Asylum

Moj zaključni post prenosim u cijelosti:

Dakle, nakon ovih nekoliko tekstova možemo rezimirati znaju li se katolici smijati.
Ako pod smijehom shvatimo zlobno ili lascivno cerekanje onda zasigurno znaju i to, ali je tada u pitanju kvaliteta njihove vjere.

A budući da je radost plod Duha Svetoga, a smijeh plod radosti, onda je sasvim jasno da je smijeh Božji dar i da se smijati široka srca i usta punih smijeha mogu i znaju oni najduhovniji. Ne zanemarimo pri tome ni ljudsku prirodu po kojoj su neki rođeni  mrgudi, a neki rođeni veseljaci.

Često čujemo da se nigdje ne spominje Isusov smijeh, kao da se on ne bi smijao. Stoji međutim i u Dodatku Ivanovog evanđelja: „A ima i mnogo drugoga što učini Isus i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.“ (Iv 21, 25) I budući da je Isus bio u svemu nama sličan osim u grijehu, podrazumijeva  se da se Isus i smijao, samo što je to ostalo u onim nenapisanim knjigama.
 
Tekst iz Ecovog romana Ime ruže pokazao nam je kako se jedna fikcija uspješno može prodati za istinu, kad to odgovara graditeljima novog  doba poganstva. Ispričati da je Crkva sijala i sije strah, a zabranjuje i sakriva smijeh da bi ljude držala u pokornosti, monstruozna je konstrukcija. Istina je također da su u mnogim periodima ovi u Vatikanu  ili po samostanima bili ili i jesu kao ovi iz šale monaha Doroteja. No sjetimo se da carstva, kraljevstva, vlasti i režimi utemeljeni na vladavini straha nisu opstali, neki su propali relativno brzo, poput nama poznatih komunističkih bastiona straha.

Pa kako bi onda, da je strahom održavala vlast, Crkva mogla opstati dvije tisuće godina?

Možemo zaključiti da su se i Eco i autor Da Vincijeva koda (zaboravih mu ime) malo zaigrali, mada su kod protivnika Crkve samo učvrstili njihovu mržnju prema njoj.

Zdrav smijeh odražava zdravlje duha. Postoji također i sveti smijeh kojega sam susretala i osobno doživjela na karizmatskim susretima.

Zdravlje duha ne ogleda se u tome da su nam smiješne lascivne primjedbe i vicevi, da se smijemo ljudima koji se poskliznu na poledici, da se podrugujemo više ili manje uspješnima od nas, da sarkazmom i ironijom kao vrstama podsmijeha iskomuniciramo različite od nas.

Zdravlje duha ogleda se u otvorenosti duha prema Istini koja i kroz smijeh ponekad izražava samu sebe.
A da nečastivi nastoji ugasiti zdrav, a proširiti lascivan smijeh, obradit ću u nekoj od sljedećih tema.


https://www.ex-iskon-pleme.com/t45324p460-asylum#1838155


Živjeli vi meni!

metilda wrote:
 
Tekst iz Ecovog romana Ime ruže pokazao nam je kako se jedna fikcija uspješno može prodati za istinu, kad to odgovara graditeljima novog  doba poganstva. Ispričati da je Crkva sijala i sije strah, a zabranjuje i sakriva smijeh da bi ljude držala u pokornosti, monstruozna je konstrukcija. Istina je također da su u mnogim periodima ovi u Vatikanu  ili po samostanima bili ili i jesu kao ovi iz šale monaha Doroteja. No sjetimo se da carstva, kraljevstva, vlasti i režimi utemeljeni na vladavini straha nisu opstali, neki su propali relativno brzo, poput nama poznatih komunističkih bastiona straha.

