Asylum

"Premda je tada još nisam nazivala tim imenom, Divlju ženu zavoljela sam kad sam još bila dijete. Bila sam više estet nego atlet, a jedina mi je želja bila da budem ushićeni lutalac. Umjesto stolaca i stolova, draži su mi bili tlo, drveće i špilje, jer sam na tim mjestima osjećala da se mogu osloniti o Božji obraz."
Clarissa Pinkola Estes

Prekrasno Kic <3



Charles Eisenstein:
 “The More Beautiful World Our Hearts Know Is Possible”

Venus wrote:

jedan od boljih filmova.
brad kao i inače odličan
claire isto tako.

ima prekrasne oči

veber wrote:

Venus wrote:

jedan od boljih filmova.
brad kao i inače odličan
claire isto tako.

ima prekrasne oči

Ovo je jedan od onih filmova koje ljudi jako vole ili ga ne vole uopće, baš bih se znala začuditi komentarima kad bi ga spomenula. Ima dobru priču za zamislit se, puno aspekata je unutra: od strpljivosti, bezuvjetne ljubavi, povjerenja, prolaznosti i svrhe života, mogućih ishoda, sestrinskog odnosa, odnosa otac-kćer, prodati dušu za profit, brak bez ljubavi, život bez inspiracije itd..itd.
Meni Brad nikad nije bio "nešto", stvarno ga uopće nisam doživljavala čemu pompa oko njega i ženska histerija talentiran-zgodan-blablabla dok nisam pogledala ovaj film. Baš mi je ovim filmom totalno promijenio percepciju njega. Claire je preslatka, nježna, ima divne oči, da. A Hopkins standardno legendaran, taj da glumi natpis s jogurta bi bio uspješan, genijalan kao čovjek i umjetnik.

Jedna od mojih omiljenih scena..<3

Ne znam je li ovo rekao Sioux Vine Deloria, ali je izrazio upravo ono što i sama mislim. 


Metka, nedostaješ na ovoj temi. :)

Znam da čitaš, jer svi mi koji smo nekad pisali redovno, a sad ne pišemo iz tko zna kojih razloga, imamo naviku čitati one s kojima smo se virtualno družili godinama.

Virtualni svijet je dokaz da neke ljude nikad ne moramo sresti u materijalnom svijetu da bi ih osjetili, znali da postoje i osjetili njihovu energiju. Baš kao i Boga. 


U svakom slučaju, od srca ti želim da veliki dio svojih molitvi zamijeniš zahvalama zbog mira i spokoja u kojem se nalaziš.

Pobuna duše: Drugi način gledanja na umor i depresiju
Charles Eisenstein
link

Depresija, tjeskoba i umor su neizostavni dio procesa metamorfoze koja se odvija na planetu danas, te su jako značajni zbog svjetla kojim obasjavaju tranziciju iz starog svijeta u novi.

Kada rastući umor ili depresija postanu ozbiljni, te nam se dijagnosticira Epstein-Barr ili sindrom kroničnog umora ili hipotireoza ili nedostatak serotonina, tipično osjećamo olakšanje i uznemirenost. Uznemirenost: nešto je pogrešno sa mnom. Olakšanje: barem znam da ne umišljam stvari; sada kada imam dijagnozu mogu se izliječiti, a život se može vratiti u normalu. No, naravno, lijek za ova stanja je teško pronaći.

Pitanje
Ideja o lijeku započinje s pitanjem: "Što je pošlo po zlu?" No postoji još jedan, radikalno drukčiji način gledanja na umor i depresiju koji započinje s pitanjem: "Na što tijelo, u svojoj savršenoj mudrosti, reagira?" Kada bi bio najmudriji izbor za nekoga da bude nesposoban primati energiju za potpuno sudjelovanje u životu?

