Asylum

Take care of each other, wrap yourself in love. It's getting cold. It's getting late... Good night.

OD JUČER STE UPLATILI 2580 EUR, HVALA!!! :-)
DOMJENAK ZA BESKUĆNIKE!
DOŠAŠĆE JE IDEALNA PRILIKA ZA ČINITI DOBRO!
Gledamo po medijima kako se organiziraju adventska slavlja po gradovima, organiziraju se domjenci po firmama i slavlja u obiteljima, i lijepo je to, no postoje i oni koji nemaju nikoga, a ponekad ni krov nad glavom. Ove godine planiramo organizirati domjenak za beskućnike, pronašli smo prostor i 16.12. organizirat ćemo večeru i druženje za nekih 150-200 beskućnika i siromašnijih osoba. 
Kako bismo uspjeli djelovati i organizirati domjenak, da bude skromno, a opet dostojanstveno potrebna nam je vaša pomoć. Ako želite pomoći svoje donacije možete dostaviti u prostorije udruge „Savao“ (utorkom i petkom od 18 – 19:30 ili neko drugo vrijeme po dogovoru - javite se na fb Udruge Savao) pa ćemo se pobrinuti da dođu do potrebitih. Znam da je nekima od vas nezgodno dostaviti ili poslati hranu i da će htjeti donirati prilog, to možete na račun udruge "Savao" IBAN: HR8724020061100849037. 
Swift code: ESBCH22XXX
BIC: ESBCHR 22
Molim vas, ako možete podijeliti ovu objavu da što više ljudi vidi ovaj vapaj!
Hvala vam

Grožđe mora biti zgnječeno kako bi dalo vino. Dijamanti se oblikuju pod pritiskom. Masline moraju biti zdrobljene kako bi dale ulje. Sjeme zasijano u zemlju raste pod zemljom u tami. Kad god se osjećaš zgnječen, pod pritiskom, zdrobljen ili kad si u tami, u situaciji si koja može snažno izmijeniti tvoj život i donijeti promjenu i obilan plod. Vjeruj u taj proces!

Ovako je izgledala slika "Djeda Mraza" ili "Djeda Božičnjaka" u mitologiji drevnih slavenskih i/ili nordijskih plemena.


Bio je gospodar zime i leda. Drugačije su to zvali, ovisno o regiji: Triskun, Karačun, Zimnik i naravno, Moroz, Mraz.


Djelovao je u obliku divovskog zlog djeda koji bi zamrzavao ljude uz stoku i sve njihove zalihe.


Da bi ga umirila, plemena su mu ponudila ljudske žrtve, posebno novorođene bebe i djecu. Primjer je ovaj:


Djevojčica je bila vezana za drvo u šumi. Ako je ujutro pronađena smrznuta i prekrivena ledom ili snijegom, to je značilo da je Frost prihvatio žrtvu i ljudi će preživjeti zimu.


Prema vjerovanjima predaka, noću je u teškim mrazevima išao od kuće do kuće i nazivao ljude imenom i onaj koji se odazvao je umro. Otuda uvjerenje da je čuti tvoje ime loše predznak.
A u paketu "sa poklonima" nosio je glave mrtvih. Njegov crveni kuntuš (šešir) je bio takav zbog krvoprolića navedenog pokojnika... Tako i s vremenom, ovo stvorenje iz podzemlja, nazvalo se "Djeda Mraz" ili "Djed Božićnjak".


Preuzeto Marin Knezevic

"The only valuable friendship is the one that was born for no reason."

