Katolicizam...

RAZMIŠLJANJA O ČISTILIŠTU (5)


10 najčešćih zabluda o čistilištu


Zablude o tome što to Katolička Crkva doista poučava o čistilištu često su temelj prigovora protestanata. Oslobodite ih tih zabluda i na dobrom ste putu pomoći im uvidjeti istinu o ovome važnome biblijskom nauku.
 
Dante
1. “Čistilište je samo pobožna predaja i nije dio katoličkog nauka.”
 
Čistilište je dio službeno objavljenoga nauka Katoličke Crkve. Ono je dio pologa vjere “koji je jednom zauvijek predan svetima” (Jd 3) još od vremena apostolâ. Čistilište je dio svete Predaje Crkve; jasno je izraženo u Svetome pismu; jasno su ga naučavali crkveni sabori kroz povijest i crkveni oci u prvim stoljećima.1 Katolička Crkva uči da je čistilište privremeno stanje čišćenja kojem su podložne duše ljudi preminulih u stanju milosti i prijateljstva s Bogom (usp. Rim 11,22), ali u kojima se zbog grijeha, neuredne privrženosti stvorenjima, još kriju tragovi njegovih vremenitih posljedica i čija volja još nije u potpunosti sjedinjena s Božjom voljom. To čišćenje u sebi uključuje i trpljenje (sveti Pavao koristi se analogijom ognja kako bi to naglasio), budući da Božja ognjena ljubav “sagorijeva” sve nečistoće koje su mogle preostati na duši. Jednom kada se ovo dovrši, duša ulazi u Božju prisutnost, blaženo gledanje, u kojem savršeno blaženstvo neposrednoga promatranja Boga licem u lice traje zauvijek.
 
2. “U Bibliji se nigdje ne spominje čistilište.”
 
Iako se sama riječ “čistilište” ne spominje u Bibliji, mnogi se nekatolici iznenade kad otkriju da je učenje u pogledu čistilišta očito prisutno u njoj, i to prešutno i izričito. Međutim, prije nego što razmotrimo dokaze iz Novoga zavjeta, obratimo pozornost na glavni starozavjetni odlomak koji ukazuje na stvarnost ublažavanja (tj. umanjivanja) trpljenja preminule osobe molitvama i žrtvama koje se na zemlji prikazuju u njihovo ime.
 
 
 
Dvanaesto poglavlje Druge knjige o Makabejcima sadrži epizodu u kojoj se u hramu prikazuju žrtve u ime poginulih vojnika koji su počinili grijeh praznovjerja. Poglavlje završava ovim riječima:
 
Nato je sabrao [Juda Makabejac] oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi. (2 Mak 12,43–45)
 
Na žalost, budući da neki nekršćani (uključujući većinu protestanata) Drugu knjigu o Makabejcima pogrješno isključuju iz starozavjetnoga kanona, navođenjem toga odlomka kod njih ne ćemo polučiti veliki uspjeh. Jednako bismo im tako mogli navesti i nešto iz žutoga tiska. Okrenimo se stoga sada Novome zavjetu.
 
Evanđelje po Luki 16,19–31
 
U 16. poglavlju Evanđelja po Luki Krist spominje treće stanje nakon smrti – koje nije ni nebo, ni pakao – a u pogledu kojeg govori o privremenim sudbinama Lazara i bogataša:
 
Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: “Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.” Reče nato Abraham: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.” Nato će bogataš: “Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.”
 
Kaže Abraham: “Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!” A on će: “O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.” Reče mu: “Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.” (Lk 16,19–31)
 
Gdje su to bili Lazar i bogataš?
 
Jasno je da Abraham i Lazar nisu bili u paklu, ali nisu bili ni u nebu. Sjetite se, Gospodin Isus Krist tada još nije umro na križu, stoga su vrata neba još bila zatvorena svim onim pravednim muškarcima i ženama koji su umrli prije Kristova spasonosnog djela (usp. 1 Pt 3,18–20; 4,6). Ti su se ljudi nalazili na posebnu mjestu iščekivanja (onom koje teolozi ponekad nazivaju “limbom otaca”). To je bilo mjesto (ili stanje) na kojem su duše pravednika tjeskobno iščekivale Kristovu otkupiteljsku žrtvu na križu koja im je trebala omogućiti konačan ulazak u nebo.2
 
Obratite pozornost na nešto neobično u ovom odlomku: Krist nam govori da se bogataš zalagao za svoju braću koja su još bila živa. Upravo nam Krist daje dokaz preminule osobe koja zagovara u ime živih.
 
Iz ovoga bismo sada mogli zaključiti da bogataš, iako se nalazio na mjestu “vatrenih muka”, možda ipak nije bio u paklu u koji odlaze proklete duše (usp. Mt 25). Na kraju krajeva, proklete duše su nesposobne pokazati iskreno milosrđe, a bogataš je to očito učinio. Moguće je da se on zapravo nalazio u stanju čišćenja, budući da je molio za svoju braću.
 
Evanđelje po Mateju 12,32
 
U ovom odlomku Krist spominje grijeh koji se ne će oprostiti “ni na ovom svijetu ni u budućem”, čime je dao naslutiti da će neki grijesi biti oprošteni nakon smrti (sveti Augustin je ovaj odlomak rastumačio na način kao da se odnosi na čistilište u svojem djelu O državi Božjoj, 21;24,2). Na sličan način, svoj govor o opakom sluzi Krist zaključuje činjenicom da je on, čak i nakon što mu je kralj otpustio njegov dug, ipak bio bačen u tamnicu zato što je loše postupao prema svojemu drugu i da mu je bilo rečeno:
 
“Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?” I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. (Mt 18,32–34)
 
 
 
Zatim nas Krist još i ovako upozorava:
 
Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu. (Mt 18,35)
 
Ponovno se dotičući ove teme, sveti Petar govori o dušama koje “u tamnici” iščekuju ulazak u nebo (usp. 1 Pt 3,18–19; 4,6). Postupak očišćenja koji mi katolici nazivamo “čistilištem” (od latinske riječi purgare, što znači “čistiti” ili”očistiti”) u sebi uključuje trpljenje, ali ono je nužno kako bi nas Bog učinio čistima, očišćenima i potpunima, spremnima susresti se s njime oči u oči.
 
3. “Prvi kršćani nisu vjerovali u čistilište.”
 
Jesu, zaista su vjerovali. Uz mnoštvo biblijskih navoda o čistilištu, važno je shvatiti da je u taj nauk Crkva u prvim stoljećima općenito vjerovala i naučavala ga. To znači da su u čistilište – koje nipošto nije, kako većina protestanata vjeruje, “katolički izum” – Kristovi sljedbenici vjerovali od samoga početka.
 
Najizričitiji izvanbiblijski dokaz za vjerovanje u nauk o čistilištu u drevnoj Crkvi možemo pronaći u njezinoj liturgiji. Razne euharistijske liturgije i u istočnim i u zapadnim Crkvama bez izuzetka su sadržavale najmanje jedan memento mori, “spomen na pokojne”.
 
Razmotrimo sljedeće: ako su mrtvi u nebu ili u paklu, onda nema smisla za njih moliti. Ako su u nebu, molitva im nije potrebna; ako su, pak, u paklu, molitva im ne može pomoći. Pa ipak, Crkva je već onda znala, kao što zna i danas, da postoji “srednje stanje” u kojem oni koji umru u stanju milosti i koji su sigurni da će se spasiti mogu imati koristi od naših molitava, “srednje stanje” čistilišta.
 
