Asylum

Puše bura. Čovjek nema što raditi nego visit na internetu.

"Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega." (2 Tim, 1, 7-8)

“Ne pokušavaj promijeniti svijet. Nećeš uspjeti. Pokušaj voljeti svijet. I svijet će biti promijenjen, zauvijek.”
(G. K. Chesterton)

"Tek kad posiječe i posljednje drvo,
uhvati posljednju ribu i zatruje
posljednju rijeku, bijeli čovjek će
shvatiti da ne može jesti novac."
(Crveni Oblak, indijanski poglavica)

Speare Shaker wrote:

Ra wrote:

Speare Shaker wrote:

metilda wrote:

A ako informacija nije znanje, kako onda protumačiti način na koji je kvantna teorija postala znanjem budući da je do nas došla putem informacije?

Pa isto onako kako inače nastaje znanje. 
Uzme se hrpa informacija u vezi bilo čega, razvrstaju se, poslože i arhiviraju u obliku sustava, između njih se prepoznaju i uspostave međusobne funkcionalne veze i eto nam sustava znanja. 

Slijedom gore navedenog onda uopće ne postoji 'prirođeno' znanje, nego je znanje nešto što se isključivo stvara kroz život sklupljanjem i povezivanjem informacija?
Ili?

Pretpostavljam da pod prirođenim znanjem podrazumjevaš sustav informacija (pa i znanja) unutar ljudskog genoma odnosno genetskog naslijeđa.
O istom sada mogu samo reći da je u nama, da postoji i da funkcionira.
I naravno da iz gornjeg opisa ne slijedi kako ono uopće ne postoji iz jednostavnog razloga što se podrazumjeva i funkcionira po nekim vlastitim pravilima koja se doduše čak bitno ne razliku od pravila po kojima se stvara znanje po mehanizmu učenja tijekom života (razlika u stjecanju je grubo opisano otprilike kao između prirodne i umjetne selekcije), osim što je, za razliku od onog naučenog, autonomno, predstavlja jedan u velikoj mjeri zatvoreni sustav (svakako puno zatvoreniji) i formirano u nekoj ranoj životnoj dobi odnosno (uglavnom) do rođenja.

Mislila sam na samouke slikare, glazbenike, umjetnike, na sve nevjerojatne talente koji kao da su svoje znanje već prilikom rođenja donijeli sa sobom. Mislila sam na ljude koji pod hipnozom progovore jezikom koji nikad nisu učili, koji opisuju mjesta na kojima (od svog rođenja) sigurno nisu bili itd. itd. 

Što mislite o teoriji da osim znanja koja stječemo svjesno, posjedujemo jako puno onih nesvjesnih, koja smo 'donijeli sa sobom'?

wtf wrote:

Ra wrote:

metilda wrote:
 
 
 
Moja napomena: Da se razumijemo, tu pobožnu ženu vidim svaki dan u ogledalu. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovna. Htjela bi ona! Vjerujte mi!

Nastavit cu drugi put razgovor koji sam zapocela jer tipkam s moba sto znaci da me nervira nabadanje slova.
Ovo sam morala citirati jer je odlicno. Pogotovo tvoj zakljucak. Ne znam sto ti se dogodilo, ali ovakvu Metku jos nisam upoznala, a zapravo je ovo sada tvoje najbolje izdanje.
Drago mi je.. :)

Možda samo jer drugima daješ prioritet, kroz isprazne interese...

Kojim drugima? Koji su to isprazni interesi i zašto su po tebi isprazni? Što, ili bolje reći tko određuje kvalitetu nečijih interesa i kojim alatima se služi u procjeni vrijednosti i kvalitete tuđih interesa? 
Zašto je tebi tako teško prihvatiti različitost i ne osuđivati je? Zašto misliš da komunikacija s tobom nije jednako tako ispraznost kao i neki drugi moji interesi?


Da se razumijemo, ne očekujem odgovore na svoja pitanja. Postavljena su kao lijepo upakirana grubost na tvoj (ničim izazvan) jednako lijepo upakiran bezobrazluk.

Na Boga se nije teško naljutiti. 

Svaki put kad vidim zlostavljenu djecu, patnju i bol, ja Ga ljutito pitam - Zašto? 
Ti si svemoguć, Ti voliš svoju djecu, pa zašto onda puštaš da se događa zlo...Zašto? 

