruke i tada ga Bog liječi, ozdravlja, popravlja i vraća natrag iscijeljenoga.
Želiš li da te Bog učini boljim, znaj oprostiti samom sebi. Želiš li da Bog vječno bude tvoj prijatelj, tada znaj prihvatiti sve ono što ti on nudi u životu, makar ti se to čini neprihvatljivim. Oprosti Bogu što te ne pita hoćeš li samo dobro ili ćeš primiti i ono naoko bolno. Opraštanje, drugim riječima, donosi čovjeku svemoć Božju. To nebo silazi na zemlju. To kraljevstvo Božje ulazi u naša područja i ostvaruje ono za čim vape naše čežnje. Opraštajući zapravo liječimo sebe i druge, popravljamo sebe i društvo. Zato se čitav pakao urotio protiv mogućnosti da opraštamo. Zato nas na sve načine uvjerava da se treba osvećivati, a ne opraštati. Zato navodi na masakriranje, ubijanje i čini sve da bi ljudi mrzili, a ne opraštali.

Oprostiti znači sačuvati sebe od zla, mržnje, Zloga, od samorazaranja i vlastitog pakla. Oprostiti znači ostati zdrav, ne dopustiti da te neprijatelj i duhovno uništi, kao osobu, znači omogućiti pravdi da ti vrati ono što ti je razoreno, da ti izliječi ranu koju ti je uvreda nanijela, da počinitelj zla bude primjereno kažnjen i da opet možeš mirno živjeti. Opraštanje je vjerovanje u dobro, a nevjerovanje da se mržnjom može uništiti mržnja, nevjerovanje da se uvredom može ukloniti uvreda, da se bolešću može spasiti zdravlje. Pravda nije u tome da se za zapaljenu kuću neprijatelju osvetnički zapali njegova kuća, nego u tome da ga se prisili da ti on napravi ili plati novu kuću. Nepraštanje je paljenje neprijateljeve kuće, tako da obojica postajete beskućnici. Opraštanjem dajemo slobodu Bogu u sebi da on za nas sve čini. Oproštenjem ujedno neprijatelju vežemo ruke da nam više ne može činiti zlo. Opraštanje je najveća osveta neprijatelju. Oprostiti nekome jest uzeti najjače oružje protiv njega, a to je sam Bog.
Zlo, mržnju i grijeh se može ubiti samo opraštanjem. Jedino oružje da ubijemo svoga najgoreg neprijatelja, a to je mržnja, nečovještvo,zloća, grijeh, jest da si međusobno opraštamo.



Samo se opraštanjem prima oproštenje, samo se dajući dobiva, samo odijelo koje si darovao i tebe će ugrijati. Komadić kruha kojega si dao drugima i tebe će nahraniti, zrak kojega prepuštaš drugima i tebi će napuniti pluća, radost koju si pružio i tebe će obradovati.To je temeljni zakon života. Najgori su neprijatelji čovječanstva osveta i nepraštanje. Najveći zločinac je onaj koji neće oprostiti i koji ne želi primiti ruku koja mu oprašta. Neprijatelji čovječanstva su samo oni koji se osvećuju, koji mrze čovjeka, koji žele voditi rat protiv njega, koji mu ne vjeruju i koji mu ne praštaju. Zlo je jače od nas. Napasnik nas je pobijedio na početku, u rano jutro ljudske povijesti. On će pobjeđivati do kraja, ako se ne okrenemo jedni k drugima, ako se ne prepoznamo kao braća i ne počnemo se voljeti. Zli može biti pobijeđen jedino ako mi počnemo opraštati jedni drugima. Krivicu sa svoje savjesti možemo sprati ako se pomirimo.

Tomislav Ivančić

Gnječ, Violator, Venus - nudim vam ruku pomirenja, ruku praštanja. Najprije vas molim da vi meni oprostite sve čime sam vas uvrijedila. Ja vama nemam što oprostiti. Vas je stvorio moj Bog i Gospodin, dišemo isti zrak koji je On stvorio, nosimo u sebi isti duh života koji nam je On udahnuo. Ne možemo ni izreći ni učiniti bilo što bez Njega.
Nastavimo nadalje pisati u duhu mira i uvažavanja. Vjerujte mi, nije teško. Potrebno je samo malo dobre volje. Ugodan vam ovaj dan.

Ja sam sanjar i volio bih da je svijet bolji. Ali ne znam kako da ga učinim boljim. Politika nije način. Vlast nije način. Ja ne znam način. Samo sam obeshrabren načinom na koji muškarci i žene žive svoje živote. To je bolno za njih i bolno za mene. Sve što mogu je pisati o tom bolu.

Charles Bukowski

I kad sve završi. Kad se oči zatvore, ruke sklope, sat stane, zvono otkuca, ljudi se skupe. Kad prijeđemo u zemlju živih, u koju se stiže preko granice što se zove "smrt". Umrijet će i moje moguće razočaranje u Boga. Umrijet će moja ljutnja na Boga. Umrijet će moje mišljenje da je Bog bio nepravedan prema meni ili nekom mom. Kao dim se rasplinuti sva moja ogorčenost. Ostat ću bez teksta. Postiđen. Ogoljen.

