Pravedna plaća

Triny wrote:
Međutim, onda u igru ulijeće država koja kaže - radniku uzeti od plaće 40 posto i dati meni. Dakle, radnik bi dobio svoju poštenu plaću da mu država ne uzme 40% od one dogovorene sume koja stoji u ugovoru. Dogovorena plaća je pravedna, ali isplaćeni iznos nije pravedan, ne zbog poslodavca, već zbog države.

RayMabus wrote:Da samo šta ovdje ovaj dio na kraj teksta je da su te bolje plače u Njemačkoj a ne Hr

RayMabus wrote:Tekst je ok samo šta nije primjenjiv na Hr

radnik može dati otkaz i prijeći kod drugog poslodavca

mamin sin wrote:

autor inače kao i ostali libertarijanci zagovara ukidanje granica te masovnu imigraciju Afrikanaca, državne granice su fašizam

libertarijanizam je očito nekakav mentalni poremećaj, poput homoseksualnosti, pa bolesnik nema sposobnost racijonalnog razmišljanja, orjentiran je preko svoje devijacije

red wolf wrote:Ovi liberali su se pogubili...Poput nojeva su koji zabijaju glavu u pijesak...Čak i MMF razmatra univerzalni dohodak kao rješenje za kapitalizam koji odlazi u povijest...

RayMabus wrote:

red wolf wrote:Ovi liberali su se pogubili...Poput nojeva su koji zabijaju glavu u pijesak...Čak i MMF razmatra univerzalni dohodak kao rješenje za kapitalizam koji odlazi u povijest...

MMF nije država a ne uključuje ni cijeli svijet pa ne znam odakle im tolika arogancija da to zovu univerzalni

red wolf wrote:

RayMabus wrote:

red wolf wrote:Ovi liberali su se pogubili...Poput nojeva su koji zabijaju glavu u pijesak...Čak i MMF razmatra univerzalni dohodak kao rješenje za kapitalizam koji odlazi u povijest...

MMF nije država a ne uključuje ni cijeli svijet pa ne znam odakle im tolika arogancija da to zovu univerzalni

Zato što mu je tako uobičajeni naziv...I da, vrijedit će za cijeli svijet...

mamin sin wrote:

Triny wrote:
Međutim, onda u igru ulijeće država koja kaže - radniku uzeti od plaće 40 posto i dati meni. Dakle, radnik bi dobio svoju poštenu plaću da mu država ne uzme 40% od one dogovorene sume koja stoji u ugovoru. Dogovorena plaća je pravedna, ali isplaćeni iznos nije pravedan, ne zbog poslodavca, već zbog države.

može neki izračun plaće gdje se vidi da država uzima 40% sebi, ovako su ovo samo fantazije nekog tko je očito frustriran

Triny wrote:

red wolf wrote:

RayMabus wrote:

red wolf wrote:Ovi liberali su se pogubili...Poput nojeva su koji zabijaju glavu u pijesak...Čak i MMF razmatra univerzalni dohodak kao rješenje za kapitalizam koji odlazi u povijest...

MMF nije država a ne uključuje ni cijeli svijet pa ne znam odakle im tolika arogancija da to zovu univerzalni

Zato što mu je tako uobičajeni naziv...I da, vrijedit će za cijeli svijet...

Svi na socijalu...doživotno...

To je naš novac – jeste li sigurni

Triny wrote:Čuli ste frazu "pravedna plaća"? Ono, "radnik bi trebao primati pravednu plaću". Tu frazu "pravedna plaća" u javnom diskursu koriste kritičari kapitalizma kad zazivaju intervenciju države ili u obranu državno propisanog minimalca.

Zagovornici "pravedne plaće" uglavnom su ljudi koji nikad nisu nikoga zaposlili i nekome isplatili plaću, radi se o ljudima iz javnog sektora, sindikalistima s peteroznamenkastom plaćom, političarima ili predstavnicima crkve. Svi redom koriste taj pojam radi jeftinog populizma, a nitko od njih vam neće znati reći koliko ta pravedna plaća zapravo treba iznositi.

Koliko onda iznosi pravedna plaća, može li to itko utvrditi? Da. Ona iznosi točno onoliko koliko piše u ugovoru o radu koji su potpisali radnik i poslodavac. To je bruto iznos koji su prilikom dogovaranja uvjeta rada dobrovoljno usuglasile obje strane. Poslodavac traži djelatnika koji će mu odraditi što bolji i kvalitetniji posao po što povoljnijoj cijeni, a radnik traži poslodavca koji će mu ponuditi što veću plaću za što manje rada. Dakle, obojica gledaju vlastiti interes, što je normalno, i onaj iznos na koji pristanu može se smatrati najpravednijim.

