Asylum

POĐI ZA MNOM!
EFA RIJEČI, 27. 5.

(Iv 21,20-24)

Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: »Gospodine, tko će te to izdati?« Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: »Neće umrijeti«, nego: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?« Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo.



Evanđelja su nadahnuta Božja riječ pisana rukom čovjeka. Stoga ne kriju taj razmjer između Božje mudrosti i čovjekove nesposobnosti da shvati i prihvati Božji naum. U Petru, čovjeku punu straha, nedoumica, kompleksa, Petru sposobnom da izda i potegne mač za Gospodina, Bog vidi prvoga među jednakima i daje mu prvenstvo među apostolima. Tom Petru čijoj smušenosti svjedoči i posljednja stranica Ivanova evanđelja, Bog povjerava brigu nad stadom, nad Crkvom. Govori to ponešto i o nama samima. Bog nas pohađa i pruža nam svoju blizinu onakvima kakvi uistinu jesmo. Traži od nas da učimo, ali prihvaća nas onakve kakvi jesmo i takvima nam povjerava velike stvari. Bog ima povjerenja u čovjeka, čovjek u Boga ne baš uvijek. Na koncu se čini samo jedno važno: kakvi god da jesmo, pozvani smo: ..., ti idi za mnom! (usp. Iv 21,22).

Marinko Klaić

Ponekad će se dogoditi da će se oni kojima smo pomogli kad im je bilo najteže okrenuti protiv nas, neka nas to ne obeshrabri... To je realnost... Nemojmo zbog toga odustati pomagati onima koji nas trebaju.

Svim državljanima Republike Hrvatske neka je sretan Dan državnosti! Hrvatska nije savršena, nije idealna, ali je naša, ljubimo je i ne odustajmo od Hrvatske kakvu sanjamo!

Kada je radijski voditelj u telefonskom intervjuu upitao indijskog milijardera Ratanjija Tatu: "Gospodine, čega se sjećate kad ste bili najsretniji u životu?" Ratanji Tata je rekao:
"Prošao sam kroz četiri faze sreće u životu i konačno sam shvatio značenje istinske sreće.

Prva faza je bila akumulacija bogatstva i resursa. Ali u ovoj fazi nisam dobio sreću koju sam želio.

Zatim je došla druga faza skupljanja dragocjenosti i predmeta. Ali shvatio sam da je i učinak ove stvari privremen i da sjaj dragocjenih stvari ne traje dugo.

Zatim je došla treća faza dobivanja velikog projekta. Tada sam imao 95% zaliha dizela u Indiji i Africi. Također sam bio vlasnik najveće tvornice čelika u Indiji i Aziji. Ali ni ovdje nisam dočekao sreću kakvu sam zamišljao.

Četvrti korak je bio kada me moj prijatelj zamolio da kupim kolica za neku djecu s invaliditetom. Za oko 200 djece. Na nagovor prijatelja, odmah sam kupio invalidska kolica.

Ali prijatelj je inzistirao da idem s njim i predam kolica djeci. Spremio sam se i otišao s njim.

Tamo sam toj djeci vlastitim rukama dao invalidska kolica. Vidio sam čudan sjaj sreće na licima te djece. Vidio sam ih kako sjede u invalidskim kolicima, kreću se i zabavljaju. Bilo je kao da su stigli do mjesta za piknik, gdje su dijelili pobjednički dar.

Osjetio sam pravu sreću u sebi.

Kada sam odlučio otići, jedno od djece me je uhvatilo za nogu. Pokušao sam se polako osloboditi stiska, ali dijete je gledalo u moje lice i čvrsto me držalo za nogu. Nagnuo sam se prema djetetu i upitao ga: "Treba li ti još nešto?"

Odgovor koji mi je dao ovaj klinac ne samo da me šokirao, već je i potpuno promijenio moj pogled na život.

Dijete je reklo: "Želim zapamtiti tvoje lice kako bih te, kad te sretnem na nebu, mogao prepoznati i još jednom ti zahvaliti...!!"

