Asylum

Onaj tko je blag prema nama nije uvijek naš prijatelj, 
kao ni onaj tko nas ukorava naš neprijatelj. 
Bolje je imati rane od prijatelja, nego varljive poljupce od neprijatelja. 
Bolje je voljeti sa strogošću, nego varati s blagošću. 


 sv. Augustin

DA PROGLEDAM!


EFA RIJEČI, 20. 11.


Lk 18,41


„Što hoćeš da ti učinim?“ A on će: „Gospodine, da progledam.“






Tako se lako naučimo živjeti zaslijepljeni. Odvrate nam pogled od bitnog i usmjere ga na nešto beznačajno, pa nam kažu da je to ono na što ljudi koji drže do sebe trebaju obratiti pažnju. Kad uočimo svjetiljku koja nam jasno kazuje kamo nam je krenuti, zakriju ju blještavilom ispraznosti. I mi se, neshvatljivom spremnošću, upravo sa zadovoljstvom, damo zaustaviti. Zavesti.


Jerihonski slijepac, za razliku od onih koji su ga okruživali, nije pristajao na svoje sljepilo. On je silno želio vidjeti. Nije se dao obeshrabriti. I bio je siguran da je Isus taj koji, s onim naravnim, daruje i vid kojim je moguće pronicati, upoznati temeljno. Jer samo je onome moguće čitavim bićem živjeti tko prepoznaje bit života. Ili ga barem nazire.


„Da progledam!“ U tu je molbu, u tu molitvu, sažeto toliko toga. O, kad bismo s tim riječima dolazili pred Isusa u svim prilikama i neprilikama našeg života! I radosni i ranjeni, i raspjevani i umorni! O, kad nam ništa ne bi bilo važnije od vida našega srca! Kad bismo ovaj svijet naučili gledati Isusovim očima, koliko bismo ga bolje razumjeli! Koliko bismo bolje razumjeli zašto živimo!


O, Isuse, da progledam! 


Pripremio: Stjepan Lice

Uostalom, bezbrojni krajevi svijeta su prazni, Europa je sve praznija, čitavi gradovi nestaju. Razgovarajte s bilo kojim čovjekom u Hrvatskoj, uvijek ćete čuti kako će vam biti zlo, kako očekuju samo zlo, kako je teško živjeti. Ali mu recite da je to iluzija njegova duha, da je to laž koju je on prihvatio od medija i recite mu kako će sutra biti bolje, kako će oni biti još zdraviji, oni će vas pogledati i, kad povjeruju, preobrazit će se. Trebamo ljude koji vjeruju u dobro, koji vole čovjeka, koji vjeruju u budućnost Zemlje. Promjena svijeta, sloboda od zagađivanja zemlje i prirode može doći samo ako se promijeni čovjek, a ne ako uništimo čovjeka. Uništimo li čovjeka, i priroda je mrtva. Ne samo domaći ljubimci, nego i domaće životinje, zrak i sve oko nas plače nad čovjekom koji umire. Jer čovjek je upravitelj i njegovatelj prirode, on odgovara za prirodu i treba prirodi dati mogućnost da se razraste. A to može samo čovjek koji vjeruje u dobro, u budućnost, u život. Govorite čovjeku da je on kriv za uništavanje i trovanje prirode, govorite mu da nas previše ima, govorite da ne ćemo imati novca i da se ne ćemo moći prehraniti i on će postati mrzitelj prirode i sebe i svega, cijela će priroda biti tužna i umirati zbog čovjeka. Kad je čovjek radostan, sve se oko njega raduje. Njegova depresija deprimira cijelu prirodu, svaki kamen i zvijezde na nebu. Potrebni su nam ljudi koji vjeruju, ljudi koji su dobri, ljudi koji vole čovjeka.


