Asylum

Oprostiti znači sačuvati sebe od zla, mržnje, Zloga, od samorazaranja i vlastitog pakla. Oprostiti znači ostati zdrav, ne dopustiti da te neprijatelj i duhovno uništi, kao osobu, znači omogućiti pravdi da ti vrati ono što ti je razoreno, da ti izliječi ranu koju ti je uvreda nanijela, da počinitelj zla bude primjereno kažnjen i da opet možeš mirno živjeti.

(Ako oprostiš - Tomislav Ivančić)

...Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube. Jer tko ljubiti zna, toga ljube. Ljube njegova nastojanja, toplinu njegove dobre ruke, njegove poglede.Oni drugi, oni čije su misli crnje od najcrnje noći, oni čiji se obrazi ne žare ljubeći i čija se riječ kida na paučinaste niti kada krenu u neuhvat, oni drugi mogu istezati svoje vratove iznad površine životnog tijeka, mogu se vješati o ramena hrabrih plivača, ali ih struja ipak vuče dalje od obale, i dublje u mrak. Ti kojima noć ne služi za zagrljaje, ti kojima mjesečina ne zatvara noći i koji truju ljepotu svojom nazočnošću, tonu i prije nego što zaplivaju. Ako imate djecu, pogledajte ponekad u plavi satenski svod pa ako među zvjezdastim krijesnicama spazite makar jednu kojoj biste željeli biti bliže, sjetite se djece, jer čak ako vi u tome i ne uspijete, umjesto vas sve će to učiniti vaša djeca.

S.Glavašević, Priča za roditelje

[VUKOVAR]

Dok pokušavam već dvadeset i pet godina sabrati riječi na hrpu i napisati nešto suvislo, ovog, osamnaestog, upadam u čuđenje jer se pitam: pa jel moguće da i dalje ne znam što bih rekao? Svako godišnje doba je Božje, svaki mjesec i dan. Ipak, imam osjećaj, kao i svi mi koji smo tada bili tamo, kao i svi mi koji smo otamo, da ovaj studeni sa sobom nosi jednu golgotsku tišinu; mutan, proziran, težak mjesec.
Svake godine isto.
Pitam se hoće li se to ikad promijeniti?
Kao da duše nasilno ubijenih, nestalih s praga Domovine, nadomak Vrata Hrvatske; duše s branika Hrvatske - nemaju mira i traže pravdu. To dakako nije tako.
Te duše, odavna su, po zaslugama mučeničke krvi, u zajedništvu s Bogom.
Duše koje traže pravdu, a s njom i mir, smo mi živi. Oprostiti? Jedino s Bogom. Nastaviti dalje? Jedino s Bogom. Doživjeti pravdu - ovdje ne - jedino u Bogu. Oprostite na nedostatku kreativnosti i pametnih konstrukcija. Studeni je težak, znate, nama koji smo otamo. To nije znak da živimo u prošlosti, to nije znak da nismo oprostili, to nije znak da trebamo nastaviti - jer, eto - nismo. To je znak da znamo što znači Vukovar. Mi ne biramo kako ćemo se osjećati. Ali biramo što ćemo činiti. I zato nam nemojte pametovati o "nastavljaju života" i "pogledu u budućnost". Da mi nismo nastavili i da ne gledamo u budućnost, bili bismo se raznijeli kao mnogi naši susjedi, prijatelji i rodbina. To je bilo naše djetinjstvo. Nas, otamo. Mi znamo kako se nositi sa životom. Ja ne znam kako drugi, ali bez Gospodina, davno nas ne bi bilo. Strahote rata nisu odnijele samo živote i zemlju, nego i obitelji, i naraštaje psihički stradalih, i štošta drugo. Dužni smo djeci, mladima, svima govoriti o tome - svakome prilagođeno, da može razumjeti.
Zato smo - mi otamo - posebno u studenom - zahvalni. Jer mi danas imamo čast i priliku živjeti i zahvaliti njima otamo, koji nikad nisu izašli iz Grada, molitvom, svijećom, sjećanjem i svjedočanstvom.
Jer grad - to smo mi.

Fra Ivan M. Lotar

Kad sam bio gladan, dao si mi jesti.

Kad sam bio žedan, dao si mi piti.

Kad sam bio bez kuće, otvorio si mi svoja vrata.

Kad sam bio gol, dao si mi svoj ogrtač.