Da imam priliku nešto napisati... posljednji put... napisao bih:
"Cijeni ono što imaš", nikad ne znaš koji će poljubac biti zadnji... razgovor koji se nikad neće ponoviti... posljednji pogled, osmijeh...
Nikad ne znaš kako će završiti sljedeća priča u vašem životu... ali sve dok traje... cijeni svaki trenutak.

NE PROPUSTI PRILIKU
EFA RIJEČI, 1. 6.

(Mk 10,46-49)

Kad je Isus, s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«


Ne samo da je slijep, nego je i siromašan. On je teret društvu. Višak je. Sjedi kraj puta. Nesposoban je za samostalan život. Ovisi o smilovanju drugih. A ti drugi često ga gledaju s prezirom. Nema u njihovu pogledu velikodušnosti, niti u srcu razumijevanja. On, Bartimej, sin Timejev, već se na to navikao. Kada bi mu tko udijelio komad svoga vremena i poneku riječ s njim izmijenio, Bartimej bi bio neizmjerno zahvalan. Takvi susreti bile su oaze njegovog života.

U takvim susretima i razgovorima gotovo je redovito slušao o nekom proroku Isusu. Pričali su mu zanosno o njemu i svojim susretima s njim. U nekom trenutku Bartimej je osjetio silnu želju da i on susretne Isusa. Od tog snažnog nutarnjeg iskustva, koje bismo mogli nazvati prosvjetljenjem, Isus je na neki način živio u Bartimejevom srcu. Čeznuo je za susretom s njim. Zato je provalio u klicanje i vapaj kada su mu rekli da Isus prolazi njegovom blizinom: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Nije se dao ušutkati jer nije htio propustiti priliku. Drugima se činilo da pravi nered, a on je zapravo htio postići red u moru svojih želja. Sada je bila samo jedna želja važna: susresti Isusa! Zato je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!«

Mnogo je onoga za čim čezneš i što želiš. U svojim željama napravi reda. Prioriteti su važni. Krive želje u pravo vrijeme povećavaju nered. Dobre želje u pravo vrijeme čine da rasteš i otvaraju te čudesima. Nemoj propustiti prepoznati pravo vrijeme i u tom vremenu htjeti ostvariti dobre želje. Kao Bartimej, sin Timejev.

fra Josip Vlašić

Ne budite duše uskih vidika, nedorasli muškarci i žene, kratkovidni, nesposobni da prihvatite naše nadnaravne kršćanske horizonte sinova Božjih. Bog je hrabrost!

(Brazda, 96)

Mi ljudi često tražimo sreću u materijalnim stvarima, one su važne i potrebne za život, ali sreća ne ovisi o tome što i koliko posjedujemo, već o tome kako se osjećamo u vezi s time. Sreća nadilazi materijalno tako da možemo biti sretni s malo i nesretni s puno.

Dobro jutro svima vama koji pratite ovaj moj topic, a vidim da ima dosta pregleda. Božji blagoslov na sve vas! Preporučam da svakako poslušajte gornji video, brat Danijel tumači meni oduvijek nejasan dio kad Isus proklinje smokvu. Kako je Isus mogao učiniti tako nešto zlo? No poanta je u tome da nam se ovdje pokazuje moć naših riječi. Mi na forumu imamo samo riječ, zato budimo pažljivi s njom jer u njoj je ključ naše sreće ili nesreće.

Život nam često bježi između nepotrebnih svađa, prosipamo vrijeme na ljutnju i zavist, previše mrzimo, a premalo praštamo.
Život ide brzo, prebrzo, ne zaustavlja se, ne čeka.
Često nam ne daje drugu priliku.
Mnogi kažu da kad bi se ponovno rodili, kad bi imali još jedan dodatni život, sa svim iskustvima i lekcijama koje su naučili, više ne bi činili iste greške i živjeli bi drugačije, mudrije.
No, često zaboravljamo kako je svaki dan nova prilika.
Zato se ne osvrći, ne žali se, ne budi ljubomoran, ne svađaj se.
Živi s osmijehom na usnama, ljubavi u srcu i ispruženoj ruci prema svakom čovjeku. Kažu stariji, mudriji, da je u tome životna sreća i mir srca.

Stjepan Ivan Horvat

Tijekom trudnoće, djetetove stanice odlaze u majčin krvotok i zatim se vraćaju djetetu, to se naziva mikrokimerizam. Stanice cirkuliraju i stapaju se, a nakon rođenja djeteta mnoge od njih ostaju u majčinom tijelu ostavljajući trajne tragove u majčinom tkivu, kostima, mozgu i koži, a često ondje ostaju desetljećima.
Istraživanja su pokazala da ako je majčino srce ozlijeđeno, djetetove stanice odlaze na mjesto rane i pretvaraju se u različite vrste stanica koje zatim zacjeljuju oštećenje srca.
Dijete pomaže ozdraviti majku dok majčino tijelo izgrađuje dijete.
Često čak i neke bolesti nestanu tijekom trudnoće.
Nevjerojatno je kako majčino tijelo pod svaku cijenu štiti dijete, a dijete štiti i obnavlja svoju majku – kako bi se moglo sigurno razvijati i preživjeti.
Ako ste mama, znate da možete intuitivno osjetiti svoju bebu čak i kada je nema... Eto, sada postoji znanstveni dokaz da mame nose svoje bebe godinama i godinama, čak i nakon što su ih rodile.
(Klinički psiholog - Franciszek Sychowski)

Jednom je jedan profesor započeo školski sat uzevši u ruku čašu punu vode. Podigao ju je uvis tako da su je svi mogli vidjeti i upitao: “Što mislite, koliko je teška ova čaša?” Studenti su počeli nagađati: “50 g… 100 g… 125 g”. Profesor odgovori: “Istina je, zapravo, da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvažemo, ne možemo biti sigurni”, te nastavi: “Ali ja sam vas htio nešto drugo pitati…”.

– Što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta? – upita profesor.

– Ništa! – odgovoriše studenti.

– Dobro. A što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? – ponovo zapita profesor.

– Počet će vas boljeti ruka – brzo odgovori jedan student.

– Točno. A sada, što će se dogoditi ako je držim ovako cijeli jedan dan?

– Ruka će vas početi jako boljeti, a od takvog napora će vam se možda ukočiti i mišići, pa je čak moguće da vam se ruka paralizira. I vrlo vjerojatno ćete morati hitno otići liječniku.

– Vrlo dobro – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to događa, što mislite je li se promijenila težina čaše?

– Ne! – odgovoriše svi u glas.

– Pa što je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!

Studenti su se našli zbunjeni, situacija im je već sličila na zagonetku i svi su pokušavali naći odgovor.

– Što trebam napraviti da bih se oslobodio boli i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.

– PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz učinoce.

– Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! – poskočio je profesor. – Ista se stvar događa i s vašim problemima u životu i s vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa loše. Ali ako ih zadržavate u svom umu neko duže vrijeme, osjetit ćete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo – osjetit ćete se paralizirano, tj. nećete biti u stanju raditi bilo što drugo. Vrlo je važno razmišljati o određenim događajima ili doživljajima u životu i izvoditi zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana. Bez obzira u kakvoj se situaciji našli, na kraju svakog dana – pustite čašu.

Veliki ljudi ne kompliciraju stvari, kod njih su stvari jednostavne i jasne.
Sitne duše kompliciraju, žele se pokazati nadmoćnima, iskoristiti svaku situaciju za povećati svoj utjecaj, ne biraju sredstva kako bi vam dokazali kako je odluka na njima i kako im se treba nakloniti da bi bilo onako kako vi želite. Veliki ljudi ne kompliciraju stvari, oni znaju tko su i što su, vide veličinu u čovjeku, a ne u titulama, statusnima simbolima i ostalim nevažnim stvarima koje razlikuju ljude.


Veliki ljudi ne kompliciraju stvari, mali ljudi će ti život zakomplicirati. Oni će te ostaviti da čekaš njihov odgovor, stvoriti ti nepotrebnu nervozu, postaviti ti uvjete koje trebaš ispuniti i na koncu očekivati da im se do groba klanjaš i zahvaljuješ za nešto što je po sebi sasvim prirodno i ljudsko, nešto što bi drugome učinio bez obzira na sve, jer te ništa nije koštalo i nikakvu veliku žrtvu u tvom životu nije iziskivalo.

Veliki ljudi ne kompliciraju stvari, ako mogu pomoći pomoći će ti, ako ne mogu jasno će te uputiti tamo gdje drugi mogu. Razlika između tih ljudi nije u ulogama koje imaju, jer mali ljudi mogu obnašati i neke velike funkcije i sjediti u nekim takorekuć važnim foteljama, a veliki mogu raditi neke posve obične poslove. Razlika između tih ljudi je u onome kako gledaju na sebe i druge, kako se postavljaju prema sebi i drugima.


Prepoznat ćeš brzo tu razliku, otkrit ćeš gdje se tko nalazi, a što je najvažnije od svega i ti ćeš prije ili kasnije doći u situaciji da izabereš na koju ćeš stranu stati. Stani na stranu onih koji nisu opsjednuti svojom umišljenom veličinom, stani na stranu oni koji ne kalkuliraju kada trebaju pomoći, stani na stranu onih kojima je čovjek jedina titula koju imaju. Štogod ti ljudi radili, te bili i ne bili na nekom velikom položaju, to su veliki ljudi.

Mario Žuvela

U autobus je ušla starija žena i sjela. Na sljedećoj stanici snažna, mrzovoljna mlada dama popela se i sjela pokraj starice, udarajući je svojim brojnim torbama.

Kad je vidjela da starica šuti, mlada ju je dama upitala zašto se nije bunila kad ju je udarila torbama?

Starija žena je uz osmijeh odgovorila: "Nema vam potrebe biti nepristojnom i raspravljati o nečemu tako beznačajnom, pošto je moj put uz vas tako kratak, jer ću sići na sljedećoj stanici."

Ovaj odgovor zaslužuje biti napisan zlatnim slovima: "Nema potrebe raspravljati o nečemu tako beznačajnom, jer naš zajednički put je prekratak."

Svatko od nas mora shvatiti da je naše vrijeme na ovom svijetu tako kratko. Da su zagorčavanja naših života beskorisnim raspravama, ljubomorom, neopraštanjem drugima, nezadovoljstvom i lošim stavovima smiješan gubitak vremena i energije.

Je li vam netko slomio srce? Ostanite mirni. Put je prekratak.

Je li vas netko izdao, zastrašio, prevario ili ponizio? Opustiti se. 
Ne stresirajte se. Put je prekratak.

Je li vas netko uvrijedio bez razloga? Otresite to sa sebe. Ignorirajte to. Put je prekratak.

Je li vaš susjed dao komentar koji vam se nije svidio? Duboko udahnite. Ignorirajte ga/ju. Oprostite i zaboravite. Put je prekratak.

Kakav god nam problem netko donio, zapamtite da je naš zajednički put prekratak.

Nitko ne zna duljinu našeg putovanja. Nitko ne zna kada će stići na konačnu stanicu. Naše zajedničko putovanje je kratko.

Cijenimo prijatelje i obitelj.

Budimo puni poštovanja, ljubazni i opraštajmo. Zauzvrat, bit ćemo ispunjeni zahvalnošću i radošću. Uostalom, naše zajedničko putovanje je vrlo kratko.

Podijelite svoj osmijeh sa svima.

Naše putovanje je vrlo kratko...