Asylum

Jesi li svjestan?


Priđe mi u razgovoru jedan mlađi čovjek. Pita me jesi li svjestan težine? Tražim ga da pojasni. On nastavlja - kako me prati samo na fejsu gotovo 100 tisuća ljudi i kako sam postavio vrlo visoke kriterije kršćanskog života... otprilike sam mu rekao sljedeće:


Pa ja tako živim. Ne od jučer, nego barem posljednjih dvadeset godina. Drugo, nema na ovome svijetu savršenih ljudi, jedino je među nama hodao takav pravi Bog i pravi čovjek - Krist i naša Mama - izabrana među svim ženama ovoga svemira da po njoj na Zemlju dođe Spasitelj svijeta i Otkupitelj čovjeka. 


Mi svi ostali - svi - smo više jadni nego li smo jaki. Oni koji pokušavaju bez Boga prije ili kasnije završe u močvari grijeha. Ako čovjek svoje korijenje ne pusti u Bogu osuđen je da mu oluje života slome krošnje. Ono što je dobro,  Bog uvijek obnavlja, dobri Otac uvijek nanovo šalje i milosno sunce i blagoslovljene kiše da bi sve uminulo ponovno - nastalo.


A moje nije ići putem osrednjosti. Nas kršćane Krist poziva na - savršenost. Nikakav pola-pola, nego - sve. Na potpuno predanje i svetost. To je moj put. Isusov put. I potpuno sam svjestan dok On bude moj jedini Vođa i dok je On taj - onda i moje rane i slabosti On liječi i jača da se tako jasnije očituje njegova snaga  - Stvoritelja u stvorenju - da slika stvaranja bude bistrija, čišća, ljepša. 


Da, naravno da sam svjestan. 
Da je Bog živ. Da djeluje. I da vodi. I da bez Njega ne mogu ništa, a s Njim mogu sve. Ako se Njemu to svidi.

Marin Miletić

CNN je prošle godine u veljači objavio fotografiju koja će ostati zapamćena u povijesti. Snimljena objektivom fotografa Anila Prabhakara u šumi u Indoneziji.
Fotografija prikazuje orangutana kojem sada prijeti izumiranje dok pruža ruku geologu koji je pao u jamu s blatom...
... dirljiv prizor ...
Izvrsna lekcija za ljude koji ugrožavaju svoju okolinu i uništavaju prirodu...
Kad je fotograf objavio fotografiju, napisao je:
U vrijeme dok čovještvo izumire, životinje nas vode do načela humanosti...

Mate, daj ispričaj mi što se to dogodilo jučer?
Ma poslala sam muža u podrum po krumpir za ručak i spotaknuo se i pao niz stepenice.
Ma daj! I što si učinila?
Ma skuhala rižu...

Pisac i pjesnik James K. Flanagan, 3. rujna 2012, neočekivano je umro od srčanog udara. Ali, samo nekoliko mjeseci prije smrti svojim je unučićima od kojih najmlađe imalo pet, a najstarije 11 godina, napisao dirljivo pismo kako bi im prenio ono što je naučio za svog života. Pismo Jamesa K. Flanagana javnosti je predočila njegova kći Rachel. Pismo je oduševilo sve koji su ga pročitali.


