Asylum

Kad učite svoju kćer da živi, naučite je da ne oponaša druge ljude, već da ide svojim putem.
Naučite je da bude ono što je ako želi otkriti sebe i ako želi upoznati svijet. 
Naučite je da su pogreške koje će u životu učiniti cijena koju mora platiti za svoj uspjeh. 
Naučite je kako plakati i podnositi poraze. 
Naučite je kako pomoći drugima i cijeniti ono što ima. 
Naučite je osjetljivosti, ljubavi i poštovanju.
Kako suditi, varati i lagati je ne morate naučiti, to će je naučiti svijet.

(Nepoznat autor)

Even in the darkness Jesus is with us


Jn 6:16-21


That evening the disciples went down to the shore of the sea and got into a boat to make for Capernaum on the other side of the sea. It was getting dark by now and Jesus had still not rejoined them. The wind was strong, and the sea was getting rough. They had rowed three or four miles when they saw Jesus walking on the sea and coming towards the boat. They were afraid, but he said, ‘It’s me. Don’t be afraid.’ They were ready to take him into the boat, and immediately it reached the shore at the place they were making for.

“It was getting dark by now and Jesus had still not rejoined them.” We can adapt this situation of the disciples for our way of discipleship or for the way of the Church. Certainly this passage speaks to us beyond the physical reality.

Let us look at it first of all for our personal situation. On the path of following Christ, there may be times when we find ourselves in the dark. Think, for example, of the disciples before the Lord’s Resurrection. Their faith was not strong enough to contemplate the death of Jesus in this light, nor to remember the words of the Lord, who had already foretold to them all that awaited him  (cf. Mk 10:33-34).

Something similar can happen to us. Darkness can envelop us, the light seems to have disappeared and Jesus has not yet come, or at least we have that impression.
This darkness can have different reasons. In the mystical tradition of the Church, we speak of the so-called “dark night of the senses” and the “dark night of the soul”. In these terms, a transformation that is experienced in the life of faith is expressed. If our relationship with the Lord had been strongly marked by feelings and emotions, it can happen that, at a moment of God’s choosing, He deprives us of the sentimental experience of His presence. Then, what we used to enjoy and find very easy, such as singing certain songs, praying in a certain way or doing certain religious practices, suddenly no longer “tastes good” to us. Our senses are, so to speak, in the dark. In this situation, our feelings may rebel, like the storm at sea, because we are afraid. Perhaps we see Jesus only in a blurred form. But in such a process of purification, the Lord has by no means abandoned us. Rather, He draws near to us and wants us by faith to know that He is there.

Now, how can we apply this passage to the way of the Church?
There can also be times of darkness in the Church, for example, when there are unresolved conflicts; when unfaithfulness and sinfulness cast great shadows; when confusion comes to light, and errors spring up and grow…

In these times of certain insecurity, we must cling to the certainty that Jesus is always with His Church, even if it seems that He has not yet arrived. We may not see Him clearly, but He is there, drawing near to us. And He says to us: “Don’t be afraid.” And it turns out that the boat, which was in the storm-tossed sea, has now reached the shore.

Even though we see no light at that very moment, we are invited to believe. The Lord has not left us alone on our personal journey, nor has He abandoned His Church. Rather, He is leading everything to the goal foreseen by God.

Danas sam previše pisala. 🤭
Sutra ćemo obraditi temu znaju li se katolici smijati. 🤭

Ulomak iz Umberto Eco, Ime ruže




»Smijeh je slabost, kvarljivost, ocrtanost naše puti. To je zabava za seljaka, razuzdanost za pijanca, čak je i crkva u svojoj mudrosti odvojila trenutke za veselja, za poklade, za sajmove, za tu dnevnu poluciju što prazni od sokova i suspreže ostale želje i ostale težnje… No na taj način smijeh ostaje nešto prezreno, obrana za priproste, obesvećeno otajstvo puka. I apostol je to govorio, bolje je da se ženite nego da izgarate. Bolje je da se bunite protiv reda koji je Bog htio, smijte se i razonodite svojim gnusnim parodijama reda, nakon objeda, pošto ste ispraznili vrčeve i boce. Birajte kralja luda, gubite se u magarećoj i svinjskoj liturgiji, igrajte se i naglavce prikazujte svoje saturnalije… Ali tu, tu…« sad je Jorge udarao prstom po stolu, kraj knjige koja je bila pred Vilimom, »tu se izvrće uloga smijeha, uzdiže se do umjetnosti, rastvaraju mu se vrata u svijet učenih, uzima se kao predmet filozofije i izopačene teologije… Ti si jučer vidio kako priprosti mogu smisliti i u djelo provesti najmračnije hereze, ne priznajući ni zakone Božje ni zakone prirodne. Ali Crkva, može podnositi herezu priprostih, koji se sami osuđuju na propast, jer ih u nju gura njihovo neznanje. Neuko bezumlje Dolcina i njemu ravnih nikada neće izložiti pogibelji Božji red. Nasilje će propovijedati i od nasilja će poginuti, neće ostaviti traga, utihnut će kao što utihnu poklade, i nije važno je li se za vrijeme svetkovine na zemlji i za kratak tren zbilo ukazanje naopakog svijeta. Dovoljno je da se čin ne prometne u naum, da taj pučki jezik ne nađe latinskoga prijevoda. Smijeh oslobađa neotesanca od straha pred đavolom, jer se na svetkovini luda i đavao pojavljuje kao jedna luda, koju je stoga lako podvrgnuti nadzoru. No ova bi knjiga mogla poučiti kako oslobođenje od straha pred đavolom znači učenost. Kad se smije, dok mu niz grlo klokoće vino, seljak se osjeća gospodarom, jer je preokrenuo odnose vlasti. Ali ova knjiga bi obrazovane ljude mogla naučiti da dosjetljivim, pa od tog časa i štovanim sredstvima taj preokret ozakone. Tad bi se u djelovanje razuma preobrazilo ono što je u nepromišljenom činu seljakovu tek, i na sreću, djelovanje trbuha. To što je smijeh svojstven čovjeku, znak je naših grešnih granica. A koliko bi pokvarenih umova kao što je tvoj iz ove knjige izvuklo krajnji silogizam, po kojemu je smijeh svrha čovjekova! Smijeh, na koji časak, odvraća seljaka od straha. No zakon se i nameće strahom, kojemu je pravo ime strah Božji. A iz ove bi knjige mogla kresnuti luciferska iskra, kojom bi čitav svijet mogao planuti u novom požaru, i smijeh bi se ukazao kao novo, čak i Prometeju nepoznato umijeće što ukida strah. U trenutku dok se smije, seljaku nije važno što će umrijeti, ali mu poslije, kad prođe vrijeme raspojasanosti, liturgija iznova po Božjemu naumu zada strah od smrti. Iz ove knjige mogla bi nastati nova pogubna težnja da se oslobađanjem od straha uništi smrt. A što bismo mi, grešna stvorenja, bez straha, možda najkorisnijeg i naljubaznijeg od svih darova Božjih?


