Asylum

Rijeka

Fulgancije bijaše dobar otac i izvrstan muž. Jednoga dana njegova mlada žena napusti ovaj svijet. To ga je toliko pogodilo da nije nalazio utjehe, čak su ga djeca, koja su navikla na vremena kad je pjevušio, čudno promatrala.
Svaki mu je posao postao težak, a kruh mu bijaše gorak.
Jedne je večeri krenuo na počinak tiho jecajući da ne probudi djecu.
Iznenada u snu ugleda lice Majke Božje Žalosne koja ga je uzela za ruku i rekla: "Dođi sa mnom Fulgancije do Rijeke mira. Svi koji se u njoj okupaju nađu utjehu."
Dugo su hodali i došli do kristalno čiste rijeke.
"Zaroni u rijeku mira hodočasniče boli, njezine će vode odnijeti tvoju tugu i bol", šapnula mu je Marija.
Fulgancije zaroni. Tijelo mu se ispunilo čudesnom snagom i vedrinom, blagovorni mir je iscijelio njegove rane.
Nakon toga upita Gospu "Odakle dolazi ova čudotvorna voda?"
"To su suze cijeloga svijeta. U ovoj su rijeci skupljene suze svih ljudi, gorke suze strahova, boli, razočaranja, sukoba, bijesa. Tu su i najslađe suze prolivene zbog ljubavi, zbog povratka dragih osoba, zbog izbjegnutih opasnosti"
Čuo je uzdahe i jecaje svih koji su suze prolili te shvatio da su u toj rijeci bile i njegove suze pridodane jedinstvenom plaču. Osjetio je zajedništvo radosti i tuge svega stvorenja.
Tada mu je Majka Božja ispričala i o boli svoga sina i on je čuo Kristov plač pred Lazarovim grobom i onaj u Getsemaniju te njezin plač podno križa i pred grobom.
U tom se času Fulgancije probudio.
Jastuk mu bijaše mokar od suza, ali u njemu je vladao duboki mir.

(Bol je podzemna rijeka koja ujedinjuje sva ljudska bića. I Bog je plovio tom rijekom.)

Iz "365 malih priča za dušu 2", Bruno Ferrero

ZEMLJA ČEKA USKRS

Zemlja čeka Uskrs…!
vrh svojih meda i brjegova,
kada ne će više biti sječe stabiljaka,
smrznutih i izagnjilih snjegova;
kada ne će biti uprljanih rijeka
ni putova bez kolobrana i smjera.

Zemlja čeka Uskrs…!
kada će zalepršati zborovi ptica,
što nad obzorjem stakleni pjev vezu;
kada ne će nijedna zvijerka u šumi
osjetiti krvoločnost ljudskih živaca,
ostataka prhlih rugoba,
kada ne će biti krutih krotitelja
ni kljova otrovnoga zuba

Zemlja čeka Uskrs…!
kada ne će više biti mržnje ni prevrata
koračajuće vojske ni ludih najezda,

kada više ne će bojovnici od zanata
streljivo brusiti i zgoljnu smrt tresti;
kada će nestati prijevare i krade,
zloporabe radničkoga truda;
kada će iseljenik na tuđem pragu,
kao plod žulja i mučeničke rađe,
svoj zalogaj miroljubivo jesti.

Zemlja čeka Uskrs…!
kada će prestati tamnice i krvarnice,
logori novovjekih mučilišta;
kada će s lica iščeznuti žarišta
i srdžba, koja vedrine muti;
kada će čovjek čovjeku nuditi kitu cvijeća;
kada će zavladati osmijeh proljeća
i ljubav okruniti pruženu ruku.

Zemlja čeka Uskrs…!
da uzrastu svjetla na našem ognjištu
i srp ropstva bude razoren;
kada će zemaljski sin početi vjerovati
da je stvoren da živi za pobjedu i slobodu.
Zemlja čeka Uskrs… Mir Božjem narodu!

Lucijan Kordić

"Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje."

(Iz drevne homilije na Veliku i Svetu subotu)

Uskrsnuće

Mrak je.
Grob je otvoren i prazan.
U njemu anđeli
i žene
s dragocjenom pomasti.
Ili možda samo jedna:
Magdalena.

Sve je tu.
Kao preksinoć
kada su Te položili u grob.
Sve je isto,
ali Tebe nema!

Nisi u grobu.
Bio si,
a sada je prazan.