Katolički povjesničar Edward J. Hanna ističe značajni povijesni dokaz drevnosti kršćanskoga vjerovanja u čistilište:
 
Učenje otaca i obrasci koji se koriste u crkvenoj liturgiji svoj su izraz pronašli u starokršćanskim spomenicima, posebno onima koji se nalaze u katakombama. Na grobovima vjernika bile su upisane riječi nade i molbe za mirom i spokojem; a kad bi došla godišnjica njihove smrti, vjernici bi se okupili oko grobova preminulih kako bi posredovali za one koji su otišli prije njih. Kad povučemo crtu, ovo se ni po čemu ne razlikuje od vjere koju je izrazio Tridentski sabor (25. sjednica, “O čistilištu”) i o kojoj natpisi u katakombama bez ikakve sumnje svjedoče.3
 
Crkveni oci su bili nepopustljivi po pitanju postojanja čistilišta. Oko godine 392. sveti Ivan Zlatousti pisao je o potrebi kršćana da svojim molitvama pomognu dušama preminulih vjernika:
 
Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svojega oca,4 zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.5
 
I sveti Augustin je često pisao o čistilištu i potrebi prikazanja molitava za pokojne. Osim što je time pokazao da on osobno priznaje, jednako kao i Crkva u prvim stoljećima, da je Druga knjiga o Makabejcima dio starozavjetnoga kanona, koji je pak dio nadahnutoga Svetog pisma, on sažima učenje Crkve u prvim stoljećima o čistilištu i molitvama za one koji su umrli u Kristu:
 
U knjizi o Makabejcima možemo pročitati kako je za mrtve bila prinešena žrtva.6  Međutim, unatoč tome što se to ne spominje nigdje u starozavjetnim tekstovima, autoritet opće Crkve, koja je jasna po ovom pitanju, ima nemalu težinu, gdje u molitvama svećenika upućenima Bogu i njegovu oltaru pohvala mrtvih ima svoje mjesto.7
 
Zapisi o čistilištu nekih drugih crkvenih otaca:
 
sveti Ambrozije, Govor 20 o psalmima, 117;
 
sveti Jeronim, Tumačenje o Amosu, 100,4;
 
sveti Augustin, Tumačenje psalama, 37;
 
sveti Ćiril Jeruzalemski, Kateheze, 5,9;
 
papa sveti Grgur Veliki, Razgovor 4, 39;
 
Origen, Homilija 6 O Knjizi Izlaska;
 
sveti Gregorije Nisenski, Govor o pokojnima (382. god.);
 
sveti Ivan Zlatousti, Homilije na poslanicu Filipljanima, 3,4–10 (398. god.);
 
Serapion, Euharistijska molitva, 13,1–27 (350. god.).
 
Kršćani su oduvijek molili za pokojne zato što su znali, naučivši to upravo od apostolâ, da se mnogi – zapravo većina – od onih koji umru u stanju prijateljstva s Bogom svejedno moraju podvrgnuti čišćenju koje podrazumijeva trpljenje. Molitve za našu preminulu braću i sestre u Gospodinu mogu im pomoći tako što će im olakšati, pa čak i skratiti to trpljenje.
 
4. “Čistilište je mjesto kamo ljudi idu kako bi im Bog dao ‘drugu priliku’.”
 
Čistilište nije mjesto kamo ljudi idu kako bi im Bog dao “drugu priliku”, kao što jasno piše u Heb 9,27: “I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud…” Osim toga što se na ovaj redak možemo pozvati kad netko spomene reinkarnaciju, on nam također dobro razjašnjava i činjenicu da čistilište nije neka vrsta “druge prilike”.
 
U Katekizmu Katoličke Crkve ovako stoji:
 
Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu…
 
Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u više navrata potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri.8
 
Čistilište nije mjesto na kojem završe ljudi koji su “predobri” da bi otišli u pakao, a “nedovoljno dobri” da bi otišli u nebo. Ovo je treća općenita pogrješka u vezi s ovim naukom. Kad je riječ o spasenju, ne postoji nešto što bismo mogli nazvati “sredinom”. Kao što je Krist objasnio svojim učenjem o ovcama i jarcima u Mt 25,31–46, samo su dva konačna vječna odredišta, nebo i pakao. Sveti Pavao to naglašava kad kaže:
 
[Bog] će uzvratiti svakom po djelima: onima koji postojanošću u dobrim djelima ištu slavu, čast i neraspadljivost – život vječni; buntovnicima pak i nepokornima istini, a pokornima nepravdi – gnjev i srdžba! (Rim 2,6–8)
 
5. “To je mjesto gdje duša radi, zaslužuje ili bilo što drugo čini da joj se Bog smiluje.”
 
Čistilište nije mjesto gdje duša radi, zaslužuje ili na bilo koji drugi način čini nešto kako bi se očistila; sve čišćenje koje se u čistilištu zbiva Bog čini duši. Oni koji odlaze u čistilište sigurni su da će se spasiti; oni ništa ne moraju činiti – sve čini Krist u milosrdnomu činu priprave svojih ljubljenih kako bi mogli biti pripušteni svadbenoj gozbi. U Katekizmu stoji:
 
Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.9 
 
Čistilište je konačan tijek11 čišćenja koji vrši Bog svojom ognjenom ljubavi na duši osobe koja je umrla u stanju milosti i koja je određena za nebo. Čistilište nema nikakvu poveznicu s beskonačnom kaznom (paklom) koju smo zaslužili vlastitim grijehom. Samo je Isus Krist, svojom spasonosnom smrću na križu, sposoban okajati i oprostiti vječne kazne koje smo zaslužili vlastitim grijesima. Čistilište se bavi popratnim posljedicama grijehâ koje su možda preostale.
 
U 1 Kor 3 sveti Pavao opisuje ovo konačno čišćenje12 koje Bog vrši na duši preminuloga kršćanina, kao tijek koji u sebi uključuje trpljenje:
 
Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj. (1 Kor 3,10–15)
 
Čistilište čisti svu nečistoću koja se prilijepila za dušu, stvari koje sveti Pavao metaforički opisuje kao zapaljive materijale poput “drva, sijena i slame”. Nasuprot tome, čovjekova dobra djela – koja sveti Pavao uspoređuje sa “zlatom, srebrom i dragim kamenjem” – bit će očišćena i sačuvana.
 
6. “Isus je umro na križu zbog naših grijeha, prema tome nitko ne treba u čistilište.”
 
Sjetite se što piše u Katekizmu: Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.13
 
Ovo se odnosi na činjenicu o nebu koja kaže da “u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života” (Otk 21,27).
 
Zašto u nebo ne može ući ništa nečisto? Prorok Habakuk kaže da je to zato što je Bog sama svetost i on ne će dopustiti da oni koji budu s njim u nebu budu išta manje doli sveti i besprijekorni: “Prečiste su tvoje oči da bi zloću gledale [Gospodine]. Ti ne možeš motriti tlačenja” (Hab 1,13). Ono što uklanja tu nečistoću jest ono što Crkva naziva čistilištem – nešto potpuno drukčije od kazne kojom su kažnjeni prokleti.
 
Ironično je što se ni sama Katolička Crkva nije puno “službeno” izjašnjavala o čistilištu, nauku koji je nerazrješivo povezan s katolicizmom. Na Tridentskom saboru (1535.–1548.) Crkva je odredila službenu definiciju nauka o čistilištu. Evo što kaže Tridentski sabor:
 
Budući da je Katolička Crkva, poučena Duhom Svetim, na temelju Svetog pisma i stare predaje otaca, učila na svetim saborima i u novije vrijeme na ovom ekumenskom saboru, da postoji čistilište, te da se dušama koje se tamo nalaze pomaže molitvama vjernika, posebno pak [Bogu] prihvatljivom oltarskom žrtvom: sveti sabor naređuje biskupima da naučavaju i nastoje da se posvuda marljivo propovijeda, kako bi svi Kristovi vjernici vjerovali i držali se zdravog učenja o čistilištu koje su predali sveti oci i sveti sabor. 5. sjednica, 4. prosinca 1563.
 
Budući da je Bog, samo je Krist onaj koji može platiti cijenu vječne kazne zbog naših grijeha, ali njegova smrt na križu nije uklonila vremenite posljedice grijeha. Sjetite se, Adamu i Evi su bile oproštene vječne posljedice grijeha koji su počinili, kao što se praštaju i svakomu drugom čovjeku koji se pokaje i zatraži oproštenje grijeha. Međutim, vremenite posljedice njihova grijeha – kao što su bolest, trpljenje, naporan rad i smrt – i dalje su ostale (usp. KKC, 1008, 1472, 1505).
 