Da je situacija u srednjem vijeku bila dijametralno suprotna Ecovom tendencioznom romanu govori nam i ovaj tekst:

Smijeh u crkvi



Smijeh i humor dugo nisu bili dobrodošli u Crkvi, iako humor s propovjedaonice ima na neki način tradiciju. "Kršćanski humor dolazi Uskrsom", kaže Hinrich Westphal. "Uskršnji smijeh" je bio čvrsta institucija u srednjem vijeku. Kad bi se tijekom uskršnje mise začulo "Isus je uskrsnuo!", zajednica bi krenula sa smijehom. Razlog: Isusovo uskrsnuće se pozdravljalo s olakšanjem i beskrajnom srećom. Istovremeno, "uskršnji smijeh" sadrži i određenu dozu likovanja.

Smrt i vrag su zbog uskrsnuća izgubili na snazi - i vjernici bi se tome dobro ismijali. "To je smijeh svijeta radi pobjedi nad smrću", smatra Hinrich Westphal. Svećenici srednjeg vijeka su tijekom uskršnje mise svojoj zajednici pričali viceve i smiješne zgode. No, pojedini svećenici su pretjerivali, vicevi postali previše prosti, pa se "uskršnji smijeh" nije više tolerirao.

Vidim primjedbu da Crkva određuje kako i s čime se katolici smiju smijati i šaliti, što je naravno notorna besmislica..
Pošto sam u dva poteza dekonstruirala tendencioznu namjeru korištenja tendencioznog Ecovog romana, tako je lako pobiti i ovu tvrdnju.
Budući da je humor božanskog porijekla (Deus Ludens), katolici i Crkva znaju se itekako dobro nasmijati na vlastiti račun.




Humor Pape
Papa Franjo često se šali
 
"Neka Vam Bog oprosti za sve što ste učinili!" - svježe izabrani papa Franjo očito dobro zna kako se može smiriti napetost nakon izbora Pape. Jer ove riječi je navodno rekao kardinalima nakon što je izabran za Papu u ožujku 2013. i izazvao smijeh među njima
Vjerske prakse katolika su često predmet viceva, pogotovo celibat, ali i Djevica Marija: "U svetilištu mladi čovjek uzbuđeno trči kroz masu ljudi. Sada mogu hodati!, vikao je glasno. Časna sestra mu se obrati puna očekivanja: radi li se o čudu Djevice Marije? Neee, netko mi je ukrao bicikl!"
Ali i s protestantima se često šali: "U protestantskom vrtiću odgajateljica je upitala: draga djeco, što je smeđe, ima dugačak, čupav rep i radosno skače s grane na granu? Mali dječak iz Berlina se javi: inače bi rekao vjeverica, ali znam kako radite ovdje, pa pretpostavljam da je opet mali Isus."
 
Samoga sebe pogledati u ogledalu
 
Hinrich Westphal se sa svojom knjigom želi boriti protiv predrasuda da su "božje sluge na zemlji", dakle svećenici i svećenice, skupina bez smisla za humor. "Sada češće doživim da me nazovu kolege i kolegice i pitaju za neki vic." Tim vicevima oni kasnije začine malo prodiku i stvore opušteniju atmosferu. Ali zašto je humor tako važan za religiju?
 
Dobar vic, koji pred ljude stavlja ogledalo je najbolji način da ih se spusti na zemlju, to znam i iz vlastitog iskustva“, kaže Westphal
 
Namjera religioznih viceva nije ni pošto da povrijedi osjećaje vjernika. "Humor nije ništa drugo nego jedan vid religije - samo onaj tko stoji iznad stvari, može im se i smijati", smatra Westphal. U tom smislu, smijeh je doista božanska stvar, a posebno kad se šalimo s religijom.
 
Razgovaraju dva svećenika. „Hoćemo li doživjeti ukidanje celibata?“ – pita jedan.
„Mi možda nećemo, ali naša djeca sigurno hoće.“ – odgovori drugi.