Nisi u raljama smrti.
Bio si,
ali više nisi.
Živ si!

Nisi u vlasti svijeta.
Za kratko
svijet je gospodario Tobom,
ali sada si Ti zadnja Riječ.
Omega.

I Alfa i Omega!
Početak i Svršetak!
Uskrsnuo si!

Još da svane,
da nam Magdalena probudi srce
pa da oživimo,
iziđemo iz grobova
i ugledamo Te
na licima bližnjih.

Fra Ante Vučković

Sunday od Easter

Jn 20, 1-9

It was very early on the first day of the week and still dark, when Mary of Magdala came to the tomb. She saw that the stone had been moved away from the tomb and came running to Simon Peter and the other disciple, the one whom Jesus loved. ‘They have taken the Lord out of the tomb,’ she said, ‘and we don’t know where they have put him.’ So Peter set out with the other disciple to go to the tomb. They ran together, but the other disciple, running faster than Peter, reached the tomb first; he bent down and saw the linen cloths lying on the ground, but did not go in. Simon Peter, following him, also came up, went into the tomb, saw the linen cloths lying on the ground and also the cloth that had been over his head; this was not with the linen cloths but rolled up in a place by itself. Then the other disciple who had reached the tomb first also went in; he saw and he believed. Till this moment they had still not understood the scripture, that he must rise from the dead.

How essential is the report on the resurrection of the Lord, all the details are also important. This is less important for the faithful who firmly believe, through the enlightenment of the Holy Spirit, that the Lord has indeed risen, but for those who question the bodily resurrection of Jesus. Unfortunately, there are also those among Christian theologians who want to reinterpret the resurrection mythically! Let us call out to them with firmness: “The Lord has risen from the dead”, and best of all, let us immediately give them the answer that is cultivated especially in the Eastern Church: “He is truly risen! Hallelujah!”


For if there were no resurrection, our faith would be foolish. Thus St. Paul calls out to the church in Corinth: “And if Christ has not been raised, your faith is pointless and you have not, after all, been released from your sins. In addition, those who have fallen asleep in Christ are utterly lost. If our hope in Christ has been for this life only, we are of all people the most pitiable.” (1 Cor 15:17-19) and even more clearly: “If the dead are not going to be raised, then Let us eat and drink, for tomorrow we shall be dead.” (1 Cor 15:33)


So let us not listen to those who deny the bodily resurrection of Jesus, who deny the presence of Jesus in the Holy Eucharist, who place Jesus among the founders of other religions and thus falsify the missionary mandate of the Son of God and much more! Let us pray for them, that they will awaken from their errors. Instead, we confess in word and deed: “The Lord is risen! Hallelujah!” That is why hope lives: it is called Jesus!


Let us look at the persons of this text who first come into contact with the fact of the “empty tomb”: The loving Mary of Magdala, who wanted to testify her love to the Lord even in death and who comes to the tomb before daybreak! She also stands for the faithful love of the woman! In our Church it is often the women who, “in the night of faith”, who are more and more drawn into this world and Church, remain faithful to the Lord. It was mostly the “Babushkas”, the old women, who in the times of Soviet darkness held out at the grave of the persecuted Church and supported her with their love.


Then Mary from Magdala became the messenger, first of all of the empty grave. “They have taken the Lord out of the tomb,’ she said, ‘and we don’t know where they have put him”, she exclaims and you feel her pain! If you don’t even leave the dead alone anymore! Where is her master?


Did his gravediggers carry the body away?


Do the gravediggers in the church try to remove the traces of the Lord from the hearts of believers?


Then there are Peter and John, who are called by Mary from Magdala and hurry to the tomb, John first! Although the latter looked into the tomb first, he let Peter go first.

One likes to interpret that the favorite disciple of the Lord recognized many things more quickly through his love for Jesus, because true love does this. And it is true: only love opens the whole view, because God himself is love. It would be more accurate to speak of “true love”, because love must be rooted in the truth, otherwise it can become a blind emotion that does not really recognize!


Peter, who already presided over the disciples and to whom the Lord gives it for the whole Church, is the first to enter the tomb! It will later become his task, and that of his successors, to officially proclaim the fact of Christ’s resurrection through the centuries and to confess the true faith.

But first of all, the empty tomb, the linen bandages, the folded face-cloth speaks. John saw and believed, but they did not yet have a real understanding of the resurrection of the dead, which the Lord had foretold! They still need a little way to come to the whole knowledge! Jesus will lead them there and may he lead us too, so that the reality of his resurrection may be deeply and firmly rooted in our faith and be a constant source of hope!

