Asylum

Danas slavimo blagdan u kojem se spominjemo tragedije pokolja nevine dječice koji je naredio kralj Herod. Moćni kralj u strahu za vlast oštricu svoga mača okreće na one najmanje i najnevinije u njegovu kraljevstvu, malenu i nevinu dječicu. Kakav paradoks – on, koji je pod sobom imao kraljevstvo osjeća se ugrožen od najmanjih u njemu. Bog, čiju rođenost u Betlehemu Herodu naviještaju mudraci s istoka, postaje takva prijetnja kralju, da se ne libi zbog toga okrvaviti svoje ruke krvlju nevinih. Vidimo dokle je spremna ići ljudska zloća. Ljudski život je svetinja. Stoga se s pravom zgražamo nad nasiljem Heroda koji je pod svaku cijenu želio sačuvati vlast i zbog svojih sebičnih interesa okrutno pogazio pravo na život betlehemske dječice. Nažalost, i danas ima Heroda i danas se svakodnevno prolijeva krv nevine i još nerođene dječice. „Abortus je moguć zato što ne čujemo krik nevinog djeteta, ali kad bi ga čuli krv bi nam se zaledila u venama!“ (don Damir Stojić). Molimo za nerođene, ali i za one koji čine i odobravaju pobačaje te za one koji pate zbog rana i posljedica nastalih zbog pobačaja.

Stjepan Ivan Horvat

Dobro jutro iz Metkovića!
Foto: Marija Vekić Gabrić

Not all toxic people are cruel and uncaring. Some of them love us dearly. Many of them have good intentions. Most are toxic to our being simply because their needs and way of existing in the world force us to compromise ourselves and our happiness. They aren’t inherently bad people, but they aren’t the right people for us. And as hard as it is, we have to let them go. Life is hard enough without being around people who bring you down, and as much as you care, you can’t destroy yourself for the sake of someone else. You have to make your wellbeing a priority. Whether that means breaking up with someone you care about, loving a family member from a distance, letting go of a friend, or removing yourself from a situation that feels painful — you have every right to leave and create a safer space for yourself. ~Daniell Koepke

Dok smo bili na putu, sin čistio kuću. Dočekalo nas je iznenađenje, sve knjige, a u dnevnom boravku ih je bilo oko 3000, potrpao u kutije i odnio na tavan. Sad se više ne možemo praviti da smo pametni i načitani.

Blagoslov kuća!


U tijeku je blagoslov naših kuća, naših obitelji.
U našu kuću ulazi se i govori, slušajmo kad dođe svećenik: Mir kući ovoj!
A koliko puta je nemir, uzaludne rasprave, svađe, povišeni tonovi, nemir izvana i nemir u osobama.
I svima koji prebivaju u njoj!
U kući se prebiva, živi. Koliko smo "raskućeni", rastjelovljeni, koliko sve manje vremena provodimo kod kuće, koliko radimo, koliko odlazimo posvuda, a nismo kod kuće. Kod kuće spavamo i to je divno, u snu pripadamo kući, pripadamo potpuno i Bogu.
Kuća nas podsjeća na Očevu kuću gdje ćemo jednom prebivati. Ona neće biti tijesna i čeljad neće biti bijesna u njoj, mataforički naravno. Kuća Očeva je za sve ljude.
Prilikom blagoslova čita se Božja riječ.
Zamislimo se koliko se u našim kućama previše čuju ljudske loše riječi, a premalo Božje. Za Božje riječi treba tišina.
Donosimo u naše kuće Božje riječi. Hvala, molim, izvoli, oprosti....volim te. To su Božje riječi.
Prilikom blagoslova se zajedno moli!
Koliko molimo zajedno, koliko jedni za druge, koliko kod kuće molimo, jesmo li zaboravili moliti, imamo li snage moliti za naše ukućane i bližnje, učimo li djecu moliti. Čuju li drugi molitvu s naših usana.
Prilikom blagoslova se ljubi križ!
Svaka obitelj ima svoje križeve, svaka ih nosi u tišini, poljubimo i prihvatimo naše križeve, oni nose nadu uskrsnuća.
Prilikom blagoslova gori svijeća!
Kako je divno negdje donijeti radost i svjetlo. Nama je svako svjetlo samo simbol života s Bogom, onog uskrsnog.
Prilikom blagoslova se blagoslivlja vodom!
Voda je simbol života, simbol krštenja, želimo našoj kući život. Ne praznu kuću bez ljudi (bez mnogih naših milih koji su otišli ili preminuli), mi molimo za život u domovima.
Prilikom blagoslova se zvoni!
Zvono je simbol one uskrsne zvonjave, radosti, one uskrsne glazbe kad svoje glasove dodamo glasovima bližnjih da slavimo Boga!
Prilikom blagoslova....nadopunite misao....
Prilikom blagoslova doma, Bog dolazi u moju kuću!