“Dragi Ryane, Conore, Brendone, Charlie i Mary Catherine,
Moja mudra i razborita kći Rachel natjerala me da zapišem neke savjete za vas, važne stvari koje sam naučio o životu.
Počinjem ovo pismo 8. travnja 2012., točno na moj 72. rođendan.
1. Svatko od vas Božji je dar vašoj obitelji i cijelom svijetu. Sjetite se toga uvijek, posebno kad u vašem životu zapušu hladni vjetrovi sumnje i obeshrabrenja.
2. Ne plašite se nikoga i ničega što vam stoji na putu da svoj život živite punim plućima. Slijedite svoje nade i snove bez obzira na to koliko su teške ili koliko se "drukčije" činile drugima. Ljudi često ne rade ono što žele ili što bi trebali jer neprestano razmišljaju o tome što će drugi misliti ili reći. I zapamtite još jednu bitnu stvar – ljudi koji vam ne donesu juhu kad ste bolesni ili ako nisu pored vas kad ste u nevolji, nisu bitni! Izbjegavajte pesimiste koji slušaju vaše snove i pokušavaju vas obeshrabriti. Učinite to! Najgora stvar u životu je pogledati iza sebe i reći: "Mogao sam, htio sam, trebao sam". Riskirajte i griješite.
3. Svi smo mi sasvim obični ljudi. Neki nose preskupu odjeću ili imaju velike titule ili moć i žele vas držati u uvjerenju da su iznad svih ostalih. Ne vjerujte im. Oni imaju iste sumnje, strahove i nade, jedu, piju, spavaju i prde, kao i svi mi drugi. Uvijek propitujte autoritete, ali budite oprezni kako će to činiti.
4. Napravite popis stvari koje želite učiniti. Putujte, naučite neku vještinu ili jezik, upoznajte nekog posebnog. Neka lista bude duga i svake godine učinite nešto. Ne odgađajte to za sutra jer to je najsigurniji način da to ne učinite. Ne postoji sutra, ne postoji "pravo" vrijeme, postoji sad.
5. Ne zaboravite staru irsku poslovicu: "Hvalite djecu i ona će cvjetati!"
6. Budite dobri i uvijek pomažite ljudima – posebno slabijima, onima koji su uplašeni i djeci. Svi oni nose neku svoju tugu i potrebno im je naše suosjećanje.
7. Nemojte se pridružiti vojsci ili bilo kojoj drugoj organizaciji koja vas trenira da ubijate. Rat je zlo. Sve ratove su započeli stari ljudi koji su natjerali ili prevarili mlade muškarce da mrze i ubijaju jedni druge. Starci prežive i baš kao što su započeli rat olovkom i papirom, na isti ga način završavaju. Ako su ratovi plemeniti, kako to da ih ne vode vođe koje su ih započele?
8. Čitajte knjige koliko god možete. One su predivan izvor uživanja, mudrosti i inspiracije. Nisu im potrebne baterije ili utičnice, svuda mogu s vama.
9. Budite iskreni.
10. Putujte: uvijek, a pogotovo kad ste mladi. Ne čekajte da imate dovoljno novca ili kad se stvari "poslože". To se nikada ne događa. Danas izvadite putovnicu.
11. Izaberite posao ili profesiju koju ćete voljeti. Naravno, bit će i teških trenutaka, ali posao vam mora biti uživanje. Ne uzimajte poslove samo zbog novca, osakatit će vam dušu.
12. Ne vičite. To nikad ne uspijeva, a povrjeđuje i vas i druge. Svaki put kad sam vikao, doživio sam neuspjeh.
13. Uvijek ispunjavajte obećanja koja ste dali djeci. Nemojte govoriti “vidjet ćemo” kada želite reći “ne”. Djeca očekuju istinu, dajte im je s ljubavlju i dobrotom.
14. Nikad ne govorite nekome da ga volite ako nije tako.
15. Živite u skladu s prirodom: izađite na svjež zrak, idite u šumu, u planine, na more, u pustinju. To je važno za vašu dušu.
16. Posjetite Irsku. Tamo je rođena duša vaše obitelji. Posjetite zapad: Roscommon, Clare i Kerry.
17. Grlite ljude koje volite. Recite im sada koliko vam znače, ne čekajte da bude prekasno.”
18. Budite zahvalni. Stara irska poslovica kaže: "Ovo je dan u našim životima i nikada se neće ponoviti". Svaki dan živite imajući to na umu.


Vaš djed James.

Kako da te ne svjedočim moj Isuse?


Kako da Te ne svjedočim moj Isuse? Kako da ne vičem s krovova ono što mi srce govori, ne govori već pjeva! Kako da svima ne pričam o Tvojoj ljubavi preobilnoj koja jedina ima moć mijenjati ova naša ranjena srca. Kako da jezik zaustavim pred bujicom tvoje milosti koja preljeva suhe naše ceste, blatnjave i otužne dok se Tebi ne svidje oprati ih u našim suzama, očistiti ih za Ono putovanje. 


Kako da te skrivam po kutovima soba kada si se Ti razgolitio, posve otkrio nama ljudima i predao nam se na drvetu Križa. Kako da ne idem za Tobom kada nema drugog imena dana ovome svijetu koje donosi spasenje. Kako da Te zaniječem kada Ti nikada mene zanijekao nisi? O, kako da Te ne ljubim moj Isuse kada si Ti sama blagost, strpljivost i spasenje. Kako da Ti ne budem vjeran kada sam i sam svaki dan bliže Kraljevstvu Božjem. 

Marin Miletić

Evo jedan crni za dobar dan:

Dva lovca su u šumi i jedan od njih se iznenada sruši na zemlju. Budući da ne diše, njegov prijatelj pozove hitnu pomoć.
– Prijatelj mi je mrtav! Šta da radim? – pita on, a operater mu odgovora: 
– Smirite se, gospodine. Mogu vam pomoći, samo polako. Prvo se uverite da je zaista mrtav. 
Zatim nastupa tišina nakon koje se čuje glasan pucanj. Lovac ponovo uze telefon i kaže: 
– OK i šta sada?!

Evo i jedan za ručak:




Bježao neki djed od smrti, sakrio se u obdanište, i sjeo da ruča sa dječicom.
Dođe i Smrt i kaže:
- "Šta to radiš?"
Djed će:
- "Lucam."
Na to će Smrt:
- "Lucaj, lucaj, pa ćemo pa-pa."

Two young boys walked into a pharmacy one day, picked out a box of tampons and proceeded to the checkout counter.
The pharmacist at the counter asked the older boy, 'Son, how old are you?'
'Eight', the boy replied.
The man continued, 'Do you know what these are used for?'
The boy replied, 'Not exactly, but they aren't for me. They're for him. He's my brother. He's four."
"Oh, really?" the pharmacist replied with a grin.
"Yes." the boy said. "We saw on TV that if you use these, you would be able to swim, play tennis and ride a bike. Right now, he can't do none of those." 

A dušice slatke!🥰

Al' odmah mi se nameće pitanje utjecaja medija na mlađe generacije...
Mene osobno stresira sve ovo što se događa oko nas.
 Ako nije korona u pitanju tada su ubojstva najgore vrste. 
Ako nisu ubojstva tada su u pitanju oduzimanja i ograničavanja ljudskih sloboda.
Ako nisu u pitanju ograničenja ljudskih sloboda tada su u pitanju prava na isplatu izvršenog rada.
Ako k tome dodamo još i najave poskupljenja energenata uz koje je usko vezan životni standard kako ostati normalan?

Danas ni djeca više ne mogu biti djecom..

Počela sam čitati knjigu Umijeće življenja autora Marka Ivana Rupnika pa evo jedan odlomak. Speare je stavljao podatak da roditelji utječu samo 10% na formiranje osobnosti svoje djece. Ja imam puno bolje iskustvo od tog postotka. Sva djeca su u većoj ili nešto manjoj mjeri ispala baš onakva kakve sam ih odgajala. Ali istina je da svaka ideologija želi sebi  odgojiti poslušnike. Možda se čini da sada živimo u demokraciji bez nametanja neke posebne ideologije, ali živimo zapravo u kulturi smrti koja se želi nametnuti svim sredstvima, medijima i zakonima. I u tome jednim dijelom i uspijeva. Evo i odlomka:

30. RUJNA


Sveti Jeronim: Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac!






Danas slavimo blagdan sv. Jeronima, velikog sveca i mistika s kraja 4. i početka 5. stoljeća, jednog od najučenijih ljudi svoga vremena. Prema njemu se nazivaju i mnoge hrvatske crkve, zavodi, škole – kako u Hrvatskoj, tako i među Hrvatima diljem svijeta.


Sv. Jeronim dakako nije bio Hrvat (jer su Hrvati doselili na ove prostore tek kojih 200 godina nakon njegove smrti), ali podrijetlo vuče upravo s danas hrvatske strane Jadrana. Rođen je 347. godine u Stridonu, u Dalmaciji, a bio je Rimljanin ili možda romanizirani Ilir. Oko točne lokacije grada Stridona znanstvenici još uvijek raspravljaju. Neki misle da se radi o gradu-tvrđavi Strzanj, koji se nalazio iznad Šuice (kod Tomislavgrada), drugi opet Stridon smještaju u bugojanski ili uškopaljski kraj…


Sam svetac je vrlo često, svjestan svoje teške naravi, znao reći: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum” (Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac)!


Prevodio Bibliju


Jeronim je došao u Rim svakako u ranoj mladosti. Tamo je kod velikih učitelja učio govorništvo i tako upoznavao latinsku kulturnu baštinu te klasični latinski jezik. Samo krštenje je primio 366. godine u nešto zrelijoj dobi. Nemiran duh, koje ga je uvelike obilježavao, odveo ga je daleko od velegrada, pa je uskoro pošao u palestinsku pustinju, gdje je živio kao eremit (pustinjak) te učio hebrejski jezik i usavršavao se u grčkom. Potom odlazi u Antiohiju u Siriji gdje je 378. godine bio zaređen za svećenika.


Papa Damaz poziva ga 382. natrag u Rim i imenuje svojim osobnim tajnikom te mu povjerava vrlo odgovoran i nadasve zahtjevan posao novog prijevoda Evanđelja s grčkog na latinski jezik. Potreba jednog takvog prijevoda bila je nadasve velika, jer većina kršćana na Zapadu sve je manje znala grčki jezik, koji je do tada bio službeni jezik u Crkvi i na kojem su bile napisane sve novozavjetne knjige, a i Stari zavjet se čitao i proučavao ne na izvornom hebrejskom jeziku, nego u grčkom prijevodu poznatom pod imenom Septuaginta. Postojalo je doduše već nekoliko prijevoda Novog zavjeta na latinski jezik, ali većina je bila nestručna ili neprikladna za uporabu. Sve svoje izvanredno znanje i volju ulaže sad Jeronim u taj posao.


Poznavao je izvanredno latinski (i to onaj najbolji latinski, koji je učio u ciceronovskoj govorničkoj školi), grčki i hebrejski, a vladao je još i aramejskim, sirijskim i arapskim. Uskoro je preveo evanđelja na latinski, ali nikako nije želio stati na tome, nego se odmah nakon toga s oduševljenjem bacio na prijevod starozavjetnih knjiga, i to ne s grčkog prijevoda (Septuaginta), nego s hebrejskog izvornika.


Kandidat za Papu


Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. No kad je izabran drugi kandidat, Siricije, Jeronimu izrazito nesklon, on napušta Rim te odlazi najprije u Antiohiju, a potom u Aleksandriju, da bi se nastanio u Betlehemu (386.), gdje će dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj špilji (vjerovao je da se upravo u njoj Isus rodio), te se baviti znanstvenim radom i služiti kao duhovni vođa za redovnike i redovnice u dva ženska i jednom muškom samostanu, koje je utemeljio s jednom ženom imenom Paula. Na prijevodu svih starozavjetnih knjiga provest će punih 15 godina! U Betlehemu je i umro 420. godine

"....Posljednja postaja intimnosti je krevet. 


Od raja je još samo to ostalo. Iako se čovjek sam protjerao sa zemlje, u ovom  malom kutku, u zapećku, još uvijek postoji mogućnost skriti se na trenutak u zlatno doba, i, makar vani brujao auto,  u susjedstvu zavijao radio, u nutrini nemir nije nestao, sat još uvijek otkucava, savjest je uznemirena, ali on se može omotati osobitim  pokrovom,  prileći  na  jastuk,  kao  nekad  u  sjeni  ljetnog  popodneva...


Koordinatni  sustav  našeg  života  je  stup  i  krevet.  Stup  je put  prema  gore,  i  to nezaustavljivo  prema  gore,  trezvenost  i  budnost i  svjesnost  i  dan.  
Stup  drži  Nebo  na zemlji, ili, što je isto, zemlju na nebu. 
Misliti znači biti uspravan i povezivati zemlju s nebom. 
Biti u krevetu je biti vodoravan, spavati i smiriti se u ravnoteži. Ponovo se uvući u noć, u majku, odakle smo proizašli, svako jutro se roditi, biti stup, i navečer ponovo proživjeti  onu  metamorfozu  od  koje  nema  ništa  prirodnije  niti  zagonetnije,  biti vodoravan.  
Stup  je  poput  osobnosti,  krevet  je  stapanje  u  zajedništvo  .
Među supružnicima, kada spavaju zajedno, razmjenjuju se esencije, muškarac i žena se predaju jedno drugome, zajedničkim spavanjem postaju sličniji, odnosno osobniji, kao što piše Saint- Martain: u sjedinjenju se razdvajati, u razdvajanju sjediniti,  distinguer pour unir. 
A  kada se čovjek noću probudi, ne može pojmiti razliku između sebe i onoga s kime spava.


Ništa nije shvatljivije od brige kojom je čovjek stvorio krevet...."


Riječi Bele Hamvaša iz eseja "Krevet" za laku noć...

Nikad nisam voljela spavati.
Uvijek sammislila da nesto propustam dok spavam.
Da ne radim sto sam mogla radit. Ne cujem sto sam mogla cuti. Ne znam sto sam mogla znati.

Svake godine 1. listopada obilježava se međunarodni dan kave. Uz jednu kavicu neka ti je ljepši ovaj dan! Samo  pozovi prijatelja na kavu.

Jedina nam je nada uzdići dušu Bogu
Kaže Solženjicin da je naša jedina nada uzdignuti duh prema Bogu. Amen. I tako jest! Ako uzdignete Duh prema Bogu onda se vi dignete iznad vonja močvara koje nas nerijetko okružuju. Ako uzdignete Duh kroz molitvu Bogu onda nema više straha, nema očaja ni u tragovima, nema ničega osim goleme ljubavi i sigurnosti, mir koji daje samo Bog. Mi neprestano dnevno, više puta, molimo krunicu. Ta zrnca kao da su neka vrata, portali koji vas vode u one dimenzije postojanja koje nisu vidljive, ali su gotovo opipljive. Prolazeći meditaciju otajstva kao da sada i ovdje se pretvori u sada, ali - ondje. Molitva je temelj svega, servis duše. Nema ljudi koji povremeno mole. Oni koji mole nekada uskoro neće moliti - nikada. A ne moliti vam je kao da stablu odsiječete korijenje. Ono više plodove potpunog smisla ne može davati.

Marin Miletić 

Maggie19 wrote:Nikad nisam voljela spavati.
Uvijek sammislila da nesto propustam dok spavam.
Da ne radim sto sam mogla radit. Ne cujem sto sam mogla cuti. Ne znam sto sam mogla znati.

Ja volim svaki dio dana pa tako i vrijeme spavanja. Za san se počnem pripremati već u 8 jer se obično rano ustajem, oko pola 6 a ne kao jutros u 7. Volim zaspati na kauču u dnevnoj sobi dok dečki brbljaju oko mene. Onda me muž probudi kad se on uputi u krevet. Nikad se ne sjećam kako dođem do kreveta jer spavam hodajući. Svaku noć nešto sanjam. Snovi su tako životni da do podne ne mogu odrediti je li se to sjećam prošlosti ili snova.
Volim jutra, obožavam jutra. Ritual ispijanja kave i pregledavanje pošte i poruka. Tišinu u kući i oko kuće. Dan će biti bučan, dečki su glasni i vole se "prepirati" oko svake sitnice. Smijeh I nadmudrivanja ispunjavaju kuću.
Volim prijepodnevno kuhanje, volim jesti ono što sam skuhala. Pa onda popodnevna fjaka. I kavica oko 2 sata.
Dugi razgovori s kćerima u drugim gradovima.
I vrhunac dana - večernja Misa. Cijeli dan dobije svoj konačni oblik i smisao. Volim živjeti svoje dane. Volim život.

Danas slavimo  spomendan svete Male Terezije. Rođena je 1873., a umrla s dvadeset i četiri godine života, Mala Terezija ne prestaje osvajati simpatije do danas.


Prozvana je i sveticom rovova, jer su vojnici tijekom I. svjetskog rata nosili njezine sličice i utjecali se njenoj zaštiti, zbog toga je Crkva odobrila kovanje medaljica s njezinim likom i prije nego li je proglašena blaženom.


Od svoje 15. godine nikada nije napustila samostan, a zbog svojih junačkih kreposti proglašena je i zaštitnicom misija.


Iako je živjela kratko, zbog dubine njezinih djela Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je i crkvenom naučiteljicom.


Njezini roditelji Louis Martin i Marie- Zélie Guérin proglašeni su svetima, ali ne zato, jer su imali kćer sveticu, nego zato što su živjeli svetim životom. U braku su od Boga primili devetero djece, a svih pet kćeri koje su doživjele zrelu dob postale su redovnice.


Sv. Terezija za svoj život kratko i jasno kaže: „Moj je poziv ljubav!“

“Moram podnositi samu sebe, kakva jesam, sa svim svojim bezbrojnim nesavršenostima. Ali tražit ću način kako da dođem u Nebo malim, posve ravnim, vrlo kratkim i sasvim novim putom. Htjela bih naći dizalo, koje bi me dignulo do Isusa, jer sam premalena da se penjem po mučnim stepenicama savršenstva.




Samo je jedno bezuvjetno potrebno: velika, jaka i vjerna ljubav, s kojom se ispunjavaju svakodnevne dužnosti, sasvim svejedno gdje smo postavljeni: jesmo li u školi ili na radnom mjestu, kod kuhinjskog lonca ili u staji, služimo li bolesnicima ili sami ležimo bolesni.


Shvatila sam da su bez ljubavi sva djela samo ništa, pa i najsjajnija kao uskrisivanje mrtvih.”


sveta Terezija od djeteta Isusa

This young man was on his way to a job interview, but he faced some problems with his tie. The lady in the red coat noticed that he was trying in vain, so she told her husband to help him and then took her body as a buffer between him and the rest of the people so that the young man would not feel any embarrassment.
what a beautiful photo ! Don't let the fake differences in this world stop you from showing love and humanity to each other..