Ovo načelo zasebne vremenite kazne zbog grijeha prisutno je kroz cijelu Bibliju. Izvanredan primjer toga su posljedice dvostrukoga grijeha kralja Davida, preljuba i ubojstva.
 
Tada Natan reče Davidu: “Ti si taj čovjek! Ovako govori Jahve, Bog Izraelov: ‘Ja sam te pomazao za kralja nad Izraelom, ja sam te izbavio iz Šaulove ruke. Predao sam ti kuću tvoga gospodara, položio sam žene tvoga gospodara na tvoje krilo, dao sam ti dom Izraelov i dom Judin; a ako to nije dosta, dodat ću ti još ovo ili ono. Zašto si prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima? […]”
 
Tada David reče Natanu: “Sagriješio sam protiv Jahve!” A Natan odvrati Davidu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!” (2 Sam 12,7–14 )
 
Naporan rad, bol, poteškoće, bolest, smrt – sve su to bili dijelovi narušena postojanja kakvo su Adam i Eva sami sebi stvorili oglušivši se o Božju zapovijed. Za razliku od “vječne kazne” pakla, ove kazne očito pripadaju kategoriji koju mi kršćani nazivamo “vremenitim posljedicama” koje proizlaze iz grijeha. Tri najozbiljnije posljedice istočnoga grijeha14 koji su počinili Adam i Eva su bolest, smrt i požuda – nesreće koje pogađaju i vas i mene, budući da smo svi potomci Adama i Eve.15
 
Vremenite posljedice grijeha protežu se, na žalost, mnogo dalje od same tjelesne bolesti ili smrti.16 One u sebi uključuju duhovne nečistoće i slabosti koje prianjaju uz dušu. Dakle, osim toga što ćemo biti očišćeni od ovih nečistoća, možda ćemo jednako tako morati učiniti zadovljštinu, nadoknaditi za njih.
 
7. “Nakon konačnog suda neke će duše iz čistilišta ići u pakao, a neke u raj.”
 
Iz čistilišta se ne može u pakao, već je ono vrijeme iščekivanja konačne sreće u raju. Čistilište možemo zamisliti kao neku vrstu božanske sobe za hitne slučajeve u kojoj se liječe duše postupkom kojim Bog, Božanski Liječnik, uklanja sve tragove lakih gijeha, koje nismo okajali prije smrti, koji su ostali neoprošteni, i liječi rane, zadobivene u ovom životu, koje su ostale kao posljedica oproštenih teških grijeha. U čistilištu se naše rane liječe, ožiljci brišu, a naše duše čiste od svake prljavštine Božjom ognjenom ljubavi sve dok se na kraju, oprane prolivenom Krvlju Jaganjčevom, ne zabijele poput snijega i budu spremne ući na vječnu svadbenu gozbu koju nazivamo nebom.17
 
Budući da su ljudskim bićima moguća samo dva konačna odredišta, nebo ili pakao, pitanje čistilišta moramo shvatiti jednostavno kao dio postupka koji neke duše određene za nebo moraju proći. Umreš li u stanju smrtnoga grijeha bez da se pokaješ i dobiješ božansko oproštenje, ići ćeš u pakao. Mada moramo znati da konačan sud o osobi ostaje na Božjem milosrđu i pravdi.10  Umreš li u stanju milosti i prijateljstva s Bogom, ići ćeš u nebo. Možda ćeš prije toga morati biti očišćen od svih preostalih grijeha ili sebičnosti, koliko god neznatni oni bili, koji bi priječili tvoje potpuno sjedinjenje s Bogom, koji je sama svetost, ali to čišćenje – čistilište – samo je privremen uvod u tvoje primanje vječne nagrade koju si zaslužio.
 
Čistilište možemo izbjeći u potpunosti ili da se barem u njemu ne moramo dugo zadržati budemo li Gospodinu prikazivali naše svakodnevne kušnje i trpljenja. Ta nas trpljenja sama po sebi čiste, prikažemo li ih Bogu srcem skrušenim i punim ljubavi. Na taj će način naše trpljenje biti očišćeno i uzdignuto. Postat će sudjelovanje u otkupljujućem trpljenju Isusa Krista (usp. Kol 1,24).
 
8. “Činiti zadovoljštinu nema nikakvog teološkog opravdanja.”
 
Razmislite o sljedećoj usporedbi. Zamislimo da ste pronašli način kako ukrasti vrlo skupi, najnoviji televizor “velikoga ekrana” iz vama obližnje trgovine, a da pritom ne budete uhvaćeni. Ukrali ste televizor, donijeli ga kući i odmah počeli osjećati grižnju savjesti zbog upravo počinjenoga zločina. Ovo je jednako grješniku kojega muči savjest, podbadajući ga da se pokaje.
 
Nakon toga osjećate se toliko loše zbog onoga što ste počinili da se vraćate u trgovinu, pronalazite njezina vlasnika i priznajete mu da ste ukrali televizor (ovo je jednako grješniku koji je napravio dobar čin kajanja).
 
Vlasnik trgovine se na trenutak zamisli, a onda reče: “Znaš što ćemo učiniti? Po zakonu si kriv, budući da si počinio kazneno djelo. Bez obzira na činjenicu što stojiš preda mnom i što si mi priznao što si učinio, mogao bih pozvati policiju da te uhiti. Sudilo bi ti se na sudu i bio bi osuđen na dugu i neugodnu zatvorsku kaznu zbog krađe koju si počinio. U svojem bi dosjeu doživotno imao jedno kazneno djelo. Ne bi se mogao zaposliti gdje želiš i tvoj bi život bio uništen kao posljedica ove krađe” (ovo odgovara Božjoj pravednoj kazni koju je grješnik zaslužio i kojom bi ga Bog mogao kazniti).
 
Vlasnik se zatim nasmiješi. “Ali, budući da si priznao svoj zločin, ne ću pozvati policiju. Ne ću te dati uhititi ni suditi. Ne ćeš ići u zatvor. Prema ovome ću se odnositi kao da se nikad nije ni dogodilo.”
 
Samo što ne padneš u nesvijest od olakšanja. Zaista ne zaslužuješ ovaj oprost, ali svejedno si oduševljen. Pustit će te bez da platiš ikakvu kaznu. Ali te onda, dok se zahvalno rukuješ s vlasnikom i spremaš se otići iz njegove trgovine, on potapše po ramenu i doda: “Sad očekujem da mi danas vratiš natrag televizor.”
 
Drugim riječima, postoji jedan preduvjet da bi se stvari ovako odvile. Moraš učiniti zadovoljštinu – nadoknaditi ukradeni predmet. Očito je da si, iako si izbjegao zakonsku kaznu koju zaslužuje tvoj prekršaj, i dalje dužan vratiti ukradeni televizor u trgovinu. A ako si ga u međuvremenu oštetio ili prodao, i dalje si dužan, budući da je to pitanje pravednosti, platiti iznos jednak vrijednosti otuđenoga televizora. Ne napraviš li to, time poništavaš dobrotu koju ti je iskazao vlasnik trgovine.
 
Čistilište je, dakle, ono gdje netko tko umre u stanju milosti odlazi kako bi dao nadoknadu za vremenite posljedice koje imaju njegovi grijesi koji su mu oprošteni.
 
9. “Za spas duša u čistilištu Crkva traži paljenje svijeća i milodare.”
 