Kad sam bio premoren, ponudio si mi odmor.

Kad sam bio nemiran, ti si smirio moje nemire.

Kad bijah sam, ti si mi donio Ljubav.

Kad bijah u zatvoru, ti si došao k meni.

Kad bijah prikovan uz postelju, ti si se za mene brinuo.

U stranoj zemlji, ti si me lijepo primio.

Bijah nezaposlen, ti si mi našao zaposlenje.

Bijah ranjen u boju, ti si liječio moje rane.

Kad sam tražio dobrotu, ti si mi pružio ruku.

Kad sam ostario, ti si mi ponudio smještaj.

Kad bijah zabrinut, ti si sudjelovao u mojoj muci.

(Don Luka Depolo)

Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja, negoli prijatelja? Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite.Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi.Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak, dovoljno je i to.

(Siniša Glavašević)

Ne poklanjaj drugima samo stvari, pokloni vrijeme. A to je najteže. To je najviše od onoga što imaš. Jer vrijednost stvari brzo prođe i padne im cijena. Ali vrijednost tvoga vremena sve je veća, jer ga imaš sve manje. Zato ne dvoumi, pokloni vrijeme i pitaj druge kako se osjećaju, što ih muči. Ako ti i ne dadu iskreni odgovor jer su svoju patnju zakopali duboko u sebi, ti znaš da si dao nešto veliko i vrijedno. Svoju blizinu, osjećaj brige i razumijevanje.

Pokloni komadić svoje pažnje nekome tko dugo nije vidio ljubav. I gledaj kako se svijet pred tvojim očima mijenja. Nisi ni svjestan kolika je moć u tvojim rukama. Iscjeljenja. Povratka svega stvorenoga na početak. Shvaćaš li tada kako se računa samo ono što je učinjeno srcem? Ima nekih duša koje su tisuću puta bile razlomljene i tisuću puta sastavljane ispočetka. Jedino ljubav liječi. Oživljava. Daje priliku za novi početak. Daj je danas sebi i nekome tko će tu ljubav cijeniti!

- Mario Žuvela

I danas će tvoja blizina u nečijoj duši ostaviti trag. Vodi računa da on bude nježan, blag, pun razumijevanja. Da bude trag koji se u lijepim uspomenama pamti. Nemoj da to bude trag grubosti, sebičnosti ili izdaje. Jer jednom kada otiđeš iz života drugoga ostat će i dalje tvoj trag. Prisutan. Neke stvari kasnije ne možeš promijeniti ili vratiti. Život daje drugu priliku, ali s nekim je ljudima ne možeš ponoviti, ako si uprskao.

Daj prvo šansu samom sebi! Da ćeš biti čovjek. Bez obzira što se oko tebe događalo. I što drugi budu govorili i činili. Jer imaš svoj put. I znaš svoj cilj. Lijepo je kad imaš nekoga tko će ti dati komadić pažnje i poštovanja. Zablistaš. I stvari kao da se na bolje okrenu. Ali što ako nemaš? Što ako moraš sam učiniti prvi korak. Kažu: Budi jak. Ali kako? Može li netko reći kako se to bude jak? Svakako treba pokušati. Pa kako bude. A život će već nekako nagraditi tvoj trud.

- Mario Žuvela

Venus wrote:

metilda wrote:Predivan tekst.. Pročitajte



Jeste li primijetili kako se u Svetom pismu uvijek muškarci penju na planine kako bi komunicirali s Gospodinom?
Ipak, u svetim spisima, gotovo i nemamo prilike čuti za žene koje idu u planine, a znamo i zašto – zar ne?

Zato što su žene bile prezauzete održavanjem života;
nisu mogle napustiti bebe,
obroke,
domove,
ogrjeve,
vrtove,
i tisuću drugih odgovornosti… da bi se uspele na planine!

Razgovarala sam s prijateljicom neki dan, objašnjavala joj kako se kao moderna žena osjećam uvijek nedovoljno “slobodna” od svojih odgovornosti,
nikad na dovoljno tihom, ili dovoljno svetom mjestu
za ono zajedništvo kakvo želim s Bogom.

Njezin me odgovor snažno dojmio, “Zato Bog dolazi ženama. Muškarci se moraju popeti na planinu da bi se susreli s Bogom, ali Bog dolazi ženama gdje god se one nalazile.”