Stoljećima su doktori i oci istiskivali mirisne esencije svetog znanja da bi se mišlju na ono što je uzvišeno iskupili od bijede i od napasti onoga što je nisko. A ova bi knjiga, opravdavajući kao čudotvoran lijek komediju, i satiru, i mim, koji kroz prikazivanje mana, poroka i slabosti tobože čiste od stanja uzbuđenosti, navela lažne učitelje da (đavolskim izvrtanjem) pokušaju prihvaćanjem niskog iskupiti od uzvišenog. Od ove bi knjige potekla misao kako čovjek na zemlji može (kao što je u vezi s prirodnom magijom tvrdio tvoj Bacon) zahtijevati i samo obilje kao u zemlji u kojoj teku med i mlijeko. Ali upravo to ne smijemo i ne možemo imati. Pogledaj mlade redovnike kako se sramote u lakrdijaškoj parodiji Coena Cypriani. Kakve li đavolske preobrazbe Svetog pisma! Pa ipak, dok to rade, znaju da je to loše. No onog dana kad Filozofova riječ opravda marginalne igre neobuzdane mašte, oh, tad će doista ono što je stajalo na margini skočiti u središte, a središtu će se zametnuti svaki trag. Božji narod bi se pretvorio u skupštinu nemani što ih je iz svojih bezdana izrigala nepoznata zemlja, pa bi u tom času periferija poznate zemlje postala srcem kršćanskoga carstva, barbaćepi bi se uspeli na Petrovu stolicu, žvirati zaposjeli samostane, patuljci pretilih trbuha i goleme glave čuvali bi knjižnicu! Sluge bi propisivale zakone, mi bismo se (ali onda i ti) pokorili odsutnosti ikakva zakona. Jedan je grčki filozof (kojega ovdje navodi tvoj Aristotel, jer je za njega ortak i gnusna auctoritas) rekao da ozbiljnost protivnika valja razgolititi smijehom, a smijeh suzbijati ozbiljnošću. Razboritost naših otaca odabrala je svoj put: ako je smijeh razonoda puku, raspojasanost puka valja držati na uzdi i poniziti, i zastrašiti strogošću. A puk nema oruđa kojim bi istančao svoj smijeh do sredstva za otpor protiv ozbiljnosti pastira što ga moraju voditi prema vječnom životu i izbaviti ga stranputice na koju ga vuku trbuh, sramni predjeli, jelo, prljave želje. Ali kad bi jednog dana, raspredajući Filozofove riječi i prema tome govoreći kao filozof, netko od umijeća smijanja izradio tanano oružje, kad bi retoriku uvjeravanja zamijenila retorika ismjehivanja, kad bi topiku strpljive i spasonosne gradnje slika iskupljenja zamijenila topika nestrpljive razgradnje i iskrivljavanja svih najsvetijih i najčasnijih slika — oh, toga biste dana i ti i tvoja učenost, Vilime, bili pregaženi!«


»Zašto? Tukao bih se, borio bih se svojom dosjetkom protiv tuđe dosjetke. Bio bi to bolji svijet nego što je ovaj u kojem oganj i mač Bernarda Guija potiru oganj i mač Dolcinov.«


»I ti bi se tada sapleo u zloduhove mreže. Borio bi se s druge strane armagedonskog polja, gdje se ima odigrati konačni okršaj. No za taj dan Crkva mora znati kako da još jednom nametne pravila borbe.


Ne bojimo se klevete, jer i u psovanju Boga prepoznajemo izobličenu sliku Jehovine srdžbe dok proklinje pobunjene anđele. Ne bojimo se nasilja onoga tko ubija pastire u ime nekakvog prohtjeva za obnovom, jer je to ono isto nasilje vladara koji su pokušali uništiti narod Izraelov. Ne bojimo se donatistove surovosti, samoubilačkog ludila cirkumcelionova, bluda bogumilova, ohole čistoće albigenzove, flagelantove potrebe za krvlju, vrtoglave opijenosti zlom brata slobodnoga duha: sve ih poznajemo, i poznajemo korijen njihovih grijeha, koji je onaj isti korijen naše svetosti. Ne bojimo ih se, a nadasve znamo kako da ih uništimo, još bolje, kako da postignemo da se sami unište, puštajući ih da drsko do zenita uznesu volju za smrću što se rađa iz samih bezdana njihovog nadira. Štoviše, gotovo bih rekao, njihova nam je nazočnost dragocjena, ulazi u okvire Božjeg nauma, jer njihov grijeh pospješuje našu krepost, njihova kletva bodri naš hvalospjev, njihova sumanuta pokora potiče našu slast žrtve, njihova bezbožnost daje sjaj našoj pobožnosti, jednako kao što je vladar mraka bio prijeko potreban, sa svojom pobunom i sa svojim beznađem, da jasnije zablista slava Božja, početak i kraj svake nade. No kad bi jednog dana — i to ne više kao iznimna pojava u puku, nego kao askeza obrazovanih, ovjekovječena nerazorivim svjedočanstvom pisane riječi — postalo prihvatljivim i pričinilo se plemenitim i naprednim, a ne više mehaničkim, to umijeće ismjehivanja, kad bi jednog dana netko mogao kazati (a da ga slušaju): ja se smijem Utjelovljenju… Tad ne bismo imali načina da zaustavimo kletvu, jer bi pozvala na okup mračne sile tjelesne materije, sile što su u prdežu i u podrigivanju, a podrigivanje i prdež prisvojili bi pravo koje pripada jedino duhu, da šire svoj dah kud hoće!«


»Likurg je smijehu dao podići kip.«


»To si pročitao u Kloricijevoj knjižici, koja je pokušala obraniti mim od optužbe za bezbožnost, koja veli kako je nekog bolesnika izliječio liječnik tako da mu je pomogao da se nasmije. Zašto ga je trebalo izliječiti kad je Bog odredio da je njegov zemaljski vijek stigao kraju?«


»Ne vjerujem da ga je izliječio od zla bolesti. Naučio ga je da se tom zlu smije.«


»Zlo se ne izaginje. Uništava se.«


»Zajedno s bolesnikovim tijelom.«


»Ako je potrebno.«


»Ti si đavao«, reče tad Vilim.


