Asylum

Najbolji prijatelji 


Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i našli su se u vječnosti. 
Išli su uzbrdicom, sunce je peklo i bijahu jako žedni. Dođoše do mramornih vrata koja su vodila na trg od zlata sa zdencom na sredini. Zdenac je bio ispunjen kristalno čistom, hladnom vodom. 
Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto. 
"To je Nebo!" 
Čuvar mu pokaza zdenac i rekne: "Pij koliko hoćeš"
"Moj konj i pas su također žedni", odgovori čovjek. 
"Žao mi je ali životinjama je ulaz zabranjen", rekne mu čuvar. 
Čovjek se rastuži i ode jer nije želio piti sam. 
Nakon duga hoda dalje uz brdo naiđoše na seoce do kojeg je vodila stazica na kojoj je bio čuvar. 
Čovjek pozdravi čuvara i rekne mu: 
"Moj konj, pas i ja smo jako žedni, imate li vode?"
"Tu između stabala je izvor, možete piti koliko želite."
Utažiše žeđ te čovjek upita čuvara kako se zove to mjesto na koje su došli. 
"NEBO", odgovori čuvar. 
"Ali ranije su mi pred mramornim vratima i na zlatnom trgu rekli kako je to Nebo" 
"Ne, ono je pakao", reče čuvar. 
Čovjek ostade zbunjen. 
"Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim imenom i da lažno govore o imenu mjesta" 
Čuvar odgovori: "Ne, oni nam čine veliku uslugu. 
ONDJE SE ZADRŽAVAJU ONI KOJI SE ODRIČU PRIJATELJA"


(Pakao je ondje gdje nismo u stanju ljubiti) 


Priča Brune Ferrera, uz misli "Gospodine učini me dobrim prijateljem svih..."

Hvala Ivan Bassi

Jednog dana ćeš shvatiti…


Jednog dana ćeš shvatiti da postoje ljudi koji nikada ne izdaju, ali prije toga ćeš morati proći kroz mnoge, mnoge izdaje.


Jednog dana ćeš razumjeti da je vanjski sjaj – ništa u usporedbi s unutarnjom ljepotom. Zato, sve što je izvana – traje do prve kiše. Ono što je iznutra – gori uvijek. Čak, i ako se ugasilo do jedva primjetnih ugaraka. Ali, dovoljno je lagano puhnuti – vatra će polako planuti i ugrijat ćete.


Jednog dana ćeš shvatiti da su mnoge izjave, citati, aforizmi, kojih si se naslušao u vanjskom svijetu – samo prazan, iako lijep, skup riječi – ne više od toga. Bitne su samo te istine koje si sam spoznao.


Jednog dana ćeš shvatiti da su dobrota, nježnost, ljubav i briga – odlike unutarnje snage, a ne slabosti.


Dobro jutro!

#citajknjigu

(Iv 8,57-59)


Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!« Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.




Nije uvijek poželjno ni lako govoriti istinu, kao ni svjedočiti za nju. Kao kršćani nismo pozvani ni na što drugo nego da svjedočimo za istinu koja je Isus. Često ćemo se povući i nećemo reći ništa. To je lakši put, ali ne i put ljubavi prema drugome. Ako smo upoznali Istinu i nismo za Nju spremni svjedočiti, kako će oni nakon nas poznavati tu istu Istinu? Da su se apostoli nakon Uskrsa bojali govoriti istinu o Isusu, s njima bi umrla i svijet danas ne bi bio ni približno isti. 


Ni Isusu nije bilo lako uvijek govoriti istinu, ali vidimo da od nje nije bježao ni pod cijenu vlastitoga života. Sjetimo se da nas u takvim trenutcima sam Isus ohrabruje: „Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti“ (Mt 10,19). U tim trenutcima nećemo biti ni sami ni napušteni. Sam Bog bit će s nama da nam dadne snagu da ustrajemo, jer „tko ustraje do svršetka, bit će spašen“ (Mt 24,13).


Pripremio: fra Nikola Jurišić

Danas, 21. ožujka obilježava se Svjetski dan osoba s Down sindromom. 
Downov sindrom je genetski poremećaj koji je prouzročen prisutnošću jednog kromosoma viška, na 21. paru kromosoma, gdje se umjesto 2 nalaze 3 kromosoma.

Kako je Isus promjenio srce svećenika u samo jednoj misi


Ova se priča dogodila prije 21 godinu između svećenika Joséa Rodriga Lópeza Cepede i mladog oltarskog poslužitelja po imenu Gabriel. Svećenik je na svojoj Facebook stranici izjavio: 


„Priča je objavljena na mnogim platformama i  više nije moja, jer je glavni junak ‘Isus’  i Gabrijel i taj poljubac koji bi mnogi željeli okusiti. “


Evo što se dogodilo njegovim vlastitim riječima.


Šest mjeseci nakon što sam se zaredio, moj me biskup poslao da vodim župu; Morao sam zamijeniti svećenika koji je bio tamo više od 30 godina, pa sam primijetio hladnoću stanovnika ovog mjesta. 
Zadatak je bio težak, ali plodonosan i ne bih postigao ovoliki uspjeh bez pomoći dječaka Gabriela.


Drugi tjedan nakon što sam stigao tamo, mladi par me upoznao sa svojim vrlo posebnim (Down sindrom) sinom. Tražili su od mene da ga prihvatim kao oltarskog poslužitelja. Razmišljao sam o tome da ga odbijem ne zato što je bio dijete različitih sposobnosti, već zbog svih izazova koje sam imao kad sam započeo svoju službu na ovom mjestu. Ali nisam mogao reći ne, jer kad sam ga pitao želi li biti moj oltarski dječak, nije mi odgovorio, ali me jako zagrlio. Kakav način da me uvjeri.


Dogovorio sam sastanak za sljedeću nedjelju. Petnaest minuta prije mise bio je tamo točno sa svojom crvenom sutanom i albom koje je njegova baka ručno izradila za tu priliku.


Moram dodati da mi je njegovo prisustvo donijelo još župljana jer su ga njegovi najmiliji željeli vidjeti kako debitira na oltaru. Morao sam pripremiti sve potrebno za misu. Nisam imao sakristana ni zvonara pa sam morao trčati s jednog mjesta na drugo, a tek kad je misa započela, shvatio sam da Gabriel ne zna kako pomoći s misom; zbog žurbe, morao sam reći: “Gabriele, moraš učiniti sve što i ja radim, u redu? “


Dijete poput Gabrijela je najposlušnije dijete na svijetu, pa smo započeli misu i kad sam poljubio oltar, mali je ostao priljubljen uz njega. U homiliji sam vidio da se župljani smješkaju gledajući me, što je obradovalo moje mlado svećeničko srce, ali onda sam shvatio da ne gledaju u mene već u Gabriela koji je uvijek pokušavao oponašati sve moje poteze. Ukratko, ovo je jedan od detalja ove prve mise s mojim novim oltarskim dječakom.


Kad sam završio rekao sam mu što da radi, a što ne, a između ostalog rekao sam mu da oltar mogu samo ja ljubiti. Objasnio sam mu kako se svećenik pridružuje Kristu u ovom poljupcu. Gledao me svojim velikim ispitivačkim očima ne razumijevajući objašnjenje.


I, bez da je primio ono što sam mu rekao, rekao mi je: ‘Ma hajde, i ja ga želim poljubiti. “Ponovno sam mu rekao i objasnio zašto ne. Napokon sam mu rekao da ću to učiniti za oboje. Činilo se kao da je zadovoljan dogovorom.


Ali sljedeće nedjelje, kad je započela misa i kad sam poljubio oltar, vidio sam kako je Gabriel položio obraz na njega i napustio oltar s velikim osmijehom na malom licu. Morao sam mu reći da prestane s ovim.


Na kraju mise podsjetio sam ga: “Gabrijele, rekao sam ti da ću poljubiti Isusa za oboje.”


Odgovorio je: “Oče, nisam ja njega poljubio, on je mene poljubio. “


Ozbiljno sam mu rekao: “Gabriele, ne igraj se sa mnom.”


Odgovorio je: “Zaista, ispunio je moje lice poljupcima! “


Način na koji mi je to rekao ispunio me svetom žudnjom; Kad sam zatvorio crkvu i oprostio se od svojih župljana, prišao sam oltaru i položio obraz na njega rekavši.


“Gospode, poljubi me kao što si poljubio Gabriela. “


(Hvala Ivan Bassi na priči)

metilda wrote:Dobro jutro, Ra! Tako je lijepo vidjeti te. Veselim se, baš, a moj zelembać je uslikan u mom masliniku. Zeleno, što volim zeleno. Nažalost nismo još otišli na Camino. Nisu se ostvarili uvjeti, tj nismo vratili onaj grozni dug o kojemu sam ti pričala. Camino je obećan kao zahvala kad ga vratimo. U međuvremenu smo bili kod padre Pija, u Lurdu i u Toskani. Ove godine je bila u planu Sveta zemlja, ali sad zbog rata idemo u svetišta Poljske. Valjda neće zaratiti. 


Volim ovaj moj kutak. Nadam se da ćeš ostati sa mnom da svako jutro popijemo kavu.

Hvala Matilda  , drago mi je što se raduješ susretu. Nas dvije smo valjda najbolji primjer da ne postoji osoba s kojom se ne možemo dobro osjećati, ako samo malo dislociramo egoitis, zaraznu i dosadnu bolest sadašnjice.  

Da, sjećam se što si mi pričala.

Mislim da sam ti još tada rekla da je parcela prevelika i zahtijeva ozbiljnog investitora ulagača, a takvih je sve manje u Hr, a naročito u Dalmaciji.  Bilo ih je, ali su ih izvarali toliko da se nitko više ne usudi tamo išta započeti. Ja prva ne bih ni u ludilu nikad više uložila ni cent u Dalmaciju. Istra da, Zagreb da, ali južnije ni pod prijetnjom. 
Dobiti dozvolu za gradnju je čista lutrija... traje godinama i nikad ne znaš hoće li na kraju biti pozitivan rezultat. 

Ako je moguće parcelirati na manje parcele (tj. ako je zemljište u stambenoj zoni- u planovima označeno žutom bojom) napravite to i rasprodat ćete ih za čas. Nađite nekog (najbolje geodetu) da vam to financira tj. odradi za jednu parcelu koju će na kraju dobiti. Onda ne morate plaćati ništa, a konačno ćete se riješiti tog strašnog dugogodišnjeg utega. 
Ako je zemljište u ružičastoj, tj. turističkoj zoni, onda jedino pomaže sniziti cijenu i riješiti ono što vas muči. 

Camino...Baš me zaintrigirao.  
Nedavno sam razgovarala sa sinom o tome. Pogledali smo sve reportaže i iskustva s tih putovanja i voljeli bismo otići, ono, obiteljski, ali ne znam kad bi to bilo izvedivo. Malac sad igra i za našu repku i za klub ovdje, pa uz školu i učenje jezika siroče nema vremena doslovce ni za što. Ali tata ga prati u stopu, bodri i podržava. 
Ponekad mi maloga bude žao, ali onda pomislim kako on zapravo sad živi svoj san i žaljenje nestane.
Sretan je, ne buni se što je sve toliko zahtjevno, pa ga puštamo da sam odlučuje koliko i što želi. 

Na kraju ćemo otići samo snaha i ja, što i nije loše, jer budemo normalne i kada šutke hodamo satima. 

Teško da ću moći tipkati ujutro. Draga moja, ja još radim (a i mali je sad tu, pa lovim svaki minut koji mogu provesti s njim), ali naletjet ću povremeno ovako navečer. U svakom slučaju čitam ono što pišeš. 

By

Draga Ra


lako je biti sa svakim u društvu kad se oslobodimo ega. Ja sam to postigla primjenjujući evanđelje o prvim i posljednjim mjestima. Sjela sam na posljednje mjesto i vrlo brzo me Gospodin pozvao naprijed. Toliko naprijed da imam u planu novi posao kojemu se jako veselim. To ne bi bilo neobično da nisam u mirovini i trebam zamrznuti mirovinu da bih radila. Ali baš se veselim poslu.


Što se Camina tiče mene je baš bio obuzeo, dala sam se u planiranje do u detalje sve dok se muž nije razbolio. Osigurala sam bila i logistiku u vidu kćeri koja govori španjolski. Dug nas baš muči, odlučili smo isparcelizirati zemlju i spustiti cijenu. Muž se tvrdoglavio, ali ulilo mu se u uši. 


I tako, ovdje se baš opustim a kako sam tiha utišale su mi se i misli pa radije stavljam tuđe. Drago mi je da pročitaš iako bi vjerojatno voljela da su baš moje. Kad bi još netko pisao i ja bih se uključila na glasnije.


Ti uživaj u unuku, a sa nevjestom je dobro imati dobar odnos. Da se pohvalim, i ja sam dobila nevjestu, oženio se najstariji sin. Mi smo moderna obitelj pa je još nisam upoznala, ali budem čim se rodi djetešce.


Pusa i lijepo te je čitati 

Definitivno najljepša kršćanska pjesma. Sluša se u tišini "gornje sobe", zatvorenih očiju, u slavljenju srcem, umom, dušom i tijelom. Za vrijeme slušanja Isus izlijeva rijeke radosti. Dođite i kušajte kako je dobar Gospodin.

Carl Gustav Jung


"Ne žalim zbog ljudi koje sam izgubio vremenom, ali žalim zbog vremena koje sam izgubio s određenim ljudima...


Ljudi nisu pripadali meni, godine da..."

Čujem često tumačenja o oprostu, u smislu da oprostiti znači zaboraviti zlodjelo ili uvredu i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Uvijek sam mislila da je to pogrešno tumačenje čak i kad je dolazilo od duhovnih ljudi, jednostavno zato jer sjećanje ne možemo izbrisati osim ako smo dementni. Evo jedan tekst kao da čita moje misli.

https://medjugorje-news.com/zapanjujuca-moc-oprosta-u-tisini/

Kad budeš odlazio s ove zemlje kad budeš umirao, ostavit ćeš ćeš i djecu i prijatelje, i kuću i imanje. Ostavit ćeš i radio, televiziju, auto, sve u banci, sve ćeš tu ostaviti, ići ćeš samo ti. Čak i svoje materijalno tijelo ćeš ostaviti tu u grobu, a ići ćeš ti kao osoba, kao duhovna duša, ti kao intelekt, savjest, ti kao karakter, ti kao sloboda, jer bit duha je sloboda, ti kao odgovornost, ti kao sposobnost, spolnost, vjera, nada, ljubav, to si ti. To ti ostaje i s tim ideš. Sve što si imao, to ne nosiš nigdje, to ostaje ovdje za druge. A sve što si bio, što si postao čestit, dobar, plemenit, to ide s tobom. Ali, nažalost, ako si bio zločest, nehuman, ako si ubijao, krao, i to ide s tobom, i ne da ti da ideš u život. I ono što je u životu najvažnije nakon Boga, to si ti. I pazi, čovječe, samo da sebe ne izgubiš. I pusti neka sve propadne, ali ti moraš sve preživjeti. Što te briga što ljudi misle! Misli što Stvoritelj misli o tebi, što tvoja savjest kaže o tebi, što ti kažeš o sebi.


I znanost jasno kaže da svaka negativna misao razara stanice mozga. Znanost jasno kaže: biti moralan, čestit, to nije nešto što Bog zapovijeda, to je nešto što zapovijeda tvoje biće; ako hoćeš živjeti, onda budi dobar, onda ljubi čovjeka i neprijatelja, onda govori istinu i čini istinu, i živjet ćeš. A ako si pravi, plemenit i čestit čovjek, pa makar da i ništa nemaš svi će reći: on je vrhunski. Nitko te ne će hvaliti zato što si bogat, ali će te hvaliti ako si čestit, plemenit i human. Ljudi će te uvijek tražiti ako si bogat dobrotom, praštanjem, ljubavlju, a ti ćeš biti sretan kad si nekomu nešto darovao, rodio dijete više, kad si imao vremena za svoju djecu, kad su ti važni ljudi a ne stvari. Svatko čezne za tim, osobito djeca. Ne žive djeca od vašeg bogatstva nego od vaše ljubavi i dobrote.


Čovječe, ti imaš cilj pred sobom, ti putuješ kući. Ti ovdje nisi kod kuće, svaka te sekunda nosi. Ne možeš stati i reći, e, sad ću zaustaviti sat. Vrijeme samo leti, ali kad ću stati? U vječnosti. Smrt ne postoji, a ono što mi nazivamo smrt je rođenje za život, to je prolaz u život. Tamo nas čekaju svi naši pokojnici, prijatelji, braća, znanci, najbolji ljudi, djeca. Toliki nas čekaju – sveci, anđeli, arkanđeli, Isus naš prijatelj, Gospa, pa kud ćete ljepše! Ovdje je teško, tamo je milina. Ja znam kamo ide moj život, znam komu sam povjeren. Uhvatite se za glavu i upitajte se: kamo ja to idem? I jamčim vam, nakon tri dan bit ćete novi ljudi. Iskustvo nam to kaže.


Hvala vam što ćete ovo zapisati, u srce, a onda u pamćenje.


Amen!

Izvor: negdje s fejsa

To je to! Kažu - vjera je intimna stvar, zatvori se u sobu i moli da te nitko ne vidi i ne čuje. Ali to je nemoguće. Kao zabraniti slikaru da slika, glazbeniku da svira, pjesniku da piše poeziju.