Tjednima sam razmišljala o njezinim riječima i pretraživala Pismo tražeći potvrdu onoga što mi je rekla.
Bog uistinu dolazi ženama ondje gdje jesu, dok rade svoj uobičajeni, svakodnevni posao.

Susreće ih kod bunara gdje crpe vodu za svoje obitelji,
u njihovim domovima,
u njihovim kuhinjama,
u njihovim vrtovima.

Dolazi k njima
dok sjede pored bolesničkih kreveta,
dok rađaju,
brinu o starijima i nemoćnima,
dok obavljaju obrede žalovanja i ukopa.

Čak i kod prazne grobnice,
Marija je prva svjedočila Kristovu uskrsnuću,
a bila je tamo jer je obavljala ženski posao, pripremala je Kristovo tijelo za ukop.

U ovim naizgled svakodnevnim
i uobičajenim zadacima,
te su se žene iz Svetog pisma našle licem u lice s božanstvom.

Pa ako se, poput mene, ikada počnete žaliti zbog činjenice da nemate toliko vremena provesti s Bogom u planinama koliko biste željele, zapamtite  – Bog dolazi ženama. Zna gdje smo i koji teret nosimo. On nas vidi, a ako otvorimo oči i srce, vidjet ćemo Ga, čak i na najobičnijim mjestima i u najobičnijim stvarima.

( Heather Farrell; prevela Diana. Tikvić, HKM)

Boldano je prekrasno, duboko. 

I dodala bih, muškarac koji vidi Boga u svojoj ženi, ne mora se penjati na planinu. A takvih je, rekla bih, jako jako malo.

Baš zato ih Bog i gnjavi s planinama, da se makar malo potrude.
A kad dođu s planine sigurna sam da je i odnos prema ženi drugačiji. Samo, imam dojam da se sve manje njih odaziva tom usponu.

Reci mi jesi li dobro? Samo prehlada ili ne daj Bože korona?

Ovaj, ne znam gdje bih pitala. Ne funkcionira mi Messenger. Ne mogu ga uopće pokrenuti. Imate li sličan problem ili je to zbucao moj mobitel?

Iz medija se više ne može saznati istina. Oni ne daju vijesti, nego vlastito mišljenje o vijestima. Zato se političari jagme oko raspolaganja medijima. Zlo treba medije. Poštenje ih ne treba, jer ono proslavlja samoga sebe. Laž treba promidžbu, o dobroj robi i istini se i bez medija pročuje. Dvolični javni radnici trebaju iskrivljavanje istine, oni varaju društvo. Moralni profili ljudi su vjerodostojni i ne trebaju reklame.

(Vapaj za dobrim ljudima - Tomislav Ivančić)

metilda wrote:

Venus wrote:

metilda wrote:Predivan tekst.. Pročitajte



Jeste li primijetili kako se u Svetom pismu uvijek muškarci penju na planine kako bi komunicirali s Gospodinom?
Ipak, u svetim spisima, gotovo i nemamo prilike čuti za žene koje idu u planine, a znamo i zašto – zar ne?

Zato što su žene bile prezauzete održavanjem života;
nisu mogle napustiti bebe,
obroke,
domove,
ogrjeve,
vrtove,
i tisuću drugih odgovornosti… da bi se uspele na planine!

Razgovarala sam s prijateljicom neki dan, objašnjavala joj kako se kao moderna žena osjećam uvijek nedovoljno “slobodna” od svojih odgovornosti,
nikad na dovoljno tihom, ili dovoljno svetom mjestu
za ono zajedništvo kakvo želim s Bogom.

Njezin me odgovor snažno dojmio, “Zato Bog dolazi ženama. Muškarci se moraju popeti na planinu da bi se susreli s Bogom, ali Bog dolazi ženama gdje god se one nalazile.”

Tjednima sam razmišljala o njezinim riječima i pretraživala Pismo tražeći potvrdu onoga što mi je rekla.
Bog uistinu dolazi ženama ondje gdje jesu, dok rade svoj uobičajeni, svakodnevni posao.

Susreće ih kod bunara gdje crpe vodu za svoje obitelji,
u njihovim domovima,
u njihovim kuhinjama,
u njihovim vrtovima.

Dolazi k njima
dok sjede pored bolesničkih kreveta,
dok rađaju,
brinu o starijima i nemoćnima,
dok obavljaju obrede žalovanja i ukopa.

