Events
Publications
Latest imagesKatolicizam...
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 19 of 31
Page 19 of 31 • 
1 ... 11 ... 18, 19, 20 ... 25 ... 31
Re: Katolicizam...
by Guest 4/11/2018, 08:37
Ključ svetosti
Govoriti o svetosti i svetome nije lako. Iz svoga iskustva i postojećeg osobnog znanja, znam da postoje svete osobe, ali i sveta mjesta. Kada je u pitanju čovjek, onda je svetost u ostvarenju višeg stupnja duhovnih i moralnih načela.
U starogrčkoj religiji pojam svetosti se pridjevao samo božanstvu, nikako ljudima. Starozavjetna predaja svetost pridjeva prorocima koji su bili moralno – duhovna veličina u narodu. U Novom zavjetu se pojam svetosti pridjeva prvenstveno Isusu Kristu. U Nicejsko – carigradskom vjerovanju svetost je jedna od četiri obilježja Crkve ( jedna, sveta, katolička i apostolska). U prvoj kršćanskoj zajednici atribut svetost se pridavao Blaženoj Djevici Mariji i apostolima. A kroz prva tri stoljeća kršćanstva, u razdoblju progona vjernika, kršćana, duhovnim uzorom kršćanskim zajednicama postaju mučenici. U kasnijim razdobljima crkvene povijesti sveci su bili monasi, biskupi i pape. Reformacija i protestanti su odbacili štovanje svetaca. Ali ostao je ideal duboke vjere i duhovnog prosvjetljenja kojeg oni zovu novim rođenjem. U Vjerovanju ispovijedamo da je Crkva (jedna, sveta, katolička i apostolska). Ta četiri obilježja Crkve su čvrsta predaja i podloga za vjernički život.
Drugi Vatikanski koncil nas je poučio da je Crkva istovremeno sveta i grešna. Oznaka svetosti i grešnosti se odnosi na cjelokupnu zajednicu vjernika, koja se proteže na sve laike i na hijerarhiju Crkve. I samo tako preko svetosti i grešnosti treba gledati na Crkvu. U njoj je prisutan snažan božanski element, energija Duha Svetoga, ali je Crkva istovremeno grešna, jer smo kao ljudi, kao stvorena bića nesavršeni i grešni. Da bi netko dobio titul sveca, ili mučenika u naše vrijeme potrebna je kanonizacija, proglašenje pojedinca svetim. To se obično čini nakon „ detaljne analize“ svetačkog života pojedinca. Crkva nas uči da postoji mnoštvo svetaca u povijesti Crkve koji nisu kanonizirani, službeno proglašeni svetima, a ipak su sveti. Svetkovinu općinstva svetih liturgijski slavimo svake godine prvog studenog. Za mene osobno, najbolji ključ koji u cjelini otvara pojam svetosti i sržnu poruku najbolje je opisao Rupert Mayer: „Nitko ne može reći: Svetost, to je previsoko za mene. Za svetost nisu potrebna nikakva uočljiva vjernička djela, nikakvi određeni odnosi, niti na smrt ozbiljno lice. Bog u srcu i Bog pred očima – u toj riječi je ključ svetosti.“
Mislim da je sve rečeno sa rečenicom: „Bog u srcu i Bog pred očima.“ Ako kroz tu misao promatramo Crkvu kroz povijest, naići ćemo na vrlo bogata duhovna razdoblja Crkve, kada je Bog bio duboko u srcima vjernika i pred njihovim očima. Bilo je to razdoblje renesanse, razdoblje osnivanja redovničkih zajednica: siromaško – propovjedničkog usmjerenja (sveti Franjo Asiški, sveti Dominik i drugi. ) Kada nas passtoralno – evangelizacijski poučavaju da je Crkva sveta i grešna, onda nam žele reći da Crkva u sebi ima božansku stvarnost: sakramente kao vidljive znakove Božje prisutnosti na zemlji. Ali isto tako nam žele kazati da je Crkva kao zajednica vjernika, bez izuzetaka grešna po svim svojim članovima. Zato oni koji Crkvu promatraju iznutra, ali i oni koji je prate izvana, moraju biti toga svjesni. Članovi Crkve, na bilo kojem kontinentu, u bilo kojoj krajevnoj, domovinskoj Crkvi su grešni udovi jednog Otajstvenog tijela kojeg zovemo Crkva. Iz te grešnosti Crkve ne smijemo i nikako isključiti klerike, sve one koji su dio crkvene hijerarhije. Svakako da ne valja generalizirati i „natezati uže“ pa reći Crkva je samo sveta, ili Crkva je u kompletu grešna po svećenicima grešnicima i biskupima koji to toleriraju.
Generalizacija je uvijek pogubna za pojedinca, ali isto tako i za zajednicu vjerujućih. Najbolje i najrealnije se promatra Crkva po ključu Ruperta Mayera: „Bog u srcu i Bog pred očima“. Svaki pojedinac, pogotovo oni koji o Crkvi pišu, trebali bi imati na umu tu činjenicu. Jer postoji uvijek opasnost da čupajući kukolj, počupamo i pšenicu. Ne bježimo od činjenice da u Crkvi ima kukolja, ali niti od činjenice da u svakom razdolju crkvenog života postoje ljudi kojima je „Bog u srcu i pred očima“. Možemo li izabrati neko razdoblje Crkve kao zajednice da u njoj nije bilo kukolja? Možemo li izabrati neko povijesno vrijeme, da u Crkvi nije bilo ljudi koji su nosili Boga u srcu i pred očima? Uzmimo za primjer 20. stoljeće. Stoljeće dva svjetska rata. Stoljeće dviju zloglasnih i opako borbenih ideologija: fašizma i komunizma. Nemojmo se zavaravati! Članovi jedne i druge ideologije bili su katolici, protestanti i pripadnici vjera kojima je glava Krist Gospodin. Pripadnost Katoličkoj Crkvi ili protestantima nije bila po volji ni jednoj, ni drugoj ideologiji. Jedni su umjesto Boga stvorili „Ubermenscha“, Nadčovjeka, a drugi su „čovjeka smatrali Bogom“ stvarajući kult ličnosti svojim komunističkim vođama. Crkva je nadživjela obadvije bezbožne ideologije. Po kome? Po onima kojima je „Bog bio u srcu i pred očima“. Ako protegnemo pojam svetosti na opće svećeništvo, na cijelu Crkvu, onda je svetost Crkve postojala i postoji dan danas. „ Ni vrata paklena, neće je nadvladati.“ Zašto? Zato što „često pritisnuto još više skače“.
Sjetimo se Maximilijana Kolbea. U koncentracijskom logoru, on kao samac, svojevoljno se javlja za smrt u plinskoj komori umjesto muškarca sa dvoje djece. On je ostavio duboki trag svetosti u totalitarnom sustavu. Prisjetimo se koliko je stradalo samostana, manastira i crkava za vrijeme oktobarske revolucije u Rusiji. Nisu stradale samo crkvene zgrade i pravoslavni posjedi, nego stradali su i pravoslavni klerici. Bili su decenijama u ilegali, djelovali kao ruska pravoslavna crkva u ilegali. Zar treba još dokaza da je Katolička crkva ili Rusko – pravoslavna Crkva u sebi, u svome srcu i pred očima imala Boga. Mislim da ne treba više dokaza da tko u srcu nosi Boga i da mu je on pred očima Bog ima budućnost. Možda turobnu, patničku, progonjenu, ali usprkos svemu na duže vrijeme perspektivnu. U tome, u tim hrabrim gestama i mučenicima jednog ili drugog sustava vidljiva je protegnuta svetost na cjelokupne zajednice vjernika. Pojam svetosti i svetoga se ne proteže samo na ljude, nego i na zemlju, na određena hodočasnička mjesta. Tako imamo pojam „ Sveta Zemlja“, „Sveti grad“ . Osim toga postoji: sveto suđe, sveto ruho, posvećeni kipovi. Iako je pojam svet, svetost rijetko u upotrebi izvan sakralnog prostora, ona postoji. Svetost se ne da sakriti, ona je vidljiva. Pa prema toj lijepoj rečenici Ruperta Mayera: „Bog u srcu i Bog pred očima“ mnogi naši roditelji i preci su bili nekanonizirani sveci. Živjeli su sa Bogom u srcu i gledali u budućnost božanskom logikom. Neka nam ta stvarnost i realnost svetosti ostane prezentna tijekom našeg zemaljskog života. Zato nosi Boga u sebi. Prepoznaj ga svojim očima u zakonima prirode, u ljudima i događajima. Tada ćeš biti zadovoljan i miran u sebi usprkos svemu. „ Neka te blagoslovi Bog, neka te čuva i mir svoj neka ti donese.“
Piše: Vlč. Vladimir Trkmić
Govoriti o svetosti i svetome nije lako. Iz svoga iskustva i postojećeg osobnog znanja, znam da postoje svete osobe, ali i sveta mjesta. Kada je u pitanju čovjek, onda je svetost u ostvarenju višeg stupnja duhovnih i moralnih načela.
U starogrčkoj religiji pojam svetosti se pridjevao samo božanstvu, nikako ljudima. Starozavjetna predaja svetost pridjeva prorocima koji su bili moralno – duhovna veličina u narodu. U Novom zavjetu se pojam svetosti pridjeva prvenstveno Isusu Kristu. U Nicejsko – carigradskom vjerovanju svetost je jedna od četiri obilježja Crkve ( jedna, sveta, katolička i apostolska). U prvoj kršćanskoj zajednici atribut svetost se pridavao Blaženoj Djevici Mariji i apostolima. A kroz prva tri stoljeća kršćanstva, u razdoblju progona vjernika, kršćana, duhovnim uzorom kršćanskim zajednicama postaju mučenici. U kasnijim razdobljima crkvene povijesti sveci su bili monasi, biskupi i pape. Reformacija i protestanti su odbacili štovanje svetaca. Ali ostao je ideal duboke vjere i duhovnog prosvjetljenja kojeg oni zovu novim rođenjem. U Vjerovanju ispovijedamo da je Crkva (jedna, sveta, katolička i apostolska). Ta četiri obilježja Crkve su čvrsta predaja i podloga za vjernički život.