Dakle, baviti se analizom smijeha nije ništa čudno niti neobično, to su radili mnogi pa i sam gospon Freud. Je li on bio pun humora nemam pojma, njegov opus mi jednostavno nije legao, pa možda griješim u tvrdnji da je bio previše ozbiljno nastrojen. Možda je čovjek u zbilji bio pravi vicmaher, to ne možemo znati jer ga nismo nikada susreli uživo.

Mislim da se i u slučaju cijepljenosti gospon Freuda protiv humora nitko pametan ne bi začudio njegovoj analizi smijeha kao takvog.



Poslužit ću se protestantskim izvorom da objasnim razliku između „grešnog“ i ispravnog smijeha:
„Vedro raspoloženje ili “smisao za humor” je jedna od Božjih karakternih crta koja se u crkvi najčešće zaboravlja ili ignorira, jer je to suviše neozbiljna tema za ozbiljnu teologiju.

Budući da je Bog osoba koja je savršeno i vječno “dobro raspoložena”, puna radosti (Sef. 3,17, Heb. 1,9), i kao takva mora posjedovati i božanski smisao za humor. Sve dobre (pozitivne) emocije imaju svoj korijen u božanskoj prirodi a budući da humor izaziva dobre emocije u čovjeku, onda on mora imati svoj korijen u Božjoj prirodi.

U Postanku. 1,26-27 čitamo kako je čovjek stvoren prema slici Božjoj. Ako čovjek posjeduje smisao za humor i sposobnost da se smije, to samo znači da je ovo “naslijedio” od svog “originala” – svoga Stvoritelja. Dakle, smisao za humor koji mi ljudi posjedujemo je “nesavršena kopija” Božjeg smisla za humor. Naglašavam: “nesavršena”. Čovjekov pad u grijeh učinio je da mnoge odlike Božjeg karaktera u čovjeku postanu manje sjajne i bljeđe, jer ih je prekrila i razjela hrđa grijeha.




Trebaju li se kršćani odreći dobrog humora samo zato što postoji i onaj loš?

Jako je važno razumjeti istinu o ljudskoj grješnoj naravi, jer je grješna narav sklona da “proizvodi” grješan (loš) humor.
Humor podrazumijeva: ironiju, veselost, smijeh, razigranost duha, pa čak i poniznost. Da, poniznost, jer ponosne, nadmene i iskompleksirane osobe nisu spremne zbijati šale na svoj račun.“
 
Toliko od protestantskog autora.


A što bi bio grešan smijeh? Svaki onaj smijeh koji u sebi sadrži zlonamjernu porugu upućenu prema drugom čovjeku i njegovim uvjerenjima i vjerovanjima sa ciljem da mu nanese uvredu i bol. Tako se ismijavanja Muhameda od starne Charlie Hebdoa može smatrati grešnim humorom. Tako se ismijavanje s kršćanskom molitvom "zdravo križu, nado jedina" ne može smatrati zdravim humorom.

 
Tako mogu sa velikom sigurnošću tvrditi da je rasprava o smijehu na drugoj temi započela sa ciljem ismijavanja katoličkog vjerovanja u Raspetog Krista. Isto tako, na žalost, mogu konstatirati da ta sarkastična ostrašćenost autoricama tekstova ne dopušta uvide u njihove vlastite pogreške. Nisu se dobro pogledale u ogledalu.

metilda wrote: Tako se ismijavanje s kršćanskom molitvom "zdravo križu, nado jedina" [/b]ne može smatrati zdravim humorom.
[/size]
 
Tako mogu sa velikom sigurnošću tvrditi da je rasprava o smijehu na drugoj temi započela sa ciljem ismijavanja katoličkog vjerovanja u Raspetog Krista. Isto tako, na žalost, mogu konstatirati da ta sarkastična ostrašćenost autoricama tekstova ne dopušta uvide u njihove vlastite pogreške. Nisu se dobro pogledale u ogledalu.

meni ta "molitva" više liči na crni humor nego na molitvu pa mi je smiješna.

distanciraj se malo od vjerskog marketinškog ludila koje te čopilo i pročitaj na glas: "zdravo križu, nado jedina"

ahahah...zar ti nije smiješno? meni je smiješno. kao da kažem zdravo giljotino, nado jedina ili zdravo električna stolico, nado jedina ili da budemo mainstream kažemo zdravo koronavirus, nado jedina.

