Nakon što sam cijeli život radila kao novinarka, postala sam beskućnica.

http://www.telegram.hr/zivot/svaki-treci-beskucnik-u-americi-je-stariji-od-50-ja-sam-jedna-od-njih-dvije-stvari-me-drze-na-zivotu-moj-pas-i-internet/


ZADNJA IZMJENA: Sep 30, 2016
JOEL SAGET/AFP

Valerija Bebek
[email=?subject=Nakon%20%C5%A1to%20sam%20cijeli%20%C5%BEivot%20radila%20kao%20novinarka%2C%20postala%20sam%20besku%C4%87nica.%20Samo%20me%20dvije%20stvari%20dr%C5%BEe%20na%20%C5%BEivotu&body=http://www.telegram.hr/zivot/svaki-treci-beskucnik-u-americi-je-stariji-od-50-ja-sam-jedna-od-njih-dvije-stvari-me-drze-na-zivotu-moj-pas-i-internet/%20%0A%0ANitko%20vam%20nikad%20ne%20pri%C4%8Da%20o%20nedostatku%20sna.%20Oko%20%C4%8Detiri%20i%20pol%2C%20kada%20ostatak%20svijeta%20jo%C5%A1%20uvijek%20spava%2C%20ja%20se%20budim%20i%20kre%C4%87em%20pod%20okriljem%20no%C4%87i.%20Tra%C5%BEim%20mirna%20mjesta%2C%20djelomi%C4%8Dno%20natkrivena%20drve%C4%87em%2C%20ponekad%20na%20parkirali%C5%A1tu%20bolnice%20ili%20crkve%2C%20obi%C4%8Dno%20tamo%20no%C4%87u%20spavam.%20Iako%2C%20uvijek%20postoji%20opasnost%20da%20%C4%87e%20me%20netko%20zamijetiti%20i%20da%20%C4%87e%20me%20%5B%26hellip%3B%5D]Pošalji[/email] Podijeli [url=https://twitter.com/intent/tweet?counturl=http%3A%2F%2Fwww.telegram.hr%2Fzivot%2Fsvaki-treci-beskucnik-u-americi-je-stariji-od-50-ja-sam-jedna-od-njih-dvije-stvari-me-drze-na-zivotu-moj-pas-i-internet%2F&text=Nakon %C5%A1to sam cijeli %C5%BEivot radila kao novinarka%2C postala sam besku%C4%87nica. Samo me dvije stvari dr%C5%BEe na %c5%beivotu&url=http%3A%2F%2Fwp.me%2Fp5BVde-1L71&via=Telegramhr] Tweetaj[/url]
Nitko vam nikad ne priča o nedostatku sna. Oko četiri i pol, kada ostatak svijeta još uvijek spava, ja se budim i krećem pod okriljem noći. Tražim mirna mjesta, djelomično natkrivena drvećem, ponekad na parkiralištu bolnice ili crkve, obično tamo noću spavam. Iako, uvijek postoji opasnost da će me netko zamijetiti i da će me probuditi policijska lampa uperena u oči, počinje jedna beskućnica iz SAD-a svoju ispovijest za Vox.
Svake noći i svakog jutra pitam se kako je ovako završilo. Ako imam sreće, sklopit ću oči na šest sati, no obično je to mnogo manje. Strah da će me pronaći policija, ili netko drugi, stvara mi nervozu. Nakon nekog vremena loš san se ukorijeni. Osjećam se mamurno, niske energije, noge i stopala su mi natečeni i ukočeni. Manjak sna je jedna od tehnika mučenja koje se koriste u vojsci, a jednak učinak ima i na staru damu poput mene. Teško je kada nemate svoj dom. Zamislite samo da ga nemate u dobi od 66 godina.
Beskućništvo starije populacije je u porastu. Zahvaljujući kombinaciji sporog ekonomskog oporavka nakon recesije i starenja generacije baby boomera došlo je do povećanja broja beskućnika koji su stariji od 51 godinu. Od 2007. do 2014. postotak je skočio za 10 postotnih bodova, sada je gotovo trećina svih beskućnika starija od 51 godine.