Drugi Vatikanski koncil nas je poučio da je Crkva istovremeno sveta i grešna. Oznaka svetosti i grešnosti se odnosi na cjelokupnu zajednicu vjernika, koja se proteže na sve laike i na hijerarhiju Crkve. I samo tako preko svetosti i grešnosti treba gledati na Crkvu. U njoj je prisutan snažan božanski element, energija Duha Svetoga, ali je Crkva istovremeno grešna, jer smo kao ljudi, kao stvorena bića nesavršeni i grešni. Da bi netko dobio titul sveca, ili mučenika u naše vrijeme potrebna je kanonizacija, proglašenje pojedinca svetim. To se obično čini nakon „ detaljne analize“ svetačkog života pojedinca. Crkva nas uči da postoji mnoštvo svetaca u povijesti Crkve koji nisu kanonizirani, službeno proglašeni svetima, a ipak su sveti. Svetkovinu općinstva svetih liturgijski slavimo svake godine prvog studenog. Za mene osobno, najbolji ključ koji u cjelini otvara pojam svetosti i sržnu poruku najbolje je opisao Rupert Mayer: „Nitko ne može reći: Svetost, to je previsoko za mene. Za svetost nisu potrebna nikakva uočljiva vjernička djela, nikakvi određeni odnosi, niti na smrt ozbiljno lice. Bog u srcu i Bog pred očima – u toj riječi je ključ svetosti.“
Mislim da je sve rečeno sa rečenicom: „Bog u srcu i Bog pred očima.“ Ako kroz tu misao promatramo Crkvu kroz povijest, naići ćemo na vrlo bogata duhovna razdoblja Crkve, kada je Bog bio duboko u srcima vjernika i pred njihovim očima. Bilo je to razdoblje renesanse, razdoblje osnivanja redovničkih zajednica: siromaško – propovjedničkog usmjerenja (sveti Franjo Asiški, sveti Dominik i drugi. ) Kada nas passtoralno – evangelizacijski poučavaju da je Crkva sveta i grešna, onda nam žele reći da Crkva u sebi ima božansku stvarnost: sakramente kao vidljive znakove Božje prisutnosti na zemlji. Ali isto tako nam žele kazati da je Crkva kao zajednica vjernika, bez izuzetaka grešna po svim svojim članovima. Zato oni koji Crkvu promatraju iznutra, ali i oni koji je prate izvana, moraju biti toga svjesni. Članovi Crkve, na bilo kojem kontinentu, u bilo kojoj krajevnoj, domovinskoj Crkvi su grešni udovi jednog Otajstvenog tijela kojeg zovemo Crkva. Iz te grešnosti Crkve ne smijemo i nikako isključiti klerike, sve one koji su dio crkvene hijerarhije. Svakako da ne valja generalizirati i „natezati uže“ pa reći Crkva je samo sveta, ili Crkva je u kompletu grešna po svećenicima grešnicima i biskupima koji to toleriraju.
Generalizacija je uvijek pogubna za pojedinca, ali isto tako i za zajednicu vjerujućih. Najbolje i najrealnije se promatra Crkva po ključu Ruperta Mayera: „Bog u srcu i Bog pred očima“. Svaki pojedinac, pogotovo oni koji o Crkvi pišu, trebali bi imati na umu tu činjenicu. Jer postoji uvijek opasnost da čupajući kukolj, počupamo i pšenicu. Ne bježimo od činjenice da u Crkvi ima kukolja, ali niti od činjenice da u svakom razdolju crkvenog života postoje ljudi kojima je „Bog u srcu i pred očima“. Možemo li izabrati neko razdoblje Crkve kao zajednice da u njoj nije bilo kukolja? Možemo li izabrati neko povijesno vrijeme, da u Crkvi nije bilo ljudi koji su nosili Boga u srcu i pred očima? Uzmimo za primjer 20. stoljeće. Stoljeće dva svjetska rata. Stoljeće dviju zloglasnih i opako borbenih ideologija: fašizma i komunizma. Nemojmo se zavaravati! Članovi jedne i druge ideologije bili su katolici, protestanti i pripadnici vjera kojima je glava Krist Gospodin. Pripadnost Katoličkoj Crkvi ili protestantima nije bila po volji ni jednoj, ni drugoj ideologiji. Jedni su umjesto Boga stvorili „Ubermenscha“, Nadčovjeka, a drugi su „čovjeka smatrali Bogom“ stvarajući kult ličnosti svojim komunističkim vođama. Crkva je nadživjela obadvije bezbožne ideologije. Po kome? Po onima kojima je „Bog bio u srcu i pred očima“. Ako protegnemo pojam svetosti na opće svećeništvo, na cijelu Crkvu, onda je svetost Crkve postojala i postoji dan danas. „ Ni vrata paklena, neće je nadvladati.“ Zašto? Zato što „često pritisnuto još više skače“.
Sjetimo se Maximilijana Kolbea. U koncentracijskom logoru, on kao samac, svojevoljno se javlja za smrt u plinskoj komori umjesto muškarca sa dvoje djece. On je ostavio duboki trag svetosti u totalitarnom sustavu. Prisjetimo se koliko je stradalo samostana, manastira i crkava za vrijeme oktobarske revolucije u Rusiji. Nisu stradale samo crkvene zgrade i pravoslavni posjedi, nego stradali su i pravoslavni klerici. Bili su decenijama u ilegali, djelovali kao ruska pravoslavna crkva u ilegali. Zar treba još dokaza da je Katolička crkva ili Rusko – pravoslavna Crkva u sebi, u svome srcu i pred očima imala Boga. Mislim da ne treba više dokaza da tko u srcu nosi Boga i da mu je on pred očima Bog ima budućnost. Možda turobnu, patničku, progonjenu, ali usprkos svemu na duže vrijeme perspektivnu. U tome, u tim hrabrim gestama i mučenicima jednog ili drugog sustava vidljiva je protegnuta svetost na cjelokupne zajednice vjernika. Pojam svetosti i svetoga se ne proteže samo na ljude, nego i na zemlju, na određena hodočasnička mjesta. Tako imamo pojam „ Sveta Zemlja“, „Sveti grad“ . Osim toga postoji: sveto suđe, sveto ruho, posvećeni kipovi. Iako je pojam svet, svetost rijetko u upotrebi izvan sakralnog prostora, ona postoji. Svetost se ne da sakriti, ona je vidljiva. Pa prema toj lijepoj rečenici Ruperta Mayera: „Bog u srcu i Bog pred očima“ mnogi naši roditelji i preci su bili nekanonizirani sveci. Živjeli su sa Bogom u srcu i gledali u budućnost božanskom logikom. Neka nam ta stvarnost i realnost svetosti ostane prezentna tijekom našeg zemaljskog života. Zato nosi Boga u sebi. Prepoznaj ga svojim očima u zakonima prirode, u ljudima i događajima. Tada ćeš biti zadovoljan i miran u sebi usprkos svemu. „ Neka te blagoslovi Bog, neka te čuva i mir svoj neka ti donese.“
Piše: Vlč. Vladimir Trkmić
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 4/11/2018, 10:00
za sve one koji prate temu a katolici su, molim vas izmolite ovu molitvu svaki dan.. samo 15 minuta a toliko dobroga..
https://www.bitno.net/vjera/molitve/krunica-svete-gertrude-za-duse-u-cistilistu/
https://www.bitno.net/vjera/molitve/krunica-svete-gertrude-za-duse-u-cistilistu/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 4/11/2018, 19:32
KATOLIČKO RAČUNANJE VREMENA
Znate li da je svaki mjesec u crkvenom kalendaru posvećen jednoj pobožnosti? Evo koje su to
Katolički kalendar ne služi pukom “brojanju dana”, njegov ritam prati ritam liturgije i blagdana podsjećajući katolike na određene Božje istine.
Kako to piše Scott Hahn u svojoj knjizi “Znakovi života”:
Crkveni kalendar stoga je snažan alat koji pomaže bolje živjeti kršćanski život, premda je u životu prosječnog katolika često zanemaren.
Također, 2. veljače slavimo blagdan Svijećnice tj. Prikazanja Gospodinova u Hramu.
(EE 14) “Kristova Pasha obuhvaća, zajedno s mukom i smrću, također njegovo uskrsnuće. To je ono na što podsjeća usklik naroda nakon posvete darova: ‘Tvoje uskrsnuće slavimo.’ U stvarnosti, euharistijska žrtva ne uprisutnjuje samo otajstvo Spasiteljeve muke i smrti, već također otajstvo uskrsnuća, u kojem ta žrtva nalazi svoj vrhunac.”
“Mjesec svibanj nas potiče misliti i govoriti na poseban način o njoj”, poručio je papa Ivan Pavao II. na početku sveopće audijencije na početku mjeseca svibnja 1979. godine.”U biti, ovo je njezin mjesec. Tako, dakle, vrijeme liturgijske godine zajedno s ovim mjesecom zovu i pozivaju naša srca otvoriti se prema Mariji na poseban način.” Zašto je baš svibanj posvećen Djevici Mariji možete pročitati OVDJE.
