Katolicizam...

Kako evangelizirati prijatelje i obitelj, a da ih ne uvrijedimo i da im kažemo o Isus Kristu


Kako mogu evangelizirati prijatelje i obitelj a da ih ne uvrijedim i ne odgurnem od sebe? Odgovor: Svaki kršćanin ima člana obitelji, prijatelja, suradnika ili poznanika koji nije kršćanin. Uvijek je teško govoriti drugim ljudima o Radosnoj vijesti a to postaje još teže kada se radi o nekome nama bliskom.
 
Biblija nam kaže da Radosna vijest vrijeđa ljude (v. Lk 12,51-53). Posebno je teško riskirati da uvrijedimo nekoga s kime smo često u kontaktu. Međutim, Bog nam je naredio da naviještamo evanđelje – nemamo nikakve isprike ako to ne činimo (v. Mt 28,19-20; Dj 1,8; 1 Pt 3,15).
 
 
 
Dakle, kako možete evangelizirati članove svoje obitelji, prijatelje, suradnike i/ili poznanike? Najvažnije što možete činiti jest moliti za njih, da Bog promijeni njihova srca i otvori im oči (2 Kor 4,4) za istinu evanđelja. Molite da se osvjedoče o Božju ljubav prema njima i da postanu svjesni svoje potrebe za spasenjem po Isusu Kristu (Iv 3,16). Molite za mudrost kako biste znali kako im služiti (Jak 1,5). Osim što ćete za njih moliti, trebate živjeti pobožnim kršćanskim životom pred njima, kako bi oni mogli vidjeti promjenu koju je Bog učinio u vašem životu (1 Pt 3,1-2). Kao što je sveti Franjo Asiški jednoć rekao: „Uvijek propovijedajte evanđelje, a kada je potrebno, koristite riječiˮ.
 
 
 
Dakle, moramo biti spremni i hrabri u naviještanju evanđelja. Naviještajmo poruku spasenja po Isusu Kristu svojim prijateljima i obitelji (Rim 10,9-10). Uvijek budimo spremni govoriti o svojoj vjeri (1 Pt 3,15), čineći to u blagosti i s poštovanjem. A na kraju trebamo stalno imati na umu da spasenje svojih voljenih moramo prepustiti Bogu. Ljude spašavaju Božja sila i milost, a ne naš trud. Najbolje što mi možemo učiniti jest moliti za njih, svjedočiti im i živjeti kršćanskim životom, što je najsnažnije svjedočanstvo!
 
 
 
Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:
»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!«
»I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«


http://rastimo-u-vjeri.com/kako-evangelizirati-prijatelje-i-obitelj-a-da-ih-ne-uvrijedimo-i-da-im-kazemo-o-isus-kristu/

metilda wrote:ja na tvojim fotkama vidim zlato, lijepo u tori piše da su na kovčegu bili kerubini i što reći nego da se klanjate zlatu... zašto bi prisutnost svemogućega bila nad zlatom...   to je očito bog i njegov narod koji voli zlato

-----------------

naši isprani mozgovi vole Boga koji je bio siromašak i boravi među siromašnima, bolesnima, patnicima, gladnima i žednima, nepravedno osuđenima, milosrdnima, mirotvorcima...

i ne uviđaš svoja dvostruka mjerila pa se zato i mogu igrati s tobom kao beba sa zvečkom i smijati se pri tom... jesi li ikad pročitao NZ i ako jesi je li te obuzela mržnja prema Isusu?
mislim, ta mržnja je vidljiva općenito kod tebe..

7. listopada
 
SLUŠAJ CVlJEĆE
 
Ti si poput zvijezde što je pala s neba.
Milijarde je zvijezda na nebu, i svaka je jedinstvena.
Milijarde je ljudi na ovom malom planetu,
i svaki je čovjek jedinstven. Fantastično!
Zvijezde sjaju i čine nebo lijepim,
da se i noću može vjerovati u svjetlo.


Ljudi sjaju i čine zemlju lijepom,
ako su zvijezde a ne monstrumi pušteni s lanca.


Još uvijek čujem kako je cvijet proljetos govorio:
”Što to ljudi rade! ?
Proizvode strašno oružje i siju smrt
za ljude, životinje i biljke.
Cvijeće nestaje, drveće se ruši.
Ribe ugibaju u zatrovanim vodama.
Ljudi su zagadili zrak koji udišu.
A jure na izložbe da se dive najnovijoj tehnici, a
zatim kažu: Veličanstveno!


Cvijet mi nakon duge stanke reče još:
„Pogledaj, zar nisam lijep? Fini, nježni listići
i srce u mojoj čaški. Vidiš li boje,
osjećaš  li divni sklad, osjećaš li život?
Znaš, kad me posjete vjerne pčelice,
mi razgovaramo kako su ljudi glupi.“


To čujem još i danas.
 
Ti si poput zvijezde što je pala s neba.
Slušaj cvijeće.
 
Phil Bosmans

metilda wrote:ja na tvojim fotkama vidim zlato, lijepo u tori piše da su na kovčegu bili kerubini i što reći nego da se klanjate zlatu... zašto bi prisutnost svemogućega bila nad zlatom...   to je očito bog i njegov narod koji voli zlato
naši isprani mozgovi vole Boga koji je bio siromašak i boravi među siromašnima, bolesnima, patnicima, gladnima i žednima, nepravedno osuđenima, milosrdnima, mirotvorcima...

a..jeeee..mislim ajmo biti realni..Bog znaci moc,u korelaciji sa zemaljskim stvarima,BOGati,su motjni i uticajni ljudi,jel...hajmo sad logikom..
KAD I GDJE IKADA si primjetila da se neki BOGatasi druze sa nabrojanom Gologuzijom...
S druge strane spomenuta Gologuzija rad ohoce zamisliti da se neki motjni i uticajni likovi spustaju na njihov usrani niveau,e da bi ih razumjela i ucinila im njihov besmisleni zivot i patnje podnosljivijim..
dajte,najte suprotstavljati se Logici,ispadate vrlo funny...
BOGati i uticajni,pa tako i vasa fiksacija BOGa u liku obicnog tesara,nikad nisu i nece se spustati na razinu Gologuzije,jerbo..jasno je zasto je Gologuzija postala Gologuzija..
sve ostalo samo pateticno preseravanje..
Bog je ljut i nemilosrdan,ljut na one ljenivce koji nisu iskoristili sav voj potencijala da si ucine zivot boljim,a svojim ukucanima udobnijim i komfornijim..

@pismejker - zamijenio si Boga i bogataše

8. listopada
 
SPONTANA PAŽNJA


Svakoga dana prolazi starac polako istom ulicom.
Pokraj njega svakoga dana prolaze stotine ljudi.
Svi imaju svoje putove, vlastite interese.
Tiskaju se pokraj njega i ne obazirući se na nj.


Kojeg li iznenađenja
za tog starog zatvorenog čovjeka
kad se iznenada netko zaustavi,
netko od redovitih prolaznika,
te mu tutne u ruke paketić duhana
i srdačno mu šapne u uho:
»Ovo je za tebe, za koju lulu duhana,
i budi nam zdravo!«
Zbog ove posve jednostavne geste
starac bijaše danima presretan.


Ima tisuće staraca
koji očekuju pogled
pun srdačnosti i simpatije.
Već mala, spontana pažnja
može za usamljenog čovjeka
značiti više od neosobne doznake novca
ili savršeno organizirane humanitarne akcije.
Pokaži svaki dan svoje srce.
Njihova je sreća u tvojim rukama.
Sjeti se: I ti ćeš jednom ostarjeti!
 

Phil Bosmans

metilda wrote:@pismejker - zamijenio si Boga i bogataše

nope...to su izvorno vase rijeci i imaju povezan smisao..a i ono..Bog i Batina..netko mocan i uticajan..
Jel se ti bavis problemima mrava ili kukaca,koji gmizu po zemlji?

Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice nastao je kao spomen na veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sv. Pio V.

Blagdan ima povijesnu pozadinu. U 16. stoljeću Europa se našla pred velikom opasnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi. U nizu različitih poticaja na otpor papa Pio V. pozvao je godine 1569. kršćanski svijet i na molitvu svete krunice. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria, pobijedila tursku silu. Na uspomenu velike pobjede papa dan 7. listopada proglašava blagdanom “Gospe od Pobjede”. Godine 1573. spomendan mijenja ime u “Blagdan svete Krunice”, odnosno “blagdan Kraljice od Krunice”. U krajevima gdje se krunica zove ružarij i blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija” ili slično.

