Evolucija ili Kreacija

Naravno! Radi se o covjeku.

Darvinizam je je pokusao finalnost i teleologiju u univerzumu zamjenuti prirodnom selekcijom. Darwinisti kao Darwinisti nisu bas posebno orjentirani na  semanticku preciznost, pa su prirodnu selekciju, koja je takodjer teleoloski pojam, nakon sto ih se na to upozorilo zamjenuli pojmom "telenomija", sto bi znacilo prividna usmjerenost ka nekom cilju. Jednostavo se sluze izmisljotinama Koje onda interpretiraju po vlastitoj ideoloskoj potrebi, sto je jasan znak i dokaz, da takvi ljudi ne rade posteno niti znanstveno.
Teleoloski dokaz Bozje egzistencije:

TELEOLOŠKI DOKAZ POSTOJANJA BOGA



Ž. Porobija, Teleološki đokazpostojanja Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105-120(1996.)









UDK: 231.11:211.22



Izvorni znanstveni članak



Primljeno: U svibnju 1996.





TELEOLOŠKI DOKAZ POSTOJANJA BOGA







Željko Porobija



Željko Porobija je diplomirao filozofiju na Sveučilištu u Beogradu i teologiju



na Adventističkom teološkom fakultetu, a sada radi kao propovjednik



u Slatini.



SAŽETAK:





Teleološki dokaz postojanja Boga





Zbog svoje povezanosti s logikom ontološki dokaz postojanja Boga ne



prodire u umove običnih slušatelja, dok teleološki dokaz, u svojim jednostavnijim



verzijama, ima mnogo veću popularnost i prihvaćenost.



Ovu popularnost on zahvaljuje svom pozivanju na poznate činjenice



iskustva i zaključivanje blisko zdravom razumu. Ovim člankom



pokušat će se s filozofske strane promotriti valjanost teleološkog dokaza



postojanja Boga, bez očekivanja da će se time sve raspre zauvijek i



okončati. Baš kao i kozmološki, teleološki dokaz poziva se na iskustvo



i razumljiv je i onima koji se ne bave filozofijom. Ovaj dokaz počiva na



činjenici uređenosti svijeta i tumačeći svijet kao umjetninu ili stroj



nužno upućuje na njegovog tvorca. Problem ovog dokaza leži prije svega



u neopravdanoj analogiji između svijeta i nekog artefakta. No iako oba



dokaza nemaju filozofsku valjanost zbog ozbiljnih logičkih i epistemoloških



propusta, njihova snaga i dalje leži u tome što se njima daje odgovor



na temeljna filozofska pitanja, koja ne možemo lako lišiti



teoloških značenja.







Osnovna ideja



Ovaj dokaz u svako doba zaslužuje da se pominje s poštovanjem. On



je najstariji, najjasniji i običnome ljudskom umu najprimjereniji. On



potiče proučavanje prirode, kao što i sam od toga proučavanja ima svoj







opstanak, dobivajući na taj način uvijek novu snagu.1





Ovo su riječi najvećeg kritičara teističkih dokaza, Immanuela



Kanta. Teleološki (ili kod Kanta fiziko teološki) najpopularniji



je od svih teističkih dokaza i jedini koji se rado koristi i s



propovjedaonica. On je duboko filozofičan, ali se svojom uvjerljivošću



nameće i onima koji se u filozofiju ne razumiju.



1 Kant, Kritika čistoga uma, str. 285.









105

Ž. Porobija, Teleološki dokazpostojanja Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

Teleološki dokaz postavlja pitanje koje je odmah iza onog

postavljenog kozmološkim dokazom: nije pitanje zašto svijet

uopće postoji, nego zašto postoji tako uređen svijet. Kretanje nebeskih

tijela, smjena godišnjih doba, ustroj našega tijela i mnoge

druge činjenice prirodnog svijeta pokazuju da je univerzum vrlo

precizno uređen. Pitagora je prvi univerzum nazvao kozmosom,

zbog reda koji vlada njime. Stoga je sasvim legitimno upitati:

zašto je svijet kozmos, a ne kaosi

Pobornici teleološkog dokaza misle kako svijet nije mogao

biti tako svrhovitim (telos znači svrha), lijepim i preciznim da ga

nije takvim načinilo umno biće, Umjetnik nad umjetnicima i kozmički

Mehaničar. A to bi jamačno imao biti Bog.

Povijest i formulacija teleološkog dokaza

Platon

Iako ideju o uređenosti svijeta nalazimo još kod Pitagore,

Platon je izgleda bio prvi koji je ovu činjenicu pretočio u dokaz

postojanja Boga. U dijalogu Zakoni, Platon, kroz usta Kleinija,

govori kako je sasvim lako dokazati da bogovi (zamijetimo

množinu!) postoje: "Prije svega to dokazuje zemlja, i Sunce, i zvijezde

i cjelokupni svemir, zatim ovako lijepo raspoređena godišnja

doba s podjelom na godine i mjesece.”2

Platon je svoju teleologiju znatno viš razvio u poznom dijalogu

Timaj, u kojemu drži kako je Bog (jednina!) postupno preveo

svijet iz kaosa u kozmos:

Jer Bog, želeći da sve bude dobro i da, koliko god je moguće, ništa

ne bude loše, uze sve što je bilo vidljivo a nije se nalazilo u stanju mirovanja,

nego se kretalo bez sklada i reda, i prevede ga iz nereda u red,

smatrajući red u svakom pogledu boljim od nereda.

Platon zatim pruža brojna teleološka objašnjenja pojava u

prirodi, osobito za dijelove ljudskoga tijela, koja katkad djeluju

čudnovato,4 ali koja imaju cilj da ukažu na božansku ulogu u

ustanovljenju njihove svršnosti.

2 Platon, Zakoni, 885E-886A

3 Platon, Timaj, 30a

4 Na primjer, ulogu crijeva on objašnjava na sljedeći način: "Namotali su u krug

prevoje crijeva da ne bi, uslijed prebrzog prolaženja hrane kroz njih, tijelo bilo

primorano ponovno tražiti drugu hranu, pa bi tako uslijed nezasite proždrljivosti sav

ljudski rod ostao na krsgu lišen filozofije...” (Ibid, 73b)

106

Ž. Porobija, Teleološki dokazpostojanja Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

Time je Platon postao tvorac teleološkog dokaza u povij esti

filozofije, premda je jasno kako se Platonova koncepcija Boga koji

uređuje postojeći kaos razlikuje od kršćanskog Boga koji stvara

ex nihilo.

Tomin teleološki dokaz

Kod Tome teleološki dokaz jest peti put dokazivanja Boljeg

postojanja:

Polazište petog puta je svrhovitost u svijetu. Vidimo, naime, da

neka bića kojima nedostaje spoznajna moć, to jest prirodna tijela,

djeluju svrhovito, što se pokazuje u tome da svagda ili vrlo često na isti

način izvode svoje radnje da bi polučila najbolji učinak. Iz toga vidimo

da svoj cilj postižu namjerno, a ne slučajno. Ali bića kojima nedostaje

spoznajna moć teže prema određenom cilju samo ako ih je tamo usmjerilo

neko spoznajom obdareno umno biće, kao što strijelac usmjeruje

strelicu. Prema tome, postoji neko umno biće koje sva bića

prirodnog svijeta usmjeruje prema određenoj svrsi. To biće nazivamo

Bogom.5

Toma zastaje pred činjenicom da nesvjesna bića, kao što su

Sunce i Mjesec, kao i prirodni živi svijet, djeluju tako da uvijek

postižu najbolji učinak. Proučavanje prirodnog svijeta jasno nam

otkriva da bi samo male promjene u položaju nebeskih tijela ili

u ponašanju životinja uzrokovale katastrofu. Kako je moguće da

sve u svijetu djeluje tako precizno? Kad bismo vidjeli strelicu

koja letik središtu mete, jedini racionalni odgovor na pitanje kako

je to moguće bio bi da juje tamo usmjerio neki strijelac, jer strelica

ne može sama od sebe pogoditi cilj. Isto tako, nemoguće je da bi

i nesvjesna prirodna tijela tako točno pogađala svoju svrhu da ih

tamo nye usmjerio kozmički Strijelac, odnosno Bog.

Immanuel Kant

Iako je postao poznat po svom kritičkom preispitivanju racionalnih

dokaza Božje egzistencije u svojoj prijekritičkoj fazi filozofiranja,

Kant je bio zagovornikom teleološkog dokaza. U svojoj

čuvenoj Teoriji neba, u kojoj je izložio svoju tezu o nastanku

Sunčevog sustava (tkz. Kant-Laplaceova teorija), piše:

Ne može se gledati svjetsku zgradu, da se ne upozna najizvorniji

poredak u njezinu uređenjui sigurna obilježja Božje ruke u savršenosti

njezinih odnosa. Um, pošto je toliko mnogo ljepote, toliko mnogo

izvrsnosti prosudio i divio se, srdi se s pravom zbog smione ludosti koja

5 Toma, str. 174.

107

Ž. Porobija, Teleološki dokazpostojarua Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105-120 (1996.)

se smije usuditi da to sve pripiše udesu i sretnom slučaju. Mora daje

najviša mudrost napravila projekt i izvela ga beskonačnom moći, inače

bi bilo nemoguće sresti tolike mnoge nakane koje se spajaju u jednoj

svrsi, u ustrojstvu svjetske zgrade.

NoKantne želi negirati mehaničke zakone, te pod utjecajem

Leibniza iNewtona teleološki objašnjava upravo same mehaničke

zakone koji konstituiraju univerzum.7 Dakle za razliku od Tome,

Kant neće reći daje kretanje prirodnih tijela svrhovito, nego da

su zakoni po kojima se to kretanje odvija svrhoviti. Ovakvim je

rezoniranjem još Leibniz negirao okazionalističku hipotezu prema

kojoj Bog neprestano intervenira u prirodi, kako bi ona zakonito

i uspješno djelovala.8

I Leibniz i Kant time žele reći kako se ne mora svaki događaj

u prirodi tumačiti neposrednim Božjim uplitanjem, ali da se opći

prirodni zakoni ne mogu protumačiti bez pozivanja na božansko

uređenje.

VVilliam Paley

Najpopularniju verziju najpopularnijeg dokaza dao je britanski

svećenik Paley u svom djelu Natural Theology iz 1802.9

Pretpostavimo da dok šetam pustim mjestom, rezonira Pale^

naiđemo na stijenu kako leži na zemlji.10 Mogu se zapitati

kako je ona nastala i sasvim je ispravno objasniti je djelovanjem

prirodnih sila poput vjetra, kiše, topline i lave. Ali, recimo da sada

naiđemo na sat.11 Mogu li i njegov nastanak obj asniti djelovanj em

prirodnih sila? Sat se sastoji od složenog aranžmana kotačića,

zupčanika, opruga i drugog, koji svi djeluju zajedno tako da omogućuju

točno mjerenje vremena. Bilo bi potpuno nezadovoljavajuće

kad bismo nastanak sata objasnili slučajnim djelovanjem

poput kiše ili vjetra i primorani smo postulirati jedan inteligentni

um, koji je odgovoran za ovaj fenomen. Taj naš zaključak neće biti

oslabljen ukoliko nikada prije nismo vidjeli sat i ne znamo iz ne6

Kant, Opća povijest prirode i teorija neba ili pokušaj o ustrojstvu i mehaničkom

postanku cijele svjetske zgrade raspravljena po Neuitonovim principima, preveo Mile

Babić (Sarajevo: Svjetlost, 1989), str. 139.