Ono što Crkva predlaže i traži jesu naše molitve i djela pokore. Obično čitanje odlomaka poput 2 Kor 4,10; Fil 3,10 i Kol 1,24 otkriva da naša trpljenja (tj. naša djela pokore) mogu koristiti drugima:18
 
…uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. (2 Kor 4,10)
 
…da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. (Fil 3,10–11)
 
Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo, za Crkvu. (Kol 1,24)
 
Obratite pozornost da sveti Pavao izričito objavljuje vrijednost toga što on “trpi za nas”. Pokore onih koji su sjedinjeni s Kristom i koji dijele “zajedništvo u patnjama njegovim, ne bi li kako, suobličeni smrti njegovoj” imali stvarnu vrijednost i zaslugu19 u Božjim očima i da ih se može primijeniti na dobrobit drugima.
 
Pa ipak, neki protestanti zamagljuju jasno značenje ovih odlomaka i unose zbrku s obzirom na dvije različite vrste trpljenja: prvo, na Kristovu jedinstvenu i neizrecivu žrtvu, dovršenu njegovim zaslugama i ispaštanjem i za nas stečenu po njegovoj muci i smrti; drugo, na naša vlastita ljudska trpljenja koja, kad se sjedine s Kristovim, mogu imati pravu zaslugu i koristiti drugima.
 
Nesretna zabluda u koju upadaju mnogi protestanti proizlazi iz pretpostavke da se u gore spomenutim odlomcima raspravlja samo o beskrajno dragocjenoj Kristovoj žrtvi kojom je zadovoljio Bogu za naše grijehe. Kristova žrtva na križu potpuno je različita od bilo koje žrtve koju mi možemo napraviti za Gospodina (usp. Rim 12,1; Fil 2,17; 4,18; Heb 13,15). Pa ipak, kršćani mogu imati udioništvo u Gospodinovim patnjama, uvijek na zavisan način, na korist drugih članova Tijela Kristova (usp. 1 Kor 12,12–26), uključujući i one koji se nalaze u čistilištu.
 
Kao što nas podsjeća sveti Pavao:
 
Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša. Bili mi nevoljama pritisnuti, za vašu je to utjehu i spasenje; bili utješeni, za vašu je utjehu – djelotvornu: da strpljivo podnesete iste patnje koje i mi podnosimo. I tako je stamena nada naša o vama jer znamo: kao što ste zajedničari patnja tako ste i utjehe. (2 Kor 1,5–7)
 
 10. “Ako se i u čistilištu trpi, onda Bog nije ni velik ni milosrdan.”
 
Trpljenje može biti dobro za nas. Biblija objašnjava ovo proturječje – da nam Bog, s vremena na vrijeme, šalje trpljenje kako bi nam pomogao:
 
Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:
 
Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.
 
Poradi vašeg odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca. Zatim, tjelesne smo oce imali odgojiteljima i poštovali ih. Pa nećemo li se kudikamo više podlagati Ocu duhova te živjeti? Oni su nas doista nešto malo dana stegom odgajali kako se njima činilo, a On – nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti.
 
Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava. (Heb 12,5–12)
 
Jednom kad pristupimo toj konačnoj dionici našega suda i naše vječne nagrade, srest ćemo se licem u lice s ognjenom ljubavi Trojedinoga Boga. Svatko će od nas jednoga dana morati Kristu, našemu Sucu, položiti račun vlastita života. U Svetome pismu piše: “Kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, u ognju žarkome” (2 Sol 1,7–8).
 

(Ostale članke o čistilištu VIDI OVDJE!)


https://www.bitno.net/vjera/10-najcescih-zabluda-o-cistilistu/

Sv. Terezija Avilska umrla je u noći s 4. na 15. listopada 1582. – ne, nismo pogrešno napisali!
 
 

Na današnji dan spominjemo se sv. Terezije Avilske, koja je umrla u noći s 4. na 15. listopada 1582. godine. Da, dobro ste pročitali! Upravo je na dan njezine smrti, odlukom pape Grgura XIII. izvršen prijelaz s julijanskog na gregorijanski kalendar, te su radi nadoknade zaostatka nastalog zbog netočnosti julijanskog kalendara izbačeni dani od 5. do 14. listopada.

https://www.bitno.net/academicus/znanost/sv-terezija-avilska-umrla-je-u-noci-s-4-na-15-listopada-1582-ne-nismo-pogresno-napisali/

Naše poslanje mora postati dio nas kao središte našeg života!

Vjernikovo poslanje koje mu je darovano od Boga jest naviještanje radosne vijesti.  Onaj koji je povjerovao on svjedoči jer se osvjedočio osobno u veliku Božju prisutnost.
 
 
Bez ovog ne možemo doista razumjeti današnja čitanja koja nam se stavljaju kao poticaj na oživljenje vjere koja svjedoči. Toliko se puta nađemo u situacijama kad nam se teško prekrstiti za stolom ili pak javno iskazati svoju vjeru. Naviknuti da to moramo raditi u nekoj svojoj privatnosti oblikovala nas je da smo postali vjerski privatnici sa privatnom praksom. I dok drugi nasilno marširaju i propagiraju svoje ideje mi se bojimo javno izraziti svoje stavove radi javne osude ili pak čudnih pogleda. Danas je najočitije vrijeme da nije lako biti kršćanin. Upravo razni skandali koji potresaju mistično tijelo Kristovo postaju zapreka svjedočenja vjere jer odmah dobiješ porugu, etiketu i bivaš ušutkan.
 
Nema pogodnih vremena za svjedočenje evanđelja. To što smo svi mi nagrdili lice crkve ne znači da se trebamo sramiti Krista, već se trebamo sramiti svoje spremnosti što smo mi kadri učiniti pod krinkom vjere i u ime vjere.  Zato je ovo vrijeme milosno da se ono što je zlo otkrije i da se uništi snagom Krista da nitko tko je ušao u zajednicu vjernih da bi se sakrio od svoga zlodjela bude otvoreno pred svima prokazan. Tko nas može odijeliti od Krista doli naše vlastito srce ogrezlo u grijehu i zlu. Moć i imanje otuđiva od Boga. Materijalna sigurnosti koja je lažna koštala je svakoga tko se u nju uzdao radi osobne sreće i radosti. Napuštanje molitve i posta oslabilo je snagu milosti Božje. Danas je lako sve napustiti jer više ništa nije vrijedno, jer čovjek određuje i procjenjuje vrednote. Oslonjeni na nestabilne ljudske vrednote  postajemo neosjetljivi na stvarnost oko sebe. Sa osjećajem moći čovjek se počinje doživljavati kao božanstvo.  A tada prikraja po svojoj želji svijet oko sebe. Da se ne bi zavaravali Božje djelovanje nije zatvoreno. Ono nije podložno osobama, ni zajednicama. Kada zakaže osobno svjedočenje vjernika ili svjedočenje zajednice vjernika Bog može djelovati i izvan ograda koje su postavljene od istih. Njima svima za svjedočanstvo.
 
Poslanje mora postati dio nas kao središte našeg života. Premda je olako shvaćen naš životni habitus mora nam postati jasno da nema privatnog Boga. Privatni Bog ne postoji. Doista bi se trebalo i upitati kako se mogu nazivati vjernikom a psujem njegovo sveto ime? Kako se mogu nazivati vjernikom a ne idem na nedjeljnu misu? Kako se mogu nazivati vjernikom a podržavam abortus i eutanaziju? Kako se mogu nazivati vjernikom a činim zlo, ubijam riječima, ponižavam, kradem i obmanjujem? Kako se mogu nazivati vjernikom a donosim zakone protivne čovjeku i evanđelju? Sve je to nukleus sablazni Crkve. Ovo je samo svima nama znak da smo svi potrebni korjenitog obraćenja i da bez njega nema života niti budućnosti. Od vjernika se traži svjedočanstvo, bez tog nema ništa. „Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.“ Svi izazivamo sablazan napuštanjem svjedočenja vjere jer tada radimo sve po svom. Bog će oprostiti. To nam je svima najdraže izgovoriti. Ne znam hoće li nam oprostiti jer u nama nema ni iskrenog pokajanja, ni oproštenja. A kako činimo tako će nam biti.
 