Povijest krunice

Početkom 12. stoljeća na Zapadu širila se praksa recitiranja molitve “Zdravo Marijo”. Od te molitve bio je poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj 15. stoljeća, kada se raširio običaj moljenja “Sveta Marijo”, bilo je pridodano izgovaranje imena Isus, i završni Amen.
Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328. – 1408.) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. Nekako u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice od strane svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca, koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche.
 
Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj da se ujedini molitva ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstava uzetih iz Biblije dolazi iz 15. stoljeća. Između godine 1410. i 1439., kartuzijanac iz Kölna, Dominik Pruski, predlaže jednu novu formu prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50 puta, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodano određeni odlomak Evanđelja. Ti odlomci bili su raspodijeljeni tako, da ih je 14 razmatralo Isusov život prije početka javnog djelovanja; 6 njegovo javno djelovanje; 24 njegovu muku i smrt; te ostalih 6 Isusovo uskrsnuće , slavu i krunjenje Marijino. Ovakav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Osobito u 15. stoljeću ova će vrsta molitve doživjeti svoj veliki procvat.
 
Nakon što se ova pobožnost jako raširila među vjernicima osjetila se potreba da se još oblikuje u smislu pojednostavljivanja. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello sveo je ova otajstva na svega 15, na način da ih je formulirao tako da bi se oni razmatrali u obliku kratkog teksta ili bi se jednostavno ponavljali kratki zazivi iza svakog moljenja prvog dijela Zdravo Marijo. Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe rado su prihvatila ovu pobožnost. U povodu dvadeset i pete obljetnice svojeg pontifikata 2002. g. papa Ivan Pavao II. uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.

9. listopada
 
LOM U SVAKOM ČOVJEKU


Katkad se čini kao da u tebi stanuju dva čovjeka.
Jedan, koji sve čini dobro i kojega pokazuješ prema van,
i drugi, kojega se stidiš.
Tako veličanstven muž kao što je Pavao piše
 u svojoj poslanici: »Dobro, koje želim, ne činim,
a zlo, koje ne želim, činim.«
 
Čovjek je čudno biće. Postoji nešto kao neka duboka
razdvojna crta, crta loma, u svakom čovjeku.
Susrećem ljude koji i uz najbolju volju svega svijeta
upadaju uvijek iznova u svoje stare nevolje.
Ljude koji bi htjeli živjeti dobro, a ipak čine stvari
koje ni sami ne shvaćaju. Zašto je tome tako?
Jer čovjek nije Bog, ni anđeo, ni neko superbiće,
nego tek mali hodočasnik na dugu putu,
katkad prilično umoran i dobrano načet.
Upravo kroz iskustvo vlastite slabosti postaje čovjek
 razuman i suosjećajan sa svojim bližnjima.
Ali, tko se uvijek samo uznosi, postaje tvrd kao kamen.
Njegov osjećajni život se suši, nigdje se više ne nalazi
nešto tako lijepo kao praštanje, utjeha, ohrabrenje.
 
Nikad se ne uznemiruj zbog svojih slabosti i pogrešaka,
ali ih i ne uljepšavaj. Nauči se s njima živjeti.
Nitko nije tako dobar kao u svojim najboljim trenucima.
I nitko tako loš kao u svojim najlošijim trenucima.
Ljubav cvate gdje su ljudi jedni prema drugima blagi,
blagi u svojim riječima i blagi u svojem ponašanju.
 
 
Phil Bosmans

Kako Sotona neprimjetno zavodi ljude


Najveća opasnost za ljude ne dolazi od velikih hereza, kakve su u prošlosti napadale čovječanstvo, nego od bezumnih primjedbi koje se neprestano gomilaju. Svatko tko bi pet minuta razmišljao nad smislom rečenica koje nas svakodnevno bombardiraju zaključio bi da se radi o totalno idiotskim misaonim konstrukcijama, naoko nevrijednim veće pažnje, ali svojom brojnošću preplavljuju i zamračuju nebo, poput roja muha. O svemu tome pročitajte tekst G.K. Chestertona koji se pokazuje kao nenadmašan čitatelj duha vremena.


Zasigurno je izraz nepoštovanja prema čitatelju, a ne pomaže baš niti dostojanstvu pisca, reći da je moje životno zanimanje hvatanje muha. A kada sam nedavno usporedio određenu vrstu feministkinja s osama, dobio sam prigovor od jedne koja nedvojbeno smatra da ima sve najuzvišenije atribute kraljice pčela (matice). Ipak, ova nesretna metafora mi se često vraća u misli, i svjestan sam istine koju bih teško mogao izreći bez te usporedbe. Ono na što ciljam je sljedeće: jedna od glavnih neprilika našega vremena je roj malih stvari, u obliku malih misli, ili malenih izreka, koje su vrlo udaljene od bilo kakvog razmišljanja, a prožimlju cijelu atmosferu na način koji se može usporediti jedino s tim najmanjim od svih insekata, beznačajnim i gotovo nevidljivim, ali bezbrojnim i gotovo sveprisutnim. 


Ne mislim ovdje na pravu misao, čak niti na krivu ili destruktivnu misao. Ne govorim o stvarnim tijelima moralnog i filozofskog mišljenja, baziranim na principima koje držim krivima, ili koji daju rezultate koje smatram škodljivim. Razmišljanja ove vrste, s kojima sam se ponekad bavio na ovim stranicama, se u mnogočemu razlikuju u svojoj snazi i kapacitetu štete koju mogu učiniti. Ne slažem se s komunizmom, jednako kao što se ne slažem s kalvinizmom, ali nitko neće reći da je danas vrijeme kalvinizma, iako priznajem da je na neki način vrijeme komunizma. Postoji vrlo snažna intelektualna privlačnost boljševizma zbog neupitnog kolapsa stare trgovačke složenosti. S druge strane, ostale teorije koje sam svojedobno osporavao su sve manje i manje istaknute u suvremenoj raspravi. Mnogi znanstvenici su napustili darvinizam. Svi znanstvenici su napustili materijalizam. Ali materijalizam i darvinizam su su bili temeljiti sustavi poduprijeti od strane mislećih ljudi, s argumentima na koje se trebalo odgovoriti kao i s pretpostavkama koje je trebalo preispitati. 


Ova stvar o kojoj sada govorim nešto je istovremeno atmosfersko i mikroskopsko, poput oblaka mušica, a ne poput ozbiljnih znanstvenih teorija i filozofija devetnaestoga stoljeća, koje bi se prije mogle usporediti, već prema osobnome ukusu, s lavovima, slonovima, tigrovima, zmijama ili škorpionima.
Stvar kojom se sada bavim je rasprostranjenost neke vrste neformalnog, pa čak i konverzacijskog skepticizma, koji čini čak i prazne riječi besposlenog čovjeka vrijednima u korist sumnje i očaja. Želim reći da će čovjek, bez da uopće razmišlja, izbaciti neku besmislenu frazu koja je uvijek (čudnom fatalnošću) neka vrsta slabašnog revolta protiv svih tradicionalnih istina. Može biti bilo što, dijalog u kazalištu, ili šala na političkoj govornici. Može biti puki ukras na početku priče u časopisu ili puka riječ izgovorena nakon neugodne šutnje, nešto rečeno tek da se nešto kaže. Cijeli smisao svega toga je, na neki način, besmislenost. Ova filozofija se ne izražava kada ljudi raspravljaju o filozofiji, nego kada razgovaraju o bilo čemu drugome. Baš sam ovoga trenutka započeo s čitanjem jedne uobičajene suvremene priče, prilično dobro napisane u pogledu same priče, a započela je rečenicom da nema mnogo razlike između gluposti i hrabrosti, i zapravo da je hrabrost samo oblik gluposti.
 
To je baš tipičan primjer onoga na što mislim. To je samo usputna primjedba, to je nešto samo usputno smišljeno da bude pametna primjedba, a zapravo je vrlo smiješna primjedba. No stvar je u tome da fatalnost ove mode uzrokuje bezbroj ovakvih primjedbi, uvijek na strani kukavičluka i nikada na strani hrabrosti. Po samom pitanju smisla ove rečenice, bilo bi, naravno, vrlo jednostavno pokazati njezinu lažnost. Povijest je puna primjera intelektualaca koji su bili hrabri, čak i visoko suptilnih i oštroumnih intelektualaca koji su smrt hrabro prihvatili. 