 Arthur van Schendel

Na današnji dan, prije 10 godina, umro je fra Zvjezdan Linić, franjevac koji je utemeljio i vodio kuću susreta Tabor u Samoboru. Zahvalimo Bogu na daru njegova života i djelima koja je milošću Božjom činio. Hvala ti veliki čovječe!
Evo jednog od njegovih tekstova:
Oprosti Isuse...
Oprosti im, Isuse, da su znali tko si, otvorili bi ti vrata
Da su ljudi znali, Isuse, tko si ti;
da su znali odakle dolaziš, da su znali kojeg si roda i porijekla; da su znali da si ti Mesija, da si Obećani novorođeni Kralj... ... svi bi ti otvorili vrata, ne bi se rodio u štali, nego u čistim domovima, za tebe bi bilo mjesta u svakom svratištu!
Da su znali!
A na danu suda ćeš govoriti: “... bijah gladan... bijah žedan.. stranac bijah... bijah gol... bijah bolestan... u tamnici bijah...” Kada to, Isuse? “Što god ste učinili... Što god niste učinili... jednome od ove moje najmanje braće, (ni) meni (ni)ste učinili!”
Mi to znamo, Isuse!
Znamo unaprijed, rekao si nam, zapisano je!
Oprosti, Isuse, ako me i danas nije briga hoćeš li ostati negdje zabačen i sam, ostavljen i gol.
Oprosti, Isuse, ako i danas moraš tražiti milosrdno srce da ti netko pomogne u bolesti i nevolji.
Oprosti, Isuse, za sve siromahe svijeta kojima ne mogu pomoći.
Oprosti, Isuse, što nisam siromah, kako bih bio slobodan i čist te sposoban da te prepoznam, da te vidim, da te susretnem. Radujem se susretu s tobom u Božjoj riječi! Vjerujem da je to sakrament ljubavi. Radujem se, Isuse, susretu s tobom u svetom kruhu! Vjerujem da je to sakrament tvoje žive prisutnosti.
Oprosti mi kada se dovoljno ne radujem tvojem pohodu u bratu, bližnjemu, malenome: jer i u najmanjima dolaziš ili bi u njima htio do mene doći! Ne prepoznajem te tada kao sakrament tvoje dobrote. Ne prepoznajem te, Isuse, kako mi u takvim ponudama više daješ nego što ja mislim da od sebe otkidam. Jer za mali čin milosrđa ti mi daješ sama sebe. Uvijek iznenađuješ svojim darovima i opravdavaš onu: Bog se ne da nadmašiti u ljubavi!
Isuse, dobro došao u ovaj svijet! Hvala ti, Isuse, što ostaješ na ovome svijetu među nama!
Isuse, hvala ti što ćemo siromaha imati uvijek među nama. Dobro si nam došao, Isuse!

Onima koji prate ovaj moj topic...spremite sljedeći tekst. Kad pomislite da vam je teško, da nemate nikoga da vas utješi, kad mislite da vam ne ide u životu, kad pomislite da vam je loše na poslu, da ne možete kupiti nešto za svoj hobi, da vas bližnji ne razumiju i da ste im zadnja rupa na svirali... u tim stanjima uzmite i pročitaj


Ivana Borota December 4, 2023




mene su puno plašili kad sam bila mala
a onda su se smijali preplašenom izrazu lica
govorili su mi
da će me istući
potezali su me za rukav i gušili
gurali do zida i potom me omalovažavati
dok sam bila stjerana u kut
malena, sitna, uplašena s otprilike 40 kilograma 
puno sam šutjela i plakala
školske sam odmore provodila
zaključana
sjedeći na WC školjci, jedući pecivo
moji roditelji nisu dobro znali s lovom
tako sam bila uplašena
svaki mi je školski dan bio kao odlazak
u minsko polje
razmišljala sam
kako se drugačije ponašati i govoriti
kako da ja ne budem ja
dugo sam razmišljala i vrijeme je prolazilo
škola je završila, a ja sam i dalje mislila 
i promijenila sam se
ošišala sam kosu i stavila se u gard
bila sam nedodirljiva, zlobna, hladna
kao snježna zima 2012.
srce sam položila u santu leda
inače ne bi izdržalo
sve one dodire i poruge maminog bivšeg
kada bismo bili sami
ali Bogu hvala nije me puno povrijedio
drugi su bili puno gori
samo što je ovo trajalo godinama 
mama je znala, pretvarala se kao da se ništa ne događa jer je voljela njegov
novac
a ja sam voljela
žene u to doba
one sa dugom kovrčavom kosom
koje sporo hodaju i još sporije govore
a onda sam
u jednom kišnom jutru prigrlila samoću
uzela je pod svoje okrilje
samoća i ja krenule smo na daleki put
do središta tuge mojega bića
sićušnog bića jer sam dalje sam bila malena, samo s kojim kilogramom više
moja otužna samoća i ja prošle smo zajedno sve dane čežnje i boli
u žalosti smo se grlile, u radosti plesale
samoća i ja
jednako smo dodirivale sve ljude ikad
a opet uspijevale nismo nikad
da ti isti ljudi dodirnu duboko u nas
gradile smo naš odnos pomno
u zidovima
gradile smo zidove
monumentalne
nesalomljive
fleksibilne, a čelične
onda je došao život
poput bujice vode pronašao je svoj put
i ponovno je navrla bol
ovoga puta od silovanja
silovali su me
čupali su moju kosu i potezali je kako su htjeli i smijali su se mojem
uplašenom izrazu lica i stavljali su svoje noge kraj mojih nogu 
moje im jecanje nije bilo važno
moj glas im nije bio važan, već smiješan
moje me ruke nisu mogle obraniti 
oni su raspolagali s njima
kao da sam njihova
za kraj su mi uzeli dušu i gazili je
pred mojim očima
uplakanim očima;
molila sam, molila sam, molila sam
svi su me slušali, nitko nije čuo
onda sam utihnula
sklupčala sam se
pred životom
u ljetnoj žegi
u nadi da umrem
u pustinji svojih sjećanja
nisam mogla umrijeti 
ni zemlja me nije htjela k sebi
morale smo ponovno ustati 
učiti sve ispočetka 
samoća i ja
okretala sam se iza sebe na svakom koraku i nisam nikome ništa vjerovala 
izbjegavala sam govoriti i gledati u oči
bojala sam se mraka još više nego prije
jer sam tada mogla vidjeti sva čudovišta
iz prošlosti koja su me uporno željela povući za sobom u bezdan, u ništavilo
postojanja
a ja sam samo htjela živjeti
i mirisati narezane limune, maziti babine pomidore dok ih ona zalijeva
ja sam samo htjela podijeliti pokoji osmijeh i da se mene ponekad uvaži
kada progovorim, jer govorila sam malo
ja maštala sam mnogo
još od malih nogu
kad sam htjela nešto što nisam imala
legla bih u krevet i zamišljala da to imam
kao na primjer bicikl
ili svoju sobu i ormar
ali ja nikada ništa nisam imala
osim mnogo papira s psihijatrije
gdje bi doktori upisivali da ne živim
a bila sam živa ispred njihovih kao zdravih očiju
dugo mi je trebalo da shvatim da biti živ i živjeti nije ista stvar
razočaralo me to
razočaralo me još mnogo toga
dok sam bila živa i nastojala živjeti
jer
opet sam se ustala i prilagodila
malo sam pristupačnija ljudima
unatoč PTSP-u i doktorskim šiframa
meni na čelu ne pišu dijagnoze
ali se mogu vidjeti na drhtavim rukama, trzaju tijela i govoru u snu dok
spavam
doduše
ne znam spavam li ili i dalje sanjam
o nekim boljim vremenima
nekom boljem životu
gdje se ne bojim mraka
iako sam odrasla
iako mi je skoro trideset
i dalje sam malena, sitna, plaha, mršava
slabo govorim i još slabije vjerujem
sada mogu mirisati narezane limune, 
ali ne mogu maziti babine pomidore dok ih zalijeva
nema je više u kamenoj kući na otoku  nema više mame da mi govori da se
mraka ne treba bojati
uostalom
kako da joj vjerujem nakon svega 
i kako da ovakvom svijetu uputim svoj najljepši osmijeh
mene su puno plašili kad sam bila mala
a sada me plaše još više
jer zovu samo kada im treba trenutak
a meni treba život
i koga da onda ja zovem

Svakog dana liječimo se sami. U tišini svoje sobe. Pogledom u daljinu. U polaganoj šetnji prirodom. Osmijehom neznanca. Hodanjem po šuškavom jesenjem lišću. Gutljajem kave. A jedno je sigurno. Život je neizvjestan. I nemamo garanciju da opet nećemo biti ranjeni. Da srce opet neće biti povrijeđeno. I da se nova rana neće spojiti na staru. A mi se po stoti put pitati zašto se to dogodilo baš nama.


S godinama dođeš u situaciju da se više ne objašnjavaš. Ni sebi. Ni drugima. Poznato ti je što hoćeš ali i što nećeš. Ne gajiš mržnju prema nikome. Ni jednu drugu mračnu emociju. Samo se odmakneš odakle ti ne prija. I odakle te goni jedan ružan osjećaj. I sve što hoćeš je to da živiš. Bez obzira što život nije savršen. Ima savršene trenutke. Kad se zacijeli jedna rana. I kad naučiš svaki dan cijeniti. I mirno ići naprijed.


- Mario Žuvela

I tako se to događa i meni. Već odavno puno zaboravljam. Tijekom dana zaboravim što sam ujutro pročitala, a što je bilo jučer  već je sasvim prekrio zaborav. Ne sjećam se previše ni mladosti, iako puno više nego sadašnjosti. Zato sam shvatila da valja živjeti od trenutka do trenutka i sve što je potrebno treba uložiti u sadašnji trenutak. Radost, ljepotu, dobru volju, zadovoljstvo svim malim stvarima trenutka začinjeno ponekim snom o boljoj budućnosti. I mogu vam reći da to šljaka. Prilično sam zadovoljna svojim trenucima. Uvečer kad pišem ispit svijesti ne sjećam se da sam učinila išta loše i zaspem mirno kao bebica. Sinoć me je jako zaboljela jedna žila na lijevoj strani mozga. Uz bolno pulsiranje zaključila sam ako doživim moždani bit će mi oduzeta desna strana a to je smrtonosno i neću puno patiti. Zaspala sam sasvim mirno. Jutros živa i zdrava. Život je lijep.

"20. STOLJEĆE: UMJESTO OČEKIVANOG RAJA NA ZEMLJI - PAKAO
Ovo su fotografije snimljene 1915. za vrijeme turskog genocida nad Armencima. Armenci su najstarija kršćanska nacija na svijetu (kralj im se pokrstio prije Milanskog edikta 313. g.). Živjeli su osim u Armeniji na području cijele istočne, središnje i južne Turske. Od 2.000.0000 ostalo ih je 60.000.
Na prvoj fotki: Nakon sto su silovane, Armenke su razapete na križ kao i Bog kojem su se klanjale. Druga fotka: Majke zakopane u zemlju dok čekaju polaganu smrt pored djece koja stoje iznad njih. Zašto je važno pamtiti zlo kao i dobro: da se održava svijest i budnost da je čovjek uvijek potencijalan kriminalac i zločinac, kao što je i potencijalan dobrotvor i humanist. Problem je u našoj antropološkoj određenosti: Ako smo sami sebi mjerilo, onda sve to stoji na labavim temeljima. Zato civlizacija, društvo, narod ili čovjek koji krhkoga i labilnoga čovjeka stavlja na mjesto Boga sam sebe i cijelu civilizaciju dovodi u opasnost. Rekli su odavno filozofi: O Bogu nam svjedoči zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama." 20. stoljeće je trebalo biti idealno stoljeće u kojem je čovjek sebe proglasio emancipiranim, slobodnim od Boga i svih 'okova' i konačno trebao stvoriti raj na zemlji, optužujući sve vjekove prije sebe kao 'mračne'. Na kraju je bilanca bila ovo: logori, genocidi, najveći svjetski ratovi, na stotine milijuna mrtvih, mučenih, razaranja, glad i smrt. A u kulturi: kič, plastika, mediokritetstvo. Glede ekologije: zagađenje, smrad, bolest... U ekonomiji: s jedne strane pretilost, s druge glad. Boga zamijenio kapital, novac, moć - djelo povampirenog i pohlepnog čovjeka. Čovjek nikako shvatiti da on ne može i ne smije biti krajnje mjerilo jer jednostavno antropološki nije sposoban za to. Povijest to dokazuje na svakoj stranici."


