Katolicizam...

 
 
 
 
 
 
 

Predgovor knjizi Le Catholicisme – Jean Guitton
 
Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda pruža našoj javnosti prijevod knjige Jeana Guittona „Katolicizam“. Godine 1972. naša čitalačka publika upoznala je u hrvatskom prijevodu ispovijest Guittonove vjere u knjizi „Što vjerujem“, koja je od iste izdavačke kuće bila objavljena i brzo rasprodana.

I u ovoj knjizi Guitton nastoji na sebi svojstven, jezgrovit, jasan i logičan način izložiti ono bitno u vjerovanju Katoličke Crkve jučer, danas i sutra. On tu bitnost nastoji izraziti jezikom prikladnim za mentalitet suvremenih ljudi, ali ostaje vjeran sadržaju vjere. Svjestan je da se radi o daru Božje objave, o otkrivenju Božjih misli, djela i tajna; svjestan je da su Božje nakane s čovjekom nepromjenljive; nepromjenljiva su i božanska sredstva spasenja. U njima djeluje životvorna sila Duha da stari čovjk grijeha u Isusu Kristu – Bogočovjeku bude preporođen (iv. 3,5) u novo stvorenje (2. Kor. 5,17)

Ponuda Božja čovjeku ostaje ista za sva vremena sve dok Gospodin ne dođe (1. Kor.11,26). Ne ostaje li isti i otpor staroga čovjeka u svim vremenima Božjem pozivu? Zahtjevan je taj poziv. „Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“ (Rim.6,4).

Kontinuitet i identitet Crkve i njezine vjere žive kroz povijest unatoč promjenama kultura i napretku civilizacije. Uskrsnuli Gospodin ostaje trajno u Crkvvi „Put, Istina i Život“ (iv. 6,4).

Guitton sigurno smatra velikom obvezom svoje savjesti da progovara o tako važnoj temi vjere svojim suvremenicima; time vraća svoj dug Bogu, Crkvi i čovjeku. Svjedoči sigurnošću vjere. To je tako potrebno u vremenu tolike misaone nesigurnosti, u tjeskobama sumnja, u beznađu agnosticizma, u tami nevjere. Nastoji biti jasan u sintezi i u analizi svojih razmišljanja.

„Besmrtnik“ Francuske akademije znanosti i vjernik dubokoga uvjerenja ubacuje svojim djelima farove jasnoga svjetla u suvremena strujanja. Ponizan sin Crkve, pred Bogom na koljenima, kritičkom lucidnošću razlučuje duhove u filozofijama i teologijama, da bi svojoj braći pokazivao put do „zdrave nauke“ (2. Tim. 4,3). Zanima ga istina i ne obazire se na etikete.

Guitton posjeduje dovoljan ljudski i kršćanski ugled da i suvremenoj mladoj generaciji progovori sigurnu riječ. To je potrebno. Katehizacije i evangelizacije nema bez čvrste vjere. Ne postoji li opasnost da baš mladi podlegnu napasti samodostatnosti i samodopadnosti i da bez dovoljnog znanja i duhovne zrelosti, bez dovoljnog životnog iskustva i životne provjerenosti suviše superiorno izriču sudove (i osude) o velikim sadržajima Božje objave, o Crkvi, o tajnama ljudske sudbine? Mnogo, dakako, ovisi o učiteljima koji ih odvode od baštine vjere, ili ih u nju uvode.

Guitton posjeduje evanđeosku poniznost pred Tajnom. To je svojstvo svih velikih znanstvenika vjernika. Bez poniznosti nema plodnog razmišljanja o Božjim stvarnostima. Tu je samo poslušna vjera pravo svjetlo; a vjera je dar Duha Svetoga. Uvijek vrijedi Augustinova riječ: credo, ut intellegam – vjerujem da razumijem.

Vjere pak nema bez molitve. Stoga Guitton govori i o molitvi. Za njega je molitva stjecište i sjecište vremena i vječnosti, stvarnost koja nam omogućuje da uđemo u tajnu Vječnoga Boga, njegova sveznanjai svemogućnosti. Tu je „oratio“ ruperiorna onome što zovemo „ratio“ (orasion : rasion). Molitva je potrebna razumu u poniranju u Božje dubine.