Povijest sadrži čak i mnoštvo mislioca koji su se puno bavili pitanjem prihvaćanja smrti, koji su o tom pitanju dugo i s potpunom sabranošću razmišljali, te se nakon toga ga u potpunosti s time složili. Sokrat je očit primjer. Sir Thomas More je još očitiji primjer. Boëthius i mnogi drugi filozofi, Sv. Pavao i mnogi drugi sveci, razne vrste mistika, misionara, osnivača religija, socijalnih reformatora su iznova i iznova dokazivali veličinu hrabrosti. Ali sad trenutno nisam zainteresiran raspravom o ovome pitanju, nego o besmislenosti primjedbe. Kakva to intelektualna iritacija čini da suvremeni čovjek, čak i u trenutku bezvoljnosti, izgovara nešto tako cinično čak i kada je to očito pogrešno. Zašto napadati nešto herojsko, čak i kada je toliko očito istinito? Zašto danas nalazimo tu naglu i nejasnu količinu trivijalnosti, koje nemaju ništa zajedničkog, osim da su sve reakcija protiv svih ljudskih tradicija. Zašto je ta jeftina i uistinu bezvrijedna vrsta skepticizma ušla u univerzalnu cirkulaciju? Drugim riječima, ne mislim sada na zlatni standard najviših istina, ili na bimetalizam visokog skepticizma, koji raspravlja o tome može li biti rivaliteta u istini, ili o bilo kojem manje ili više vrijednom metalu koji može nositi sliku i praznovjerja ovog ili onog moralnog autoriteta. Zbunjen sam kruženjem mjedenih stvari, bezvrjednijih od običnog penija, čudim se odakle one dolaze, i kako to da se mogu proizvesti u tolikim količinama, i imali što krivo u izvoru takvog uma. 


Pitam se što li je izopačilo kretanje suvremene misli i govora, i zašto je svaki normalni ljudski ideal obasut gomilom takvih bezvrijednih kamenčića, i napadnut svugdje, ne sa slobodnom mišlju, nego s otvorenom nepromišljenošću.
Čini se da ne postoji normalan motiv zbog kojeg bi ljudsko biće osjećalo neprijateljstvo prema vrlini hrabrosti. Može se odbaciti ovaj ili onaj izgovor ili razlog za iskazivanje hrabrosti, ali zasigurno se ne može odbaciti samu hrabrost. Da je pisac rekao da je hrabrost hrabrog čovjeka često zloupotrebljena glupošću glupog čovjeka, to bi bilo nešto sasvim logično, i zapravo često istinito. Kada pak kaže da hrabar čovjek mora biti glup čovjek, tada bezobzirno govori nešto što se odmah može pokazati netočnim i odbaciti kao drsko i idiotsko. Zašto bi netko rekao takvo što, osim da olakša svoje osjećaje, a onda se nameće pitanje koji su to osjećaji? Ono što znamo je da to nisu nikada bili čovjekovi normalni osjećaji, ipak čini se da su to sada gotovo nehotični osjećaji velikog broja ljudi. To je problem koji smatram da nam danas dosađuje na svim stranama, i to je ono na što sam mislio kada sam usporedio glupu lakomislenost s brujanjem mušica ili muha. Sve je povezano s istim paradoksom, s onime što bi se moglo nazvati sveprisutnom beznačajnošću.


Muha je mala stvar, ali muhe mogu biti velika stvar. Čuo sam da u nekim tropskim zemljama mogu formirati veliki oblak na udaljenom horizontu ili ogromne grmljavine koje preplavljuju čitavo nebo. Pošast skakavaca koja pogađa mnoge zemlje je nešto mnogo destruktivnije nego prolazak čopora vukova ili rušenje koje uzrokuje stampedo divljih bikova ili divljih slonova. Tako ono što na prvi pogled izgleda beznačajnom individualnom iritacijom, uzrokovanom od ovih beznačajnih pojedinačnih izopačenosti, može, u svom zbirnom efektu, učiniti više štete čitavoj kulturi negoli velike hereze koje su očvrsnule i u određenu intelektualnu čvrstoću. Duh anarhije ne uzrokuju samo čudovišta. Čak su i mudraci i vizionari s istoka vidjeli duhovnu važnost u činjenici da gotovo nevidljivi insekti mogu biti pošast ili nositi zarazu. Nije čudno da drevno Belzebulovo ime znači Kralj Muha.

Ako imate problema sa STRAHOM molite ovu snažnu molitvu!


Svi se suočavamo sa strahovima, međutim, različito reagiramo na strah. Jako je opasno kad strah zavlada u nama i, stvori određene „blokade“ koje, nažalost, izrazito negativno utječu na naše živote. Međutim, strah može biti i koristan, osobito u pogibeljnim situacijama, u kojima možemo reagirati tako da spasimo svoj život, kao i živote drugih ljudi.
Mnogi ljudi zbog straha izuzetno negativno utječu na ljude oko sebe. Čovjek koji je u strahu često izaziva pogibelj i nervozu, iako to, osoba u strahu teško primjećuje. Osobe koje su „robovi“ straha trebaju često moliti, i tražiti od svećenika da moli za oslobođenje od straha.
 
MOLITVA PROTIV STRAHA
 
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen
 
Dobri Bože na nebesima, dolazim u tvoju prisutnost, okružem mnoštvom svetih i anđela tvojih. Osjećam u sebi strah, stoga te molim da u ovo vrijeme, kada se bojim, još više se pouzdajem u tebe. Oče dobri, oprosti mi sve strahove, i daj mi veće pouzdanje u Tebe, kao što su ga imali sveti tvoji. Ohrabri me svojim Duhom Svetim, da mogu reći sa psalmistom: Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim! Oprosti mi što  često zanemarim razmišljati kako si Ti Svemoćni Bog i da sve što mi se dogodilo može me više približiti Tebi, ako tražim tvoju pomoć.
 
Sv. Jakov je napisao: ‘Pravom radošću smatrajte kad upadnete u razne kušnje, jer prokušanost vaše vjere rađa postojanošću’ (Jak 1,2). Oče dobri, imam povjerenje u tebe, jer činiš samo ono što je dobro. Stoga u snazi vjere i svoga pouzdanja u Tebe, vraćam natrag zavjesu straha koju je Sotona navukao, i oslanjam se na Tebe i tvoju riječ koja mi kaže ‘ne boj se, jer ja sam s tobom’ (Iz 41,10).
 
Zahvaljujem ti za ljubav i milost prema meni i mojoj obitelj. Zahvaljujem ti što su Sotona i njegove horde, nemoćni pred Tobom i tvojom milošću. Stavljam sebe i svoju obitelj u tvoje moćne i nježne ruke. 
 
Daj mi hrabrost, umjesto kukavičluka i straha. Trebam hrabrosti pred ljudima i pred samim sobom. Trebam hrabrosti u borbi protiv neprijatelja, protiv njegovih strahova i laži. Trebam tvoju pomoć da budem jak u Tvojoj ljubavi. Trebam utjehu u Tvojoj prisutnosti. Trebam Tvoju ljubav stalno. Trebam ustrajnost u činjenju dobra i u molitvama, sve dok ne prijeđem k Tebi u blaženu vječnost. Amen.
 
Slava Ocu…

Zašto je mržnja sotone prema Blaženoj djevici Mariji tako velika?


Sotona mrzi Blaženu Djevicu Mariju. Zapravo, već dva tisućljeća čini sve što je u njegovoj moći da ljude obeshrabri u pobožnosti prema njoj i i prema njoj im usadi mržnju. Jeste li primijetili da upravo marijanske dogme i pobožnosti uzrokuju najžešće reakcije kod onih koji mrze Crkvu? Čak se i neki dobri katolici srame pobožnosti prema našoj Gospi i smatraju da ne trebamo biti preekstremni u njenom čašćenju.
Možda ste se i vi pitali zašto Crkva Bezgrešnoj Djevici daje tako visoko mjesto. Možda ste se pitali zašto je Bog odabrao upotrijebiti je u djelu otkupljenja. Želim da danas pogledamo zašto đavao toliko mrzi Blaženu Majku Mariju, a zašto bismo mi trebali biti njeni odani vitezovi.