Šutnja zvona i tišina prethodna dva dana, označavale su ozbiljnost događaja Velikog petka i Velike subote. Razmišljali smo o izdaji, poniženju, muci, trpljenju i smrti Isusa Krista. Uskrs nadilazi sve te događaje. Uskrs je navještaj bolje budućnosti i pokazatelj kako se po strpljivom trpljenju i podnošenju teškoća dolazi do slave i pobjede nad zlom. Bog najveću tragediju u povijesti čovječanstva pretvara u najveću pobjedu. U pobjedu nad pobjedama! Pobjedu kojoj nema ravne, niti će ikad biti! Isusov život pokazao je kako u životu možemo pokušati potisnuti istinu, optužiti je da je laž, osuditi je, mučiti je, ubiti, i zakopati u grob, ali istina će prije ili kasnije „uskrsnuti“. Zapamtimo to i nikada ne odustajmo od istine, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazili. Isto je i s pravdom, i s poštenjem... Isus dolazi do slave koja mu od početka pripada. Na mnogim grobovima piše: Ovdje počiva Petra, Marija, Ante, Josip, Ivan… samo na Isusovu grobu piše: OVDJE JE USKRSNUO.
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!

Stjepan Ivan Horvat

Zašto se svake godine mijenja datum Uskrsa?

Uskrs se u početku slavio svake nedjelje, a kasnije se počinje slaviti jedanput godišnje tj. između 22. ožujka i 24. travnja. Saznajte zašto svake godine dolazi do promjene datuma i kako se taj datum izračunava.


Mijenjanje datuma godišnje proslave Gospodinova uskrsnuća povezano je s činjenicom da se uskrsnuće dogodilo u nedjelju nakon proslave židovske Pashe kao njezino ispunjenje i dovršenje. Krist je vazmeni – pashalni Jaganjac Novoga saveza žrtvovan na križu i blagovan u dvorani Posljednje večere. On je onaj koji je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću pobijedio smrt i zlo, on je onaj koji je donio svijetu spasenje. Kao što je Pasha bila liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje izabranoga naroda iz egipatskoga sužanjstva, tako je i godišnja proslava Uskrsa liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje i spasenje čitavoga čovječanstva. Zbog svih ovih razloga, način određivanja godišnje proslave Pashe, na koji se kasnije nadogradio običaj da se Uskrs slavi nedjeljom, postao je temeljem sustava za određivanje datuma proslave Uskrsa.


Pasha se slavila četrnaestoga nisana (prije babilonskoga sužanjstva taj se mjesec zvao abib), tj. četrnaestoga dana prvoga proljetnog mjeseca koji odgovara našem ožujku – travnju. Četrnaesti nisan ne odgovara, kao ni proslava Uskrsa, jednom određenom datumu našega kalendara, već je to dan – bolje rečeno noć – prvoga proljetnog punog mjeseca. Vrlo vjerojatno i Crkva apostolskih vremena slavi godišnju proslavu muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova na dan židovske Pashe, tj. četrnaestoga nisana.

Kako se uskrsnuće dogodilo u nedjelju – a za kršćane je svaka nedjelja Uskrs – to se u nekim dijelovima Crkve s vremenom pojavila praksa da se i godišnja proslava Gospodinova uskrsnuća slavi nedjeljom. Ovim se želi istaći važnost koju za kršćane ima nedjelja, ali i izbjeći u to vrijeme prisutnu opasnost da se Uskrs poistovjeti sa židovskom Pashom te kršćane sa židovskom sektom. Nisu se svi slagali s ovom praksom i razlozima na kojima je počivala pa se neko vrijeme Uskrs u pojedinim dijelovima Crkve slavio na dan Pashe bez obzira na dan u tjednu, a u drugim se slavio u nedjelju nakon Pashe. Nije to bila samo različita praksa, nego i povod za žučne rasprave koje su zaključene tek godine 325. na Prvom ekumenskom saboru u Niceji. Sabor je odredio, želeći zaključiti raspravu koja je dijelila Crkvu, da se godišnja proslava Uskrsa slavi nedjeljom koja slijedi nakon dana prvoga proljetnog punog mjeseca. Ovom odlukom, koja je i danas na snazi i prema kojoj se i danas određuje datum Uskrsa, Sabor je uspio, zadržavajući teološku vezu između vazmenoga otajstva muke, smrti i uskrsnuća i starozavjetne Pashe, izbjeći opasnost poistovjećivanja kršćanskoga pashalnog otajstva sa židovskom Pashom te je uspio zadržati liturgijski običaj da se Uskrs slavi nedjeljom. Ovaj način određivanja datuma godišnje proslave Uskrsa dozvoljava proslavu Uskrsa u rasponu od pet tjedana, tj. od 22. ožujka do 24. travnja.