(Hagioterapijska antropologija)

Čovjek – biće koje puno toga može uništiti, povrijediti, osakatiti. I tada može postati hladno, škrto i neosjetljivo na bol ostatka svijeta, jer ponekad najtežu bol nosi u sebi. Kada bezdan proždire srce, zvijezde, svitanja, a ni razgovori više ne donose ništa dobroga. Jasno je. Potrebno je vrijeme koje poput vještog krojača zašije ono što je razderano. Sat za satom, dan za danom, mjesec za mjesecom.
I iako neće biti isto, ipak se nekako mora živjeti. S ovim ožiljcima, mrljama i slojevima zašivene boli.
Zato, ako sad toneš u tami, a život te povrijedio - želim ti snagu i svjetlo. Razumijevanje, mir i strpljenje. I da s vremenom svaki udah manje boli, da bude manje neprospavanih noći i suza. Želim ti na životnom putu čovjeka s krilima. Anđela u ljudskom tijelu koji će pitati: "Kako ti mogu pomoći?". Ili možda da samo bude prisutan uz tebe. To liječi…
(Nepoznat autor)

Evanđelje:


Lk 19, 41-44


 


Kad bi spoznao što je za tvoj mir!


 


Čitanje svetog Evanđelja po Mateju


U ono vrijeme: Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.«

Riječ Gospodnja.

Na pijaci smo bili atrakcija. Tata, doteran i mlad, sa troje dečice uvek bi bio zanimljiv. Bilo je zanimljivo i nama. Gledali smo šarenilo ljudi i povrća oko sebe. Tata nam je uvek skretao pažnju na ljude: ”Vidi ovog dekicu, em je uzgajio krompir, em doterao u veliki grad i sad ovde danima mora da spava na kamionu da bi prodao.“ A onda bi nam pokazao na nekog napirlitanog i odmornog, sa kajlom oko vrata i govorio: „Garant je preprodavac. Nećemo kod njega.” Sve su to bile lekcije. Ali i način da u našim detinjim dušicama probudi empatiju prema drugim ljudima. Da razlikujemo original od falsifikata. Da procenjujemo.


Bili smo važni što nama objašnjava kako se bira kupus. Kao da ćemo ga već sutra mi sami stavljati. ”Lišće mora da bude zeleno, korenje što tanje, glavice ni prevelike ni premale. Nemoj ovako ove sparušene. Ono, jes, kupus treba da se prosuši pre stavljanja u bure, ali bolje da kupiš svež, pa sačekaš tri dana sa stavljanjem…


Kupili bismo kupus i naravno nar. Tri nara. Nikad nije rekao da nema više para. Ne, smejao bi se i rekao: ”Tri, za sreću. Kao vas troje.”  I mi smo se opet pravili važni, jer nas je troje a to je srećan broj.


Odneli bismo kupus kući i sačekali dan dva ili tri da se malo prosuši. Tata je prao bure, oštrio nož i spremio so. Ako bismo sestra i ja bile druga smena u školi, a tata prva, mi smo ga molile: “Tata, nemoj da stavljaš kupus bez nas!“ Brat je bio mali, i posle podne je uvek bio kući. Tata bi mrtav ozbiljan rekao:”Bez vas? Ni slučajno!!!”  I mi smo jedva čekale da stignemo kući i okupimo se oko kupusa.


E, tada je počinjala žurka! Šupa-špajz je bila iza kuće i mi smo uzimali stoličice i oblačili jakne jer je bilo uveče sveže i kao na poselu sedali oko bureta. Tata bi nam pričao dogodovštine iz svog detinjstva, šalio se, izmišljao pesmice, a mi bismo mu tako sedeći na stoličicama dodavali glavicu po glavicu kupusa. On bi svaku očistio od spoljnih listova i izdubio joj koren, a mi smo čekali da nam stavi vešto izbušenu piramidu korena na dlan da je smažemo. To je bilo nešto najslađe na svetu. Taj izdubljeni korenčić kupusa u novembarsko veče uz naše priče i smeh i ritual koji smo uspostavili i održavali kao i rođendane, krsnu slavu ili neko važno slavlje. Mama bi provirivala i grdila ga za te korenčiće i govorila kako će nam pozliti, boleće nas stomak i slične stvari, ali on je nije ozbiljno shvatao i govorio joj: To je samo kupus.


Danas, stvarno dosta godina kasnije, ja imam svoj male grickače kupusa. Na žalost, ne troje. Dve devojčice, ali meni je i dva srećan broj.


I danas kada vidim kako ljudi sve rade nekako s mukom i mrzovoljom, shvatam tatinu lekciju. Sve može da bude praznik. I sve može da donese radost. Zavisi samo kako rešiš da ga odradiš. Sam i neraspoložen, ili sa svojim najdražima, uz osmeh smireno i da od toga napraviš događaj.
(...)
Danas, u sve što radim uključujem svoju decu. Ne samo da mi pomognu, i ne samo da nauče kako se to nešto radi. Nego da bismo bili zajedno. Da se družimo i pričamo i smejemo. Možda i svađamo, nema veze, i to mora po nekad, i to je komunikacija. Jer, sve je bolje od ćutanja i otuđenosti. I svaki trenutak je dragoceniji ako se podeli sa nekim.


Možda je tajna opšte zlovolje upravo u tome što ne umemo da se radujemo sitnicama. Što mislimo da je praznik nešto sa puno hrane, pića, sa svečanim haljinama, alkoholom i taštinom. A, u stvari, praznik može da bude bilo koji dan, ako smo tako rešili, ako je naša radost zarazna, ako su naše reči lekovite, a postupci blagi.


Juče, kada sam se čula sa svojim roditeljima i kada mi je tata rekao da stavlja kupus, uhvatila me nostalgija. Došlo mi da lepo odem kod njih, uzmem stoličicu, dodajem mu kupus i čekam da mi na dlan stavi korenčić. Ali, nisam… Čekala sam moje dve devojčice da dođu iz škole i da im postavim ručak, praznični ručak. Iako nije bilo nikakvog zvaničnog praznika. I, iako ni ručak nije bio nešto baš posebno, ali soba je bila topla, ja sam imala najveći osmeh na svetu i znala sam da će osetiti tu atmosferu i znati da je dan poseban…


Ponekad, za praznik su potrebna samo tri nara. Ili šaka kupusnih korenčića. A, uvek, baš uvek su preduslov dobra volja i malo radosti…

detinjarije.com

If you can take someone's hand, hug them, or just pat them on the shoulder, enjoy! You will never feel alone... Octavian Paler

Tekst o psovci vlč. Dražena Radigovića svatko bi trebao pročitati i proslijediti s obzirom da je ovo problem velikog broja ljudi u našoj domovini.


Što je psovka? Sv. Jeronim: “Psovka je strašnija od ikog drugog grijeha. Ona je bezbožni govor ustiju protiv Boga. Svaki drugi grijeh kada se usporedi sa psovkom, neusporedivo je manji.” Neki crkveni oci su rekli: “Psovači su gori nego psi i druge životinje. Pas ne laje na svoga gospodara, makar ga ovaj i udari, a psovač vrijeđa svog Boga i Gospodara i to bez razloga”…


Psovka je pakleni govor zloduha


Kao što Duh Sveti govori preko pravednika, tako i zloduh govori preko psovača. Pogledajmo tko sve u nas psuje!? – I staro i mlado, i djeca i starci. Psuju već i djeca u osnovnoj školi. To je tragedija našeg vremena. Naše su riječi toliko važne – jer je snaga u našem jeziku i riječima koje izgovaramo. Zato Biblija kaže: “Smrt i život u vlasti su tvoga jezika.” To znači da svojim jezikom možemo sebi sijati život ili smrt. Većina svojim nesmotrenim jezikom, psovkama i ružnim riječima sije sebi smrt. Isus kaže da će čovjek odgovarati pred Bogom za svaku nepotrebnu riječ. Tvoje će te riječ osuditi, i tvoje će te riječi spasiti. Zato pazi što govoriš!
U Evanđelju piše da će nas Bog sačuvati od zla u svom Imenu. Božje je Ime uzvišeno i sveto! Zato u “Oče naš”-u molimo: “Oče, sveti se Ime tvoje” – tj. Tvoje Ime neka među nama bude sveto, neka ljudi poštuju i blagoslivljaju Tvoje Ime. A za Isusovo Ime piše da je to JEDINO IME na svijetu dano ljudima po kojem se možemo spasiti. Ako je to istina i ako je to jedino Ime po kojem se spašavamo, kako je onda tragično i pogibeljno ako psujemo i pogrđujemo sveto Ime Isusovo. To je jednako propast. Time otvaramo sebi put za pakao: Ime Isusovo nam donosi spas, a mi psujemo i pogrđujemo to sveto Ime. To je katastrofa! To je slično ovom primjeru: Neki je slikar prikazao čovjeka psovača na ovaj način: naslikao je čovjeka divovskog rasta, veoma lijepog izgleda kako na svom dlanu drži malog patuljka. No, taj je patuljak bio nešto ljut i srdit. Jednom je pesnicom prijetio gorostasu, a s drugom rukom mu je zabadao mač u dlan u kojem je stajao. Ruka je bila ispružena nad dubokim ponorom. I bilo je dovoljno da se okrene i da patuljak završi u ponoru. Što nam govori ova slika? Mi često kažemo da smo SVI U BOŽJOJ RUCI. Ništa sami ne možemo učiniti, niti odlučiti o svojoj sudbini. Kakve li neopisive nesreće podići svoju ruku protiv onoga u čijoj smo vlasti, protiv onoga koji nas drži na svome dlanu, i zabadati mač svoga gnjeva i svoje srdžbe u Njegov dlan na kojem počiva i nebo i zemlja i sva stvorenja.To je zajamčena propast!


Na žalost, naš hrvatski narod je PSOVALAČKI NAROD. Hrvati su jedni od največih psovača na svijetu! Kakve li se samo sve psovke izgovaraju i što se sve psuje: i Krv Isusova i Ime Isusovo… Nije ni čudo da je zato nad našim naorodom veliko prokletstvo. Zamislite: svi veliki ratovi odigrali su se na našem tlu – i balkanski, i 1. svjetski i 2. svjetski, i sada – ovaj posljednji – Domovinski rat! K tome, nije bez razloga ona poslovica koja kaže: “Dva Hrvata – tri stranke!” Kao da Hrvati nikako ne mogu biti jedinstveni! Sve je to posljedica ovog užasnog prokletstva.








Psovače, prema Sv. Pismu čeka NAJTEŽA KAZNA. Sv. Ivan Zlatousti ovako govori: “Želite li da vas mine nesreća, okanite se psovke.! Budite uvjereni: dok psovači ne prestanu psovati, svakim će danom nazadovati vaša polja, svi vaši poslovi i sva vaša nastojanja!” Pitam vas: može li hulitelj Božjeg Imena očekivati da će ga Bog blagosloviti u životu, da će mu pomoći i zaštititi? Naravno da ne može. Naprotiv, njega – prema Bibliji – čeka najteža kazna.


Biblija iznosi ovakav primjer. Jednom je neki Židov pogrdio Ime žbožje i opsovao ga. Tada su ga odveli Mojsiju. Stavili su ga u zatvor i čekali da se očituje volja Jahvina. Onda Jahve reče Mojsiju: “Izvedi psovača iz tabora. Potom svi koji su ga čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda, neka ga sva zajednica kamenuje.” I taj je psovač završio strašno. Potom je Jahve naredio Mojsiju: “Reci Izraelcima. “Tko god opsuje Boga svoga, tko izgovori hulu na Ime Jahvino – neka se smakne. Bio stranac ili domorodac, ako pohuli Ime Jahvino – mora umrijeti!” (Lev 24,10-16) Zašto tako strogo, pitamo se?! Zato, jer po tom čovjeku dolazi prokletstvo na čitav narod. Čitav narod trpi zbog psovača. I k tome, ako takav živi, psovka bi se mogla brzo proširiti – kao zaraza – po čitavom narodu! Bilo je poznato u povijesti – da ljudi za uvredu časti – osobne ili upućene njihovoj majci ili ocu – oduzmu uvreditelju život. Kaznu za zločin uvrede veličanstva imali su u svom zakoniku već i stari Rimljani. Kazna je bila oštra: uvreditelji bi bili ili ubijeni mačem, strelicama, bačeni pred divlje zvijeri ili spaljeni. Pa, ako je za uvredu čovjeka bila tako teška kazna, koliko više će biti teža kazna za uvredu nanesenu Bogu i njegovom svetom Imenu.


Želim vam ispričati jedan primjer. U 3 mjesecu 1916. g. pisao je s ratišta Albin Breviatti, vojni kapelan ovo: ”ČUVAJTE SE PSOVKE, JER SAM JA SVOJIM OČIMA VIDIO STRAŠNI SVRŠETAK PSOVAČA!” Moja se četa nalazila u jednoj seoskoj kući gdje je na zidu visio križ. Jedan od vojnika to nije mogao gledati, te je bacio križ na zemlju, izgovarajući najteže psovke. Napokon je bacio križ kroz vrata, tako da se razbio u komade. kamo sreće da to nije učinio. Isti dan izišli smo po običaju iz kuće da preuzmemo dužnosti za slijedeći dan. Taj je psovač ostao u kući i govorio da se ne osjeća dobro. U taj tren pala je na kuću neprijateljska granata, probila krov i jadnika raznijela na komade. Bio je tako raskomadan da su se dijelovi tijela jedva skupili da ga kako – tako pokopaju. U istoj toj kući nalazilo se još nekoliko vojnika – po drugim prostorijama, ali su oni bili samo lakše ozlijeđeni. Isus veli:”Kakvom mjerom mjerite i vama će se zauzvrat mjeriti.” Kao što je križ bio razbijen u stotinu komada, tako i njegovo tijelo! Mogao bih vam ispričati na stotine takvih primjera. Svi koji su psovali i pogrđivali Božje Ime, loše su završili.


Poznati francuski pjesnik Charles Baudlaire, napisao je SOTONSKE LITANIJE. Užas! u Njima vrijeđa Boga i osobe koje su bile Bogu posvećene. Međutim, on je slavio Judu što je izdao Isusa, hvali je Kaina zato što je ubio svoga brata Abela, odobravao je što je Petar zatajio Isusa, a kudio je njegovo pokajanje. S prezirom je izgovarao Ime Isusovo i Msarijino za vrijeme svojih pijanki. ZAVRŠETAK? – Tragičan: umro je u velikim mukama i bolima, a ni život mu nije bio blistav.


Mogli bi ovoj grupi dodati još mnogo poznatih ličnosti koje su zbog svog psovalačkog jezika tragično završili. Julije Apostata, rimski car. Voltaire, francuski filozof – jedan od najpoznatijih ličnosti u Evropi u svoje vrijeme. Bio je jedan od najvećih psovača i hulitelja. Čitav život je psovao i prezirao Boga. Kada je umirao, zaklinjao je prijatelje da mu dovedu svećenika, ali nisu htjeli. Derao se i vikao: “Vidim pakao otvoren i đavla koji me vuče u njega!” Tako je umro, s tim riječima. Njegov prijatelj liječnik tom je prilikom rekao: “Kad bi đavao mogao umrijeti, ne bi mogao umrijeti strašnijom smrću od mojeg prijatelja Voltairea.” Isto tako tragično su završili svi oni koji su Boga htjeli skinuti s prijestolja: Mussolini, Hitler, Robespierre, Nitsche i toliki drugi. Svi su oni bili veliki bogohulitelji. i svi su oni doživjeli beliki brodolom života!Ali, zato svi oni koji su se pouzdali u Boga i koji su ga poštivali, bili su blagoslovljeni.