Bog, zmija, Adam i Eva


Mjesto radnje je Edenski vrt. Likovi su Bog, zmija, Adam i Eva. Đavao se naslađuje uspjehom. Upravo je zaveo Evu, a preko nje i Adama. Tako je ponosan na sebe. Gotovo da se može osjetiti demonski ponos u razaranju, jer je uspješno pokvario Božji ručni rad stvaranja i odvukao ljudska bića – za koja Bog ima posebnu ljubav – u smrt i jad.
Bog se pojavljuje na sceni kako bi počistio nered, objavljujući tragičan smjer koji je proizašao iz grijeha – ali i da navijesti protoevanđelje, prvi nagovještaj Evanđelja i đavlov slom.
Bog započinje s obraćanjem sotoni, rekavši mu da će jesti zemlju ostatke svojih dana. A onda otkriva nešto što će učiniti da sotona zadrhti od jeze – njegov konačni poraz doći će iz ruku žene.
“Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post 3,15)


Učenjaci raspravljaju je li zamjenica u muškom ili ženskom rodu u rečenici: „On će ti glavu satirati“ – to jest, odnosi li se to na Djevicu Mariju ili Isusa Krista. Ali otkrit ću vam malu tajnu: nije važno. Vidite, Isus će satrti sotonu kroz Mariju. Ona je oruđe kojim će Isus rukovati kad bude uništio svog drevnog neprijatelja.
Imajući to na umu, jednako je ispravno reći: „on će ti glavu satirati“, kao i: „ona će ti glavu satirati.“ To je donekle kao kad se kaže naoružanom uljezu: „Još jedan korak i pucat ću“ i „Još jedan korak i moja puška će te upucati.“
Pa zašto onda poraz od Marije đavla toliko boli? Zašto Bog koristi Mariju da porazi sotonu? Objasnit ću.


 
„Silne zbaci s prijestolja..“


Đavo mrzi, odnosno gadi mu se činjenica da će njegov konačan poraz doći iz ruku skromne službenice. Na neki način, njegovo ponosno srce još bi moglo podnijeti poraz od samog Boga, jer on je svemoguć i svemoćan. Ali da ga satre mala Gospa iz Nazareta? Sama pomisao je potpuno ponižavajuća. Izluđuje ga. Jer ako najponosnije od svih stvorenja išta mrzi, onda je to poniženje.
Za sotonu je poraz od Djevice Marije ponižavajuć jer je kao žena slabijeg spola (1 Pt 3,7), a on prezire slabost. Ništa mu nije draže nego da vidi ženu zlostavljanu, poniženu i pretvorenu u objekt. Da ne spominjem da je Blažena Djevica ljudsko biće, a sotona mrzi ljude jer imamo tijela, a on je čisti duh koji misli da su tijela odvratna. Ali ima jedan, puno dublji razlog zašto sotona mrzi biti poražen od Marije: Ona je preuzima njegovo mjesto na nebu.
 
Lucifer bio Božje najbolje dostignuće
 
Vidite, izvorno je Lucifer bio Božje najbolje dostignuće. Bio je ljepši i moćniji od svih ostalih stvorenja koje je Bog stvorio. I, kao što znamo, to mu je udarilo u glavu. Bio je tako veličanstven, tako silan da je stvarno pomislio da može biti bolji od Boga. Glavne odrednice sotone su ponos i zavist prema Svemogućem.
A koje su odrednice naše Gospe? Prvo i osnovno, ona je krajnje ponizna. Zapravo, ona je najponiznije stvorenje koje je ikad postojalo. Za svaki gram ponosa kojeg đavao ima, ona ima duplu dozu poniznosti. Za svaku kapljicu zavisti ispunjene mržnjom i gorčinom, ona ima duplu dozu slavljenja i hvaljenja Boga i ljubavi. Za svaku mrvicu ustajale uništavajuće izopačenosti u đavlovoj duši, Marijino srce je ispunjeno s više čistoće i plodnosti. A po milosti, Bog ju je učinio najizvrsnijim i najslavnijim stvorenjem u čitavom svemiru – taj naslov je đavao nekad prisvajao.
Na svaki način, Bezgrešna je potpuna suprotnost sotone. Na svaki način, ona je njegova zamjena – i on to zna. Ta božanska zamjena sotone Marijom otkriva se u hvalospjevu naše Gospe, Magnifikatu.


 
“Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.” (Lk 1, 46-55)
 
U Magnifikatu vidimo divno sažetu Marijinu ulogu u spasenju:
 
Marijina poniznost – „pogleda na neznatnost službenice svoje“
Božje čudesno djelo milosti u njoj – „velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“
Bog zbacuje sotonu – „rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja“
Uzvisuje Mariju na sotonino mjesto – „uzvisi neznatne“


Najgore od svega za sotonu je da njegova zamjena na nebu nije nitko drugi do majka Vječne Riječi, Isusa Krista, čija je muka i smrt otkupila upravo to čovječanstvo oko kojeg se toliko trudio da ga uništi. Njezino „Da“ Bogu poništilo je Evinu neposlušnost, i popločilo put za spasiteljsko djelo Novog Adama. Sama Evina slabost koju je sotona toliko prezirao zamijenjena je Marijinom poniznom poslušnošću, poslušnošću Božjoj volji koja ju je učinila moćnom bez ograničenja.


To je božanski plan poraza neprijatelja. To je sotonino poniženje i njegov pad.
 
Mržnja sotone
 
Za slučaj da niste još shvatili, sotona vas mrzi. Njegova gorka zavist nadahnjuje ga da uništava Božje stvorenje, da ga povuče dolje, u ponor pakla. Ništa mu ne bi bilo draže za vas – nositelje Božje slike – nego da mu se pridružite u vječnoj vatri ognjenog jezera, jer jad voli imati društvo.
Ali ne bojte se. Drevna zmija je nemoćna protiv Bezgrešne Djevice, jer u Božjem planu ona je oruđe koje će Isus upotrijebiti da ga ponizi i uništi. Želite li u svom životu satirati glavu Đavlu? Želite li sigurno stići kroz kušnje, napasti i oluje do svog vječnog doma? Rješenje je jednostavno: zazovite Mariju. Ljubite ju, budite njen odani sluga. Budite vitez, njen branitelj, njen apostol. Posvetite joj se sasvim i potpuno – jer ništa što je njeno neće biti izgubljeno. Kako je to sv Ivan Damašćanski prekrasno rekao: „Biti odan tebi, o sveta Djevice, ruka je spasenja koju Bog pruža onima koje želi spasiti.“


Sotona divlja, čineći najviše razaranja što ikako može – jer zna da mu vrijeme ističe. Boji se i bijesan je jer zna da će ga jednog skorog dana satrti Žena zbog koje mu se srce trese, žena koja „dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama“ (Pj 6,10)
 
Molitva
 
Veličanstvena Kraljice Neba i Vladarice Anđela, primila si od Boga moć i poslanje satirati glavu sotoni stoga te ponizno molimo, pošalji nebeske legije, koje će, po tvojoj zapovjedi, pronaći sve zle duhove, uključiti se svugdje u bitke, zauzdati njihovu drskost i strovaliti ih natrag u paklenu jamu. „Tko je kao Bog?“
 
O, dobra i nježna Majko, zauvijek ćeš nam biti nada i  svrha naše ljubavi. O, Majko Božja, pošalji mi svete anđele da me brane i tjeraju daleko od mene okrutne  neprijatelje. Sveti anđeli i arkanđeli, branite nas i čuvajte.
 
By Sam Guzman

11. listopada
 
BITI STRPLJIV
 
Loši dani! I ti znaš što je to.
Dani kad sve izgleda crno,
kad sve ide naopako. Osjećaš se izgubljenim.
Mnogo gore i ne može biti.
A najgore od svega: ti misliš da će tako i ostati.
Loši dani traju tako dugo. To su najduži dani.