Nisam mislila da ću penziju provesti kao beskućnica

Kada sam bila mlađa, nikad nisam mislila da ću svoje zlatne, umirovljeničke godine stanovati u svom automobilu. Većinu svog života imala sam krov nad glavom, hranu na stolu i stalan posao kao novinarka i spisateljica. Odrasla sam kao pripadnica srednjeg sloja. Mogla sam si priuštiti i bliza i daleka putovanja, od države New York, gdje sam rođena. Većinu svog odraslog života provela sam u Kaliforniji i Nevadi, isto tako proputovala sam Europu i Indiju, nakon što sam završila koledž.
No u mojim srednjim četrdesetima, život mi se polako počeo raspadati. Razvela sam se od muža, a troje preostalih članova obitelji, koji su mi bili dragi, su preminuli. Tako se smanjila moja sigurnosna mreža. Imala sam prometnu nesreću, automobil se zabio u stražnji dio mog auta, nakon čega sam razvila fibromialgiju. To je stanje koje karakteriziraju duboki bolovi, osjetljivost i zakočenje mišića. Godinama sam svako jutro nakon buđenja imala osjećaj kao da me pregazio kamion.
Kasnije, u pedesetima, išla sam na mnoge terapije zbog simptoma uzrokovanih mojom kroničnom bolešću, a onda sam dobila osteoartritis u koljenima. Zatim je došla recesija. Do tada sam radila kao freelance spisateljica, urednica i PR menadžerica, no dobro plaćeni poslovi ubrzano su nestajali. Brzo sam trošila novac i trebao mi je stalan posao. Iz dana u dan slala sam na stotine životopisa i molbi, no rijetko bih dobila odgovor, a pozvali su me samo na jedan ili dva razgovora. Nezaposlenost je rasla, do rekordnih 10 posto, 2010. godine.

Prijeloman trenutak nakon zlostavljanja cimera

Na kraju nisam mogla prikupiti dovoljno novca od ušteđevine i od povremenih poslića. Očajnički mi je trebao novac, a kada sam napunila 62 prijavila sam se za prijevremenu mirovinu. Aktivirala sam socijalnu pomoć – 672 dolara, koliko dobivam, nije bilo dovoljno ni tada, a nije ni sada.
Prijelomni trenutak dogodio se nakon što sam uselila sa svojim cimerom Jackom. Nisam si mogla priuštiti basnoslovno skupe stanarine i morala sam se preseliti u stan u Montereyu u Kaliforniji. Preko interneta sam pronašla cimera koji je obećavao nisku stanarinu i ugodno životno okruženje. Ispostavilo se da je Jack alkoholičar i škrtica.
Pretvarao se u sve većeg zlostavljača. Svakog dana uputio bi mi prijeteće komentare, zbog kojih sam se sve manje osjećala mirnom i sigurnom. U stanu je bio nered, iz dana u dan rasle su hrpe njegova smeća. On mi je počeo prijetiti, vrijeđati me, čak mi je i fizički branio da po noći idem u kupaonicu, bio je pijan i plašio me.

‘Ne mogu si priuštiti ni mjesto za šator’