Odgovor nam zuri u lice. Kada naša duša-tijelo kaže Ne životu, kroz umor ili depresiju, prvo pitanje koje treba pitati jest: "Je li život onako kako ga živim pravi život za mene u ovom trenutku?" Kada duša-tijelo govori Ne sudjelovanju u svijetu, prva stvar za pitati jest:
Je li svijet onakav kakav mi je predstavljen zaslužio moju punu suradnju?
Što ako postoji nešto temeljno pogrešno sa svijetom, životima i načinom na koji nam se isti nude, te da je povlačenje u sebe jedini zdravi odgovor? Povlačenje, praćeno ponovnim ulaskom u svijet, u život, te način bivanja koji je potpuno drukčiji od onoga kojeg smo ostavili iza sebe?

Neizrečeni cilj suvremenog života je izgleda živjeti što je dulje i ugodnije moguće, minimalizirati rizik i maksimalizirati sigurnost. Vidimo ovaj prioritet u obrazovnom sustavu, koji nas nastoji istrenirati da budemo "kompetitivni" tako da možemo "zaraditi za život". Vidimo ga u zdravstvenom sustavu, gdje cilj produljenja života guši bilo kakvo razmatranje o tome je li, ponekad, možda došlo vrijeme za umrijeti. Vidimo ga u našem ekonomskom sustavu, koji pretpostavlja da su svi ljudi motivirani "racionalnim osobnim interesom", koji se definira u vidu novca povezanog sa sigurnošću i preživljavanjem. (Jeste li ikada razmislili o izrazu "cijena življenja"?) Po njemu bismo trebali biti praktični, ne idealistični; trebali bismo staviti rad ispred igre. Pitajte nekog zašto radi posao koji mrzi, odgovor će često biti: "Zbog zdravstvenog osiguranja". Drugim riječima, nastavljamo raditi poslove zbog kojih se osjećamo mrtvima kako bismo se uvjerili da ćemo ostati živi. Kada izaberemo zdravstveno osiguranje umjesto strasti biramo preživljavanje umjesto života.

Na dubokom nivou, kojeg nazivam nivo duše, ne želimo ništa od toga. Prepoznajemo da smo ovdje na Zemlji kako bi odigrali svetu svrhu, te da je većina poslova koji su nam dostupni ispod našeg dostojanstva kao ljudskih bića. No, možda smo previše uplašeni da bismo ostavili naše poslove, naše isplanirane živote, naše zdravstveno osiguranje ili bilo koju drugu sigurnost i udobnost koje smo primili u zamjenu za naše božanske darove. Duboko u sebi, prepoznajemo da su ova sigurnost i udobnost zapravo plaće robova i žudimo da budemo slobodni.

Duboko u sebi, prepoznajemo da su ova sigurnost i udobnost zapravo plaće robova i žudimo da budemo slobodni

Pobuna duše
Dakle, duša pruža otpor. U strahu od donošenja svjesnog izbora o udaljavanju od života roba, taj izbor donosimo nesvjesno. Ne možemo više prikupiti energiju kako bismo išli kroz iscrpljujuća kretanja. Odigravamo ovo povlačenje iz života kroz raznolike načine. Mogli bismo aktivirati virus Epstein-Barr u našim tijelima, ili mononukleozu, ili neki drugi vektor kroničnog umora. Mogli bismo zaustaviti proizvodnju serotonina u mozgu. Neki ljudi idu drukčijim putem, spaljujući višak životne energije u vatrama ovisnosti. U svakom slučaju, na neki način odbijamo sudjelovati. Udaljavamo se od nečasnog suučesništva u svijetu koji je pošao po zlu. Odbijamo davati svoje božanske darove u svrhu veličanja takvog svijeta.

Iz ovog razloga konvencionalni pristup rješavanju ovog problema s ciljem povratka normalnom životu neće funkcionirati. Može nakratko djelovati, ali tijelo će pronaći druge načine za pružiti otpor. Ako podignete nivoe serotonina pomoću antidepresiva, mozak će srezati broj serotoninskih receptora, razmišljajući u svojoj mudrosti: "Hej, ne bih se trebao osjećati dobro u vezi života kakvog sada živim". Na kraju, uvijek postoji samoubojstvo - zajedničko krajnje odredište farmaceutskih režima koji nas nastoje učiniti sretnima s nečim što šteti našoj pravoj svrsi i biću. Možete samo neko vrijeme prisiljavati sebe da živite u pogrešnosti. Kada se pobuna duše potiskuje predugo, može eksplodirati u krvavoj revoluciji. Značajno, u sve školske pucnjave u zadnjih 10-ak godina bile su umiješane osobe koje koriste lijekove protiv depresije. U baš sve! Za uvid u djelić rezultata farmaceutskog režima kontrole zbog kojih ćete širom otvoriti čeljust u čuđenju pregledajte ovu kompilaciju slučajeva samoubojstava/ubojstava u koje su umiješani antidepresivi. Moja čeljust se zasigurno otvorila do kraja.

