Asylum

Dr. sc. fra Tomislav Pervan autor je brojnih knjiga teoloških promišljanja, živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara, a svakodnevno je i u međugorskoj ispovjedaonici. Nekadašnji međugorski župnik i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije najplodniji je teološki pisac u Hercegovini, a godinama piše za Naša ognjišta.

Mk 7,24-30

Usta Isus i otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A on joj govoraše: »Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će mu: »Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.« Reče joj: »Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.« I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao.

 

Čvrsta vjera i upornost ove zdvojne i ojađene žene poganke, Sirofeničanke, mogu doslovce posramiti učenike i farizeje, sve slojeve u židovstvu. Njima je najprije ponuđeno spasenje objavljeno u Isusovoj osobi, on je došao prvenstveno svomu narodu. Vlastiti ga narod ne prihvaća, odbacuje, na svakom koraku ga uhode, dok jedna poganka prepoznaje u svojoj krajnjoj nevolji i poniznosti snagu te osobe te želi barem nešto ‘otpadaka’, mrvica s obilna židovskoga stola.

Riječ je ovdje o kruhu, izričito, ali neizravno i o problemu čista i nečista, što smo imali prethodnih dana, zatim vjere i nevjere. Isus nikada nije zagovarao bilo kakvu diskriminaciju na bilo kojoj osnovici. On je nadišao veze i zakone krvi, obitelji, klana, plemena, naroda, biologije. Želi okupiti sve čovječanstvo pod svoje okrilje. Svi baštine od Oca nebeskoga isti božanski DNK.

‘I psići dobiju nešto sa stolova svojih gospodara’. Žena ne popušta i nikako se ne da smesti. Zaboravlja i prekoračuje sve granice i ograde koje je dijele od drugoga naroda, zaboravlja posve sebe, čak zaboravlja i gazi vlastiti ponos. Pada do nogu jednomu strancu. Biva posve siromašna i malena. I u tom trenutku Isus je pogleda i smilova se riječima: „Vjera je tvoja, ženo, silna, velika“. On je do kraja tu osobu iznutra zahvatio, ona je proključala, i mogla je samo izgovoriti riječi vjere. Ona najprije traži milost, zdravlje za kćerkicu, a Isus daje samoga sebe. I žena vjeruje te je ona odsada njegova vjernica, njegov prijatelj, zauvijek.

Patnja zbog bližnjih

Čovjek se s vlastitom patnjom zna nekako i pomiriti. Često nam daleko teže pada patnja dragih nam i nama povjerenih osoba. Teško nam pada ne samo njihova tjelesna bol i patnja. Daleko je teža duhovna bol koju te osobe u sebi nose i proživljavaju. Majka se npr. nekako pomiri s bolešću svoje djece, ali je teža i nesnošljivija bol u majke kad vidi duhovnu propast svoje djece, njihovu izgubljenost i zastranjenje, hod u egzistencijalnu propast i pustoš. Kolika je npr. bol roditelja zbog kocke, ovisnosti, drogiranja vlastite djece?! Danas imamo toliko raznih ovisnosti.

Grozomorno je biti promatračem propasti osoba koje su nam srcu srasle i prirasle. Katastrofa je neminovna, a protiv nje gotovo da i nema lijeka. Sirofeničanka na tragičan način utjelovljuje u sebi svu patnju i bol zbog patnje bližnjega, drage osobe, zbog sina, kćeri, muža. Kao jedini lijek i liječnik preostaje vapaj Isusu za pomoć…

U cijeloj zgodi sa ženom Sirofeničankom, pogankom, suvišno je bilo kakvo historiziranje ili povijesno surječje. Treba nam samo jedno: prenijeti se u dušu i srce, u psihofizičko stanje žene koje kćerkicu muči nečisti duh. Opsjednuće kao izraz krajnje udaljenosti od Boga i spasenja. Kao neminovni kraj čovjeka i ovdje i u vječnosti, kao smrt. Njezino je dijete već uništeno i razoreno, na dnu životnih mogućnosti i beznađa. Gdje je pomoć i tko može izliječiti njezinu kćerkicu? Majka se sa svojom kćerkicom nalazi u predvorju pakla.