Puno puta sam čula kako Bog za svakog ima plan. OK, ali zašto su onda skoro svi Njegovi planovi toliko teški i bolni da na kraju posumnjam u njegove namjere?



Smijemo li se uopće ljutiti na Boga? To je bogohuljenje i smrtni grijeh.  Zašto mi onda ne da odgovore na barem neka moja 'Zašto' da prestanem smrtno griješiti? 



I onda sam prije par dana slučajno na TV-u pogledala ovu emisiju. Video sam potražila na YT i mislim da paše na ovu temu. 

Ovo je priča o ženi koja je u ranom djetinjstvu (2,5 god) bila spolono zlostavljena. Trebala je oprostiti počinitelju kako bi mogla krenuti dalje, a oprost je valjda jedna od najboljih, ali istovremeno i najtežih stvari koje čovjek sebi može i treba pokloniti. 

Naći način kako oprostiti onima koji su nas duboko povrijedili, koji su nas iznevjerili, izdali, iskoristili, ponizili, najveći je blagoslov koji čovjek može dobiti, jer oprost znači sloboda.  

Njoj je uspjelo. A imala je neuporedivo teža iskustva od većine nas koji stalno nešto njurgamo i prigovaramo, jer, eto, ma što da se oko nas događa, nama je nekako uvijek najteže.  :)

metilda wrote:Još malo bića s neba ( Mate, zezam se malo:



?

KARIKATURA ILUSTRACIJA: PETAR PISMESTROVIĆ

Iznenadan pomor ptica u letu dogodio se za Novu godinu u Rimu. Nakon Novogodišnje noći, ulice su osvanule prekrivene mrtvim pticama. Fenomen koji se povremeno dešava znanstvenici pokušavaju objasniti na svoj način...

Ovoga puta ptice su stradale zbog vatrometa, kažu, uplašene izgubile su u panici pravac i sudarale se sa zidovima ili doživljavale infarkte u letu. Čak da je to i moguće, teško je objasniti fenomen da ptice leže svuda po ulici kao da su otrovane, teorije zavjere imaju svoje objašnjenje, 5G mreže. Nešto se slično zbilo u Baselu u travnju 2020. I tamo su mrtve ptice padale iz zraka, a kao uzrok navodna je Ptičja gripa koja još uvijek vlada. U devetom mjesecu 2020. godine, u nekoliko velikih američkih država, Nebraski, Coloradu, New Meksiku, Texasu, Arizoni, pale su s neba na tisuće mrtvih ptica. I tamo znanstvenici samo nagađaju uzrok kolektivnog pomora. U Alabami, USA, su 2011. također ptice padale na ceste i tamo se nije znao pravi uzrok, pa se išlo od elementarnih nepogoda.

Naš i međunarodno poznati karikaturist Petar Pismestrović, sada već davne 2006. nacrtao je na tu temu zanimljiv rad...

Evo, onda i njegova razmišljanja, i nekoliko pitanja.

-Ako je sve ovo zagonetka sa znanstvenike koji bi trebali znati više od običnih ljudi, kako da se objasniti cijeli jedan nevidljivi mikro kozmos koji paralelno egzistira s nama ljudima, viruse, bakterije i druge mikro organizme, očito tek sada postajemo svjesni koliko je kompleksan svijet u kome živimo, i koliko i najveći znanstvenici malo znaju. Zato bar moramo znati kako se čuvati. Priroda je ljudskim bićima, kao i svim živim stvorovima, podarila i obrambene mehanizme, koji ih štite od opasnosti koje vrebaju pa i od bolesti. Imunitet je naš zaštitni omotač koji funkcionira dok smo u ravnoteži i dok se ponašamo po pravilima života, to jest dobro jedemo, dovoljno spavamo, ne izlažemo se stresu koji je jako poguban za imuni sustav. Čim dođe do disbalansa, zaskoče nas oni nevidljivi osvajači, pa onda nastaje borba za svaki dio našeg tijela. Tako je očito i kod ptica i ostalih bića. I one sigurno doživljavaju nešto što dovodi do kolektivne smrti. Fenomen nasukavanja kitova na pješčane obale odavno je poznat, ali se ni njemu ne zna uzrok. Nisam stručnjak za ptice i životinje, ni vremenske nepogode, ni za razne fenomene, ni zračenja telefonski mreža i odašiljača, pa o tim fenomenima ne bih mogao reći ništa više od svih onih koji su do sada nešto rekli, ali činjenica je da smo okruženi mnogim nevidljivim opasnostima kojih nismo ni svjesni od kojih prvo stradaju oni najslabiji pčele, ptice, ribe…- razmišlja Petar.