Neka se i ovom knjigom posluži milost da učvrsti vjeru čitatelja. To neka bude njezin blagoslov! Hvala izdavaču!
 
U Zagrebu, na Bijelu nedjelju, 21. travnja 1974.
 
                                                                                 Franjo KUHARIĆ
                                                                          nadbiskup zagrebački

Sve što činiš iz ljubavi jest ljubav.
A mjera ljubavi?
To je ljubav bez mjere.

                            sv. Franjo Saleški

UVOD – OBJAŠNJENJE KATOLICIZMA
 
Katkada se znam zapitati: kada, u kojem trenutku ja imam pravo reći za neko znanje, za koje mislim da ga posjedujem i da ga mogu drugima objasniti i izložiti, da ga razumijem.

Evo mojega odgovora! Kako bih mogao reći da neki predmet posjedujem, treba da taj predmet, to znanje, mogu razviti i rezimirati, napisati o njemu stotinu strana i sažeti ga u trideset redaka. Taj je postupak nekada u školama predlagala stara retorika. Razraditi i sažeti, eto, to su nas učili. Sve umijeće pisanja i govorenja svodilo se na te dvije radnje, na razgrađivanje i razvijanje nekoga predmeta gotovo u beskraj i na njegovo sažimanje i usredotočivanje u jednoj točki, klici, aksiomu.

Često sam zamišljao da me netko, kao eunuh Filipa u Svetom pismu, pita: što je predmet ove knjižice o katolicizmu? U stanovitom smislu mogao bih reći da je čitavo moje djelo u svojim raznim aspektima samo složen i iznijansiran odgovor na to pitanje.

Kad me je koji izdavač zamolio da za leksikon napišem kratak i kompletan članak s tisuću tipografskih znakova za natuknicu „katolicizam“, „kršćanstvo“ ili „Credo“, nije mi bilo naodmet da se upustim u taj posao. Naprotiv, smatrao sam ga vrlo korisnim i teškim. Da bi čovjek saznao da li zna ono što misli da zna, ne vidim boljega načina nego da to pokuša objasniti onome koji to ne zna.

To je bila i Sokratova metoda koja je u ishodištu cjelokupne misli i kulture Zapada. „Ja ću, dragi moji slušatelji, poći od neugodne, neuljudne i čudne pretpostavke. Pretpostavit ću, naime, da vi o ovom predmetu (npr. o Einsteinovoj teoriji relativnosti, o novoj matematici, o transupstancijaciji ili o II vatikanskom koncilu, o novcu, monetarnoj politici ili dolaru) baš ništa ne znate. Oprostite što želim s vama postupiti kao što je i Sokrat učinio s Menonovim robom kojemu je pokušao objasniti kvadrat hipotenuze polazeći od pretpostavke o njegovu potpunom neznanju na tom području“. Takav postupak nije laskav, pa ne mislim da je baš razborito poslužiti se takvim riječima jer nitko ne voli da mu se kaže da nešto ne zna. No, u stvari, svi smo mi kao Menonovi robovi. Mi smo u pravom smislu riječi neznalice. U tom je naša bijeda, ali i naša veličina.

Stoga nam nitko ne iskazuje veće zasluge od onoga koji, pošto je pohvalio naše znanje (što nam je ugodno čuti), postupa s nama kao da smo sve zaboravili.
 

Jean Guitton

 

https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/tko-je-bio-sv-patrik-svetac-zastitnik-irske/


Irska se naziva otokom svetaca. Ipak, nijedan od irskih svetaca, osim sv. Patrika, apostola Irske, nije ušao u opći kalendar Crkve. Tek je najnoviji obnovljeni kalendar opće Crkve, u kojem se više poštivalo načelo da u njemu budu što više zastupane sve zemlje i narodi, uz sv. Patrika uvrstio i sv. Kolumbana, opata, koji se slavi 23. studenoga, a potjecao je iz Irske.


Iako je sv. Patrik najpopularniji svetac u Irskoj, on po rođenju i krvi nije bio Irac već Britanac, ali se svojim radom tako sljubio s Irskom da je postao njezin najviše slavljeni svetac. Irci ga svojim starim keltskim jezikom zovu Padraig. Magonus Sucatus Patricius rodio se negdje oko godine 385. od kršćanskih roditelja u Britaniji, koja je tada stajala pod rimskom vlašću i dobrim dijelom bila romanizirana.