Pročitajte i izmolite: Pet molitava na čast Krvi Kristove
“Zaista blažene li Djevičine duše koja se, ispunjena i poučena Duhom, uvijek i u svemu pokoravala zapovijedi Božje Riječi! Nisu je vodili njezini vlastiti osjećaji ni samovolja, nego je služenjem tijela izvana živjela onako kako ju je iznutra upućivala mudrost prema vjeri. Božanska je Mudrost sebi za stanovanje gradila dom Crkve pa je dolikovalo da joj Presveta Marija posluži kao uzor kako će se čuvati zakon, čistiti srce, njegovati poniznost i prinositi duhovni prinos.” (Iz Govora svetoga Lovre Justinianija, biskupa).
– kada joj je Šimun prorokovao da će joj mač boli probosti dušu
– kada je s Josipom i tek rođenim Isusom morala bježati u Egipat kako bi izbjegla pokolju kojega je propisao kralj Herod
– kada se Isus kao dvanaestogodišnji dječak izgubio u hramu dok su bili na hodočašću u Jeruzalemu
– kada je izravno susrela svoga poniženog i izmučenog Sina dok je bio na svom križnom putu
– kada je morala gledati Isusa dok su ga pribijali na križ
– kada su mrtvo Kristovo tijelo skidali s križa i položili ga u njezino krilo
– kada je promatrala polaganje Isusova tijela u grob.
Izmolite krunicu za duše u čistilištu ili Krunica svete Gertrude za oslobođenje duša u čistilištu.
Znate li da je svaki mjesec u crkvenom kalendaru posvećen jednoj pobožnosti? Evo koje su to
Crkveni kalendar je snažan alat koji pomaže bolje živjeti kršćanski život, premda je u životu prosječnog katolika često zanemaren.
Katolički kalendar ne služi pukom “brojanju dana”, njegov ritam prati ritam liturgije i blagdana podsjećajući katolike na određene Božje istine.
Kako to piše Scott Hahn u svojoj knjizi “Znakovi života”:
U crkvenom kalendaru svaki dan ima svoje značenje, svog sveca zaštitnika. No, često zaboravljamo kako i mjeseci (Hahn gore spominje primjere svibnja i listopada) imaju svoje katoličko “značenje” tj. posvećeni su određenoj pobožnosti ili Istini o kojoj su katolici pozvani promišljati.Poput židovskoga kalendara i kršćanski kalendar broji vremenska razdoblja poput danâ, tjedana i mjeseci. Ima svoj Veliki tjedan i mnogo “oktava”, osmodnevnih razdoblja od kojih su neka posvećena biblijskim otajstvima poput Uskrsa i Duhova, dok su druga posvećena molitvama namijenjenim određenoj nakani, npr. jedinstvu kršćana. Kršćanski kalendar ima razdoblja poput Korizme i Došašća, Uskrsa i Božića, kao i Vrijeme kroz godinu. Crkva također ima obred posvećivanja mjeseci – svibanj je posvećen Mariji, a listopad njezinoj krunici. Onima koji mole krunicu, svaki novi dan donosi nova, različita otajstva za razmatranje, u izmjenjivanju radosti, svjetla, žalosti i slave. Kao što je netko nekoć zapjevao: “Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme” (Prop 3,1). Ponekad će papa odabrati čak cijelu godinu iz tijeka povijesti i proglasiti je “Svetom godinom”.
Crkveni kalendar stoga je snažan alat koji pomaže bolje živjeti kršćanski život, premda je u životu prosječnog katolika često zanemaren.
Siječanj – Presveto Ime Isusovo
Prvi mjesec u godini posvećen je Presvetom Imenu Isusovu, čiji se blagdan tradicionalno slavi trećeg dana siječnja. Presveto Ime Isusovo u liturgijskim slavljima počelo se osobito štovati od XIV. st. kao liturgijski spomen, a njegovo štovanje potaknuo je sveti Bernard iz Clairvauxa. U ime Isusovo sve započinjemo i činimo. Ono je presveto i preslatko Ime, blagoslov, sreća, utjeha i spas. Posjeduje moć i veliku snagu. Ime Isus znači “Bog pomaže” ili “Bog spašava”. Snagom imena Isusova spašavamo se. Tko prizove Ime Gospodnje, bit će spašen.Veljača – Sveta obitelj
Premda se blagdan Svete obitelji slavi krajem prosinca, veljača tradicionalno predstavlja mjesec u kojem se posebno promišlja o Isusovoj obitelji. Jedan od razloga je taj što se veljača nalazi između Božićnih slavlja kada se spominjemo Kristova rođenja i Korizme u kojoj razmatramo Isusovo javno djelovanje, muku, smrt i uskrsnuće. Stoga je drugi mjesec u godini idealan za razmatranje Isusovog djetinjstva koje je proveo sa svetim Josipom i Djevicom Marijom u Nazaretu.Također, 2. veljače slavimo blagdan Svijećnice tj. Prikazanja Gospodinova u Hramu.
Ožujak – Sveti Josip
Blagdan svetog Josipa Crkva slavi 19. ožujka. Sveti Josip je vrlo štovan među vjernicima zbog njegove uloge čuvara i hranitelja Isusa i Marije. Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji. Patron je napose očeva, muževa te svih zanatlija i radnika. Josip je posebno štovan u Hrvatskoj. Vrijedno je spomenuti da ga je Hrvatski sabor prije više od tri stoljeća, (1687.) proglasio Zaštitnikom Hrvatske. Čuvar braka, obitelji i Djeteta Isusa, sveti je Josip pravi uzor u današnjim vremenima napada na obitelj o kojem vrijedi često razmatrati.Travanj – Presveti Sakrament (Euharistija)
Travanj je zapravo mjesec Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana koji se najčešće slavi u četvrtom mjesecu. Uskrsu prethodi Veliki četvrtak, dan kada se prisjećamo Isusovog ustanovljenja Euharistije tijekom Posljednje večere. Također, Euharistija uprisutnjuje Kristovu muku, smrt i uskrsnuće.(EE 14) “Kristova Pasha obuhvaća, zajedno s mukom i smrću, također njegovo uskrsnuće. To je ono na što podsjeća usklik naroda nakon posvete darova: ‘Tvoje uskrsnuće slavimo.’ U stvarnosti, euharistijska žrtva ne uprisutnjuje samo otajstvo Spasiteljeve muke i smrti, već također otajstvo uskrsnuća, u kojem ta žrtva nalazi svoj vrhunac.”
Svibanj – Blažena Djevica Marija
Većina katolika upoznata je s činjenicom da se svibanj u Crkvi časti kao “Marijin mjesec”.“Mjesec svibanj nas potiče misliti i govoriti na poseban način o njoj”, poručio je papa Ivan Pavao II. na početku sveopće audijencije na početku mjeseca svibnja 1979. godine.”U biti, ovo je njezin mjesec. Tako, dakle, vrijeme liturgijske godine zajedno s ovim mjesecom zovu i pozivaju naša srca otvoriti se prema Mariji na poseban način.” Zašto je baš svibanj posvećen Djevici Mariji možete pročitati OVDJE.
Lipanj – Presveto Srce Isusovo
Blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u lipnju, u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je šesti mjesec posvećen Presvetom Srcu Isusovu. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Ali tek je 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.Srpanj – Presveta Krv Isusova
Srpanj je posvećen Krvi Kristovoj. Krv Isusa Krista je najjasniji i najveći znak Božje ljubavi, ona je cijena našeg spasenja. Bog je već na samom početku ljude obdario svojom milošću i prijateljstvom, ali su naši praroditelji to izgubili nepovjerenjem i neposlušnošću. Tako se među ljude uvukao nemir, zavladala je zavist i mržnja. Nisu vidjeli izlaza. I tada Krist postaje čovjekom, prolijeva svoju Krv da bi ponovno uspostavio prijateljstvo između Boga i čovjeka.Pročitajte i izmolite: Pet molitava na čast Krvi Kristove
Kolovoz – Bezgrešno Srce Marijino
U kolovozu katolici slave jedan od najvećih blagdana – Veliku Gospu, zbog čega je cijeli osmi mjesec također posvećen Mariji, tj. njezinom Bezgrešnom Srcu.“Zaista blažene li Djevičine duše koja se, ispunjena i poučena Duhom, uvijek i u svemu pokoravala zapovijedi Božje Riječi! Nisu je vodili njezini vlastiti osjećaji ni samovolja, nego je služenjem tijela izvana živjela onako kako ju je iznutra upućivala mudrost prema vjeri. Božanska je Mudrost sebi za stanovanje gradila dom Crkve pa je dolikovalo da joj Presveta Marija posluži kao uzor kako će se čuvati zakon, čistiti srce, njegovati poniznost i prinositi duhovni prinos.” (Iz Govora svetoga Lovre Justinianija, biskupa).
Rujan – Sedam žalosti Blažene Djevice Marije
Točno u sredinu rujna, 15. dana u mjesecu, Crkva je stavila blagdan Gospe žalosne koja je gledala raspeće i smrt svoga Sina. Stoga je deveti mjesec tradicionalno posvećen sedam žalosti Blažene Djevice Marije. To su:– kada joj je Šimun prorokovao da će joj mač boli probosti dušu
– kada je s Josipom i tek rođenim Isusom morala bježati u Egipat kako bi izbjegla pokolju kojega je propisao kralj Herod
– kada se Isus kao dvanaestogodišnji dječak izgubio u hramu dok su bili na hodočašću u Jeruzalemu
– kada je izravno susrela svoga poniženog i izmučenog Sina dok je bio na svom križnom putu
– kada je morala gledati Isusa dok su ga pribijali na križ
– kada su mrtvo Kristovo tijelo skidali s križa i položili ga u njezino krilo
– kada je promatrala polaganje Isusova tijela u grob.