105. OBLJETNICA OSMANLIJSKOG GENOCIDA NAD KRŠĆANSKIM ARMENCIMA, ASIRCIMA I PONTSKIM GRCIMA - Svake godine 24. travnja Armenci diljem svijeta, u domovini i iseljeništvu, obilježavaju Dan genocida nad Armencima. Uzgred budi rečeno da je naziv "genocid" skovao poljski i američki pravnik, jedan od sastavljača Konvencije o genocidu iz 1948. god. Raphael Lemkin (1900. - 1959.) i to u svezi s masovnim pokoljem Armenaca u Osmanskom Carstvu. Armenci nazivaju taj dan "metz yeghern" (hrv. "veliki zločin"). Turska niječe genocid nad Armencima u Osmanskom Carstvu, osporava broj žrtava, tvrdeći da je riječ o pojedinim tragičnim sukobima tijekom Prvoga svjetskoga rata. Armenska strana tvrdi da je u razdoblju od 1915. do 1923. god. ubijeno 1,5 milijuna ljudi, a turska strana da je stradalo od 200 do 500 tisuća kao posljedica građanskoga rata i gladi. Armenija i Turska ne održavaju diplomatske odnose, a granica je između zemalja zatvorena od 1993. god. Armenska apostolska Crkva je kanonizirala žrtve genocida. Slično je u istom razdoblju počinjen progon i etničko čišćenje i prema drugim kršćanskim narodima, Asircima i pontskim Grcima.
Zločin je prema Armencima papa Franjo nazvao "prvim genocidom 20-oga stoljeća". Tijekom svojega posjeta Armeniji 2016. god., spomeničkomu kompleksu za žrtve genocida nad Armencima na brdu Cicernakaberd u Erevanu, u muzejskoj knjizi žalosti papa Franjo napisao je sljedeće: "Molim ovdje, s boli u srcu, da se nikada više ne dogode ovakve tragedije, molim da čovječanstvo ne zaboravi kako bi znalo zlo pobijediti dobrim. Neka Bog čuva sjećanje armenskoga naroda! Sjećanje se ne može zatomiti, ni zaboraviti! Sjećanje je izvor mira i budućnosti!" Armenci diljem svijeta štuju uspomenu na svoje sunarodnjake koji su bili žrtve genocida prije i nakon Prvoga svjetskoga rata u Osmanskom Carstvu. Svake godine, stotine tisuća Armenaca, uključujući i pripadnike iseljeništva, u žalosti hodočaste na spomen-obilježje genocida nad Armencima. Simbol je genocida nad Armencima cvijet nezaboravak (spomenak).
Genocid nad Armencima su priznale i osudile mnoge zemlje i međunarodne organizacije: Europsko vijeće, Europarlament, UN-ova potkomisija za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina; parlamenti Urugvaja, Francuske, Belgije, Danske, Italije, Nizozemske, Njemačke, Švedske, Švicarske, Rusije, Poljske, Libanona, Litve, Grčke, Sirije, Slovačke, Cipra, Argentine, Venezuele, Čilea, Kanade, Vatikana, Italije, 49 od 50 država u SAD-u. Zstupnički je dom Kongresa Sjedinjenih Američkih Država 2019. god. većinom glasova priznao genocid nad Armencima.

Je li se osmanlijski mentalitet promijenio u proteklih 100 godina?

MARANATHA


EFA RIJEČI, 9. 12.


(Mt 9,35)


Isus je obilazio sve gradove i sela…




Danas su mi na umu neki gradovi i neka sela malo više od ostalih. Danas su mi u molitvi neki gradovi i sela u koja teško dolazi mir, spokojan san, topao krevet i topao obrok, domovi u kojima nema struje ni vode, domovi u kojima ima puno više suza i vapaja za pomoć od smijeha i zadovoljstva…


Ti si Gospodine obilazio sve gradove i sva sela… I lako te zaboraviti. Lako te prekrižiti i gurnuti u stranu. Gnjev i očaj pomiješani su u svaki obrok i u svako svitanje tolikih ljudi. Dođi, Gospodine, Isuse… Tako molimo u Adventu. Izgleda da još ima mjesta u koja Ti valja navratiti. Jer puno je nemoći. I to je sve što mogu danas – predati ti vlastitu nemoć i nemoć svih onih koji trpe zbog ratova i nepravde.


Dođi, Gospodine, Isuse… Maranatha. Siđi i obiđi ovaj vinograd, ovu zemlju, ovaj narod, sve ljude kojima je otvrdnulo srce. Uđi i u povrijeđena srca, srca koja slama velika bol. Maranatha…


Pripremio: fra Željko Barbarić

Večeras bih nešto pisao
Molio
Vapio
Ali me boli glava…


Od vijesti
Od užasnih slika
Od navijača
Od fanatika
Od onih koji su u stalno pravu
Od mržnje
Od otmičara
Od strepnje
Od uzbuna
Od rata
Od srušenih kuća
Od srušenih snova
Od prekinutih zabava
Od izrečenih kletvi
Od prozirnih opravdanja za zlo
Od neizrecive boli
Od trpljenja
Od ludila
Od zatrovanosti pogleda
Od neprestanog zvuka ratnih bubnjeva
Od laži
Od vike
Od spaljene zemlje
Od pogleda u prazno
Od toksičnih razgovora
Od straha
Od šutnje koja odjekuje svijetom
Od suza kojima se više ne zna ni broja
Od mrtvih tijela
Od ulaganja veta
Od beskorisnih rezolucija
Od bezvoljnosti jakih
Od nemoći slabih


I vlastite nemoći
Dok ti predajem
Svemoćni
Dobri
Milosrdni
Bože
I dok ipak molim
U ovoj dolini suza
Siđi i obiđi ovaj
Komadić zemlje
Smiluj se…

Fra Željko Barbarić

"Moj ponos je ono što me čini neovisnim o Bogu. Primamljivo mi je osjećati se da sam gospodar svoje sudbine, da vodim svoj život, da biram svoje poteze, da sve radim sam Ali taj osjećaj je sušta neiskrenost. Ne mogu sam. Trebam pomoć drugih ljudi i ne mogu se u konačnici osloniti na sebe. Ovisan sam o Bogu kod svakog svojeg daha. Nepošteno je od mene da se pretvaram da sam išta osim čovjeka - malen, slab i ograničen. Prema tome, živjeti neovisno o Bogu je samozavaravanje...Kad sam umišljen, lažem samom sebi u vezi toga tko sam. Pretvaram se da sam Bog, ne čovjek. Moj ponos je idolopokloničko obožavanje samoga sebe."


Oni koji teže rastu u prijetećem svijetu moraju izbjeći zamke ponosa. Kao primarni izvor sukoba unutar obitelji, između susjeda, i čak između nacija, ponos je odgovoran za neopisivu bol u našem svijetu. Neodustajanje od ponosa redovito produžuje sukobe. Ponos uništava sklad i ravnotežu jednog dobrog života. 
Barry C. Black - kapelan Senata SAD-a. 


Predivna knjiga koja djeluje umirujuće, ohrabrujuće i motivira. Čita se svako jutro i večer. 


Kupi: https://citajknjigu.com/shop/proizvodi/zivot-bez-straha

metilda wrote:Je li se osmanlijski mentalitet promijenio u proteklih 100 godina?

pitaj Soru 

metilda wrote:

to je vrijedilo nekad
sad je vudri da ne budeš vudren

Kod mene je baš ovako kako piše. I Isus je rekao da svatko iznosi ono čega mu je srce puno. Treba u svemu prepoznavati Boga. Upravo pijem prvu šalicu kave i neizmjerno sam zahvalna Bogu za nju. U svakom udisaju prepoznajem Božju dobrotu koja me drži živom. Domalo ću na zornicu, iščekivati dolazak Gospodinov. Štošta sam naučila prošlu godinu kad nisam bila na forumu. Zato više ne pišem a i ne čitam VIP gdje je sve puno negativnosti. Kad poželiš vidjeti dobro onda ti Bog da vidjeti ga. Svijet je pun dobrote Božje, samo je ljudi nisu sposobni vidjeti. Sreća je u malim stvarima, a puno malih sreća u jednom danu učini jednu veliku, od Boga darovanu sreću.