Ra wrote:Na Boga se nije teško naljutiti. 

Svaki put kad vidim zlostavljenu djecu, patnju i bol, ja Ga ljutito pitam - Zašto? 
Ti si svemoguć, Ti voliš svoju djecu, pa zašto onda puštaš da se događa zlo...Zašto? 

Puno puta sam čula kako Bog za svakog ima plan. OK, ali zašto su onda skoro svi Njegovi planovi toliko teški i bolni da na kraju posumnjam u njegove namjere?



Smijemo li se uopće ljutiti na Boga? To je bogohuljenje i smrtni grijeh.  Zašto mi onda ne da odgovore na barem neka moja 'Zašto' da prestanem smrtno griješiti? 



I onda sam prije par dana slučajno na TV-u pogledala ovu emisiju. Video sam potražila na YT i mislim da paše na ovu temu. 

Ovo je priča o ženi koja je u ranom djetinjstvu (2,5 god) bila spolono zlostavljena. Trebala je oprostiti počinitelju kako bi mogla krenuti dalje, a oprost je valjda jedna od najboljih, ali istovremeno i najtežih stvari koje čovjek sebi može i treba pokloniti. 

Naći način kako oprostiti onima koji su nas duboko povrijedili, koji su nas iznevjerili, izdali, iskoristili, ponizili, najveći je blagoslov koji čovjek može dobiti, jer oprost znači sloboda.  

Njoj je uspjelo. A imala je neuporedivo teža iskustva od većine nas koji stalno nešto njurgamo i prigovaramo, jer, eto, ma što da se oko nas događa, nama je nekako uvijek najteže.  :)

Gostujući u emisiji „Život, što je to?” Posavina TV-a, fra Ivo Pavić govorio je o korizmenom vremenu, opraštanju, molitvi, postu, obraćenju…. „Korizma nas poziva da tražimo od Boga oprost za svoje grijehe, ali isto tako nas poziva da oprostimo onima koji su povrijedili nas. Često mi kršćani tražimo oprost od Boga za teške, smrtne grijehe, a sami ne možemo oprostiti ljudima lake grijehe.” „Isus kaže u Evanđelju, ako mi ne oprostima braći, neće ni nama Otac.” „Vjernik je onaj čovjek koji oprašta odmah.



Oprosti da bi ozdravio. Iz iskustva znam da su se mnogi razboljeli i mentalno i fizički jer drugima nisu mogli oprostiti.” „Nije lako, ali nije ni nemoguće. Treba moliti Gospodina da nam da dar praštanja kao što On nama oprašta.” „Isus je umro za cijeli svijet, ali ne zaboravi i – za mene, za tebe! Fra Ivo Pavić istaknuo je kako su ga ove riječi jednog svećenika “Isus je umro za mene” počele mijenjati kada ih je čuo prije mnogo godina.”

Ra wrote:

Speare Shaker wrote:

Ra wrote:

Speare Shaker wrote:

metilda wrote:

A ako informacija nije znanje, kako onda protumačiti način na koji je kvantna teorija postala znanjem budući da je do nas došla putem informacije?

Pa isto onako kako inače nastaje znanje. 
Uzme se hrpa informacija u vezi bilo čega, razvrstaju se, poslože i arhiviraju u obliku sustava, između njih se prepoznaju i uspostave međusobne funkcionalne veze i eto nam sustava znanja. 

Slijedom gore navedenog onda uopće ne postoji 'prirođeno' znanje, nego je znanje nešto što se isključivo stvara kroz život sklupljanjem i povezivanjem informacija?
Ili?

Pretpostavljam da pod prirođenim znanjem podrazumjevaš sustav informacija (pa i znanja) unutar ljudskog genoma odnosno genetskog naslijeđa.
O istom sada mogu samo reći da je u nama, da postoji i da funkcionira.
I naravno da iz gornjeg opisa ne slijedi kako ono uopće ne postoji iz jednostavnog razloga što se podrazumjeva i funkcionira po nekim vlastitim pravilima koja se doduše čak bitno ne razliku od pravila po kojima se stvara znanje po mehanizmu učenja tijekom života (razlika u stjecanju je grubo opisano otprilike kao između prirodne i umjetne selekcije), osim što je, za razliku od onog naučenog, autonomno, predstavlja jedan u velikoj mjeri zatvoreni sustav (svakako puno zatvoreniji) i formirano u nekoj ranoj životnoj dobi odnosno (uglavnom) do rođenja.