Jer, vidjet ću dobrotu Gospodnju. Vidjet ću kako me Bog silno ljubio u svakom trenutku, pa čak i onda kad sam mislio da me kažnjava. Vidjet ću kako je svaki detalj, križ, svaka neuslišana molitva, svaki neshvatljivi događaj - imao smisla. Vidjet ću da doista nisam trebao brinuti nego samo vjerovati, ne vikati nego moliti, ne psovati i proklinjati nego slaviti i zahvaljivati.

Vidjet ću kako je Bog krivim crtama mog života pisao ravno. Vidjet ću svu Njegovu pažnju i brigu i poteze koje je skrovito činio u mom životu. Jednom riječju, da, vidjet ću dobrotu Gospodnju. Neću više žaliti jer mi je posao propao, jer sam se razbolio, jer Bog "nije uslišao" kad sam molio onu devetnicu pred svetog Antu 1996. i još za nj čak i postio, ili jer mi je dao križ, jer me bacio na koljena, jer me "puknuo" po obrazu časti i ega kad sam htio biti bog.


Ah, ništa više neće biti važno, neću brinuti više nizašto. Sve će nestati u sjeni Njegove dobrote. Neću ništa ni pitati. Sve će biti jasno. Čim mu pogledam u oči i vidim tu dobrotu Gospodnju, past će k zemlji pljusak mojih suza, jer žalit ću... ne jer umrijeh, nego jer "živjeh" bez vjere, bez ljubavi, u sumnji, mučeći se mjesto da uistinu živim, jer sam propustio tolike prilike za činjenjem dobra. Vidjet ću doista ono da je jedina prava tragedija zapravo ne biti svet. To je jedini promašaj života. Onaj bogataš iz prispodobe, u paklu, imao je samo tu želju da mu Bog dopusti da se vrati i kaže svojoj braći istinu o dobroti Gospodnjoj. To i svi naši dragi pokojni žele, ne da žalimo za njima, nego da vjerujemo Gospodinu čiju su oni dobrotu sada upoznali. Oni zbog smrti ne žale, možda žale zbog svog lošeg života i prokockane prilike, ali ne i zbog smrti. Oni ne krive Boga ni najmanje, možda krive sebe zbog svojih ludosti i grijeha, ali Boga ne, jer su vidjeli Njegovu dobrotu, koju sad jedino traže. I zato sada, i ti izaberi vjerovati u dobrotu Gospodnju, kao što vjeruješ da Boga ima - tako vjeruj i da je On dobar. I zato mu vjeruj. Ne uznemiruj se. Vjeruj u Njegove zapovijedi, namjere, poteze, planove. Ne viči. Ne drami. Vjeruj da Bog bdije nad tobom, da te čuva, vodi i da pritom zna što čini. Ništa nije uzalud. Ništa slučajno. Povjeruj. Već sada počni živjeti nebo - a to znači gledanje i uživanje dobrote Gospodnje, i uživanje mira koji proizlazi iz te vjere. Sve prolazi a samo Bog ostaje, i zato - samo Bog dosta je. Samo je bitno da smo Božji, za svim ostalim nemamo razloga žaliti.

metilda wrote:Gnječ,  Violator, Venus - nudim vam ruku pomirenja, ruku praštanja. Najprije vas molim da vi meni oprostite sve čime sam vas uvrijedila. Ja vama nemam što oprostiti. Vas je stvorio moj Bog i Gospodin, dišemo isti zrak koji je On stvorio, nosimo u sebi isti duh života koji nam je On udahnuo. Ne možemo ni izreći ni učiniti bilo što bez Njega.
Nastavimo nadalje pisati u duhu mira i uvažavanja. Vjerujte mi, nije teško. Potrebno je samo malo dobre volje. Ugodan vam ovaj dan.

htio sam napisati nešto za tebe ali onda sam primijetio smajlić emotikon koji si upotrijebila u svom postu pa sam odustao a odmah ću ti objasniti zašto:



emoticon koji si upotrijebila se zove slight_smile

let me see...

Slightly Smiling Face

Emoji Meaning:

A yellow face with simple, open eyes and a thin, closed smile. Conveys a wide range of positive, happy, and friendly sentiments. Its tone can also be patronizing, passive-aggressive, or ironic, as if saying This is fine when it’s really not.


Slightly Smiling Face was approved as part of Unicode 7.0 in 2014 and added to Emoji 1.0 in 2015.


dakle, evo ti opet ogledalo pa se pogledaj:

gnječ wrote:Conveys a wide range of positive, happy, and friendly sentiments.

Ja bih ipak izabrala ovo značenje. Treba biti pozitivan, a ne stalno ispoljavati i tražiti negativnost i agresiju. Vjeruj mi, nije teško. Pisala sam s mobitela i tamo mi je iskočio taj smajlić. Zaista nisam nikada provjeravala značenje smajlića. Pa kud bi me to dovelo. Ima puno važnijih stvari u životu. 

Naprimjer ova:

BIti majka znači da tvoje srce nije više samo tvoje, dio njega uvijek putuje tamo gdje su ti djeca.

George Bernard Shaw