Činilo se da Jorge ne razumije. Da je mogao vidjeti, mislim da bi se u svojeg sugovornika zapiljio zaprepaštenim pogledom. »Ja?« reče.


»Jest, lagali su ti. Đavao nije vladar materije, đavao je obijest duha, vjera bez smijeha, istina koju nikad ne obuzima sumnja. Đavao je mrk zato što zna kamo ide, a idući ide uvijek otkud je došao. Ti si đavao i kao đavao živiš u mraku. Ako si me htio uvjeriti, nisi uspio. Ja te mrzim, Jorge, i kad bih mogao, proveo bih te preko visoravni, golog, s kokošjim perjem zataknutim u guzicu, i s licem obojenim kao u opsjenara i lakrdijala, da ti se cijeli samostan smije i prestane te se bojati. Bilo bi mi drago da te mogu politi medom i onda te uvaljati u perje, i na uzici te voditi po sajmištima, kako bih svima rekao: ovaj ovdje vam je najavljivao istinu i govorio vam da istina ima okus smrti, a vi niste vjerovali njegovim riječima, nego njegovoj sumornoj namrgođenosti. A ja vam sada kažem da vam u vrtoglavoj beskonačnosti mogućega Bog dopušta i da zamislite svijet u kojem bi taj samozvani tumač istine bio tek nezgrapan papagaj što ponavlja riječi koje je davno naučio.«


»Ti si gori od đavla, minoritu«, reče Jorge. »Ti si komedijaš kao i svetac koji vas je začeo. Ti si kao tvoj Franjo koji de toto corporefe-cerat linguam, koji je držao propovijedi priređujući predstave poput pelivana, koji bi škrca zbunio stavivši mu u ruku zlatan novac, koji je vrijeđao pobožnost dumana govoreći Miserere umjesto propovijedi, koji je prosio na francuskom i na komadu drveta oponašao svirača violine, koji se preoblačio u skitnicu da bi smeo proždrljive fratre, koji se gol bacao na snijeg, razgovarao sa životinjama i s biljkama, i samu tajnu rođenja pretvarao u seosku priredbu, zazivao betlehemsko janje oponašajući ovčje blejanje… To ti je bila dobra škola… (…) Tako ste vi tražili istinu.«


»Tako je Franjo učio ljude da stvari promatraju s druge strane.«

PRIČA O DVA SMIJEHA


Veliki i mali smijeh započeli svoje priče. Veliki smijeh ulazio je u dvorane, cirkuse, škole i kazališta, a mali smijeh igrao se kamenčićima i kotrljao s loptama na livadi.


Veliki smijeh postao je umišljen pa se širio, širio, širio – dok nije puknuo kao neki preveliki balon, a mali smijeh trčao je ulicama i brao cvijeće za razne tužne mame. O velikom smijehu pisalo je u novinama, pojavljivao se na naslovnim stranicama u novom kaputu, a mali smijeh oprezno je dijelio poljupce prolaznicima, pa ga zato nisu zamijetili.


Kažu da za veliki smijeh treba dvorac, palača ili bar neko igralište, a da mali smijeh može stanovati i u loncu za cvijeće i u tatinom starom šeširu. Neki tvrde da su mali smijeh zapazili u mačjem oku i lelujanju trave, a drugi misle da su ga otkrili u ptičjem cvrkutu.


Ako nikad ne upoznate veliki smijeh, bit će vam žao, ali još ćete više tugovati ako ostanete bez malog smijeha. On je i sad pokraj vas, zar ne osjećate? Pritajio se, vragolan, nestaško, sakrio u kutu usnica, pa se smješka, gotovo nevidljiv.


Kad odem sutra u šetnju, povest ću sa sobom i mali smijeh. Molit ću ga da mi otkrije busen tratinčice, gnijezdo malih kosova, zeleno pramenje šume.


Oh, nadam se da me mali smijeh neće nikada napustiti. Ako se i spotaknem o neki kamen na putu, on će mi pružiti svoju sitnu, prozirnu ruku. Tako ćemo zajedno koračati po svjetlosti.


Sunčana Škrinjarić

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU


JEDNO OD LUKINIH POSEBNIH BLAŽENSTVA


Kršćanski osmijeh


Nije li "smijeh" nešto bitno za čovjeka koji se definira kao homo ludens? Životinje se ne smiju. Zašto novozavjetni pisci izbjegavaju ovu riječ, iako je cijela Biblija, posebno Novi zavjet, ispunjena radošću, kliktanjem, veseljem?

Evanđelist Luka ima četiri blaženstva i četiri "jao!" Treće blaženstvo glasi: "Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati!" U trećem "jao!" stoji: "Jao vama koji se sada smijete, jadikovat ćete i plakati." (Lk 6, 25)

Poznata je izreka sv. Augustina: u evanđeljima za Isusa "čitam da je plakao, nikad da se smijao."

Znakovito je da grčki glagol gelao - smijati se dolazi samo na ova dva navedena mjesta. Još ga s predznakom nalazimo kod Mateja: kata-gelao - podsmjehivati se (Mt 9, 25), te kod Jakova imenicu smijeh - gelos (Jak 4, 9).

Mnogi se tome čude. Zar se Isus nikad nije smijao? Zar se nije smijao na svadbi u Kani? Zar se nije smiješio dok je primao djecu u svoje naručje?

Nije li "smijeh" nešto bitno za čovjeka koji se definira kao homo ludens? Životinje se ne smiju. Zašto novozavjetni pisci izbjegavaju ovu riječ, iako je cijela Biblija, posebno Novi zavjet, ispunjena radošću, kliktanjem, veseljem?

"Vi ćete se smijati!" (Lk 6, 22)

U grčkom svijetu "smjeh" Boga se smatra bogojavljenjem. Plinije kaže da je jedini čovjek, koji je na svijet došao sa smijehom, bio Zoroastra, što znači da je bio pun božanskog duha. Dakle, smijeh je kao objava božanstva, pripada božanskom svijetu, pa smijati se zvuči kao idolopoklonstvo.