Gnječ wrote:

zar ti nije smiješno? meni je smiješno.

Tebi je i brašno smiješno.

Prije nekog vremena pisala sam na cijelom forumu. Najčešće na temi Denkverbot. Međutim, određenik korisnicima i korisnicama smetali su moji stavovi, svjetonazor i metajezik. Uznevjereni i bijesni rekli su mi da odem pisati na pdf Religija i da svoju vjeru ne iznosim na ostalom dijelu foruma jer je Hrvatska sekularna država.

Nakon pauze od nekoliko mjeseci vratila sam se na forum, otvorila temu Asylum na pdf Religija i samo na njoj pisala na svoj način. Nakon nekog vremena, učinilo mi se da neće biti problem ako na još jednom pdf-u, Psihologiji, stavljam fotografije bez svjetonazorskih boja. Međutim, to je smetalo određenim korisnicama pa sam poštujući njihove frustracije temu preselila na napuštenu pdf Kultne stvari.

Ono što se događa ovih dana u pogledu moje teme Asylum vrijedno je čuđenja. Isti korisnici koji su me napadali na Denkverbotu ne mogu podnijeti ni ovu jedinu temu na kojoj pišem jedino ja na pdf-u na kojemu pišu još samo čudaci teodori. Uglavnom. Dakle, nije dovoljan Madagaskar na koji sam se sama smjestila, nego bi me poslali u Dachau ili najvjerojatnije na lomaču.

Ekipa, što vam se događa?
Pitanje je retoričko jer mi je sasvim jasno što vam se događa.
Ali zar ne možete biti vjerodostojni i vjerni svom prokamiranom humanizmu i demokratičnosti, zar ne možete ne čitati mrsku temu i religiju i pustiti me na miru u mom Asylumu?
Zar vam je to toliko teško? Možete organizirati smještaje za muslimanske imigrante, ali ne možete podnijeti jednu jedinu katoličku temu na forumu?
Quo vadis, Croatia?

metilda wrote:Prije nekog vremena pisala sam na cijelom forumu. Najčešće na temi Denkverbot. Međutim, određenik korisnicima i korisnicama smetali su moji stavovi, svjetonazor i metajezik. Uznevjereni i bijesni rekli su mi da odem pisati na pdf Religija i da svoju vjeru ne iznosim na ostalom dijelu foruma jer je Hrvatska sekularna država.

Nakon pauze od nekoliko mjeseci vratila sam se na forum, otvorila temu Asylum na pdf Religija i samo na njoj pisala na svoj način. Nakon nekog vremena, učinilo mi se da neće biti problem ako na još jednom pdf-u, Psihologiji, stavljam fotografije bez svjetonazorskih boja. Međutim, to je smetalo određenim korisnicama pa sam poštujući njihove frustracije temu preselila na napuštenu pdf Kultne stvari.

Ono što se događa ovih dana u pogledu moje teme Asylum vrijedno je čuđenja. Isti korisnici koji su me napadali na Denkverbotu ne mogu podnijeti ni ovu jedinu temu na kojoj pišem jedino ja na pdf-u na kojemu pišu još samo čudaci teodori. Uglavnom. Dakle, nije dovoljan Madagaskar na koji sam se sama smjestila, nego bi me poslali u Dachau ili najvjerojatnije na lomaču.