Listopad – Krunica
Deseti mjesec tradicionalno je u katoličkoj pobožnosti posvećen Krunici. U listopadu se slavi blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice, spomen na veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sv. Pio V.Studeni – Duše u čistilištu
Crkva u studenom slavi Dušni dan kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje. Također, istog mjeseca Crkva časti isvetu Gertrudu, veliku zagovornicu duša u čistilištu.Izmolite krunicu za duše u čistilištu ili Krunica svete Gertrude za oslobođenje duša u čistilištu.
Prosinac – Došašće i Kristov dolazak
Prosinac je cijeli u znaku Došašća, vremena u kojem se pripremamo i iščekujemo Kristov dolazak koji slavimo na dan Božića. Pročitajte 10 zanimljivosti o došašću koje morate znati
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 6/11/2018, 06:21
Četiri moćne molitve za umornu dušu
https://www.bitno.net/vjera/molitve/cetiri-mocne-molitve-za-umornu-dusu/
https://www.bitno.net/vjera/molitve/cetiri-mocne-molitve-za-umornu-dusu/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 6/11/2018, 07:34
Na naslovnoj fotografiji prikazano je dijete u 11 tjednu trudnoće. U članku, također, možete vidjeti papu Franju na grobu nerođene djece u Rimu.
https://rastimo-u-vjeri.com/vise-se-godisnje-pobije-djece-abortusom-u-hrvatskoj-nego-sto-se-u-500-godina/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 7/11/2018, 07:28
Crkva u raljama homoseksualnih lobija
Prvi put u dvomilenijskoj povijesti Katoličke crkve dogodilo se i to. Na upravo završenoj Sinodi o mladima u radnom dokumentu za Sinodu (Instrumentum laboris) spomenula se LGBT zajednica koju treba "uključiti" u život Crkve, pa se prvi put katolike dijeli na različite kategorije, ovaj put prema spolnim sklonostima.
Premda se tvrdilo da su u pripremi ovaj prijedlog izrekli sami mladi, to se pokazalo neistinitim, to je u radni dokument umetnuo "netko" s vrha. Teško je upirati prstom, no tajnik Sinode koji je potvrdio i prezentirao Instrumentum laboris je kardinal Lorenzo Baldisseri. U konačnom dokumentu ova diverzija nije prošla, već se poziva na već utvrđene stavove Crkve i Katekizam.
Da u Katoličkoj crkvi postoje snažni homoseksualni lobiji među svećenstvom i u samom Vatikanu, upozorio je u Pismu iz davne 1986. tada kardinal Ratzinger, koji je jasno upozorio kako se u "Crkvi formirala snažna tendencija, grupe koje vrše pritisak i predstavljaju se kao da predstavljaju sve katolike homoseksualce.
No radi se o osobama koje ignoriraju nauk Crkve i žele ga promijeniti." Ne radi se ovdje o osudi ljudskih osoba, homoseksualaca, već onog dijela LGBT zajednice koji bi crkveni nauk prilagođavao vlastitim seksualnim sklonostima, što na zadnjoj Sinodi nije prošlo.
Puno se govori javno, s pravom, o pedofilskim zločinima u Katoličkoj crkvi, no statistike jasno kažu da je većina seksualnih zločina u Crkvi djelo homoseksualaca nad odraslim momcima, a ne djecom. Na to sam već upozorio u Globusu pa valja ponoviti uz napomenu da statistika, brojke, ne može biti "homofobna".
Sukladno svježem izvješću Catholic League for Religious and Civil Rights od 16. kolovoza ove godine, 81 posto žrtava seksualnog uznemiravanja, najčešće se radi o silovanjima, muškog je spola, 78 posto od toga su postadolescentni mladići, dok je 100 posto zlostavljača muškog spola.
Dakle, nije tu riječ o pedofilskim zločinima, već u ogromnoj većini o homoseksualnim zločinima, i te stvari treba tako nazvati. Time ne želim reći da je homoseksualnost u sebi zločin, niti da je svaki homoseksualac zločinac, kao niti stigmatizirati cijelu gay populaciju, dapače, želim skrenuti samo pozornost na motivaciju kada se neki homoseksualac odluči za svećeničko ili redovničko zvanje i spava cijeli život i živi s muškarcima. Je li to zbog Boga, Isusa, ili je motivirano upražnjavanjem svojih sklonosti? Ovo drugo.
O problemu homoseksualnih lobija koji zlorabe ulazak u klerički stalež u kontekstu vlastite homoseksualnosti dugo se u Crkvi govori, ali se nije reagiralo, ili se odmahivalo rukom. Prije skoro tri desetljeća Donald Cozzens, teolog, i sam rektor sjemeništa, objavio je knjigu pod naslovom "The Changing Face of the Priesthood" u kojoj donosi istraživanje kako mu trećinu sjemeništaraca čine homoseksualci, te je ukazao i na mnoge samostane koji su prava legla homoseksualnih orgija i inicijacija klinaca, ne samo u SAD-u, nego i u Europi. Tada je Ivan Pavao II. neke od tih samostana zatvorio
Drugi autor koji je prije Cozzensa ukazivao na taj problem bio je (bivši) benediktinac i psiholog Richard Sipe, suočen s epidemijom AIDS-a među klerom. Sipe je već tada tvrdio da više od pola američkog klera čine homoseksualci, svećenici praktikanti. Sipea nitko nije slušao, govorilo se da pretjeruje, a zapravo se već tada zataškavao taj problem, a moćni homoseksualni lobiji u Crkvi već su kontrolirali važna mjesta među episkopatom, pa i u Vatikanu.
Dapače, taj trend se tolerirao, momci homoseksualnih sklonosti masovno su hrlili u sjemeništa. Ni Sipe ni Cozzens nemaju ništa protiv homoseksualaca kao takvih, ali imaju protiv zlouporabe svećeničkog zvanja i sakramenata u sasvim ljudske, prizemne seksualne svrhe, pa onda i zločine.
Statistika koju donosi Catholic League for Religious and Civil Rights identična je onoj koju je o masovnim seksualnim zločinima u SAD-u od strane svećenika još 2003. godine donio John Jay College of Criminal Justice, gdje stoji doslovno kako se "osam od deset zločina registriranih od strane svećenika u zadnjih sedamdeset godina odnosi na slučajeve muškarca nad muškarcem".
Dugogodišnji vatikanolog Newsweeka Keneth Woodward upravo je tijekom trajanja zadnje Sinode o mladima napisao kako treba odbiti kao "homofobiju" ove krute činjenice o ogromnoj ulozi homoseksualaca u seksualnim zločinima koji potresaju Katoličku crkvu.
Papa Franjo je ove godine kriknuo biskupima i poglavarima: "Otvorite oči, ne primajte homoseksualce u sjemeništa!", jer mogu duboko kompromitirati život u njima, a nakon što su ovi zadnji skandali potresli Ameriku i svijet, američki biskup (Madisona) mons. Robert Morlino jasno je označio u pismu vjernicima kao dubinski uzrok seksualnih skandala i zločina "homoseksualnu supkulturu koja se ukorijenila među svećenicima".
Crkva je uistinu talac dijela homoseksualne zajednice koje se infiltrirala u sve njezine pore i razara je iznutra. Homofobija? Ne, statistika!
Ivica Šola
Prvi put u dvomilenijskoj povijesti Katoličke crkve dogodilo se i to. Na upravo završenoj Sinodi o mladima u radnom dokumentu za Sinodu (Instrumentum laboris) spomenula se LGBT zajednica koju treba "uključiti" u život Crkve, pa se prvi put katolike dijeli na različite kategorije, ovaj put prema spolnim sklonostima.
Legla orgija
Da u Katoličkoj crkvi postoje snažni homoseksualni lobiji među svećenstvom i u samom Vatikanu, upozorio je u Pismu iz davne 1986. tada kardinal Ratzinger, koji je jasno upozorio kako se u "Crkvi formirala snažna tendencija, grupe koje vrše pritisak i predstavljaju se kao da predstavljaju sve katolike homoseksualce.
No radi se o osobama koje ignoriraju nauk Crkve i žele ga promijeniti." Ne radi se ovdje o osudi ljudskih osoba, homoseksualaca, već onog dijela LGBT zajednice koji bi crkveni nauk prilagođavao vlastitim seksualnim sklonostima, što na zadnjoj Sinodi nije prošlo.
Puno se govori javno, s pravom, o pedofilskim zločinima u Katoličkoj crkvi, no statistike jasno kažu da je većina seksualnih zločina u Crkvi djelo homoseksualaca nad odraslim momcima, a ne djecom. Na to sam već upozorio u Globusu pa valja ponoviti uz napomenu da statistika, brojke, ne može biti "homofobna".
Sukladno svježem izvješću Catholic League for Religious and Civil Rights od 16. kolovoza ove godine, 81 posto žrtava seksualnog uznemiravanja, najčešće se radi o silovanjima, muškog je spola, 78 posto od toga su postadolescentni mladići, dok je 100 posto zlostavljača muškog spola.
Dakle, nije tu riječ o pedofilskim zločinima, već u ogromnoj većini o homoseksualnim zločinima, i te stvari treba tako nazvati. Time ne želim reći da je homoseksualnost u sebi zločin, niti da je svaki homoseksualac zločinac, kao niti stigmatizirati cijelu gay populaciju, dapače, želim skrenuti samo pozornost na motivaciju kada se neki homoseksualac odluči za svećeničko ili redovničko zvanje i spava cijeli život i živi s muškarcima. Je li to zbog Boga, Isusa, ili je motivirano upražnjavanjem svojih sklonosti? Ovo drugo.