Za uzroke ne znamo, vidimo samo pogubne posljedice. Koliki se i danas sinovi i kćeri ruše u nesreću i propast, posvema zaslijepljeni i zavedeni. Svi dobri savjeti otišli u nepovrat, u vjetar. Samorazaranje i samouništavanje djelo je otpalog uma koji uživa u uništavanju i ništavilu. To je djelo zloga duha. Tako Biblija karakterizira Đavla, otpalog anđela. I danas smo svjedoci koliko zla nanosi čovječanstvu upravo ta prividna slobodarska neovisnost od svega, a zapravo je sve to u biti robovanje paklenim silama razaranja i uništavanja.

Ženo, budi volja tvoja!

Ljudska je bijeda globalna, planetarna. Ona ne poznaje niti dopušta granice. Čovječja je patnja sveobuhvatna. Zapravo je nemoguće povući granicu između „Izraela i Kanaana“, svi smo mi kao ljudi pred Bogom odgovorni jedni za druge. Svi moramo stupiti pred Boga u zajedništvu, u ozračju ljubavi i prihvaćanja. Tako onda život prerasta u trajnu zahvalnicu. Trebali bismo  zahvaljivati za egzistenciju svog bližnjega, štoviše, biti zahvalni za njegovu nevolju, koju prinosimo Gospodinu, jer smo preko nje zajednički bliži Tvorcu, Stvoritelju.

U Očenašu molimo „Oče, budi volja tvoja“. Ovdje imamo obrat te molitve: Isus ženi veli neka joj bude kako je htjela, kako je molila. „Ženo, budi volja tvoja!“ Nije taj Bog u nebeskim visinama, nego je blizak i pomaže. Što više odmičemo Boga u nebeske visine, što nam je on uzvišeniji, to nam je u životu većma tuđ i stran, gotovo nepristupačan. Ovdje imamo blizinu našega Boga koji se spušta jednoj udovici i udovoljava njezinoj želji i vapaju. Bog je tražio Adama, prvo pitanje bijaše: „Gdje si, Adame?“  Jednako postupa i danas s nama.

Kad god otkrijem da mi moj bližnji može biti obogaćenje te oploditi život blagoslovom kod Gospodina, najljepša će molitva biti u trenutku kad nad njega zazovemo svekoliki Božji blagoslov. To je način uspostavljanja porušenih komunikacija, međusobnog razumijevanja. To je put do obostranog ozdravljenja koje posreduje Isusova osoba.

Ova Kananejka prerasla je, pretočila se sva u jedan jedini vapaj: „Smiluj mi se, smiluj se mojoj kćerci, Sine Davidov!“ Cijela osoba prerasta, pretvara se i izvija u molitvu, vapaj, krik. Jedini spas i izlaz vidi u Isusu. Pred Isusom se ruši ili uspostavlja cijeli njezin svijet.

„Što se mene tiče, mogao bih mirno usnuti, za jednu noć kao i za sva stoljeća. I nakon svega tako je sve mirno i tiho. Ali postaju nepodnosivi krici i vapaji s onu stranu, koji dolaze od mojih suputnika brodolomaca, ti užasni izljevi očaja. Pred tom nesrećom ne mogu stajati prekriženih ruku. Svaka sekunda koju provodim u miru ravna je ubojstvu onih koji su mi najdraži“ (A. de Saint-Exupery).

Koje granice moram prijeći ili prekoračiti da bih bio otvoren onomu što mene spasava i drugima pomaže?