Svaki čovjek ima loših dana. Što se tu može učiniti?
Biti strpljiv! Strpljivost je, znam, rijetka krepost.
Kreposti su dobra svojstva koja čovjek dugo uvježbava,
a koja zatim u teškim situacijama mogu puno pomoći.
Strpljivost je krepost koja nam je danas prijeko potrebna.
Jer u današnje doba sve mora ići jako brzo.
Sve se želje moraju smjesta ispuniti, pritiskom na dugme.
Pri najmanjoj boli odmah sredstvo za ublaženje.
Nedostatak strpljivosti povećava napetu razdražljivost,
a loši dani postaju tako samo još dužima.


Da bi život bar nešto vrijedio,
moraš se vježbati u kreposti strpljivosti.
Biti strpljiv! Kojiput neko vrijeme i naslijepo letjeti.
Često si već iskusio da dobri dani brzo prođu,
pa ti se i to čini lošim.
Ali zašto se onda ne tješiš tim iskustvom u loše dane?
No, ne uzimaj to tako teško.
Nemoj ništa dramatizirati, nasmij se tome.
Pa i loši će dani takoder proći!
 

Phil Bosmans

There is not mentioning of any messengers/angles being able to have children, not in the Hebrew Tanakh.

has Satan of the Hebrew bible been given a bad rep by the New Testament! Absolutely Yes!!

Satan in the Tanakh(ot) is quite a bit different than the satan in the NT. 

Satan in the Tanakh obeys the Most High, is a servant of the Most High, performs duties instructed to him by the Most High. 

The NT satan is a rival power of the Most High, claimed to be the God of this world by the christian, and disobedient and kicked out of heaven.

 Islam and the NT are both in agreement with each other on making out Satan as "the devil". "the devil" is never mentioned in the Tenakh.

What i know about Satan in the Tenakh.

nowhere in genesis 3 is satan ever mentioned but the NT tries to put Satan there.

Genesis 3:1 And the serpent was more crafty than any beast of the field which יהוה Elohim had made, and he said to the woman, “Is it true that Elohim has said, ‘Do not eat of every tree of the garden’?” 

the text tells us that the serpent is a "beast of the field", similarly like a lion or tiger. Genesus 3 tells us he was very intelligent and could already speak, because that is how Yah had already made it to be. the serpent alone did what it did, satan is never mentioned anywhere in the text. the ideal that satan entered the serpent(body snatching) is a interpolated ideal by the NT writers, which is a greek mythology, which goes along with the greek NT.

Job 1:6 And the day came to be that the sons of Elohim came to present themselves before יהוה, and Satan also came among them.

here in Job, satan is among the sons of Elohim(God) or servants. he walks on in to present himself to Yah as his servant, he is allowed to come in, NOT cast out of heaven. He wasn't blocked from entering the front door, but was welcomed, and carries on a conversation with the Creator of the Universe. 

Job 1:12 And יהוה said to Satan, “See, all that he has is in your hand. Only do not lay a hand on himself.” And Satan went out from the presence of יהוה.

the text of Job 1 tells us that satan is a obedient servant of Yah. if satan was in rebellion, first he would not be able to hobnob

 among the sons of Elohim, and second he would not be obedient to Yah's commands. 

Satan follows the orders of Yah perfectly.

but, when you look into the New Testament writings, the authors try to equate Satan with "the devil" or "lucifer" 

and make him out to be rebellious fallen angle with an agenda to take over the throne!! the is not true, it is greek mythology.

who allows evil to fall such a righteous man as Job?

Isaiah 45:6 so that they know from the rising of the sun to its setting that there is none but 


Me. I am יהוה, and there is none else, 

7 forming light and creating darkness, making peace and creating evil. I, יהוה, do all these.
God himself creates both good and evil.

Job 2:10 Job says .... Indeed, should we accept only good from Elohim, and not accept evil?” ....

Joel 2:12-13
12 “Yet even now,” declares יהוה, “turn to Me with all your heart, and with fasting, and with weeping, and with mourning.”

13 And tear your heart and not your garments, and turn back to יהוה your Elohim, for He shows favour and is compassionate, patient, and of great kindness, and He shall relent concerning the evil.

the New Testament performs a slandering campaign against Satan of the Tenakh,


 just as the Koran does too. "the devil" and "demons" is a New Testament and Koran term, not a Hebrew one.

Upoznajte franjevce koji žive u starim vagonima u jednom od najopasnijih područja u Europi


Ovi neobični franjevci žive u vagonima iz 1940-ih, u potpunom siromaštvu, želeći tako nasljedovati primjer svoga
osnivača, sv. Franje Asiškoga. Susjedstvo u kojem živi osmero fratara jedno je od najopasnijih u Europi… 


Na katoličkom portalu Aleteia, objavljena je priča o neobičnoj skupini franjevaca koji djeluju u Napulju. Oni, naime, žive u vagonima iz 1940-ih, u potpunom siromaštvu, želeći tako nasljedovati primjer svoga osnivača, sv. Franje Asiškoga. Franjevci u Napulju djeluju od 1976. godine. Žive od onoga što drugi ljudi bacaju, a i vlak u kojem žive koriste upravo zašto što ga više nitko nije htio. Vagoni služe kao kapelice, ispovjedaonice, radionice… Franjevci također imaju mali vrt i mali voćnjak.
Susjedstvo u kojem živi osmero fratara jedno je od najopasnijih u Europi. Oni obilaze ljude u potrebi, trude se suosjećati s njima, saslušati ih i pružiti im utjehu. Oni također služe i u svojoj župi, redovito posjećuju zatvore i bolnice. Nikada ne prihvaćaju novac, samo nužne stvari poput deke i hrane koju kuhaju na starom štednjaku.
Višak daju ljudima u potrebi. U intervjuu za katolički časopis Famiglia Cristiana, brat Karlo objasnio je njihov neobičan način života: „Vlak predstavlja put kojim se krećemo, ali i jednostavnost i nesigurnost. S ovim vrijednostima nastojimo obnoviti duhovnost i učenje svetoga Franje“.
Ovi neobični franjevci svojim načinom života pokazuju da je malo potrebno za radostan i ispunjen život; ono materijalno nas nikada ne može ispuniti kao ljubav i pomoć iskazani bližnjemu u potrebi. U galeriji fotografija možete vidjeti kako izgledaju vagoni u kojima živi osmero franjevaca:



http://rastimo-u-vjeri.com/upoznajte-franjevce-koji-zive-u-starim-vagonima-u-jednom-od-najopasnijih-podrucja-u-europi/

RAZMIŠLJANJA O ČISTILIŠTU (5)


10 najčešćih zabluda o čistilištu


Zablude o tome što to Katolička Crkva doista poučava o čistilištu često su temelj prigovora protestanata. Oslobodite ih tih zabluda i na dobrom ste putu pomoći im uvidjeti istinu o ovome važnome biblijskom nauku.
 
Dante
1. “Čistilište je samo pobožna predaja i nije dio katoličkog nauka.”
 
Čistilište je dio službeno objavljenoga nauka Katoličke Crkve. Ono je dio pologa vjere “koji je jednom zauvijek predan svetima” (Jd 3) još od vremena apostolâ. Čistilište je dio svete Predaje Crkve; jasno je izraženo u Svetome pismu; jasno su ga naučavali crkveni sabori kroz povijest i crkveni oci u prvim stoljećima.1 Katolička Crkva uči da je čistilište privremeno stanje čišćenja kojem su podložne duše ljudi preminulih u stanju milosti i prijateljstva s Bogom (usp. Rim 11,22), ali u kojima se zbog grijeha, neuredne privrženosti stvorenjima, još kriju tragovi njegovih vremenitih posljedica i čija volja još nije u potpunosti sjedinjena s Božjom voljom. To čišćenje u sebi uključuje i trpljenje (sveti Pavao koristi se analogijom ognja kako bi to naglasio), budući da Božja ognjena ljubav “sagorijeva” sve nečistoće koje su mogle preostati na duši. Jednom kada se ovo dovrši, duša ulazi u Božju prisutnost, blaženo gledanje, u kojem savršeno blaženstvo neposrednoga promatranja Boga licem u lice traje zauvijek.
 
2. “U Bibliji se nigdje ne spominje čistilište.”
 
Iako se sama riječ “čistilište” ne spominje u Bibliji, mnogi se nekatolici iznenade kad otkriju da je učenje u pogledu čistilišta očito prisutno u njoj, i to prešutno i izričito. Međutim, prije nego što razmotrimo dokaze iz Novoga zavjeta, obratimo pozornost na glavni starozavjetni odlomak koji ukazuje na stvarnost ublažavanja (tj. umanjivanja) trpljenja preminule osobe molitvama i žrtvama koje se na zemlji prikazuju u njihovo ime.
 