Ekipa, što vam se događa?
Pitanje je retoričko jer mi je sasvim jasno što vam se događa.
Ali zar ne možete biti vjerodostojni i vjerni svom prokamiranom humanizmu i demokratičnosti, zar ne možete ne čitati mrsku temu i religiju i pustiti me na miru u mom Asylumu?
Zar vam je to toliko teško? Možete organizirati smještaje za muslimanske imigrante, ali ne možete podnijeti jednu jedinu katoličku temu na forumu?
Quo vadis, Croatia?

ja ne bi ni došao na tvoj mentalni sanatorij da me nisi spomenula u tvom postu i zgražavala se i osuđila moje mišljenje glede ustaškog popa izbosne vilayeta.

Gnječ wrote:

metilda wrote:Prije nekog vremena pisala sam na cijelom forumu. Najčešće na temi Denkverbot. Međutim, određenik korisnicima i korisnicama smetali su moji stavovi, svjetonazor i metajezik. Uznevjereni i bijesni rekli su mi da odem pisati na pdf Religija i da svoju vjeru ne iznosim na ostalom dijelu foruma jer je Hrvatska sekularna država.

Nakon pauze od nekoliko mjeseci vratila sam se na forum, otvorila temu Asylum na pdf Religija i samo na njoj pisala na svoj način. Nakon nekog vremena, učinilo mi se da neće biti problem ako na još jednom pdf-u, Psihologiji, stavljam fotografije bez svjetonazorskih boja. Međutim, to je smetalo određenim korisnicama pa sam poštujući njihove frustracije temu preselila na napuštenu pdf Kultne stvari.

Ono što se događa ovih dana u pogledu moje teme Asylum vrijedno je čuđenja. Isti korisnici koji su me napadali na Denkverbotu ne mogu podnijeti ni ovu jedinu temu na kojoj pišem jedino ja na pdf-u na kojemu pišu još samo čudaci teodori. Uglavnom. Dakle, nije dovoljan Madagaskar na koji sam se sama smjestila, nego bi me poslali u Dachau ili najvjerojatnije na lomaču.

Ekipa, što vam se događa?
Pitanje je retoričko jer mi je sasvim jasno što vam se događa.
Ali zar ne možete biti vjerodostojni i vjerni svom prokamiranom humanizmu i demokratičnosti, zar ne možete ne čitati mrsku temu i religiju i pustiti me na miru u mom Asylumu?
Zar vam je to toliko teško? Možete organizirati smještaje za muslimanske imigrante, ali ne možete podnijeti jednu jedinu katoličku temu na forumu?
Quo vadis, Croatia?

ja ne bi ni došao na tvoj mentalni sanatorij da me nisi spomenula u tvom postu i zgražavala se i osuđila moje mišljenje glede ustaškog popa izbosne vilayeta.

Dobro. Rekao si svoje u vezi i te teme i što sad?

Kolega gnječ, ja tebe nigdje nisam spomenula. Prema tome, tvoj upad i vrijeđanje na temi je sasvim neosnovano. Živi i pusti živjeti.

Zdravo križu, nado jedina! - rekla je Edith Stein kad je odvedena u smrt.
Sljedećih dana razmatrat ćemo ludost križa.

Paradoks križa u središtu je kršćanstva. Mogli bismo ga nazvati i “oštroumnom ludošću”, oksimoronom. Oksimoronski spoj iznenađuje, sablažnjava, spaja ono što se isključuje, proizvodi učinak iznevjerenog očekivanja. U strasnom navještaju Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2, 2), Pavao – koji je kao učitelj Zakona odrastao u helenističkome kulturnome okružju dobro znao što križ znači za Židove i za Grke – o tomu govori iznenađujuće otvoreno: “Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije  je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.” (1 Kor 1, 21-25) 

Pavlova apologija ludosti, kao svojevrsna antiretorika, zahtijeva izoštrenu pozornost. Križ nas primorava da o kršćanstvu mislimo polazeći od središta:
To je smrt izopćenja. Sin Davidov visi na križu! Razmislite sad židovski, polazeći od središta: izbačen iz zajednice, on visi kao prokletnik i mora ga se skinuti s križa uvečer, da zemlja ne bude onečišćena. (Taubes)