Mislila sam na samouke slikare, glazbenike, umjetnike, na sve nevjerojatne talente koji kao da su svoje znanje već prilikom rođenja donijeli sa sobom. Mislila sam na ljude koji pod hipnozom progovore jezikom koji nikad nisu učili, koji opisuju mjesta na kojima (od svog rođenja) sigurno nisu bili itd. itd. 

Što mislite o teoriji da osim znanja koja stječemo svjesno, posjedujemo jako puno onih nesvjesnih, koja smo 'donijeli sa sobom'?

Teško pitanje na kojeg nema nekog jasnog odgovora za sad.
Mislim da je to moguće.
Da neka znanja "donesemo" sa sobom u genetskom naslijeđu, a da toga do nekog trenutka nismo niti svjesni. Da neka znanja na vrlo sličan nesvjesan način steknemo tijekom života, možda i da "doradimo" ona iz genoma, a da to nikada ne otkrijemo.
Također i da neke informacije naš um prima na za nas još ne samo nesvjesne načine nego i one nama potpuno nepoznate.
Primjerice na način kvantne isprepletenosti čestica (quantum entaglement).
Tako, barem u teoriji, možemo nesvjesno primati informacije doslovce iz cijelog svemira. Doduše, pitanje je u kojem obimu odnosno količini i uz koji šum u komunikacijskom kanalu.
Očito je u takvom prijenosu informacija, ako je uopće moguć, jer ništa od toga nije eksperimentalno potvrđeno, neophodna enormna redundancija.
O tome ćemo kroz neko vrijeme možda dobiti neke nove spoznaje i znanja, a možda i nećemo.

metilda wrote:
"Oprosti da bi ozdravio. Iz iskustva znam da su se mnogi razboljeli i mentalno i fizički jer drugima nisu mogli oprostiti."

Predokus, doslovce zadah pakla još na ovom svijetu.

Ra wrote:Na Boga se nije teško naljutiti. 

Svaki put kad vidim zlostavljenu djecu, patnju i bol, ja Ga ljutito pitam - Zašto? 
Ti si svemoguć, Ti voliš svoju djecu, pa zašto onda puštaš da se događa zlo...Zašto? 

Puno puta sam čula kako Bog za svakog ima plan. OK, ali zašto su onda skoro svi Njegovi planovi toliko teški i bolni da na kraju posumnjam u njegove namjere?



Smijemo li se uopće ljutiti na Boga? To je bogohuljenje i smrtni grijeh.  Zašto mi onda ne da odgovore na barem neka moja 'Zašto' da prestanem smrtno griješiti? 

PORUKA OHRABRENJA

Kako se vjernik treba nositi s teškoćama i patnjom

Bit vjernik znači patiti, ali i dobiti snagu protiv patnje; plakati, ali i biti utješen; biti ranjen, ali i zaviti rane; biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka; umrijeti, ali i uskrsnuti.


Ima ljudi koji samo zato vjeruju u Boga,
da bi ih on sačuvao od zla.
I kad ih tog unatoč tome posjeti teškoćom, problemom,
bolešću, gubitkom najdražih i najbližih,
oni se pretvaraju u Božje protivnike.
Jer, oni su uzeli Boga za privatnog policajca i agenta,
oni su Boga htjeli upotrijebiti za svoj sitni život,
za svoje male probitke,
oni su htjeli biti bogovi iznad samoga Boga.

Nikakvo čudo ako napuste vjersku zajednicu,
jer nikada u njoj zapravo nisu ni bili.
Oni nikada nisu ni vjerovali Bogu,
nikad nisu drugovali s Njime,
nikad nisu imali povjerenje u njega,
oni su ga samo htjeli plaćati svojim vršenjem zapovjedi
i izvanjskim prakticiranjem svoje vjere.

Ne postaje se vjernikom zato da se zaštiti od patnje.
Jer, može se dogoditi da ona još jače pogodi vjernika nego ateista.

Vjernik je, međutim, čovjek koji patnju može nositi,
jer snagu dobiva od Boga.

Vjernik je i čovjek koji u patnji još jače traži Boga,
još mu se snažnije i bliže primiče
i dobiva stoga još veću snagu, te raste u vjeri.