Čak i kod prazne grobnice,
Marija je prva svjedočila Kristovu uskrsnuću,
a bila je tamo jer je obavljala ženski posao, pripremala je Kristovo tijelo za ukop.

U ovim naizgled svakodnevnim
i uobičajenim zadacima,
te su se žene iz Svetog pisma našle licem u lice s božanstvom.

Pa ako se, poput mene, ikada počnete žaliti zbog činjenice da nemate toliko vremena provesti s Bogom u planinama koliko biste željele, zapamtite  – Bog dolazi ženama. Zna gdje smo i koji teret nosimo. On nas vidi, a ako otvorimo oči i srce, vidjet ćemo Ga, čak i na najobičnijim mjestima i u najobičnijim stvarima.

( Heather Farrell; prevela Diana. Tikvić, HKM)

Boldano je prekrasno, duboko. 

I dodala bih, muškarac koji vidi Boga u svojoj ženi, ne mora se penjati na planinu. A takvih je, rekla bih, jako jako malo.

Baš zato ih Bog i gnjavi s planinama, da se makar malo potrude.
A kad dođu s planine sigurna sam da je i odnos prema ženi drugačiji. Samo, imam dojam da se sve manje njih odaziva tom usponu.

Reci mi jesi li dobro? Samo prehlada ili ne daj Bože korona?

Da, i treba ih gnjavit 
Ma čitam što sam napisala da ih je jako malo, no to nije baš sasvim precizno jer zbilja vjerujem da ih ima. 

Ne znam što je, nije prehlada. Imala sam febru 38 popodne i noć, test na koronu je negativan. No, imala sam jedan doživljaj u febri. Probudila sam se rano ujutro, oko 4 i nešto. Zamolila sam da se riješim jedne muke koju nosim neko vrijeme, nikako skinut s ramena. Nakon toga sam meditirala i ponovo zaspala. Probudila sam se bez febre, malo zamantana, sa sitnom glavoboljom, afebrilna, sasvim solidnog općeg stanja. Baš dobro. 

metilda wrote:Ovaj, ne znam gdje bih pitala. Ne funkcionira mi Messenger. Ne mogu ga uopće pokrenuti. Imate li sličan problem ili je to zbucao moj mobitel?

Restartaj mob, pa pokušaj ponovo.

Venus wrote:

metilda wrote:Ovaj, ne znam gdje bih pitala. Ne funkcionira mi Messenger. Ne mogu ga uopće pokrenuti. Imate li sličan problem ili je to zbucao moj mobitel?

Restartaj mob, pa pokušaj ponovo.

To sam prvo uradila pa nije išlo. Onda mi je kćer rekla da deinstaliram aplikaciju i opet je instaliram. I proradio je.

Venus wrote:Da, i treba ih gnjavit  :D
Ma čitam što sam napisala da ih je jako malo, no to nije baš sasvim precizno jer zbilja vjerujem da ih ima.

Ne znam što je, nije prehlada. Imala sam febru 38 popodne i noć, test na koronu je negativan. No, imala sam jedan doživljaj u febri. Probudila sam se rano ujutro, oko 4 i nešto. Zamolila sam da se riješim jedne muke koju nosim neko vrijeme, nikako skinut s ramena. Nakon toga sam meditirala i ponovo zaspala. Probudila sam se bez febre, malo zamantana, sa sitnom glavoboljom, afebrilna, sasvim solidnog općeg stanja. Baš dobro

Sigurno ima dobrih muževa, ja znam jednoga. Što se mene tiče to je najbolji muž na svijetu. Bog zna zašto ga je pozvao na ovu planinu zvanu karcinom. To je nešto između njih dvojice jer meni ne može biti bolji nego što već jest.

Pa Bogu hvala da nemaš koronu. I nadam se da ćeš se riješiti te muke. Ja svoje čim se pojave predam u Božje ruke, zamolim anđela čuvara da mi pomogne u hodu i sve se nekako posloži na dobro.

Još sam pod dojmom Vukovara...
Hodao sam jučer, oko pola 7 ujutro, neko vrijeme po vukovarskom groblju. Nije bilo gotovo nikoga i u miru sam mogao moliti, razmišljati i puno toga došlo je pred oči, tuga zbog gubitka i nestalih, sreća što je Vukovar slobodan, radost što će toliki taj dan doći i pokloniti se žrtvi Vukovara... I preko dana sam tu i tamo pratio medije, toliko sam lijepoga čuo o braniteljima i budućnosti Hrvatske, nekako sam sebi govorio, ma nisu to prazne priče, hajde bar danas nemoj u sebi razotkrivati „prazna obećanja“, i nisam... otišao sam tužan, ali i ponosan jer sam vidio tolike ljude koji su došli. Mlado i staro i malo i veliko i muško i žensko, posebno me se dojmilo kad sam vidio različite navijačke skupine zajedno, bravo dečki!
Neki dan, umro je Zoran, jedan od beskućnika koji je redovito dolazio na kolodvor. Kada sam počeo dolaziti među njih, trebalo mi je neko vrijeme da mu se uspijem približiti i zadobiti njegovo povjerenje, ali s vremenom je išlo. I bio je zanimljiv lik, osebujan, poseban, ali zanimljiv. Rijetko je kada nešto tražio od mene. Sjećam se jednom kad se sredio baš onako dobro došao otuširan, ošišan i tražio je kravatu, netko od volontera mu je nabavio i vidjeli smo Zorana u nekom novom svjetlu. No onda bi se, nakon nekog vremena opet zapustio i tako... Ne znam puno o Zoranu, ne znam zašto je završio na ulici. Vidio sam danas da ima obitelj, sigurno im je teško, s nekima sam kratko popričao, čine mi se dragi ljudi.
Dobio sam neki dan ovu sliku, na brzinu sam je pogledao, netko je zapalio svijeću na mjestu gdje je često sjedio i drugi beskućnici i njegovi prijatelji zapalili su par svijeća tamo, nekome se opet to nije svidjelo pa je dopisao na osmrtnici da to nije groblje, ali opet gdje zapaliti svijeću sad kad je čovjek umro, ako je beskućnik, netko drugi je opet to prekrižio i tako... No dobro...
Danas dolazim na sprovod i paf... Lijes je prekriven Trobojnicom, hrvatskom zastavom. Zoran je bio branitelj, nisam to znao, srce mi počinje lupati ko ludo, oči se pune suzama i oblijeva me hladan znoj. No Stjepane sakrij to, ti si ipak svećenik, nemoj da te netko vidi.
Zoran je bio branitelj, je li nekad netko pitao za njega, sjetio ga se...
Mene je sram, ne znam ustvari do kraja ni zašto, ali je... tu ću stati, bolje je tako.
Idem sad na kolodvor, sa drugih stotinjak beskućnika, pomoliti ćemo se zajedno za njega, sjetiti se anegdota s njime... piti topli čaj, koliko ga budemo imali.
Sutra je novi dan, život ide dalje...

Stjepan Ivan Horvat

U svakodnevnom životu uvijek ostavi mjesta za Boga.

Sjeti se svih onih lijepih trenutaka kada si bio dijete i kako si bez obzira ne sve ostavljao vrijeme da s Bogom razgovaraš u molitvi. Nemoj misliti da sada kada si odrastao i kada su tvoje obaveze porasle da Boga možeš stavljati na posljednje mjesto kada pozavršavaš sve svoje obaveze i poslove. Kada je Bog na prvom mjestu i u pretrpanom rasporedu događa se nešto čudesno, sve obaveze i stvari se slažu na svoje mjesto.

Uvijek ostavi mjesta za Boga. I kada tvojom glavom počnu strujati brojne brige i problemi, kada doživiš razočarenja, kada te drugi ljudi povrijede i izdaju, ostavi među njih mjesta za Boga, vidjet ćeš kako će se u tvom unutarnjem životu početi razmršavati gropovi u koje si upao svojim razmišljanjem i obrascima ponašanja, nekada svojom krivnjom, a nekada krivnjom drugih ljudi. Vidjet ćeš kako razliku između najljepših ali i najgorih trenutaka čini Božja prisutnost u tvom životu.

Uvijek ostavi mjesta za Boga, jer to je garancija da će tvoj život imati smisao, da se nećeš izgubiti u bespoštednoj jurnjavi za lažnim bogatstvima koja te mogu koštati zdravlja i gubitka dobrih odnosa koje imaš sa svojim najbližima, da se nećeš uništavati u nemilosrdnoj igri uspoređivanja u kojom gubiš ljepotu svakodnevnog života. Uvijek ostavi mjesta za Boga jer tada se nećeš zakopati u negativne misli kada ti nešto loše krene.

Kada Bog u tvom životu ima mjesto onda su svi porazi na koje nailaziš samo trenutni, jer znaš da iza njih Bog za tebe priprema nešto veličanstveno. Kada Bog u tvom životu ima mjesto onda su i drugi ljudi u tvom životu važni i ne služe ti samo za zadovoljenje tvojih interesa i potreba. Bogatstvo života je imati Boga na prvom mjestu u svom životu, a onda će on riješiti sve ono što izgleda teško i nerješivo.

Mario Žuvela

metilda wrote:Svako prijateljstvo počinje maglovitim osjećanjem da smo se već negdje sreli. 


Kao da smo davno bili braća. Čak kao da smo bili
blizanci. I zato je susret ponovno viđenje. 
A kada se čovjek odvoji od prijatelja zna  da je taj odlazak  samo  privid. 


Negdje  ostaje  s  njim zajedno, kao što je bio s njim zajedno i prije susreta.


Bela Hamvas 

Bacilo me na stranicu 22. Bome... nije me dugo bilo. 

Citirati ću jedan od tekstova koje sam tamo našla. Mislim da odgovara onom što planiram napisati, a ne znam kako započeti. 


Dakle, Metka. :)

Danas sam se čula s Venus i rekla mi je dvije stvari. 

Prva me jako rastužila.
Žao mi je zbog bolesti tvog supruga. Molim te pripazi da sad ne preuzmeš preveć tereta na svoja pleća. Pusti posao, pusti sve. 
Sad pripazi prvenstveno sebe da bi mogla njemu pomoći kad bude najgore. Trebat će te, jaku i stabilnu. 

Ako postoji bilo što, što mogu učiniti za vas, pomoći, ili barem olakšati, javi mi se. 
Tu sam za nematerijalno ili materijalno. U PP-u ću ti poslati svoje kontakt podatke. 
Možda neću pisati, ali ću te čitati. 



Druga stvar, koju je ona usput spomenula, mene je posramila do kosti. 

Prvo sam planirala da se samo ulogiram i javim ti se na PP, ali sam ipak odlučila sve napisati tu. 
Javno sam te uvrijedila, red je da ti se javno i ispričam, a ne preko PP-a. 
A mislim da može nekad nekome biti pokazni primjer (ono kad zabrije) kako se zapravo u svim borbama najviše i najčešće borimo s vlastitim demonima, kad od balvana vlastitog straha (ili kompleksa) ne vidimo dalje od svog nosa. :)

Bilo je prije neke dvije godine, kad smo se nas dvije dobro potkačile u nekoj glupoj raspravi gdje ti se omaklo da me nazoveš mojim starim nickom. 
Izletjelo ti je (vjerojatno slučajno) još par zapravo nebitnih sitnica (jer si me znala od prije), ali sam bila uvjerena da to činiš namjerno. 
Mislim da sam ti se tad javila na PP-u i prilično oštro priprijetila da to ne činiš. Nimalo lijepim tonom. 
Nakon toga si zamijenila svoj nick Matilda mojim osobnim imenom. 

Bila sam šokirana do te mjere da mi nije palo na pamet da možda nas dvije imamo jednako ime. 

Takva mogućnost mi se činila kao prevelika slučajnost, jer sam te već stavila u ladicu - loša osoba. 
Vjerovala sam da na najzlobniji mogući način pokušavaš otkriti moje privatne podatke, da mi želiš napakostiti. 
Strašno sam te izvrijeđala na jednoj temi. Uh, ono, baš ružno.  
Oblije me rumenilo kad se sjetim što sam ti sve udijelila. Kristekrolju. :)

A ti si "glumatala" da ne znaš što mi je i imala si bezbroj upitnika iznad glave.  

Sad mi je jasno, nisi glumatala. Stvarno ti nije bilo jasno zašto je poteklo toliko ružnih riječi s moje strane.  

Metka, oprosti. 
Popila si uvrede nepravedno i bezrazložno, samo zato što se zoveš kao ja.  


Žao mi je. Jako. 

Čuvaj se, ostani jaka... možeš ti to. 
Ne bi ti On dao taj teret da ne zna kojom količinom snage raspolažeš.  <3

Imaš PP. :)