7 Ibid, str. 142.

8 Opširnije o Leibnizovoj kritici okazionalizma vidi u Leibniz, Izabrani filozofski

spisi, str. 215-216.

9 Puni naslov izvornika je Natural Theology: or Evidences ofthe Existence and

Attributes ofthe Deity Collector from the Appearances of Nature.

10 Hick, str. 23.

11 Ibid, str. 24.

108

Ž.Porobya, Teleološki dokaz postojanja Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105-120(1996.)

posrednog opažaj a kako je on proizvod ljudske inteligencije. Isto

tako, naše zaključivanje s ure na urara neće biti oslabljeno ukoliko

primijetimo da mehanizam ne radi uvijek savršeno, niti ukoliko

ima dijelova stroja čiju ulogu nismo sposobni razumjeti.

Paley zatim izražava uvjerenje da je i ovaj svijet isto tako

složen mehanizam i isto tako manifestirano dizajniran kao i sat.

Primjere božanskog uređenja on nalazi u instinktu životinja i karakteristikama

koje im omogućuju opstanak.12

Paleyev zaključak o stvorenosti svijeta na osnovu njegovog

kompliciranog mehanizma koji je analogan satnom, postao je locus

communis mnogobrojnih djela i govora naravne teologije, namijenjene

široj publici.

Logička struktura teleološkog dokaza

Teleološki dokaz možemo izraziti silogizmom koji nalazimo

i kod Ricea:

Sve što je dizajnirano, ima dizajnera

Sviiet ie dizajniran

Svijet ima dizajnera, a to je Bog13 '

Namjesto dizajna i dizajnera, možemo govoriti o umjetničkom

djelu i umjetniku, ili o mehanizmu i mehaničaru, što ne

mijenja bit dokaza.

Prvi iskaz je analitički i aprioran, te ne može biti doveden

u sumnju. Drugi iskaz bi trebao biti iskustvena potvrda o supsumciji

svijeta pod pojam dizajniranih stvari. Ukoliko bi se taj

iskaz prihvatio, ondaje nužno zaključiti na dizajnera svijeta. Izvjesno

je da je on nervus probandi i da se dokaz ne bi mogao obesnažiti

bez napada na ovu premisu. On može biti prikazan i kao

konkluzjja premisa Sat je dizajniran i Svijet je mehanizam poput

sata. Svijet će branitelje dokaza podsjetiti na sat zbog svrhovitosti

dijelova. Ovaj iskaz tvrdi analogiju između sata i svijeta, te time

tvrdnja Svijet je dizajniran postaje konkluzijom analoškog zaključka,

čija je istinitost, po naravi analoškog zaključivanja, onda

samo vjerojatna. Time i cjelokupni dokaz dobiva oblik vjerojatnog

dokaza. Dakako da će mnogo toga ovisiti o prihvatljivosti ove analogije.

,T

12 Ibid.

13 Rice, Reason & Faith, str. 139.

109

Ž. Porobija, Teleološki dokazpostojai\ja Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

Zaključak, vidjeli smo, nužno slijedi, a identificiranje Boga

s kozmičkim Umjetnikom i Mehaničarem djeluje prima facie uvjerljivo.

Dokaz nam ne d^je Boga kojega nam prikazuje Biblija,

ali mu i ne proturječi, nego ga prikazuje s gledišta Boljeg smisla

za stvaranje lijepog i korisnog.

Kritika teleološkog dokaza

Paley je, svjesno je to istaknuto, svoju knjigu napisao 1802.

Nažalost, on očito nije pročitao kritiku teleološkog dokaza

sadržanu u djelu Dialogues Concerning Natural Religion, što ga

je napisao David Hume, a posmrtno je objavljeno još 1779. godine.

14 Uz Humeove opaske, argumenti Immanuela Kanta, također

objavljeni prije Paleyeve knjige, te neke potonje analize, dale su

za povod mnogobrojnim kritičarima da ne priznaju valjanost teleološkom

argumentu. Točke udara bile su druga premisa i zaključak.

Dizajniranost svijeta

Osnovni je problem s ovom tezom njezina ovisnost o analogiji.

Rekli smo da to cjelokupni zaključak čini Vjerojatnim, ali se

sada trebamo upitati koliko je on doista vjerojatan. Da bijedna

analogija bila uspješna, predmeti u kojima se ona traži moraju

biti što je moguće sličniji jedan drugome. Ako vidimo da neka

ljudska bića imaju krvotok, primjećuje Hume, onda je prilično

vjerojatna analogija po kojoj zaključujemo da i drugi ljudi imaju

krvotok. Ako po analogiji s Jjudima zaključujemo da i životinje

moraju imati krvotok, onda je to već slabija analogija, jer je manja

sličnost između ljudi i npr. riba. Aako bih svoj analogni zaključak

protegnuo i na biljke, onda bih ga učinio prilično klimavim.15

Kakva je sličnost između univerzuma i sata? Cesto se govori da

kao što kuća ima graditelja, tako i univerzum mora imati graditelja,

ali se pritom previđa da kuća i univerzum nisu isto.

14 Hick, str. 25. Humeova verzija teleološkog dokaza o kojoj raspravlja

zapanjujuće je slična potonjoj Paleyevoj. Hume govori o svijetu koji je poput složenog

stroja, koji se sastoji od mnoštva drugih strojeva, a ovi opet od mnoštva dijelova.

Brižljiva prilagođenost dijelova jednih drugima i njihovom zajedničkom cilju

podsjećaju na ljudske izume. Stoga se po analogiji zaključuje da i svijet mora biti

nečijim dizajnom. Vidi Hume, "The teleological argument", u The Problems of

Philosophy, str. 31.

15 Ibid, str. 32.

110

Ž. Porobija, Teleološki dokaz postojanja Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

Drugi prigovor koji ruši valjanost analogije između univerzuma

i sata jest da se time zaključuje s dijelova na cjelinu. Zanemarimo

sad epistemološku neobrazloženost pojma svijeta, nego

se upitajmo, zajedno s Humeom, može li se iz evidentne stvorenosti

nekih dijelova univerzuma pravovaljano zaključiti na stvorenost

cijelog svijeta?

Treće pitanje jest na osnovu čega znamo daje svijet umjetničko

cijelo. Hume će kategorički i s pravom tvrditi kako smo jedino

na osnovi iskustva spoznali daje sat napravljen.16 Iako je

točna Paleyeva opaska daje moguće prvi put vidjeti sat i shvatiti

kako je on artefakt, ipak je nužno napomenuti kako je to moguće

tek na osnovu iskustva nekog drugog artefakta. No jesmo li vidjeli

u iskustvu daje svijet nastao?17 Budući da takvog iskustva nema,

moramo se vratiti analogiji. Ali, kao što primjećuje Rice, nemamo

na raspolaganju više univerzuma, od kojih bi neki bili stvoreni,

a neki ne, te nemamo na osnovu čega praviti valjanu usporedbu.18

Ako se već htjela praviti analogija svijeta s nečim, onda nije

obrazloženo zašto svijet nije uspoređen s nekim živim organizmom,

za koji bi tek trebalo dokazati daje artefakt, a time i stvoren.

19 Kad svijet proglasimo dizajnom, onda smo time već

pretpostavili daje stvoren:

Ako tvrdimo da opažamo svrhu u nekom predmetu, mi već pretpostavljamo

svjesno stvaralaštvo, a zaključivati ex gubernatione rerum

na postojanje Upravitelja je, strogo govoreći, isto što i vraćati

pitanje: pronaći svrhu znači pronaći tvorca koji prethodi svakom zaključivanju.

20

Čim smo za svijet rekli daje umjetnina, odmah smo rekli i

daje stvoren, a time i da postoji Tvorac. U tome se jasno pokazuje

da druga premisa teleološkog dokaza zapravo nije iskustvena:

ona je apriorna definicija svijeta, kojom se već pretpostavlja ono

što se tek ima dokazati - da je svijet sat ili da su prirodna tijela

strelice koje je odapeo kozmički Strijelac.

Ovi prigovori jasno pokazuju kako ne postoji opravdanje za

tvrdnju da je svijet dizajniran. Kada dakle eminentni hrvatski

isusovački teolog Rudolf Brajičić kaže da je svijet nešto što je

16 Hume, str. 32.

17 Ibid, str. 35.

18 Rice, Reason & Faith, str. 140.

19 Ibid, str. 141.

20 Kolakovski, str. 93.

111

Ž.Porobija, Teleološki dokazpostoja-niaBoga-BibUjskipogledi, 4 (2), 105-120 (1996.)

nastalo od drugog, zato što je ostvarenje jedne ideje koja prethodi

njegovu nastanku, 21onda problem nastaje upravo kod ove tvrdnje

- da je svijet ostvarenje nekog plana. Tek kada se to dokaže, teleološkom

dokazu se može priznati izvjesna prihvatljivost. Ali i

tada će on, kao što ćemo prikazati, biti bremenit priličnim

teškoćama.

Alternativno objašnjenje

Teleološki dokaz crpi svoju snagu iz činjenice da primjećujemo

kako mnoge stvari u prirodi doista ispunj avaju izvjesnu svrhu.

I suvremeni znanstvenik govorit će kako ova ili ona stvar služi

ovom ili onom cilju:

Kad vodeni konj razjapi svoje ralje, ukazu se dva uvis izbočena i

zastrašujuća zuba. Kad ralje opet zatvori, veliki očnjaci nestajuunutar

dvaju nabora u gornjoj čeljusti a preostaju samo usta udešena za

mljevenje hrane sa dva zdepasta prema van ispružena sjekutića.

Upravo se u ovom potonjem izgledu očituje prava priroda vodenkonja

a oni opasni očnjaci treba samo da preplaše neprijatelje. U zbilji je ta

životinja bezazleni biljojed i u tu svrhu su joj potrebni sjekutići i

mnoštvo plosnatih zuba za mljevenje, smještenih u dnu velikih ralja.22

Vidimo kako će biolog bez imalo kompleksa govoriti o tome

da postoji svrha u prirodnom svijetu, ali njegova teleološka

objašnjenja neće imati teističke implikacije. Jer, on će se ubrzo

upitati: "Kako sve to priroda udešava?”23 Mož djelovati čdno

da netko govori o svrsi a da ne govori o nekoj osobi koja je te svrhe

postavila u prirodu. No to je alternativno objašjenje svrhovitosti

u prirodi, koje je osnovom evolucionističog svjetonazora.

Aristotel je smatrao da pripisivanje ciljeva zbivanjima u

prirodi ne obavezuje na njihovo povezivanje s namjerama i po21

Brajičićev dokaz zapravo je mješavina kozmološkog i teleološkog. Dokazivanje

se razvija u dvije etape: prvo se dokazuje kako mora postojati biće o sebi (a se), a zatim

da to biće nije naš materijalni svemir. Prvu etapu Brajičić prelazi pozivanjem na pojam

Apsoluta, koji će priznati mnogi (spekulativni) filozofi. Da bi dokazao i drugu tvrdnju,

Brajičić pokušava dokazati kako je svijet nešto, odnosno ostvarenje neke zamisli.

Zatim se poziva i na znanstvenike, koji, prema Brajičiću, uopće i ne sumnjaju da je

svij et ostvarenje nekog misaonog modela, nego samo kane utvrditi o kojemu se modelu

radi. Svijet dakle ne može biti plod materije, jer ona ne bi mogla planirati svijet. Ovaj

je dokaz vrlo originalan zbog svoje sinteze kozmološkog i teleološkog dokaza, ali je

naslijedioi sve njihove slabosti, kao što su pretpostavka nužnog bića, koje je na početku

svega, i pretpostavke o dizajniranosti svijeta. 0 detaljima ovog dokaza vidi Brajičić,

Opravdanje čistoga uma, str. 117-121.

22 Tili Brahe, Biologija, prevela Dragica Majer (Zagreb: Mladost, 1975), str. 47.

(kurziv moj)

23 Ibid, str. 48.

112

Ž. Porobija, Teleološki đokazpostojanja Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

stupcima Platonovog boga.24 Aristotel je branio tezu o univerzalnoj

finalnosti svijeta, odnosno da priroda ne čini ništa bez razloga.

25 Ako po prirodi neko A treba vršiti funkciju F, onda će je ono

i vršiti, na taj način što će nužno steći sve one osobine koje su za

to potrebne; s druge strane, ukoliko A ne može posjedovati ove

osobine, onda F nikada neće biti njegova svrha.26

Izgleda da je Aristotel prvi evropski filozof koji nije sumnjao ni u

postojanje Boga, ni u sveprisutnost svrsi shodnosti u fizičkom svijetu,

a koji istodobno nije u toj svrsi shodno sti vidio realizaciju božanskog

plana, te samim tim ni argument na koji bi se mogli pozvati prilikom

dokazivanja teze o postojanju Boga.27

Tako je Aristotel prvi promicao tezu o nenamjernoj svrsishodnosti

koja svoj uzrok nema u božanskoj promisli. Ovaj pojam

jest temeljni za razumijevanje evolucionističke filozofije.

Spinoza je aristotelovsku nenamjernu svrsishodnost reinterpretirao

kao djelovanje iz nužnosti. Priroda nema nikakve

svrhe i sve finalne uzroke Spinoza drži ljudskim izmišljotinama.

Sve u prirodi proizlazi po vječnoj nužnosti i najvišem savršenstvu.”

28

Hume neć negirati da se univerzum pojavljuje kao dizajniran;

naprotiv, on istič kako ne bi mogao postojati univerzum

u kojemu su dijelovi prilagođni jedan drugom do izvjesnog stupnja.

Zapravo, Hume tvrdi kako univerzum per definitionem jest

uređen. Ali se on pita može li se ova prilagođenost objasniti nečim

drugim, a ne svjesnim planiranjem. Hume predlaže epikurejsku

hipotezu, prema kojoj se univerzum sastoji od konačnog broja

čestica ili atoma koji se nalaze u kaotičnom, besciljnom kretanju.

U neograničenom vremenskom periodu oni prolaze kroz svaku

moguću kombinaciju. Ako jedna od ovih kombinacija konstituira

stabilan poredak, ovaj se poredak realizira, te je tako nastao i

svijet u kojemu mi sad živimo.29

Ideja slučajnih kombinacija koje mogu donijeti stabilne sustave,

ili probabilizam, osnovom je svih evolucionističkih sustava,

a potječe barem od vremena predsokratovskog filozofa Empedo-

24 Pražić, Priroda i teleologija, str. 58.

25 Ibid, str. 70.

26 Ibid, str. 71.

27 Ibid., str. 138.

28 Spinoza, Etika, str. 40.

29 Hick, str. 25.

113

Ž.Porobija, Teleološki dokaz postojanja Boga-Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

kla.30 Probabilizam može djelovati mnogima nezadovoljavajuće,

jer se njima podržava vjera u ekstremno rijetke kombinacije. No

nema ničeg nelogičnog u vjerovanju da su se upravo te rijetke

kombinacije i ostvarile:

I tako, neki hipotetički um koji živi u drugom svijetu mogao bi sasvim

razumno odbiti da se kladi na mogućnost postojanja ljudske rase

u Sunčevom sustavu. On bi, na kraju, bez sumnje izgubio, zato što se

dogodilo da mi postojimo; i pored toga njegovo bi odbijanje bilo

savršeno racionalno.31

Dakle koliko god statistika bila na našoj strani, činjenice

mogu biti protiv nas. Teističko objašnjenje svrhovitosti nije jedino

moguće objašnjenje i stoga se svrhovitost svijeta ne može uzeti

konačnim dokazom postojanja Boga. Štoviše, ukoliko pretpostavimo

daje svrhovitost svijeta nešto izvana unijeto u njega, onda

tvrdimo, prema Kantovoj analizi, kako je svaka svršnost u prirodi

potpuno slučajna i daje napokon i svijet posve slučajan. A time

se teleološki argument svodi na kozmologijski, a ovaj pak na ontološki.

32

Dizajner svijeta ,

I kad bi se pristaša teleološkog dokaza uspio obraniti od

svih dosadašnjih prigovora, ostalo bi veliko pitanje čije se postojanje

dokazuje. Kršćani koji oduševljeno govore o teleološkom dokazu

zaboravljaju kako on potječe iz poganskog misaonog

podneblja i da Platon nije imao na umu dokazivati Boga Abrahamovog,

nego božanstvo njegovog filozofskog sustava, demijurga

(zanatliju) koji preuređuje a ne stvara svijet. Kantovim riječima

rečeno:

Dakle taj bi dokaz u najboljem slučaju mogao dokazati nekoga graditelja

svijeta, koji bi, zbog prikladnosti građe koju obrađuje, uvijek bio

veoma ograničen, ali ne stvoritelja svijeta čijoj je ideji sve podvrgnuto,

a to ni izdaleka nije dostatno za veliku namjeru koju imamo pred sobom,

naime da dokažemo neko svedostatno biće.33

30 Empedoklo je tvrdio da su prvo nastali udovi živih bića, koji su se zatim

nasumice spajali: Ona su se živa bića, kod kojih se sve oblikovalo upravo tako kao da

se to zbivalo svrhovito održala zbog toga što su se slučajno sastavila na prikladan

način; ona pak koja se tako ne oblikovaše, nestadoše... (Diels, Fragmenti, sv.I str. 297).

31 Kolakovski, str. 94.

32 Kant, Kritika čistoga uma, str. 287.

33 Kant, Kritika čistoga uma, str. 286.

114

Ž. Porobija, Teleološki dokazpostojaroa Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

Hume je osobito oštro kritizirao zaključak teleološkog dokaza

kojim se pokušava utemeljiti vjerovanje u kršćanskog Boga.

Tri točke o kojima ovisi ovakav zaključak Hume dovodi u pitanje:

1. Ne može se dokazati daje Bog samo jedan.34 Vidjeli smo

kako Platon naizmjenično govori o bogu i o bogovima. Napokon,

ako se već držimo analogije s kućom ili sa satom, onda se lako

može pretpostaviti kako je i ovaj univerzum, poput kuće ili sata,

djelo nekoliko majstora.

2. Nije plauzibilno na osnovu teleološkog dokaza tvrditi da

je Bog svemoćan. Možda je svijet napravljen, primjećuje Hume,

tek nakon više neuspjelih pokušaja.35 Platonov bog nije označen

kao svemoćan i uopće nije nužno pretpostaviti svemoćnog Boga

da bi se objasnila uređenost svemira.

3. Hume napokon postavlja pitanje zašto pobornici teleološkog

dokaza nisu dosljedni u svojoj analogiji s izgradnjom kuće

i ne počnu dizajnera zamišljati u svemu sličnog čovjeku, dakle s

ljudskim tijelom i slično?36

Ukratko rečeno, ako bi teleološki dokaz i važio, njime ne bi

bio dokazan Bog Isusa Krista:

Pa čak i kad bi postojao intelektualno legitiman put od znanstvene

slike svijeta do Velikog Račundžije, ovaj nipošto ne bi bio Bog kršćanske

vjere (niti bilo koje religiozne vjere), blagonakloni zaštitnik koji se

brine za sve nas i za svakog od nas napose. On bi prije bio nalik nekom

džinovskom računaru, koji možda i radi krajnje precizno, ali ipak

ostaje potpuno ravnodušnim prema ljudskoj sudbini.37

Bog teleološkog dokaza nije živi Bog kojemu se može prepustiti

s punim povjerenjem. Razlog tome, između ostalog, leži i u

činjenici što tvorac teleološkog dokaza nije ni imao takvu nakanu.

Argument iz postojanja zla

Još jedan argument koji se ističe protiv teleološkog dokaza,

mogao bi se nazvati i negativnim teleološkim dokazom. U povij est

racionalne teologije ušao je pod nazivom argumenta iz zla, a nakana

mu nije samo da pobije teleološki dokaz nego i teizam uopće.

Argument počiva na iskustvenom zamjećivanju postojanja zla u

svijetu, što se onda pokušava pokazati kontradiktornim postojan34

Hume, 'The teleological argument”, str. 37.

35 Ibid.

36 Ibid.

37 Kolakovski, str. 97.

115

ju savršeno dobrog i savršeno moćnog Boga. Ili, kako je taj problem

sažeto iznio Hume:

Je li on voljan spriječiti zlo, ali ne može? Onda je on nemoćan. Je li

može, ali nije voljan? Onda je zao. Je li on i moćan i voljan? Otkuda onda

zlo?3®

Ovakvo je pitanje postavljeno i prije Humea,39 a u novije

vrijeme pokreću ga primjerice H. J. Mc Closkey i J. L. Mackie.40

Oni žele pokazati kako je kršćanstvo i uopće svako vjerovanje u

svemoćnog i dobrog Boga iracionalno, jer joj proturječi očita činjenica

postojanja zla. Teološko objašnjenje postojanja zla u svijetu

ispunjava obimne knjige, a ovdje će se zadržati samo na glavnim

obrisima obrane kršćanskog shvaćanja Boga.

Prvo je nužno eksplicirati skup osnovnih teističkih tvrdnji,

u kojima će ateist tražiti proturječje. Ovaj skup sastoji se od šest

tvrdnji:

1. Bog postoji.

2. Bog je svemoćan.

3. Bog je sveznajuć.

4. Bog je savršeno dobar. '

5. Bog je stvorio svyet, i:

6. Svijet sadrži zlo.41

Da bi ovaj skup teističkih iskaza bio pokazan proturječnim,

u njemu se moraju naći dvije tvrdnje koje bi ekplicitno proturječile

jedna drugoj, poput Bog je svemoćan i Bog nije svemoćan. Alije

očito da takvog proturječja nema.42

Drugi je korak ono što Plantinga naziva "obranom iz slobode

volje” (free-will defense), kojom se pokušava dokazati kako ovih

šest tvrdnji može biti usuglašeno, odnosno da je moguće i postoŽ.

Porob^a, Teleološki dokazpostojanja Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

38 David Hume, "The Argument from Evil”, u The Problems ofPhilosophy, str. 42.

39 Neki će predoblik argumenta iz zla naći još kod helenističkog filozofa Epikura.

Vidi Alvin Plantinga, "God, Evil, and the Metaphysics of Freedom", u The Problems of

Philosophy, str. 58; i Hume, "The Argument from Evil", str. 42. Ostaje, međutim,

nejasnim na koji to Epikurov argument oni misle. Epikur se u Poslanici Menoiku

protivi ideji koju puk ima o bogovima kako oni kažnjavaju dobro, a nagrađuju zlo, jer

Epikur smatra bogove blaženim i nezainteresiranim za svijet Teško je ovdje pronaći

neku makar primisao argumenta iz zla. Vidi Diogen Laertije, Životi i mišljenja velikih

filozofa, treće izdanje, preveo Albin Vilhar (Beograd: Beogradski izdavačko-grafički

zavod, 1985), str. 370.

40 Plantinga, str. 50.

41 Nash, str. 181.

42 Ibid, str. 181-182.

116

Ž. Porobija, Teleološki dokazpostojarya Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

janje svemoćnog, sveznajućeg i savršeno dobrog Boga i postojanje

zla.43 Ono što čini Plantinga nije teodiceja, kojom se objašnjavaju

razlozi zbog kojih je Bog dozvolio zlo, odnosno kojom se želi pokazati

da se zlo moralo dogoditi; Plantinga se opredjeljuje za obranu

kojom se dokazuje kako se zlo moglo dogoditi, odnosno da u

pojavi zla nema ničeg što izravno proturječi postojanju Boga.44

Od vremena Leibniza, jasno je da nerv cjelokupnog dokazivanja

leži u tvrdnji "Bog je svemoćan". Svi će se kršćani složiti

oko ove tvrdnje, ali će malo njih moći ispravno objasniti što ona

zapravo znači. Neki će, kao što smo vidjeli u Pražićevom negativnom

ontološkom dokazu, misliti kako svemoć uključuje i Božju

sposobnost da čini ono što proturječi logici. Takvu su predodžbu

o Bogu imali neki nominalisti: prema njihovom shvaćanju, Bog

je jednostavno odlučio da vrijede logički, matematički i etički zakoni.

Da je On htio, dvostruka negacija ne bi značila afirmaciju,

dva i dva bi bilo sedam, a krađa bi bila nešto pohvalno.45 No takav

dekretalizam zasigurno služi kao argument onima koji Boga

optužuju za nepravednost, jer je Bog onda mogao učiniti da nema

zla - mogao je zlo elegantno proglasiti dobrim. "No, očito je da Bog

ne može učiniti da se takvo nešto ostvari, jer postavka kojom se

nešto tvrdi nijekanjem ruši samu sebe”,46 zaključk je Tomin kojega

se treba pridržvati.

Iz ovoga je jasno kako Bog mož učniti samo ono šo je

logiči moguć. Plantinga se zatim pita, a to pitanje čni sržnjegove

obrane, mož li Bog učniti sve što je logički moguće.47 Ovdje

se uvodi pojam slobodne volje i pod ovom se pretpostavkom dokazuje

kako je moguće i daje Bog onakav kakvim ga zamišljaju

kršćani i da zlo, unatoč tome, postoji. Jer, bića su se svojom slobodnom

voljom opredijelila za zlo:

U stvaranju takvih bića bio je, međutim, uključen rizik jer sloboda

da se prihvati Božja ljubav ujedno je i sloboda da se ona odbije. I ovo

43 Plantinga, str. 50.

44 Nash, str. 188.

45 Kolakovski, str. 46.

46 Toma, str. 102.

47 Zapamtimo da Plantingi nije stalo dokazati kako slobodne volje doista ima, jer

bi to njegovu argumentaciju produžilo u nedogled. On želi jedino pokazati kako se pod

pretpostavkom slobodne volje može učiniti konzistentnim skup teističkih tvrdnji. Ako

se sjetimo naših zdravorazumskih standarda kojima mjerimo dokaze, onda je

bjelodano kako Plantingina pretpostavka o slobodnoj volji kod čovjeka ima znatnog

opravdanja.

117

Ž. Porobija, Teleološki dokazpostojarua Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

je, na žalost, ono što su stvorenja i učinila. Bez ikakve Božje krivnje,

ona su zlorabila svoju slobodu kako bi se pobunila protiv Božje vladavine

i tako se zlo uvuklo u univerzum.48

Plantinga jedino želi pokazati kako je dopustivo reći da je

Bog svemoćan, a da opet postoje neke situacije koje su logički

moguće, ali ih Bog nije prouzročio. Jer, ukoliko smo mi doista

slobodni, onda (djelomice i do nas stoji što će se dogoditi.49

Filozofski gledano, problem postojanja zla se tu ne iscrpljuje,

jer bi netko mogao izjaviti kako je možda i moguće da pored

Boga postoji i zlo, ali da nije opravdano što zla ima toliko mnogo.

Problem zla uvijek predstavlja izazov na individualnom planu,

zato što će zlo i onima koji razumiju sve komplicirane teističke

argumente predstavljati u realnoj situaciji snažnu osobnu

kušnju.50 Nama je na ovome mjestu zadaćom bilo jedino pokazati

kako se postojanje zla ne može učiniti filozofskim dokazom protiv

Boga.

Zaključak

Prije no što donesemo konačni zaključak o vrijednosti i va-

Ijanosti teleološkog dokaza, trebalo bi ukratko raspraviti pitanje

od važnosti za kršćane, a tiče se eventualne biblijske potkrijepljenosti

teleološkog dokaza. Naučava li Biblija njegovu ispravnost?

Biblija o teleološkom dokazu

Tekst u Bibliji, koji navodno podupire teleološki dokaz nalazimo

u Novome zavjetu:

Jer, što se o Bogumože spoznati, očito imje: Bogim očitova. Uistinu,

ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od

stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi, tako te nemaju isprike.51

Bilo bi prehrabro u ovom tekstu naći neku ideju dokazivanja

Boga kroz prirodu; radije bi se ovdje govorilo o Boljem otkrivanju

kroz prirodu.52 Priroda ne može dati dokaze skeptiku, ali može

pružiti potvrde vjerniku.

48 Rice, Reason & Faith, str. 144.

49 Nash, str. 192; Plantinga, str. 54. I ovdje se uvodi dodatna pretpostavka o

mogućnosti postojanja opće moralne nesavršenosti, zbog koje svako ljudsko biće u

određenom kompleksu uvjeta čini nešto zlo.

50 Rice, Reason & Faith, str. 145.

51 Rim 1,19-20. (Duda-Fućak)

52 Tako i Rice govori o Pavlovim riječima u okviru teme o općem otkrivenju. Vidi

Rice, Reason & Faith, str. 106.

118

Ž. Porobija, Teleološki dokaz postojanja Boga -Biblijski pogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

Sigurno je da priroda može svakome pružiti izvjesne pouke

koje su bitne za njegov odnos prema Bogu: "U svijetu možemo

vidjeti Boga. Pavlov je argument - i on je potpuno valjan - da ako

pogledamo na svijet patnja slijedi grijeh”, kaže Barclay u svom

poznatom komentaru.53 Osnovna je misao tekstova da svaki grijeh

nužno dovodi do propasti i da se nitko ne može pozvati na

nepoznavanje Boga. Tako se iz riječi apostola Pavla ne može očitati

nikakav pokušaj racionalnog dokazivanja Boga.

Vrijednost i valjanost teleološkog dokaza

Nakon temeljito provedene raščlambe očito je kako se ne

može doći do postojanja Boga, osobito ne kršćanskog Boga, putem

teleološkog dokaza. Pa ipak, ne znači da taj dokaz nema više nikakve

vrijednosti.

Ono što će sigurno ostati od tog dokaza jest snaga pitanja

koje on pokreće i evidentnost fantastičnog poretka stvari u svijetu,

što se ne smije nikada zanemariti. Uvijek će to biti zagonetkom

i uvijek će teizam imati svoje mjesto kada se bude tražio odgovor.

Sličan smo zaključak donijeli i o kozmološkom dokazu, ali

teleološki dokaz ima možda još veću vrijednost ukoliko se shvati

kao odgovor na pitanje uređenosti svijeta koji može biti prihvatljivijim

od alternativnog, evolucionističkog. Kad se um nađe pred

alternativom: ili Bog ili evolucija, onda teističko interpretiranje

svrhovitosti u svijetu dobiva snagu rušenjem suprotne mogućnosti.

I u toj širokoj raspravi uz filozofe i teologe uključeni su u svom

djelokrugu i znanstvenici. Jer, evolucionistička koncepcija

slučajno ostvarene svrhovitosti dolazi i pod kritiku znanosti, kao

što to zorno pokazuju riječi Michaela Dentona, jednog od vodećih

suvremenih biologa:

Darvinistička tvrdnja daje sav adaptivni dizajn prirode rezultirao

iz slučajnog traganja...jest jedna od najsmionijih upovijesti znanosti.

Alije također jedna od najmanje potkrijepljenih.54

53 William Barclay, The Letter to the Romans (Edinburgh: The Saint Andrew

Press, 1963), str. 19.

54 Michael Denton, Evđution:A Theory in Crisis (Bethesda: Adler & Adler, 1986),

str. 324. Denton pravi i matematičku analizu mogućnosti slučajnog nastanka

bjelančevina, prema kojoj je nevjerojatno da je dosad slučajem mogla nastati jedna

jedina bjelančevina, a nekmoli 10 bjelančevina, koliko ih je postojalo od nastanka

zemlje do danas (ibid., str. 323).

119

■

Iako vjerovanje u slučajnost može biti istinito, ipak za evolucioniste

ostaje problematičnom činjenica da su to vjerovanje

istakli prije no što su uopće izračunali o kolikoj se slučajnosti

radi.55

Teleološki dokaz postojanja Boga kao strogi dokaz izražen

u obliku silogizma ne dolazi više u obzir. Nasuprot tome, teističkom

interpretiranju prirodne svrhovitosti tek predstoji vrijeme

potvrđivanja.

SUMMARY:

The Teleological Argument for the Existence of God

Teleological argument is grounded in experience and therefore it is understandable

even to a non-philosopher. This argument rests on the fact

that the world is ordered, and interpreting the universe as an artefact

or machine necessary points to his Creator. The main problem of this argument

lies in irresistible analogy between universe and an artefact.

But teleological argument, in spite of its serious logical and epistemological

errors, has its value in giving the answers to the most important

philosophical questions, which could not be released from theological

implications and meaning.

Ž. Porobija, Teleološki dokaz postojanja Boga -Biblijskipogledi, 4 (2), 105 -120 (1996.)

55 Ibid, str. 324.

120

http://hr.wikipedia.org/wiki/Teodiceja

[url=http://www.svetlostistine.org/Knjige/BiblijaINauka/poglavlje 34.htm]http://www.svetlostistine.org/Knjige/BiblijaINauka/poglavlje%2034.htm[/url]

Pojam "teleologije" cesto se mesa sa pojmom "teologije". Teleologija i teologija nisu isto. Teologija potice od grcke reci "teos" sto znaci "bog", a teleologija potice takodje od grcke, ali druge reci, "telos" sto znaci "svrha, cilj, kraj". Ali ne "kraj" u smislu necega sto se zavrsilo.
Jos su stari filozofi koristili ovaj teleoloski dokaz ili argument teleologije (mi kazemo svrhovitosti, svrsishodnosti, celishodnosti) u prilog argumentacije da Bog postoji. Recimo, poznato je da je taj dokaz ili argument koristio Aristotel da ubedi jednog svog ucenika, Aristodema, da Bog postoji.
Sta je glavna nit ovog teleoloskog argumenta? Tesko je govoriti o teologiji, ako se ne objasni sta je teleoloska (svrsishodna) pojava. Kako se svrsishodna pojava razlikuje od nesvrsishodne pojave? Na koji nacin?
Znaci, imamo jednu opstu ili "obicnu" pojavu, i teleolosku pojavu. Za jednu obicnu pojavu, za njeno objasnjenje, dovoljan je samo kauzalni momenat. Znaci, nijednog efekta, nijednog ucinka, nijedne pojave nema bez adekvatnog uzroka. Dakle, mora imati uzrok, i taj uzrok mora biti adekvatan.
Znaci, jedna "obicna" pojava ima svoje dovoljno objasnjenje u kauzalnom momentu. Recimo, postoji sila gravitacije koja vuce telo na dole, postoji sila moje ruke koja podize teg na odredjenu visinu itd. Dakle, dovoljan je kauzalni momenat.
A sto se tice teleoloske pojave, nije dovoljan samo kauzalni momenat, nego mora postojati i teleoloski momenat. Znaci, nije dovoljno sto postoji uzrok, nego mora postojati jos nesto, sto daje logiku, razumnost jednoj pojavi.
Cesto se u literaturi to ilustruje na sledeci nacin: Imate, recimo, sahovsku tablu na kojoj su figure. I, sahista zakaci prstom neku figuru u toku igre, i padne jedan konj. To je "obicna" pojava u odnosu na igru saha. I cime se ona objasnjava? Dovoljan je samo kauzalni momenat, dakle, sila ruke koja je zakacila sahovsku figuru i ta figura je pala. Za objasnjenje "neke" pojave ili "obicne" pojave, "neteleoloske" pojave, dovoljan je samo kauzalni momenat. Znaci, dovoljno je samo da vidimo uzrok koji je izazvao tu pojavu.
Ali, kad imate ovako: Konj je "skocio" sa C8 na B6. To podrazumeva ne samo nuznost. Jer, kad mi vidimo da je taj potez, recimo, izazvao mat, ili je kroz dva poteza izazvao mat, to nije identicno kao pad figure. Pad figure je beznacajan u odnosu na partiju saha. A ovo "C8" ima logiku iza sebe, ima razum iza sebe. To je teleoloska pojava, jer ona vodi odredjenom cilju, ona vodi ka cilju davanja mata - pobedi u sahu.
Za objasnjenje ove pojave, koja u prvi mah moze da nam se cini obicnom, mi ne mozemo navesti kao dovoljno objasnjenje samo mehanicki uzrok, kad vidimo da je bas taj potez ucinio da je jedan protivnik matirao drugog.
Kad padne neka figura, svi oni koji poznaju pravila igranja saha, znaju da taj pad figure nema nikakav cilj. Cilj igre je da se postigne pobeda, da se protivnik pobedi, da se da mat (u sahu). A u drugom slucaju vidimo pojavu koja (kako se vidi malo kasnije), dovodi do postizanja odredjenog cilja. Ona nije obicna pojava, i zato mi nju ne mozemo da objasnjavamo samo sa stanovista kauzalnog momenta. Zbog toga se govori da tu postoji "teleoloski momenat", podrazumeva se da postoji jedan um koji celu partiju saha drzi na okupu, on vidi krajnji cilj, "telos", svrhu, kraj, i on cini odredjeni potez.
Dakle, neka obicna pojava moze se objasniti uzimajuci u obzir samo kauzalni momenat, a teleoloska pojava, pojava koja dovodi do ostvarivanja krajnjeg cilja, ne moze se objasniti samo sa kauzalnog stanovista, nego se mora uvesti i taj teleoloski elemenat. Njena celishodnost se ne vidi uvek "na prvi mah", neposredno, ali se "ispoljava" sa razvojem pojave.
Lako je objasniti teleoloske pojave u ljudskom iskustvu, mada covek cini mnogo toga sto je nesvrsishodno. Kod ljudskih aktivnosti orijentacija prema ostvarivanju odredjenog cilja je mnogo puta ocigledna. Nekada ljudi rade nesto nasumicno, bez da imaju jasan cilj koji treba da postignu u zivotu, ali uglavnom, ljudi zadaju sebi neki cilj, pa se onda rukovode prema tom cilju.
Kako je to u prirodi? U prirodi imamo nesvesna bica koja postizu maksimalan ucinak. Cine nesto sto je neposredno ili posredno ostvarivanje odredjenog cilja. Znaci, cine nesto. Cine korak "A", a to uz nekoliko sledecih koraka dovede do posledice, ostvarenja nekog cilja.
Znaci, nesvesna bica koja nemaju razum ostvaruju maksimalan ucinak. Kako to? Argument je taj, da posto ovde nema razuma, a ostvaruje se nesto sto pripada razumu, znaci da postoji Neko ko je u ta bica usadio takve instinkte koji ce dovesti do vrsenja radnji koje ce voditi ka odredjenom cilju.
Medjutim, postoji druga teorija, evolucionisticka, koja kaze da je to njima imanentno, nije im spolja usadjeno, nije im dato, nego se u njima razvilo, pa se oni ponasaju tako da ostvaruju odredjeni cilj. Evolucionisti ce priznati da nesvesni organizmi ostvaruju odredjene radnje kojima se postize odredjeni cilj, ali ce negirati da je to ostvarenje cilja ili svrhe odredjeno visim bicem koje ima razum i volju. "Ne mora", kazu, "da znaci da je tu svrhu neko uspostavio. Jednostavno su se ti procesi postepeno, evolutivno razvili". Po evolucionistickom ucenju, dakle, teleoloske pojave, pojave svrhe, jesu inherentne svetu. Svet ih "razvija" sam iz sebe.
Najbolje je, kad se o tome razgovara, da se pogledaju konkretni primeri. Kad se govori ovako uopsteno, onda mozda i nije najjasnije o cemu se radi.
Recimo, velika muka za evolucioniste jeste "kolektivna inteligencija" socijalnih insekata. Recimo, tamo neki slepi vojnik, slepi radnik u nekoj kosnici nesto ceprka i to vodi nekom krajnjem cilju. A on ne zna ni koji je krajnji cilj, nema pojma sta je to. Celokupna zajednica ostvaruje nesto sto je inteligentno. Zato se to zove "kolektivna inteligencija" socijalnih insekata. Recimo, kod pcela, mrava, termita. Kako to? Ko je usadio tu svrhu.
Najlepse je kad razmisljamo o konkretnim primerima. Znate kad mi onako sednemo za sto, sa jedne strane evolucionisti, sa druge strane kreacionisti, pa onda onako uopsteno pricamo, to nije tako efektivno kao kad uzmemo neki konkretan primer.
Ima mnostvo primera. Mi cemo uzeti neke.