 

Katkada sam znao tražiti ne bi li se, kao što je to učinio sv. Ivan, samo u protivnom smjeru, mogao pronaći neki aksiom iz kojega bi se katolicizam mogao „izvesti“. Sv. Ivan sažeo je čitavo svoje evanđelje u rečenici „Bog je ljubav“. Ja sam postupio obratno. Kao što sam iznio u svojoj knjizi „Što vjerujem“ (što su s odobravanjem primili mnogi od onih koji ne vjeruju), pitao sam se kojom bih rečenicom u „geometriji“ vjere morao započeti svoje deduktivno umovanje. Pitao sam se: „U što bih još vjerovao, kad bih iz očaja mislio da više ni u što ne vjerujem“? I tu, gdje je p. Teilhard de Chardin odgovorio: „Ja bih još vjerovao u Svijet“, a netko drugi: „Ja bih još vjerovao u Pravdu“, ja sam odgovarao: „Ja bih još vjerovao da ima neko biće, sposobno da ljubi na nezainteresiran način beskrajnom ljubavlju“. To bi bio, govorio sam, aksiom koji bi bio istinit i kad ne bi bio provjeren.

Pretpostavljam da ja, analizirajući stanje svojega duha s obzirom na nepoznatoga Boga i izgubljenu vjeru, nalazim tu ono što se nalazi u srcu svakoga čovjeka, ako ima vremena da uđe u neizrecive dubine samoga sebe. Tada sam sebi ponavljam onu nemoguću molitvu koju je sastavio p. Augustin Valensin: 


„Kada bih u času smrti vidio jasno da me čeka ništavilo i da su sva moja vjerovanja bila tlapnja, ni najmanje ne bih požalio što sam se u svom životu prevario vjerujući u istinu kršćanstva, jer bi to bila krivnja neizmjerne ljubavi što nije postojala, a ne moja što sam u nju vjerovao“.

Katkad sam sebi ponvljam besmislenu molitvu koja bi trebala da bude molitva potpunog bezvjerca: „Oče naš, ako postojiš, neka tvoje ime bude poznato. Beskrajna ljubavi, ako ne postojiš, budi barem toga dostojna. Ali ti postojiš, jer me potičeš na ovu molitvu. Daj mi ono najnužnije svaki dan, izlij na mene nekoliko kapi sreće, operi me od mojih krivica, kako bih mogao naći savršenstvo za koje sam vezan svim sojim bićem. Nije mi važno postojiš li ili ne, jer postojati znači biti vrijedan postojanja u beskrajnoj mjeri“.

Moglo bi se izraziti sve što sam htio reći na još prisniji način sjećajući se riječi arškog župnika koji je govorio: „Ako se, umirući, uvjerim da Boga nema, bit ću zaista pogođen, ali mi neće biti žao što sam proveo život vjerujući u ljubav“.
 
Jean Guitton: Katolicizam - nastavak

metilda wrote:Tada sam sebi ponavljam onu nemoguću molitvu koju je sastavio p. Augustin Valensin: 

„Kada bih u času smrti vidio jasno da me čeka ništavilo i da su sva moja vjerovanja bila tlapnja, ni najmanje ne bih požalio što sam se u svom životu prevario vjerujući u istinu kršćanstva, jer bi to bila krivnja neizmjerne ljubavi što nije postojala, a ne moja što sam u nju vjerovao“.

Suština fenomena vjere.

Mi svi imamo nejasan osjećaj da savršenstvo negdje stvarno postoji, da negdje jest ili da će biti ostvareno. Svi imamo dojam da apsolutno savršenstvo koincidira s nužnošću bitka, ili da je ideal jedino zaista apsolutno opravdanje postojanju svega. Većina stavlja to savršenstvo i taj ideal nekamo u budućnost; zovu ga Posljednjim danom, Internacionalom, Državom budućnosti, svijetom Sutrašnjice itd.                
Ono što ljudi našega vremena zovu „progresom“, nije li to nedokazivi aksiom po kojemu savršeno mora postojati u stanju nastajanja? Taj je aksiom bog ateista.
 