Ludost navještaja raspetoga Mesije ne gubi na eksplozivnosti do današnjega dana. Križ je iznevjerio očekivanje Isusovih učenika i prijatelja, križ se i danas čita u znaku potpune ludosti. Ukloni li se međutim pred naletima brojnih inačica novokorintske mudrosti događaj križ, od kršćanstva ostaje pobožna filozofija koja godi škakljajući uši (2 Tim 4, 3-4), ali ostajemo bez odgovara kako je moguće da je posljednja riječ na sramotno izopćenje (excommunicatio) Sina Božjega upravo zajedništvo (communio) Boga i čovjeka.

Križ nije samo drugo ime (metafora) za Isusovu muku i smrt, nego ponajprije znak koji označuje povijesni događaj Kristove muke i smrti bez kojega se ne može misliti pashalno otajstvo. Nije dakle posrijedi samo povijesna činjenica da se sav život Isusa iz Nazareta odvija u znaku križa, nego je križ srce Kristova pashalnoga otajstva i učenici se ne smiju oglušiti na Učiteljeve riječi s pashalne večere: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.” (Lk 22, 20; 1 Kor 11, 25) Zato se sadržaj i teološka poruka križa u kršćanstvu ne može zamijeniti ni jednim drugim znakom. Štoviše, teologija križa zadana je semiotičkom puninom križa kao znaka. “Križ već po svojem vanjskom izgledu”, razlaže von Balthasar, “zahvaća u sve.” On pripada kategoriji znakova jer “stoji” za nešto drugo – prema semiotičkoj formuli aliquid stat pro aliquo – ali tako što konkretni, pojavni, materijalni oblik znaka križa iskazuje sličnost s objektom kojega označava. Križ dakle nipošto ne pripada skupini konvencionalnih znakova s arbitrarnom i nadomjesnom funkcijom.

Vizualna referencijalnost znaka križa ikoničke je naravi jer znak križa sliči križu koji je bio na Isusovim ramenima i na koji je bio pribijen. On također kao znak stoji s označenim objektom u neposrednu uzročno-posljedičnome odnosu i ta je indeksna znakovna relacija određena povijesnim događajem Isusove muke.


Znak križa upravo nas magnetski usmjerava na događaj križa, Isusovu muku i smrt, ali i na događaj Krista uskrsloga koji nas trajno privlači k sebi (usp. Iv 12, 32), i pri svakom znakovnom uprisutnjenju imena Oca i Sina i Duha Svetoga mi smo ujedno izrekli najkraći oblik kršćanskoga blagoslova.

Voli - bez obzira na to koliko te ljudi ne voli.
Opraštaj - bez obzira na to što su te ljudi povrijedili.
Živi jednostavno i skromno - bez obzira nato što imaš i više nego što ti je potrebno.
Ne odustaj od svojih snova - bez obzira što ti je život težak.
Pomaži - bez obzira na to što tebi nije imao tko pomoći.

Ljudi koje ćeš susresti danas vape za dobrotom, ne propusti priliku pokazati im da je ljepota u malim stvarima i da dobrota još uvijek postoji.

metilda wrote:Kolega gnječ, ja tebe nigdje nisam spomenula. Prema tome, tvoj upad i vrijeđanje na temi je sasvim neosnovano. Živi i pusti živjeti.

spomenula si moj upis kojeg sam napisao na ViP-u to znači da si spomenula mene jer to je moj upis jedini na cijeloj kugli zemaljskoj ne postoji isti post kao moj niti približno isti.

pustim ja tebe živjeti kao što rekoh povukla si me ovamo jer si me uvrijedila i etiketirala da sam loš i zao čovjek koji bi klao i bacao u fojbu bogobojazne hrvateke i njihove klerofašističke ustaške čobane koji s oltara grme mržnju.