Uz to uvijek dobiva prizvuk hihotanja, podrugivanja, raskalašenosti, pakosti, cerenja, kao u klasičnim komedijama.

U Starom zavjetu imamo četiri mjesta u kojima se Bog smije. "Smije se onaj što na nebu stanuje, Gospod im se podruguje." (Ps 2, 4) Smjeh je ovdje prikladna opomena grešniku da se obrati. Jednako je i na slijedećim mjestima. "Jahve se njemu (bezbožniku koji smišlja zlo pravedniku) smije, jer vidi da dan njegov dolazi." (Ps 27, 13) No ti im se smiješ, o Jahve, i rugaš se poganima (ili oholima) svima. To jest onima koji "bljuju ustima, klevete su im na ustima i govore: 'Tko nas čuje!'" (Ps 59, 9) Onima koji su odbacili mudrost, Jahve poručuje: "Zato ću se i ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba." (Izr 8, 26)

Na svim ovim mjestima "smijeh" se ne pojavljuje kao svojstvo Boga, nego kao nadmoć nad zlima koji ga ne žele priznati Bogom, iako su ništa prema njemu. Kao što je Božjom stvaralačkom riječju bila prekinuta šutnja postojanja, tako i Božji smijeh razbija šutnju zla koje izgleda kao da je vječno.

Stvaralački Božji smijeh imamo i u knjizi Mudrih Izreka. Mudrost je bila kod Boga dok je polagao temelje zemlji "kao graditeljica", kao "savjetnik", "kao dražesni dječak", prevodi Akvila (Izr 8, 30). Michelangelo prikazuje Mudrost na znamenitoj freski u Sikstinskoj kapeli kao ljepuškastog dječaka koji se radosno igra u radionici Oca Stvoritelja.

Židovski učitelji, rabini, smatraju da smijeh ne dolikuje Bogu. Zato ova mjesta u kojima dolazi glagol "smijati se" tumače drugačije. Redovito ih ili nastoje drugačije pročitati, ili uzimaju to u eshatološkom značenju, ili ih prevode riječju "radost". Kad žele opisati buduću radost blaženih, nikada je ne opisuju smijehom, nego kao radost, istinsku i duboku. Nema "smijeha u budućem svijetu". Smijeh je nedostojan Boga.

Židovski učitelji smatraju da je smijeh nedostojan i čovjeka. To je držanje neposlušna čovjeka, koji Bogu nije mio. U popisu grijeha stoji i smijeh. Rabi Hanina bar Papa (oko 100. godine poslije Krista) potiče učenike da riječima Zakona otjeraju napast smijeha.

Shvatljivo je zašto se riječ "smijeh", "smijati se" (gelao) ne nalazi u spisima Novoga zavjeta. Podsjeća na idolopoklonstvo, na razuzdanost, raskalašenost, razvrat. Grohotni smijeh je često i pakosni smijeh, hihotanje i cerenje, što ne dolikuje vjerniku. Time smijanje nije zabranjeno, nego je naglašeno da vjernik mora biti radostan, veseo, ispunjen vedrinom, humorom - što se smatra istinskom kršćanskom značajkom, kao i sve ono što prati tu radost: smijeh, ples, kolo... Ali smijeh mora izlaziti iz unutarnje radosti i pomirenja s Bogom i s ljudima, iz Božjeg sinovstva. Ta je radost uvijek stvaralačka i preobražava svijet, ulijeva sigurnu nadu u pobjedu dobra nad zlom i opačinama.

Isus se nije "smijao" grohotnim, pakosnim, raskalašenim smijehom, ali se radovao svemu što je lijepo, veliko i plemenito u prirodi i u čovjeku više od ijednog čovjeka na zemlji. Zanosili su ga ljepota dječje duše, obraćenje raskajanog grešnika, proljeće u vlastitoj zemlji, ljiljani i cvijeće na poljima, zvjezdano nebo.

Možemo reći, kao što su već židovski prevoditelji prije Krista izbjegavali riječ eros (koja odviše podsjeća na razvratni erotizam i nedostojna je Boga, koji je sama ljubav) i prevodili je riječju agape (koja je više neutralna), tako su izbjegavali i glagol gelao - smijati se i radije govorili o radosti.

Zašto je Luka ovu riječ upotrijebio? Teško je reći da nije poznavao ovu židovsku nijansu. Vjerojatno Isusovu riječ tumači kao i židovski učitelji - u eshatološkom značenju.

Smijeh, duhovitost i humor ulaze u kršćanstvo na velika vrata. Crkva ne pozna turobne svece. Poznat nam je humor pustinjaka. Sv. Terezija od Djeteta Isus veli: Osmjeh je "cvijet Božji i odjek neba". "Treba se uvijek smijati da bismo utješili Isusa." Sv. Ivan Berhmans kaže: "Od Isusa sam naučio radovati se!" Prvi franjevci u Engleskoj od smijeha nisu mogli nastaviti molitvu. Apostol potiče Filipljane: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se!" (Fil 4, 4) Samo neka naš smijeh izvire iz unutarnje radosti, zato što smo u Isusu postali djeca Božja.

Celestin Tomić

Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha, 
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
»Silna im djela Gospodin učini:
Silna nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!«
Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su, išli plačući,
noseći sjeme sjetveno: 
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.

Ps 126,1-6

Postoje dva načina kako živjeti život. 
Jedan je živjeti tako da u ničemu ne vidimo ljepotu. 
Drugi je promatrati svijet tako da pokušamo u svemu otkriti ljepotu.

Naprotiv, plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Protiv ovih ne postoji zakon.

Galaćanima 5,22-23

Kako piše katolički bloger John White, sve što većina ljudi zna o Ivanu XXIII. dalo bi se ukratko sažeti ovim riječima: punašan, Talijan, Drugi vatikanski koncil.
Ali to nije sve. Talijanski papa Ivan XXIII. dobio je nadimak “Dobri Papa”, upravo radi svoje ljubaznosti, jednostavnosti i duhovitosti. Poznat je po svome humoru s kojim je mnogim ljudima ostao u dobrom sjećanju.

Evo nekoliko anegdota iz njegova života:

1. Kada je posjetio jednu bolnicu, upita malog dječaka što želi postati kada odraste. Mali dječak je odgovorio kako bi volio biti ili policajac ili papa. “Ja bi na tvome mjestu postao policajac”, reče Ivan XXIII. “Jer svatko može postati papa, pogledaj samo mene!”

2. “Često se puta probudim u noći i počinjem razmišljati o ozbiljnim problemima u svijetu i kažem sebi, kako bi trebao porazgovarati s papom o tim problemima. Drugog dana kada se probudim, sjetim se da sam ja zapravo papa.”

3. Jednom je jedan novinar upitao Svetog Oca – “Koliko ljudi radi u Vatikanu?” Na to je odgovorio Sveti Otac: “Otprilike polovica.”

4. Jednoga dana je Sveti Otac odlučio posjetiti prijatelja u bolnici Duha Svetoga. Tada ga dočeka časna sestra i pozdravi: “Sveti Oče, ja sam poglavarica Duha Svetoga.” On odgovori: “Blago vama! Ja sam samo Njegov sluga.”

5. Nakon što su Angela Roncallija izabrali za novog papu, on bi šetao kroz ulice Rima. Jedna žena koja je prolazila pokraj njega reče prijatelju, “O Bože, kako je debeo!” On se okrenu prema njima i odgovori: “Ženo draga! Vjerujem da razumijete da konklave nisu natjecanje za ljepotu.”

6. Poznato je da Ivan XXIII. potječe iz jedne seljačke obitelji. Tako je jednom napisao: “Postoje tri načina kako se možete uništiti: žene, kockanje i poljoprivreda. Moj otac je birao ono najdosadnije.”

7. Dok je Ivan XXIII. bio apostolski nuncij u Parizu, pozvali su ga na svečani ručak. Tada je sjedio pokraj jedne lijepe gospođe, naprosto previše razgoljene. Nakon što je doneseno voće na stol, on uzme jednu te je pruži gospođi pokraj sebe. Ona se začudila, no on doda: “Izvolite uzeti, gospođo. Eva je opazila da je gola tek kada je pojela jabuku.”

8. Jedan vatikanski dužnosnik je rekao Svetom Ocu, da je “apsolutno nemoguće” sazvati Drugi vatikanski sabor 1963. godine. “Dobro, onda ćemo ga sazvati u 1962.” I tako je i učinio.

9. Jednom novinar upita Ivana XXIII., tada još patrijarha Venecije, što bi postao kad bi mogao živjeti svoj život ispočetka. Na to odgovori: “Novinar.” Nastavio je s osmijehom: “Da vidimo imate li hrabrosti reći, da bi vi bili patrijarh kada biste mogli živjeti ispočetka.”

10. Jedan kardinal u Vatikanu se pobunio, kako određen vratar dobiva istu plaću kao i kardinal. Na to odgovori papa: “Taj vratar ima desetoro djece; nadam se da kardinal nema.”

Blaženi Ivan XXIII. također se znao često našaliti na vlastiti račun, posebice o svojoj veličini (iako nije bio toliko velik), o svojim ušima (koje su bile velike) kao i o svojoj kilaži. Tako je zbog svoje jednostavnosti, ljubaznosti, i duhovitosti ostao u sjećanju mnogih.

ZDRAVO JE PUCATI OD SMIJEHA
 
Odvoji vremena za smijeh!
To je glazba srca!
 
Nova istraživanja: Zbog oštećenja mozga koje nastaje zbog zlouporabe alkohola ili drugih nekih sredstava, ljudi s vremenom gube smisao za humor i slabije shvaćaju viceve, pokazala je nova njemačka studija. U smijehu se oslobađa nutarnja tjeskoba, aktiviraju se neki mišići i čovjek lakše pristupa radu i čovjeku. Smijeh otvara put prema zdravlju.
Evo, što su o smijehu napisali djevojčica i dječak iz Našica:
 
Smjehograd
 
U Smjehogradu se stalno smije,
nitko nikada tužan nije.
Kad vide psa i list dok pada,
svuda odmah smijeh zavlada.
Kad veseli vjetar piri
ulicama smijeh se širi.
Tko god u grad dođe,
smije se kad njime prođe.
Smjehograd je smiješan sav,
to je dobro, smijeh je zdrav.
Ana Belak, 4. r.
 
 
Smajić i ja
 
Smajić mi se uvijek smije,
osmjehom me svojim grije.
On je najbolji prijatelj moj,
darujem mu osmijeh svoj.
Zato nesretan biti ne mogu
jer uvijek se smijati mogu!
Filip Borić, 4. r.
 
PRITUŽBA:
 
Pita susjed malog Pericu: “Perice, zašto ti je otac danas bio u školi?” Pozvala ga učiteljica da se žali na mene. I što se dogodilo? Ništa. Učiteljica je rekla da pozovem majku kako bi se njoj mogla požaliti na oca.”
 
RAZGOVOR:
 
Pita učiteljica Pericu: Je li ti tata još uvijek pomaže s domaćom zadaćom? Ne više. Ona zadnja jedinica ga je totalno slomila.

http://www.zupa-svana.com/zdravo-je-pucati-od-smijeha/

Mladić koji je pružio zagrljaj na Svetoj misi

Ne sjećam se kada sam zadnji put napisao neki duži tekst, ali sada moram. Bio sam u nedjelju u Zagrebu na misi, stigao među zadnjima tako da sam bio na ulazu. Promatrao sam tako malo crkvu i ljude. U moru plača djece, u moru šumova, okretanja, automobila koji su se izvana čuli ja sam bio skoncentriran samo na jedno. To jedno nije bilo evanđelje, nije bila ni propovijed, to je bila jedna djevojčica od 10-ak godina koja je bila ispred mene s nekom ženom. Zamijetio sam je odmah zbog nekoliko brojeva prevelikog kaputa, zbog frizure kao da je muškarac, zbog čudnih pokreta ali i zbog toga što je, iako je se vidjelo da je starija, nekako i fizički i mentalno otkrivala da je ona zapravo djetešce od dvije ili tri godine. Njen mentalni razvoj a i fizički je potpuno zastao i odmah mi je bilo jasno da ima neku bolest, neki poremećaj. Nažalost, ozbiljan poremećaj.