Otvorimo svoja srca za promjenu života i svih dosadašnjih naših loših i zlih navika. Vjera donosi plodove mira, radosti i blaženstva. Da bi vjernik bio nositelj radosne vijesti sam treba nositi radost u sebi kao plod iste. Onaj koji vjeruje on nije namrgođen, ni bijesan, ni žalostan jer njegova radosti proizlazi iz Krista. Zaustavimo se na tren pred sobnom i odaberimo biti radosni navjestitelji Božje ljubavi otvoreni za svakoga i neka radost naša nikada ne prestane.
 
Don Damir Bistrić

Prepusti Gospodinu putove svoje, On najbolje zna kamo treba poć
 
 
Prepusti Gospodinu putove svoje, On najbolje zna kamo treba poći.
 
Prepusti Gospodinu bitke svoje, On najbolje zna koje treba ostaviti, a koje dobiti.
 
Prepusti Gospodinu svoje priče, On će za njih napisati najljepši i najbolji kraj.
 
Prepusti Gospodinu svoje snove, On će od njih napraviti inspiraciju za druge.
 
Prepusti Gospodinu svoj glas, On će učiniti da glas tvoj odjekne širom zemlje.
 
Prepusti Gospodinu svoje sumnje, On će ih izvesti na tvoje i opće dobro.
 
Prepusti Gospodinu svoje boli, samo u Njemu one će pronaći svoj smisao.
 
Prepusti Gospodinu svoja razočarenja, ona će jednog dana imati sretan kraj.
 
Prepusti Gospodinu svoje vrijeme, samo u Njemu ono će pronaći svoje ispunjenje.
 
Prepusti Gospodinu svoj život, od Njega si ga i dobio, On će učiniti za njega najbolje
 

 Mario Žuvela

ŽIVOTNA PRIČA

Uzalud potrošen život

Poučna duhovna priča našeg p. Petra Nodila

Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude na splavi preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, nekakav samosvjesni i ponosni čovjek, i stupi na splav. “Na drugu obalu, molim”, reče splavaru.
 
Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara: “Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti na splavi plovljaše?”
Splavar ga pogleda s izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan. Tada reče prijateljski: “Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.“
 
“He, he”, ponosno će učitelj, “zar nisi nikada učio jezika u školi?”
 
“Nisam“, jednostavno odgovori splavar.
 
“Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može”, reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.
 
Splavar je šutio.
 
Ali ne prođe dugo i diže se jak vjetar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla.
 
Nato se splavar nagnu k profesoru:
 
“Plivaše ti znaše?” upita vragolasto.
 
“Ne, ne znam plivati”, začuđeno će profesor.
 
“E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”

Skrivena i najbolnija rana padre Pija
 
Samo rijetki svetci nosili su na svome tijelu Kristove rane, sudjelujući tako u Njegovoj muci. Padre Pio bio je jedan od njih. Sva su njegova subraća to znala, ali samo su osobe od najvećeg povjerenja znali za skrivenu ranu na ramenu.
 
Svetac je svoju tajnu ranu otkrio samo jednoj osobi
 
Padre Pio jedan je od nekoliko svetaca koji su na svome tijelu označeni ranama Kristove muke, stigmama. Osim rana od čavala i koplja, Padre Piju je dano da nosi i ranu koju je naš Gospodin zadobio na ramenu. Ranu koju je prouzročilo nošenje križa, a za koju znamo jer ju je Isus otkrio svetome Bernardu.
 
Ranu koju je Padre Pio imao, otkrio je jedan od njegovih prijatelja i subrat, Padre Modestino iz Pietrelcine. Ovaj redovnik bio je iz Pijeve rodne zemlje i pomagao mu je u kućanskim poslovima. Jednoga dana budući svetac rekao je svome subratu kako mu je mijenjanje potkošulje jedna od najbolnijih stvari koju je morao izdržavati. Padre Modestino nije razumio zašto je to tako, ali je pretpostavio da Pio misli na bol koju ljudi osjećaju kada svlače odjeću, a ona se slijepila s ranom. Istinu je shvatio tek nakon Padre Pijove smrti kada je organizirao svećenčko ruho svoga subrata.
 
Skidanje potkošulje za Padre Pija značilo je kidanje odjeće s otvorene rane
 
Padre Modestino je kao zadatak dobio skupiti svu ostavštinu Padre Pija te ju zapečatiti. Na potkošulji je pronašao ogromnu mrlju koja je nastala na desnom ramenu, blizu lopatice. Mrlja je bila velika oko 10 centimetara (nešto slično mrlji na Torinskom platnu). Tada je shvatio da je za Padre Pija skidanje potkošulje značilo deranje odjeće s otvorene rane što mu je prouzrokovalo nesnosu bol.
 
„Odmah sam poglavara informirao o tome što sam pronašao“, prisjetio se Padre Modestino, a poglavar ga je zamolio da napravi sažeti izvještaj. Dodao je: „Otac Pellegrino Funicelli, koji je također mnoge godine pomagao Padre Piju, rekao mi je da je mnogo puta kada je asistirao Padreu pri presvlačenju pamučnih potkošulja svjedočio – ponekad na desnom, a ponekad na lijevom ramenu – kružnim hematomima.“
 
Wojtyla je jedini uživao povjerenje Padre Pija
 
Padre Pio nije pričao o svojoj rani nikome osim budućem papi Ivanu Pavlu II. Ako je tako nešto otkrio samo papi mora za to postojati dobar razlog.
 
Povjesničar Francesco Castello piše o susretu Padre Pija i oca Wojtyle u San Giovanni Rotondu u travnju 1948. godine. Tada je Padre Pio rekao budućem papi o svojoj „najbolnijoj rani“.
 
Ovako sam patio..
 
Padre Modestino je kasnije izvijestio da je Padre Pio, nakon svoje smrti, subratu dao posebno viđenje njegove rane.
 
„Jedne noći prije spavanja, zazvao sam ga u svojoj molitvi: Dragi Padre, ako ste stvarno imali tu ranu, dajte mi znak., pa sam nakon toga zaspao. Ali u 1:05 u noći, iz mirna sna, probudila me iznenadna oštra bol u ramenu. Bilo je kao da je netko uzeo nož i oderao mi meso s lopatice. Da je takva bol potrajala još nekoliko minuta, mislim da bih umro. U jeku svega čuo sam glas koji mi je rekao, Ovako sam patio. Intenzivni miris me okružio i ispunio mi sobicu. Osjetio sam da mi je srce preplavljano ljubavlju za Boga. To je na mene ostavilo čudan dojam: oduzimanje nepodnošljive boli činilo se još teže nego izdržati je. Tijelo se protivilo tome, ali duša je, neobjašnjivo, to željela. Bilo je, u isto vrijeme, vrlo bolno i vrlo slatko. Napokon sam shvaćao!“
 