Kada to više nisam mogla trpjeti, počela sam zvati policiju. Bilo je to barem jednom tjedno. Na kraju mi je prekipjelo. Uz pomoć novca koji sam prikupila od prijatelja, s ogromnom vjerom u sebe kao nekoga tko se uvijek znao dočekati na noge, konačno sam iselila. Nisam imala nikakve opipljive planove za moj idući dom. Nažalost, moja priča nije nešto neuobičajeno. Obiteljsko nasilje navedeno je kao glavni razlog za beskućništvo 50 posto žena koje nemaju doma.
Dvije godine kasnije, živjela sam u autu u potrazi za domom. Pronalazak čvrstog krova nad glavom pretvorilo se u nedostižan san. Stanarine su prevelike da bi ih mogla pokriti svojom socijalnom pomoći, a život u motelu je luksuz koji si ne mogu priuštiti. Čak i kampovi i parkirališta za prikolice, gdje bih mogla podignuti svoj šator kako bih si stvorila privremeni dom, mogu koštati 1000 dolara mjesečno. Vrijeme mi curi, a moj pas i ja trebamo dom čim prije.
Prvi put kada me pronašla policija zaspala sam na školskom parkiralištu. Znala sam da to nije idelano mjesto za noćenje, no izgubila sam se vozikajući gradom i nisam uspjela pronaći ništa bolje prije nego me umor svladao. Zaspala sam, a probudio me snop svjetlosti iz policijske baterije. Službenik je zatražio da odem. Rasplakala sam se. Policajac je bio pun suosjećanja i pretpostavljam iznenađen. Sigurno nije očekivao da će u Subaru Legacy iz ’96. parkiranom nasred praznog parkirališta zateći stariju ženu koja nema kamo otići. Otpratio me na drugu lokaciju.

Bila sam srednja klasa, sada sam nova sirotinja

Svugdje u našoj zemlji ljudi teško pronalaze povoljno mjesto za život. Slom tržišta nekretnina i efekt koji je to imalo na hipotekarno iznajmljivanje najviše je pogodilo najsiromašnije. Povoljne cijene stanarina, što se smatra da je sve ispod 800 dolara mjesečno, pale su na ispod 12 posto u proteklih nekoliko godina. Vlasnike su zamijenili unajmljivači, jer je američki san o posjedovanju vlastite nekretnine postao isključivo luksuz onih bogatih te više srednje klase.
Nekada sam bila srednja klasa, sada sam nova sirotinja. Postoji mnogo uobičajenih, ali zastarjelih mitova koji opisuju beskućnike, kao na primjer da su to drogeraši, ljenčine, mentalno bolesni ili da su sami odlučili na takav život. No to ne opisuje mene niti većinu ljudi koje sam srela. Mi nismo odabrali ovakav život.
Izgubili smo poslove i domove u vrijeme ekonomske krize te se mučimo da preživimo uz socijalnu pomoć i ušteđevinu. Ali nas se toliko diskriminira, čak i postojećim zakonima. U većini gradova protuzakonito je spavati u automobilima, šatorima i na većini javnih mjesta. Zbog tog razloga sebe nazivam bezsmještajnicom, a ne beskućnicom – jer mi taj naziv ima podrugljive konotacije.

Najveći problem je očuvati zdravlje

Cijena takvog životnog stila je visoka i naplaćuje se od zdravlja. Nedostatak sna i loša ishrana najveći su problemi. Uglavnom se hranim na socijalne kupone, a oni su mi dovoljni da pokriju samo jedan tjedan u mjesecu. Ponekad odem u neku socijalnu samoposlugu, u kojima imaju donacije tune, keksa, juha ili maslaca od kikirikija. No kako nemam kuću, pa tako ni hladnjak ni štednjak, hrana koju mogu uzeti je također ograničena.
Ne mogu ništa skuhati, niti čuvati više od jednog do dva dana. S godinama se svi ti problemi pogoršavaju. Manje sam fleksibilna, mobilna i energična nego mlađi ljudi. Više idem u bolnicu, zbog mojih krvnih ugrušaka u plućima, ili zbog oticanja nogu koje je uzrokovalo dugo sjedenje u automobilu. Samo ove godine bila sam 13 puta u bolnici. Prošle godine operiran mi je rak na dojci.
Lako se umaram, teško hodam. Ponekad odem u veliki supermarket i tamo sjednem na one motorizirane skutere. To je jedini način kako mogu moju ljubimicu Cici malo izvježbati. Ona šeće uz mene na uzici, dok se ja vozikam po dućanu između redova stalaža.