Fra Tomislav Pervan

Prekrasan psalam i prekrasno pučko pjevanje iz Kaštel Sućurca

Ima nas

Ivan Bassi uzeo sa stranice Čitaj knjigu, ja uzela od Ivana:

ŽETVA SREĆE

Jednoga dana vidješe djeca nekog starca kako ide ulicom sa velikom košarom na ramenu, prepunom blistavih zvijezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zagrabio iz košare i zavitlao kao da sije. Tada bi mnogo prekrasnih zvjezdica zalepršalo oko njega kao jato iskrica.
– Šta to radite? – upitaše djeca goreći od radoznalosti.
– Sijem sreću! – odgovori čovek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su se, u dječijim očima, razljevale tople dugine boje.
Osvojeni tom ljepotom klinici smjesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud. I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
– Uzalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveno starac. Tako je nikada nećete uloviti.
– Zašto? – upitaše začuđeno klinci.
Nasmijavši se, starac im odgovori:
– Tek kad naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bit ćete pozvani na žetvu sreće.
Onaj ko grabi sebi, nikada neće uhvatiti sreću.

( sa stranice Čitaj knjigu, da mene starca u duši samo više učini žeteocem sreće, pa što god požnjeo)

again and again

Sumnjam da nekoga zanima, ali dragi dnevniče sigurno se čudiš kako to da metilda opet sluša glazbu nakon toliko godina. Otkrila sam to čistim slučajem. Naime zbog neizdrživih bolova u kralježnici propisan mi je Tramal, legalni narkotik. Jedno vrijeme mi je pomagao, a onda se bol vratila a ja se navukla na lijek. Negdje u to vrijeme su mi počeli smetati zvukovi, a glazbu nisam mogla smisliti. Prije nekih mjesec i pol dana sam se odlučila skinuti sa Tramala. Od dvije tablete najprije na jednu, pa onda na polovicu. I otkrila sam da mogu slušati glazbu, za sada samo kršćansku. Nije bilo teško izvesti zaključak. Kičma me jednako boli, ali život je ljepši uz slavljenje! 
Pazite što pijete kao lijek!

Danas je Svjetski dan bolesnika. Jedan od najgorih osjećaja s kojim se, kao svećenik, susrećem je osjećaj nemoći. Kada se od mene kao svećenika nešto očekuje, a ja ne mogu to učiniti. Npr. susret s ljudima, posebno djecom koja boluju od teških bolesti. Njihov pogled, izraz lica na kojemu se miješaju bol, osmijeh i zbunjenost, pogled je koji prodire duboko u srce i traži odgovor, zašto? A ja im ga ne mogu dati. Pitanje zašto se dogodi da nevina djeca pate, ustvari ako hoćete, zašto Bog to dopušta? Ja nemam na to odgovor, ustvari mogao bi nekako teološki odgovoriti na to, ali ja ne nalazim utjehu u tom odgovoru... Isusova patnja je imala smisao i zato mislim da će svaka patnja na ovome svijetu, dobiti odgovor u vječnosti, ali opet... Kad mi netko postavi to pitanje, obično odgovorim da ću i ja to pitati kad dođem pred Boga. Ali s obzirom na ono koliko sam Boga uspio "upoznati", vjerujem da ću čim stupim na onu stranu znati sve odgovore i da će mi sve biti savršeno jasno. Tako nekako...

Stjepan Ivan Horvat

Radio Mir Međugorje


BIBLIJSKA PORUKA 11. 2. 2024. I TUMAČENJE FRA TOMISLAVA PERVANA: BOG ŽELI ORIGINALE, NE KLIŠEJE

Mk 1,40-45

Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

 

Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj ustavotvorni Govor na gori. Možemo samo predočiti toga bijednika komu je Zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Morao je biti na udaljenosti od drugih, skupina ili pojedinaca, jedan dobačaj kamena, a ako bi se slučajno približavao kojemu naseljenu mjestu, morao je biti u dronjcima, raščupanih kosa i brade, nositi čegrtaljke i izvikivati da bi ga svatko mogao čuti: “Nečist, nečist”. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Shvatimo stoga ovu scenu u svoj njezinoj dramatičnosti i napetosti. Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.

Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao ako Bog nije s njime izgovarati takve riječi, davati takve naputke. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise. Stoga mi se smiluj”.