1970-ih godina disidenti u Sovjetskom savezu su često bili hospitalizirani u mentalnim ustanovama gdje su im davani lijekovi slični onima s kojima se danas liječi depresija. Vlasti su slijedile logiku da si sigurno lud ako si nesretan u socijalističkoj radničkoj utopiji. Kada ljudi koji se bave liječenjem depresije dobiju status i prestiž od tog sistema s kojim njihovi pacijenti nisu zadovoljni, teško da će podržati temeljnu ispravnost pacijentova povlačenja iz života.
Sistem mora biti ispravan - na kraju krajeva on potvrđuje moj profesionalni status - prema tome problem mora biti u tebi.

Nažalost, "holistički" pristupi nisu drukčiji, sve dok niječu mudrost pobune tijela. U onim trenucima kada naizgled funkcioniraju to se obično događa jer se preklapaju s nekom drugom promjenom. Kada netko izađe van i pronađe pomoć, ili napravi radikalnu izmjenu modaliteta, to funkcionira kao ritualna komunikacija s nesvjesnim umom o pravoj životnoj promjeni. Rituali imaju moć učiniti svjesne odluke stvarnima nesvjesnom umu. Oni mogu biti dio procesa vraćanja naše moći natrag u naše ruke.

Susreo sam mnogo ljudi koji imaju veliko suosjećanje i osjetljivost, ljude koji bi sebe opisali "svjesnima" ili "duhovnima", koji su se borili sa sindromom kroničnog umora, depresijom, smanjenim radom štitne žlijezde, i tako dalje. Ovo su ljudi koji su došli do prekretnice u svojim životima, gdje su postali fizički nesposobni živjeti stari život u starom svijetu. To je zbog toga što je svijet, koji nam je predstavljen kao normalan i prihvatljiv, sve samo ne to. Ovaj svijet je monstruozan. Imamo planet koji je u bolovima. Ako mene trebate da vas u to uvjerim, ako niste svjesni uništavanja šuma, oceana, močvarnih područja, kultura, tla, zdravlja, ljepote, dostojanstva, te duha koji je temelj Sistema u kome živimo, tada vam nemam ništa za reći. Obraćam se vama samo ako vjerujete da je nešto duboko pogrešno s načinom na koji živimo na ovom planetu.

Anksiozni "poremećaji"
Sindrom koji je povezan s ovim obuhvaća razne "poremećaje" "nedostatka pozornosti" i anksioznosti (oprostite mi, ne mogu napisati ove riječi bez ironičnih navodnika) koji odražavaju nesvjesno znanje da nešto nije u redu ovdje. Anksioznost (tjeskoba), poput svih emocija, ima svoju prirodnu funkciju. Recimo da ste ostavili lonac na upaljenom štednjaku i malo kasnije imate osjećaj da ste nešto zaboravili, ali se jednostavno ne možete sjetiti što. Ne možete se mirno opustiti. Nešto vas muči, nešto je pogrešno. Subliminalno pritom osjećate dim. Počnete biti opsjednuti: jesam li ostavio vodu da teče? Jesam li zaboravio platiti ratu kredita? Anksioznost vas drži budnima i pozornima, ne da vam da se opustite, drži vaš um u mnoštvu misli, u brizi. No, to je dobro. To je ono što će vam spasiti život. Na kraju shvatite - kuća gori! - i anksioznost se pretvori u paniku, a zatim u djelovanje.