O problemu homoseksualnih lobija koji zlorabe ulazak u klerički stalež u kontekstu vlastite homoseksualnosti dugo se u Crkvi govori, ali se nije reagiralo, ili se odmahivalo rukom. Prije skoro tri desetljeća Donald Cozzens, teolog, i sam rektor sjemeništa, objavio je knjigu pod naslovom "The Changing Face of the Priesthood" u kojoj donosi istraživanje kako mu trećinu sjemeništaraca čine homoseksualci, te je ukazao i na mnoge samostane koji su prava legla homoseksualnih orgija i inicijacija klinaca, ne samo u SAD-u, nego i u Europi. Tada je Ivan Pavao II. neke od tih samostana zatvorio
Drugi autor koji je prije Cozzensa ukazivao na taj problem bio je (bivši) benediktinac i psiholog Richard Sipe, suočen s epidemijom AIDS-a među klerom. Sipe je već tada tvrdio da više od pola američkog klera čine homoseksualci, svećenici praktikanti. Sipea nitko nije slušao, govorilo se da pretjeruje, a zapravo se već tada zataškavao taj problem, a moćni homoseksualni lobiji u Crkvi već su kontrolirali važna mjesta među episkopatom, pa i u Vatikanu.
Dapače, taj trend se tolerirao, momci homoseksualnih sklonosti masovno su hrlili u sjemeništa. Ni Sipe ni Cozzens nemaju ništa protiv homoseksualaca kao takvih, ali imaju protiv zlouporabe svećeničkog zvanja i sakramenata u sasvim ljudske, prizemne seksualne svrhe, pa onda i zločine.
Masovni zločini
Statistika koju donosi Catholic League for Religious and Civil Rights identična je onoj koju je o masovnim seksualnim zločinima u SAD-u od strane svećenika još 2003. godine donio John Jay College of Criminal Justice, gdje stoji doslovno kako se "osam od deset zločina registriranih od strane svećenika u zadnjih sedamdeset godina odnosi na slučajeve muškarca nad muškarcem".
Dugogodišnji vatikanolog Newsweeka Keneth Woodward upravo je tijekom trajanja zadnje Sinode o mladima napisao kako treba odbiti kao "homofobiju" ove krute činjenice o ogromnoj ulozi homoseksualaca u seksualnim zločinima koji potresaju Katoličku crkvu.
Papa Franjo je ove godine kriknuo biskupima i poglavarima: "Otvorite oči, ne primajte homoseksualce u sjemeništa!", jer mogu duboko kompromitirati život u njima, a nakon što su ovi zadnji skandali potresli Ameriku i svijet, američki biskup (Madisona) mons. Robert Morlino jasno je označio u pismu vjernicima kao dubinski uzrok seksualnih skandala i zločina "homoseksualnu supkulturu koja se ukorijenila među svećenicima".
Crkva je uistinu talac dijela homoseksualne zajednice koje se infiltrirala u sve njezine pore i razara je iznutra. Homofobija? Ne, statistika!
Ivica Šola
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 7/11/2018, 07:56
| Otkrivenje 8,10 | Treći anđeo zatrubi. I pade s neba zvijezda velika - gorjela je kao zublja - pade na trećinu rijeka i na izvore voda. |
| Otkrivenje 8,11 | Zvijezdi je ime Pelin. I trećina se voda pretvori u pelin te mnoštvo ljudi poginu od zagorčenih voda. |
| Otkrivenje 8,12 | Četvrti anđeo zatrubi. I bi udarena trećina sunca i trećina mjeseca i trećina zvijezda te pomrčaše za trećinu. I dan izgubi trećinu svoga sjaja, a tako i noć. |
| Otkrivenje 8,13 | I vidjeh i začuh orla: letio posred neba i vikao iza glasa: "Jao! Jao! Jao pozemljarima od novih glasova trubalja preostale trojice anđela koji će sad-na zatrubiti! |
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 8/11/2018, 07:15
Zašto se ne bismo trebali bojati umrijeti sebi?
Većina svetaca, ako ne i svi, shvatili su što je bitno. Ovo je molitva sv. Franje Asiškog:
„Jer tko se daruje, prima, tko prašta, bit će mu oprošteno i tko umire sebi, rađa se za vječni život!“
Majka Terezija iz Calcutte molila je Gospodina da joj pomogne „često umirati sebi“ i „izaći iz sebe“ kako bi imala slobodu da postane istinski sretna.
U vremenu kada je moderno misliti samo na sebe, izaberi umrijeti svojim željama
Međutim, naš prirodni poriv vuče nas na drugu stranu. Svijet, tijelo i Sotona ponavljaju jedno te isto: „Usredotoči se na sebe. Zadovolji vlastite potrebe. Uberi za sebe jabuku sa stabla. Zar si toliko naivna da misliš da ćeš sve dobiti na pladnju?“ Čak da to i je istina, misliš li da će to ikada biti dovoljno? Lažljivac ti govori: „Ne, Ocu ne možeš vjerovati. Uvijek ćeš biti gladna.“
Kada sam prvi put čula za pojam „umiranje sebi“, osjetila sam u srcu da je to ispravno. Neka vrsta paradoksalne sreće me preplavila. Nisam to tada shvaćala – bila je to potpuna nepoznanica za jednu ženu odgojenu u kulturi radikalnog feminizma. Ipak, ta me ideja privlačila i počela sam eksperimentirati s „malim umiranjem sebi“. Neobične pobjede sam izvojevala u sebi i počela sam vjerovati da ima nešto u tome!
Sve ono što ti teško pada u svakodnevnom životu, možeš prinijeti kao žrtvu Bogu
Kao žena pozvana na brak otkrila sam da mi se nudi mnogo mogućnosti za primjenu tog „umiranja sebi“ u praksi. Osim toga, počela sam shvaćati da to ne mogu postići sama. Bila sam preslaba. Moj je duhovni život procvjetao i počela sam se oslanjati na Isusa Krista i Njegovu Crkvu za primanje milosti kako bih na taj način mogla predati samu sebe.
Naravno, ako Bog želi da rastete u nekoj kreposti, pružit će vam mnogo mogućnosti da se okušate u njoj! Uh! Koliko puta sam morala odabrati uski put o kojemu govori Sveto pismo i zbog kojega moramo staviti interese drugih ljudi ispred vlastitih interesa. Ponekad se to od mene tražilo čak i onda kada zauzvrat nisam dobila nikakvo priznanje, zahvalnost ili pohvalu! To je dvostruko umiranje sebi! No, u dugoročnom smislu, postalo je očito da je Božja ruka bila na djelu.
Moj muž Tom i ja počeli smo Bogu i jedno drugomu „prinositi sebe kao žive žrtve“. Otkrila sam da moje iskustvo s umiranjem sebi uopće nije bilo strašno! Štoviše, osjećala sam veću slobodu i radost nego ikada prije.
Neka tvoje umiranje sebi bude smisleno – ono je dar drugome
Kao sada već dugogodišnja učenica divnog nauka svetog pape Ivana Pavla II. i njegove teologije tijela, primjećujem da se i u njemu ponavlja ova poruka. Ivan Pavao II. zove to darivanjem sebe. On mi nudi dublji pogled na to. Ono što ja nudim više je dar nego umiranje. Teologija tijela također nas uvodi u promišljanje o načinu na koji darujemo taj dar. Činimo li to slobodno, potpuno, vjerno i plodonosno? Ako je naš odgovor da, onda darujemo istinsku ljubav. Istinska ljubav ponekad boli, no uz to je uvijek prisutan i element istinske radosti.
Upravo je to način na koji možemo ustrajati u tom davanju na našem zemaljskom putovanju – po otkupljenju u Isusu Kristu. Isus me uči da umrem vlastitoj volji, da oslobodim mjesto za Božju svetu volju. To je primarno umiranje sebi jer nas vodi u samo srce Boga koji nas zatim šalje da ljubimo i velikodušno darujemo sebe za potrebe i interese drugih.
Ovdje govorimo o spasonosnom činu koji sve to obuhvaća – to je onaj pravi dar nesebične ljubavi. „Isus Krist, poslušan volji Očevoj, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe `oplijeni` poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2, 7-8) Sada doista vidim iz iskustva vlastitog braka i obitelji da smrt nije kraj. Križ vodi uskrsnuću. Svako umiranje sebi vodi životu! U mračnom svijetu izopačenom zbog podjela, razdvojenosti i puke potrebe da „budemo broj jedan“, možemo sjati poput zvijezda na horizontu. Ne boj se umrijeti sebi!
Catholic Mom
Prevela: Maja Dukmenić
Većina svetaca, ako ne i svi, shvatili su što je bitno. Ovo je molitva sv. Franje Asiškog:
„Jer tko se daruje, prima, tko prašta, bit će mu oprošteno i tko umire sebi, rađa se za vječni život!“
Majka Terezija iz Calcutte molila je Gospodina da joj pomogne „često umirati sebi“ i „izaći iz sebe“ kako bi imala slobodu da postane istinski sretna.
U vremenu kada je moderno misliti samo na sebe, izaberi umrijeti svojim željama
Međutim, naš prirodni poriv vuče nas na drugu stranu. Svijet, tijelo i Sotona ponavljaju jedno te isto: „Usredotoči se na sebe. Zadovolji vlastite potrebe. Uberi za sebe jabuku sa stabla. Zar si toliko naivna da misliš da ćeš sve dobiti na pladnju?“ Čak da to i je istina, misliš li da će to ikada biti dovoljno? Lažljivac ti govori: „Ne, Ocu ne možeš vjerovati. Uvijek ćeš biti gladna.“
Kada sam prvi put čula za pojam „umiranje sebi“, osjetila sam u srcu da je to ispravno. Neka vrsta paradoksalne sreće me preplavila. Nisam to tada shvaćala – bila je to potpuna nepoznanica za jednu ženu odgojenu u kulturi radikalnog feminizma. Ipak, ta me ideja privlačila i počela sam eksperimentirati s „malim umiranjem sebi“. Neobične pobjede sam izvojevala u sebi i počela sam vjerovati da ima nešto u tome!