Isus kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik točno očekuje, to mu se i događa. Isus ide i dalje. Čak se dotiče bijednika ispružajući u smjeru njega svoju ruku. Prema Zakonu odsada je i Isus nečist jer je dotaknuo nečista čovjeka. Naime, sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, dotle on ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u hramskom bogoštovlju niti se smije integrirati u društvo.

Da pak Isusu nije stalo do takvih propisa, vidimo jednako iz druge scene kad ga rimski stotnik moli da mu izliječi momka. “Kao nežidov nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, makar je tvoja nakana da se zaputiš. Ne želim da kršiš propise svojeg Zakona”. Vjerojatno je očekivao da će mu Isus reći kako bi bilo poželjno da iznese momka na put kao što to čine i drugi, da ga se dotakne te da ozdravi. Međutim, Isus mu veli: “Doći ću i izliječiti ga”. Isus se divi vjeri tog čovjeka i hvali ga pred svim slušateljstvom.

Da Isusu nije stalo što će mu reći slušateljstvo vidi se i na primjeru jednog Zakeja. Također izopćenik iz židovske zajednice zbog svog lihvarenja i suradnje s okupacijskom silom. Možda se pokušava riješiti svih tih nevoljnih spona koje ga vežu uz novac, ali to više nije moguće. Poput ovisnika o drogi ili alkoholu, i on je ovisan o svome novcu i poslu. Traži spas i prihvaćenost pod svaku cijenu. Traži odnos s osobom koja će ga razumjeti, shvatiti, izvući iz gliba i izopćenosti. Dolaskom Isusovim u njegovu kuću sve se naglavačke mijenja. Svladan je ljubavlju i dobrotom te ustaje onako velikodušno za stolom i rasipno dijeli na sve četiri strane…

Što možemo zaključiti iz tih Isusovih postupaka? Do čega je Isusu stalo? Jednom riječju: Do čovjeka! Čovjek je biće koje ne može živjeti izvan zajednice, bez odnosa s ljudima, s bližnjima. Kategorija relacije, veze, odnosa bitna je u Isusovu poimanju čovjekova zdravlja. Isus se do kraja okreće čovjeku, pruža mu ruku, ali mu je prethodno pružio svoje srce i biće, svoju ljubav. Ta ljubav liječi i podiže, ozdravlja odnose i veze.

Zamislimo samo što bi se dogodilo da se Isus nije ponizio, dodirnuo onoga bijednog gubavca, da nije odgovorio stotniku, da nije svratio Zakeju. Po židovskom Zakonu sasvim normalan postupak i stav prezira prema takvim tipovima. Međutim, u dušama tih ljudi dalje bi se rušio svijet, bili bi prikraćeni za bitno, ostali bi u svojoj propasti i grijehu, u svojoj smrti i izolaciji. Isključeni od spasenja i milosti, sve bi otišlo uzalud. Isus svojim postupkom stvara nove odnose, novi Savez, u svojoj osobi i krvi.

U čemu se to sastoji? Bog nas naime ne otpisuje, već upisuje u nas i naša srca nove riječi, neizbrisivi pečat Isusa Krista. Ono što je na Golgoti dovršeno samo je zadnji dokaz do koje mjere Bog misli s čovjekom ozbiljno i kako mu nitko nije nebitan. Svatko nosi na sebi njegov biljeg i ljubav. Stoga će Isus reći svojim učenicima: “Liječite bolesne i navješćujte, tj. dajte im živo iskustvo kako je kraljevstvo Božje među vama, kako je već započelo i ubire svoje plodove”. To će reći, svatko tko se s vama susretne, mora na sebi iskusiti kako spadaju lanci i okovi staroga, kako se rađa novo, kako je sloboda koju Isus donosi divni Božji dar. Nitko nije niti smije biti više ovisnik o silama zla i tame, već svatko treba da se ponovno uključi u krvotok Božje ljubavi. Spoznati svoje ljudsko dostojanstvo i živjeti ga u novini života. Pokazati mu ljudsko lice, čovjekoljublje, u svemu što činimo.