Kad bismo umjesto zakonitosti pretpostavili slučaj, pred nama bi još uvvijek bila prisutnost neke vrste daljinskog upravljanja i usmjeravanja prema savršenstvu. Pretpostavlja se da su mutacije koje nastaju igrom elemenata usmjerene prema višim oblicima života, prema složenijim i finijim strukturama.
 
Tako bi se moja vjera (kad ne bih imao „vjere“), sastojala jednostavno u tome da kažem: vjerujem da će savršenstvo postojati. Naravno, polazeći od toga aksioma, ja odatle ne bih mogao izvesti pluralitet osoba u Bogu niti kontigentnu činjenicu Utjelovljenja. No ja bih u sebi imao neku vrst makete ili modela, pojam o nekoj vrsti mogućih struktura ostvarenja neizmjerne ljubavi. Ne bi me mogla mnogo iznenaditi činjenica da je „Bog postao čovjekom“. Kad bih, došavši s Marsa i iskrcavši se na zemlju, saznao za postojanje dogmi, ne bih se zbog toga osupnuo.
 
Drugim riječima, kad bih imao apsolutnu spoznaju te neizmjerne ljubavi i kad bih bio obaviješten o svim povijesnim zbivanjima na tom planetu, vidio bih da pretpostavke vjere sadrže isto tako ideju o neizmjernoj ljubavi.. To znači da bih, shvativši sve zahtjeve, sve pretpostavke i implikacije vjere, uočio odmah da su one tek definicija, razrada i ilustracija te neizmjerne ljubavi u onom što ona u samoj sebi jest po nuždi bitka i u onom što je ona htjela biti i činiti po slobodi vlastitog izbora.
 
Katolicizam je u mojim očima upravo to. Naravno, ponavljam, sa sojom neizmjernom Ljubavlju ja ne mogu izvesti Sveto Trojstvo, otkupiteljsko Utjelovljenje, Euharistiju-žrtvu itd., jer Utjelovljenje Riječi, kao i Stvaranje, pretpostavlja slobodni čin NEIZMJERNE LJUBAVI. Na svakoj razini te slobode ja opažam nepredvidivu stvoriteljsku invenciju. No ne bi me ništa što bi mi bilo predočeno kao ono što proizlazi iz beskrajne ljubavi iznenadilo, i ja bih prepoznao istinu Objave upravo u tome što ona otkriva neizmjernost Ljubavi.
 
Jean Guitton: Katolicizam – nastavak

 
 

 
 


 

U trenucima sumnje primjenjujem tu misao na katoličku nauku o Euharistiji i o misi, na taj tako razumljivi „misterij vjere“. Doduše, Euharistiju ne mogu izvesti iz neizmjerne Ljubavi, ali čini mi se da je Euharistija, jednom spoznata, čudesno opravdana kao izraz neizmjerne Ljubavi. To je, vjerujem, bila i misao sv. Ivana kada na početku svojega prikaza Muke piše: „Ljubio ih je do kraja“.

Katolicizam je po mom mišljenju Istina sagledana u svoj svojoj cjelini, njezina integralna struktura, integracija iskustva, povijesti onoga što je dano, i Ljubavi-Vjere u Riječ Davaoca.

Tu univerzalnost vidim najprije u izrazito logičkom obliku. Pascal je objasnio tu logiku ovako:

„Vjera obuhvaća, kaže on, više istina za koje se čini da su međusobno protuslovne.
Izvor sviju hereza jest u tom što ljudi ne vide sklad između dviju protivnih istina.
Primjer: ... mi vjerujemo da je Isus Krist, pošto se „supstancija“ kruha pretvorila u supstanciju tijela našega Gospodina, u Euharistiji stvarno prisutan. To je jedna istina. Druga je da je to otajstvo ujedno slika otajstva križa i slave, a isto tako i njihov spomen-čin. Eto, katolička vjera obuhvaća te dvije istine koje izgledaju protivne jedna drugoj“:

Zamišljam Pascala kako bi, vrativši se s II. Vatikanskog koncila pisao: „Vjera obuhvaća više istina koje kao da si međusobno protuslove.
Ona ih ne može izraziti sve u isti mah. Povijest nam pokazuje kako ih ona proglašava sukcesivno, kao da je zaboravila na jednu istinu, objelodanjujući drugu.“
 

Jean Guitton: Katolicizam - nastavak