Sve ono što ti teško pada u svakodnevnom životu, možeš prinijeti kao žrtvu Bogu
Kao žena pozvana na brak otkrila sam da mi se nudi mnogo mogućnosti za primjenu tog „umiranja sebi“ u praksi. Osim toga, počela sam shvaćati da to ne mogu postići sama. Bila sam preslaba. Moj je duhovni život procvjetao i počela sam se oslanjati na Isusa Krista i Njegovu Crkvu za primanje milosti kako bih na taj način mogla predati samu sebe.
Naravno, ako Bog želi da rastete u nekoj kreposti, pružit će vam mnogo mogućnosti da se okušate u njoj! Uh! Koliko puta sam morala odabrati uski put o kojemu govori Sveto pismo i zbog kojega moramo staviti interese drugih ljudi ispred vlastitih interesa. Ponekad se to od mene tražilo čak i onda kada zauzvrat nisam dobila nikakvo priznanje, zahvalnost ili pohvalu! To je dvostruko umiranje sebi! No, u dugoročnom smislu, postalo je očito da je Božja ruka bila na djelu.
Moj muž Tom i ja počeli smo Bogu i jedno drugomu „prinositi sebe kao žive žrtve“. Otkrila sam da moje iskustvo s umiranjem sebi uopće nije bilo strašno! Štoviše, osjećala sam veću slobodu i radost nego ikada prije.
Neka tvoje umiranje sebi bude smisleno – ono je dar drugome
Kao sada već dugogodišnja učenica divnog nauka svetog pape Ivana Pavla II. i njegove teologije tijela, primjećujem da se i u njemu ponavlja ova poruka. Ivan Pavao II. zove to darivanjem sebe. On mi nudi dublji pogled na to. Ono što ja nudim više je dar nego umiranje. Teologija tijela također nas uvodi u promišljanje o načinu na koji darujemo taj dar. Činimo li to slobodno, potpuno, vjerno i plodonosno? Ako je naš odgovor da, onda darujemo istinsku ljubav. Istinska ljubav ponekad boli, no uz to je uvijek prisutan i element istinske radosti.
Upravo je to način na koji možemo ustrajati u tom davanju na našem zemaljskom putovanju – po otkupljenju u Isusu Kristu. Isus me uči da umrem vlastitoj volji, da oslobodim mjesto za Božju svetu volju. To je primarno umiranje sebi jer nas vodi u samo srce Boga koji nas zatim šalje da ljubimo i velikodušno darujemo sebe za potrebe i interese drugih.
Ovdje govorimo o spasonosnom činu koji sve to obuhvaća – to je onaj pravi dar nesebične ljubavi. „Isus Krist, poslušan volji Očevoj, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe `oplijeni` poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2, 7-8) Sada doista vidim iz iskustva vlastitog braka i obitelji da smrt nije kraj. Križ vodi uskrsnuću. Svako umiranje sebi vodi životu! U mračnom svijetu izopačenom zbog podjela, razdvojenosti i puke potrebe da „budemo broj jedan“, možemo sjati poput zvijezda na horizontu. Ne boj se umrijeti sebi!
Catholic Mom
Prevela: Maja Dukmenić
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 9/11/2018, 08:32
https://www.bitno.net/vjera/svjedocanstva/svjedocanstvo-gloria-polo/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 10/11/2018, 07:07
MOLITVA POD KRIŽEM
Isuse, ti si iz ljubavi preuzeo patnjuI tako je pretvorio u patnju izbavljenja.
Hvala Ti za križ,
Hvala Ti za rane,
I za tri sata smrtne agonije.
Hvala Ti za tvoju riječ na križu
Kojom si nam Mariju dao za Majku: »Evo ti majke» ( Iv 19,27 )
Hvala ti za tvoju riječ na križu
Kojom nam pokazuješ što je praštanje:
«OČE, OPROSTI IM JER NE ZNAJU ŠTO ČINE.» (Lk 23,34 )
U ovaj čas dolazimo pred tvoj križ
I podastiremo ti sve naše patnje,
Patnje u obiteljima, u Crkvi i u svijetu.
Mi znamo: O Isuse, ti ćeš nas osloboditi.
Marijo, majko puna ljubavi koja stojiš pred križem
Moli sada s nama i za nas:
Neka nas Svemogući Bog, pomoću križa, tog znaka ozdravljenja,
oslobodi utjecaja zla.
Uz pomoć križa, znaka pobjede,
neka Svemogući Bog oslobodi sve one
koji pate pod utjecajem zla.
Pomoću tog svetog križa
Neka nam Bog udijeli sve potrebne milosti,
milost pomirenja, mira, ljubavi, vjere i ozdravljenja.
Neka nas tim znakom križa, blagoslovi i zaštiti,
Svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 12/11/2018, 11:18
Razgovor s Editom Majić o obraćenju, pozivu i životu u samostanu
https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/edita-marija-od-kriza/
https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/edita-marija-od-kriza/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 14/11/2018, 09:03
Ne dozvoli da ti strah krade radost
Koji je tvoj najveći strah? Da se ne osramotiš? Da ne izgubiš razum?
Neuspjeh? Odbijanje? Sotona koristi sve te strahove kako bi nas lišio radosti…
Psiholozi su otkrili da postoji 645 različitih strahova koje možemo imati. Strah je univerzalni problem koji nam oduzima radost. Ali, evo dobre vijesti: ne trebate se bojati. Imate Boga na svojoj strani! „Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31).
S Bogom na vašoj strani, ne trebate ništa drugo. Bog plus jedan jednako je većini. Koji je tvoj najveći strah? Da se ne osramotiš? Da ne izgubiš razum? Neuspjeh? Odbijanje? Sotona koristi sve te strahove kako bi nas lišio radosti. Zna što će nas učiniti radosnima, stoga stvara strah.
Na primjer, Sotona zna da će nam ispravno postupanje donijeti radost, stoga nas tjera da se bojimo tuđeg mišljenja o našim postupcima. Tjera nas da brinemo više o svojoj popularnosti i tome da budemo omiljeni u društvu, nego o Bogu. Sotona također zna da je jedan od najvećih izvora radosti u životu kada dijelimo Kristovu ljubav s nevjernikom.
Stoga nas tjera da se bojimo govoriti ljudima o Isusu. Ne trebate odobravanje drugih da biste pronašli radost.
Trebate živjeti samo za jednu publiku: Boga.
To je Isusov put prema potpunoj radosti. „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11). Možete biti radosni u životu, znajući da je Bog uz vas. Ne bojte se!
Autor: Rick Warren; Crosswalk.com
Koji je tvoj najveći strah? Da se ne osramotiš? Da ne izgubiš razum?
Neuspjeh? Odbijanje? Sotona koristi sve te strahove kako bi nas lišio radosti…
Psiholozi su otkrili da postoji 645 različitih strahova koje možemo imati. Strah je univerzalni problem koji nam oduzima radost. Ali, evo dobre vijesti: ne trebate se bojati. Imate Boga na svojoj strani! „Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31).
S Bogom na vašoj strani, ne trebate ništa drugo. Bog plus jedan jednako je većini. Koji je tvoj najveći strah? Da se ne osramotiš? Da ne izgubiš razum? Neuspjeh? Odbijanje? Sotona koristi sve te strahove kako bi nas lišio radosti. Zna što će nas učiniti radosnima, stoga stvara strah.
Na primjer, Sotona zna da će nam ispravno postupanje donijeti radost, stoga nas tjera da se bojimo tuđeg mišljenja o našim postupcima. Tjera nas da brinemo više o svojoj popularnosti i tome da budemo omiljeni u društvu, nego o Bogu. Sotona također zna da je jedan od najvećih izvora radosti u životu kada dijelimo Kristovu ljubav s nevjernikom.
Stoga nas tjera da se bojimo govoriti ljudima o Isusu. Ne trebate odobravanje drugih da biste pronašli radost.
Trebate živjeti samo za jednu publiku: Boga.
To je Isusov put prema potpunoj radosti. „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11). Možete biti radosni u životu, znajući da je Bog uz vas. Ne bojte se!
Autor: Rick Warren; Crosswalk.com
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 14/11/2018, 18:42
Fra Zvjezdan Linić – Imajmo strpljenja
Koliko je god ljudski vijek relativno kratak, ipak nam neke stvari predugo traju. U tom čekanju gubimo strpljenje.
Prognanici i izbjeglice već predugo čekaju trenutak kad će se vratiti na svoja ognjišta. Neki su možda već i izgubili volju da se vrate i da počnu svoj život uz početničke napore oko popravka i izgradnje zavičaja. Mnogi na burzi rada već dosta nestrpljivo čekaju na adekvatni posao. Drugi možda čekaju na smanjenje cijena i čvršće plaće, odnosno mirovine. Svi skupa čekamo potpunu i pravednu slobodu i cjelovitost stoljetnih krajeva gdje je obitavao hrvatski narod. Još uvijek čekamo neki pravedniji i stabilniji mir i siguran život na našim prostorima. Kao da se sve više odugovlači te gubimo strpljenje. U tome možemo učiniti i različite pogrešne poteze.