Postoji jedna izreka koja kaže, Bog me često posjeti u mojoj kući, šteta što ja nisam ondje! 


Budimo ondje gdje nam dolazi Bog.
Ivan Bassi

Mudrost dana 


„Ne znate kako se moliti? Stavite se u prisutnost Boga i čim kažete: ‘Gospodine, ne znam kako se moliti!’, možete biti sigurni da ste već započeli.” 


Sveti Josemaria Escriva

Počivao u miru Božjem!

“Ako možeš ostati miran kad na tvom putu


Kada svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe…


Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,


Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja…


Ako ne lažeš kad čuješ laži,


Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,


Ako se ne praviš suviše dobar,


Niti govoriš mudro…


Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;


Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste…


Ako znaš primati pobjedu i poraz,


Primati jednako jedno i drugo…


Ako možeš podnijeti da tvoju istinu


Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale…


Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj


I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke…


Ako možeš skupiti sva svoja dobra


I staviti ih na kocku, sve odjednom,


I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,


Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh…


Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće


Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,


I ako ustraješ kada sve zastane,


Izuzev volje koja naređuje: “Drži se dobro… ”


Ako se usred gomile ne ponosiš


I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,


Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,


Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše…


Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,


I svakog trenutka ideš pravim putem –


Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,


Jer bit ćeš čovjek, sine moj!”


Rudyard Kipling - 30.12.1865. 


Nastala početkom 20. stoljeća kao izraz očinske brižnosti prema sinu, brzo osvaja i odrasla srca te već 1907. zaslužuje ponijeti „teret“ Nobelove nagrade za književnost – i uskoro biva proglašena pjesmom stoljeća, 


Vjeruje se da je Kipling pjesmu napisao sinu Johnu, koji je poginuo u prvom svjetskom ratu u Francuskoj, sa samo 18 godina. Inače, Kipling je imao dobro razumijevanje svjetskih okolnosti i politike, pa je predvidio Prvi svjetski rat i pokušavao alarmirati sunarodnjake da se pripreme, ali ga nitko nije slušao.


#citajknjigu

SVETAC DANA 31. PROSINCA Sveti Silvestar 


Sveti Silvestar bio je prvi papa koji je upravljao Crkvom nakon što je kršćanstvo 313. godine, 'Milanskom ediktom', dobilo slobodu ispovijedanja vjere... 


Danas slavimo svetog Silvestra I., papu koji je kao 34. nasljednik svetog Petra vladao od 314. do 335. godine. Provedimo Silvestarsku noć u društvu najbližih i ne zaboravimo zahvaliti Stvoritelju na svim dobročinstvima kojima nas je obdario u protekloj godini i zamolimo ga za milost u novoj godini 


Rođeni Rimljanin, sin Rufinusa, Silvestar I. bio je prvi papa koji je upravljao Crkvom nakon što je kršćanstvo 313. godine, Milanskom ediktom, dobilo slobodu ispovijedanja vjere. Po svojim legatima Vitusu i Vincentiusu predsjedavao je na saboru u Nikeji 325. godine i borio se protiv arijanizma. Prema legendi krstio je cara Konstantina I., koji mu je zauzvrat udijelio darovnicu. Za njegova pontifikata građene su mnoge veličanstvene bazilike i hramovi, među njima i bazilika svetog Ivana Lateranskog, koju je posvetio 324. godine. Povezuju ga i s osnivanjem rimske pjevačke škole. Preminuo je u Rimu na današnji dan, 31. prosinca 335. 


Zaštitnik je mnogih naselja, župa i crkava širom svijeta i hrvatskih krajeva (Kanfanar, Labin kod Prgometa, Biševo). Ne zaboravimo potrebe naših najmilijih, starih i bolesnih, osamljenih i zaboravljenih, i molitvom se prisjetimo onih kojih više nema među nama 


„Stara Godina“ 


Njegov spomendan, Silvestrovo, kao posljednji dan u kršćanskoj kalendarskoj godini, zanimljiv je folklorni i običajni dan. Silvestarska noć svojevrsna je granica između jedne i druge godine, staroga i novoga. Provedimo je u društvu najbližih i u toj noći ne zaboravimo zahvaliti Stvoritelju na svim dobročinstvima kojima nas je obdario u protekloj godini i zamolimo ga za milost u novoj godini. 


»Tebe Boga hvalimo« 


Danas se u svim župnim crkvama služi zahvalnica, pobožnost kod koje se pjeva »Tebe Boga hvalimo«! Svevišnji je onaj kome dugujemo najveću zahvalnost jer od Njega dolazi svaki dobar dar. Sveti Jakov apostol piše u svojoj poslanici: »Ne varajte se, ljubljena braćo moja: svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja od mijene. On nas dragovoljno rodi riječju istine, da budemo prvenci među njegovim stvorenjima« (1,16–18). Ne zaboravimo potrebe naših najmilijih, starih i bolesnih, osamljenih i zaboravljenih, a prisjetimo se molitvom i onih kojih više nema među nama.

Spuštam se na koljena
Opet i iznova
U špilju Tvoga rođenja…


Dolazim s onim što
Imam…


Slabost.
Strah.
Zamućen pogled.
Tromost.
Neodlučnost.


I donosim i ono što
Nemam…


Ustrajnost.
Poniznost.
Malenost.
Povjerenje.


S memorijom
Koja je teška
Križevima i rastancima
I obilno zalivena
Blagoslovom.


S nadom
Koja je opterećena
Ali je ipak – tu…


Sa zahvalnošću
Koja je rastresena
I ponekad
Jedva primjetljiva…


Slušam Tvog proroka
Kako govori:
"Ne boj se, jer ja sam s tobom
Ne obaziri se plaho,
Jer ja sam Bog tvoj.
Ja te krijepim
I pomažem ti…"


Eto, samo to molim
Da iznova povjerujem
I iznova predam
Moje danas
Moje jučer
I moje sutra
Tebi, o Adonai…

Željko Barbarić

#pretežnovedro

TKO SI TI?


EFA RIJEČI, 2. 1.


(Iv 1,19-23)


Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu (Ivanu) svećenike i m da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!«








Danas je tako lako biti prorok te s premalo životnog i duhovnog iskustva, a dovoljno tehničke snalažljivosti na društvenim mrežama, možete postati popularni učitelj u vjeri, propovjednik, prorok, life coach… Važna je vizualizacija, vanjski prikaz, profesionalnost snimke i zvuka i uspjeh je, koji se računa u lajkovima, zajamčen. Ne čini li nam se da je toga previše? Komu vjerovati? Kako raspoznati prave proroke našeg vremena? Jesu li to oni koji puno viču, koji imaju snagu uzburkati zle duhove, oni koji misle da znaju sve o vašoj prošlosti do devetog koljena unazad, ili oni koji imaju uvid u budućnost? 


Slika Ivana Krstitelja može biti od velike koristi i pomoći kod razlučivanja u nepreglednoj ponudi kakvoj danas svjedočimo. Nijekanjem na prva tri pitanja, Ivan svjedoči dubokom poniznošću da je u svoj toj priči nebitan, sluga beskoristan. Svojom je pojavom zanijekao svaku ljudsku potrebu da bude dobro viđen i prihvaćen. Četvrto pitanje otkriva tko je. Glas koji čuješ, ali ne vidiš, koji dolazi iz pustinje, prostora u kom je prorok duboko usmjeren na Boga. Nije to ugodna fotelja uz prigušujuće svjetlo i mikrofon s krznom koji glas treba učiniti ugodnijim. Glas je to koji ima za cilj samo jedno: usmjeriti čovjeka na Boga, pokazati mu put, naučiti ga gdje, kada i kako prepoznati prisutnost Božju u svakodnevnom životu, ostavljajući sebe sasvim po strani. Glas koji prije svega svjedoči životom, a kad progovori, govori samo ono što je bitno: „Gospodin je blizu.“


Pripremio: br. Marinko Klaić

Na današnji dan, 2. 1. 1877. rođena je u Ozlju znamenita hrvatska slikarica Slava Raškaj. Bila je gluhonijema od rođenja, a po njoj se danas zove centar za odgoj i obrazovanje u Zagrebu, koji je namijenjen djeci oštećenog sluha i govora te djeci s komunikacijskim poteškoćama. 


Slava je rođena u službeničkoj pismenoj obitelji. Svoju je životnu tragediju gluhonijema djeteta ponijela uz pomoć dobrohotnosti i razumijevanja roditelja i njihovih prijatelja obitelji Ivana Muhe Otoića. Osamljenost proizašla iz oštećenja sluha uputila ju je na samosvojnu a inventivnu igru – na crtanje i slikanje. Darovita za opažaj, treperavi sjaj vode Kupe, smaragdnih šuma i čarolija prirode u ozaljskoj okolici, Slava postaje dio svega toga – iz dubina svoje vječne tišine uranja u ljepotu veličanstvenoga pejzaža. Najprikladniji njen likovni izraz bio je uz crtež akvarel i pastel.


Slavina izoliranost od ostale djece nije bila psihička – ona slika male kravare, pastire, svinjare, kosce, djecu sirotu i zamusanu, kućice naherenih krovova, škopom pokrite, veliki meandar rijeke Kupe pod starodrevnim Ozljem, arkadiju, arije idile rasutih cvjetnih livada. Ona se vezuje za „naše ljude i krajeve“, kako bi rekao njen suvremenik A. G. Matoš.


Roditelji potaknuti prijateljima šalju Slavu u Beč. To je Zavod za gluhonijeme „Taubenstummeninstitut“. Tako se 1885. sa žaljenjem oprašta od Ozlja i svojih osamljenih predjela, te putuje u veliki grad, pun golemih palača i širokih sivih ulica. Tu će u zavodskom okrilju internatskog tipa provesti osam dugih godina. Tamo u Zavodu ona uči i slikati. Crta po nalogu i metodama profesora koji nije svjestan kakav talent ima pred sobom. Njegov pristup prilagođen je prosjeku gluhonijemih štićenica. Slava je samo jedna od mnogih.


Prijateljska obitelj Muha Otoić, on učitelj po zanimanju, shvaća da bi Slava trebala dobiti neku ozbiljnu poduku kod kakva slavna zagrebačkoga slikara. Već je tada Izidor Kršnjavi doveo u Zagreb Vlahu Bukovca pa se Otoićevi nadaju da će on primiti Slavu u svoj atelier.
Tako se Slava nevoljko, nakon svega dvije godine boravka u Ozlju, obrela u Zagrebu.


Smještena je u Zavodu za gluhonijeme u Ilici, gdje i danas stoji ta ista zgrada s istom namjenom, donedavna zapuštena i siva, nikada obnovljena, a iz nje izlaze ista djeca kao što je nekada bila Slava: gluhonijema.


Ivan Otoić pokazuje Vlahi Bukovcu Slavine radove no ovaj odbija poduku zbog zauzetosti. Potom odlaze drugom slavnom slikaru Beli Csikosu Sessiji. On je tada već slavan i šarmantan. Okružen rojem obožavatelja i obožavateljica, ali pak pristaje podučavati ovu darovitu djevojku.
Slava ima devetnaest godina, Bela trideset i dvije… On je talentiran, smatraju ga već onda predvodnikom hrvatske Moderne.


Slava pronalazi u Zagrebu dva prostora koja sliče na njen slobodni arkadijski raj iz djetinjstva: to su Botanički vrt i Maksimir. Nastaju njeni Lopoči, u komplementarnom sudaru modre i ružičaste nijanse, poredani u perspektivi koja se sužava i gubi u vodi i odsjaju vrba, ali svaki cvijet oslikan je nježnim pastelnim tonom, svaka latica, list, izdanak, pup, blistaju kao na najboljim japanskim ili kineskim slikama, koje su upravo u to vrijeme preplavile Europu. Mnogi će kasnije, pa i danas, imitirati te Slavine lopoče, ali poetiku i ljepotu nitko ne će dosegnuti.


Kasnije će Slava Raškaj naslikati Zgnječene lopoče, u trenu polagana utonuća svoga bića u tamu koju sluti. Ti Zgnječeni lopoči imaju secesijske oznake stilizacije, bez života, oni su dekorativni, izvijeni u laganoj S liniji. Nemaju bujne cvjetove, izronili su iz duha koji morfološki i alegorički uvijek govori o sebi, unutarnjoj biti.


U tom međuvremenu dobri obiteljski prijatelj Ivan Muha Otoić uredi da Slava dobije svoj atelier, a to je prostor mrtvačnice u nekadašnjoj bolnici u Ilici (danas Likovna akademija), jer je bolnica odselila u Vinogradsku. Uredili su bijeli svijetli prostor, ali svi su ga i dalje zvali mrtvačnica. Tu je Slava slikala.


Slava Raškaj stupila je u javnost zahvaljujući potpori Bele Csikosa.


On ju je uveo u Društvo hrvatskih umjetnika (1901.), (osnovano 1897.), njegovom zaslugom izlagala je na prvo izložbi Društva u „Hrvatskom salonu“, 15. prosinca 1898. kojom je otvoren Umjetnički paviljon u Zagrebu.


Ova je izložba priređena zaslugom skupine mladih umjetnika okupljenih oko Vlahe Bukovca koji su se odcijepili od Društva umjetnosti. Buntovni mladi umjetnici, uz podršku nekih književnika, ustaju protiv akademskih šablona i traže potpunu slobodu i individualnost umjetničkog izraza.


Od književnika posebno se za njih zauzeo Ksaver Šandor Gjalski, koji je svojom očaranošću Bukovčevim slikarstvom, dao krila i polete novom pravcu. O izložbi su pohvalno pisali Dežman, Miletić, Nehajev, Bogović, Domjanić. Svi su se najviše osvrtali na blistavu šarenu paletu Bukovca i drugova, tu novu Zagrebačku šarenu školu, na velika platna bitaka i slavnih likova, a malo tko je zapazio vrhunske akvarele Slave Raškaj. To ju je bolno razočaralo. Tada su na izložbi nastupili: kipari R. Frangeš, R. Valdec i slikari: V. Bukovac, O. Iveković, F. Kovačević, B. Csikos Sessija, M. Cl. Crnčić, I. Bauer, R. i Leopoldina Auer, O. Alexander, Z. Preradović i Slava Raškaj. Izložba je imala velik odjek u javnosti i posjetilo ju je 11000 posjetitelja.


Slava je ostala nekako po strani od slavnih kolega. Njeni uradci su bili odjek jednoga još neprepoznatoga treptaja koji akvarel sobom nosi. Društveno se to odrazilo i na sumi koju su umjetnici primili za svoja djela: Bukovac 4000 kruna, Slava 40!! Jedini je Vladimir Lunaček zapazio kako su to najintimniji pejzaži koji su ikada kod nas naslikani. Ponešto ju je hvalio i Vladimir Vidrić, naš lijepi i šarmantni pjesnik Lacko, poznati osvajač ženskih srdaca, no najviše kao ljepoticu koja plijeni nebeskom, arhaičnom ljepotom, poput Euridike. Ona je na otvorenju izložbe darovala banu Khuenu Hedervaryju cvijeće, sva ustreptala, bujne kose i velikih plavih očiju, plaha i topla uzdignuta na sam vrh, poput vile. To je bio vrhunac njenoga životnoga i umjetničkoga puta.


Negdje 1901. mogla se zapaziti njena suzdržanost i povlačenje u sebe. Povlači se u samoću i zapada povremeno u depresiju. Njena gluhonijemost sigurno je bila otežavajući element u tom procesu. Kako se bolest pogoršavala, depresija je sve više obuzimala Slavu Raškaj, a razum ustupao mjesto zaumlju. Motivi se mijenjaju: Slava počinje slikati ruševine, stare vodenice, tamne kanjone, slike postaju fantazmagorične, pune halucinacija, njeno oko okrenulo se prema unutra, prema umirućoj duši.


Nakon nekih agresivnih nekontroliranih ispada odvedu Slavu u Bolnicu milosrdne braće na liječenje. Tamo je ostala mjesec dana i potom se vratila kući. No, stanje se polagano ali sigurno pogoršavalo. Nikada nećemo saznati kakve su more morile nježnu usamljenu dušu. Nakon težih ispada, dovode Slavu u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu.


Bio je lipanj 1902. U listu koji bilježi nalaz pri ulasku u ustanovu pisalo je da je bolesnica Slava Raškaj visoka stasa, mršava, plave kose, visokog čela, malih ušiju, lica punog akni, a ruke su bile u tremoru. Odgovarala je samo njemački i to vičući i sama je rekla da je gluha. Odbila je pisati i govoriti hrvatski.


Iste godine u prosincu oboljela je na pluća. Pretežito leži tijekom 1903. godine u krevetu, raskuštrane kose, smetena, nemirna, blijeda.


1904. godine uglavnom je smirena, ništa ne radi, samo tupo zuri pred sebe. Napisala je jedno posve nerazumljivo pismo. Tako prolazi i 1905. u kojoj je potpuno autistična, da bi u konačnici 1906. dobivala visoke temperature, silno kašljala i u takvom stanju tuberkuloze i umrla 29. ožujka 1906. u sedam sati i trideset minuta ujutro, s izlaskom sunca. 
U smrtnom listu koji su ispisali tadašnji liječnici stajalo je pogrešno da je stara 22 godine, umjesto 29 godina.


Ukopana je na Stenjevačkom groblju, ali su u novije vrijeme njeni posmrtni ostaci preneseni u cinktorij crkve Svetoga Vida u voljeni Ozalj.


Tekst preuzet s portala:
"Povijest. hr"
"Hkv. hr" - Nevena Nekić


Slika autoportret

Pravilo 3 stvari


3 stvari se nikad ne vraćaju nazad: vrijeme, izgovorena riječ, prilika.


3 stvari ne treba gubiti: mir, nadu, čast.


3 stvari najvrednije u životu: ljubav, uvjerenje, povjerenje.


3 stvari nepouzdane u životu: moć, sreća, imovina.


3 stvari koje određuju čovjeka: rad, iskrenost, dostignuće.


3 stvari koje uništavaju čovjeka: vino, gordost, bijes.


3 stvari koje je najteže reći: "Volim te", "Izvini", "Pomozi mi".

TRI BOGOJAVLJENJA
EFA RIJEČI, 6. 1.


(Mt 2,1-5)


Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome.« 




Antifona iz Božanskog časoslova za evanđeoski hvalospjev na današnji dan, govori o trima blagdanima Crkve:


„Trima čudima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi, aleluja.“


Sva tri otajstva govore o Gospodinovu očitovanju svijetu, objavi svoje božanske naravi čovjeku. Stoga su sva tri evanđeoska događaja sažeta u jednom, jer sva tri poručuju isto: da je Bog sišao na svijet da palog čovjeka otkupi i privede k sebi. Kršćanstvo nas, za razliku od drugih religija svijeta, uči da se Bog prvi očituje čovjeku. Kako Isus veli: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas.“ (Iv 15,16a). Kako je to oslobađajuća istina! Nismo mi ti koji se trebamo upinjati i svojim snagama zaslužiti spasenje. Ono nam je darovano, a našim se ljudskim snagama povjerava samo vjernost i odgovornost prema  tom besplatnom daru. 