Prevela AMS
 

Gelsomino Del Guercio – Aleteia.org

Molitva koja je promijenila moj (seksualni) život
piše ŽENA VRSNA
 
 
Sara i njen suprug certificirani su podučavatelji PPO-a (Prirodno planiranje obitelji) te ponekad iznose i preintimne stvari, ali ovog puta bi vam njihova intimna iskustva mogla promijeniti pogled na življenje vaše bračne seksualnosti.
„Pozdrav, muževi i žene. Trebali biste moliti prije bračnog darivanja.“
„Pozdrav, Sara. Ma ti si luda. To je neugodno i čudno.“
„Znam, ali svejedno to činite. Meni je promijenilo (seksualni) život, promijenit će i vaš.“
„U redu, ali… kako?“
„Reći ću vam. Ali pripazite: mogli biste se zacrvenjeti.“
Žudjela sam za duhovnom povezanošću s mužem
Bilo je to četiri mjeseca nakon rođenja bebe broj 2. Moje starije dijete još nije imalo niti dvije godine i bilo mi je poprilično teško jer su oboje bili zakačeni za mene po cijele dane.
Bilo je teško prilagoditi se promjeni od zadovoljavanja potreba jednog djeteta koje je tek prohodalo na zadovoljavanje potreba dvoje malih ljudi. I da, moj muž je i dalje htio bračno sjedinjenje sa mnom s vremena na vrijeme.
Ali ja sam bila umorna od dodira. Iscrpljena. Ispunjavala sam svačije potrebe, jedino nekako vlastite nisam. Zadnja stvar na svijetu koju sam htjela je biti intimna sa svojim suprugom.
Htjela sam moći razmišljati. Moliti. Žudjela sam za duhovnom povezanošću koju su gušile svakojake tjelesne potrebe moje obitelji.
Isus: Moli. Ja: Hmm, ne!
Tako da sam otišla na jedno kratko klanjanje. I tamo sam sjedila žaleći se Bogu kako mi je tijelo iscrpljeno. Kako ne želim biti intimna sa svojim mužem. Kako ga ne želim razočarati. Ali, trebalo mi je nešto… drugačije. Nešto više. Trebala mi je povezanost na drugim razinama.
Isus mi je došapnuo:
Isus: Moli.
Ja: Naravno, pa to radimo svakog dana.
Isus: Ne. MOLI. Večeras. Prije bračnog sjedinjenja.
Ja: Hmmm, NE. Neću baš skočiti iz kreveta usred sjedinjenja i izmoliti krunicu.
Isus: Ne, ne, ništa takvog. Moli ovako…
Isus mi je rekao što moliti. Rekao mi je i kada moliti. Ali mi je svejedno trebalo poprilično vremena da pristanem na to. Prošlo je još dva mjeseca prije nego sam napokon smogla hrabrosti pokrenuti ovu neugodnu temu sa svojim mužem.
Učinimo to
„Željela bih probati nešto novo“ – zvučalo je kao uzbudljiv način za započeti ovu temu.
Moj muž se, Bog ga blagoslovio, pretvorio u uho. I nije mi se, na moje veliko iznenađenje, smijao u lice kao što sam se ja smijala Bogu. Odlučili smo probati s molitvom prije bračnog darivanja. Ali ako stvari postanu previše neugodne, prestat ćemo.
„I kada bi točno onda trebali moliti?“
„Pa, znaš, svejedno je. Možda kad se stvari počnu zahuktavati. Kad znamo da je poljubac više od samo poljupca za laku noć. Kad znamo da je to to. Ali… prije nego je sve gotovo.“
Pala mi je na pamet još jedna dobra ideja. „Kako bi bilo da ti predvodiš molitvu? Možemo je izreći kad god ti odlučiš.“
Istrošila sam svu svoju hrabrost. Ja sam predložila ideju i sada sam predala baklju. Pristao je predvoditi molitvu. [uzdah olakšanja] Samo još jedna stvar…
„Kako bismo točno trebali moliti?“
„To je lako. Bog me nadahnuo kako…“
Ta žestoka molitva
Znate što je molitva zaziva i odgovora? Predvodnik kaže nešto kratko, a onaj koji odgovara … odgovori. Kao ovo:
Z: Gospodin s tobom
O: I s duhom tvojim.
Ili ovo:
Z: Riječ Gospodnja
O: Bogu hvala.
„Da, hajdemo ovako moliti.“
Mužu sam dala njegov dio da zapamti, a ja sam imala svoj pa smo izvježbali par puta. Onda smo napravili pauzu…
…sve do kasnije te večeri.
Izvedba je bila savršena. Nismo trebali prekinuti svoj zagrljaj. Nismo trebali sići s kreveta. Nismo trebali kleknuti.
Samo smo izmolili molitvu kako ide:
Duše Sveti ispuni nas svojom ljubavlju
I podari nam sveto sjedinjenje.
…i nastavili kao i inače.
Bilo je tako jednostavno i lako. Nakon što nam je ušlo u naviku ovako moliti, čak je postalo i ugodan i uobičajen dio naše rutine.
I ova molitva je promijenila sve.
Bračno sjedinjenje (postalo) je mnogo više od seksa
Istina, na početku je bilo malo neugodno, ali kako je ova navika sve više postajala dio našeg života, tako je rasla i Božja milost.
Bračni čin između muža i žene je krajnji izraz njihove ljubavi. To je tjelesni znak saveza između njih. I predivan odraz Božje ljubavi.
Božja ljubav u Svetom Trojstvu je živa i plodonosna. Savršena je u svom darivanju. I toliko je stvarna da postoji kao potpuno druga osoba – Duh Sveti.
Tako da kada izričemo molitvu – „Duše Sveti, ispuni nas svojom ljubavlju“ –  molimo da budemo dionici Božje ljubavi.
Molimo Ga da nam da svoju ljubav. Svoju savršenu, živu ljubav koja se daruje. Tako da bi nam pomogla na taj isti način međusobno se ljubiti i primati ljubav u punini.
Tražimo od Boga da izlije svoju beskrajnu ljubav i ispuni naša prolazna smrtna tijela točno u trenutku kada se u ljubavi predajemo jedno drugome.
Ovo je potpuno nova razina!
I zatim, odgovorom – „I podari nam sveto sjedinjenje“ – tražimo od Boga da nam da ne samo svoju ljubav, već i svoje jedinstvo.
Otac, Sin i Duh Sveti, tri različite osobe, sjedinjene u jednom Božanstvu. Djeluju u savršenom skladu. Jedan su Bog. Jedno Biće. I nikada ne mogu biti rastavljeni.
To je ono što tražimo od Boga kroz naše bračno sjedinjenje. Da nas On sjedini tako da više nismo dvoje, nego jedno. I to ne samo figurativno ili romantično, već stvarno i istinski.
Molimo Ga da nam da sveto sjedinjenje koje je slika Njegovog. Sjedinjenje koje ne možemo sami postići. Sjedinjenje koje doživotno traje, u dobru i zlu, zdravlju i bolesti.
Sjedinjenje koje se ne može rastaviti do kraja života.
Da!
Sve to, zapakirano u brze 4 sekunde „seksi molitve“.
Izazivam te
Ova molitva bila je karika koja mi je nedostajala, duhovna poveznica koja mi je trebala s mužem i s Bogom.
Spoj Božje milosti i nove dimenzije svrhovitosti koju je donijela u naš brak imao je ogroman utjecaj na njega. Počeli smo bračno darivanje doživljavati kao nešto više. Nešto sveto. Nešto što ispunja više od samo naših tjelesnih potreba.
Postala je duhovni čin povezivanja. I to je ono što mi je emocionalno trebalo. Trebala mi je viša razina povezanosti. Trebala sam znati da sam stvorena za više od samog trošenja svoje energije ispunjavajući tjelesne potrebe svoje obitelji. Trebala sam znati da je sve to u neku veću svrhu, da ima dublje značenje.
I ova mala molitvica je napravila tu preobrazbu.
Ako već ne molite prije bračnog darivanja, postavljam pred vas izazov. Razgovarajte sa svojim supružnicima. Upamtite ovu molitvu ili izmislite svoju. Napravite ovaj čin vjere.
Pokušajte.
Ova molitva će promijeniti vaš (seksualni) život.

Sara Estabrooks – To Jesus Sincerely

Prevela: Petra Zelić

(VIDEO, FOTO) ‘Holywin – svetost pobjeđuje’: Pridružite se molitvenom bdjenju diljem domovine


Foto: IKA
Molitveno bdjenje mladih “Holywin – svetost pobjeđuje” uoči svetkovine Svih svetih održat će se u srijedu 31. listopada u večernjim satima diljem domovine i to u 20 gradova. Riječ je o prigodnom molitvenom programu kako bi se mladima približila važnost molitve za pokojne, a odmaknulo ih od trenda proslave “Noći svetaca” ili “Halloweena”, javlja IKA.