Čovjek koji nikada nije povjerovao Bogu
i koji je s interesom postao vjernik,
past će na prvom ispitu kušnje.
Umjesto da dobije, izgubiti će i ono što misli da ima.

Vjernik i nevjernik nose patnju,
trebaju rješavati probleme, podnose trpljenja.
Biti vjernik ne znači imati životne staze posute cvijećem i suncem,
nego kroz suze gledati sunce ili umjesto sunca vidjeti
prekrasnu dugu u beskrajnoj ljepoti boja.

Bit vjernik znači patiti,
ali i dobiti snagu protiv patnje;
plakati, ali i biti utješen;
biti ranjen, ali i zaviti rane;
biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka;
umrijeti, ali i uskrsnuti.

Neki je učenik zapitao učitelja:
Učitelju, zašto dobri pate više od zlih?
Učitelj mu odgovori: Poslušaj me: neki je seljak
imao dvije krave – jednu snažnu, drugu slabu.
Što misliš na koju je stavio jaram?
Sigurno na jaku – odgovori mu učenik.
Učitelj zaključi: tako čini i divni i milosrdni Bog –
da bi pokrenuo svijet, stavlja jaram na dobre.

U glavama i srcima ljudi neprestano se redaju pitanja:
zašto kod nas ovollike paklenske patnje,
zašto progon nevinih,
zašto ubijanje slabih i nejakih,
zašto od cijelog svijeta baš mi na križu?
Jedni odgovaraju da je to kazna jer previše griješimo,
drugi da je to tako i da tu nema odgovora,
treći misle da Bog s tim nema ništa.
Pa ipak, pogledamo li na križ,
shvatit ćemo da patnja nije znak kazne,
nego grijeha među nama.

Ali, patnja može biti i znak privilegiranosti
i poziv na veću svetost, slobodu i blagostanje.

Patnja može biti i znak da smo Bogu dragi kao njegov Sin
i da nas poziva da mu se još više približimo,
kako bi nas stavio na svoje srce.

Ipak je patnja još uvijek poziv da se borimo protiv nje.
Patnja je znak da nas Bog zove
da mu unatoč svemu ostanemo vjerni,
očekujući njegovu pomoć
i da jedni prema drugima pokažemo ljubav
tješeći, hrabreći, pomažući,
ako treba i umirući jedni za druge.
U tome se pokazuje Božja mudrost i Božja veličina.
Prihvaćajući patnju iz Božje ruke,
prihvaćajući rat i progonstvo, patnju,
prihvaćamo mirno i kaznu za svoje grijehe,
ali istovremeno stvaramo prostore
Božje prisutnosti, Božje ljubavi,
i tako omogućujemo Bogu da može u nas uliti novi život,
mogućnost nove kvalitete života.

Patnja je tu samo zato da bismo vidjeli Božju utjehu,
smrt je samo tu da bismo doživjeli uskrsnuće.

U patnji je stoga važno uvijek gledati naprijed,
gledati u Božje lice, tražiti Božju prisutnost
i prihvaćati njegovu volju,
te tako omogućiti da patnja što prije završi.

Neka ti Bog dade snagu da život i patnje hrabro izneseš do uskrsnuća i vječnosti.

Dr. Tomislav Ivančić

Oprostiti Bogu

Nekom čovjeku jako se sviđao židovski blagdan Jomkipur, dan pomirenja, blagdan u kojem se Židovi kaju za svoje grijehe i mole od Boga oproštenje. On nije bio Židov, ali svake godine slavio bi taj blagdan na neki svoj način. Imao je i mali obred. Naime, na jedan papir napisao bi svoje grijehe koje je učinio protiv Boga. Okrenuo bi se prema nebu, podigao bi papir sa svojim grijesima i čitao bi glasno: “Bože, evo grijeha kojima sam griješio protiv tebe: utajio sam porez, potkradao sam druge, prevario sam ženu, lagao sam, srdio se i bio nepravedan prema tebi i drugima. Oprosti mi moje grijehe, ja se najiskrenije kajem!”

