Asylum

"Nema gore smrti od života provedenog u laži. A laž je meka kako i zvuči, kao pero....
Bilo je plemena koja su tako i kažnjavala laž, perom. Vezali bi čoveka i golicali ga perom po stopalima. Tako se uživa u laži - prvo se smeješ, a onda počnes da plačes i moliš da prestanu. Živi u laži i umrećeš u ludilu."


Danilo Kiš


Sa stranice Čitaj knjigu

Kad te život dovede na raskrižje


Molim te,
ne zaboravi
što voliš,
kako voliš,
koliko voliš
i vrijedi li sve to ostaviti
kako bi ugodio nekome,
a zaboravio na sebe.


Ne zaboravi
da odricanje treba biti za neko dobro,
da žrtva mora biti na izgradnju,
da će ti život donijeti teret
pred kojim ćeš tek trebati stati
i odlučiti što ćeš opet žrtvovati,
čega ćeš se ponovno odreći
i od čega će ti duša živjeti.


Ne zaboravi
na svoje kršćanske vrijednosti,
temelje koje si stekao,
ljubav koju su ti roditelji darovali,
blagdane koje si slavio,
radosti koje nosiš,
jer možda oni neće usrećiti druge,
a ti moraš od nečega živjeti.


Ne zaboravi
provjeriti plan svoga puta,
možda se on ne podudara s tuđim putovima.


Na zaboravi
gledati znakove pokraj puta,
jer na raskrižju često stoji križ,
koji pokazuje smjer kojim bi trebao ići,
a netko drugi nije spreman slijediti te u stopu.


Ne zaboravi
ni Boga
ni sebe,
jer od čega ćeš živjeti!?


ODMOR DUŠE - fra Zvonko Benković

U majčinoj utrobi razgovaraju, još nerođeni, blizanci. Jedan od njih vjeruje da postoji život nakon rađanja, a drugi ne vjeruje.


Nevjerujući mališan: Vjeruješ li u život poslije rođenja?


Vjerujući: Pa naravno! Svima je jasno da postoji život poslije rođenja. Mi smo ovdje samo da bi smo postali dovoljno snažni i da bi smo se valjano pripremili za ono što nas kasnije čeka.


Nevjerujući: Ma to je glupost! Nikakav život poslije rođenja niti postoji, niti može postojati! Ti si blesav. Haha, možeš misliti kako bi taj život uopće mogao izgledati?


Vjerujući: Ne znam baš sve pojedinosti, ali vjerujem da će tamo biti više svjetlosti, i da ćemo možda sami hodati i svojim ustima jesti.


Nevjerujući: Hehe, kakva besmislica! Nema šanse da sami hodamo i svojim ustima jedemo.To bi bilo zaista smiješno! Nema života poslije rođenja. Pa mi imamo pupčanu vrpcu koja nas hrani. U stvari naš život je pupčana vrpca koju, evo, vidiš i možeš opipati, i inače previše je kratka.


Vjerujući: A ja sam siguran da ima takvog života. Samo što će sve biti malo drugačije, nego što je sad.


Nevjerujući: Ali, nitko se otuda nije vratio! Život se jednostavno završava rađanjem, odnosno rađanje je smrt. I uopće život – to ti je samo ogromno mučenje u tami, kao što i sam možeš iskusiti.


Vjerujući: Ne i ne! Zaista se ne slažem s tobom. Ne znam točno kako će izgledati naš život poslije rođenja, ali, u svakom slučaju, znam da ćemo vidjeti mamu i da će se ona pobrinuti za nas.


Nevjerujući: Mamu! Haha, ti si stvarno potpuno blesav. Zar zaista vjeruješ u mamu? Ma gdje se to ona uopće nalazi, molim te lijepo, ajde mi je pokaži?


Vjerujući: Ona je svuda i u svemu oko nas. Mi u njoj prebivamo. Zahvaljujući njoj krećemo se i živimo. Bez nje mi jednostavno ne možemo postojati.


Nevjerujući: E, to je sad stvarno teška glupost! Ja nisam vidio nikakvu mamu. Očito je da ne postoji.


Vjerujući: Ne mogu se s tim složiti. Jer, ponekad kad sve naokolo utihne, čujem je kako pjeva i osjećam kako promatra ovaj naš mračni svijet. Zaista vjerujem da ću jednoga dana vidjeti njeno lice.

Voljet ću te i kada ti kosa pobijeli i kada ti bore zamiješaju osmjehom...
I onda kada će nas neki gledati s podsmijehom...


Držati ću te tada čvrsto za ruku i neću praviti buku...
Kada te kao starac zagrlim i privinem na prsa čuti ćeš moga srca kucanje a možda ćeš misliti da je negdje pucanje...


Kada ostarimo voljet ću te više i više...
Znam, to negdje piše...


Voljet ću te i kada mi zaboraviš ime...
I ove i sljedeće zime...
Kada mi jednog jutra ne prepoznaš lice podsjetit ću te draga kada sam te prenio preko kućnog praga...


Voljet ću te kada ljubav izađe iz mode...
Jer me uvijek nose iste vode..
I kada voljeti postane uvreda, neću mijenjati stav makar ne bio prav...


I tada ću te voljeti znaš...
Za drugo me briga baš...
Neću te prestati voljeti i kad za ništa neću imati volje...
Da imam što drugo dao bih ti bolje...