 
 
Dvanaesto poglavlje Druge knjige o Makabejcima sadrži epizodu u kojoj se u hramu prikazuju žrtve u ime poginulih vojnika koji su počinili grijeh praznovjerja. Poglavlje završava ovim riječima:
 
Nato je sabrao [Juda Makabejac] oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi. (2 Mak 12,43–45)
 
Na žalost, budući da neki nekršćani (uključujući većinu protestanata) Drugu knjigu o Makabejcima pogrješno isključuju iz starozavjetnoga kanona, navođenjem toga odlomka kod njih ne ćemo polučiti veliki uspjeh. Jednako bismo im tako mogli navesti i nešto iz žutoga tiska. Okrenimo se stoga sada Novome zavjetu.
 
Evanđelje po Luki 16,19–31
 
U 16. poglavlju Evanđelja po Luki Krist spominje treće stanje nakon smrti – koje nije ni nebo, ni pakao – a u pogledu kojeg govori o privremenim sudbinama Lazara i bogataša:
 
Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: “Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.” Reče nato Abraham: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.” Nato će bogataš: “Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.”
 
Kaže Abraham: “Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!” A on će: “O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.” Reče mu: “Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.” (Lk 16,19–31)
 
Gdje su to bili Lazar i bogataš?
 
Jasno je da Abraham i Lazar nisu bili u paklu, ali nisu bili ni u nebu. Sjetite se, Gospodin Isus Krist tada još nije umro na križu, stoga su vrata neba još bila zatvorena svim onim pravednim muškarcima i ženama koji su umrli prije Kristova spasonosnog djela (usp. 1 Pt 3,18–20; 4,6). Ti su se ljudi nalazili na posebnu mjestu iščekivanja (onom koje teolozi ponekad nazivaju “limbom otaca”). To je bilo mjesto (ili stanje) na kojem su duše pravednika tjeskobno iščekivale Kristovu otkupiteljsku žrtvu na križu koja im je trebala omogućiti konačan ulazak u nebo.2
 
Obratite pozornost na nešto neobično u ovom odlomku: Krist nam govori da se bogataš zalagao za svoju braću koja su još bila živa. Upravo nam Krist daje dokaz preminule osobe koja zagovara u ime živih.
 
Iz ovoga bismo sada mogli zaključiti da bogataš, iako se nalazio na mjestu “vatrenih muka”, možda ipak nije bio u paklu u koji odlaze proklete duše (usp. Mt 25). Na kraju krajeva, proklete duše su nesposobne pokazati iskreno milosrđe, a bogataš je to očito učinio. Moguće je da se on zapravo nalazio u stanju čišćenja, budući da je molio za svoju braću.
 
Evanđelje po Mateju 12,32
 
U ovom odlomku Krist spominje grijeh koji se ne će oprostiti “ni na ovom svijetu ni u budućem”, čime je dao naslutiti da će neki grijesi biti oprošteni nakon smrti (sveti Augustin je ovaj odlomak rastumačio na način kao da se odnosi na čistilište u svojem djelu O državi Božjoj, 21;24,2). Na sličan način, svoj govor o opakom sluzi Krist zaključuje činjenicom da je on, čak i nakon što mu je kralj otpustio njegov dug, ipak bio bačen u tamnicu zato što je loše postupao prema svojemu drugu i da mu je bilo rečeno:
 
“Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?” I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. (Mt 18,32–34)
 
 
 
Zatim nas Krist još i ovako upozorava:
 
Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu. (Mt 18,35)
 
Ponovno se dotičući ove teme, sveti Petar govori o dušama koje “u tamnici” iščekuju ulazak u nebo (usp. 1 Pt 3,18–19; 4,6). Postupak očišćenja koji mi katolici nazivamo “čistilištem” (od latinske riječi purgare, što znači “čistiti” ili”očistiti”) u sebi uključuje trpljenje, ali ono je nužno kako bi nas Bog učinio čistima, očišćenima i potpunima, spremnima susresti se s njime oči u oči.
 
3. “Prvi kršćani nisu vjerovali u čistilište.”
 
Jesu, zaista su vjerovali. Uz mnoštvo biblijskih navoda o čistilištu, važno je shvatiti da je u taj nauk Crkva u prvim stoljećima općenito vjerovala i naučavala ga. To znači da su u čistilište – koje nipošto nije, kako većina protestanata vjeruje, “katolički izum” – Kristovi sljedbenici vjerovali od samoga početka.
 
Najizričitiji izvanbiblijski dokaz za vjerovanje u nauk o čistilištu u drevnoj Crkvi možemo pronaći u njezinoj liturgiji. Razne euharistijske liturgije i u istočnim i u zapadnim Crkvama bez izuzetka su sadržavale najmanje jedan memento mori, “spomen na pokojne”.
 
Razmotrimo sljedeće: ako su mrtvi u nebu ili u paklu, onda nema smisla za njih moliti. Ako su u nebu, molitva im nije potrebna; ako su, pak, u paklu, molitva im ne može pomoći. Pa ipak, Crkva je već onda znala, kao što zna i danas, da postoji “srednje stanje” u kojem oni koji umru u stanju milosti i koji su sigurni da će se spasiti mogu imati koristi od naših molitava, “srednje stanje” čistilišta.
 
Katolički povjesničar Edward J. Hanna ističe značajni povijesni dokaz drevnosti kršćanskoga vjerovanja u čistilište:
 
Učenje otaca i obrasci koji se koriste u crkvenoj liturgiji svoj su izraz pronašli u starokršćanskim spomenicima, posebno onima koji se nalaze u katakombama. Na grobovima vjernika bile su upisane riječi nade i molbe za mirom i spokojem; a kad bi došla godišnjica njihove smrti, vjernici bi se okupili oko grobova preminulih kako bi posredovali za one koji su otišli prije njih. Kad povučemo crtu, ovo se ni po čemu ne razlikuje od vjere koju je izrazio Tridentski sabor (25. sjednica, “O čistilištu”) i o kojoj natpisi u katakombama bez ikakve sumnje svjedoče.3
 
Crkveni oci su bili nepopustljivi po pitanju postojanja čistilišta. Oko godine 392. sveti Ivan Zlatousti pisao je o potrebi kršćana da svojim molitvama pomognu dušama preminulih vjernika:
 
Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svojega oca,4 zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.5
 
I sveti Augustin je često pisao o čistilištu i potrebi prikazanja molitava za pokojne. Osim što je time pokazao da on osobno priznaje, jednako kao i Crkva u prvim stoljećima, da je Druga knjiga o Makabejcima dio starozavjetnoga kanona, koji je pak dio nadahnutoga Svetog pisma, on sažima učenje Crkve u prvim stoljećima o čistilištu i molitvama za one koji su umrli u Kristu:
 
U knjizi o Makabejcima možemo pročitati kako je za mrtve bila prinešena žrtva.6  Međutim, unatoč tome što se to ne spominje nigdje u starozavjetnim tekstovima, autoritet opće Crkve, koja je jasna po ovom pitanju, ima nemalu težinu, gdje u molitvama svećenika upućenima Bogu i njegovu oltaru pohvala mrtvih ima svoje mjesto.7
 
Zapisi o čistilištu nekih drugih crkvenih otaca:
 
sveti Ambrozije, Govor 20 o psalmima, 117;
 
sveti Jeronim, Tumačenje o Amosu, 100,4;
 
sveti Augustin, Tumačenje psalama, 37;
 
sveti Ćiril Jeruzalemski, Kateheze, 5,9;
 
papa sveti Grgur Veliki, Razgovor 4, 39;
 
Origen, Homilija 6 O Knjizi Izlaska;
 
sveti Gregorije Nisenski, Govor o pokojnima (382. god.);
 
sveti Ivan Zlatousti, Homilije na poslanicu Filipljanima, 3,4–10 (398. god.);
 
Serapion, Euharistijska molitva, 13,1–27 (350. god.).
 
Kršćani su oduvijek molili za pokojne zato što su znali, naučivši to upravo od apostolâ, da se mnogi – zapravo većina – od onih koji umru u stanju prijateljstva s Bogom svejedno moraju podvrgnuti čišćenju koje podrazumijeva trpljenje. Molitve za našu preminulu braću i sestre u Gospodinu mogu im pomoći tako što će im olakšati, pa čak i skratiti to trpljenje.
 