Nadalje, u ljudskim odnosima također čekamo. Čekamo da se netko popravi jer nam otežava život svojim ponašanjem., ili da ode iz naše sredine. Roditelji često gube živce zbog čudnog ili lošeg ponašanja svoje djece. Očekivali su da će to biti dobra djeca, a ona se znaju u određenom trenutku svoga rasta otkriti u drugom svjetlu. Skloni su tada roditelji reagirati burno i neadekvatno te drama razdvojenosti i nerazumijevanja postaje još veća. Bračni drugovi u svojim mukama i razmiricama isto tako često nemaju strpljenja međusobno se čuti, razgovarati, pokušati jedan drugoga u potpunosti i iskreno razumjeti. Tako njihovi razgovori postaju svađe, njihov život od istinskog zajedništva postaje samo stanovanje pod istim krovom i ništa drugo.
A svi skupa želimo bolji svijet. Želimo zapadnoeuropski standard, želimo da nestane kriminala, da oni na vlasti ulijevaju više pouzdanja i ispravno i mudro vladaju. U svemu tome smo nestrpljivi. Želimo to sada. Želimo da se netko kraj nas popravi. Možda čak ni sa sobom nemamo strpljenja. Hvata nas očaj i nemamo volje za život ako ne uspijemo u nekim iskrenim i dobrim odlukama. Ima trenutaka kad kod svih tih okolnosti kojima nikad kraja, poželimo da nas nema. Sve je to izraz našega nestrpljenja i nervozne želje za brzim promjenama. To se međutim, ne događa. Zato nismo uvijek zadovoljni ni sretni.
Iz duboke vjere u Boga koji je dobar često otkrivam kako je Bog strpljiv i kako zna čekati. On jedini zaista dugo i strpljivo čeka. Svakome čovjeku daje šansu života. Ne želi odmah prelomiti napuknutu trsku niti će ugasiti stijenj što tek tinja. Pušta da na njivi zajedno s pšenicom raste i kukolj, ne želeći ući u rizik da se preuranjenim čupanjem kukolja ne iščupa i dobro sjeme. Zato čeka. Zato ljubi. Čovjeku daje mogućnost novoga života. Sve do kraja. OI Bog bi htio da ja već sada shvatim ozbiljno i odgovorno poziv na obraćenje i popravak; i on želi da na taj način već sada uživamo u sve punijem i savršenijem zajedništvu s njime. Bog bi htio da se ne lišavamo njegove milosti zbog svojih slabosti ni za jedan trenutak. Međutim, isto tako Bog zna i čekati. Pa čak i do posljednjeg časa ovozemaljskog života. Pokazao je tako jasno na primjeru razbojnika na križu kojemu je ona jedna skrušena riječ pred smrt zapravo otvorila vrata raja, tj. vrata do Isusova srca.
Znajmo biti strpljivi! I čekanje je dio života. Nije još sve kako smo željeli, nisu mirovni ugovori po našoj mjeri. Ne događaju se perspektive boljeg standarda i željenog mira brzinom kojom bismo to mi htjeli. Ne obeshrabrujmo svojom nestrpljivošću nikoga, pogotovo ne one najbliže. Ne zatvarajmo vrata radosti i ljubavi svojim negativnim izrazima razočarenja i nervoze. Ne gasimo stijenje što tek tinja. Nestrpljivošću ljudima oduzimamo nadu, strpljivošću dajemo nadi prostora da se pretoči u stvarnost.
Koliko je god ljudski vijek relativno kratak, ipak nam neke stvari predugo traju. U tom čekanju gubimo strpljenje.
Prognanici i izbjeglice već predugo čekaju trenutak kad će se vratiti na svoja ognjišta. Neki su možda već i izgubili volju da se vrate i da počnu svoj život uz početničke napore oko popravka i izgradnje zavičaja. Mnogi na burzi rada već dosta nestrpljivo čekaju na adekvatni posao. Drugi možda čekaju na smanjenje cijena i čvršće plaće, odnosno mirovine. Svi skupa čekamo potpunu i pravednu slobodu i cjelovitost stoljetnih krajeva gdje je obitavao hrvatski narod. Još uvijek čekamo neki pravedniji i stabilniji mir i siguran život na našim prostorima. Kao da se sve više odugovlači te gubimo strpljenje. U tome možemo učiniti i različite pogrešne poteze.
Nadalje, u ljudskim odnosima također čekamo. Čekamo da se netko popravi jer nam otežava život svojim ponašanjem., ili da ode iz naše sredine. Roditelji često gube živce zbog čudnog ili lošeg ponašanja svoje djece. Očekivali su da će to biti dobra djeca, a ona se znaju u određenom trenutku svoga rasta otkriti u drugom svjetlu. Skloni su tada roditelji reagirati burno i neadekvatno te drama razdvojenosti i nerazumijevanja postaje još veća. Bračni drugovi u svojim mukama i razmiricama isto tako često nemaju strpljenja međusobno se čuti, razgovarati, pokušati jedan drugoga u potpunosti i iskreno razumjeti. Tako njihovi razgovori postaju svađe, njihov život od istinskog zajedništva postaje samo stanovanje pod istim krovom i ništa drugo.
A svi skupa želimo bolji svijet. Želimo zapadnoeuropski standard, želimo da nestane kriminala, da oni na vlasti ulijevaju više pouzdanja i ispravno i mudro vladaju. U svemu tome smo nestrpljivi. Želimo to sada. Želimo da se netko kraj nas popravi. Možda čak ni sa sobom nemamo strpljenja. Hvata nas očaj i nemamo volje za život ako ne uspijemo u nekim iskrenim i dobrim odlukama. Ima trenutaka kad kod svih tih okolnosti kojima nikad kraja, poželimo da nas nema. Sve je to izraz našega nestrpljenja i nervozne želje za brzim promjenama. To se međutim, ne događa. Zato nismo uvijek zadovoljni ni sretni.
Iz duboke vjere u Boga koji je dobar često otkrivam kako je Bog strpljiv i kako zna čekati. On jedini zaista dugo i strpljivo čeka. Svakome čovjeku daje šansu života. Ne želi odmah prelomiti napuknutu trsku niti će ugasiti stijenj što tek tinja. Pušta da na njivi zajedno s pšenicom raste i kukolj, ne želeći ući u rizik da se preuranjenim čupanjem kukolja ne iščupa i dobro sjeme. Zato čeka. Zato ljubi. Čovjeku daje mogućnost novoga života. Sve do kraja. OI Bog bi htio da ja već sada shvatim ozbiljno i odgovorno poziv na obraćenje i popravak; i on želi da na taj način već sada uživamo u sve punijem i savršenijem zajedništvu s njime. Bog bi htio da se ne lišavamo njegove milosti zbog svojih slabosti ni za jedan trenutak. Međutim, isto tako Bog zna i čekati. Pa čak i do posljednjeg časa ovozemaljskog života. Pokazao je tako jasno na primjeru razbojnika na križu kojemu je ona jedna skrušena riječ pred smrt zapravo otvorila vrata raja, tj. vrata do Isusova srca.
Znajmo biti strpljivi! I čekanje je dio života. Nije još sve kako smo željeli, nisu mirovni ugovori po našoj mjeri. Ne događaju se perspektive boljeg standarda i željenog mira brzinom kojom bismo to mi htjeli. Ne obeshrabrujmo svojom nestrpljivošću nikoga, pogotovo ne one najbliže. Ne zatvarajmo vrata radosti i ljubavi svojim negativnim izrazima razočarenja i nervoze. Ne gasimo stijenje što tek tinja. Nestrpljivošću ljudima oduzimamo nadu, strpljivošću dajemo nadi prostora da se pretoči u stvarnost.
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 15/11/2018, 07:51
Ne udaraj nas odveć, Gospode, i ne daji nam tereta iznad naše snage, da nam se ne pomrači sjaj Tvoj i da se zlo ne zacari nad nama. (Ivo Andrić)
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 15/11/2018, 15:46
danas ni jedan pogled na temu.. tako sam i pretpostavljala - da nitko s foruma ne čita nego gosti koji pregledavaju forum.. pretpostavljam da su klikali po nekoliko puta tek da se pokaže posjećenost teme .. gosti, hvala! domicili -- a znam kakvi ste 
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 17/11/2018, 10:09
O. Leo Patalinghug je zaista neobičan svećenik. On vjeruje kako i kuhanje može biti oblik evangelizacije. Pokrenuo je seriju emisija “Grace Before Meals” (Molitva prije jela) da bi ohrabrio obitelji na zajedničko okupljanje oko obiteljskog stola kako bi rasli u međusobnom zajedništvu. Ne samo da je ovaj svećenik dobro poznati kuhar, on je bio i učitelj borilačkih vještina i koreograf break dancea! Zanimljivo je vidjeti kako ovaj svećenik koristi jedinstvene talente kako bi služio drugima. O. Patalinghug vodi i emisiju na EWTN-u koja se zove “Savoring Our Faith”. Njegov kulinarski serijal (i recepte) možete pronaći OVDJE!
https://www.bitno.net/vjera/svjedocanstva/ovih-15-svecenika-navijesta-krista-na-neobican-ali-vrlo-uspjesan-nacin/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 18/11/2018, 08:41
EGZORCIZAM ZA HRVATSKU: Kleknite, lijevom rukom dotaknite zemlju, a desnu.. !
Moćna molitva protiv Sotone u Hrvatskoj
Sada u ovim čudnovatim trenucima povijesti, kako svijeta, tako i Hrvatske dobro se prisjetiti seminara patera Rufusa Pereire, indijskog svećenika koji je 1999. posjetio našu zemlju i održao 4-dnevnu duhovnu obnovu u kući Tabor. Zapisi sa tog seminara kao i još nekih, koji su bili nakon toga organizirani od Pokreta krunice za obraćenje i mir objavljeni su 2010., u knjizi P. Rufus Pereira – “Duh Sveti obnovitelj, ozdravitelj i osloboditelj. Pater Rufus je bio među prvim svjetski poznatim karizmaticima koji su posjetili Hrvatsku i molili za nju i njene ljude.