Misa je trajala a ja sam samo gledao u nju i razmišljao. Bila je, ruku na srce, uljez. Nije se uklapala ni u jedan aspekt društvenih normi. Došao je red na davanje mira, trenutak koji sam čekao jer sam želio toj nesretnoj curici pružiti ruku. Ali, kada je došao taj trenutak i svi su se rukovali ona je i dalje bila uljez. Jadnica je gledala oko sebe dok joj nitko, ali baš nitko nije pružao ruku. Istina, izrazito je mala rastom ali netko ju je morao vidjeti. Pogotovo zbog njenih „nedostataka“. Ja sam gorio od želje da pružim toj djevojčici ruku, toliko gorio da je nisam pružio nikom oko sebe niti mi je to bilo na kraj pameti. A kada sam je pružio, to predivno biće mi je uputilo pogled koji govori: „Presretna sam, lijepo mi je!“ i umjesto da mi pruži ruku potrčala je k meni i bacila mi se u zagrljaj. Pred cijelom crkvom. Ljudi su se okretali i malo im je to bilo neobično, a ona, ona me je zagrlila toliko jako, najjače što može, pogledala me u oči i pokraj svih svojih problema za koje vjerujem da ih je svjesna njoj najbitnija stvar je bila da mene pita: „A zakaj si ti toliki narestal?“. Prozborila je to jedva, nekim neobičnim glasom i sa zabrinutim pogledom. I nastavila je grliti, ljubiti, maziti se a najviše od svega, nastavila je se smijati. Nije to bio smijeh kojim se netko smije kada mu ispričaš vic, pa ni smijeh kojim se smiješ kada si presretan…


To je bio smijeh sreće, smijeh anđeoski, smijeh Duha Svetoga i smijeh nade. Nije prestajala, uzela me je za ruku i odvela malo dalje od vrata. Bilo je očito da tom anđelčiću fali ljubavi. Kasnije, kada je došla žena koja je nju i dovela u crkvu ispričala mi je da je ona napušteno dijete koje živi u nekom domu a da je ona nekada dođe prošetati. Ne znam jesam li se ikada tako rastužio u sekundi. Bilo je vrijeme i žena ju je pozvala da idu. A ona… Ona me je zagrlila svim bićem svojim, stiskla je svoje tanke ručice oko mog struka i pognula glavu. Dao bih sve na svijetu da vam ovo mogu bolje i vjernije opisati ali ne znam kako. To za mene nije bio običan zagrljaj, to je bio zagrljaj spoznaje, zagrljaj nakon kojeg sam shvatio da mi nikada u životu ne smije biti dosadno dok postoje takve usamljene, takve divne osobe. Ta djevojčica je sigurno najljepša uspomena mog kratkog dosadašnjeg života. Naučio sam od nje u par minuta više nego iz svih knjiga koje sam pročitao, razgovora koje sam vodio…

Ona je bila čista od grijeha, čista od srama, čista od bahatog ponosa. Ona kasni zasigurno za svima koji ovo čitaju. Kasni umno, kasno tjelesno, kasni na bezbroj načina. Ali mi, svi mi kasnimo u odnosu na nju. Kasnimo u najbitnijem faktoru našeg života. Kasnimo i ne trudimo se dovoljno napredovati. Kasnimo u ljubavi. Iskreno, svima vama koji ovo čitate, od srca želim da je nekad u životu sretnete, a ako ne nju onda nekog sličnog. Znao je Bog kada je stvarao nju i njene poteškoće da će netko naći sreću u njenoj duhovnoj savršenosti, a znao je i da će ona naići na ljubav u našim ispraznim srcima. Hvala joj. Hvala joj iz svakog kutka moje duše. Neću više pisati, i ovo je previše.
Bog vas blagoslovio!

Marijan Knezović

https://fratar.net/163-mladic-koji-je-pruzio-zagrljaj-na-svetoj-misi

Uz zaglušujuću buku i brzinu kojom se život danas odvija teško se snaći pa podliježemo stresovima i napetostima. Ova knjižica (Duhovitost duhovnih) želi vam ponuditi rješenje: zastanite i nasmijte se na svoj i tuđi račun, onako vedro, ljudski, kršćanski. Nasmijte se napr. ako se, unatoč fakultetskoj izobrazbi, niste znali snaći u priručniku svoje djece za drugi razred osnovne škole, ako na novom obrascu putne karte u mnoštvu brojeva niste mogli naći broj vašeg sjedišta, ako je vaš susjed već treći put promijenio stranku; nasmijte se vozačima koji nestrpljivo trube čekajući zeleno svjetlo za polazak.

Ova knjiga vratit će na naše lice osmijeh te nam tako pomoći da životnim poteškoćama priđemo s pozitivne strane, da se znamo izdići iznad banalnosti kojima najčešće pridajemo preveliku važnost, iznad prolaznosti uz koju se prejako vežemo. Imati osmijeh na licu znači imati veliko, djetinje povjerenje u Boga računajući da i tamo gdje mi zastanemo i ne znamo kako dalje, On najbolje zna.

Monah Dorotej (benediktinski samostan Ćokovac na Pašmanu)

Iz knjige Duhovitost duhovnih 2

Jednoga dana Gospodin odluči uz pratnju dvojice svetaca obići zemlju. Najprije se nađu u bolnici i to u rodilištu gdje je jedna majka upravo rađala. Gospodin se začudi kako su teški porođajni bolovi. Svetac mu protumači:
- Ti si sam, Gospodine, rekao: "U mukama ćeš rađati djecu!"
- Ma to sam se samo šalio. Pa nisam ja tako okrutan.

Idu dalje i ugledaju kako na kraju radnoga dana iz jednog rudnika izlaze radnici prljavi i iscrpljeni od naporna posla. Gospodin se začudi tome prizoru. Drugi svetac mu protumači:
- Ti si sam, Gospodine, rekao: "Jest ćeš kruh svoj u znoju lica svojega!"
- Ma to sam se samo šalio. Ne morate sve doslovno shvatiti.

Idu dalje i dođu u Vatikan. Tamo vide crkvene dostojanstvenike koji se obilato goste, odjevene u raskošne i skupocjene odore, kako pretječu jedni druge u častima i obilnim domjencima. Gospodin se začudi tome i zapita:
- Tko su ovi?
- Gospodine, ovo su oni koji su shvatili da si se samo šalio.




-

Dakle, nakon ovih nekoliko tekstova možemo rezimirati znaju li se katolici smijati.
Ako pod smijehom shvatimo zlobno ili lascivno cerekanje onda zasigurno znaju i to, ali je tada u pitanju kvaliteta njihove vjere.
A budući da je radost plod Duha Svetoga, a smijeh plod radosti, onda je sasvim jasno da je smijeh Božji dar i da se smijati široka srca i usta punih smijeha mogu i znaju oni najduhovniji. Ne zanemarimo pri tome ni ljudsku prirodu po kojoj su neki rođeni  mrgudi, a neki rođeni veseljaci.

Često čujemo da se nigdje ne spominje Isusov smijeh, kao da se on ne bi smijao. Stoji međutim i u Dodatku Ivanovog evanđelja: „A ima i mnogo drugoga što učini Isus i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.“ (Iv 21, 25) I budući da je Isus bio u svemu nama sličan osim u grijehu, podrazumijeva  se da se Isus i smijao, samo što je to ostalo u onim nenapisanim knjigama.
 
Tekst iz Ecovog romana Ime ruže pokazao nam je kako se jedna fikcija uspješno može prodati za istinu, kad to odgovara graditeljima novog  doba poganstva. Ispričati da je Crkva sijala i sije strah, a zabranjuje i sakriva smijeh da bi ljude držala u pokornosti, monstruozna je konstrukcija. Istina je također da su u mnogim periodima ovi u Vatikanu  ili po samostanima bili ili i jesu kao ovi iz šale monaha Doroteja. No sjetimo se da carstva, kraljevstva, vlasti i režimi utemeljeni na vladavini straha nisu opstali, neki su propali relativno brzo, poput nama poznatih komunističkih bastiona straha.

Pa kako bi onda, da je strahom održavala vlast, Crkva mogla opstati dvije tisuće godina?

Možemo zaključiti da su se i Eco i autor Da Vincijeva koda (zaboravih mu ime) malo zaigrali, mada su kod protivnika Crkve samo učvrstili njihovu mržnju prema njoj.

Zdrav smijeh odražava zdravlje duha. Postoji također i sveti smijeh kojega sam susretala i osobno doživjela na karizmatskim susretima.
Zdravlje duha ne ogleda se u tome da su nam smiješne lascivne primjedbe i vicevi, da se smijemo ljudima koji se poskliznu na poledici, da se podrugujemo više ili manje uspješnima od nas, da sarkazmom i ironijom kao vrstama podsmijeha iskomuniciramo različite od nas.
Zdravlje duha ogleda se u otvorenosti duha prema Istini koja i kroz smijeh ponekad izražava samu sebe.
A da nečastivi nastoji ugasiti zdrav, a proširiti lascivan smijeh, obradit ću u nekoj od sljedećih tema.

Nauči živjeti sa svojom slabošću. To je dio tvoga bića, dio ljudske naravi.
Nauči da će svijet u tebi nekada buditi tvoje loše strane i mnogo će ti snage trebati da ih nadvladaš. Nauči da će mnogi provocirati tvoju ranjivost, pogotovo oni kojima si je u povjerenju pokazao.  Nauči živjeti s tim da će u tvoj život ući netko tko će pokušati potkopati tvoje samopouzdanje, ismijati tvoju vjeru, ali nemoj se obazirati na mišljenja i riječi tih ljudi, samo pokraj njih prođi, poželi im sreću i pođi za svojim putem.


Nauči živjeti sa svojom slabošću. Nauči živjeti s činjenicom da tvoj život ovdje neće trajati vječno i prestani se ponašati i glumatati da ćeš uvijek imati ovo što sada imaš i da ćeš biti ovo što sada jesi. Nauči živjeti s činjenicom da postoje ljudi koji će u tebi uvijek gledati nešto loše bez obzira što učinio, ali i ljudi koji će u tebi uvijek gledati nešto dobro bez obzira što činio. To saznanje ponekad zaplaši čovjeka.


Nauči živjeti sa saznanjem da si bogat ne onda kada imaš mnogo stvari, nego onda kada nitko ne može kupiti tvoj karakter. Nauči živjeti s činjenicom da se treba odreći mnogih stvari ukoliko želiš lijepo živjeti; odreći se straha od promjene, pokušaja da ugodiš svima i zavaravanja da imaš prijatelja onoliko koliko te ljudi obilazi u tvojim lijepim trenucima. Kada razotkriješ te stvari, vidjet ćeš kako je istina važnija od svega.


 
Nauči živjeti sa saznanjem da ćeš mnogo puta imati sumnje u sebe i ono što činiš, ali da te sumnje nisu tu da te unište, već da pročiste tvoju sliku o tebi samome i tvome odnosu prema Bogu. Božje si voljeno dijete, nikada to ne zaboravi. Svojim životom odgovori na povjerenje koje Bog ima u tebe tako da ćeš svoj život živjeti za njega i s njime. Pronađi put na koji te on poziva i idi njime bez obzira što ljudi oko tebe govorili. Život će te mnogo puta učiniti ranjivim, ali ne zato da te uništi, nego da se nasloniš na Boga i dadeš najbolje od sebe. Jednostavno pokušaj i učini tako!


Mario Žuvela

Svi koji su živjeli u mom naselju znali su tko je Ružni. Ružni je bio mačak lutalica.


Ružni je volio tri stvari u životu – tuči se, jesti smeće i “voljeti”. Ove tri stvari u kombinaciji s uličnim životom dosta su utjecale na Ružnog.


Za početak, imao je samo jedno oko, a na mjestu drugog bila je zjapeća rupa. Sa iste strane nije imao ni uho, lijevu nogu je nekada davno lomio, ali nikada nije zarasla kako treba, pa je uvijek izgledao kao da će skrene na lijevu stranu. Rep je davno izgubio u nekoj tuči, ostao je samo batrljak koji se uvijek trzao. Bio je sivi prugasti mačak, ali je to bilo teško vidjeti jer su mu glava i vrat bili prekriveni ranama. Čak mu je i tijelo bilo prepuno žutih okorjelih krasta.


Svaki put kada bi ga ljudi vidjeli, reagirali bi na isti način. “KAKAV GROZAN MAČAK!”, govorili bi.


Svoj djeci su rekli da ga ni slučajno ne diraju jer je tako grozan, odrasli i djeca su ga gađali kamenjem, polijevali vodom, izbacivali iz dvorišta i udarali štapom ako bi probao ući u njihov dom.


Ružni je uvijek reagirao na isti način. Ako bi ga netko prskao vodom iz crijeva, on bi samo stajao, trpio vodu sve dok ne prestanu. Ako bi ga netko gađao nečim, pogurio bi se kao da je nešto skrivio.