4. “Čistilište je mjesto kamo ljudi idu kako bi im Bog dao ‘drugu priliku’.”
 
Čistilište nije mjesto kamo ljudi idu kako bi im Bog dao “drugu priliku”, kao što jasno piše u Heb 9,27: “I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud…” Osim toga što se na ovaj redak možemo pozvati kad netko spomene reinkarnaciju, on nam također dobro razjašnjava i činjenicu da čistilište nije neka vrsta “druge prilike”.
 
U Katekizmu Katoličke Crkve ovako stoji:
 
Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu…
 
Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u više navrata potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri.8
 
Čistilište nije mjesto na kojem završe ljudi koji su “predobri” da bi otišli u pakao, a “nedovoljno dobri” da bi otišli u nebo. Ovo je treća općenita pogrješka u vezi s ovim naukom. Kad je riječ o spasenju, ne postoji nešto što bismo mogli nazvati “sredinom”. Kao što je Krist objasnio svojim učenjem o ovcama i jarcima u Mt 25,31–46, samo su dva konačna vječna odredišta, nebo i pakao. Sveti Pavao to naglašava kad kaže:
 
[Bog] će uzvratiti svakom po djelima: onima koji postojanošću u dobrim djelima ištu slavu, čast i neraspadljivost – život vječni; buntovnicima pak i nepokornima istini, a pokornima nepravdi – gnjev i srdžba! (Rim 2,6–8)
 
5. “To je mjesto gdje duša radi, zaslužuje ili bilo što drugo čini da joj se Bog smiluje.”
 
Čistilište nije mjesto gdje duša radi, zaslužuje ili na bilo koji drugi način čini nešto kako bi se očistila; sve čišćenje koje se u čistilištu zbiva Bog čini duši. Oni koji odlaze u čistilište sigurni su da će se spasiti; oni ništa ne moraju činiti – sve čini Krist u milosrdnomu činu priprave svojih ljubljenih kako bi mogli biti pripušteni svadbenoj gozbi. U Katekizmu stoji:
 
Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.9 
 
Čistilište je konačan tijek11 čišćenja koji vrši Bog svojom ognjenom ljubavi na duši osobe koja je umrla u stanju milosti i koja je određena za nebo. Čistilište nema nikakvu poveznicu s beskonačnom kaznom (paklom) koju smo zaslužili vlastitim grijehom. Samo je Isus Krist, svojom spasonosnom smrću na križu, sposoban okajati i oprostiti vječne kazne koje smo zaslužili vlastitim grijesima. Čistilište se bavi popratnim posljedicama grijehâ koje su možda preostale.
 
U 1 Kor 3 sveti Pavao opisuje ovo konačno čišćenje12 koje Bog vrši na duši preminuloga kršćanina, kao tijek koji u sebi uključuje trpljenje:
 
Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj. (1 Kor 3,10–15)
 
Čistilište čisti svu nečistoću koja se prilijepila za dušu, stvari koje sveti Pavao metaforički opisuje kao zapaljive materijale poput “drva, sijena i slame”. Nasuprot tome, čovjekova dobra djela – koja sveti Pavao uspoređuje sa “zlatom, srebrom i dragim kamenjem” – bit će očišćena i sačuvana.
 
6. “Isus je umro na križu zbog naših grijeha, prema tome nitko ne treba u čistilište.”
 
Sjetite se što piše u Katekizmu: Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.13
 
Ovo se odnosi na činjenicu o nebu koja kaže da “u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života” (Otk 21,27).
 
Zašto u nebo ne može ući ništa nečisto? Prorok Habakuk kaže da je to zato što je Bog sama svetost i on ne će dopustiti da oni koji budu s njim u nebu budu išta manje doli sveti i besprijekorni: “Prečiste su tvoje oči da bi zloću gledale [Gospodine]. Ti ne možeš motriti tlačenja” (Hab 1,13). Ono što uklanja tu nečistoću jest ono što Crkva naziva čistilištem – nešto potpuno drukčije od kazne kojom su kažnjeni prokleti.
 
Ironično je što se ni sama Katolička Crkva nije puno “službeno” izjašnjavala o čistilištu, nauku koji je nerazrješivo povezan s katolicizmom. Na Tridentskom saboru (1535.–1548.) Crkva je odredila službenu definiciju nauka o čistilištu. Evo što kaže Tridentski sabor:
 
Budući da je Katolička Crkva, poučena Duhom Svetim, na temelju Svetog pisma i stare predaje otaca, učila na svetim saborima i u novije vrijeme na ovom ekumenskom saboru, da postoji čistilište, te da se dušama koje se tamo nalaze pomaže molitvama vjernika, posebno pak [Bogu] prihvatljivom oltarskom žrtvom: sveti sabor naređuje biskupima da naučavaju i nastoje da se posvuda marljivo propovijeda, kako bi svi Kristovi vjernici vjerovali i držali se zdravog učenja o čistilištu koje su predali sveti oci i sveti sabor. 5. sjednica, 4. prosinca 1563.
 
Budući da je Bog, samo je Krist onaj koji može platiti cijenu vječne kazne zbog naših grijeha, ali njegova smrt na križu nije uklonila vremenite posljedice grijeha. Sjetite se, Adamu i Evi su bile oproštene vječne posljedice grijeha koji su počinili, kao što se praštaju i svakomu drugom čovjeku koji se pokaje i zatraži oproštenje grijeha. Međutim, vremenite posljedice njihova grijeha – kao što su bolest, trpljenje, naporan rad i smrt – i dalje su ostale (usp. KKC, 1008, 1472, 1505).
 
Ovo načelo zasebne vremenite kazne zbog grijeha prisutno je kroz cijelu Bibliju. Izvanredan primjer toga su posljedice dvostrukoga grijeha kralja Davida, preljuba i ubojstva.
 
Tada Natan reče Davidu: “Ti si taj čovjek! Ovako govori Jahve, Bog Izraelov: ‘Ja sam te pomazao za kralja nad Izraelom, ja sam te izbavio iz Šaulove ruke. Predao sam ti kuću tvoga gospodara, položio sam žene tvoga gospodara na tvoje krilo, dao sam ti dom Izraelov i dom Judin; a ako to nije dosta, dodat ću ti još ovo ili ono. Zašto si prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima? […]”
 
Tada David reče Natanu: “Sagriješio sam protiv Jahve!” A Natan odvrati Davidu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!” (2 Sam 12,7–14 )
 
Naporan rad, bol, poteškoće, bolest, smrt – sve su to bili dijelovi narušena postojanja kakvo su Adam i Eva sami sebi stvorili oglušivši se o Božju zapovijed. Za razliku od “vječne kazne” pakla, ove kazne očito pripadaju kategoriji koju mi kršćani nazivamo “vremenitim posljedicama” koje proizlaze iz grijeha. Tri najozbiljnije posljedice istočnoga grijeha14 koji su počinili Adam i Eva su bolest, smrt i požuda – nesreće koje pogađaju i vas i mene, budući da smo svi potomci Adama i Eve.15
 
Vremenite posljedice grijeha protežu se, na žalost, mnogo dalje od same tjelesne bolesti ili smrti.16 One u sebi uključuju duhovne nečistoće i slabosti koje prianjaju uz dušu. Dakle, osim toga što ćemo biti očišćeni od ovih nečistoća, možda ćemo jednako tako morati učiniti zadovljštinu, nadoknaditi za njih.
 
7. “Nakon konačnog suda neke će duše iz čistilišta ići u pakao, a neke u raj.”
 