Tako da ako patite od anksioznosti, možda uopće ni nemate "poremećaj" - možda kuća stvarno gori. Anksioznost je jednostavno emocija koja odgovara na - "Nešto je opasno pogrešno, a ja ne znam što". To postaje poremećaj samo ako zapravo nema ničeg opasno pogrešnog. "Ništa nije pogrešno, samo ti" je poruka koju vam daje svaka terapija kada vas pokušava popraviti. Ne slažem se s tom porukom. Problem nije u vama. Imate vrlo dobar razlog da budete anksiozni. Anksioznost drži dio vaše pozornosti podalje od vaših zadataka poliranja srebra dok vam kuća gori, sviranja violine dok Titanic tone. Nažalost, pogrešnost koju osjećate bi mogla biti izvan dosega razumijevanja psihijatra koji vas liječi, koji onda zaključi da problem mora biti u vašem mozgu.

Problem nije u vama
Slično tome, Poremećaj nedostatka pozornosti [Attention Deficit Disorder - ADD, op. prev.] ili Poremećaj nedostatka pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD), i moj omiljeni, Poremećaj prkošenja i suprotstavljanja [Oppositional Defiant Disorder - ODD, op. prev.] su poremećaji samo ako vjerujemo da su stvari koje se predstavljaju našoj pozornosti vrijedne obraćanja pažnje na njih. Ne možemo si priznati, bez da dovedemo u pitanje cijelu građevinu našeg obrazovnog sustava, da bi moglo biti potpuno zdravo za 10-godišnjaka da ne sjedi mirno 6 sati u učionici učeći o razlomcima i Vascou da Gami. Možda sadašnja generacija djece, koju neki zovu Indigo djeca, jednostavno ima nižu toleranciju za školske ciljeve konformizma, poslušnosti, vanjske motivacije, ispravnih i pogrešnih odgovora, kvantifikacije izvedbe, pravila i zvona, ocjena i izvještaja o ocjenama, te trajnih dosjea o učenicima. I onda pokušavamo pojačati njihovu pažnju sa stimulantima i potčiniti njihovu herojsku intuitivnu pobunu protiv mašine koja uništava duh.

Dok pišem o "pogrešnosti" protiv koje se svi bunimo, mogu čuti neke čitatelje kako pitaju: "A što o metafizičkom principu da je 'sve dobro'?" Samo se opustite, rekli su mi, nema pogrešnog, sve je dio božanskog plana. Vi to vidite kao pogrešno zbog vaše ograničene ljudske perspektive. Sve je ovo ovdje samo u svrhu našeg razvoja. Rat: daje ljudima sjajne prilike da naprave herojske izbore i riješe se loše karme. Život je predivan Charles, zašto ga moraš prikazati pogrešnim?

Žao mi je, ali obično je takvo razmišljanje samo smirivanje savjesti. Ako je sve to dobro, tada je to tako samo zato što to vidimo i doživljavamo užasno pogrešno. Opažanje nepravednosti nas potiče da je ispravimo.

Opažanje nepravednosti nas potiče da je ispravimo
Svejedno, bilo bi ignorantno i besplodno osuđivati one koji ništa ne vide kao pogrešno, koji, nesvjesni činjenica o destrukciji, misle da je sve u redu. Postoji prirodni proces buđenja, u kojem prvo nastavljamo punom brzinom sudjelovati u svijetu, vjerovati u njega, tražiti načine za doprinijeti Uzašašću čovječanstva. Nakon nekog vremena, susretnemo se s nečim što je neporecivo pogrešno, možda nepodnošljiva nepravda ili ozbiljan zdravstveni problem ili tragedija. Naša prva reakcija je pomisliti da je to izoliran problem, koji se može popraviti uz malo truda, unutar sustava koji je zdrav. No kada ga pokušavamo popraviti, otkrivamo sve dublje i dublje nivoe pogrešnosti. Trulež se širi, vidimo da nikakva nepravda, nikakav užas ne može ostati u izolaciji. Vidimo da nestali disidenti u Južnoj Americi, dječja radna snaga u Pakistanu, potpuno posječene šume Amazonije, su svi blisko povezani u grotesknoj tapiseriji koja uključuje svaki aspekt suvremenog života. Shvaćamo da su problemi preveliki za popraviti. Pozvani smo da živimo na potpuno drukčiji način, počevši s našim najtemeljnijim vrijednostima i prioritetima.

Svi mi prolazimo kroz taj proces, opetovano, u raznim stvarnostima naših života; svi dijelovi procesa su ispravni i potrebni. Faza punog sudjelovanja je faza rasta u kojoj razvijamo talente koji će kasnije biti upotrijebljeni na vrlo drukčiji način. Faza kada pokušavate popraviti, izdržati, povojničiti se u životu koji ne funkcionira je faza sazrijevanja u kojoj se razvijaju kvalitete strpljenja, odlučnosti i snage. Faza otkrivanja sveobuhvatne prirode problema je obično faza očaja, ali ne mora biti. U ispravnom obliku bi trebala biti faza odmora, mirnoće, povlačenja u sebe, pripremanja za tiskanje. Ovo tiskanje je poput tiskanja pri rađanju. Krize u našim životima se poklope i gurnu nas u novi život, u novo bivanje koje teško možemo zamisliti da postoji, samo smo čuli priče o tome, jeku, a možda čak i spoznali djeliće toga tu i tamo, kroz milost primili kratki uvid.

Krize u našim životima se poklope i gurnu nas u novi život
Ako ste usred ovog procesa i ako surađujete s njim, ne morate patiti. Mogu vam ponuditi dvije stvari. Prva je da vjerujete u sebe. Vjerujte svojem nagonu za povlačenjem u sebe čak i kada vam milijun poruka govori: "Svijet je u redu, što s tobom nije u redu? Živi prema programu." Vjerujte svojem urođenom uvjerenju da ste ovdje na Zemlji za nešto čudesno, čak i kada vam je tisuću razočaranja reklo da ste obični. Vjerujte svojem idealizmu koji izvire iz dubine vašeg vječnog dječjeg srca, koje kaže da je moguć daleko ljepši svijet nego ovaj. Vjerujte svojem nestrpljenju koje kaže "dovoljno dobro" nije dovoljno dobro. Nemojte označiti svoje plemenito odbijanje sudjelovanja kao lijenost i nemojte ga medikalizirati kao bolest. Vaše herojsko tijelo je napravilo tek nekoliko žrtvi koje služe vašem rastu.

Druga stvar koju vam mogu ponuditi je karta. Putovanje koje sam opisao nije uvijek linearno, možete se povremeno naći kako ponovno posjećujete raniji teritorij. Kada pronađete pravi život, kada pronađete pravo izražavanje vaše nadarenosti, primit ćete nepogrešiv signal. Osjećat ćete se uzbuđenima i živima. Mnogi ljudi prije vas su krenuli na ovo putovanje, i još mnogi će vas slijediti u vremenima koja će doći. Jer stari svijet se raspada, a krize koje potiču putovanje se okupljaju u nama. Uskoro će mnogi ljudi slijediti puteve kojima smo pionirski pošli. Svako putovanje je jedinstveno, ali sva dijele iste osnovne dinamike koje sam opisao. Kada prođete kroz to, te shvatite potrebitost i ispravnost svake od tih faza, bit ćete spremni pomagati drugima da također prođu kroz porod. Vaše stanje, sve te godine, pripremale su vas za ovo. Pripremilo vas je kako bi vi olakšali prolazak onih koji će slijediti. Sve kroz što ste prošli, svaki djelić očaja, bilo je potrebno kako bi vas iskovalo u iscjelitelja i vodiča. Potreba je velika. Vrijeme se bliži.

:)
Složila bih se sa svime osim s dijelom koji je boldan.



Tako da ako patite od anksioznosti, možda uopće ni nemate "poremećaj" - možda kuća stvarno gori. Anksioznost je jednostavno emocija koja odgovara na - "Nešto je opasno pogrešno, a ja ne znam što". To postaje poremećaj samo ako zapravo nema ničeg opasno pogrešnog. "Ništa nije pogrešno, samo ti" je poruka koju vam daje svaka terapija kada vas pokušava popraviti. Ne slažem se s tom porukom. Problem nije u vama. Imate vrlo dobar razlog da budete anksiozni. Anksioznost drži dio vaše pozornosti podalje od vaših zadataka poliranja srebra dok vam kuća gori, sviranja violine dok Titanic tone. Nažalost, pogrešnost koju osjećate bi mogla biti izvan dosega razumijevanja psihijatra koji vas liječi, koji onda zaključi da problem mora biti u vašem mozgu.






Ovo je zabluda i prilično relativiziranje nečeg što uopće nije bezazleno. 
Ako već patite od anksioznosti onda imate poremećaj. 

Vrlo rijetko imamo opravdan razlog za anksioznost, tj. priliku da se nađemo u situacije kad smo stvarno u opasnosti kao što je požar, napad i sl. Tad nam adrenalin skoči, tijelo se zgrči i spremno je za borbu ili bijeg.
U tim situacijama je to poželjna reakcija jer nam spašava život.  

Životinje znaju otpustiti taj grč kad opasnost prođe, nastavljaju dalje kao da ništa nije bilo, ali čovjek ne zna, nego mu sjećanje služi da ga u budućnosti još i potencira, te ostaje u stanju grča dok se sve skupa ne pretvori u poremećaj koji uzrokuje i kemijski disbalans u organizmu. 
Ako sve skupa predugo traje, nema te psihoterapije koja će pomoći bez kemije dok se osoba barem donekle ne opustila tj. stabilizirala. 
Nisam zagovornik gutanja lijekova, dapače, ali neka stanja zahtijevaju upravo kemiju.

Rekao bih da je budnost uma, živahnost, hvatanje i nadzor konaca i s time povezan hormonalni mehanizam normalan, pa čak i poželjan.

Ali ako se bespotrebno aktivira, ako preuzme i blokira sve ostale neurološke funkcije, ako postane kronično...onda jest poremećaj.

Iako nisam stručnjak, lijekovi su zadnje utočište, ali za zbilja najteže slučajeve. Prije toga treba probati izmjenu prehrane (eliminirati kavu i šećer), naučiti tehnike disanja i opuštanja, postoji i čitava serija čajeva koji opuštaju (pa i sam čaj kao čaj opušta dok ga pomalo pijemo), itd. itd. Pa i medicina poznaje bihevioralno terapiju.

Lijekovi protiv anksioznosti su strahovito moćni i stvaraju ovisnost. Moja kolegica na poslu, mogla mi je kćer biti, došla je prepuna elana. Onda su došli problemi, stres...otišla doktoru, ovaj dao uputnicu psihijatru, ovaj prepisao lijek koji trudnice ne smiju piti, nakon kojeg moraš poderati vozačku, ne smiješ piti alkohol i koji je ubio lijep broj glumica/glumaca.

Moja kolegica je postala zombi, krcka tablete koje je dobila u jedno poslijepodne bez ikakvih međustanica.

Mozak nije samo električni uređaj. Kad bi ono što čini razum i osjećaje bili samo električni impulsi, onda bi ga bilo lako kontrolirati.

Bilo bi dovoljno savladati tehnike opuštanja i samokontrole i mogao bi uključivati i isljučivati, te pojačavati ili smanjivati pojedine dijelove ili funkcije.

Međutim, mozak je više kemijski nego električni uređaj. Na kemiju u mozgu ne možeš djelovati tako brzo i precizno kao na elektricitet.

Svatko onaj tko odbija piti lijekove po liječničkim uputama i misli da može sam sebe izliječiti bez medikamenata, tj griješi i muči se bez razloga.

niels wrote:Rekao bih da je budnost uma, živahnost, hvatanje i nadzor konaca i s time povezan hormonalni mehanizam normalan, pa čak i poželjan.

Ali ako se bespotrebno aktivira, ako preuzme i blokira sve ostale neurološke funkcije, ako postane kronično...onda jest poremećaj.