Klanje i bacanje u fojbe jest čin devolucije čovjeka u zvijer. Bio je to odgovor na mativkino pitanje o tome je li čovjek evoluirao.
Ali kolega gnječ tebe nisam spomenula.
I lijepo bih te molila da ne svraćaš više u moj "sanatorij" i da me pustiš stavljati tekstove o mom vjerovanju. Ja ne idem na druge teme i mislim da bi bilo pristojno ne dolaziti na moju, osim ako možeš kulturno komunicirati o sadržajima na njoj. Hvala!

metilda wrote:Zdravo križu, nado jedina! - rekla je Edith Stein kad je odvedena u smrt.
Sljedećih dana razmatrat ćemo ludost križa.

Paradoks križa u središtu je kršćanstva. Mogli bismo ga nazvati i “oštroumnom ludošću”, oksimoronom. Oksimoronski spoj iznenađuje, sablažnjava, spaja ono što se isključuje, proizvodi učinak iznevjerenog očekivanja. U strasnom navještaju Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2, 2), Pavao – koji je kao učitelj Zakona odrastao u helenističkome kulturnome okružju dobro znao što križ znači za Židove i za Grke – o tomu govori iznenađujuće otvoreno: “Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije  je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.” (1 Kor 1, 21-25) 

Pavlova apologija ludosti, kao svojevrsna antiretorika, zahtijeva izoštrenu pozornost. Križ nas primorava da o kršćanstvu mislimo polazeći od središta:
To je smrt izopćenja. Sin Davidov visi na križu! Razmislite sad židovski, polazeći od središta: izbačen iz zajednice, on visi kao prokletnik i mora ga se skinuti s križa uvečer, da zemlja ne bude onečišćena. (Taubes)

Ludost navještaja raspetoga Mesije ne gubi na eksplozivnosti do današnjega dana. Križ je iznevjerio očekivanje Isusovih učenika i prijatelja, križ se i danas čita u znaku potpune ludosti. Ukloni li se međutim pred naletima brojnih inačica novokorintske mudrosti događaj križ, od kršćanstva ostaje pobožna filozofija koja godi škakljajući uši (2 Tim 4, 3-4), ali ostajemo bez odgovara kako je moguće da je posljednja riječ na sramotno izopćenje (excommunicatio) Sina Božjega upravo zajedništvo (communio) Boga i čovjeka.

Križ nije samo drugo ime (metafora) za Isusovu muku i smrt, nego ponajprije znak koji označuje povijesni događaj Kristove muke i smrti bez kojega se ne može misliti pashalno otajstvo. Nije dakle posrijedi samo povijesna činjenica da se sav život Isusa iz Nazareta odvija u znaku križa, nego je križ srce Kristova pashalnoga otajstva i učenici se ne smiju oglušiti na Učiteljeve riječi s pashalne večere: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.” (Lk 22, 20; 1 Kor 11, 25) Zato se sadržaj i teološka poruka križa u kršćanstvu ne može zamijeniti ni jednim drugim znakom. Štoviše, teologija križa zadana je semiotičkom puninom križa kao znaka. “Križ već po svojem vanjskom izgledu”, razlaže von Balthasar, “zahvaća u sve.” On pripada kategoriji znakova jer “stoji” za nešto drugo – prema semiotičkoj formuli aliquid stat pro aliquo – ali tako što konkretni, pojavni, materijalni oblik znaka križa iskazuje sličnost s objektom kojega označava. Križ dakle nipošto ne pripada skupini konvencionalnih znakova s arbitrarnom i nadomjesnom funkcijom.

Vizualna referencijalnost znaka križa ikoničke je naravi jer znak križa sliči križu koji je bio na Isusovim ramenima i na koji je bio pribijen. On također kao znak stoji s označenim objektom u neposrednu uzročno-posljedičnome odnosu i ta je indeksna znakovna relacija određena povijesnim događajem Isusove muke.