Iz čistilišta se ne može u pakao, već je ono vrijeme iščekivanja konačne sreće u raju. Čistilište možemo zamisliti kao neku vrstu božanske sobe za hitne slučajeve u kojoj se liječe duše postupkom kojim Bog, Božanski Liječnik, uklanja sve tragove lakih gijeha, koje nismo okajali prije smrti, koji su ostali neoprošteni, i liječi rane, zadobivene u ovom životu, koje su ostale kao posljedica oproštenih teških grijeha. U čistilištu se naše rane liječe, ožiljci brišu, a naše duše čiste od svake prljavštine Božjom ognjenom ljubavi sve dok se na kraju, oprane prolivenom Krvlju Jaganjčevom, ne zabijele poput snijega i budu spremne ući na vječnu svadbenu gozbu koju nazivamo nebom.17
 
Budući da su ljudskim bićima moguća samo dva konačna odredišta, nebo ili pakao, pitanje čistilišta moramo shvatiti jednostavno kao dio postupka koji neke duše određene za nebo moraju proći. Umreš li u stanju smrtnoga grijeha bez da se pokaješ i dobiješ božansko oproštenje, ići ćeš u pakao. Mada moramo znati da konačan sud o osobi ostaje na Božjem milosrđu i pravdi.10  Umreš li u stanju milosti i prijateljstva s Bogom, ići ćeš u nebo. Možda ćeš prije toga morati biti očišćen od svih preostalih grijeha ili sebičnosti, koliko god neznatni oni bili, koji bi priječili tvoje potpuno sjedinjenje s Bogom, koji je sama svetost, ali to čišćenje – čistilište – samo je privremen uvod u tvoje primanje vječne nagrade koju si zaslužio.
 
Čistilište možemo izbjeći u potpunosti ili da se barem u njemu ne moramo dugo zadržati budemo li Gospodinu prikazivali naše svakodnevne kušnje i trpljenja. Ta nas trpljenja sama po sebi čiste, prikažemo li ih Bogu srcem skrušenim i punim ljubavi. Na taj će način naše trpljenje biti očišćeno i uzdignuto. Postat će sudjelovanje u otkupljujućem trpljenju Isusa Krista (usp. Kol 1,24).
 
8. “Činiti zadovoljštinu nema nikakvog teološkog opravdanja.”
 
Razmislite o sljedećoj usporedbi. Zamislimo da ste pronašli način kako ukrasti vrlo skupi, najnoviji televizor “velikoga ekrana” iz vama obližnje trgovine, a da pritom ne budete uhvaćeni. Ukrali ste televizor, donijeli ga kući i odmah počeli osjećati grižnju savjesti zbog upravo počinjenoga zločina. Ovo je jednako grješniku kojega muči savjest, podbadajući ga da se pokaje.
 
Nakon toga osjećate se toliko loše zbog onoga što ste počinili da se vraćate u trgovinu, pronalazite njezina vlasnika i priznajete mu da ste ukrali televizor (ovo je jednako grješniku koji je napravio dobar čin kajanja).
 
Vlasnik trgovine se na trenutak zamisli, a onda reče: “Znaš što ćemo učiniti? Po zakonu si kriv, budući da si počinio kazneno djelo. Bez obzira na činjenicu što stojiš preda mnom i što si mi priznao što si učinio, mogao bih pozvati policiju da te uhiti. Sudilo bi ti se na sudu i bio bi osuđen na dugu i neugodnu zatvorsku kaznu zbog krađe koju si počinio. U svojem bi dosjeu doživotno imao jedno kazneno djelo. Ne bi se mogao zaposliti gdje želiš i tvoj bi život bio uništen kao posljedica ove krađe” (ovo odgovara Božjoj pravednoj kazni koju je grješnik zaslužio i kojom bi ga Bog mogao kazniti).
 
Vlasnik se zatim nasmiješi. “Ali, budući da si priznao svoj zločin, ne ću pozvati policiju. Ne ću te dati uhititi ni suditi. Ne ćeš ići u zatvor. Prema ovome ću se odnositi kao da se nikad nije ni dogodilo.”
 
Samo što ne padneš u nesvijest od olakšanja. Zaista ne zaslužuješ ovaj oprost, ali svejedno si oduševljen. Pustit će te bez da platiš ikakvu kaznu. Ali te onda, dok se zahvalno rukuješ s vlasnikom i spremaš se otići iz njegove trgovine, on potapše po ramenu i doda: “Sad očekujem da mi danas vratiš natrag televizor.”
 
Drugim riječima, postoji jedan preduvjet da bi se stvari ovako odvile. Moraš učiniti zadovoljštinu – nadoknaditi ukradeni predmet. Očito je da si, iako si izbjegao zakonsku kaznu koju zaslužuje tvoj prekršaj, i dalje dužan vratiti ukradeni televizor u trgovinu. A ako si ga u međuvremenu oštetio ili prodao, i dalje si dužan, budući da je to pitanje pravednosti, platiti iznos jednak vrijednosti otuđenoga televizora. Ne napraviš li to, time poništavaš dobrotu koju ti je iskazao vlasnik trgovine.
 
Čistilište je, dakle, ono gdje netko tko umre u stanju milosti odlazi kako bi dao nadoknadu za vremenite posljedice koje imaju njegovi grijesi koji su mu oprošteni.
 
9. “Za spas duša u čistilištu Crkva traži paljenje svijeća i milodare.”
 
Ono što Crkva predlaže i traži jesu naše molitve i djela pokore. Obično čitanje odlomaka poput 2 Kor 4,10; Fil 3,10 i Kol 1,24 otkriva da naša trpljenja (tj. naša djela pokore) mogu koristiti drugima:18
 
…uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. (2 Kor 4,10)
 
…da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. (Fil 3,10–11)
 
Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo, za Crkvu. (Kol 1,24)
 
Obratite pozornost da sveti Pavao izričito objavljuje vrijednost toga što on “trpi za nas”. Pokore onih koji su sjedinjeni s Kristom i koji dijele “zajedništvo u patnjama njegovim, ne bi li kako, suobličeni smrti njegovoj” imali stvarnu vrijednost i zaslugu19 u Božjim očima i da ih se može primijeniti na dobrobit drugima.
 
Pa ipak, neki protestanti zamagljuju jasno značenje ovih odlomaka i unose zbrku s obzirom na dvije različite vrste trpljenja: prvo, na Kristovu jedinstvenu i neizrecivu žrtvu, dovršenu njegovim zaslugama i ispaštanjem i za nas stečenu po njegovoj muci i smrti; drugo, na naša vlastita ljudska trpljenja koja, kad se sjedine s Kristovim, mogu imati pravu zaslugu i koristiti drugima.
 
Nesretna zabluda u koju upadaju mnogi protestanti proizlazi iz pretpostavke da se u gore spomenutim odlomcima raspravlja samo o beskrajno dragocjenoj Kristovoj žrtvi kojom je zadovoljio Bogu za naše grijehe. Kristova žrtva na križu potpuno je različita od bilo koje žrtve koju mi možemo napraviti za Gospodina (usp. Rim 12,1; Fil 2,17; 4,18; Heb 13,15). Pa ipak, kršćani mogu imati udioništvo u Gospodinovim patnjama, uvijek na zavisan način, na korist drugih članova Tijela Kristova (usp. 1 Kor 12,12–26), uključujući i one koji se nalaze u čistilištu.
 
Kao što nas podsjeća sveti Pavao:
 
Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša. Bili mi nevoljama pritisnuti, za vašu je to utjehu i spasenje; bili utješeni, za vašu je utjehu – djelotvornu: da strpljivo podnesete iste patnje koje i mi podnosimo. I tako je stamena nada naša o vama jer znamo: kao što ste zajedničari patnja tako ste i utjehe. (2 Kor 1,5–7)
 
 10. “Ako se i u čistilištu trpi, onda Bog nije ni velik ni milosrdan.”
 
Trpljenje može biti dobro za nas. Biblija objašnjava ovo proturječje – da nam Bog, s vremena na vrijeme, šalje trpljenje kako bi nam pomogao:
 
Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:
 
Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.
 
Poradi vašeg odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca. Zatim, tjelesne smo oce imali odgojiteljima i poštovali ih. Pa nećemo li se kudikamo više podlagati Ocu duhova te živjeti? Oni su nas doista nešto malo dana stegom odgajali kako se njima činilo, a On – nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti.
 
Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava. (Heb 12,5–12)
 
Jednom kad pristupimo toj konačnoj dionici našega suda i naše vječne nagrade, srest ćemo se licem u lice s ognjenom ljubavi Trojedinoga Boga. Svatko će od nas jednoga dana morati Kristu, našemu Sucu, položiti račun vlastita života. U Svetome pismu piše: “Kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, u ognju žarkome” (2 Sol 1,7–8).
 

(Ostale članke o čistilištu VIDI OVDJE!)


https://www.bitno.net/vjera/10-najcescih-zabluda-o-cistilistu/