Oprasivanje smokve
Da bi se dobro razumeo ovaj problem, odnosa izmedju smokve i njenog oprasivaca, treba reci da smokvu oprasuje jedna mala osica. Da bismo dobro razumeli odnos izmedju smokve i te male osice, i kako dolazi do polinacije, moramo prvo malo da naucimo kako izgledaju cvetovi kod smokve.
Smokva ima vrlo sitne, neugledne cvetove koji su sakupljeni u cvast, u pazuhu lista. (slika)
Postoje razlicite vrste plodova, a smokva, dud i ananas imaju takozvane "plodove cvasti", jer i njihov plod nastaje od cvasti. Videli smo verovatno kod duda kako najpre postoji cvet, i onda se on pretvori u plod. Nema ovde kako kod lubenice da ona ima svoj cvet, i dole plodnik, i da se samo plodnik razvija. Ovde se cela cvast pretvori u plod.
Ili, recimo trnovi. To je veliki problem u bilogiji. Otkud trn? Trnovi se javljaju kao metamorfoza osnovnih formi korena, lista, zalistka i korena. Recimo, kad pogledamo bagrem, izmedju dva trna je oziljak gde je bio list. Znaci, kod bagrema su trnovi metamorfoza zalizaka. Nisu oni tek tako izrasli, nego je to preobrazaj zalistaka u trnove.
Kako izgleda cvast kod smokve? Osovina cvasti je razrasla i formira urnu. Kad se pogleda poprecni presek, izgleda kao izvrnuti prst rukavice. (slika)
Sa unutrasnje strane su cvetovi - gore su muski cvetovi, a dole su zenski cvetovi. Ono sto je vazno jeste, da postoje dve vrste zenskih cvetova. Jedni zenski cvetovi (koji imaju zig ili stigmu - lepljivi deo) imaju dugacki stubic, a drugi zenski cvetovi imaju mali stubic.
Kako se vrsi polinacija ili oprasivanje? Vrsi se tako sto najpre zenka ulazi u cvast, nalazi cvetove sa kratkim stubicem, i legalicom polaze jaja u plodnik kratkih cvetova, tako da se ovaj cvet moze smatrati siskom ili galom.
Sta su siske ili gale? Doleti insekt i legalicom ubode list u kroz kutikulu, i tu polozi jaja.
I onda, larva raste i luci odredjene supstance. Te supstance izvrse proliferaciju tkiva lista i formiraju se loptice. Kad insekt odraste, on probusi tu galu i izadje.
Tako se i ovaj cvet moze smatrati galom. Znaci, zenka pronadje ovaj cvet sa malim stubicemi polozi jaja (vise njih). Tu se razvijaju muzjaci i zenke, izadju, oni brzo dostignu polnu zrelost, i unutra se izvrsi oplodjenje zenke.
Za to vreme sazreju muski cvetovi, i sada zenka koja je oplodjena izlazi iz cvasti, prolazi pored muskih cvetova i naprasi se polenovim prahom. Ta zenka naprasena polenovim prahom leti na drugu smokvu, ulazi u cvast, i trazeci tuckove sa malim stubicem oprasi cvetove sa velikim stubicem. Na ovim velikim klija polen i formira se plod. I unutra imamo male plodove kao male orascice. (Kad jedemo smokve, kao da unutra ima malih orascica.)
Zenka zaista polozi jaja na cvetove sa malim stubicem, ali bauljajuci, trazeci "male" oprasi "velike". Koliki je to instinkt, koliki je to nagon koji nju tera. Ona prosto polomi krila dok dodje do malih cvetova.
I tu se, dakle, zavrsava. E sada, postavlja se niz znacajnih pitanja: Kako je doslo do razvoja jednog ovako preciznog procesa koji podrazumeva jednu ekstremnu uskladjenost izmedju ponasanja insekta i opremljenosti cveta? Jer, insekt moze da se ponasa ovako koliko god hoce, ali ako biljka nema ove cvetove, to nista ne vredi, jer je legalica insekta suvise kratka da bi mogla da polozi jaja u cvetove sa dugackim stubicem tucka. Samo u kratkim moze da polozi svoja jaja.
A zasto bi biljka pravila cvetove sa kratkim stubicem i bez ziga, na kojima, dakle, polen ne moze da proklija, koji njoj neposredno ne koriste? Postavlja se i pitanje: "Zasto ova biljka formira ovakvu cvast?"
Mi kad razmisljamo o cvastima, mi vidimo da cvasti formiraju biljke koje imaju sitne i neugledne cvetove da bi ih grupisale, i obicno su na isturenom delu biljke kako bi bile vidljive, znaci, primamljive za insekte. Imamo sitne, sitne cvetove, ali se oni grupisu u jednu cvast.
Recimo, bela rada. To nije cvet, nego cvast. Maslacak je takodje cvast. On ne daje jedan plod, nego mnostvo plodova, i svaki od tih plodova se odvaja od osovine cvasti. Znaci, to su cvasti, a ne cvet. Neko kaze: "Ubrao je cvet maslacka." To je biloski netacno.
Kod maslacka i bele rade cvetovi su grupisani, to je ocigledno. A kod smokve oni nisu grupisani da bi bili vidljiviji, nego su oni prosto maskirani. Jedan neupucen covek nikada ne bi rekao da je to cvast.
Dakle, izgleda kao da biljka sebe dovodi u krajnje rizicnu situaciju - krije svoje cvetove. To je suprotno osnovnom bioloskom zakonu - zakonu reprodukcije. Ona krije svoje cvetove, otezava sebi zivot, komplikuje sebi situaciju. Sa evolucionistickog aspekta, ako je tacna evolucija, treba da bude sve pojednostavljeno. Rizik mora biti eliminisan. Selekcija mora da vodi brigu o tome da bude sto manje rizika, da u sto manje koraka, uz sto vecu sigurnost, se postize sto veci ucinak.
A vidimo ovde suprotno. Smokva komplikuje sebi zivot, komplikuje sebi situaciju, maskira svoje cvetove.
To je tako kada se posmatra sa evolucionistickog aspekta. Ali ako se posmatra sa kreacionistickog aspekta, ona ne otezava sebi situaciju, nema rizika, jer postoji osica koja tacno "zna" sta treba da radi.
Kako ta osa zna? To je fascinantno. Mi proucavamo instinkte u bilogiji, ali tu jos nije razjasnjeno do kraja. Instinkt je zatvorena sema ponasanja. To je kao po traci, tako se razvijaju te radnje. Zamislite nekog insekta koji leti, a toliko ima biljaka. Medjutim, on "zna" sta je njegova uloga. Zaista, cak ni ateizam ne moze da ubije divljenje i zacudjenost ovom situacijom. Nerazumni insekt cini nesto sto fascinira svrhovitoscu. Kao da je dobio desetku iz "Morfologije biljaka".
Dakle, celishodnost radnji ima dvojni efekat, dvojni ucinak. I za osicu, jer se razvija njeno potomstvo, i za samu biljku. Botanicar koji bi hteo da proizvede seme morao bi na isti nacin da postupi. Znaci, da zavuce pincetu ili vatu u jedan cvet, pa da donese na drugi.
Znaci, celishodnost radnji ove osice, zdravim razumom se ne moze poreci. A otkuda ona zna kako da se ponasa? Neki kazu: "Privlaci je miris." To nije objasnjenje. To da postoji miris nije odgovor. To je samo neki medjuodgovor.
Zasto je led laksi od vode? Evolucionisti kazu: "Pa, zato stoje voda takve hemijske strukture da ona formira vodonicne veze." A kreacionisti odmah negoduju: "Ne radi se o tome da li ona formira vodonicne veze, nego ko je zamislio da se tako formiraju vodonicne veze da led bude laksi?"
Vidimo da se nesvesni organizam ponasa svrhovito. Cilj ne potice iz samog njega. Znaci, mora da je neko uneo svrhu, da je obezbedio svrhu. Pogotovu sto insekti ne uce. Instinkt je zatvorena sema ponasanja koji fantasticno, celishodno funkcionise dok se, recimo, covek ne umesa.
Ili, na primer, osa podzemljusa. Sta ona radi? Ona pravi jednu rupu u zemlji i onda nju opremi sa jednim poklopcem, da je zatvori. (Kao sto mi kad pravimo kucu stavimo krov i vrata da zatvorimo nas dom.)
Kad to opremi, ona leti i nadje jednu larvu leptira, gusenicu. Osa doleti i pravo je ubode u podzdrelnu gangliju. To je stvarno fenomenalno. Zamislite, jedna osa poznaje anatomiju drugog insekta. I ne samo sto "zna" anatomiju, nego "zna" i fiziologiju, cemu to sluzi.
Znaci, osa ubode gusenicu pravo u podzdrelnu gangliju, i ubrizga anestetik. To vam je kao kad odete kod zubara, on vam da anestetik, zatvori natrijum kalijum pumpe, generisani nervni impuls, impuls ne putuje dalje, i vi nista ne osecate.
A zasto je bas tu ubode? Postoji mozdana ganglija, i tu se generisu nervni impulsi. Oni putuju kroz pozdrelnu gangliju i dalje duz takozvanog lestvicastog nervnog sistema, omogucavajuci zivot i aktivnost gusenice. Medjutim, kod "anestezirane" gusenice, nervni impulsi ne prolaze dalje od podzdrelne ganglije, te ova gusenica zivi, a ne moze ni da se pomeri ni da se brani. I sad osa, kad je ulovila jednu gusenicu, dovuce je do one rupe. Onda podigne poklopac. Kad podigne poklopac, onda unese gusenicu u rupu.
E sad, ako mi sklonimo gusenicu osa ce zatvoriti poklopac. Ali, ako stavimo gusenicu pored rupe, osa ce otvoriti poklopac. Ako opet sklonimo gusenicu, osa ce zatvoriti poklopac, i uspostavlja se jedan zaludan ciklus otvaranja i zatvaranja poklopca.
Ovo je odredjena sema ponasanja. Ona ima odredjene tacke, segmente. Recimo, da je unosenje gusenice segment B. I sada, osa podigne poklopac i unese unutra gusenicu, i onda izlazi. Stanje "gusenica van rupe" je stimuls za okidanje B segmenta u ponasanju ose.
Nasim jezikom receno to bi bilo. Osa donese gusenicu do rupe i kaze: "Donela sam gusenicu, znaci, treba da podignem poklopac." Podigne poklopac i vidi gusenicu unutra (koju smo mi stavili): "Znaci, unela sam gusenicu - treba da zatvorim poklopac." A onda vidi gusenicu pored rupe, pa kaze: "Aha, treba da otvorim poklopac." I sve tako. Nema tu ucenja, nema tu razmisljanja, nema tu pamcenja, nego postoji stimuls koji u nervnom sistemu okida, trigeruje odredjeni segment ponasanja.
Nema tu ucenja. Nije to kao kod nas.
Ili recimo, neki insekti prave krcage, kao sto i mi pravimo. I sad oni grade i dosli su do nekog nivoa. I dok insekt ode da donese materijal, mi skinemo ono zadnje sto je napravio, i tu nema nikakvih problema za insekta - on nastavlja dalje da gradi kao da nije bilo covekove intervencije.
Ali, ako mi dole probusimo, ako napravimo rupu na dnu krcaga, ili sa strane, ispod nivoa na kome se on trenutno nalazi, insekt moze da leti bespomocno, jadan, ali ne zna to da popravi. On zna samo da nastavi. To je zatvorena sema ponasanja.
I mi nekad imamo zatvorenu semu ponasanja. Recimo, neki majstor koji je 50 godina radio na strugu, on zna: "Ovaj ovde, ovo ovde, pritisni dugme..." Ali, kad je dosla nova masina...