Iako nisam stručnjak, lijekovi su zadnje utočište, ali za zbilja najteže slučajeve. Prije toga treba probati izmjenu prehrane (eliminirati kavu i šećer), naučiti tehnike disanja i opuštanja, postoji i čitava serija čajeva koji opuštaju (pa i sam čaj kao čaj opušta dok ga pomalo pijemo), itd. itd. Pa i medicina poznaje bihevioralno terapiju.

Lijekovi protiv anksioznosti su strahovito moćni i stvaraju ovisnost. Moja kolegica na poslu, mogla mi je kćer biti, došla je prepuna elana. Onda su došli problemi, stres...otišla doktoru, ovaj dao uputnicu psihijatru, ovaj prepisao lijek koji trudnice ne smiju piti, nakon kojeg moraš poderati vozačku, ne smiješ piti alkohol i koji je ubio lijep broj glumica/glumaca.

Moja kolegica je postala zombi, krcka tablete koje je dobila u jedno poslijepodne bez ikakvih međustanica.

Mislim da se živahnost i budnost uma ne treba povezivati sa stresom, jer se to često smatra pozitivnim stresom. 

I sama sam nekad koristila izraz "pozitivni stres". To je ono, kao nemam totalni stres nego sam samo nabrijana, a to je ok, to se traži, produktivna sam, odgovorna... 
Toliko sam bila "budna" da sam 2 i pol mjeseca radila sa strganom tetivom i ligamentima (u ramenu )bez da sam osjetila da mi ruka ima ograničene pokrete, i tek kad sam završila s projektom počelo me luđački boljeti.   
I tad sam naučila, stres nije pozitivan čak ni u malim količinama. :)

Čajevi su super kod kratkotrajnih pojava anksioznosti ili nemira, pogotovo valerijan (gospina trava nije dobra ljudima sa slabim bubrezima)
Vježbe disanja također pomažu, fizičko iscrpljivanje je dobro, boravak u prirodi, sve je to super, ali... 
kad je tijelo izmučeno nesanicom i mjesecima zgrčeno, a psiha pod stalnim pritiskom, kad se fokus ne može prebaciti na zabavu i opuštanje nego se ostaje u stanju grča, onda se treba postupati drugačije. 

Lijekovi protiv anksioznosti stvaraju ovisnost i ne smiju se koristiti dulje od 2 tjedna. 
Oni su samo nužno zlo, most dok se osoba ne opusti i stabilizira toliko da može krenuti sa stvarnim liječenjem, a to je mijenjanje loših navika, krivih uvjerenja  i životnog stila, detektiranjem i odbacivanjem svega onog što ju je dovelo u stanje kronične anksioznosti. 

Nekima će to biti psihoterapija, vjernicima molitva, alternativcima neka od alternativnih tehnika s kojom rezoniraju.  Nebitno za koji način liječenja že se osoba odlučiti, bitno je da napravi nešto da se pokrene u smjeru liječenja. 
Tvoja kolegica je odabrala krckati tablete, tj. ne učiniti ništa izvan toga. Zato je postala zombi, a ne zato što joj je liječnik propisao tablete od kojih će se naspavati kako bi mogla poduzeti slijedeći korak.
S tabletama je isto kao i s alkoholom, dostupan je svim punoljetnim osobama, ali nisu svi ovisnici. :)

crvenkasti wrote:Mozak nije samo električni uređaj. Kad bi ono što čini razum i osjećaje bili samo električni impulsi, onda bi ga bilo lako kontrolirati.

Bilo bi dovoljno savladati tehnike opuštanja i samokontrole i mogao bi uključivati i isljučivati, te pojačavati ili smanjivati pojedine dijelove ili funkcije.

Međutim, mozak je više kemijski nego električni uređaj. Na kemiju u mozgu ne možeš djelovati tako brzo i precizno kao na elektricitet.

Svatko onaj tko odbija piti lijekove po liječničkim uputama i misli da može sam sebe izliječiti bez medikamenata, tj griješi i muči se bez razloga.

Slažem se. 

Tehnike opuštanja i samokontrole su neophodne za zdravlje svakog čovjeka, a naročito nakon liječenja poremećaja.