Zbog novih okolnosti modernoga društva kojemu ne odgovara tako velika pomičnost datuma godišnje proslave Uskrsa, u posljednjim se desetljećima pojavila potreba stabilnijega datuma proslave Uskrsa. U tom smislu su već vođeni ekumenski razgovori između različitih Crkava i crkvenih zajednica iz kojih su izišla dva vrlo slična prijedloga. Prvim se za proslavu Uskrsa predlaže nedjelja nakon druge subote u travnju (od 9. do 15.travnja), a drugim se kao dan proslave Uskrsa predlaže druga nedjelja u travnju (od 8. do 14. travnja). Uz pozitivnu tradiciju Crkve kojom se Uskrs slavi nedjeljom, oba prijedloga uvažavaju povijesne činjenice jer veliki broj znanstvenika, unatoč kronološkim problemima povezanim uz određivanje datuma iz Isusova života, smatra vrlo vjerojatnim kao datum Kristova raspeća petak 7. travnja 30., a nedjelju 9. travnja 30. kao nedjelju uskrsnuća Gospodinova. Premda nijedna od zainteresiranih Crkava i crkvenih zajednica nema prigovora oko ovih prijedloga, dogovor još nije postignut. Ostaje za pretpostaviti da se Uskrs zbog njegove povezanosti s nedjeljom ni u slučaju dogovora ne će svake godine slaviti istoga datuma.

mons. Mate Uzinić

Nebo je dobilo još jednog anđela.

NEMOJ ŠUTJETI

Šutjeti, odmahnuti rukom, otići, zamotati u celofan, to se događa negdje daleko ... razne floskule i fraze koje često izgovaramo.
Ali tih floskula i fraza ne smije biti kad je u pitanju život!
Često se zapitam "gdje ovo sve vodi" i onda se sjetim sv. Ivana Pavla II koji je govorio o "kulturi smrti" oko nas čiji se zadah tj. smrad širi posvuda.
Kada čovjek uzima život u svoje ruke, kada donosi zakone događa se upravo to da zadah smrti postaje dominantan, da zadah floskula i fraza postaje metla kojom se taj zadah smrti gura pod tepih.
I gdje smo sad upravo u ovom našem svijetu koji postaje koljevka smrti.
I nema izvlačenja, ne smijemo šutjeti već glasno vikati, baš kao i proroci u pustinjama života. Trebamo biti glas najmanjih, glas razuma, glas nade ali i glas kulture života.
Postati glasnik života znači odlučno stati i onda kad je smrad "kulture smrti" velik i jak, stati u obranu života, obranu koja se istinom zove, obranu koja traži pravdu i pravo. Jasno i glasno trebamo vikati i reći dosta je kulture smrti, dosta je ubojstava, dosta je floskula i fraza.
Krenimo, zajašimo za istinu, za pravdu, za život dostojan svakog čovjeka.
Prijatelju, budi muškarac koji brani život, koji hrabro stoji ispred smrti. Prijateljice budi tu gdje trebaš biti uz nas "hrabre ratnike".
Muževnost i ženstvenost može pobjediti  i najveće kušnje današnjeg vremena!
Samo vikanje i istina mogu pobjediti fraze i floskule!
A život je već pobjedio! Mi samo trebamo uzeti "ne uveli vjenac slave"!
Počivala u miru i ljubavi Božjoj!

Fra Ivo Rastočić, Šibenik, na Uskrs,
4. 4. 2021.

Grob nije mogao Tebe, začetnika života, zadržati u svom krilu.
Dođi, Gospodine Isuse! Trebamo te. Tvoje uskrsnuće novost je i nada svijeta. Tvoje uskrsnuće jedina je stabilna točka u svemiru koja sve pokreće, od koje sve dolazi i koja sve k sebi privlači.

Tvoje uskrsnuće stvarnost je bez završetka.
Slaveći Tvoje uskrsnuće, Isuse, danas i svake nedjelje, ne slavimo tek minuli događaj nego Tebe, uskrsnuloga.