Juka
Da predjemo na sledeci primer teleoloske pojave, a to je primer biljke koja zivi autohtono u Severnoj Americi (prenesena je i u druge delove sveta) i ona ima specifican nacin oprasivanja. (Oprasivanje, ili polinacija, je prenosenje polenovog praha na zig tucka.) Ova biljka se zove "Juka", ili "Spanski bajonet". (slika) Kako izgleda ta biljka?
Ona pri dnu ima jednu rozetu listova slicnih bajonetu. Znaci, listovi slicni bajonetu izlaze iz jedne rozete, i dugacki su oko 60 cm.
Kada dodje vreme da ova biljka procveta, onda iz centra ove rozete izraste jedna osovina cvasti, ili drska cvasti, koja se grana i daje cvast. Cvast je slozena i ona je u obliku metlice. Cvetovi ove biljke su svetlo-zuti. Insekti ih primecuju cak i u mraku. Kad pogledamo pojedinacni cvet, on ima sest krunicnih listica, a unutra postaje antere, koje na vrhu nose prasnicke kesice.
Zanimljiva pojava kod ovih prekrasnih cvetova je njihov nacin oprasivanja. Kod ovih cvetova zigovi tucka, deo koji prima polen da bi na njemu proklijao i omogucio oplodjenje i razvoj semenki, uopste ne lici na vecinu cvetnih stigmi (zigova). Za razliku od ostalih cvetova, ovde tucak obrazuje jedan tubus sa supljinom, i osetljiva povrsina se nalazi u unutrasnjosti te supljine. Znaci, to je kao neki tubus gde je deo koji treba da primi polenov prah unutra, sakriven, tako da obicni nacini oprasivanja ove biljke ne dolaze u obzir. Ne moze ni vetar, ni insekti (osim jednoga), da oprase ovu biljku. Zasto?
Zato sto mi mozemo imati mnostvo polenovih zrnaca koji su razbacani po ovome cvetu, ali ona ne mogu da dovedu do oprasivanja, iz prostog razloga, zato sto se lepljivi deo, na kome treba da se polen zalepi i proklija (da bi polenova cev dospela do jajne celije), nalazi unutra, sakriven - nedostupan uobicajenom oprasivanju.
Ova biljka u Arizoni procveta (brzo se izvrsi oplodjenje), ti cvetovi se smezuraju (zato sto se izvrsi oplodjenje i razvije se plod), i ona deluje neugledno. A kad je ova biljka prenesena na nase prostore, buduci da nema oprasivaca (ne mogu vetar, insekti, kolibri, slepi misevi, puzevi i tako dalje), ona zadrzava svoju bujnu cvast dugo vremena, zato sto uopste ne dolazi do oplodjenja.
Znaci, da bi postigli odredjenu svrhu, da bi postigli odredjeni cilj (oprasivanje jedne specificne biljke), to mora da podrazumeva izvesna znanja. U ovom slucaju mi moramo da imamo znanje, da se u tubusu ove biljke nalazi deo na kome polenov prah moze da proklija i da izvrsi oplodjenje. Dakle, to je taj krajnji cilj koji podrazumeva odredjena znanja. A, znanja, jasno, nema bez razuma. Medjutim, oprasivanje vrsi nesvesni organizam koji nema znanja. No, da ne zurimo, zastanimo za trenutak i porazmislimo o samom cvetu.
Sa evolucionistickog stanovista (mozemo i sa kreacionistickog stanovista ovo da posmatramo), ako je tacna teorija o evoluciji, onda pred sobom imamo jednu cudnovatost - da jedna biljka cini svoju egzistenciju, ili svoje sirenje, svoj opstanak, vrlo rizicnim, da ona prosto bezi od osnovnog zakona koji je vezan za ziva bica - zakona reprodukcije, jer ona otezava svoje oplodjenje. Na neki nacin ona sakriva taj deo, tako da otezava, komplikuje, "zagorcava" sebi zivot. Dovela je sebe u krajnje rizicnu situaciju sakrivsi zigove tuckova u unutrasnjost.
Medjutim, nema nikakvih problema za nju, zato sto postoji jedan specijalni insekt koji se zove Pronuba yuccasela. To je jedan mali insekt, leptiric ili moljac koji zivi u toj pustinji. I sta se desava?
Kad ove biljke procvetaju, onda ovaj mali leptiric doleti na jednu biljku. I sad, kao da je on ucio morfologiju biljaka, kao da je ucio botaniku, ponasa se kao da zna da jedino on moze da oprasi tu biljku. Sta on radi? On doleti na cvet, udje unutra i iz prasnickih kesica kupi polen. Za ovaj posao insekt ima specijalno podesen aparat. Izrastaji na maksilama (gornjim vilicama), sluze mu pri skupljanju polena i njegovom uvijanju u lopticu. Loptica se formira vrlo brzo, insekt je ucvrsti ispod glavenog regiona, tako da izgleda kao gusav.
I sta onda radi taj insekt? Ono sto fascinira jeste to, sto on preleti na cvet druge biljke, ne iste biljke. Dakle, kao da zna genetiku, da nije dobro da vrsi sada oplodjenje iste biljke sa sopstvenim polenom, jer bi to bio inbriding, nego on leti na drugu biljku i zenka ulazi (to sve zenka radi) ponovo u cvet, i svojom legalicom polaze jaja u plodnik ovog cveta. Jos jedna teleoloska pojava. Zasto?
Zasto ne polozi, recimo, u listove perianta, u krunicne listove? Odkud ona zna da bas tamo treba da polozi svoja jaja? Sve njene radnje podrazumevaju odredjena znanja. Ona polaze jaja u taj plodnik zato sto se tu nalaze semeni zametci. Dalje iz tog jajeta koje ona polaze, razvija se larva koja se hrani semenim zametcima. U plodniku postoji negde oko 200 semenih zametaka, a larva dok se razvije pojede 20, ili jednu desetinu uzima za sebe.
Dakle, taj insekt ne polaze svoja jaja bilo gde, nego na tacno odredjenom mestu, kao da zna da ce se iz tih jaja razviti larva koja treba da se hrani. Tada taj insekt cini nesto sto stvarno, stvarno fascinira. On cini nesto, kao da je "dirigovan". A sta radi ovaj insekt?
On se spusta skroz niz stubic ovog tucka i gura onu lopticu koju je napravio unutra. To stvarno zapanjuje. Zasto on gura lopticu unutra?
Tu je celishodnost toliko ocigledna da normalan covek ne moze da je porekne. Mi znamo da je unutra lepljivi deo gde treba da proklija polen, i ovaj insekt kao da zna, kao da je informisan o tome, kao da je ucio morfologiju. Botanicar koji bi hteo vestacki da oprasi ovu biljku i time proizvede seme, ne bi mogao svrsishodnije da postupi. Nekad studenti ne znaju gde se tacno nalazi zig tucka, a ovaj insekt zna i on gura ovu lopticu unutra i tako zavrsava svoj posao. Postize se time cilj, radnjama jednog nesvesnog organizma, kao sto je ovaj insekt.
Jos jedan momenat je vrlo bitan. Zasto on formira lopticu? Zasto toliko polenovog praha? Opet, to sluzi odredjenom cilju i, na neki nacin, podrazumeva odredjena predznanja. Jer, buduci da u plodniku postoji veliki broj jajnih celija, najmanje 200, sto znaci da najmanje 200 polenovih zrna (ako bi 100% bilo klijanje) je potrebno da bi svaka od tih jajnih celija bila oplodjena. Znaci, ne bi trebalo da bude manje od 200, a ovaj insekt napravi jednu lopticu koju gurne i tako obezbedi oplodjenje. Opet jedno postupanje, koje na neki nacin asocira, podrazumeva poznavanje cilja koji treba da se ostvari.
Dakle, ovo unosenje ovolike mase polena je logicno, celishodno, ali ono podrazumeva i znanje da u plodniku postoji mnostvo semenih zametaka. Celishodnost se ne moze poricati, ali je vece pitanje: Odakle ono potice? Ovaj nacin oprasivanja je u stvari, celishodan dvostruko, ne samo u odnosu na juku, nego i u odnosu na moljca. Pronuba se pobrinula za oprasivanje juke i ishranu svojih larvi.
Kad larve pojedu onih 20 semenih zametaka, one dovoljno odrastu i izlaze kao gusenice iz plodnika i spustaju se niz biljku na zemlju. Kad se spuste na zemlju onda se ucaure, i formiraju lutku. Lutka vise ne raste, ona metabolicki miruje, i miruje sve vreme do sledece godine. I negde dve nedelje pre nego sto ce ova biljka da procveta, vec se pojavljuju znaci zivota kod ove lutke, ona se "budi", i neposredno pre nego sto ce biljka da procveta, novi leptirici izlecu iz zemlje. Tako se svake godine desava jedan fascinantni proces u prirodi, jedan teleoloski proces.
Kako i kakvim naporom naseg uma, nase maste, mozemo da objasnimo ovu proceduru koju svake godine obavljaju milioni Pronuba leptirica? Kako je ovaj proces nastao? Kako su juki sazrevala semena dok je sve ovo dovedeno u red?
Znate, kad razmisljamo, da li mi, nasim umom, unosimo svrhu u prirodu, onda mi mozemo da sednemo za sto, sa jedne strane kreacionisti, a sa druge evolucionisti, zaboravimo za ove primere koji postoje u prirodi, i "pucamo" jedni u druge. Ali kad mi posmatramo jedan konkretni primer, onda je to nesto sasvim odredjeno.
Evo recimo, da se bavimo evolucijom. Recimo da je ova biljka nastala od biljke koja je imala prost cvet. Znaci, imala je casicne listice, krunicne listice, tucak - "klasican cvet", koji se i oprasuje, koji sve postize. Zasto on, sad, da se menja? Stvarno nema razloga. Zasto on da komplikuje sebi zivot? Zasto on da se menja? Zasto on da rizikuje? Zasto? Niko u prirodi, nigde, nije pronasao ni jedan drugi cvet koji "tezi" necemu slicnom.
Mi moramo postavljati odredjena pitanja evolucionistima i njihovim tvrdnjama. Zasto jedan cvet, koji fantasticno funkcionise, da sebi "komplikuje" zivot? Zasto da se razvije jedna ovakva sema? Da bi mi uzivali u jednoj igri insekata i biljke? A pored toga, postoje insekti koji uopste ne zahtevaju cvece da bi polozili svoja jaja. Znaci, ovaj insekt je mogao i na druge nacine da se obezbedi. Zasto bas 200 semenih zametaka? Recimo da je 10 (neke biljke imaju po 4, 2 ili 1), a insekt zahteva za svoje razvice 20, ne bi nikada dobili novo seme. Da je 10, ne bi preziveli ni insekt ni biljka. Sa 20 imamo granicni slucaj, kada bi insekt preziveo, a biljka ne bi dala seme. A taj broj semenih zametaka je po slucajnosti itekako mogao biti toliki. Sta mislite o ideji o "usaglasavanju" broja semenih zametaka izmedju biljke i insekta?
Na kraju, napomenimo jednu okolnost, cije posledice ovom primeru daju jos veci znacaj, a mozda i dokaznu snagu. Naime, posto je ova biljka prenesena i u Evropu, u krajeve gde nema odgovarajuceg insekta i gde, prema tome, ne dolazi do oprasivanja, juka ceka da se pojavi pravi.
"Sta vi mislite (pitamo evolucioniste i kreacioniste), koliko je potrebno godina sada, da evolucija "stvori" jednog insekta, koji ce na evropskom tlu da vrsi oprasivanje ove biljke?"
Kreacionista bi rekao: "Ni za milion godina, ... nikada necete dobiti takav organizam. Niti biljka menja svoj cvet, niti se javljaju "uznapredovani" mravi koji tuda prolaze, ili drugi insekti,... oni nisu zainteresovani za to sto biljka ne moze da ima svoje seme".
Ova okolnost potvrdjuje tvrdnju o opasnosti, rizicnosti obrazovanja ovakvih zigova, i pojacava nas osecaj da je cela procedura intelektualno isplanirana unapred, pa je vrlo tesko, prosto nemoguce, istinski izbeci zakljucak da je sve ovo udesio, uredio jedan Stvoritelj. Treba neke stvari, mozda, malo da uprostimo, da bi shvatili o cemu se radi. Dakle jedna izuzeta pojava u prirodi, koja nam govori da je postojao neko ko je stvorio ovaj svet i celishodno ga uredio.

Seoba jegulja
U evropskom delu Zemljine kugle, u potocima i rekama, zivi jedna riba, koja se zove jegulja (t.j. Anljuilla vulgaris). Sa druge strane atlanskog okeana, na prostoru istocnog dela Severne Amerike, u rekama koje se ulivaju u atlanski okean, zivi druga vrsta jegulja, takozvana "americka jegulja" (Anljuilla chrysypa). I sad, sta je tu cudno?
Najpre rec, dve o jeguljama uopste. To su zmijolike ribe. Neki misle da one nemaju krljusti. Imaju one krljusti, samo su male i tesko se primecuju. Zenke dostizu duzinu do oko 1,5 m, i da bi polno sazrele, one moraju da zive u slatkoj vodi (to moraju biti reke koje se ulivaju u mora). Muzjaci su mnogo manji i duzina im je do 50 cm, i oni ne zive u slatkoj vodi, vec samo oko usca tih slatkovodnih reka u more.
Kada postignu polnu zrelost, muzjaci negde izmedju 7 i 8 godina, a zenke izmedju 9 i 10, onda obicne neke tmurne noci, one iznenada polaze na jedno putovanje. Iz evropskog dela sakupe se na jednom mestu i odlaze u topliji, americki deo Atlanskog okeana, u Meksicki Zaliv. (slika)
Iz Severne Amerike, desava se slicno. Americke jegulje se takodje sakupljaju i dolaze u Meksicki Zaliv, gde se udruzuju sa evropskim jeguljama i tu neko vreme zive zajedno, zenke polazu ikru koja biva oplodjena i razvijaju se larve. Kada se to zavrsi, tada zenke i muzjaci tamo zavrsavaju ostatak zivota i ugibaju.
Inace, jaja polazu na velikoj dubini, oko 1 km, gde je povecan pritisak. Kada se iz tih jaja izlegu larve, one su pljosnate, i uopste, po svojoj morfologiji, ne lice na odrasle jedinke te su dugo smatrane da su neka druga vrsta ribe. Sada ove larve, i americkih i evropskih jegulja, jedno vreme zive u ovim toplim vodama gde su se i izlegle, ali sve vreme postepeno, zajedno putuju prema severu.
Zasto bas prema severu? Otkud one znaju gde treba da idu? Jasno je da oni imaju nesvesne instikte, ali ko je usadio njima te instikte? Otkuda da su instikti u njima? Zasto se tako ponasaju?
Znaci, krecu se prema severu i kada dodju do ostrva, tu se dogadja nesto cudnovato. "Svaka ptica svome jatu" - americke odlaze put Severne Amerike, a evropske put Evrope. Tako da mi ne mozemo naci americke jegulje u evropskim rekama, niti pak evropske jegulje u americkim rekama. Nikad se ne desi da neka od njih pogresi i ode na suprotnu stranu. Sta ih nagoni da tako cine? - to jos niko ne zna.
Pored toga, jos jedna cinjenica je vredna zapazanja. Putovanje mladih jegulja od mesta izleganja do evropskih obala traje pune tri godine. Posto su americke obale blize nego evropske, i posto mlade jegulje moraju dostici izvesnu duzinu da bi se mogle uspesno probijati uzvodno rekama, zato americke jegulje putuju sporije nego evropske. Koliko cudnovatosti u svemu ovome!
Slicno je i sa lososima. (Sada se niko time i ne bavi. To je ostavljeno u biologiji nereseno, da se ljudi dive.) Zasto jedan losos sve one brzake savlada da bi bacio ikru bas tamo, u istom potoku gde i njegovi roditelji? Zasto? I kako se to postize? To nas samo zacudjuje. Sa kreacionistickog aspekta, jasno je da je Bog njima usadio te instikte i omogucio da tako lepo zive.