Najdirljivije je bilo kada bi promatrao djecu kako se igraju. Probao bi im prići, tiho mijaučući i gurkajući glavu u njihove ruke, moleći ih za malo nježnosti i ljubavi.


Jednog dana Ružni je nježnost izgleda potražio i od susjedskih haskija. Njima se to nije svidjeli i oni su ga gadno napali. U svom stanu sam čuo njegovo očajničko mijaukanje i požurio sam mu pomoći. Kada sam stigao, već je bilo kasno – bilo je jasno da je njegov tužni život bio gotovo okončan.


Ružni je ležao u lokvi vlastite krvi, s nogama i stražnjim dijelom leđa iskrivljenim pod čudnim kutom dok mu je na prednjoj strani tijela zjapila ogromna rupa. Kada sam ga podigao i probao ga odnijeti kući, čulo se kako šišti i ropće, borio se da ga ostavim. Sigurno je bio u stravičnim bolovima.


A onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Dok sam ga držao u rukama, osjetio sam njegovu njušku na svom uhu. Gurkao je njuškicu u mene i pokušavao se maziti i pored stravičnih bolova koje je osjećao. U svoj svojoj agoniji, taj ružni stari mačak je želio malo ljubavi i pažnje.


U tom trenutku sam pomislio da je Ružni najljepši i najmazniji mačak kojeg sam vidio u životu. Nijedan jedini put me nije pokušao ogrebati ili ugristi, niti pobjeći od mene. Ležao je u mojim rukama, potpuno vjerujući da ću uspjeti nekako olakšati mu muke.


Ružni je uginuo u mojim rukama prije nego što sam stigao do stana, ali ja sam ga još dugo držao u rukama razmišljajući o tome kako je jedan običan izranjavani ulični mačak uspio potpuno promijeniti moje mišljenje o tome što to znači imati čistu dušu, voljeti iskreno i potpuno.


Ružni me naučio više o davanju i suosjećanju nego što su to mogle učiniti tisuće knjiga, stručnjaka, emisija … Zbog toga sam mu vječno zahvalan. On je imao ožiljke izvana, na tijelu, ali ja sam ih imao unutra i bilo je krajnje vrijeme da ih počnem liječiti te naučim voljeti duboko i iskreno. Da se bez rezerve dam onima do kojih mi je stalo.


Mnogi ljudi žele biti bogatiji, uspješniji, popularniji … Što se mene tiče, ja ću se uvijek truditi da budem Ružni.


Stjepan Ivan Horvat

Čemu su me naučile osobe koje nisu uvijek iskazivale dobro ponašanje?


Nemaš se razloga plašiti teških životnih situacija i ljudi koji nisu dobri prema tebi jer kada ploviš u brodu s Kristom, tada te ništa ne može slomiti, može te samo ojačati i još više približiti razumijevanju Kristova poslanja!
Naučile su me da su ljudi ti koji uzrokuju teške životne situacije, a mi ti koji ih još otežavamo svojim krivim postupcima.


Naučile su me da je sveta pričest najjače oružje i putokaz u načinu nošenja s tim situacijama i odnosa prema tim osobama.


Naučile su me da je zahvalnost za tešku situaciju u kojoj se nalazim i ljude koji nisu dobri prema meni izvor mira, radosti i snage za nošenje s njima.


Naučile su me da će i to proći i donijeti plod, ali ovisno o mojoj reakciji na takve situacije i osobe.


Naučile su me da se izdignem iznad ljudskih slabosti i ne osuđujem osobu po tome, već je pokušam razumjeti i moliti za nju. Takva je osoba žrtva i rob svoje osobnosti i ne smijem biti bijesna na nju, već moliti Boga za nju da je oslobodi njezinih grješnih slabosti. Ako Bog ne gleda u moj grijeh, tko sam ja da drugu osobu osudim? Pozvana sam ljubiti je!
 
Naučile su me da, vidjevši posljedice nevaljana ponašanja, nikada ne poželim ići tim putem i da temeljito preispitam svoje ponašanje jesam li ja takva.
 
Naučile su me da u svakoj osobi u dubini duše živi Bog kojeg možemo prepoznati ako ga tražimo.


Naučile su me da praštanje oslobađa od nezadovoljstva i ogorčenosti. Nema veće radosti od ljubavi prema osobi koja te naučila najtežim životnim lekcijama. Ljubav je jedini pravi put prema miru i sreći.


Naučile su me da jedino vjera u dobrotu svakog čovjeka i djelatna ljubav vodi prema promjeni mog doživljavanja te situacije i osobe, a možda i do promjene te osobe, a time i te situacije.


Naučile su me da nikada ne trebamo žaliti za onim teškim što smo doživjeli jer upravo to nam je pomoglo da osvijestimo i promijenimo neke stvari u svom životu i približimo se Bogu. Zato, hvala Ti, Bože, na svim osobama i situacijama koje su me povrijedile, ponizile, prouzročile mi osjećaje bijesa, nezadovoljstva, tjeskobe jer bez njih ne bih nikada naučila ljubiti! Upravo tim osobama trebam zahvaliti jer su mi pomogle da dođem bliže raju!


Anamarija Botić

Svakog dana pomisliš da ne možeš dalje i da si došao do jednog svoga kraja, a onda te život iznenadi. Pošalje ti novi razlog. Zraku sunca na licu. Osmijeh prolaznika. Neki mali znak pažnje. I znaš da se igra nastavlja i da moraš dalje. Koliko god rana i udaraca dobio - nema povratka. Novi kutak života tu je da ga ispuniš snovima koje si jučer propustio, ljudima kojima si ostao dužan lijepe riječi, geste nježnosti ili nekog drugog pozitivnog osjećaja. 


Vrijeme je da probudiš svoju dušu i prestaneš živjeti s pola kapaciteta. Ne prihvaćaj ništa polovično, ni ovaj dan, ni ljude koji ulaze u tvoj život, ni zrak u plućima. Sve ti je dato da bi živio u punini. Tako je lijepo znati da možeš uraditi nešto tako malo a pritom nekom tako puno uljepšati dan. Kao da nastavljaš Božje stvarateljsko djelo. Ako stvarno voliš život nećeš propustiti priliku koja je danas pred tobom. Tvoja je, druge nemaš.  


- Mario Žuvela