Buffon, glasoviti prirodoslovac koji je proučavao životinjske vrste, iznosi jedan primjer iz života pasa. Neki čovjek je imao odličnog psa s kojim se uvije hvalio pred priajteljima. Tvrdio je da bi ga njegov pas u svim mogućim okolnostima uvijek prepoznao i da ga ne bi nikada povrijedio. Jednog dana, presvuče se u poderano odijelo, nabije na glavu veliki šešir, pa promijenjenim glasom poviče s vratiju svojega dvorišta. Njegov pas odmah poleti lajući prema njemu i kako nije imao vremena da ga njuhom provjeri, a imao je pred očima nepoznati lik, skoči na gospodara i zatisne mu zube u ruku. On se jako preplašio, pa pozove psa po imenu i poče mu govoriti kako gospodar govori svojem čuvaru. Kada je pas prepoznao glas gospodara, počeo je bolno cviliti, podvio rep i utekao u zadnji kutak dvorišta, gdje se je zavukao u neku rupu. Gospodar mu je prišao, zvao ga je s ljubavlju, no pas nije izlazio. Gazda mu je nosio najbolje komade mesa da mu pokaže kako se ne ljuti na njega, no pas je ubijao i hranu i vodu. Neprestano je žalosno cvilio. To je bio jedini odgovor. Nakon nekoliko dana je uginuo – od žalosti što je ugrizao onu ruku koja ga je godinama hranila i milovala! Prijatelju, pas je uginuo od žalosti. A čovjek?! Koliko su ljudi žalosni što su uvrijedili svoga Stvoritelja? – Jako malo. Često se ponašaju kao da se nije ništa dogodilo. Mnogi čak ne znaju ni tražiti oproštenje. Kažu da im je to navika. Drugi pak doduše kažu: “Žao nam je”, i nastavljaju dalje psovati. Da im je stvarno žao, oni bi sve poduzeli da prestanu psovati i vrijeđati svetoga Boga.


Danas nam valja shvatiti: PSOVKA JE VELIKA RAK RANA NAŠEGA NARODA I NAŠIH OBITELJI. Ona nikome ništa dobra nije donijela, naprotiv – samo zlo i prokletstvo! Zato danas odlučimo najaviti RAT psovci. Borimo se protiv nje, iskorijenimo je iz naših srcaca, obitelji i naroda! Ovdje sam donio samo neke primjere koji pokazuju kako je psovka pogibeljna, a takvih životnih primjera ima na tisuće. Nigdje u obitelji gdje se psuje nema Božjeg blagoslova. Ne dopustimo da nam đavao po psovci ukrade Božji mir, sreću i vječni život.


KAKO SE BORITI PROTIV PSOVKE? – MOLITVOM! Svaki dan reci deset, dvadeset puta:


1. “Isuse, oslobodi me od psovke!” i
2. “Blagoslovljeno Ime Isusovo!”


Budeš li to ustrajno ponavljao – više puta svaki dani bude li to tvoja iskrena želja, vidjet ćeš, vrlo brzo Gospodin će te osloboditi ove pošasti! I Božji će blagoslov doći na tebe. Dužni smo poduzeti ove korake – i radi Isusa, ali i radi svojih obitelji i svoga naroda.


Neka te Gospodin oslobodi od psovke i blagoslovi snagom svoga Imena!


vlč.Dražen Radigović

"Kako steći harmoniju?
Živite jednostavno. 
Nikome ne nanosite štetu. 
Ne zavidite. 
Od sumnji se očistite da ne donesu nemoć. 
Posvetite život ljepoti. 
Stvarajte zbog kreativnosti, a ne zbog priznanja. 
Odnosite se prema bližnjima kao prema otkrivenjima. 
Preobrazite prošlost. 
Donosite u svijet novinu. 
Napunite tijelo ljubavlju. 
Postanite energija ljubavi, jer ljubav sve produhovi. 
Gdje je ljubav – tu je i Bog."  


Dobro  jutro!


#čitajknjigu

Ima jedna loša stvar u svakom od nas. Uvijek gledamo na ono što nam nedostaje. Onoga tko nije tu. Ono što ne možemo imati. A sve one oko sebe ne vidimo. Nije uvijek trava u tuđem vrtu zelenija. Zapravo ne radi se ni o onima koji su tu, ni onima koji nisu. Radi se o tebi. O životu u tebi. Osjećaju zahvalnost. Saznanju da nitko od nas i ništa neće tu ostati za stalno. I da se već s novim jutrom sve može promijeniti.


Što je to u čovjeku da uvijek uzima zdravo za gotovo one koji su tu? Kao da nikada neće otići. Ne možeš srcu isplanirati što će voljeti, a što neće. Ono samo bira put. A na tebi je da živiš. Osjećaš. Voliš. Živiš ovaj dan kao da druge prilike neće biti. Kako god bilo zapamti jednu stvar. Pogledaj malo na one koji su tu. Koji daju sebe. Koji će se odazvat na tvoj poziv u pomoć. Svijet je bolji kao imaš makar jednu takvu osobu. Nauči cijeniti! Trebat će ti jednom. 


- Mario Žuvela

ZAJEDNO ZAUVIJEK
EFA RIJEČI, 25. 11.


Lk 20,28


„A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!“






Gdje je Bog, ondje je i život – s obje strane vječnosti. Kad pomislim na sve one dobre ljude s kojima sam mnoge godine toliko toga dijelio, a koji su sada s one strane vječnosti, očima svoje duše gledam ih kako nastavljaju živjeti. Živjeti u Bogu, kao što su živjeli i za ovih naših zajedničkih dana.
Svi smo mi međusobno povezani životom u Bogu. Bog nas je jedne drugima darovao i povjerio da mi jedni drugima, koliko je to ljudski moguće, darujemo njega.
U tome je ljepota života: Bog nam daruje disati. Možda će zvučati pretjerano, ali duboko vjerujem da je tako: Bog diše u nama. Od njega nam dolazi dah života i u neko doba mi mu taj dah vraćamo.
Svaki naš udah, svaki izdah, svjedočanstvo je ljubavi. Svjedočanstvo upućenosti jednih na druge. Svjedočanstvo Božje uključenosti u naš život. Kad govorimo o općinstvu svetih, govorimo o međusobnoj povezanosti onih koje je poželjela Božja ljubav, onih koji ljube. Govorimo o povezanosti prostranijoj od života.


Naše se duše dotiču na neslućene načine i u svakom dodiru prisutan je Bog. Bog po kojem jesmo. Zauvijek. Zajedno zauvijek. 


Pripremio: Stjepan Lice

Brutalno istinite riječi glumca Anthony Hopkinsa:


Pusti ljude koji nisu spremni da te vole. Ovo je najteža stvar koju ćete ikada morati napraviti  u svom životu i također  će biti i najvažnija.
Prestani voditi teške razgovore s ljudima koji se ne žele promijeniti.
Prestani odlaziti ljudima koji nisu zainteresirani  za tvoje prisustvo.
Znam da je tvoj instinkt da uradiš sve što je moguće kako bi zadobio zahvalnost onih oko sebe, ali to je akcija koja ti krade vrijeme, energiju, mentalno i fizičko zdravlje.
Kada počnete da se borite za život s radošću, interesom i posvećenošću, neće svi biti spremni da vas prate.
To ne znači da moraš promijeniti ono što jesi, to znači da moraš pustiti ljude koji nisu spremni da te prate.
Ako ste isključeni, uvrijeđeni, zaboravljeni ili vas ignoriraju  ljudi kojima posvećujete svoje vrijeme, ne činite sebi uslugu time što im nastavljate nuditi svoju energiju i život. Istina je da nisi za svakoga i nisu svi za tebe. I to je ono što čini tako posebnim kada pronađete ljude s kojima imate podudaranje prijateljstva ili ljubavi. Znat ćeš koliko je dragocjeno jer si iskusio ono što nije.
Na ovoj planeti postoje milijarde ljudi i mnoge od njih ćete upoznati na vašem nivou interesa i posvećenosti.
Možda ako prestaneš da se pojavljuješ, neće te tražiti.
Možda ako prestaneš pokušavati, veza se završava.
Možda ako prestaneš slati poruke, telefon će ti ostati mračan tjednima.
To ne znači da ste uništili vezu, to znači da je jedina stvar koja ju je održavala bila energija koju ste samo vi dali da je održite.
To nije ljubav, to je vezanost.
To je davanje šanse onima koji je ne zaslužuju!
Zaslužuješ mnogo više.
Najvrijednija stvar koju imate u životu je vaše vrijeme i energija, jer su oboje ograničeni.
Ljudima i stvarima kojima daješ svoje vrijeme i energiju, definirat će tvoje postojanje.
Kada to shvatite počinjete shvaćati zašto ste toliko zabrinuti kada provodite vrijeme s ljudima, aktivnostima ili prostorima koji vam ne odgovaraju i koji ne bi trebali biti blizu vas.
Počet ćete shvaćati da je najvažnija stvar koju možete učiniti za sebe i sve oko sebe da zaštitite svoju energiju jače od bilo čega drugog.
Učinite svoj život sigurnim utočištem, gdje je prisustvo dozvoljeno samo ljudima "kompatibilnim" sa vama.
Nisi odgovoran za spašavanje bilo koga.
Nisi odgovoran za uvjeravanje da se poboljšaju.
Nije tvoj posao da postojiš zbog ljudi i daš im svoj život!
Zaslužuješ prava prijateljstva, istinske obaveze i potpunu ljubav sa zdravim, prosperitetnim ljudima.
Odluka da se distanciraš od toksičnih ljudi pružit će ti ljubav, poštovanje, sreću i zaštitu koju zaslužuješ.
(Anthony Hopkins)

#čitajknjigu

Ti pohodi zemlju i ti je natopi, *
obogati nju veoma.
Božja se rijeka vodom napuni, *
ti pripravi ljudima žito.
Ovako pripremi zemlju: *
brazde joj natopi, *
grude joj poravna;
kišom je omekša, *
usjeve joj blagoslovi.


Ti okruni godinu dobrotom svojom, *
plodnost niče za stopama tvojim.
Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja, *
brežuljci se pašu radošću.
Livade se kite stadima, †
doline se pokrivaju žitom: *
svagdje klicanje, pjesma.


Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.


Psalam 65


Dobro jutro!

"Naivno vjerujem kako se od ljudi ne traži dovoljno. Naivno vjerujem da ispod sveprisutne zlobe drijemaju junaci i sveci. 


Mnogi se grčevito drže za bezvrijedne stvari, a bili bi spremni dati život za nešto veće. Mnogi se bacaju kroz prozor, a pronašli bi put do vrata kada bi ih netko pozvao da budu spaljeni, razapeti naglavce, raščerečeni iz ljubavi prema Bogu i ljudima. I u najslabašnijemu poštanskom službeniku, kada bismo malo zagrebli ispod površine, pronašli bismo najodvažnijega Don Quijotea. 


Ponudimo li najmrzovoljnijoj blagajnici trunku nježnosti i dubine, ona će se prisjetiti da je nekoć htjela biti misionarka i da bi se još uvijek cijelim bićem htjela predati nekoj velikoj strasti! 


Nije li to njihov najgorljiviji djetinji san? 


Na kraju našega života sudit će nam dijete koje smo bili i pitati nas: ‘Što si učinio s mojim nadanjima?’ I glas najstrašnijega suca neće biti ništa u usporedbi s glasom toga djeteta.“


Riječi Fabrice Hadjadja, da bismo svake godine išli sretni ususret Gospodinu koji se utjelovio u povijesti i koji nas čeka u zagrljaj u vječnosti u zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga.

Ivan Bassi