No, to nije bio kraj njegovog obreda. On bi napravio i drugi popis grijeha. I taj popis podigao bi prema nebu i izgovorio grijehe koji su na njemu napisani: “Gospodine, evo grijeha kojima si se ti ogriješio o mene: moja se kći razboljela, iako sam molio za nju; imao sam prometnu nesreću koju nisam skrivio; moj najbolji prijatelj prevario me i okrenuo mi leđa; oklevetali su me.” Nakon čitanja drugog popisa grijeha, čovjek je nadodao: “Bio sam nepravedan prema tebi, ali i ti si bio nepravedan prema meni. Ja ti sve opraštam i zaboravljam tvoje grijehe. Oprosti i ti meni i zaboravi moje grijehe pa da u idućoj godini opet živimo zajedno kao prijatelji.”

Sjećam se da je jednom na nekom predavanju prof. Ivančić govorio kako moramo oprostiti Bogu. Nisam tada razumio taj govor. Zvučao mi je gotovo svetogrdno. Ipak, Ivančić je bio autoritet i nisam bio spreman dovoditi u pitanje njegovo mišljenje. Ta njegova tvrdnja za mene je postala pitanje. Živio sam s njim. U nekim fazama života ono je bilo prisutnije, ali je ponekad znalo biti gotovo zaboravljeno. No, nikada nije nestalo. Ni sada. Zato mu se u ovom trenutku zajedno s tobom vraćam.

Jesi li i ti ponekad bio ljut na Boga? Možda si se uplašio tog osjećaja i nisi ga ni s kim podijelio. Jesi li nekada bio u takvom stanju da si poželio Boga sjesti preda se i izbacit iz sebe sav bijes uobličen najčešće u pitanja? Je li nekada volja Božja, kako si je ti razumio, poderala tvoje planove i okrenula ti život za 180 stupnjeva? Za što ti je Bog kriv? Jesi li ponekad pomislio da te je Bog prevario? Što je sve dopustio, a ti si očekivao da će on to zaustaviti ili barem ublažiti? A bilo je drugačije. Posve drugačije. Život ti se razbio u tisuće komadića i jedva si pronašao volju i snagu da kreneš iznova. Ipak, krenuo si iznova u slaganje tog najvažnijeg mozaika, ali u tebi još uvijek tinja gnjev. Nisi u miru s Bogom. Ljut si na njega. Moliš, a zapravo si s Bogom u hladnom ratu. Moliš, ali si na pristojnoj distanci s Bogom.

Znaš, ima dana kada se moraš pomiriti s Bogom. Ima dana kada Bogu trebaš oprostiti. Ima dana koji žele biti blagdani pomirenja između tebe i Boga. On se raduje kada ti oprašta. Ako i ti želiš ući u radost, potrebno je da i ti Bogu oprostiš. Prihvati da Bog nije onakav kakvog ga ti zamišljaš i želiš. On tebe bezuvjetno prihvaća. To može zato jer te ljubi i jer ti oprašta. I ti možeš pronaći put da Boga prihvatiš bezuvjetno.

Ima dana koji mogu otvoriti putove pomirenja. Ima dana koji bi htjeli svjedočiti obnovi prijateljstva između Boga i čovjeka. Zašto danas ne bi bio taj dan? Ima dana u kojima možeš u potpunosti prihvatiti Boga. Ima dana kada možeš prihvatiti i život i svijet i druge i sebe i Boga u životu, u svijetu i u drugima, iako se nisi prestao pitati ‘zašto’ i ‘kako‘. Ima dana kada shvatiš da i sa svim time ti možeš živjeti u miru i biti prijatelj s Bogom, sa životom, s drugima i sobom. Taj dan će se dogoditi onda kada oprostiš. Sebi. Drugima. Svijetu. I Bogu. Da, i Bogu.

Zašto taj dan ne bi bio danas? Ti odlučuješ!

fra Josip Vlašić

Taj divni Božji svijet
Sunce viđeno kroz UV objektiv

Em Roma, no centro histórico da cidade, há um lugar que ao vê-lo vc espera não ficar trancado à noite. É muito impressionante ver. Este local é denominado pelos romanos "o hospital das bonecas". Do lado de fora, ao caminhar por Roma, você vê uma vitrine contendo cabeças de boneca e outras peças, colocadas lá esperando por uma nova vida, é na verdade uma oficina de artesanato. Cerca de 50 metros quadrados, e não só cura bonecos quebrados, mas é um verdadeiro laboratório para o reparo de objetos de porcelana e antiguidades em geral. O cheiro que te saúda na entrada é o cheiro pungente da cola usada em reparos. Aqui estamos falando de uma oficina de artesão séria.
O lugar é sombrio e ao mesmo tempo é um claro convite a nunca parar nas aparências, pois entre cabeças de bonecas e peças de porcelana espalhadas aqui e ali, está o amor de quem, em vez de atirar, se recupera.