Društveni život održavam na internetu

Vrlo je teško održati zajednicu prijatelja. Ljudi koje srećem stalno odlaze i dolaze, umiru, uhiti ih policija, završe u bolnici ili odsele iz grada. Imam nekoliko prijatelja koje poznajem više desetljeća, i njih mi je sam Bog poslao. Oni me pomažu da ostanem zdrave svijesti, čujemo se telefonom ili e-mailom kada sam u depresiji. No svi oni žive daleko, i vode vlastite živote koji su pretrpani obvezama oko obitelji i poslova.
Ne želim ih previše opterećivati. Prošle godine umrla je meni jako bitna osoba. Moj najbolji prijatelj, mentor, učitelj koji me ohrabrio na pisanje, putovanje, na to da vodim seminare, završim koledž i mnogo više. Za mene su takvi gubici prava katastrofa.
Lakše mi je održavati društveni život preko interneta. Wi-fi veze su jeftine i lako dostupne, donesem svoj laptop u knjižnicu ili sjednem u Starbucks na jeftini biljni čaj. Na taj način pišem blog, ćaskam i u stalnom sam kontaktu s drugim ljubiteljima pasa. To je jedino vrijeme u danu kada se osjećam istinski normalno. Ti ljudi su mi čak pomogli da Cici i ja nekoliko puta odsjednemo u motelu koji prima kućne ljubimce.

Moj pas mi spašava život

Ljudima bez smještaja često je prvi prioritet nahraniti svoje ljubimce nego sebe. To i nije takvo čudo, psi su neophodni za pružanje udobnosti, zaštite i društva ženama bez doma, pogotovo u tom opasnom i izoliranom periodu života. Moj pas Cici, je točkasta mješanka dalmatinera. Ona je razlog zbog kojeg se budim svakog jutra. Pomaže mi pri upoznavanju dragih neznanaca, koji joj prilaze kako bi ju pomazili ili nahranili, i tada započnemo razgovor.
Ja ustrajem dan za danom samo kako bih osigurala da ide dovoljno u šetnju, da ju nahranim i da dobije dovoljno ljubavi i pažnje. Kad god padnem u depresiju i postanem suicidalna, ona je razlog zašto odaberem ostati na životu. Sama pomisao da se za nju neće imati tko birnuti, meni je nepodnošljiva. I zbog nje se smijem. Svaki dan. I to mi doslovno spašava život.

S kakvim se problemima susrećem svaki dan

Nekih dana, osjećam se kao da su svi problemi sjeli na istu hrpu i izgradili nepremostivnu planinu ispred mene. Auto mi se pokvari, izgubim telefon, ili ne mogu kupiti hranu, niz događaja koji se nastavljaju na moju neimaštinu. Svakog dana probudim se i zapitam hoću li biti u stanju preživjeti iduću krizu.
Drugih dana to su malene stvari. Birokracija u socijalnoj službi, gdje će crkvena socijalna radnica provesti tri sata na telefonu kako bi mi pokušala pronaći privremeni smještaj. Nepostojanje privatnosti, jedem i obavljam nuždu u javnim prostorima. Lutam gradom i pitam se gdje su nestali moj dignitet, privatnost i stabilnost.

Još uvijek pokušavam naći posao

Preda mnom se prostiru prazni dani. Kako mogu živjeti bez posla, novca i doma? Veći dio vremena pišem članke i istražujem mogućnosti za smještaj i mene i drugih. Odlazim u građevinski dućan kako bih pronašla materijale za građenje male mobilne kuće. Razmišljam o pokretanju udruge kojoj će ljudi moći poklanjati kampere i prikolice za starije žene kojima treba dom.
Cijelo ovo vrijeme šaljem životopise i pokušavam naći posao. Ponekad odem na plažu, psa prošežem po parkiralištu, zatim sjednem u auto i gledam valove, slušam cvrkut ptica. Zvuk oceana je umirujući, a sunce na licu me grije.
Pokušavam se sjetiti što je važno u životu. Ljepota se nalazi u svemu, a ima dobrih ljudi na svijetu. Pokušavam se sjetiti svog prošlog života, prepunog zanimljivih likova, bajnih mjesta koje sam posjetila i na kojima sam živjela. Ako budem imala sreće, zaspat ću rajskim snom i sanjat ću o životu u kući.

Inspirirala me jučerašnja tema o bankama.

Pa nije joj banka uzela kuću, a nije ni imala kredit u francima.

a,dobro sad, ne budi bukvalan, regi..siromaštvo uzrokovano pogrešnim životnim odlukama i okrutnim okružjem..

kakve veze imaju banke s tim?

svi ste vi protiv potrošnje, a nedostatak potrošnje uzrokuje siromaštvo

pa i najveći ljevičari/socijalisti tu na forumu a i drugdje su protiv potrošnje, protiv povećanja deficita i javnog duga

fali vam daska u glavi, možda i dvije

deda ilerminatus wrote:kakve veze imaju banke s tim?

svi ste vi protiv potrošnje, a nedostatak potrošnje uzrokuje siromaštvo

pa i najveći ljevičari/socijalisti tu na forumu a i drugdje su protiv potrošnje, protiv povećanja deficita i javnog duga

fali vam daska u glavi, možda i dvije

ti si posebna bukva vulgaris..nisam rekla da imaju direktne veze, samo da me asociralo..pročitaj članak, može se čovjek zamislit..

maggie13 wrote:siromaštvo uzrokovano pogrešnim životnim odlukama i okrutnim okružjem..

Spominje i ušteđevinu, što je s njom? Kolika je bila? Kolika joj je mirovina? Puno je tu pitanjah.

Regoč wrote:

maggie13 wrote:siromaštvo uzrokovano pogrešnim životnim odlukama i okrutnim okružjem..

Spominje i ušteđevinu, što je s njom? Kolika je bila? Kolika joj je mirovina? Puno je tu pitanjah.

Naravno..nismo upoznati s puno informacija..zato je tema onako uopćena..

dawson wrote:

maggie13 wrote:Nezaposlenost je rasla, do rekordnih 10 posto, 2010. godine.

Amerika je to. Malo su drukčiji uvjeti, i za poletit' i za past.

Znači u odnosu na nas mogućnosti za naći posao su puno veće ali s druge strane socijalne sigurnosti nema.

dawson wrote:Znači u odnosu na nas mogućnosti za naći posao su puno veće ali s druge strane socijalne sigurnosti nema.

Da, dobro si to ukratko skenirao.
Ta socijalna nesigurnost je koma kod njih. Čitam dosta po njihovim forumima, baš je stresno.

Neka dođe kao izbjeglica u Evropu. Dobiti će zdravstveno i krov nad glavom. Bolje i ova glupača nego neki isilovac

mutava baštarda wrote:Neka dođe kao izbjeglica u Evropu. Dobiti će zdravstveno i krov nad glavom.

a,baš..nego tamo pod vedrim nebom spavat po stare dane..tužno..

maggie13 wrote:regi

+megi

maggie13 wrote:

mutava baštarda wrote:Neka dođe kao izbjeglica u Evropu. Dobiti će zdravstveno i krov nad glavom.

a,baš..nego tamo pod vedrim nebom spavat po stare dane..tužno..

ministarstvo rada, socijalne skrbi i ministarstvo graditeljstva riješe problem izgradnjom mostova.

Regoč wrote:

maggie13 wrote:regi

+megi

kako se rimujemo fino..

mutava baštarda wrote:

maggie13 wrote:

mutava baštarda wrote:Neka dođe kao izbjeglica u Evropu. Dobiti će zdravstveno i krov nad glavom.

a,baš..nego tamo pod vedrim nebom spavat po stare dane..tužno..

ministarstvo rada, socijalne skrbi i ministarstvo graditeljstva riješe problem izgradnjom mostova.

a, prostornog uređenja prostora ispod..

maggie13 wrote:

Regoč wrote:

maggie13 wrote:regi

+megi

kako se rimujemo fino..

Kao pršut i vino.

Regoč wrote:

maggie13 wrote:regi

+megi

šic...

Regoč wrote:

maggie13 wrote:

Regoč wrote:

maggie13 wrote:regi

+megi

kako se rimujemo fino..

Kao pršut i vino.

fali samo dobar sir i masline..

znaš što, potresla me pomisao da netko može cijeli život radit i živit normalno, a onda kad ostari završi na ulici..