Znak križa upravo nas magnetski usmjerava na događaj križa, Isusovu muku i smrt, ali i na događaj Krista uskrsloga koji nas trajno privlači k sebi (usp. Iv 12, 32), i pri svakom znakovnom uprisutnjenju imena Oca i Sina i Duha Svetoga mi smo ujedno izrekli najkraći oblik kršćanskoga blagoslova.

The early Christians of Rome and elsewhere used the fertility symbol of the fish as a sign of their faith. They would not have considered using the image of the cross, a well-known form of execution, any more than someone today would choose to wear an amulet of an electric chair.

metilda wrote:Klanje i bacanje u fojbe jest čin devolucije čovjeka u zvijer. Bio je to odgovor na mativkino pitanje o tome je li čovjek evoluirao.
Ali kolega gnječ tebe nisam spomenula.
I lijepo bih te molila da ne svraćaš više u moj "sanatorij" i da me pustiš stavljati tekstove o mom vjerovanju. Ja ne idem na druge teme i mislim da bi bilo pristojno ne dolaziti na moju, osim ako možeš kulturno komunicirati o sadržajima na njoj. Hvala!

čin devolucije je štovati ustaške koljače zločince i cijelu zločinačku NDH mahati ustaškom zastavom i istu nataknuti na hram božji. to je čin devolucije. moj čin je čin čišćenja ljudskog otpada sa lica Zemlje.

mogu ja i drukčije evo iznad imaš odgovor o tvom križu. imam još toga za reć ali čekam tvoju repliku.

Također bih te zamolila da ne citiraš cijeli tekst, nego samo dio koji ti je onako baš upao u oko. Tema je uredna i željela bih da takva i ostane. Ipak je to moj "sanatorij". Hvala!

metilda wrote:Također bih te zamolila da ne citiraš cijeli tekst, nego samo dio koji ti je onako baš upao u oko. Tema je uredna i željela bih da takva i ostane. Ipak je to moj "sanatorij". Hvala!

cijeli tekst mi je upao u oko.

nema na čemu!

Nadam se da ćeš svoja mišljenja kulturno iznositi. Isto tako ne očekuj da ću ja nužno na njih reagirati. Slijedit ću temu onako kako sam je zamislila. Bilo bi pristojno od tebe da to poštuješ. Budući da iz tvog forumskog staža poznajem tvoje mišljenje o katoličkoj vjeri i katolicima, sve upućuje na to da si došao uništiti ovaj moj kutak za lijepe misli i fotografije. Ima li načina da to ipak ne učiniš?

metilda wrote:Nadam se da ćeš svoja mišljenja kulturno iznositi. Isto tako ne očekuj da ću ja nužno na njih reagirati. Slijedit ću temu onako kako sam je zamislila. Bilo bi pristojno od tebe da to poštuješ. Budući da iz tvog forumskog staža poznajem tvoje mišljenje o katoličkoj vjeri i katolicima, sve upućuje na to da si došao uništiti ovaj moj kutak za lijepe misli i fotografije. Ima li načina da to ipak ne učiniš?

pa nakon onog tvog ne tako davnog rušilačkog pogoda na Denkverbotu, moj odgovor je NE! nema načina.

Ah, klete li sudbe. Zlopamćenje također dovodi do devolucije čovjeka. Od zlopamćenja najveću štetu ima zlopamtitelj. On se stalno vrti u krug za svojim repom. U mnogobrojnim tekstovima koje sam stavila na temi navodi se pojam dobrote i praštanja. Tako ću ja tebi oprostiti što mi uništavaš temu i neću uzvratiti istom mjerom na drugim temama na kojima pišeš sa prijateljicama. Također neću uvredama uzvraćati na uvrede. Pretpostavljam da si ti glasnogovornik i predvodnik stada koje će doći za tobom. Ovo stada ne shvati kao uvredu. Svaki pastir ima svoje stado. Ti si trenutačno pastir forumskog stada grupe ovaca. Ja spadam u Isusovo stado, napominjem čisto da se moje riječi ne dožive kao uvreda.