Zrcalo

Na životopisnom i bučnom sajmu u nekom gradu na Istoku, jedna je turistica razgledala zrcalo.
Cijena joj se činila previsokom. Nakon dugo vremena pogađanja oko cijene, prodavač joj otkrije kako zrcalo ima čarobne moći kakve nema niti jedno zrcalo na svijetu. Potrebno je ogledati se te kažiprstom desne ruke prijeći po zrcalu, i u njemu će se na svim jezicima pojaviti poruka s opisom osobe koja se ogleda.
Tko ne bi želi imati takvo zrcalo koje ne samo da odražava lik, nego i govori istinu o svakome.
Amerikanka je stala pred zrcalo te prstom preša preko njega.
Pisalo je "Bogatašica iz Teksasa u turističkom posjetu".
Istog je časa platila zrcalo onoliko koliko je prodavač tražio i pobrinula se da se zrcalo prikladno umota i osigura za put zrakoplovom. Mislila je kako će uskoro biti u središtu pažnje mnogih važnih ljudi.
Došavši kući prvo je isprobala zrcalo na prijateljicama. One su to shvatile kao zabavu, dok se nisu pojavili natpisi:
"Ukrala je stvar koju nosi na sebi", ili "Starija je 5 godina nego što priznaje", ili "Puna je zavisti i kleveće"....
Ogorčene prijateljice su je napuštale jedna za drugom.
U zrcalu se zatim ogledao njezin muž. Pisalo je: ""Vara ženu".
Pale su teške riječi i odlučili su se razvesti.
Dom bogatašice posto je pust, nitko više nije htio dolaziti  u goste.
Razočarana i tužna, u bijesu je uzela čekić i smrskala čudesno zrcalo.
Komadići zrcala su letjeli na sve strane, a na svakom od njih bilo je po slovo posljednje poruke njoj: "Luda teksaška bogatašice zar se i ti bojiš istine!"

ISTINA NAS OSLOBAĐA, ALI SE SKUPO PLAĆA!

Prema: Bruno Ferrero "365 malih priča za dušu!"

Odgovori mu Isus: Ja sam Put i Istina i Život!

Ra wrote:

wtf wrote:

Ra wrote:

metilda wrote:
 
 
 
Moja napomena: Da se razumijemo, tu pobožnu ženu vidim svaki dan u ogledalu. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovna. Htjela bi ona! Vjerujte mi!

Nastavit cu drugi put razgovor koji sam zapocela jer tipkam s moba sto znaci da me nervira nabadanje slova.
Ovo sam morala citirati jer je odlicno. Pogotovo tvoj zakljucak. Ne znam sto ti se dogodilo, ali ovakvu Metku jos nisam upoznala, a zapravo je ovo sada tvoje najbolje izdanje.
Drago mi je.. :)

Možda samo jer drugima daješ prioritet, kroz isprazne interese...

Kojim drugima? Koji su to isprazni interesi i zašto su po tebi isprazni? Što, ili bolje reći tko određuje kvalitetu nečijih interesa i kojim alatima se služi u procjeni vrijednosti i kvalitete tuđih interesa? 
Zašto je tebi tako teško prihvatiti različitost i ne osuđivati je? Zašto misliš da komunikacija s tobom nije jednako tako ispraznost kao i neki drugi moji interesi?


Da se razumijemo, ne očekujem odgovore na svoja pitanja. Postavljena su kao lijepo upakirana grubost na tvoj (ničim izazvan) jednako lijepo upakiran bezobrazluk.

Moj komentar se odnosio na dio u kojem kažeš:
"....Ne znam sto ti se dogodilo, ali ovakvu Metku jos nisam upoznala, a zapravo je ovo sada tvoje najbolje izdanje.
Drago mi je..",
Tolike godine piše, otvara duhovne teme, stavlja prekrasne tekstove, ponekad kao i da vodi monologe, a ljudima od sveg lijepog navedenog, u sjećanju ostane neka, ponekad nespretno napisana rečenica.
Ispraznost se odnosila na silne prepirke koje uvijek privuku više pažnje i zasjene sve ono lijepo.
Što se tiče kvalitete interesa, ona ovisi o ulozi i položaju u nekom odnosu.
Vjerujem da je većini komunikacija sa mnom isprazna, no ja se zbog toga niti najmanje ne uzrujavam :)
Ako itko podržava različitost, to sam ja. Čak i na ovoj temi otvoreno iznosim svoja stajališta bez bojazni od osude iako znam da su nam stajališta, itekako različita.