Slavimo Tvoj izlazak iz vremena u novo postojanje, slavimo svoju budućnost.

Uskrsni, Gospodine, i danas u svojoj Crkvi i neka ona zablista puninom Tvoga sjaja svim ljudima na svijetu. Uskrsni u nama, Isuse, jer nas trebaš da ljudima svjedočimo o miru i ljubavi, da budemo nositelji nade.

Tvoji su učenici gledali Tvoje razapinjanje, ali nakon iskustva uskrsnuća počeli su svijetom pronositi Radosnu vijest o novom životu, novoj nadi i radosti Uskrsa. Daj, Isuse, uskrsnuli Gospodine, da ovim svijetom u nama i po nama zasine radost koja će biti jača od smrti, nada koja će biti jača od očaja, mir koji će zaorati dublje brazde života od razorne sile rata. Uskrsnuo si, Gospodine Isuse! (Fra Zvjezdan Linić)

Potraga za "ukradenim" tijelom Isusovim

Današnje evanđelje kazuje nam o istrazi koju su proveli glavari svećenički i Pilat za tijelom Isusovim. Zašto?
Što im je trebalo potplatiti vojnike da uvjeravaju narod u laž? Jesu li uspjeli?

Prvenstveno zato da operu svoju savjest jer su ubili nevinog čovjeka. Trebala je tvrdnja da su apostoli poremećeni i da tvrde uskrsnuće na temelju laži i krađe tijela. Nadalje da u gradu slučajno ne bude nereda. Da se ne ugrozi dogovoreni mir Židova i Rimljana, o slobodi vjerovanja i plaćanju poreza.
(O tome kao su židovski glavari svećenički  izdali svoju vjeru odlično je pisao moj prijatelj i profesor Mladen Milic pa potražite među starijim objavama ukoliko nekoga zanima)

Gdje je tijelo Isusovo? Grob je oskvrnjen, tijela nema, uskrsnuće ne vjerujemo, no gdje je tijelo?

Treba jasno napomenuti da je oko groba bila vojna straža, treba napomenuti da je na grob bio navaljen kamen, treba napomenuti da bi se pravovjerni Židovi, a apostoli su to bili, onečistili dirajući tijelo mrtvaca (svojevrsna karantena onog vremena) pa ne bi smjeli u javnosti i na molitve u hram i u sinangoge, treba napomenuti da se poštovalo tijelo mrtvog čovjeka, treba napomenuti da su apostoli bili u strahu u dvorani posljednje večere, jer nisu bili iz Jeruzalema i nisu imali kuće u onom gradu...bitno je znati ove okolnosti.
Tada je smiješno i laž, tvrditi da je tijelo Isusovo ukradeno i da je uskrsnuće prevara.

Ni danas dva tisućljeća nakon Isusa, malo tko bi žrtvovao svoj život za laž. Malo tko i za Istinu. Gotovo svi apostoli žrtvovali su svoje za Istinu o uskrsnuću Isusovu.
Ovdje se može postaviti pitanje zašto se nisu vratili svojim uobičajenim životima i razbježali?
Nisu jer su sreli Uskrslog.

Vjera u Uskrslog mijenja živote. Neka mijenja i naše.

Ivan Bassi

Završetak je Korizme, jesmo li u njoj razdirali srce ili samo haljine svoje? Odricali se i postili. Jesmo li ono što smo tim postom “uštedjeli” izdvojili i darovali potrebitima, ili smo ostavili sebi na uživanje kad dođu dani blagovanja?
Jesmo li se čudili Petru koji je zatajio svoga prijatelja Isusa, jer mi tog prijatelja nikada ne bi zatajili. No nekog drugog prijatelja, zašto ne? Pa taj nije toliko bitan. U datom trenutku samo bi štetio našem renomeu. Jesmo li bili i Juda? Olako se odrekli nekoga tko nam je davao sebe, do zadnje kapi krvi i ogoljene kosti? No to nam je prošlo, jer tko će to saznati osim onoga koga smo prodali za par zlatnika. Zlatnika koji predstavljaju naš komoditet, našu uglađenost, našu sigurnost.
Jesmo li svijetu pokazivali svoju pobožnost, skrivajući iza nje svoju zlobu, zavist, egoizam, svoju samodostatnost...zaogrnuli svoju zloću i svoju trulež haljama koje smo razdirali pred svijetom, pred pukom u crkvi i na društvenim mrežama.Pisali statuse i objave, roneći suze nad Isusovim ranama? A On reče: “Ne oplakujte mene nego sebe i svoje grijehe”.... i “Razderite srca, a ne halje svoje”