Holywin u Zagrebu
Program počinje misom u 18.30 sati u crkvi Srca Isusova u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati koju će predvoditi župnik župe sv. Leopolda Mandića u Dubravi fra Miljenko Vrabec, OFMCap. Slijedi scenski prikaz kojim će se predstaviti život sv. Pija iz Pietrelcine u dvorani Međubiskupijskog sjemeništa. Predstava će biti ponovno izvedena na svetkovinu Svih svetih, 1. studenoga, također u 20 sati u Međubiskupijskom sjemeništu.
Također, u Zaprešiću, u crkvi Sv. Petra apostola, s početkom u 19 sati počinje cjelonoćno euharistijsko klananje.

Holywin u Gospiću
Program će započeti euharistijskim slavljem u 18 sati katedralnoj župi Navještenja BDM. Nakon mise će vjernici, a posebno mladi i ovogodišnji krizmanici, okupit će se u 20 sati u dvorani Biskupijskog Caritasa gdje će gledati dokumentarni film o životu mladog hrvatskog mučenika bl. Miroslava Bulešića. Nakon filma, duhovni program nastavit će se u katedrali euharistijskim klanjanjem koje će predvoditi kancelar i biskupov tajnik vlč. Mišel Grgurić, a pjesmom i molitvama animirati krizmanici predvođeni svojim animatorima.
Holywin u Rijeci
U trsatskom svetištu u Auli pape Ivana Pavla II. u 20 sati počinje zabavno-edukativni program. Nakon programa u Auli, mladi će u crkvi Majke Božje Trsatske imati priliku za ispovijed te sudjelovati u programu slavljenja koji će animirati zajednica Krista Kralja. Svečano euharistijsko slavlje na rasporedu je u 22 sata i predvodit će ga fra Tomislav Šanko, OFM. Nakon mise je euharistijsko klanjanje i agape.


1 od 18
 
 



















Holywin u Bujama
Program pod vodstvom don Vladimira Brizića u istarskom gradu Buje, u crkvi Majke Milosrđa, kreće s ispovijedi u 17.30 sati, potom će biti misa u 18 sati, a euharistijsko klanjanje kreće u 18.45.


Holywin u Puli
Program počinje u 18 sati, a sastoji se od mise, klanjanja, molitve i razmatranja života svetaca.


Holywin u Rovinju
Program počinje u 20 sati u crkvi Sv. Eufemije, a klananje animira zajednica Jošua.


Holywin u Splitu
Bdijenje mladih krenut će u 21 sat u župi sv. Andrije na Sućidru u Splitu koje će uz župnika don Ivana i župnog pomoćnika don Vedrana animirati mladi i župna obiteljska zajednica, a pjesmom pratiti Andrijane i Izidor.
Također, u župi Pomoćnice kršćana na Kmanu prigodni molitveni program kreće u 20 sati, a od 21 sat mladi će sudjelovati u zabavnom programu.


Holywin u Hvaru
Misom u 18 sati počinje prigodni program u katedrali Sv. Stjepana I., pape i mučenika.


Holywin u Karlovcu
Program pod nazivom “Vedrog orla sjaj” počinje u 19 sati, a održat će se u Nacionalnom svetištu sv. Josipa.


Holywin u Sisku
Program počinje u 20 sati u katedralnoj župi Uzvišenja sv. Križa.


Holywin u Kistanju
Program u crkvi Sv. Nikole počinje misom u 18.30 sati, a u sklopu programa u 19.10 sati održat će se prikazivanje filma “Maria Goretti” (2003.), u 22 sati kreće krunica s razmatranjem, a u 22.30 sati bit će održano klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu.


Holywin na Krku
Program pod nazivom “Papa Franjo: Trebamo svece u trapericama i tenisicama” počinje u Punatu u samostanu karmelićanki božanskog Srca Isusova u 20 sati.


Holywin u Malom Lošinju
Program pod nazivom “Tvoje lice tražim” u župi Rođenja Blažene Djevice Marije kreće u 16.30 sati.


Holywin u Novoj Gradiški
Program pod nazivom “Noć svetaca” u crkvi Bezgrešnog začeća BDM kreće misom u 19 sati, a potom će se od 20 sati održati euharistijsko klanjanje.


Holywin u Požegi
Program koji se sastoji od mise, klanjanja i druženja počinje u 20 sati u crkvi sv. Leopolda Mandića.


Holywin u Slavonskom Brodu
Program počinje u 20 sati misom, a nastavlja se klanjanjem od 21 sat u crkvi Gospe Brze Pomoći.


Holywin u Varaždinu
Program pod nazivom “Pokreni se i(li) iznova kreni” kreće u 20.30 sati u crkvi Sv. Ivana Krstitelja.


Holywin u Vođincima
Program s početkom u 19.30 sati kreće u crkvi Kraljice sv. Krunice.


Holywin u Dubrovniku
Program u katedrali počinje u 19 sati, a sastoji se od krunice, slavljenja, mise i klanjanja.


Holywin u Daruvaru
U župi sv. Antuna Padovanskog u Daruvaru nakon mise i pjesme slavljenja bit će prikazan film, uslijedit će kratko druženje, a na kraju bit će mogućnost pokloniti se Isusu u kapeli po rasporedu od po pola sata od 23 do 6 sati.

Kako u ove blagdane dobiti potpuni oprost za pokojne?

Vjernici koji u prvih osam dana u studenome pobožno pohode groblje, te se pomole za vjerne pokojne, dobivaju potpuni oprost koji se namjenjuje za duše u čistilištu.

Zanima me možemo li mi ovdje na zemlji učiniti nešto (kroz molitvu) čime bismo sa sigurnošću znali da će duše iz čistilišta doći k Bogu?
BVB! Ana



Poštovana Ana,
Crkva poziva na redovitu molitvu za duše u čistilištu. Apsolutno svaka iskrena molitva za njih ublažava njihove patnje. Crkva snagom vlasti vezivanja i odrješivanja što ju je dobila od Krista može po nadahnuću Duha Svetoga dati priliku za potpuni oprost od vremenitih kazni, kako naših tako i preminulih na putu čišćenja.


Vjernici koji u prvih osam dana u studenome pobožno pohode groblje, te se pomole za vjerne pokojne, dobivaju potpuni oprost koji se namjenjuje za duše u čistilištu.
Po odredbi našeg nadbiskupa na svetkovinu Svih svetih, na Dušni dan i u nedjelju poslije Dušnog dana mogu vjernici i u svim crkvama dobiti potpuni oprost koji se također može namijeniti samo za pokojne. Taj se oprost dobiva od podneva 31. listopada do ponoći 2. studenoga, te od podneva sljedeće subote do ponoći sljedeće nedjelje*
Uvjeti za dobivanje potpunog oprosta:

1. potrebno je pohoditi groblje ili crkvu u kojoj treba izmoliti Oče naš i Vjerovanje,
   
2. primiti svetu pričest (po potrebi se ispovjediti),
   
3. moliti za pokojne,
   
4. izmoliti molitvu na nakanu Svetog Oca.
   

Katekizam Katoličke Crkve o oprostu govori sljedeće:

DOBITI BOŽJI OPROST PO CRKVI
1478 Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.[77]
1479 Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe.
1498 Oprostima vjernici mogu dobiti za sebe, kao i za duše u čistilištu, otpuštenje vremenitih kazni koje su posljedice grijeha.

Crkva je pozvana na savršenu ljubav. Krist je rekao:
“Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5, 48)
Božji blagoslov!
don Damir

Ključ svetosti
 
Govoriti o svetosti i svetome nije lako. Iz svoga iskustva i postojećeg osobnog znanja, znam da postoje svete osobe, ali i sveta mjesta. Kada je u pitanju čovjek, onda je svetost u ostvarenju višeg stupnja duhovnih i moralnih načela.
 