Međutim, onda u igru ulijeće država koja kaže - radniku uzeti od plaće 40 posto i dati meni. Dakle, radnik bi dobio svoju poštenu plaću da mu država ne uzme 40% od one dogovorene sume koja stoji u ugovoru. Dogovorena plaća je pravedna, ali isplaćeni iznos nije pravedan, ne zbog poslodavca, već zbog države.

E, ali sad dolaze naši antikapitalisti, salonski ljevičari koji nikada nisu bili na tržištu niti u situaciji da zarade svoju plaću, s pitanjem: a što ako je radnik "primoran" potpisati ugovor koji nije u njegovom interesu ili ako je "primoran", da bi prehranio obitelj i preživio, raditi prekovremene i biti izrabljivan za premalu plaću? U tom trenutku svi se oni redovito hvataju istog primjera - znate već - "blagajnice u Konzumu koje jadne rade prekovremeno za 2.500 kuna".

Prvo, nitko nije prisiljen ni na što. To kukanje nad blagajnicama u trgovačkom centru samo pokazuje koliki ova nacija ima fetiš na shopping, ništa više. Hrvatima je blagajnica u trgovačkom centru postala sinonim za radnika! Gdje su ona dobra, stara socijalistička vremena kad je rad predstavljao rudar pa onda radnik u željezari, pa radnica u tekstilnoj industriji...Kako smo stigli do trgovačkog centra? Pitam se što će biti kad za par godina to radno mjesto potpuno nestane jer će ga, jebiga, zamijeniti roboti. Tko će onda biti izrabljivan u očima naših bogatih dušebrižnika?

U svakom slučaju, oni polaze od pretpostavke da je svaki poslodavac ultrabogataš kojem novac pada s neba i stvar je njegove dobre volje koliku će plaću isplaćivati radnicima. Istina, Todorić je uistinu dobivao od države novca koliko je poželio, ali takav tretman, vjerujte, nemaju drugi poduzetnici. Ako mi ne vjerujete, probajte pokrenuti neki posao pa ćete se uvjeriti. Dalje, polaze od pretpostavke da je radnik glup. Da je radnik nesposobni idiot koji ne zna što je za njega samoga dobro i što je u njegovom interesu pa će automatski pristati na sve što mu se ponudi. Ukratko, naši antikapitalisti imaju idealnu viziju poduzetnika i užasnu viziju radnika.

Ne postoji način da državna intervencija poboljša uvjete rada za radnika ili natjera poslodavca da isplaćuje radnicima veću plaću od dogovorene. Mnoge države postavljaju minimalni prag, minimalac ispod kojeg poslodavac ne smije isplaćivati radnike, ali u tom slučaju iz radnog stroja automatski ispadaju svi radnici koji ne mogu zaraditi taj iznos. Oni gube posao, a s obzirom da im je država zabranila ulazak u tržište rada, ne mogu niti steći iskustvo kako bi poboljšali svoju situaciju i povećali cijenu svoga rada. Na taj način država direktno ugrožava one najranjivije.

Treba reći isto tako da visina plaće nije nešto što se jednom odredi i takvu plaću primaš do kraja života. To je bio sistem u socijalizmu, tako je i danas u državnim službama, ali realni sektor funkcionira drugačije. S obzirom da visina radnikove plaće direktno ovisi o rezultatima prodaje proizvoda ili usluga, a oni pak ovise o učincima njegovog rada, što bude više poboljšavao i usavršavao svoj rad, imat će i veće šanse tražiti bolje uvjete i veću plaću. Ukoliko mu poslodavac ne bude htio udovoljiti njegovim zahtjevima, radnik može dati otkaz i prijeći kod drugog poslodavca koji će biti sretan da ga primi i na taj način zada udarac konkurenciji. Tako funkcionira tržište i to je jedini način kako radnici mogu povećati svoja primanja.

http://liberal.hr/clanak.php?id=1210

aben wrote:

To je naš novac – jeste li sigurni

Objavljeno 12/10/2017by zsikic
Je li porez koji vam je država uzela vaš novac? Kada ga država jednom uzme očito više nije. No, je li prije toga bio vaš? Opće je mišljenje da je bio. Država uzima vaš novac i njime plaća razne stvari; neke s kojima se slažete, neke za koje niste sigurni da ste ih željeli platiti i neke koje vam je potpuno neprihvatljivo platiti.
Ako ste desno vrlo je vjerojatno da to doživljavate kao krađu vašega novca koji se troši na nešto za što vi nikada niste dali svoj pristanak. Ako ste lijevo vrlo je vjerojatno da i vi mislite da se radi o vašem novcu, ali koji je (kada se sve zbroji i oduzme) ipak korisno upotrijebljen; neka vrsta dobročinstva. No, bili vi lijevo ili desno uvijek je riječ o vašem novcu.
Taj sveprisutni osjećaj da je vaš bruto „vaš novac“ teško je poljuljati. Zapitajmo se ipak u kojem je on smislu „vaš“. Radi li se tu o legalnom ili moralnom vlasništvu? Razmotrimo li svaku od tih alternativa zasebno, odmah ćemo uočiti da je prva besmislena, a druga malo vjerojatna.
Očito je da nemata legalno pravo na „vaš bruto“, jer vas zakon obvezuje na plaćanje poreza. S druge strane, kada bi to bilo vaše moralno pravo to bi značilo da je predporezna tržišna distribucija moralna. No, malo je vjerojatno da u prihodu  upravljaća financijskim fondom, koji je više stotina puta veći od prihoda istraživača na projektu novog tretmana karcinoma, leži neki dublji moralni smisao.
Sigurno ste se pošteno naradili za vaš „bruto“, nema sumnje da je vaš doprinos općem dobru značajan, vaše sposobnosti i vaši talenti nadilaze sposobnosti i talente drugih … itd. No i drugi su se naradili i njihov je doprinos značajan, čak i oni imaju neke sposobnosti i talente, ali teško je vjerovati da tržište te moralno relevantne aspekte uzima u obzir kada odlučuje što će kome uknjižiti.
Zato obveza zakonodavca nije da respektira „bruto“ nego da ga ne respektira, pokušavajući nemoralna tržišna knjiženja uskladiti s moralom. To, naravno, nije lako jer postoje ekonomski, politički i ini realiteti koje treba uzeti u obzir. No, ključno je razlikovati pragmatični argument za porezno rasterećenje koje će npr. potaknuti investicije, od moralnoga argumenta o pravu ljudi na njihov „bruto“.
Prvi, zapravo empirijski, argument prolazi ili pada ovisno o ekonomskim i inim datostima, dok je drugi (namjerna ili nenamjerna) pojmovna zbrka koja tržišnim knjiženjima pridaje moralni značaj. Vlasništvo ne postoji mimo zakona i stvara se (između ostalog i) poreznim zakonima, a nije nešto što se tek naknadno distribuira tim zakonima.
Porezna politika nije politika distribucije onoga što građani već imaju, nego je samo jedna od politika određivanja vlasništva, iako ta činjenica veoma teško postaje psihološkom činjenicom u glavama onih kojih se tiče.
A čak i kada bi se političke rasprave s teme „koliko moje imovine država treba porezno oteti“ prebacile na temu „kako zakoni, uključujući i porezni zakon, trebaju određivati što je moje“, to ne bi dokinulo politička neslaganja, ali bi ih smjestilo u pravi kontekst. Rasprava bi se vodila o vrijednostima koje želimo ostvariti našim sustavom vlasništva – koliko težine dati suzbijanju siromaštva i jednakim šansama, koliko nemiješanju u dogovore slobodnih pojedinaca itd. Možda bi konačni rezultat i bila minimalna država koja gotovo sve prepušta tržištu, ali ne zbog nekog temeljnog (moralnog) prava na tržištem uknjiženi „bruto“.
Vaš „bruto“ nije novac koji ste zaslužili, nego novac koji vam je amoralno (ne nužno i nemoralno) tržište uknjižilo i država to knjiženje može respektirati, iz raznih praktičnih razloga, ali sigurno nema moralnih razloga da to čini. Jedini legitimni razlog ograničenja redistribucije ekonomski su realiteti (ukoliko to jesu), a to nikako nisu argumenti „našega novca“ koje država nema pravo „otimati“.
https://sikic.wordpress.com/2017/10/12/to-je-nas-novac-jeste-li-sigurni/