Današnjim blagdanom Isus izlazi iz anonimnosti jaslica i objavljuje se svijetu onakav kakav uistinu jest – Bog spasitelj i otkupitelj. Dopusti mu da se i po tebi upravo takav objavi svima oko tebe, Bog neizmjerno silan i velik, a opet tako pristupačan i malen; Bog koji se kao dijete svakom daje u ruke, a svoje ruke, za svakoga, daje prikovati na križ.


Pripremio: br. Marinko Klaić

'METANOEITE'
EFA RIJEČI, 7. 1.


(Mt 4,17.23-24a)


Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. 






Riječ 'obraćenje' ima svoju težinu u modernom jeziku i našoj kulturi. Znamo dobro što znači, ali nije to jedna od rado slušanih, pa ni izgovorenih riječi. Ako joj i dopustimo da odjekne u našim srcima, nerijetko nam je neshvatljiva ili pak ne znamo kako joj se odazvati, kako ju zaživjeti. Ali, ako ju poslušamo u izvornim jezicima, grčkom ili hebrejskom, ona zapravo ima oslobađajući odjek. 'Metanoeite' bi na grčkom značilo: „Iz temelja promijenite svoje mišljenje; svoj način gledanja“. U hebrejskom pak ima značenje poziva na preokret, na promjenu smjera, zaokret u suprotnom. Isusov poziv na obraćenje doista je važno shvatiti kao poziv na promjenu i preokret, koji nas pozivaju na slobodu i život dostojan čovjeka. Ne mora obraćenje uvijek biti krvava borba s onim što je u nama loše. Ponekad je dovoljno okrenuti leđa i krenuti svojim, odnosno njegovim putem. Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi!  Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! (Lk 15,17-18)


Ustani i kreni!


Pripremio:  br. Marinko Klaić

ISUS NA TVOM RADNOM MJESTU
EFA RIJEČI, 8. 1.


(Mk 1,16-20)


I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.




Upravo tu, na obali Galilejskog mora, na njihovu radnom mjestu, dok su izvršavali svoje obične, redovite dnevne obveze i time zarađivali za svoj i život svoje obitelji, ugledao ih je Učitelj. Dok su njihove ruke držale vesla, bacale mreže za ulov ili ih krpale, dok im se po mislima motao mogući ulov, dok su, radeći, razgovarali o ozbiljnim životnim temama ili se smijali pričajući poneki vic, upravo tu susreo ih je Gospodin i ušao u njihov život s pozivom: „Hajdete za mnom!“


Tvoj posao, ma kako običan ili zahtjevan bio, sveta je stvarnost u kojoj te gleda Gospodin i govori tvom srcu. Tvoja obična svakodnevica, tvoje majčinske i očinske kućanske obveze, ti najobičniji detalji tvojih životnih okolnosti, prostor su kroz koji Gospodin ulazi u tvoj život. Sveta Terezija Avilska dobro je to znala, pa je svojim sestrama govorila da se Bog nalazi i među tavama i loncima.


Da, postoje vremena i prostori predviđeni samo za osobite susrete s Gospodinom. Njih pamtimo. Oni obilježavaju neke životne faze. Od njih živimo. U njima pronalazimo životni smjer i nadahnuće. I idemo dalje. Vraćamo se u svakodnevicu. Napuštamo Tabor i silazimo s oblaka na zemlju. Tu nas čeka Gospodin. Čeka nas sa svojom skrivenom prisutnošću.


Gospodin prolazi između tvojih tava i lonaca. Gospodin ti je blizu dok glačaš. Gospodin te gleda dok radiš sa strankama u nekom uredu ili poučavaš djecu u nekoj školi. Promatra te i zove te dok pomažeš ljudima kao liječnik, medicinska sestra, njegovateljica, socijalni radnik. Gleda te i zove da pođeš za njim dok slažeš artikle u trgovinama ili naplaćuješ na blagajni… 


Sve je prostor Božje prisutnosti. Nemoj to zaboraviti. Tvoja obična svakodnevica, tvoji obični ljudi, tvoje obične dnevne rutine, mogu biti izvanredan prostor Božjeg pogleda i poziva.


Pripremio: fra Josip Vlašić