 
U starogrčkoj religiji pojam svetosti se pridjevao samo božanstvu, nikako ljudima. Starozavjetna predaja svetost pridjeva prorocima koji su bili moralno – duhovna veličina u narodu. U Novom zavjetu se pojam svetosti pridjeva prvenstveno Isusu Kristu. U Nicejsko – carigradskom vjerovanju svetost je jedna od četiri obilježja Crkve ( jedna, sveta, katolička i apostolska). U prvoj kršćanskoj zajednici atribut svetost se pridavao Blaženoj Djevici Mariji i apostolima. A kroz prva tri stoljeća kršćanstva, u razdoblju progona vjernika, kršćana, duhovnim uzorom kršćanskim zajednicama postaju mučenici. U kasnijim razdobljima crkvene povijesti sveci su bili monasi, biskupi  i  pape. Reformacija i protestanti su odbacili štovanje svetaca. Ali ostao je ideal duboke vjere i duhovnog prosvjetljenja kojeg oni zovu novim rođenjem. U Vjerovanju ispovijedamo da je Crkva (jedna, sveta, katolička i apostolska). Ta četiri obilježja Crkve su čvrsta predaja i podloga za vjernički život.
 
Drugi Vatikanski koncil nas je poučio da je Crkva istovremeno sveta i grešna. Oznaka svetosti i grešnosti se odnosi na cjelokupnu zajednicu vjernika, koja se proteže na sve laike i na hijerarhiju Crkve. I samo tako preko svetosti i grešnosti treba gledati na Crkvu. U njoj je prisutan snažan božanski element, energija Duha Svetoga, ali je Crkva istovremeno grešna, jer smo kao ljudi, kao stvorena bića nesavršeni i grešni. Da bi netko dobio titul sveca, ili mučenika u naše vrijeme potrebna je kanonizacija, proglašenje pojedinca svetim. To se obično čini nakon „ detaljne analize“ svetačkog života pojedinca. Crkva nas uči da postoji mnoštvo svetaca u povijesti Crkve koji nisu kanonizirani, službeno proglašeni svetima, a ipak su sveti. Svetkovinu općinstva svetih liturgijski slavimo svake godine prvog studenog. Za mene osobno, najbolji ključ koji u cjelini otvara pojam svetosti i sržnu poruku najbolje je opisao Rupert Mayer: „Nitko ne može reći: Svetost, to je previsoko za mene. Za svetost nisu potrebna nikakva uočljiva vjernička djela, nikakvi određeni odnosi, niti na smrt ozbiljno lice. Bog u srcu i Bog pred očima – u toj riječi je ključ svetosti.“
 
Mislim da je sve rečeno sa rečenicom: „Bog u srcu i Bog pred očima.“ Ako kroz tu misao promatramo Crkvu kroz povijest, naići ćemo na vrlo bogata duhovna razdoblja Crkve, kada je Bog bio duboko u srcima vjernika i pred njihovim očima. Bilo je to razdoblje renesanse, razdoblje osnivanja redovničkih zajednica: siromaško – propovjedničkog usmjerenja (sveti Franjo Asiški, sveti Dominik i drugi. ) Kada nas passtoralno – evangelizacijski poučavaju da je Crkva sveta i grešna, onda nam žele reći da Crkva u sebi ima božansku stvarnost: sakramente kao vidljive znakove Božje prisutnosti na zemlji. Ali isto tako nam žele kazati da je Crkva kao zajednica vjernika, bez izuzetaka grešna po svim svojim članovima. Zato oni koji Crkvu promatraju iznutra, ali i oni koji je prate izvana, moraju biti toga svjesni. Članovi Crkve, na bilo kojem kontinentu, u bilo kojoj krajevnoj, domovinskoj Crkvi su grešni udovi jednog Otajstvenog tijela kojeg zovemo Crkva. Iz te grešnosti Crkve ne smijemo i nikako isključiti klerike, sve one koji su dio crkvene hijerarhije. Svakako da ne valja generalizirati i „natezati uže“ pa reći Crkva je samo sveta, ili Crkva je u kompletu grešna po svećenicima grešnicima i biskupima koji to toleriraju.
 
Generalizacija je uvijek pogubna za pojedinca, ali isto tako i za zajednicu vjerujućih. Najbolje i najrealnije se promatra Crkva po ključu Ruperta Mayera: „Bog u srcu i Bog pred očima“. Svaki pojedinac, pogotovo oni koji o Crkvi pišu, trebali bi imati na umu tu činjenicu. Jer postoji uvijek opasnost da čupajući kukolj, počupamo i pšenicu. Ne bježimo od činjenice da u Crkvi ima kukolja, ali niti od činjenice da u svakom razdolju crkvenog života postoje ljudi kojima je „Bog u srcu i pred očima“. Možemo li izabrati neko razdoblje Crkve kao zajednice da u njoj nije bilo kukolja? Možemo li izabrati neko povijesno vrijeme, da u Crkvi nije bilo ljudi koji su nosili Boga u srcu i pred očima? Uzmimo za primjer 20. stoljeće. Stoljeće dva svjetska rata. Stoljeće dviju zloglasnih i opako borbenih ideologija: fašizma i komunizma. Nemojmo se zavaravati! Članovi jedne i druge ideologije bili su katolici, protestanti i pripadnici vjera kojima je glava Krist Gospodin. Pripadnost Katoličkoj Crkvi ili protestantima nije bila po volji ni jednoj, ni drugoj ideologiji. Jedni su umjesto Boga stvorili „Ubermenscha“, Nadčovjeka, a drugi su „čovjeka smatrali Bogom“ stvarajući kult ličnosti svojim komunističkim vođama. Crkva je nadživjela obadvije bezbožne ideologije. Po kome? Po onima kojima je „Bog bio u srcu i pred očima“. Ako protegnemo pojam svetosti na opće svećeništvo, na cijelu Crkvu, onda je svetost Crkve postojala i postoji dan danas. „ Ni vrata paklena, neće je nadvladati.“ Zašto? Zato što „često pritisnuto još više skače“.
 
Sjetimo se Maximilijana Kolbea. U koncentracijskom logoru, on kao samac, svojevoljno se javlja za smrt u plinskoj komori umjesto muškarca sa dvoje djece. On je ostavio duboki trag svetosti u totalitarnom sustavu. Prisjetimo se koliko je stradalo samostana, manastira i crkava za vrijeme oktobarske revolucije u Rusiji. Nisu stradale samo crkvene zgrade i pravoslavni posjedi, nego stradali su i pravoslavni klerici. Bili su decenijama u ilegali, djelovali kao ruska pravoslavna crkva u ilegali. Zar treba još dokaza da je Katolička crkva ili Rusko – pravoslavna Crkva u sebi, u svome srcu i pred očima imala Boga. Mislim da ne treba više dokaza da tko u srcu nosi Boga i da mu je on pred očima Bog ima budućnost. Možda turobnu, patničku, progonjenu, ali usprkos svemu na duže vrijeme perspektivnu. U tome, u tim hrabrim gestama i mučenicima jednog ili drugog sustava vidljiva je protegnuta svetost na cjelokupne zajednice vjernika. Pojam svetosti i svetoga se ne proteže samo na ljude, nego i na zemlju, na određena hodočasnička mjesta. Tako imamo pojam „ Sveta Zemlja“, „Sveti grad“ . Osim toga postoji: sveto suđe, sveto ruho, posvećeni kipovi. Iako je pojam svet, svetost rijetko u upotrebi izvan sakralnog prostora, ona postoji. Svetost se ne da sakriti, ona je vidljiva. Pa prema toj lijepoj rečenici Ruperta Mayera: „Bog u srcu i Bog pred očima“ mnogi naši roditelji i preci su bili nekanonizirani sveci. Živjeli su sa Bogom u srcu i gledali u budućnost božanskom logikom. Neka nam ta stvarnost i realnost svetosti ostane prezentna tijekom našeg zemaljskog života. Zato nosi Boga u sebi. Prepoznaj ga svojim očima u zakonima prirode, u ljudima i događajima. Tada ćeš biti zadovoljan i miran u sebi usprkos svemu. „ Neka te blagoslovi Bog, neka te čuva i mir svoj neka ti donese.“
 

Piše: Vlč. Vladimir Trkmić