Kada sve izgubim ostat će mi ljubav prema tebi...
Jer sam Bogu obećao a Bogu se ne laže...


Voljet ću te jer drugo neću znati...
Što sam dobio od tebe to ću ti dati...

Jedna od najpoticajnijih scena iz Pasije mi je ona u kojoj Isus, kada mu na leđa stave križ, zagrli taj križ kao da grli neku sebi dragu osobu. Dok to čini jedan od razbojnika mu govori da je budala zbog toga što grli križ. Prihvaćanje križa je nešto što "svijet" nikada neće razumjeti kod nas kršćana i uvijek će nas smatrati ludima zbog toga. Ne zaboravimo da su u Isusovom križu "utkani" i moji i tvoji grijesi, i mi imamo odgovornost za križ koji je Isus nosio. Vjerujem da ti je težak tvoj životni križ, i meni je moj ponekad, no ne zaboravimo da križ, kako Isusov tako i moj i tvoj nije kraj, on je samo put prema uskrsnuću...

Isus susreće svoju svetu majku. 


(mojoj majci) 


Promišljamo postaje križnog puta. 


Znate li koji je prvi susret u životu? To je susret rođenog djeteta s njegovom majkom. Taj susret se zauvijek upisuje u dijete. Dijete osjeti glas majke, miris majke i ljubav majke. 
(Prenatalna dijagnostika kaže da je tako od trenutka začeća čak). 


Naše majke su slika Božje požrtvovnosti, one nas podižu, one se za nas bude noću, brinu kad smo bolesni, one drže tri ugla kuće. 
Dom je ondje gdje je majka. 
Majke rastu po uspjehu svojih sinova. 


U djelu "Zdravo Marijo" papa Franjo, odaje počast majkama, posebno u zadnjem dijelu koji se zove "Majka među vukovima", gdje opisuje majke koje dolaze svojoj djeci u zatvor. Majke se ne odriču djece koja su pala. 


Jedan zatvorenik priča papi kako je primio sakrament krizme u zatvoru, do tada su na njega stavljali tetovaže i sam se ubadao iglama i drogirao. Prvi puta je na njega netko osim majke stavio znak križa. Nakon krizme majka ga je zagrlila, a on je gledao u Mariju nebesku Majku. U ćeliju je otišao sa mirisom svoje majke. 


Isuse, ti koji si nevin u svom padu susrećeš svoju majku, a mi zamišljamo kako je tvojoj majci. Majci koja vidi sina kojeg vode na križ, na najstrašniju kaznu drevnog Rima. 


Isuse daruj nam da budemo na ponos svojim majkama!

Ivan Bassi

Ima jedna formula sretnog života. Ne misliti puno što drugi misle o tebi. Držati se podalje od buke svijeta i ljudi koji je stvaraju. Pronaći svoj mir u nekom tihom i zabačenom kutu te promatrati život s neke distance. Svoju energiju trošiti na ono što je vrijedno. I lijepo. A beznačajne stvari, beznačajne razgovore izbjegavati u širokom luku. Maknuti se od onoga rekla - kazala. Jer to na kraju nikada ne izađe na dobro. 


Kad se odlučiš na bolji život nemoj misliti da će netko ići ispred tebe i uklanjati ti poteškoće. Štoviše nekad će ih biti i više. I željet ćeš mnogo puta odustati. I pustiti neka sve ide - kako ide. Ali kad malo bolje razmisliš, život treba živjeti. Punim plućima. Bez osvrtanja natrag. I zato traži samo ono što je iskreno i ne idi ispod toga. Što će ti polovičan život, što će ti polovični ljudi. Današnji je dan kao stvoren za neke nove odluke.  


- Mario Žuvela

Zastani i pomiriši cvijeće!


Ne žuri, ne brini. 
Ovdje si tek nakratko. 
Zato zastani i pomiriši cvijeće.


Walter Hagen

Vidim, odlaziš u crkvu.


Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se pomoliti.


Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju…


ili ćeš buljiti u sliku na oltaru, udarati se u prsa, micati usnicama, šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice…


Sve su to izvanjske i nimalo komplicirane radnje pomoću kojih nije teško prevariti čovjeka.


Čekam te vani.


Kad izađeš iz crkve i vratiš se među ljude, pripremi se za susret sa mnom.


Tada ću te nemilosrdno pratiti, promatrati, suditi, a možda i osuditi.


Imam pravo to učiniti.


Naime, želim znati: jesi li u crkvi doista razgovarao s Bogom, ili si se samo s njime poigravao?


Želim se uvjeriti čini li molitva čovjeka stvarno drukčijim, boljim?


Želim se uvjeriti upravo na tebi, kršćaninu, kao primjeru.


Uvjerim li se da si ohol, pohlepan, sebičan, svadljiv, uvredljiv, zavidan, brbljav, površan… znat ću da ti molitva ne valja.


A uvjerim li se da u obitelji, na poslu, u školi, trgovini, autobusu… ne znaš s ljudima razgovarati, znat ću sigurno da ne znaš ni s Bogom razgovarati.


Ako te neprestano netko treba tješiti i hvaliti, znat ću da u crkvu nisi išao radi Boga, slaviti njega, već obožavati sebe…


Ali… budu li tvoje oči otvorene za nevolju bližnjega, budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce imalo razumijevanje za druge, bude li opraštalo i ljubilo, … znat ću da si u crkvi doista razgovarao s Bogom!


Čekam te vani.


(autor nepoznat)