Sviđa mi se ovo tvoje pitanje(zapravo, više volim kada ih ljudi postavljaju) pa evo zanimljivo je, iako sam ja gore već djelomično na njega odgovorila:
Što, ili bolje reći tko određuje kvalitetu nečijih interesa i kojim alatima se služi u procjeni vrijednosti i kvalitete tuđih interesa? 

Speare Shaker wrote:

Ra wrote:

Speare Shaker wrote:

Ra wrote:

Speare Shaker wrote:

metilda wrote:

A ako informacija nije znanje, kako onda protumačiti način na koji je kvantna teorija postala znanjem budući da je do nas došla putem informacije?

Pa isto onako kako inače nastaje znanje. 
Uzme se hrpa informacija u vezi bilo čega, razvrstaju se, poslože i arhiviraju u obliku sustava, između njih se prepoznaju i uspostave međusobne funkcionalne veze i eto nam sustava znanja. 

Slijedom gore navedenog onda uopće ne postoji 'prirođeno' znanje, nego je znanje nešto što se isključivo stvara kroz život sklupljanjem i povezivanjem informacija?
Ili?

Pretpostavljam da pod prirođenim znanjem podrazumjevaš sustav informacija (pa i znanja) unutar ljudskog genoma odnosno genetskog naslijeđa.
O istom sada mogu samo reći da je u nama, da postoji i da funkcionira.
I naravno da iz gornjeg opisa ne slijedi kako ono uopće ne postoji iz jednostavnog razloga što se podrazumjeva i funkcionira po nekim vlastitim pravilima koja se doduše čak bitno ne razliku od pravila po kojima se stvara znanje po mehanizmu učenja tijekom života (razlika u stjecanju je grubo opisano otprilike kao između prirodne i umjetne selekcije), osim što je, za razliku od onog naučenog, autonomno, predstavlja jedan u velikoj mjeri zatvoreni sustav (svakako puno zatvoreniji) i formirano u nekoj ranoj životnoj dobi odnosno (uglavnom) do rođenja.

Mislila sam na samouke slikare, glazbenike, umjetnike, na sve nevjerojatne talente koji kao da su svoje znanje već prilikom rođenja donijeli sa sobom. Mislila sam na ljude koji pod hipnozom progovore jezikom koji nikad nisu učili, koji opisuju mjesta na kojima (od svog rođenja) sigurno nisu bili itd. itd. 

Što mislite o teoriji da osim znanja koja stječemo svjesno, posjedujemo jako puno onih nesvjesnih, koja smo 'donijeli sa sobom'?

Teško pitanje na kojeg nema nekog jasnog odgovora za sad.
Mislim da je to moguće.
Da neka znanja "donesemo" sa sobom u genetskom naslijeđu, a da toga do nekog trenutka nismo niti svjesni. Da neka znanja na vrlo sličan nesvjesan način steknemo tijekom života, možda i da "doradimo" ona iz genoma, a da to nikada ne otkrijemo.
Također i da neke informacije naš um prima na za nas još ne samo nesvjesne načine nego i one nama potpuno nepoznate.
Primjerice na način kvantne isprepletenosti čestica (quantum entaglement).
Tako, barem u teoriji, možemo nesvjesno primati informacije doslovce iz cijelog svemira. Doduše, pitanje je u kojem obimu odnosno količini i uz koji šum u komunikacijskom kanalu.
Očito je u takvom prijenosu informacija, ako je uopće moguć, jer ništa od toga nije eksperimentalno potvrđeno, neophodna enormna redundancija.
O tome ćemo kroz neko vrijeme možda dobiti neke nove spoznaje i znanja, a možda i nećemo.

Negdje sam čitala, gledala (imam pamćenje poput ribice), da u DNK većina informacija ostaje zapisana kao obrambeni mehanizam za buduće generacije. Tako postoje različite fobije, a kojima su zapravo naši preci bili svakodnevno izloženi.
Isto tako, postoje različiti slučajevi potaknuti nekim događajem i kao posljedicom kemijskog djelovanja u mozgu, osobe dobiju određene sposobnosti do tada neznane. Matematika, slikarstvo, jezici..a, sve to ide zapravo u prilog neiskorištenosti mogućnosti mozga.