Većina je ljudi zauzeta osnovnim brigama za život i preživljavanje. Što jesti, što piti, u što se odjenuti, tko će nam ublažiti boli, skinuti nevolju ove pandemije i izolacije s naših leđa i sudbina? Sve su to legitimna prava koja današnji čovjek stavlja pred vjernika koji kuša živjeti Evanđelje. Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitativnom pomoći, materijalnim zbrinjavanjem. Potrebno je uložiti srce i svoje biće, prihvatiti čovjeka, izvući ga iz izolacije i vegetiranja. Upravo kao što su učinili apostoli pred Hramom: “Srebra i zlata nemam, ali što imam, to ti nudimo: U ime Isusa Krista ustani i hodaj” (Dj 3,6). Tvoja smo braća. Siromašni i bijedni kao i ti.

Ti čovječe i prosjače pored puta, nisi za nas škrabica za milostinju u koju treba ubaciti novčić pa mislimo kako smo učinili sve što smo mogli ili morali. Ti nisi medicinski slučaj, ti nisi stvar koja se gura ili prenosi s mjesta na mjesto, koja se premješta, nego si osoba kao i mi koja treba koracati, hodati, slaviti Gospodina. Podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga na zemlju. Stvoren si da gledaš prema nebesima. Zašto ti je duša u prašini kad je moguće da imaš udjela u životu koji nudi Isus Krist? On je sloboda i osloboditelj, oslobodit će i tebe i podariti novo ime, budućnost koja nosi njegov predznak. Što nam pak treba više u ovakvim prilikama?

Pred nama je korizma.
Čega se odreći u korizmi?
Odreci se pesimizma... Postani optimist.
Odreci se osuđivanja... Pokušaj razumjeti.
Odreci se pretjerane brige... Vjeruj u Božju providnost.
Odreci se obeshrabrenosti... Budi onaj koji budi nadu.
Odreci se tvrdoglavosti... Znaj popustiti.
Odreci se osvećivanja... Uzvrati dobrim na zlo.
Odreci se negativnosti... Budi pozitivan.
Odreci se nestrpljenja... Budi strpljiv.
Odreci se ljutnje… Imaj više razumijevanja.
Odreci se tuge... Potrudi se biti radostan.
Odreci se ogovaranja… Kontroliraj svoj jezik.
Odreci se grijeha... Živi sveto.
Odreci se odustajanja... Budi ustrajan!

Odredi si već danas: pola sata molitve ujutro. Budi u tome odlučan, pomisli da ako za tjelesnu toaletu i za hranu trošiš i po sat i više vremena, onda nemoj oklijevati da za duhovnu toaletu uzmeš bar pola sata. Nađi si neko mirno mjesto, možda odmah na rubu kreveta, prekriži se i reci kako u ovaj novi dan želiš ući u Božje ime. Potom moli Gospodina da ti izliječi strahove, ublaži tjeskobe, otkloni neugodnosti što moraš na posao, susretati se s određenim ljudima, raditi ono što ti se ne sviđa. Iza toga odlučno reci da želiš oprostiti onima s kojima ćeš se danas susresti, ili s kojima si jučer imao odnose pune napetosti. Nakon toga predaj svoj život u Isusove ruke, reci kako mu želiš potpuno pripadati, odreci se svih na koje si se vezao u životu i koji te zbog toga opterećuju. I zamoli Isusa da te izbavi od svakog zla, od neuspjeha u radu, od ružnog ponašanja prema ljudima, od umora i neraspoloženja, od nervoze i depresije. Pogledaj duhom Isusu u lice i reci mu da prihvaćaš ovaj dan kao njegov dar i da si znatiželjan što ćeš od njega načiniti.
Preostaje ti nakon toga još samo da mu se od srca zahvališ i da radosno uđeš u dan.

(Još se možeš vratiti - Tomislav Ivančić)