Riba granion
Kada smo vec kod riba, razmotrimo jos jedan interesantan slucaj. To je riba granion, dugacka samo 17 cm. I ona se cudno ponasa. Evo o cemu se radi.
Postoje dve plime. Jedna za vreme punog meseca i jedna za vreme mladog meseca. Ona, za vreme mladog meseca je kraca, a ona za vreme punog meseca je duza. Od marta do avgusta (kada su mora malo toplija), jata ovih riba se sjure u priobalni deo za vreme punog meseca (t.j. velike plime). Tu sacekaju 2 dana od maksimuma plime, kada pocne oseka poloze svoja jaja i sa osekom se vrate u more. Birajuci bas ovo vreme, oni su (antropomorfisticki govoreci) sigurni da voda nece otploviti ikru, jer je svakim sledecim danom plima sve niza. Za dve nedelje, kad nastupi sledeca plima, ona dosegne larve i ponese ih u more.
Opet ovo kao da podrazumeva odredjena znanja. Recimo da ova riba polaze svoja jaja kada je maksimum plime, buduci da je samo 2 nedelje potrebno da se od jajeta dobije larva, sledeca plima nikada ne bi mogla da dosegne ove larve i one bi uginule. Ne bi bio postignut cilj, ne bi bila ostvarena svrha. Nikakva evolucionisticka teorija "pokusaja i pogresaka", ne moze zadovoljavajuce da objasni ovu znacajnu reakciju prilagodjavanja.
Da zakljucimo. Evolucionisti tvrde da je svrha u nesvesnim organizmima imanentna, njima prirodjena, ali tako da su oni njih razvili, svoja ponasanja, putem evolucije.
Zamislite ovako: Imate jegulje koje zive u reci, tu se razmnozavaju itd. I sad, koji je to evolucioni mehanizam mutacije i selekcije, koji ce da ucini takav njihov razvoj da one putuju hiljadama kilometara daleko u Meksicki Zaliv, i tamo na hiljade metara dubine da polazu svoja jaja. Znaci, selektuje se njihov odlazak tamo, a u isto vreme kroz odrasle jedinke selektujete embrionalno ponasanje mladih jedinki da znaju da se vrate u reke i da se tamo razviju do polne zrelosti. To ne postoji ni u naucno-fantasticnim filmovima.
Procitajte sve evolucionisticke udzbenike, niko vam to nije objasnio konkretno. Kad neki evolucionista prica o teleologiji, on prica u uopstenom smislu.
Ima jos jedan problem za evolucioniste koji je vezan za ovu svrhovitost, a to je problem lepote. Priroda je puna lepog. Cemu sluzi lep list? Skoljke mogu sasvim lepo da se razmnozavaju. One nemaju oci, one ne vide jedna drugu i da su ruzne. One ispustaju gamete u vodu. Uopste se ne vide. A tako su lepe, predivne. Otkud ta lepota u prirodi? To ne moze da se objasni nacelom odabiranja, seksualnom selekcijom. Otkud lepota u prirodi?
E sad, evolucionisti su pokusali da mudruju, pa oni, otprilike, ovako kazu: "Mi smo uneli lepotu u prirodu, zato sto je to nama korisno." Zamislite da su jabuke ruzne... Da li vidite kako su kruske divne? Cemu to? Nije to lepo samo po sebi, nego "mi to dozivljavamo kao lepo". "Mi smo, ustvari, selektirani, evoluirali sa osecajem da je to lepo, da bi mogli da jedemo."
Znaci, "zbog koristi", kazu evolucionisti, "mi to dozivljavamo kao lepo". Medjutim, postoje mnogi primeri gde ne vidimo nikakvu korist od lepog. Recimo, najotrovnije gljive nama nicemu ne koriste, ali su najlepse. Znaci, suprotno evolucionistickom mudrovanju. Kad posmatrate te gljive, one su tako predivne, izgledaju kao sto mlade imaju vencanice. A one se uposte ne jedu, smrde, uzasne su. A kako su lepe, kako su neverovatne.
Dakle, svet prirode se razbacuje lepotom koja nema nikakvu funkciju. Stvari su lepe, bez neke njima svojstvene potrebe. Otkuda to? Kod ovog pitanja kreacionisti imaju ubedljivo bolje objasnjenje.
Sledeci problem u teleologiji jesu disteleoloske pojave. Evolucionisti kazu da postoje brojne disteleoloske pojave - pojave kod kojih se vidi da ziva bica ne postizu maksimalni ucinak, nego pokazuju, recimo, rasipnistvo, neefikasnost. Recimo, poloze ogroman broj jaja, ikre, prosto prospu, a razvije se mali broj. Znaci, neefikasnost.
Navodi se, recimo, ogromna kolicina polena, semena, i znaci da biljka nije razvila efikasan mehanizam, nego razbacuje seme.
Onda, recimo, polarni predeli, pustinje.
Medjutim, ovde je u pitanju kontra-greska - da se izjednacava svrha sa koriscu, jer mi bi zeleli, sto se tice polova, da tamo sejemo psenicu, da nije led i pustinja.
Ali, bas je to teleoloska pojava, sto se ne razvija riba iz svakog jajeta. Evo, recimo, morune. Morune su ogromne ribe, i zamislite da se iz svake ikre razvije po jedna riba, za dve tri generacije bila bi puna reka samo moruna. Bas je to teleoloska pojava sto se ne razvijaju sve. Uzmite samo, na primer, amebe. Kad bi one ispoljile sav svoj potencijal, jednoga dana bismo imali samo amebe na ovoj planeti. Evo jedne price u prilog ovome:
Nasa narodna umotvorina (malo cemo da parafraziram, u skladu sa nasom temom): Lezi jedan lenjivac pod nekim hrastom, i razmislja o nacelima prirode. I onda on kaze: "Eto, vidite kako je ovaj svet nakaradan - jedna mala biljka proizvodi bundevu, toliki plod, a pogledajte ovaj hrast, koliki je gorostasan, a tako mali su zirevi na njemu. Trebalo bi, barem, da proizvodi zireve kao bundeve. Stvarno je ovaj svet nakaradno napravljen. Nema tu nikakve celishodnosti. Nikakva pamet nije zamislila ovaj svet, nego je on nastao iz haosa."
I, desi se da bas tad jedan zir padne odozgo i pogodi lenjivca po sred cela. I onda kaze lenjivac: "Kako je ovaj svet celishodno uredjen." Jer, da je pao zir kao bundeva, on vise ne bi razmisljao o celishodnom uredjenju ovog sveta.
Ovde imamo i veliku teolosku primenu: Pre nego sto predjete da kritikujete Bozji svet, razmislite malo vise o tom svetu, i narocito razmislite o tome: "Sta ste vi uradili da taj svet bude drugaciji?"
Ovde smo izneli teleoloski argument. Ako bismo zeleli da ga sazmemo, mogli bi reci sledece: U svetu, oko nas postoje mnoge pojave koje sluze izvesnom cilju. Van covekovog domena, sve ove pojave, ciljeve, nesvesno ostvaruju nerazumna bica; sama svrha ne potice iz njih. Buduci, onda, da cilj i svrhu moze odrediti pre razumno bice (kreacionizam), nego nesvesni procesi (evolucionizam), argumentabilno je tvrditi da su svet i mi u njemu delo razumnog bica koje ima svest i volju. To bice mi zovemo Bog. On je nas Stvoritelj koji moze uneti i "visu" svrhu, cilj u nase postojanje.

---

Heinrich Heine: Nachgelesene Gedichte 1845 - 1856

---

[Zur Teleologie]http://www.staff.uni-mainz.de/pommeren/Gedichte/HeineNachlese/teleolog.htm

Beine hat uns zwei gegeben
Gott der Herr, um fortzustreben,
Wollte nicht, daß an der Scholle
Unsre Menschheit kleben solle.
Um ein Stillstandsknecht zu sein,
Gnügte uns ein einzges Bein.
Augen gab uns Gott ein Paar,
Daß wir schauen rein und klar;
Um zu glauben was wir lesen,
Wär ein Auge gnug gewesen.
Gott gab uns die Augen beide,
Daß wir schauen und begaffen
Wie er hübsch die Welt erschaffen
Zu des Menschen Augenweide;
Doch beim Gaffen in den Gassen
Sollen wir die Augen brauchen
Und uns dort nicht treten lassen
Auf die armen Hühneraugen,
Die uns ganz besonders plagen,
Wenn wir enge Stiefel tragen.
Gott versah uns mit zwei Händen,
Daß wir doppelt Gutes spenden;
Nicht um doppelt zuzugreifen
Und die Beute aufzuhäufen
In den großen Eisentruhn,
Wie gewisse Leute tun -
(Ihren Namen auszusprechen
Dürfen wir uns nicht erfrechen -
Hängen würden wir sie gern.
Doch sie sind so große Herrn,
Philanthropen, Ehrenmänner,
Manche sind auch unsre Gönner,
Und man macht aus deutschen Eichen
Keine Galgen für die Reichen.)
Gott gab uns nur eine Nase,
Weil wir zwei in einem Glase
Nicht hineinzubringen wüßten,
Und den Wein verschlappern müßten.
Gott gab uns nur einen Mund,
Weil zwei Mäuler ungesund.
Mit dem einen Maule schon
Schwätzt zu viel der Erdensohn.
Wenn er doppeltmäulig wär,
Fräß und lög er auch noch mehr.
Hat er jetzt das Maul voll Brei,
Muß er schweigen unterdessen,
Hätt er aber Mäuler zwei,
Löge er sogar beim Fressen.
Mit zwei Ohren hat versehn
Uns der Herr. Vorzüglich schön
Ist dabei die Symmetrie.
Sind nicht ganz so lang wie die,
So er unsern grauen braven
Kameraden anerschaffen.
Ohren gab uns Gott die beiden,
Um von Mozart, Gluck und Hayden
Meisterstücke anzuhören -
Gäb es nur Tonkunst-Kolik
Und Hämorrhoidal-Musik
Von dem großen Meyerbeer,
Schon ein Ohr hinlänglich wär! -
Als zur blonden Teutolinde
Ich in solcher Weise sprach,
Seufzte sie und sagte: Ach!
Grübeln über Gottes Gründe,
Kritisieren unsern Schöpfer,
Ach! das ist, als ob der Topf
Klüger sein wollt als der Töpfer!
Doch der Mensch fragt stets: Warum?
Wenn er sieht, daß etwas dumm.
Freund, ich hab dir zugehört,
Und du hast mir gut erklärt,
Wie zum weisesten Behuf
Gott den Menschen zwiefach schuf
Augen, Ohren, Arm' und Bein',
Wahrend er ihm gab nur ein
Exemplar von Nas und Mund -
Doch nun sage mir den Grund:
Gott, der Schöpfer der Natur,
Warum schuf er einfach nur
Das skabröse Requisit,
Das der Mann gebraucht, damit
Er fortpflanze seine Rasse
Und zugleich sein Wasser lasse?
Teurer Freund, ein Duplikat
Wäre wahrlich hier vonnöten,
Um Funktionen zu vertreten,
Die so wichtig für den Staat
Wie fürs Individuum,
Kurz fürs ganze Publikum.
Zwei Funktionen, die so greulich
Und so schimpflich und abscheulich
Miteinander kontrastieren
Und die Menschheit sehr blamieren.
Eine Jungfrau von Gemüt
Muß sich schämen, wenn sie sieht,
Wie ihr höchstes Ideal
Wird entweiht so trivial!
Wie der Hochaltar der Minne
Wird zur ganz gemeinen Rinne!
Psyche schaudert, denn der kleine
Gott Amur der Finsternis,
Er verwandelt sich beim Scheine
Ihrer Lamp - in Mankepiß.
Also Teutolinde sprach,
Und ich sagte ihr: Gemach!
Unklug wie die Weiber sind,
Du verstehst nicht, liebes Kind,
Gottes Nützlichkeitssystem,
Sein Ökonomie-Problem
Ist, daß wechselnd die Maschinen
Jeglichem Bedürfnis dienen,
Den profanen wie den heilgen,
Den pikanten wie langweilgen, -
Alles wird simplifiziert;
Klug ist alles kombiniert:
Was dem Menschen dient zum Seichen,
Damit schafft er seinesgleichen
Auf demselben Dudelsack
Spielt dasselbe Lumpenpack.
Feine Pfote, derbe Patsche,
Fiddelt auf derselben Bratsche,
Durch dieselben Dämpfe, Räder
Springt und singt und gähnt ein jeder,
Und derselbe Omnibus
Fährt uns nach dem Tartarus.

---