Rekao je: Bože, Ti ljubiš Hrvatsku i zato ti upućujem iskrene molitve za nju!
– Bio je to nezaboravan duhovni događaj, posebno molitva za Hrvatsku, kada je pater Rufus zamolio da svi vjernici kleknu i lijevom rukom dotiču zemlju, a desnu uzdignu prema nebu, kako bi izrazili čvrstu vjeru, da naša zemlja može primiti puninu blagoslova, samo od Gospodina- napisao je jedan vjernik koji je prisustvovao tom susretu i blagoslovu.
Evo molitve koju je p. Rufus izgovorio za Hrvatsku:
“Gospodine Isuse, Ti ljubiš ovu zemlju. Molimo Te za oslobođenje čitave zemlje. Oslobodi ovu zemlju od Sotonine moći, prekini sve sotonske kultove i veze u ovoj zemlji! Oslobodi svaku planinu, svaku rijeku od Sotonine moći! Oslobodi svako drvo, svaku životinju od Sotonine vlasti! Iznad svega, molimo Te za oslobođenje hrvatskoga naroda. Gospodine, u Tvoje Ime molimo da slomiš Sotoninu moć nad hrvatskom zemljom, da slomiš snagu Sotoninu nad narodom hrvatskim, da slomiš snagu zla nad Crkvom u Hrvatskoj, da oslobodiš ljude od bavljenja okultnim praksama, da ih izliječiš od rana rata, koje su postale ulaz sotonskom utjecaju. Gospodine, ova zemlja pripada Tebi! Ti si je stvorio.
Ti si je svojom predragocjenom krvlju otkupio. Ti si je posvetio Duhom Svetim. Gospodine, svi zajedno ponovo posvećujemo ovu zemlju Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo hrvatski narod Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo Crkvu u Hrvatskoj Tvojemu presvetomu Srcu i sve Ti to prinosimo po bezgrješnome Srcu Marijinu. Gospodine, molimo Te da Marija bude kraljica ove zemlje, da donese mir ovoj zemlji, kao što je donijela mir Rusiji, kao što je donijela mir u Fatimu, kao što donosi mir u Međugorju. Gospodine, ponovo posvećujemo ovu zemlju Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Gospodine, molimo ovu molitvu egzorcizma i oslobađanja, molimo ovu molitvu ponovne posvete i posvećivanja po zagovoru sv. Josipa zaštitnika Hrvatske, svih apostola, sv. Franje i sv. Antuna, sv. arkanđela, anđela i svih svetaca ove zemlje. Hvala ti, Isuse! Slava ti, Isuse! Aleluja, Gospodinu! Hvala Ti, Gospodine Isuse! Aleluja! Aleluja, Aleluja!”
Moćna molitva protiv Sotone u Hrvatskoj
Sada u ovim čudnovatim trenucima povijesti, kako svijeta, tako i Hrvatske dobro se prisjetiti seminara patera Rufusa Pereire, indijskog svećenika koji je 1999. posjetio našu zemlju i održao 4-dnevnu duhovnu obnovu u kući Tabor. Zapisi sa tog seminara kao i još nekih, koji su bili nakon toga organizirani od Pokreta krunice za obraćenje i mir objavljeni su 2010., u knjizi P. Rufus Pereira – “Duh Sveti obnovitelj, ozdravitelj i osloboditelj. Pater Rufus je bio među prvim svjetski poznatim karizmaticima koji su posjetili Hrvatsku i molili za nju i njene ljude.
Rekao je: Bože, Ti ljubiš Hrvatsku i zato ti upućujem iskrene molitve za nju!
– Bio je to nezaboravan duhovni događaj, posebno molitva za Hrvatsku, kada je pater Rufus zamolio da svi vjernici kleknu i lijevom rukom dotiču zemlju, a desnu uzdignu prema nebu, kako bi izrazili čvrstu vjeru, da naša zemlja može primiti puninu blagoslova, samo od Gospodina- napisao je jedan vjernik koji je prisustvovao tom susretu i blagoslovu.
Evo molitve koju je p. Rufus izgovorio za Hrvatsku:
“Gospodine Isuse, Ti ljubiš ovu zemlju. Molimo Te za oslobođenje čitave zemlje. Oslobodi ovu zemlju od Sotonine moći, prekini sve sotonske kultove i veze u ovoj zemlji! Oslobodi svaku planinu, svaku rijeku od Sotonine moći! Oslobodi svako drvo, svaku životinju od Sotonine vlasti! Iznad svega, molimo Te za oslobođenje hrvatskoga naroda. Gospodine, u Tvoje Ime molimo da slomiš Sotoninu moć nad hrvatskom zemljom, da slomiš snagu Sotoninu nad narodom hrvatskim, da slomiš snagu zla nad Crkvom u Hrvatskoj, da oslobodiš ljude od bavljenja okultnim praksama, da ih izliječiš od rana rata, koje su postale ulaz sotonskom utjecaju. Gospodine, ova zemlja pripada Tebi! Ti si je stvorio.
Ti si je svojom predragocjenom krvlju otkupio. Ti si je posvetio Duhom Svetim. Gospodine, svi zajedno ponovo posvećujemo ovu zemlju Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo hrvatski narod Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo Crkvu u Hrvatskoj Tvojemu presvetomu Srcu i sve Ti to prinosimo po bezgrješnome Srcu Marijinu. Gospodine, molimo Te da Marija bude kraljica ove zemlje, da donese mir ovoj zemlji, kao što je donijela mir Rusiji, kao što je donijela mir u Fatimu, kao što donosi mir u Međugorju. Gospodine, ponovo posvećujemo ovu zemlju Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Gospodine, molimo ovu molitvu egzorcizma i oslobađanja, molimo ovu molitvu ponovne posvete i posvećivanja po zagovoru sv. Josipa zaštitnika Hrvatske, svih apostola, sv. Franje i sv. Antuna, sv. arkanđela, anđela i svih svetaca ove zemlje. Hvala ti, Isuse! Slava ti, Isuse! Aleluja, Gospodinu! Hvala Ti, Gospodine Isuse! Aleluja! Aleluja, Aleluja!”
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 18/11/2018, 16:27
Vlado Gotovac
Vukovar iza riječi
Uzalud! – Ne mogu moje riječi
U tminu Vukovara. U tminu tvrđave
S nepoznatim riječima. Tminu novosti
Sa svojim zvijezdama. Gdje vlada
Božja jednakost – ona s Početka
I ona s Kraja. Spojeni u jeziku
Naših katakomba. Nijemi čvor Beskraja!
Carstvo gdje besmrtnost oblači malu djecu
U svoje ratnike. Oni imaju takvu tradiciju:
Neuništiva priviđenja svega što nisu vidjeli!
Mali podzemljari hrvatski
Pod razvalinama grada zamjenjuju čudo,
Sijedi čuvaju dragocjenosti svih mrtvih
Svojih.
Vukovar iza riječi
Uzalud! – Ne mogu moje riječi
U tminu Vukovara. U tminu tvrđave
S nepoznatim riječima. Tminu novosti
Sa svojim zvijezdama. Gdje vlada
Božja jednakost – ona s Početka
I ona s Kraja. Spojeni u jeziku
Naših katakomba. Nijemi čvor Beskraja!
Carstvo gdje besmrtnost oblači malu djecu
U svoje ratnike. Oni imaju takvu tradiciju:
Neuništiva priviđenja svega što nisu vidjeli!
Mali podzemljari hrvatski
Pod razvalinama grada zamjenjuju čudo,
Sijedi čuvaju dragocjenosti svih mrtvih
Svojih.
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 19/11/2018, 07:02
Jutarnja molitva
Gospodine, u tišini ovoga dana koji se rađa, dolazimo Tebi da Te zamolimo mudrost, mir i jakost. Danas želimo gledati svijet očima punim ljubavi, strpljivo, blago, razumno i razborito. Gledati Tvoju djecu kako ih gledaš Ti sam. Zatvori naše uši za svaku klevetu. Čuvaj naš jezik od svake zle riječi. Ispuni naš duh svojom prisutnošću. poveži našu obitelj u svojoj ljubavi, slozi i razumijevanju. Čuvaj nas od svakog zla. daj da svi, koji nas danas susretnu, osjete Tebe prisutna u nama. Daj da se navečer opet nađe na okupu sva naša obitelj, da Ti zahvalimo na Tvojim dobročinstvima.
Amen
Gospodine, u tišini ovoga dana koji se rađa, dolazimo Tebi da Te zamolimo mudrost, mir i jakost. Danas želimo gledati svijet očima punim ljubavi, strpljivo, blago, razumno i razborito. Gledati Tvoju djecu kako ih gledaš Ti sam. Zatvori naše uši za svaku klevetu. Čuvaj naš jezik od svake zle riječi. Ispuni naš duh svojom prisutnošću. poveži našu obitelj u svojoj ljubavi, slozi i razumijevanju. Čuvaj nas od svakog zla. daj da svi, koji nas danas susretnu, osjete Tebe prisutna u nama. Daj da se navečer opet nađe na okupu sva naša obitelj, da Ti zahvalimo na Tvojim dobročinstvima.
Amen
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 19/11/2018, 07:21
https://www.bitno.net/vjera/svjedocanstva/bivsi-londonski-gangster-moja-prva-ispovijed-bila-je-s-fra-slavkom-barbaricem-iz-medugorja-plakao-je-sa-mnom/
Guest- Guest
Page 19 of 31 • 1 ... 11 ... 18, 19, 20 ... 25 ... 31
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 19 of 31
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum