Asylum

Mate, jesi li u klinču s majstorima? Ja malo kuham, malo Šarcu dajem. Ovaj film moram pogledati.

To ti je kad se susretnu tri umjetnosti:

Film isnpirisan pričom "The System of Doctor Tarr and Professor Fether" genijalnog Edgara Alana Poa!

metilda wrote:

Mate, jesi li u klinču s majstorima? Ja malo kuham, malo Šarcu dajem. Ovaj film moram pogledati.

To ti je kad se susretnu tri umjetnosti:

Film isnpirisan pričom "The System of Doctor Tarr and Professor Fether" genijalnog Edgara Alana Poa!

Ovo kod mene postaje saga s majstorima. Kad će kraj, ne zna se

Pogledala sam davno taj film, već sam i zaboravila na njega...al' volim kada se radnja odvija u sanatoriju.
Zanimljivi likovi, lako se u njima pronaći.

I ja volim filmove iz sanatorija. Sad znam i zašto  - svaka ptica svome jatu leti. 🤭Neke sam gledala i više puta. Sad mi se ovaj čini simpatičan, moram ga skinuti do gola.





Nego lako ti je tebi  - ti imaš samo dijagnozu alkoholičara. Ja imam tri - pijem previše vode, volim križ i ne podnosim glazbu. To mora da je od nekih tableta za azilante.

Nego, zašto se meni azilanti u tim filmovima čine simpatičniji od doktora? Aha, znam. prepoznajem se.

Ovaj je dobar. O bipolarnosti. Ono kad si jedan dan super sretan a drugi autoironičan.

Actor, film director, film producer and musician Keanu Charles Reeves (Keanu Charles Reeves), missed the first 20 minutes of the party dedicated to the end of filming of his new film in one of the clubs in New York.
He waited patiently in the rain to be let in.
No one recognized him.
The club owner said: "I didn't even know Keanu was standing in the rain waiting to be let in - he didn't say anything to anyone."
"He travels by public transport".
"He easily communicates with homeless people on the street and helps them".
- He is only 56 years old (September 2, 1964)
- He can just eat a hot dog in the park, sitting between ordinary people.
- After filming one of the "Matrix", he gave all the stuntmen a new motorcycle - in recognition of their skill.
- He gave up most of the fee for the salaries of costume designers and computer scientists who draw special effects in "The Matrix" - decided that their share of participation in the budget of the film was underestimated.
- He reduced his fee in the film The Devil's Advocate" to have enough money to invite Al Pacino.
- Almost at the same time his best friend died; his girlfriend lost a child and soon died in a car accident, and his sister fell ill with leukemia.
Keanu did not break: he donated $ 5 million to the clinic that treated his sister, refused to shoot (to be with her), and created the Leukemia Foundation, donating significant sums from each fee for the film.
You can be born a man, but to remain one.

Leonard Cohen (1979): "The Sisters Of Mercy were actually two young women that I met during a snow storm in Edmonton, Alberta. And they came to my Hotel Room and there was something oh, very agreeable about their company. And they had no place to stay and they fell asleep on my bed, and I stayed up and I remember there was a full moon. And I felt like having something to say to them when they woke up, and that was one of those rare and graceful occasions when I was able to write a song from beginning to end in the space of a few hours. And while they slept I worked on this song. And when they woke up I sang it to them. It was compleetely full and finished, and they liked it. Barbara and Lorraine were their names."

Ne vjerujem da kic čita moj azil, ali ako čitaš, kiče, de promijeni naziv pdf-a Religija u Sanatorij. To će nekima biti dostojna naknada i zadovoljština za sve duševne boli koje im zadaje moje pisanje. Hvala unaprijed!

Bilo je to jedno od najtužnijih poglavlja u povijesti 20. stoljeća.
George Stinney Jr. bio je najmlađa osoba osuđena na smrt u SAD-u. Imao je samo 14 godina kada je pogubljen na električnoj stolici 1944. godine.
Tijekom suđenja, do dana pogubljenja, u rukama je uvijek nosio Bibliju, tvrdeći da je nevin. Optužen je za ubojstvo dvije bijele djevojčice (11 i 7 godina). Njihova tijela pronađena su u blizini kuće u kojoj su dječak i njegovi roditelji živjeli.
Svi porotnici bili su bijelci. Suđenje dječaku trajalo je samo 2 sata i osuđen je 10 minuta kasnije. Dječakovi roditelji nisu primljeni u sudnicu kako bi bili uz dijete koje je bilo nasmrt preplašeno.
Prije pogubljenja, George je proveo 81 dan u zatvoru bez mogućnosti da vidi svoje roditelje. Držali su ga u izolaciji 80 milja od rodnog grada. Nije mogao nikoga vidjeti ni s kim razgovarati. Imao se pravo braniti - bez prisutnosti roditelja i odvjetnika.
Ubio ga je strujni udar na glavi od 5,380 volti. Visok 150 centimetara i težak 43 kilograma, 14-godišnji George bio je najmlađa osoba osuđena na smrtnu kaznu, piše Daily Mail. Bio je toliko malen da su na električnu stolicu morali staviti knjige kako bi mu glava doprla do elektroda.
70 godina kasnije, njegovu je nevinost konačno dokazao sudac u Južnoj Karolini. Djevojke su umrle od udarca gredom u glavu. Pojedinost je bila da je greda težila 19,07 kilograma. Stoga nije postojao fizički način da je dijete podigne, a kamoli da ih ubije.
Stephen King je bio inspiriran ovim slučajem da napiše svoju knjigu. Naslov joj je "Zelena milja". Knjiga je objavljena 1999. pod istim naslovom.
Neka nevina duša ovog dječaka počiva u miru i neka svijet ne zaboravi do čega vodi mržnja i dijeljenje ljudi na bolje i gore.
(Kobus)

Dođe tako

Dođe tako ono vrijeme kada nekako sve shvatiš, sve ti se posloži. Nije na nama drugima ukazivati na Put nego je na nama da mi hodamo tim milosnim putem ljubavi. Nije nama da drugima dociramo što im je činiti da bi bili radosni. Nama je samo da svaki naš korak isijava radost koja preplavljuje naše biće jer smo zahvalni Bogu na svakoj zraci sunca, kapljama kiše ili našem uzdahu i izdahu. Nije čak na nama pričati o istini, nego je na nama živjeti istinu. Na nama je svojim životom pokazati da - je moguće. Ljubiti i biti ljubljen. Graditi, a ne rušiti. Stvarati, a ne ništiti.

Mnogi se ovih tjedana pitaju kakvi su oni drugi. Ipak mislim da je ključno pitanje: kakav sam ja? Na ovom odgovoru ili sve stoji ili sve pada.

Bog nas neizmjerno ljubi.

Marin Miletić

Gospodine, dolazim k tebi
da me tvoj dodir blagoslovi
prije nego započnem dan.
Gospodine, daj da tvoje oči
nekoliko trenutaka počinu
na očima mojim.
Gospodine, dopusti mi,
da znanje o tvojem prijateljstvu
ponesem u svoj svagdan.
Gospodine, ispunjaj moju dušu
glazbom svojom,
mirisom svojim,
radošću svojom.
Gospodine,
neka u dolini mojih napora
sazrijeva žetva moja.

R. Tagore

metilda wrote:
Nego lako ti je tebi  - ti imaš samo dijagnozu alkoholičara. Ja imam tri - pijem previše vode, volim križ i ne podnosim glazbu. To mora da je od nekih tableta za azilante.

Nego, zašto se meni azilanti u tim filmovima čine simpatičniji od doktora? Aha, znam. prepoznajem se.

Nije mi lako uopće, moja ti..
Kako obično ide u tri, ti si svoju kvotu ispunila. Mene čekaju još dvije dijagnoze i moram ti priznati da me sve neki nemir hvata,...što li će biti :) Al' kako god, stoički ću prihvatiti.
Ide vic :

Prilikom posjeta psihijatrijskoj bolnici jedan posjetitelj pita direktora bolnice na osnovu čega odlučuju koga će primiti u bolnicu na liječenje.
- "Vrlo jednostavno," odgovori direktor, "stavimo ga pred kadu punu vode i damo mu kašičicu, čašu i kantu, i kažemo mu da isprazni kadu na najbrži način."
- "Aha, razumijem," kaže posjetitelj, "onaj koji je normalan, počne vaditi vodu s kantom."
- "Ne," kaže direktor, "onaj koji je normalan izvuče čep sa dna kade. Želite li sobu s balkonom ili bez?"

O Mate, prijo moja, kvota ipak nije ispunjena bila, dopala me i dijagnoza žrtve. Nu, ima li slađe i ljepše žrtve od Jaganjca. Pa u slici to izgleda ovako:



Ja sam malo starija, pa sam ovca Jaganjčeva.

Svi znamo onu pjesmicu o jeseni: ove lepe plodove jesen nam je dala, draga naša jeseni velika ti hvala. Al meni jutros zapela za oko jedna druga pjesmica i fotka. Što reći, štuke su riječne tuke.

Štuka rekom plovi, ništa joj ne smeta,
al' u reci bila mreža razapeta
tu je mrežu splela ribareva ruka,
u tu mrežu sada zaplete se štuka.
"Propala sam!" reče kad u mrežu pade,
pa u muci veljoj vrpoljit' se stade
sreća je posluži pa izlazak nađe,
iz mreže izađe.

"Ko bi se tom nado, mišljaše u sebi
da tu ima mreže nikad rekla ne bi'!
Zapamtiću kako s' odsad čuvat" treba,
al' gle tamo gore, gle zalogaj hleba!"
Otisnu se gore gde je mamak plivo,
s otvorenim ust'ma zalete se živo.
Iz mreže se spasla, al' udica pusta
zakači joj usta!

Čika Jova Zmaj

Kad sam vidjela ovu kuću pale mi na pamet abenove građevine. Baš me zanima kako je postignuta statika.

Jedna od najgorih noćnih mora roditelja je pokopati vlastito dijete. Čovjek je izgubio sina i nije mogao prestati razmišljati o životu bez njega. Bio je u bolima i nije mogao vjerovati da mu je sin otišao. Plakao je i plakao svaki dan i noć, nedostajao mu je sin, poželio je da je drugačije. Nije mogao zaspati noćima, a kada bi uspio nije dugo spavao.
Jedne mu je noći u snu došao starac i rekao mu: "Dosta! Samo plačeš.". Čovjek mu je rekao: "Ne mogu stati, nikad ga više neću vidjeti!". Starac je upitao: "Želiš li ga ponovno vidjeti?". Otac je odgovorio: "Da, naravno da želim", starac ga je odveo do nebeskih vrata, gdje je vidio mnogo malene djece. Smijali su se i radosno nosili zapaljene svijeće do nebeskih vrata. Tata je otac postavio pitanje: "Gdje je moj sin? Zašto nije s njima? Tko su ta djeca?". Starac je odgovorio: "Dođi ovdje" i doveo ga je do bočnih vrata nebeskih vrata. Tamo je stajao mali dječak s prekrasnim osmijehom gledajući svu djecu kako ulaze u nebo, stojeći tamo sa svijećom koja nije bila upaljena. Kad ga je tata ugledao, potrčao je i zagrlio ga. Dječak je poljubio tatine obraze i rekao mu da mu nedostaje. Tata je upitao: "Zašto tvoja svijeća nije upaljena kao i svijeće druge djece? Zašto čekaš ovdje sa strane nebeskih vrata?".
Dječak je rekao: "Stalno pokušavam zapaliti svijeću, ali tvoje suze stalno gase plamen. Znajući da si tako tužan i u tuzi, čekam ovdje dok ti ne bude dobro“. Tata je posljednji put briznuo u plač, s laganim osmijehom rekao je sinu: “Zapali svijeću i idi, sve će biti u redu . Sad kad znam da ćeš biti sretan na nebu, bit ću miran“.

- Ne plači predugo za voljenom osobom koju si izgubio, bilo da je riječ o sinu, kćeri, mužu, majci ili ocu. Neka počivaju u miru. Ne mučite svoj život zbog njihovog odlaska, iskreno - neće se vratiti zbog toga što se vi mučite, no vjerujte da ćete opet biti zajedno. Stvoritelj je pripremio mjesto za nas i naše najmilije gdje ćemo se svi zajedno sastati kad napustimo ovaj svijet. Zato je važno da mu vjerujemo.
(Nepoznat autor)

Rekli su ti, i ti to vjeruješ, da ti duša oživljuje tijelo. Rekli su ti da je duša besmrtna, a tijelo propadljivo.
Ti to shvaćaš. No, ta istina nije možda još prodrla u tvoje srce.
Pokušaj sada tu istinu spustiti iz glave u dubinu svoga bića.

Kad sam bio dijete od nekoliko mjeseci bio sam to ja, a ne netko drugi.
Sad sam velik, sve se na meni izmijenilo, ali sam opet isti ja.
Sve je u meni novo, a ipak sam ostao isti.
Dobio sam više spoznaja, završio škole, upoznao svijeta, mnogo ljudi i situacija. A ostao sam isti.
Svaki atom moga tijela se promijenio, ni jedan nije ostao od mene iz doba kad sam imao jednu godinu.
Sve je na meni i u meni drukčije, tuđe, nešto što prije nije bilo, samo sam ja ostao isti.

Tko sam to ja?

Nije važno što radim niti je važno što jedem ili pijem, kakav sam, što ću biti, imam li što ili ne. Mene ne uvjetuju ni ljudi, ni poslovi, ni hrana, ni novac, ni zdravlje, ni patnja, ni sreća. Sve to nisam ja i o svemu tome ne ovisim ja. Ja ne ovisim o svim tim uvjetima.

Ja sam više od svega toga.

Ne plašim se onoga što ljudi o meni misle.
Ne bojim se rata, gladi, bolesti.
Ne strašim se potresa, groma, prijetnji.
Ne bojim se neuspjeha na poslu, u obitelji, u školi.

Ja sam neuništiv.

Ja sam vječan kao Bog.

Na Božjem dlanu stojim.

Osjećam kako se spuštam u dubinu sebe, kako se oslanjam na tu spoznaju, kako sam sav u svome »ja«, u svome duhu. Nitko me tu ne može dodirnuti. Nitko me povrijediti.

Ljudi mogu govoriti što god hoće, njihove riječi prolaze kao voda u rijeci, a ja ostajem.
Dani i vrijeme prolaze, a ja ostajem.
Sve se mijenja, ja ostajem.

Čini mi se kao da sam se spustio u najdublje predjele sebe.

Oslanjam se na temeljne kosti svoga tijela. Opušten sam. Miran sam. Ništa me ne može pokrenuti i uznemiriti.

Kao u krilu majke, tako sam u svome duhu, u svojem “ja”.

Ja sam sigurnost, život, vječnost, radost, mir.

Meni se ništa ne može dogoditi.

Ja živim. Ja…



Tomislav Ivančić

40 dana za život

(Ps 139)
Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.

Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Jahve, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.

Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u podzemlje legnem, i ondje si.

Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj,
i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.

Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« –
ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.

Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.

Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!
Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

De, istrijebi, Bože, zlotvora,
krvoloci nek’ odstupe od mene!
Jer podmuklo se bune protiv tebe,
uzalud se dižu tvoji dušmani.

Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.

Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:
pogledaj, ne idem li putem pogubnim
i povedi me putem vječnim!

Kada te danas priupitaju zašto si tako sretan, reci im da je to radi Isusa, da s njime započinješ i završavaš dan. Da je on rame za tvoju umornu glavu i melem za svaku tvoju povredu. Ne možeš kroz život proći a da ne osjetiš umor, obeshrabrenje, razočaranost, sumnju, osamljenost ali to ne znači da se svemu tome trebaš predati, bolje je rješenje da sve to predaš Isusu i kreneš u novi dan neopterećen problemima koje si imao jučer.

Zato svako jutro stani pred Isusa i reci mu da i onda kada te svi napuste ostane na tvojoj strani, da ti dade snage da se u novim usponima ne uzoholiš, a u novim padovima ne odustaneš od svega već da i dalje nastaviš u njegovoj prisutnosti. Samo tako ćeš razumjeti mozaik svih onih različitih događanja svoga života, bilo dobrih, bilo loših, kao različite etape puta kojim te on vodi prema konačnom susretu sa sobom u Nebu.

Mario Žuvela