The smoke of satan entered the Church through the German bishops and with the Pachamama idol worship opening the Amazon Synod.https://www.catholicbridge.com/catholic/fr-michel-rodrigue.php

metilda wrote:The smoke of satan entered the Church through the German bishops and with the Pachamama idol worship opening the Amazon Synod.https://www.catholicbridge.com/catholic/fr-michel-rodrigue.php

U principu nisam sklona nikakvim proročanstvima, ali ovdje ima zanimljivih stvari koje se podudaraju sa Otkrivenjem.

"Ne lepršaj poput kakve peradi; već leti poput orla!"



Prvo što mi se otvorilo jutros, misao mog omiljenog fratra.
Dobro jutro svima.

Jn 20:11-18

But Mary was standing outside near the tomb, weeping. Then, as she wept, she stooped to look inside, and saw two angels in white sitting where the body of Jesus had been, one at the head, the other at the feet. They said, ‘Woman, why are you weeping?’ ‘They have taken my Lord away,’ she replied, ‘and I don’t know where they have put him.’ As she said this she turned round and saw Jesus standing there, though she did not realise that it was Jesus. Jesus said to her, ‘Woman, why are you weeping? Who are you looking for?’ Supposing him to be the gardener, she said, ‘Sir, if you have taken him away, tell me where you have put him, and I will go and remove him.’ Jesus said, ‘Mary!’ She turned round then and said to him in Hebrew, ‘Rabbuni!’ – which means Master. Jesus said to her, ‘Do not cling to me, because I have not yet ascended to the Father. But go to the brothers, and tell them: I am ascending to my Father and your Father, to my God and your God.’ So Mary of Magdala told the disciples, ‘I have seen the Lord,’ and that he had said these things to her.

We encounter the faithfulness of a woman who loves the Lord! To her general mourning for Jesus is added the pain of no longer finding him in the tomb, and her heart pours out in tears.

Why are you weeping, woman?  The angels – knowing of the resurrection of the Lord – are already preparing Mary to see the Lord. When she turns around, the Lord is standing behind her. But she cannot recognise him!

Why can’t she recognise him right away? Obviously, the resurrection body is not recognisable to her in the same way as the physical body of the Lord during His time on earth.

But the Lord knows the way in which she can recognise him. He calls her name! And a loving soul, like Mary of Magdala, recognises the voice of the Lord. She is familiar with it, and we remember the word of the Lord: “The sheep that belong to me listen to my voice; I know them and they follow me.” (Jn 10:27).

It is essential for our journey of discipleship that we become familiar with the voice of the Lord and know how to distinguish it well from other voices.

The ongoing inner conversation with the Lord, which leads to a heart relationship, makes the love and intimacy with Jesus grow. The reception of his word in the Holy Scriptures and the internalisation of the word give us a “spiritual taste”, we taste the word, it gets its distinctive character, which is different from other words. It is similar with the true teaching of the Church – it too has a certain spiritual flavour, which comes from the truth, and which one is well able to distinguish from other pronouncements.

Jesus speaks to us in many ways, but these three ways mentioned are always open – in them the Lord is constantly speaking to us:

a) through inner conversation

b) through the word of the Holy Scriptures

c) through the teaching of the Church

Mary recognised his voice through her inner intimacy with him: he only needed to say her name.

And then she receives a mission: she becomes – according to the biblical account – the first witness and messenger of the resurrection. What comforting news after the horrors of the Lord’s capture and death, after the disorientation of the disciples and the grief of those who loved him: “I am ascending to my Father and your Father, to my God and your God.” (Jn 20:17b).

These words not only burned in the hearts of the Christians of that time, they still burn today and give great comfort. The Risen One, who then soon returns to the Father, prepares the dwellings for His own. His God – the loving Father of all people and angels – is also the God of each and every one of us. We are not just people who live somewhere on this earth, no, we are infinitely loved in time and in eternity.

All that the Lord has said has come true, and all that is yet to come will come true! God’s words do not deceive! Just as it has come true that the Lord has risen, so it is also true that He will come again at the end of time (cf. Rev 1:7).

In the meantime let us be witnesses of the resurrection of Christ, that the world may believe (cf. Jn 17:21).